– I ja sam, tako mi bog udijelio svako dobro, sjedio pokraj Salomona Rothschilda, i on je sa mnom postupao u svemu kao sa sebi ravnim, sasvim familionarno. Bio sam kod njega i na glasovitom dječjem plesu, o kojemu je pisalo u novinama. Takav sjaj ne ću više imati prilike da vidim za svega svoga života. Ta ja sam bio i u Hamburgu na jednom plesu, koji je stajao 1500 maraka i 8 šilinga, ali to je bilo kao kokošje govno prema hrpi đubreta.
Heine je u nj. riječi famillionär stopio familiär ‘prisno, familijarno’ i Millionär ‘milijuner, milijunaš’. Dvije-tri godine prije toga objavljen je bio drugi svezak Slikâ i u njemu dio Ideje. Knjiga Le Grand (1826). U njoj se u XIV. glavi Heine dvaput poigrao s riječju Millionär te ju s nj. Narr ‘budala’ stopio u Millionarr. U hrvatskome prijevodu sintagma dicker Millionarr tek se donekle odrazila (v. Heine 1954: 154, 157, isticanje naše):
Tako ću, na primjer, za neku stanovitu, dobro podkoženu, debelu milijunsku ludu nabaviti neki određeni, dobro pojastučeni stolac, koji Francuskinje nazivaju chaise percée.
O! nesretna svinjska glava s još nesretnijim umakom, koji nema ni grčki ni perzijski okus, već okus čaja sa žučnim sapunom; zovnite mi moju debelu milijunarsku ludu!
I eto nam usput jednog od primjera kako su stopljenice u hrvatski ulazile – prijevodima, prilagodbom – odnosno kako nisu ulazile, kako su se u prijevodima gubile. Od recentnih slučajeva takva gubitka u prevođenju možemo spomenuti nekoliko primjera zabilježenih 2010-ih iz humornih TV-serija Kalifornikacija, Dva i pol muškarca i Pravila igre – bez stopljenice su u prijevodu ostali broner (e. bro ‘buraz’ × e. boner ‘erekcija’, nekad je prevedeno stopljenicama ereakcija i onrekcija, nekad nije), clocktomaniac (e. clock ‘sat’ × e. kleptomaniac ‘kleptoman’), gelmet (e. gel ‘gel /za kosu/’ × e. helmet ‘kaciga’), scaredise (e. scare ‘strava’ × e. paradise ‘raj’), Scorsleazy (/Martin/ Scorsese × e. sleazy ‘ljigav’).
Naš A. G. Matoš, kojemu ćemo se vratiti domalo, Heinea je spominjao mnogokratno, nerijetko kao mjeru književnih stvari (v. npr. Matoš 1973a; 1973b; 1973c). No teško da bismo mi Heineovim stopljenicama tako olako uvodno poentirali da pozornost civilizacije na njih – i sam iz druge ruke – nije svrnuo jedan drugi velikan. S. Freud 1905. njima započinje analitički dio svojega znamenita djela o vicu, dosjetki (v. Freud 1940; 1981). Mješanice (nj. Mischwort) poput famillionär, Millionarr, Cleopold (Cléo × Leopold), Sensalinger (nj. Börsensensal ‘broker, burzovni mešetar’ × Salinger), Scheusalinger (nj. Scheusal ‘čudovište’ × Salinger), Trauring (nj. traurig ‘tužan, ožalošćen; nažalost’ × nj. Ehering ‘vjenčani prsten’), alcoholidays (e. alcohol ‘alkohol’ × e. holidays ‘praznici’) nastale su prvom tehnikom vica koju Freud spominje – zgušnjavanjem, zbijanjem, sažimanjem, komprimiranjem (nj. Verdichtung). Dalje im još dodaje igre istozvučnim ili raznoznačnim riječima, pomak od ustaljena načina mišljenja, zamjenu, besmislicu, usporedbu, neizravno prikazivanje i dr. Misao koja u svrhu pravljenja vica uranja u nesvjesno ondje samo posjećuje stari zavičaj negdanje, djetinje igre riječima, izvora djetinjeg uživanja (Freud 1940: 194; 1981: 175). Sjetio se Freud (1940: 26–27; 1981: 26–27) i K. Krausa i njegove stopljenice Orienterpreßzug (nj. Orientexpreßzug ‘vlak Orijentekspres’ × nj. Erpressung ‘ucjena’), kojoj bismo mi dodali protestutku (1922, nj. Protestierte), zabilježenu u ovome Rječniku, te Sozialibi (1931, nj. sozial ‘socijalni’ × nj. Alibi ‘alibi’).
A kako je Freud uopće došao do dosjetke, vica (nj. Witz) i do zgušnjavanja? Rečenice poput:
Područje moći dosjetke je neograničeno.
Ono novo oblikovano može ispasti posve apsurdno, ili izgledati nevjerojatno uspješno, ovisno o tome što omogućuju građa i dosjetka prilikom spajanja.
sjeme su knjige o dosjetki posijano 1900. u još znamenitijem djelu o tumačenju snova (v. Freud 1942: 182, 329; 2001: 204, 355, isticanje naše). Vic je društven, san je asocijalan, privatan, vic je povratak potisnutom infantilnom užitku, san je prerušeno ispunjenje potisnute želje (Što se babi htilo, to se babi snilo, ili Freudovom prispodobom, O čemu sanja guska? – O kukuruzu), no oboje se temelji na istim djelatnostima iskrivljivanja – na zgušnjavanju ili zbijanju, na pomicanju ili premještanju središta, na preobrazbi misli u prikaziv sadržaj. Zgušnjavanje nije samo temeljna tehnika dosjetke nego je ponajprije i temeljna tehnika rada sna, a očituje se bilo u identificiranju (nj. Identifizierung), tako što se jedna osoba sanja namjesto više njih, koje ta jedna zastupa u djelovanju i ulogama, bilo u spojenim tvorevinama (nj. Mischbildung) (Freud 1942: 325; 2001: 350), koje opet mogu biti stopljene osobe, predmeti, riječi. U starijem novinstvu time su se poigravali karikaturisti, danas smo u doba Facebooka i Photoshopa svakodnevno suočeni sa spojenim tvorevinama stopljenih lica dvaju političara, osoba, predmeta, životinja (v. dalje slike 1–4), a Freud je takva stopljena lica prepoznavao i u vlastitim snovima. Primjerâ stopljenih sanjanih riječi i njihovu potanku razglobu – tumačenje – daje Freud nekoliko (1942: 300–305; 2001: 324–331): Propylen (nj. Propyläen ‘Propileji’ × nj. Amylen ‘amilen’), Maistollmütz (nj. Mais ‘kukuruz’ × nj. Meißen ‘porculanska figurica iz Meissena’ × e. miss ‘gospođica’ × nj. mies ‘odvratan’ × nj. toll ‘izvrsno’ × nj. mannstoll ‘pohotna za muškarcima’ × nj. Olmütz ‘Olomouc’), Autodidasker (nj. Autor ‘autor’ × nj. Autodidakt ‘autodidakt’ × Lasker × Lassalle × Alexander).
Zaključimo troje. Prvo, osviještene njemačke stopljenice prate se unatrag duboko u prvu polovicu 19. stoljeća. Drugo, dubinska, višestrana i dalekosežna refleksija o njemačkim stopljenicama postoji barem od početka 20. stoljeća. Treće, ima u stopljenicama nešto nesvjesno i neurotično.
Slika 1. Hitlerchill V. Čerića (Vjesnik, o. 1940), spoj A. Hitlera i W. Churchilla
Slika 2. Obi-Wan Ksenobi Ja Zmaja (Zmaj, 2015), spoj O.-W. Ksenobia i Ž. Markić
Slika 3. Dragan Marxovina Ja Zmaja (Zmaj, 2016), spoj K. Marxa i D. Markovine
Slika 4. Gyypov patkonj, e. dorse (Surfer, 2016), spoj patke i konja
– »That’ll do very well,« said Alice: »and slithy?« – »Well, slithy means lithe and slimy. Lithe is the same as active. You see it’s like a portmanteau – there are two meanings packed up into one word.«
U hrvatskome prijevodu A. Šoljana iz 1985. to je zvučalo ovako (v. Carroll 2004: 231):
– To sam sad shvatila – rekla je Alica – a đipahne? – Pa đipahan znači kad je netko tako živahan da sve poskakuje. Shvaćaš, ta je riječ kao one putne torbe na preklop, s jedne strane jedno, a s druge drugo pa se sklopi sve zajedno: tako su ovdje dva značenja pakirana u jednu riječ.
Šoljan je Carrollove stopljenice preveo redom kao đipahan (đipati × živahan), froktati (frktati × groktati), galumfirati (galopirati × trijumfirati), nemujan (nemoćan × nujan), belvirno (lat. bellum ‘rat’, lat. bellus ‘lijep’, hrv. bel ‘bijel’ × lat. vir ‘muž; junak’, hrv. Virje), a za stopljenice je u objašnjenju prijevoda pjesmice Jabberwocky, gotovo jednako čuvene kao što je čitava druga knjiga, koje je dio, rabio Carrollov nazivak (v. Šoljan 1991: 213):
Mladi junak na konju na kraju pjesme »galumfira« – prilično je lako vidjeti da to znači »trijumfalno galopira« – taj portmanteau kao i elementi od kojih je sastavljen, riječi su – kao i kod Carrolla – strogo literarne.
Neke od Carrollovih stopljenica našle su svoj put do Oxfordova rječnika i do kolokvijalnoga jezičnoga sloja. To se već na prijelazu 19. i 20. stoljeća konstatira u znanstvenoj literaturi, primjerice u monografijama o stopljenicama G. A. Bergströma (1906) i L. Pound (1914) te ondje konzultiranim naslovima. Ovamo bi onda išli i snark, beštija iz Carrollove poeme Lov na snarka (e. The hunting of the snark, 1876), koja je u Bergströma (1906: 62) i Pound (1914: 40) objašnjena kao e. snake ‘zmija’ × e. shark ‘morski pas’, premda je u Oxfordovu rječniku protumačena kao Carrollova besmislica, nonsens, te Rilchiam (Richard × William), kojega spominje Hockett (1967), dodatan primjer iz predgovora poemi u kojemu se Carroll dao u objašnjenje »teških riječi« iz pjesmice Jabberwocky (v. Carroll 1876: ix–xi). Sam nazivak portmanteau word, kaže Bergström trideset pet godina po njegovoj uspostavi, »poznat je gotovo svakom obrazovanom Englezu« (1906: 66). Bergströmova knjiga zanimljiva je između ostaloga stoga što daje nešto primjera iz latinskoga i njemačkoga, osobito iz danskoga i švedskoga, primjerice sinexter (lat. sinister ‘lijevi’ × lat. dexter ‘desni’), ölf (nj. elf ‘jedanaest’ × nj. zwölf ‘dvanaest’), plasse (dan. pleje ‘paziti, njegovati’ × dan. passe ‘čuvati, paziti’), joj (šved. jo ‘da, za’ × šved. nej ‘ne, protiv’), blåd (šved. blå ‘plav’ × röd ‘crven’) (idem: 48–50), čime stječemo kakav-takav uvid u razmjere pojave barem u tim jezicima. Zanimljivo, dobar dio danskih primjera Bergström preuzima iz djelâ poznatoga danskog jezikoslovca i anglista O. Jespersena, čijih pet naslova navodi u svojemu popisu konzultiranih i citiranih radova. Pound pak – svjesna postojanja takvih kovanica još od W. Shakespearea i drugih elizabetanskih pisaca, tako primjerice foolosopher (e. fool ‘budala’ × e. philosopher ‘filozof’) ili furicano (e. fury ‘bijes’ × e. hurricano ‘uragan’) – posebnu pozornost svrće na pomodnost stapanja u njoj suvremenom engleskome, osobito u obrazovanih, pismenih ljudi. Ne oduzimajući L. Carrollu mogući utjecaj na njihovo širenje stvaran poticaj njihovu nastajanju vidi u sve većoj svijesti o jeziku potaknutoj učenjem jezika u školama. Stopljenice prepoznaje u učenu i duhovitu pisanome jeziku, u novinama i stripovima, britkim političkim tekstovima i karikaturama, primjerice donkophant (e. donkey ‘magarac’ × e. elephant ‘slon’, prema maskotama američkih Demokratske i Republikanske stranke), u znanstvenoj terminologiji, primjerice pri imenovanju novih kemijskih spojeva, hibridnih biljnih vrsta ili mješanaca među životinjama (od plumcota do zebrule, što su natuknice i u našem Rječniku), u dječjem jeziku, u slengu, u imenovanju gradova, primjerice američki Kanorado (Kansas × Colorado), Uvada (Utah × Nevada), ili Calexico (koji je zbog pomaka značenja i u nas natuknica), imenovanju ljudi i novih proizvoda, kojima atraktivna reklama i atraktivno ime priskrbljuju uspješniju promidžbu i prodaju. Svemu tomu nemamo što dodati ni oduzeti, monografijica L. Pound stara stotinu godina gotovo savršeno opisuje simptome ne samo anglo-saksonskoga stanja s početka 20. nego i hrvatskoga s početka 21. stoljeća.
L. Pound predavala je na sveučilištu u Lincolnu u opjevanoj Nebraski, Ch. Hockett na čuvenome Cornellu u Ithaci u New Yorku. Jezikoslovac i antropolog raznih interesa Ch. Hockett za našu je temu zanimljiv iz dvaju razloga. Prvo, terminu portmanteau pridružio je 1947. novo jezikoslovno značenje, nazvavši tako one morfove koji istodobno amalgamirano iskazuju više morfema, poput fr. au [o], što je stopljen prijedlog à ‘na, za, u’ s određenim članom muškoga roda le, ili šp. -o u amo, koje iskazuje prvo lice jednine indikativa prezenta (v. Hockett 1947). Drugo, što je donekle na tragu šireg – i morfološkog i sintaktičkog – stapanja kakvo je opisivao Bergström (1906), pridavanje stapanju (e. blending) važnosti pri iskonskome razvoju jezične produktivnosti. Hockett je u jezikoslovlju poznat po pokušajima uspostave kataloga tuceta razlikovnih obilježja ljudskoga jezika, onih obilježja koja bi ljudski jezik bitno odlikovala spram svih ostalih semiotičkih sustava, osobito zoosemiotičkih. Među njima ima onih koje ljudski jezik dijeli s komunikacijom ako ništa onda barem čovjekolikih majmuna (primjerice glasovno-slušni kanal, brzo zamiranje signala, međurazmjenjivost, potpuna povratna sprega, značenjskost, diskretnost signala i sl.) te onih koja su se, pretpostavlja Hockett, u ljudskome jeziku razvila poslije (takva su obilježja sposobnost posredovanja obavijesti o vremenski izmještenim činjenicama, proizvodnost, prijenos kulturom te dvojna raščlanjenost ljudskoga jezika, na značenjske i neznačenjske jedinice). Na više mjesta (počev od Hockett 1958: 433, temeljitije u Hockett 1960, 1967, sve do Hockett 1973: 381–382) u stapanju je – ima ga u govornim omaškama, ima ga u dječjem govoru pri učenju jezika, ima ga hotimičnoga u govoru odraslih – primjećivao mehanizam kojim je ljudski jezik mogao od ograničena i zatvorena broja početnih zovova razviti nove znakove složenijih značenja, razviti produktivnost, odnosno proizvodnost. Stapanje je mehanizam koji nam omogućuje ono što nam inače fizički nije dano – da izreknemo dvije riječi odjednom (Hockett 1967). Tako je pradavni čovjek primjerice od zova za hranu AB i zova za opasnost CD kad je vanjski podražaj to zahtijevao stvorio sklopove AD ili CB. To bi oboje bile stopljenice, kaže Hockett (1960) i nastavlja:
Ljudska bića toliko su dobra u razumijevanju stopljenice da je teško razlikovati stopljenicu od puka ponavljanja, osim u slučajevima govornih omaški i nekih najranijih i prigodnih dječjih stopljenica. Takva moć razumijevanja ne može se pripisati čovjekovim predljudskim precima.
Zaključimo dvoje. Prvo, osviještena igra engleskim stopljenicama izrazito je plodna u drugoj polovici 19. stoljeća. Drugo, temeljita refleksija o njima postoji već na početku 20. stoljeća, toliko dalekosežna da sredinom 20. stoljeća stapanje dobacuje do početaka ljudskoga jezika.
Zamerili mi vi, nezamerili, ovde mi je svejedno, ja vam kažem istinu kakovu težko da ste ikada do danas čuli. Ta je istina: da vi Stekliši grešite proti Hervatom i Hervatskoj, kada Slavjane, Magjarolce, i kako se sve zove taj nečisti nakot, zovete blagom, marvom, ili kojim drugim dosada običajnim imenom. [...] Nevidite li, da Slavjani, da Magjarolci, po uredjenoj osnovi rade o propasti Hervatah? Nevidite li, da sami Hervatski narod radja i svojom kervju uzderžava svoje izdajice? [...] Nevidite li, da vodje Magjarolacah, i svi njihovi aktivni pristaše nisu bezumna marva, nego prepredeni tati slobode, časti, i sreće Hervatah?
Ili u napisu »Stranke u Hervatskoj« u Hervatu, gdje Magjarolce iz podnaslova u fusnoti objašnjava ovako (v. Starčević 1868: 99, isticanje naše):
II. Magjarolci,1 Slavoserbi, Liberalci, Samostalci, Praktičnici
Također u nizu satiričnih napisa pod naslovom »Pisma Magjarolacah«, objavljivanih od 1868. i uknjiženih 1879. (v. Starčević 1879, I: XXI, isticanje naše):
Nije druga, ništa nekoristi, van dajmo »pisma Slavoserbah.« Ali ne, jer je »Zvekan« preporučio ime »Magjarolac«, kerstimo ih barem za sada, »pisma Magjarolacah.«
Tu ćemo naći i kloakofoniju (kloaka ‘kanalizacija, prljavština, opačina’ × kakofonija ‘nesklad, neslaganje, metež’) (v. Starčević 1879, II: 57–58, isticanje naše):
Još samo jedno: da me tko neukori poradi kloakofonie, kako mudri Nemci kažu, moram očitovati da bi taj ukor bio lažan, lupežki. Što do mene nitko neučini, ja činim, kada velim: neka svatko izpustja celoglasce koji mu se čine suvišni, ili mu se čini da je poradi njih kloakofonia. Dakle, tko hoće, neka prepisuje i čita ovako: Neima svetu na ’vomu stvora Gusenice ’d svetog ’d Ižidora itd.
Najstarija riječ zabilježena u našem Rječniku jest Šulekov glasovir iz 1860. Uz malo dobrohotnosti i obzira prema pozajmljivanju možemo ju tumačiti kao stopljenicu glasa i klavira (v. npr. Brozović 1966). Budi nam dopušteno smatrati ju nultom. Prve punokrvne stopljenice u ovome Rječniku jesu navedene dvije Oca Domovine iz 1867. i 1868. Treću se, monantoniju, ustežemo spomenuti jer slutimo da bi mogla biti stopljena, nekakva je monotonija u pitanju, možda onanijska, ali nismo sigurni (v. Starčević 1879, II: 57, isticanje naše):
Pesma nesmi biti šarena raznoverstna, a nesmi biti ni jednolika, koja se mudro nemački zove monantonia. Moja je i u tomu pogledu saveršena.
Razvojna nit, koliko ju danas možemo pratiti, nastavljena je u pravaškoj satiri i polemici, potom se klupko odmatalo dalje, no satira će uvijek ostati važno žarište stapanja (uzgred, lat. satira, odnosno satura upravo je ‘mješavina’). A. Kovačić ima bradikalce i gradikalce (1886), A. G. Matoš ima simvolistički (1899), mađarolac (1901), Dreksler (1906), Aršelides, Arsenikides (1907), Srbat (1908), pokreten (1909), supilopovština, Spermačević (1910), bedakcija, oseloboditi (1911), D. Domjanić ima oslovnicu (1920), M. Krleža serborolca (1926), V. Čerić početkom 1940-ih crta Hitlerchilla, 1960-ih upoznajemo se s franglaisom, Z. Gorjan prevodi Uliksa J. Joycea pa dobivamo kontransmagnifikajudobongtancionalnost (1965), D. Tadijanović ide na mljetovanje (1966), T. Maroević i T. Radić adaptiraju R. Queneaua pa dobivamo neprestalno, ugnjetiskivati (1968), u animiranome filmu Balthazar pojavljuje se štricikl (1969), 1970-e i 1980-e donose stripove I. Bednjanca (stripovska se nit dalje proteže u D. Matakovića, D. Macana, danas u sveprisutnim internetskim karikaturama, memovima i fotomontažama, primjerice u Ja Zmaja i S. Marekovića), 1980-ih A. Šoljan prevodi G. Orwella, pa dobivamo primjerice glagomenicu i misliciju (1983), i L. Carrolla (1985), 1990-e doba su Feral Tribunea i općega kutleraja (1995) koji nas je bio snašao (Feralovi urednici i novinari razasuti po različitim pisanim medijima i danas su među aktivnijim graditeljima stopljenica), doba B. Radakovića i njegova joyceovskoga rafala stopljenica u Ne, to nisam ja (1993, 1999), starìne R. Marinkovića s interpretacijonalom i pljuelom (1993), doba novoga prijevoda Uliksa L. Paljetka (1991). Konačno 2000-ite i 2010-e s internetom su i otvaranjem svijetu koje je on donio, s poplavom američkih televizijskih serija i njihovih prijevoda, s potpunom anglizacijom i Facebookom donijele pravu eksploziju stapanja u razgovornome jeziku, anonimnim internetskim forumskim komentarima, novinstvu, jeziku reklame, beletristici (I. Rajki, D. Župančić), u intelektualiziranome jeziku (ljudi od pera i javne riječi kao da se nadmeću tko će ispasti oštroumniji pa stalno nastaju nove mosturbacije, mzostavljanja, nonsenzusi), koju eksploziju tumačimo kao naknadno oslobođenje dugo zapretane kreativne energije, a zašto ne i kao – modu. Uza sve to hrvatski je jezik kontinuirano desetljećima iz drugih jezika, uglavnom engleskoga, primao gotove što svakodnevne što terminologizirane stopljenice poput vitamin, bit, pozitron, bulimareksija, permakultura, fleksigurnost, stagflacija, metaftonimija, bankster, kvazar, od prototipnih poput smog i motel do suvremenih poput emotikon i fablet, od neprozirnih poput Tamagotchi do notornih poput Brangelina. Na svemu tome onda se napajao pisani i govoreni jezik urbanoga obrazovanoga stanovništva, koje je glavni nosilac jezične stvarnosti i njegove obremenjenosti stopljenicama. A tek je četrdeset godina prošlo otkako je R. Filipović napisao da »na sreću nismo došli s upotrebom engleskih riječi tako daleko da bismo trebali pisati o Croanglish (Croatian + English)« (1977–1978: 142).
Zaključimo tek jedno. Premda smo u njihovoj tvorbi sasvim dobro, autentično i simultano zapadnoeuropsku modu pratili još od druge polovice 19. stoljeća, otkad je i onoga što smatramo modernim hrvatskim jezikom, osviještene refleksije o stopljenicama nije bilo sve do početka 21. stoljeća. Ne prvi put zakasnili smo u refleksu i refleksiji stotinu godina i sad nam je navrat-nanos stizati poodmakle takmace. Ovaj Rječnik u toj utrci dugoprugaš je koji trči unatrag.
Znakovito je da u hrvatskome zapravo nema ustanovljena termina za blending i da se taj postupak ne obrađuje u standardnim gramatičkim priručnicima hrvatskoga jezika općenito ili deskriptivnim prikazima hrvatske tvorbe riječi. Čini se da su jedine studije koje su se dotakle te pojave u hrvatskome Brdar-Szabó i Brdar (1998) te Muhvić-Dimanovski (2001). U potonjoj je predložen termin kontrakcija.
Usput nadamo se da će Rječnik pokazati da neće baš biti da hrvatski »has very few blends« (Brdar-Szabó – Brdar 2008: 190). Istini za volju i posve iskreno, 2008. ni naša predodžba o razmjerima stapanja i količini stopljenica u hrvatskome nije bila bogzna kako drukčija.
Od drugih pristupnih radova preporučljivi su svakako Bugarski (2006: dio III) i Bugarski (2013), sinteza autorova dugogodišnjeg bavljenja stopljenicama u srpskome, s modelskom i žanrovskom podjelom i osvrtom na srpsku i anglo-saksonsku literaturu, te zbornik Renner – Maniez – Arnaud (ur.) (2012), zbog širine uvida i podataka iz poljskoga, ukrajinskoga, ruskoga i drugih jezika.
Sve u svemu, stopljenice i stapanje u hrvatskome danas su relativno dobro opisani, zapravo tako dobro da nismo osjećali potrebu da ovaj predgovor započnemo njihovom odredbom, koja bi sadržavala otprilike ove elemente. Prvo, stapanje je rječogradba neznačenjskim (nemorfemskim) dijelovima ishodišnih riječi, srastanje okrnjenih osnova; to ne znači da ishodišni dijelovi ne mogu biti i značenjski, ali to nije pravilo, nego slučaj:
Mađar, mađaron × Tirolac → mađarolac
krumpir × rajčica → krujčica
treći × četvrti → tretvrti
lezbijski × zmijski → lezmijski
Bleiburg × Jasenovac → Bleisenovac
Drugo, značenja se ishodišnih riječi pri stapanju objedinjuju u nov, skupni pojam, a to pojmotvorje često je utvrđeno kreativnošću i svjesnim ludizmom govornika graditelja koji se stapanjem prezentira kao osviješten i djelatan jezični kreator; prototipno riječi su iste vrste i nesličnih značenja, rjeđe ima stapanja sličnoznačnih i istoznačnih riječi poput:
fenomenalno × fantastično → fenomentastično
keš × gotovina → kešovina
šlapa × papuča → šlapuča
Pitanje što je to nov objedinjen pojam može biti vrlo zakučasto i u radu na Rječniku nekad je jednostavno trebalo donijeti odluku hoćemo li što uvrstiti kao natuknicu ili nećemo. Primjerice čini li stopljena sveza pridjeva i imenice nov pojam i je li to uopće stopljenica:
Bliski × istok → Blistok
ili može li se o stopljenici govoriti ondje gdje je kakva polazna riječ uzeta kao materijal bez značenja ili veoma labava značenja, kao u Krležinim romanesknim državama:
blitva × Litva → Blitva
blato × Latvija → Blatvija
Možemo li tu dakle uvjereno govoriti o pravu stapanju pojma ‘blitve’ i pojma ‘Litve’ te pojma ‘blata’ i pojma ‘Latvije’ ili je to tek igra fonetskim materijalom druge vrste, sve ako u obzir uzmemo i Krležine dojmove s izleta u Rusiju – o Litvi, koja je »jedan prilično uzavreli kotao rusko-poljsko-nemačko-litavsko-židovskog pitanja [...] ta tužna Litva u mnogočem seća na našu milu domovinu Hrvatsku«, – o Latviji, kojoj je morao platiti »nešto oko osamstotina dinara za tranzit bez prava zadržavanja« jer Kraljevina SHS »nije priznala ni Litve ni Latvije« (Krleža 1926: 58, 63)? Kako god, ni Blistok (1973), ni Blitvu, ni Blatviju (1938–1939) nismo uvrstili. S druge strane u vječitoj igri njihala odluke, bistrine i sljepila uvrstili smo vjerojatno ponešto što u nekim novim čitanjima ne bismo uvrstili. Treće, riječ nastala stapanjem jest stopljenica, e. blend, portmanteau, nj. Kofferwort, Portmanteau, fr. mot-valise, srp. slivenica. Četvrto, prototipno ishodišne su riječi dvije, manje je primjera u kojima ih je više:
štednjak × sudoper × pećnica × frižider → štedsudpećider
Peto, prototipno dijelovi koji se stapaju jesu početak jedne i kraj druge riječi; u naravi to znači da će se pri stapanju fonetski jednaki dijelovi ishodišnih riječi često jednostavno pretapati:
Pokret × kreten → pokreten
pesimist × misterija → pesimisterija
Mljet × ljetovanje → mljetovanje
To dalje znači i to da su pretopljenice stopljenice, makar se u krajnjemu slučaju ishodišne riječi mogu pretapati i u jednome jedinome glasu. Sraslice nisu stopljenice, stoga u Rječnik nije uvrštena primjerice briljantno dvojbena riječ onaon (ona + on), koja nije samo jedno od žarišta pjesništva A. Žagar nego je njezinim akuzativnim oblikom jega (je + ga) L. Paljetak preveo e. stopljenicu hrim (her ‘nju, ju, je’ × him ‘njega, ga’) iz Uliksa J. Joycea. To samo po sebi možda ne bi bilo vrijedno spomena da prema Joyceovu e. shis (she ‘ona’ × his ‘njegov’) Paljetak nije načinio njenjegov (njen × njegov), što jest stopljenica i ušlo je u Rječnik, a opet, moglo bi se smatrati flektivnim oblikom prema kanonskom onaon (o kanonskim oblicima u Rječniku v. dalje). Šesto, stapanje je osviješten rječogradni postupak; time isključujemo nesvjesna govorna ukrštanja značenja ili oblika riječî (kontaminacije), prastara stezanja (kontrakcije poput Isus Krist → Isukrst), govorne omaške te naprezanje jezičnih mogućnosti u dječjemu govoru pri usvajanju jezika (v. još o tome dalje). Sedmo, premda se obično označava znakom plus (+), mi smo u Rječniku usvojili prikladniju konvenciju bilježenja stapanja starim znakom kontaminacije, odnosno ukrštanja, dakle znakom množenja (×); znak plus označava nam linearnu konkatenativnu afiksaciju:
Estragon × straga × analan + -k-a → Estragoanalka
po- + tekila × kilaviti → potekilaviti
nj. ur- ‘pra-’ + naš × fašizam → urnašizam
gornji + -o- + dugme × metnuti → gornjodugmetnuti
bicikl ×+ -o- +× policajac → biciklocajac
Usporedo s radovima o stopljenicama nastajao je negdje od 2008. dalje i korpus, isprva dakako priručni i bez ikakve slutnje da će jednom biti rječnikom. No ideja se brzo izbistrila nakon skupljanja stopljenica u Feral Tribuneu I. Borković (2013) i nakon što se prikupljanju građe s golemim elanom i prinosom te nepogrešivim darom za stapanje pridružila I. Klindić (tek djelić objavljen je u Klindić 2016). Negdje 2014. shvatismo da bi grehota bila da skupljena građa propadne i da bi najprimjerenije bilo da se obradi kako joj dolikuje – rječnički. Građu smo intenzivno prikupljali negdje do lipnja 2016. Tad smo iz tehničkih razloga morali stati. Poslije toga unijeli smo tek gdjekoju natuknicu ili potvrdu.
Rječnik se zove Hrvatski rječnik stopljenica. Ne zove se Rječnik hrvatskih stopljenica samo zato da bi čangrizala imala jedno pitanje manje, ne zato što bi dva naslova bila u bitnome raznoznačna. U Rječnik su ušle stopljenice koje se nahode u hrvatskim tekstovima – ni više ni manje od toga. Radi li se pritom o autohtono nastalim stopljenicama kojih su obje ishodišne riječi naslijeđene hrvatske, ili o prevedenicama, ili o autohtonim stopljenicama u kojima je jedan dio pozajmljen, ili o adaptiranim pozajmljenim stopljenicama, ili o neadaptiranim pozajmljenim stopljenicama – bilo nam je irelevantno. A da je golem dio hrvatskih stopljenica preuzet iz engleskoga ili je nastao prema engleskomu modelu – to jednostavno prihvaćamo kao stanje stvari. U predgovoru Rječnika novih riječi (1996), knjige koja nam je u radu na ovome Rječniku iz različitih žanrovskih i metodoloških razloga često bila na pameti i pri ruci, D. Brozović-Rončević piše da se u »preko 80% natuknica radi o anglizmima« (RNR 1996: VI). A »leksik suvremenoga korejskoga sastoji se od približno 35% domaćih, 60% sinokorejskih i 5% pozajmljenih elemenata« (Sohn 1999: 87), pričem sinokorejski podrazumijeva pozajmljenice iz kineskoga ili riječi tvorene sa znakovima kineskoga pisma (idem: 12). Piše o tom i Matasović (2005: 136), koji daje podatak za hrvatski: »72% hrvatskoga rječnika sastoji se od posuđenica, dok je samo 28% naslijeđeno pravocrtnim razvitkom od indoeuropskoga preko praslavenskoga«. Na tim podacima svak može brusiti svoje stavove o purizmu, ali stanje stvari ovakvim ili onakvim stavovima usprkos ostat će isto. Korpus Hrvatskoga rječnika stopljenica čine stopljenice u hrvatskim tekstovima, a stopljenice u hrvatskim tekstovima hrvatske su stopljenice i tako smo se prema njima odnosili.
Prvo, budući da Rječniku u naslovu stoji hrvatski, možda će se činiti zališno kazati da nema onoga za što potvrde nismo mogli pronaći u hrvatskim tekstovima. Na nekoliko primjera pokazat će se da to ipak vrijedi napomenuti. Riječ abend (e. abnormal ‘abnormalan’ × e. end ‘kraj, svršetak’) u računalstvu znači ‘nepravilan, neregularan završetak ili prekid računalne operacije, zadatka’. Međutim nismo joj pronašli potvrdu. To ne znači da ona hrvatske potvrde nema, nego samo to da ju mi nismo pronašli. Zato riječ u Rječnik nije ušla. Bugarski (2013: 35, 105) ima dečkojčica (dečko × devojčica) ‘metroseksualac’. Posve je moguće da je netko nekad tu riječ upotrijebio i u hrvatskome. Nismo joj našli hrvatsku potvrdu pa ju ne smatramo hrvatskom stopljenicom. Bugarski (2006: 196; 2013: 33, 99) ima čak i aktentat (aktovka × atentat) ‘incident u Hrvatskom saboru kad je jedan zastupnik gađan aktovkom’. Događaja se sjećamo, aktere mu znamo, na internetu je lako pronaći članke o njemu, ali hrvatsku potvrdu ne nalazimo. I zato te riječi u našem Rječniku nema. Na isti smo se pošten način nastojali odnositi prema potvrdama riječi koje jesu tu. Tako se ovaj pisac veoma precizno sjeća da je za kutleraj prvi put čuo 1993. Sjeća se kako i od koga. No smatrali smo to prenategnutim i preneuvjerljivim podatkom da bismo ga s razgovornom potvrdom stavili u Rječnik, pa je navedena najstarija pisana potvrda koju smo pronašli, ona iz siječnja 1995. Najzad osjetljivo je, naravno, uvijek pitanje hrvatskoga jezika izvan Hrvatske, pogotovo u BiH. Budući da nam je uvid u nj veoma limitiran i zbog bojazni da neoprezno ne prijeđemo samozadani okvir, smatrali smo da je bolje ne uvrštavati ga nego uvrštavati ga mrvicama poput duhovita glagola parafrizirati (parafrazirati × frizura, frizirati) skupine hercegovačkih studenata koja pod imenom Nezavisni intelektualci objavljuje sinkronizacije na YouTubeu.
Drugo, nema riječî nastalih spajanjem početnih dijelova polaznih riječi, koje ne smatramo stopljenicama u pravome smislu jer ne ostvaruju novo cjelovito značenje zaokruženo krajem ishodišne riječi, nego tek mehanički poput kratica skraćuju postojeće (v. o tome i Bugarski 2013: 84). Stoga u ovome Rječniku unatoč njihovoj čestotnosti i privlačnosti ne treba tražiti riječi poput agitprop (agitacija + propaganda), Beneluks (Belgija + Nizozemska + Luksemburg), bulšit (e. bulldog + e. shi-tzu, igra s riječju e. bullshit ‘sranje’ u filmu Glup i gluplji, 1994), dirdem (direktna demokracija), Faker (Fani /Horvat/ + /Željko/ Kerum), formaldehid (lat. formica ‘mrav’ + lat. alcohol dehydrogenatum ‘dehidrogenizirani alkohol’), futsal (šp. fútbol sala ‘dvoranski nogomet’), gensek (generalni sekretar), hamzab (hebr. hamōr ‘magarac’ + hebr. zebrah ‘zebra’), hermafrodit (Hermes + Afrodita), karaoke (jap. kara ‘prazan’ + jap. ōkesutora ‘orkestar’), Kavkaz (kavana + kazališna), kiborg (kibernetički organizam), kolhoz (rus. kollektivnoe hozjajstvo ‘zadružno gospodarstvo’), Kominterna (Komunistička internacionala), Maspok (Masovni pokret), mobitel (mobilni telefon), modem (modulator + demodulator), moped (šved. motoroch pedaler), Nama (narodni magazin), napalm (natrijev palmitat), Petrol (/Mladen/ Petrić + /Ivica/ Olić), piksel (e. picture element ‘element slike’), sitcom (e. situation comedy ‘komedija situacije’), sovhoz (rus. sovetskoe hozjajstvo ‘sovjetsko, državno gospodarstvo’), Tanzanija (Tanganjika + Zanzibar), Texmex (Taxas + Mexico), Viva Ludež (Viktor Ivančić + /Predrag/ Lucić + /Boris/ Dežulović), zedonk (e. zebra ‘zebra’ + e. donkey ‘magarac’) i sl.
Treće, stapanje smatramo svjesnim rječogradnim postupkom osviještenih govornika, stoga u Rječnik nisu ušle govorne pogreške, omaške, lapsuzi. Mnogokoji će se čitatelj prisjetiti da je nekad nehotice ili u brzini stopio dvije kolocirane riječi (v. o tom npr. Erdeljac 2005). Ovaj govornik stopio je između ostaloga u Omišlju na Krku → u Krklju. S. Freud svojim je i s raznih strana prikupljenim omaškama 1901. ispunio Psihopatologiju svakodnevice, tako primjerice Vorschein ‘vidjelo’ × Schwein(erei) ‘svinja(rija)’ → Vorschwein ili kokettieren ‘koketirati, očijukati’ × koitieren ‘koitirati, spolno općiti’ → das Koëttieren (Freud 1941: 65, 96), što je Ch. Hocketta potaknulo na dugogodišnje bavljenje vlastitima, primjerice jednom s dvjema stopljenim sličnoznačnim riječima shout ‘vikati, galamiti’ × yell ‘vikati, vrištati’ → shell (primjer iz Hockett 1967, prisjetio ga se u Hockett 1987). U ovaj Rječnik nadalje nisu ušle pojedinačne riječi koje bi nehotice ili istražujući naučeno skovalo dijete. Također nisu ušla nehotična ukrštanja, kontaminacije, kakvih je u povijesti jezika moglo biti jako mnogo, usp. primjerice »unakrštenjem (kontaminacijom) sa kljaštriti nastade gulještriti« (Skok 1971–1974: s. v. guliti), ili »Ie. korijen je *uendh- raširen u baltoslavenskom sa s i u prijevoju: *uondh-s-o. Zamjena proteze v sa g potječe od kontaminacije sa guščerica ‘zelembać’, zbog boje« (idem: s. v. gusjenica), ili pak »U Dalmaciji se čuju dijalektalni prilozi kolotorno i donkle. Prvi je kontaminacija od okolo i istoznačnog talijanskog attorno, drugi od dakle i istoznačnog talijanskog dunque« (Brozović 1966).
Četvrto, nismo uvrštali riječi skovane samo zato da bi funkcionirale kao poenta vica pitalice. Koliko god to u kontekstu rječnika stopljenica zvučalo apsurdno, smatramo ih umjetnima, neprirodnima. Evo tek nekoliko primjera takvih, na internetu se svako malo pojave njihovi dopunjeni popisi:
Kako se zove romska beba? – Gancnov. (Ganci ‘Cigan/in/’ × ganc nov ‘posve nov’)
Koji su omiljeni obroci Chucka Norrisa? – Doruchuck i ruchuck.
Čime je prekriven pod u džamiji? – Islaminatom. (islam × laminat)
Kako zovu Fatu otkako su u Bosni otkrili piramide? – Kleofata. (Kleopatra × Fata)
Kako se zove Lana Jurčević nakon što ju posoliš? – Slana Jurčević. (A. Andrassy, 6. 10. 2015)
Peto, stopljena zemljopisna imena ušla su u ovaj Rječnik samo ako su na neki način relevantna za hrvatsku kulturu ili imenuju planetarno važne fenomene. Tako su u nj ušli primjerice Eurazija, Bollywood, Senegambija, pa i Chunnel, Marmaray, pa i ludički Hrvatikan, pa i Calexico, ali nije ušlo svako sjevernoameričko mjestašce kojemu nadjenuše stopljeno ime, a spomenuto je već da je takvih toponima u SAD-u koliko ti srce želi.
Šesto, elemente poput -o-mat-ø (izlučen iz riječi automat), -ijad-a (vjerojatno izlučen iz olimpijade, v. o tom i Muhvić-Dimanovski 2005: 98), -istan-ø (u imenima srednjoistočnih islamskih država), -o-holičar-ø, -o-holizm-ø (izlučen iz alkoholičar, alkoholizam) i sl. zbog njihove poopćenosti smatramo sufiksoidima i riječi njima tvorene složenicama, ne stopljenicama, tako bankomat, brojomat, kavomat, knjigomat, ledomat, mljekomat, studomat, odnosno biciklijada, brucošijada, golijada, kestenijada, norijada, picokijada, raštikijada, odnosno apsurdistan, bakistan, Hrvatistan, Tuđmanistan, odnosno čokoholičar, šopingoholičar, radoholičar, ranoholizam (prema V. Ivančiću ‘kronična i dugoročna ovisnost o ozljedama, ranama’) i sl. Zato ih u Rječniku nema. Riječi stopljene s fantastičan, fantastično, gdje bi se također već moglo govoriti o sufiksoidu -astičn-ø ili -tastičn-ø ušle su u Rječnik, tako batastičan, ćaćastičan, fenomentastičan, goltastično, jebastičan, mdmastično i sl.
Sedmo, budući da je ovo rječnik zapisanih riječi, nerijetko prigodnih, s malo usmenih potvrda, naglasci u njemu nisu označeni. Naglašavanje riječi poput štedsudpećider doista bi bilo proizvoljno. Označivanje naglasaka ustaljenim stopljenicama ili onima predvidljiva izgovora nismo smatrali potrebnim, a konstatirati da će kutleraj u sjevernim i zapadnim krajevima biti izgovoren ovako, a u južnim i istočnim onako smatrali smo nepotrebnim. No da problem neće biti baš trivijalan, pokazalo je već to što je L. Carroll u predgovoru Lovu na snarka morao odgovoriti na često postavljeno pitanje i objašnjavati kako se izgovaraju neke njegove stopljenice, primjerice slithy (v. Carroll 1876: x).
Osmo, za razliku od onih koje se tiču javnih osoba riječi koje bi se ticale privatnih nismo uvrštali. Tko je Čmarković i što su njemu bili Štimaher i Barićelo, smatrali smo, ne treba da bude dio ovakva rječnika jer pripada sferi privatnoga. Isto smo se ponijeli prema nadimcima poput Xavice (Xavi /Hernández/ × Vice /Karin/), pod kojim se svojedobno – četrdesetak godina nakon što je I. Bednjanec osmislio Štrojfa (/Ivica Bednjanec/ Štrimfa × štrafta × ?štrojiti × /Johan/ Cruijff), dakle u istoj, makar vjerojatno nesvjesnoj tradiciji – na internetskim forumima oglašavao sada već veoma čitan nogometni komentator V. Karin. Zato Rječnik nema slovo X. Ali ima neobično veliko slovo Ć, što je opet posljedica javnih okolnosti.
Deveto, da ne ostane nespomenuto, u Rječnik nisu ušle riječi iz neobrađenih vrela, bilo stoga što smo nekih zlatnih stopljeničkih žila nesvjesni, bilo stoga što ih nismo dospjeli obraditi, bilo stoga što su nam vrela bila nedostupna. Za buduće pretrage na pamet nam prvo padaju novo listanje Sabranih djela A. G. Matoša, možda opet M. Krleža, čija je polemička, esejistička i prozna rečenica, znano je, sve samo ne zbijena – Krleža bujno slaže, ali ne stapa – i mnoga naša dosadašnja »probna sondiranja« raznovrsnih Krležinih tekstova nisu polučila uspjeha (pa ni kad »razgovara« s K. Krausom i njegovim jezikom, v. npr. Krleža 1929; 1938), poezija Z. Baloga i D. Župančića, potom razni Lastradamusi i Lastronauti I. Bednjanca sa svojim prognozezama i oblizancima, prijevodi TV-serija poput Simpsoni, Televizijska posla ili Seinfeld (mnogokojemu govorniku bit će poznati e. mimbo i manssiere) itd. A jednoga dana možda se tko odvaži prevesti i Finneganovo bdijenje iliti Bdijenje Finneganovih (e. Finnegans wake) J. Joycea (1922–1939), zasad je tek I. Slamnig (1973: 255) na jednoj rečenici »za približnu ilustraciju« pokazao kako bi to moglo izgledati:
Između svojih rasocijacija u pradrvnoj pošlosti i bezveza u imprutoprohodnoj bludućnosti nosim pun smutak uskomena u grundima i brazgam u trač, dogjawolla, sada kad se plotunski zaljuljan povlačim na (tristamu grumenova što li ti se navrđaju na te) platnički proložaj u lime svih onih starih boljarda što sada bumerondaju u valahavliji, u al mi mater.
U Joycea je to glasilo ovako (2012 [1922–1939]: 348):
Between me rassociations in the postleadeny past and me disconnections with aplompervious futules I’ve a boodle full of maimeries in me buzzim and medears runs sloze, bleime, as I now with platoonic leave recoil in (how the thickens they come back to one to rust!) me misenary post for all them old boyars that’s now boomaringing in waulholler, me alma marthyrs.
Ne čudi stoga što je djelo u cijelosti prevedeno tek na desetak jezika, među njima nedavno na japanski (1993, prvi potpun prijevod nakon nekoliko djelomičnih), poljski (2012), kineski (2013, prvi dio) i turski (2015).
Natuknice su, odnosno njihovi naslovi, leme, kako se to u leksikografiji kaže, dane u kanonskom obliku, osim u iznimnim slučajevima kad bi njegovo izvođenje bilo odveć proizvoljno. Dakle imenice i zamjenice u nominativu su jednine, pridjevi u nominativu jednine pozitiva muškoga roda, glagoli u infinitivu. Stoga primjerice čest komparativni oblik neobičudniji obrađujemo pod natuknicom u pozitivu:
neobičudan prid. neobičan × čudan
Svaka natuknica proviđena je obaviješću o vrsti riječi (kratice vrsta riječi i sve ostale kratice objašnjene su u posebnome popisu, v. Kratice). U izlomljenim zagradama dana je raščlamba na ishodišne riječi, u kosima dio ishodišnoga pojma koji ne sudjeluje u stapanju:
kutleraj im. /Miroslav/ Kutle × kupleraj
Imenice koje pretpostavljeno dolaze samo u množini tako i označavamo:
balkanalije im. mn. Balkan × bakanalije
Smatrajući to intuitivnim, teorijski branjivim i metodološki prikladnim, potvrde posvojnih pridjeva sa sufiksima -ov- i -in- obrađujemo kao imenice, primjerice pridjev Bludišin:
Bludiša im. bludjeti ‘lutati, skitati’ × /Dražen/ Budiša
Uza sve grafijski neprilagođene natuknice dan je u uglatim zagradama pretpostavljen približan izgovor, odnosno široka fonološka transkripcija, koja se od fonetske između ostaloga razlikuje i po blažem odnosu prema bilježenju predvidljivih spontanih glasovnih promjena unutar riječi:
Bleisenovac [blajsenovac] im. Bleiburg × Jasenovac
bonnbaški [bonbaški] im. Bonn × bombaški /proces/ preciznije: [bombaški]
moobs [mubs] im. mn. e. moobs ← man ‘muškarac’ × boobs ‘grudi’ preciznije: [mups]
Pritom se služimo ovim posebnim znakovima:
ʒ – mladadzilla [mladaʒila] kao otac bi [otaʒbi], podzemlje [poʒemĺe]
ģ – Brangelina [branģelina, brangelina] kao džamija [ģamija], hodža [hoģa]
ĺ – Liverpooljud [liverpuĺud, liverpoĺud] kao ljubav [ĺubav], haljina [haĺina]
ń – njetwork [ńetvork] kao njega [ńega], dinja [dińa]
U rijetkim slučajevima većeg odstupanja od hrvatskoga slogovnog ustroja slogotvornost smo obilježili dodatnim znakom za poluglas, [ə], kao u rt [ərt], zarzati [zaərzati], pst [pəst]:
Picious [pišəs]
szupomoć [səzupomoć]
swaption [svopšən]
Ako je riječ o pozajmljenici, dana je raščlamba na ishodišne riječi u jeziku izvorniku:
gerrymander, gerrymandering [ģerimander, ģerimandering] im. e. Gerrymander ← /Elbridge/ Gerry × salamander ‘daždevnjak’
Ako se uz hrvatsku raščlambu pojavljuje i raščlamba na stranome jeziku, riječ je o prevedenici ili prijevodnoj zamjeni:
azijajček im. Azija × dvojček ‘blizanac’ e. Asia-vu ← e. Asia ‘Azija’ × fr. déjà vu ‘već viđeno’
boežujski prid. boemski × buržujski e. bohegeois ← bohemian ‘boemski’ × bourgeois ‘buržujski’
protestutka im. protest, protestirati × prostitutka nj. Protestierte ← protestieren, Protest ‘prosvjedovati, prosvjed’ × Prostituierte ‘prostitutka’
Kod stopljenih imena to smo načelno izbjegavali jer metodološki im je nezahvalno pridruživati izvorni jezik, pogotovo kad potječu iz različitih jezika. Osim toga upleli bismo se u ono što ne znamo – za Brangelinu možemo lako pretpostaviti da je izvorno nastala u engleskome jeziku, ali za Merkozy i desetke sličnih polazišni jezik ne možemo znati.
Uz one riječi za koje nam se činilo da je to moguće ili poželjno dali smo značenje:
zeven prid. zelen × crven e. gred ← green ‘zelen’ × red ‘crven’ isprva zelen, potom crven, kovanica filozofa N. Goodmana (1983)
Za razumijevanje ili čak uočavanje stopljenica često je nuždan jezični i izvanjezični kontekst – sessav nije stopljenica bez konteksta praviti se sessavim, pavuna nije stopljenica bez konteksta flora i pavuna, magnumni nije stopljenica bez konteksta magnumna bolest, mnoge Bednjančeve stopljenice neuočljive su izvan konteksta seksualnih, socijalnih i političkih aluzija kojima se neprestano što prikriveno što otvoreno poigravao. Stoga smo najveći dio natuknica kontekstualizirali napomenama i objašnjenjima označenima točkom (•):
kostituirati gl. kostur × konstituirati
Mi se kostituirali prije Sabora, a? (Mataković 2015a, 9. 12. 2015)
• likovi u epizodi pretvorili se u kosture prateći beskonačne pregovore o konstituiranju nove Vlade RH
Tu su kao dodatan ključ za čitanje Rječnika dane i uputnice na druge natuknice kojima je Rječnik premrežen. Te uputnice veoma su raznovrsne, nekad se upućuje na riječi sa zajedničkim ishodišnim elementom, nekad na riječi iz zajedničkoga značenjskog polja (primjerice križano bilje, miješane boje, kojekakva peciva i sl.), nekad na riječi sa zajedničkim kontekstom, nekad na riječi jednoga pisca (primjerice A. G. Matoša) i sl.:
gitalele [gitalele] im. e. guitalele ← guitar ‘gitara’ × ukulele ‘ukulele’ glazbalo, spoj gitare i ukulelea
• usp. banjitar, banjolele, banjolina, glasovir, keytar, klavijatara
supilopovština im. supilovština × lopovština pogrdno za supilovštinu, politiku F. Supila
• usp. Arsenikides, Aršelides, bedakcija, Blunaček, Dreksler, Huljević, Judapešta, Kretenides, Krieštimir, Kriješto, Kripelides, madžarolac, majmunides, oseloboditi, pesimisterija, Pfujević, pokreten, pokretenčić, pokretenski, politrika, simvolistički, simvolovski, Spermačević, Srbat, Ušević
Svaka riječ ima lokaliziranu (v. popis Vrela) i datiranu potvrdu. Kad god ih je bilo, potvrdâ smo stavljali i više, tri, pet, sedam – one će s jedne strane kontinuitetom pokazati da se ne radi o okazionalizmu, s druge riječ donijeti u njezinu živu, uporabnome kontekstu, s treće budućim istraživačima pružiti osnovne podatke o sklonidbi, sprezi, rodu ili broju zabilježene riječi. Koliko su nam to dostupni internetski korpusi i pretraživači omogućavali (Hrvatski nacionalni korpus, Riznica IHJJ, Google), za svaku smo natuknicu pokušavali pronaći što stariju potvrdu. Ako je riječ kao natuknica već konstatirana u nekom hrvatskom rječniku, navodili smo i taj podatak:
bit im. e. bit ← binary ‘binarni, dvojčani’ × digit ‘brojka, znamenka’ osnovna jedinica obavijesti, jedna od dviju mogućnosti (da ili ne, 1 ili 0), termin J. Tukeya (1947) i C. Shannona (1948)
Za brojke 2, 3, 5, 10, kad znače 22, 23, 25, 210, t. j. eksponente potencija s binarnom, dijadskom ili dualnom bazom, ili pokazatelje stepénā s dvojčànōm osnovicom, kažemo, da pokazuju dvojčànē jedinice, dvojčànē znamenke ili BInarne digiTe – ili, skraćeno, BITe. [...] Drugi primjer: raznolikost je stupaca na šahovskoj ploči 3 bȉta (abcdefgh), raznolikost je redova također 3 bȉta (12345678), svega 6 bîtā (26 = 64 = 8 ∙ 8). (László 1959, 131)
bit (Klaić 1987, s. v.)
Radi se o novom dizajnu fizičkog mrežnog sloja koji omogućuje transfer podataka od 100 megabita u sekundi. (RNR 1996, s. v. bit, 8. 11. 1995)
Radi ujednake pozivanja u natuknicama kao vrelo nikad ne ističemo ime prevodioca, premda je istinski tvorac prevedenice upravo prevodilac. Takav naš postupak treba shvatiti kao tehničku odluku, nipošto kao prešućivanje. Svi prevodioci navedeni su u popisu Vrela.
U potvrde smo zadirali minimalno: – sve je u njima pisano običnim slogom osim ovjerene riječi, koja je kurzivirana; – ispušteni dio označen je trotočkom u uglatim zagradama; – dopustili smo si minimalnu redakturu nemarno pisanih internetskih potvrda.
Prema leksikografskim navadama homonime bilježimo arapskom brojkom u eksponentu:
kretenzija1 im. kreten × pretenzija
kretenzija2 im. kreten × tenzija
slobotomija1 im. sloboda × lobotomija
slobotomija2 im. Slobodan /Milošević/ × lobotomija
Značenja u polisemima označavamo rednim arapskim brojkama:
balkanalije im. mn. Balkan × bakanalije 1. ukusna i obilna balkanska jela
2. nečista i nečasna posla
sekspert im. e. sexpert ← sex ‘seks’ × expert ‘ekspert, stručnjak’ 1. stručnjak za seks
2. onaj tko je dobar u seksu
3. pogrdno za kakva god stručnjaka
Slovima označavamo pretpostavljeno raznojezično podrijetlo jedne te iste riječi ili pak malko različite motivirajuće riječi koje u prijevodu daju isto:
neobičudan prid. a. neobičan × čudan e. curious komp. curiouser
b. neobičan × čudan
prijafovati gl. prijateljevati × šefovati a. e. franage ← friend ‘prijatelj’ × manage ‘šefovati, voditi’
b. e. franagement ← friend ‘prijatelj’ × management ‘šefovanje, vođenje’
Stopljenice kojih je jedna od ishodišnih riječi kratica ili koje u sebi imaju kakvo grafijsko isticanje nismo uspjeli ujednačiti u lemi, ali iz raščlambe, potvrda i dodatnih objašnjenja jasno će se vidjeti o čemu je riječ:
mupost im. MUP ‘Ministarstvo unutarnjih poslova’ × glupost
potlEUšica im. potleušica × EU ‘Europska Unija’
SDPeder im. SDP ‘Socijaldemokratska partija’ × peder
gUSka im. guska × e. US ‘United States, Sjedinjene Države’
usaša im. e. USA ‘United States of America, Sjedinjene Američke Države’ × ustaša
Prvi susret sa stopljenicama obično izaziva neku vrstu ugode, otkrića neočekivana nova spoja, nove međuigre poznatoga i nanovo premiješanoga. Potom pri njihovu prikupljanju padneš u napast sklonosti onim duhovitima, dobro pogođenima, uspjelijima, onima u kojima je omjer fonetskoga gubitka i očuvanja ishodišnih pojmova najveći. I sve vrijeme nevoljko skupljaš one neuspjele, osjetno navrnute, usiljene, neskladna slogovnog ustroja. – Ali to je površna varka, fatamorgana, i odmah je se treba osloboditi. Ovo nije rječnik duhovitih i neduhovitih riječi, premda mu se vjerojatno i tako može pristupiti. Ovo je zapravo anamneza naše 150-godišnje bolesti, povijest naše kolektivne 150-godišnje neuroze. Jer uspjele ili neuspjele, stopljenice dobrim svojim dijelom nastaju u grču, mi se njima uspješno ili neuspješno – e, tu je prava mjera njihove uspjelosti – borimo sa svojim avetima, njima prokazujemo čudovišta oko sebe i ispoljavamo ona u sebi. Ovaj Rječnik obasjava ono što inače pomno krijemo, ali kroz jezik tu i tamo izlanemo jer ne da se prešutjeti.
Mnogi su mu u nastanku pomogli koliko su mogli, više od drugih Krešimir Bagić, Anda Bukvić, Ivana Koletić, Mirel Komad, Damjan Lalović, Tihana Lončarić, Martin Majcenović, Josip Pandurić, Tatjana Pišković, Lidija Zubac i Ivo Žanić. Svima velika hvala!
Predgovor smo počeli s nervozama, s nervozama završavamo. Koliko znamo, počelo je s Ocem Domovine. U doba završavanja ove knjige fejsbučka stranica Ćaća se vrača (sic!), pokrenuta 2015. godine, ima više od 141 tisuće pratitelja i mnoštvo stopljenica koje sudionici autoterapijski kuju. To je 150 godina kolektivnoga sinovljeva kompleksa i 150 godina terapije stopljenicama. Ovaj ih Rječnik sad kao zrcalo stavlja pred hrvatske govornike.
Zagreb, 3. srpnja 2016.
Objava Rječnika ponešto se odužila. U međuvremenu pojavile su se mnoge nove stopljenice. Stigosmo unijeti još nekoliko desetaka njih, između ostaloga popratiti znakovit razlaz Brangeline i početak trumpokalipse. Stapanju se u hrvatskome zasad ne nazire kraja.
Zagreb, 15. studenoga 2016.
Literatura
- Anić, Vladimir. 1998. Jezik i sloboda. Zagreb: Matica hrvatska.
- Bagić, Krešimir. 2015. Stopljenica: riječ, figura, kultura. U: Svijet stila, stanja stilistike. Zbornik radova prezentiranih na istoimenom kolokviju održanom 13. veljače 2015. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. http://stilistika.org/svijet-stila-stanja-stilistike [posjet: 26. VI. 2016]
- Bergström, G. A. 1906. On blendings of synonymous or cognate expressions in English. A contribution to the study of contamination. Academical dissertation. Lund: Håkan Ohlsson.
- Borković [Halapir], Iva. 2013. Rječnik stopljenica u Feral Tribuneu (1993–2008). Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
- Bratulić, Josip. 1995. Ante Starčević. U: Ante Starčević. Znanstveno-političke razprave. Djela Dra. Ante Starčevića. Knjiga III.Pretisak. Zagreb – Varaždin. 469–484.
- Brdar-Szabó, Rita – Mario Brdar. 1998. Suptraktivni morfološki procesi i jezični varijeteti. U: Lada Badurina – Boris Pritchard – Diana Stolac (ur.) Jezična norma i varijeteti. Zagreb – Rijeka: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. 71–76.
- Brdar-Szabó, Rita – Mario Brdar. 2008. On the marginality of lexical blending. Jezikoslovlje 9/1–2: 171–194.
- Brozović, Dalibor. 1966. Sudac × kadija – sudija? Telegram VII (18. 2. 1966), 303: 2.
- Bugarski, Ranko. 2006. Žargon. Lingvistička studija. Drugo, prerađeno i prošireno izdanje. Beograd: XX vek – Knjižara Krug.
- Bugarski, Ranko. 2013. Sarmagedon u Mezopotamaniji. Leksičke skrivalice. Beograd: XX vek – Knjižara Krug.
- Carroll, Lewis. 1872 [1871]. Through the looking-glass, and what Alice found there. London: Macmillan and Co.
- Carroll, Lewis. 1876. The hunting of the snark. An agony in eight fits. London: Macmillan and Co.
- Carroll, Lewis. 2004. Što je Alica otkrila iza zrcala. Prev. Antun Šoljan. U: Lewis Carroll. Alica u Zemlji Čudesa i iza zrcala. Zagreb: Školska knjiga. 139–296. [Prvo izdanje: 1985. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske.]
- Erdeljac, Vlasta. 2005. Govorne greške – pogled u strukturu mentalnoga leksikona. U: Jagoda Granić (ur.) Semantika prirodnog jezika i metajezik semantike. Zagreb – Split: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku. 213–222.
- Filipović, Rudolf. 1977–1978. Tuđice i jezična kultura. Jezik XXV/5: 138–142.
- Freud, Sigmund. 1940 [11905, 41925]. Der Witz und seine Beziehung zum Unbewußten. Gesammelte Werke. Band VI. London: Imago Publishing Co.
- Freud, Sigmund. 1941 [1901, kao knjiga 1904]. Zur Psychopathologie des Alltagslebens. Gesammelte Werke. Band IV. London: Imago Publishing Co.
- Freud, Sigmund. 1942 [11900, 81930]. Die Traumdeutung. Gesammelte Werke. Band II–III. London: Imago Publishing Co.
- Freud, Sigmund. 1981. Dosetka i njen odnos prema nesvesnom. Prev. Tomislav Bekić. Odabrana dela Sigmunda Frojda. Knj. 3. Šesto izdanje. Beograd – Novi Sad: Matica srpska.
- Freud, Sigmund. 2001. Tumačenje snova. Prev. Vlasta Mihavec. Zagreb: Stari grad. [1900. Die Traumdeutung.]
- Heine, Heinrich. 1954. Slike s putovanja. Prev. Dragutin Perković. Stihove prepjevao Gustav Krklec. Zagreb. Kultura. [1826–1831. Reisebilder.]
- Hockett, Charles F. 1947. Problems of morphemic analysis. Language 23: 321–343.
- Hockett, Charles F. 1958. A course in modern linguistics. New York: The Macmillan Company.
- Hockett, Charles F. 1960. The origin of speech. Scientific American 203: 88–111.
- Hockett, Charles F. 1967. Where the tongue slips, there slip I. U: To honor Roman Jakobson. The Hague: Mouton. 910–936. Prema: Charles F. Hockett. 1977. The view from language. Selected essays 1948–1974. Athens, GA: The University of Georgia Press. 226–256.
- Hockett, Charles F. 1973. Man’s place in nature. New York: McGraw-Hill.
- Hockett, Charles F. 1987. Refurbishing our foundations. Elementary linguistics from an advanced point of view. Amsterdam – Philadelphia: John Benjamins Publishing Company.
- Joyce, James. 2012 [1922–1939]. Finnegans wake. Ed. Robbert-Jan Henkes – Erik Bindervoet – Finn Fordham. Oxford: Oxford University Press.
- Klindić, Ivana. 2016. Nove hrvatske stopljenice. Na primjeru dviju fejzbučkih stranica. Diplomski rad. Zagreb: Filozofski fakultet.
- Krleža, Miroslav. 1926. Izlet u Rusiju. Zagreb: Izdanje »Narodne knjižnice«. [Osobito »Kroz žalosnu Litvu«, str. 57–62, »U spavaćem vagonu Riga–Moskva«, str. 62–66.]
- Krleža, Miroslav. 1929. Karl Kraus o ratnim stvarima. U: Miroslav Krleža. 1961. Eseji I. Sabrana djela. Svezak 18. Zagreb: Zora. 159–170.
- Krleža, Miroslav. 1938. Uspomeni Karla Krausa. U: Miroslav Krleža. 1961. Eseji I. Sabrana djela. Svezak 18. Zagreb: Zora. 171–195.
- Marković, Ivan. 2007a. Do kosti. Imenice hrvatske i-sklonidbe. Lahor 3: 14–36.
- Marković, Ivan. 2007b. Repeticija i reduplikacija u hrvatskome. Suvremena lingvistika 64: 141–157.
- Marković, Ivan. 2009. Tri nehrvatske tvorbe: infiksacija, reduplikacija, fuzija. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 35: 217–241.
- Marković, Ivan. 2010. Hrvatske koordinativne složenice. Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 36/1: 71–95.
- Marković, Ivan. 2011a. Hrvatske stopljenice. Novìna u slengu, jeziku reklame i novina. Proučavanja diskursa i dijaloga između teorije, metoda i primjene. Zbornik radova XXIV. međunarodnoga znanstvenoga skupa HDPL-a, Osijek, 20–22. V. 2010. Osijek: Hrvatsko društvo za primijenjenu lingvistiku – Filozofski fakultet J. J. Strossmayera. 223–238.
- Marković, Ivan. 2011b. Tri radna ljuda. O supletivnosti i mogućim hrvatskim riječima. Ivan Slamnig, ehnti tschatschine Rogge! Zbornik radova 10. kijevskih književnih susreta. Kijevo – Zagreb: Općina Kijevo – Pučko otvoreno učilište Invictus – AGM. 159–187.
- Marković, Ivan. 2012. Uvod u jezičnu morfologiju. Zagreb: Disput.
- Marković, Ivan. 2013. O najvećim (i) mogućim hrvatskim riječima. XI. međunarodni kroatistički znanstveni skup. Zbornik radova XI. međunarodnoga kroatističkog znanstvenog skupa, Pečuh, 12–13. X. 2012. Pečuh: Znanstveni zavod Hrvata u Mađarskoj. 43–58.
- Matasović, Ranko. 2005. Jezična raznolikost svijeta. Podrijetlo, razvitak, izgledi. Zagreb: Algoritam.
- Matoš, Antun Gustav. 1973a. Dojmovi. Ogledi. Sabrana djela. Svezak III.Ur. Dragutin Tadijanović. Zagreb: JAZU – Liber – Mladost.
- Matoš, Antun Gustav. 1973b. Vidici i putovi. Naši ljudi i krajevi. Sabrana djela. Svezak IV.Ur. Dragutin Tadijanović. Zagreb: JAZU – Liber – Mladost.
- Matoš, Antun Gustav. 1973c. O stranim književnostima. Sabrana djela. Svezak IX.Ur. Vida Flaker. Zagreb: JAZU – Liber – Mladost.
- Muhvić-Dimanovski, Vesna. 2001. Apokopa i afereza u funkciji jezične ekonomije. Suvremena lingvistika 51–52: 191–202.
- Muhvić-Dimanovski, Vesna. 2005. Neologizmi. Problemi teorije i primjene. Zagreb: FF Press.
- Pound, Louise. 1914. Blends. Their relation to English word formation. Heidelberg: Carl Winter’s Universitätsbuchhandlung.
- Renner, Vincent – François Maniez – Pierre J. L. Arnaud (ur.) 2012. Cross-disciplinary perspectives on lexical blending. Berlin: De Gruyter Mouton.
- RNR 1996 = Dunja Brozović Rončević – Alemko Gluhak – Vesna Muhvić-Dimanovski – Lelija i Branko Sočanac. 1996. Rječnik novih riječi. Zagreb: Minerva.
- Skok, Petar. 1971–1974. Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika. Knj. I–IV. Ur. Mirko Deanović – Ljudevit Jonke – Valentin Putanec. Zagreb: JAZU.
- Slamnig, Ivan. 1973. Svjetska književnost zapadnoga kruga. Od srednjega vijeka do današnjih dana. Uz suradnju Aleksandra Flakera i Svevlada Slamniga. Zagreb: Školska knjiga.
- Sohn, Ho-Min. 1999. The Korean language. Cambridge: Cambridge University Press.
- Starčević, Ante. 1867. Bi-li k Slavstvu ili ka Hrvatstvu? Dva razgovora. [Iz Zvekana.] Zagreb: Tiskom Dragutina Bokana. Prema: Ante Starčević. 1894. Znanstveno-političke razprave. Djela Dra. Ante Starčevića. Knjiga III.Zagreb: Tiskara Antuna Scholza. 3–47. [Pretisak: 1995.]
- Starčević, Ante. 1868. Stranke u Hervatskoj. [Iz Hervata.] Prema: Ante Starčević. 1894. Znanstveno-političke razprave. Djela Dra. Ante Starčevića. Knjiga III.Zagreb: Tiskara Antuna Scholza. 89–136. [Pretisak: 1995.]
- Starčević, Ante. 1879. Pisma Magjarolacah. I–II. Sušak: Tiskom i nakladom Primorske tiskare. [Pretisak: 1995.]
- Škreb, Zdenko. 1954. Heinrich Heine. U: Heinrich Heine. 1954. Slike s putovanja. Prev. Dragutin Perković. Stihove prepjevao Gustav Krklec. Zagreb: Kultura. 5–26.
- Šoljan, Antun. 1991. Carrollov Jabberwock u dvije tradicije. U: Antun Šoljan. Sloboda čitanja. Eseji. Izabrana djela. Knjiga četvrta. Zagreb: Grafički zavod Hrvatske. 205–218. [Tekst nastao uz prijevode L. Carrolla, prvi put objavljen u časopisu Književna smotra 1988.]
- Zgusta, Ladislav. 1991. Priručnik leksikografije. Prev. Danko Šipka. Sarajevo: Svjetlost. [1971. Manual of lexicography.]