Pjesničku nagradu »Tin Ujević« za 2025. dobila je Lana Derkač za zbirku Azil za nebeska tijela. Donosimo iscrpno kritičko čitanje te zbirke, na koncu kojega interpretatorica zaključuje da je u toj knjizi poezija azil, i to ne samo za nebeska tijela već i za svekoliko polje riječi koje pisac-zidar udomljuje u svoju poetsku kuću.

Pjesnik Ivan Koprić, znan i kao dekan Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, sveučilišni profesor i ekspert javne uprave,  svojom četvrtom zbirkom poezije Crvene izohipse rata (2024) zauzima sve vidljiviju poziciju i prostor na hrvatskoj poetskoj sceni. Već za prvog čitanja prepoznaju se kako njegovi stalni pjesnički postupci tako i pomaci u odnosu na prethodne zbirke Hologrami nade (2019), Intergalaktički peljar (2021) i Lekcije iz botanike ( 2023).

Davor Žmegač (Zagreb, 1955), još jedan od vječnih zaljubljenika u grad Zagreb, ispisujući svoje krvave zagrebačke vedute uspostavio je trku između dva medija – romana i filma. »Crvotočina« je njegov prvi objavljeni prozni tekst. Prigodan trenutak za povesti se riječima kojima Godard otvara svoj poznati film Le petit soldat: »Za mene, prošlost je vrijeme za djelovanje. Sada sam stariji. Vrijeme za refleksiju započinje.« Možda je bilo potrebno da se Žmegač drzne postati piscem kako bi napokon doznao kakav je htio biti režiser.

Posljednjih godina čvrsto ukorijenjen na parceli književnog zemljišta čije plodove publika zoblje, a kritika redovito povoljno vrednuje, pjesnik, prozaik i blagoglagoljivi promotor književnosti, Ivica Prtenjača, objavio je 2021. svoj novi spisateljski proizvod, (i) ovaj put ovjenčan (eko-)certifikatom V.B.Z.-ove književne nagrade, roman Sine, idemo kući.

U osnovnoj sam školi obožavala čitati detektivske romane. Voljela sam neizvjesnost i stalno promišljanje o mogućim završecima. Zagonetke koje su pred čitatelje postavljali Ivan Kušan, Hrvoje Kovačević i Pavao Pavličić bile su mi najdraži oblik razonode. U nekoliko mjeseci koliko mi je bilo potrebno da posudim i pročitam gotovo sve romane za mlade te tematike koji su mi bili na raspolaganju u gradskoj knjižnici shvatila sam da svaki od njih počiva na sličnim principima.

Pjesnički glas Milene Marković jedan od onih s kojima ćete se ili saživjeti ili se od njega htjeti potpuno izolirati. Ona vješto slijedi svoje pjesničke uzore – pjesnike prokletnike: romantičare, simboliste, nadrealiste i dekadente. Poezija joj je jedinstveno beskompromisna i sirova, ali upravo zato najiskonskija; najkrhkija na svijetu.