Puriš, Bernisa, 2024. Stilistika bosanskohercegovačkog putopisa XX vijeka. Sarajevo: Bosansko filološko društvo.
Funkcionalna stilistika bosanskoga, hrvatskoga i srpskoga jezika razvila je relativno stabilne modele klasifikacije funkcionalnih stilova, podstilova i njihovih žanrova, međutim, sistematska lingvistička i stilistička istraživanja pojedinih žanrova, naročito onih koji se tretiraju kao prijelazni, rubni, granični, hibridni, ostala su fragmentarna. Iako predstavlja obimnu te kulturološki i znanstveno vrlo važnu izražajnu formu, putopisni je žanr – upravo zbog svoje žanrovske neuhvatljivosti, odnosno zbog prelamanja dokumentarnosti, fikcije i autobiografije, kao svog obilježja – češće bio predmet književnoteorijskih nego lingvističkih i stilističkih istraživanja. U tom kontekstu monografija Bernise Puriš – Stilistika bosanskohercegovačkog putopisa XX vijeka – dolazi kao neophodan naučni odgovor na potrebu da se putopis sagleda kao stilistički strukturiran i komunikacijski modeliran žanr. Naime, putopis nije samo puki izvještaj o kretanju kroz prostor; putopis je prvenstveno svjedočanstvo o susretu subjektivnog ja s Drugim i Drugačijim. Drugim riječima, važnost putopisa leži u tome da obuhvati ne samo prostor i vrijeme o kojima pripovijeda nego – smješten na razmeđu referencijalnog i subjektivnog, dokumentarnog i literarnog – on artikulira susret identiteta, kultura i jezika.
Knjigu Stilistika bosanskohercegovačkog putopisa XX vijeka autorice Bernise Puriš objavilo je Bosansko filološko društvo 2024. godine. Studija predstavlja izazovan naučni poduhvat u jedan od najsloženijih i, u (lingvo)stilističkom smislu, najzapostavljenijih žanrova unutar bosanskohercegovačke književne i jezičke naučne misli. Autorica već u Uvodu skreće pažnju na nedovoljnu istraženost ovog žanra: Naime, u lingvistici, odnosno u stilistici bosanskoga, hrvatskoga i srpskoga jezika putopisni žanr još nije istražen iako predstavlja veliku i znanstveno vrlo važnu izražajnu formu. Osim toga, relativno je malo radova koji se bave pojedinačnim putopisnim ostvarenjima, a onih koji se posebno bave stilom obimnog bosanskohercegovačkog putopisnog korpusa još nema (Puriš 2024, str. 10-11). Ukazujući na to da je upravo hibridna narav putopisnog žanra razlog što je putopis u sistematizaciji funkcionalnih stilova i njihovih žanrova ili samo spomenut kao žanr književnopublicističkog stila (B. Tošović, M. Katnić-Bakaršić), ili pak potpuno izostavljen (J. Silić, R. Simić), autorica ističe da je: Rubni/hibridni žanr postao (je) vrijedan pažnje i znanstveno zanimljiv u savremenoj stilistici kao humanističkoj nauci zahvaljujući prije svega stilistici teksta, diskursnoj stilistici te pragmatičkoj stilistici (Ibid.) te na 269 stranica teksta nudi prvu cjelovitu stilističku studiju o putopisu, žanru koji je, dakle, predugo bio potisnut na margine stilistike. Visoku naučnu relevantnost djela potvrđuje recenzentski tim u sastavu: prof. dr. Remzija Hadžiefendić-Parić, prof. dr. Ismail Palić, prof. dr. Muhidin Džanko i vanr. prof. dr. Anna Bodrova.
Značaj ove studije ogleda se prvenstveno u autoricinoj hrabrosti da se uhvati ukoštac s promjenjivom prirodom ovog žanra koji, u konačnici, izmiče rigidnim klasifikacijama. Bernisa Puriš studiju postavlja na temelje savremene lingvistike teksta, diskursne te pragmatičke stilistike, polazeći od Bahtinove koncepcije govornih žanrova i oslanjajući se na analitičko-interpretativne metode. Pozivajući se na autoritete poput Casey Blanton, B. Puriš naglašava da putopis nije tek faktografski izvještaj o kretanju, već tekst u kojem se konstruira narativno ja u odnosu na svijet, odnosno da se putopis ostvaruje kao strukturiran komunikacijski čin u kojem se referencijalna funkcija prepliće s evaluativnom i apelativnom. U tom se pravcu knjiga i otvara humanistički intoniranim razmatranjem putopisa u širem okviru kulture i komunikacije. Naime, polazeći od Bahtinove teze da se ljudsko znanje prenosi putem govornih žanrova, autorica podsjeća da razrađenost kulture ovisi o razrađenosti njezina žanrovskog repertoara. Žanrovi nastaju, nestaju ili se stiliziraju i transformiraju u skladu s historijskim okolnostima i komunikacijskim potrebama. U tom se kontekstu putopis promatra kao dinamična forma koja je prošla razvojni put od putničkog i hodočasničkog izvještaja do savremenih i elektronski posredovanih narativa o putovanju. Takvo polazište omogućuje da se stil putopisa sagleda kao rezultat historijski uvjetovanih promjena komunikativnih funkcija i diskurzivnih praksi, u skladu s razmatranjima Casey Blanton o promjenama strukture putopisnog pisanja.
Korpus na kojem je istraživanje utemeljeno obuhvata 76 autorica i autora, odnosno 180 putopisnih tekstova iz dvije knjige odabranih bosanskohercegovačkih putopisa – Hodoljublje (izbor bosanskohercegovačkog putopisa i građa za bibliografiju, 1842-1970), ur. Alija Isaković te Putopisi (izbor), prir. Alija Isaković i Ivan Lovrenović; jedne antologije – Antologija bošnjačkog putopisa XX vijeka, ur. Fahrudin Rizvanbegović. U korpus je također uključeno sedam knjiga putopisa Zulfikara Zuke Džumhura te dvije knjige objavljene 2008: Crni tulipan (putopis hodočasnika iz Bosne) Enesa Karića i Izgubljeni svijet (putopisne reportaže) Gorana Todorovića. Iznimno bogat i reprezentativan korpus obuhvata dugi period od 1842. do 2008. godine, tokom kojeg se putopis mijenjao zajedno s društvenim, povijesnim i političkim kontekstom. Takva vremenska širina omogućuje uvid u razvoj žanrovskih konstanti i varijabli, kao i u transformacije putopisnog diskursa pod utjecajem društveno-historijskih promjena. Upravo je ovako opsežan korpus bosanskohercegovačkog putopisa omogućio da se žanrovske konstante i varijable u ovom istraživanju izdvajaju induktivno, tj. na temelju njihove ponovljivosti i distribucijske stabilnosti unutar korpusa, čime se osigurava empirijska utemeljenost analize i interpretacije.
Knjiga je, pored Uvoda, Zaključka, Izvora, Literature, Bibliografske bilješke, Indeksa pojmova, Indeksa imena te Sažetka na bosanskom i engleskom jeziku, metodološki strukturirana u sljedeća četiri poglavlja: 1. Pragmatičko-komunikativni aspekti putopisnog žanra, 2. Metastruktura putopisnog žanra, 3. Makrostruktura: Tipovi govora i semantičko-funkcionalna struktura putopisa te 4. Mikrostrukture putopisnog stila: Mikrostilemi. Na ovaj način autorica putopisu pristupa kroz metodološku gradaciju, krećući se od pragmatičko-komunikativnog aspekta kao makro osnove, do analize sitnih gradivnih elemenata putopisnog stila: leksikostilema, gramatičkih metafora, sintaksostilema.
Prva dva poglavlja, odnosno dvije razine analitičkog modela koji uspostavlja autorica Puriš razrađuju zapravo dva tipa dijalogičnosti putopisnog teksta: implicitnu dijalogičnost putopisca s čitaocem te dijalogičnost putopisnog teksta s drugim tipovima tekstova.
Prvo je poglavlje utemeljeno na ideji putopisa kao komunikacijskog događaja. Autorica ovdje istražuje interakciju između autora, teksta i recipijenta, odnosno ona mjesta u putopisnom tekstu na kojima se ostvaruje veza između putopisca kao pošiljaoca te čitaoca kao primaoca putopisne poruke (Puriš 2024, str. 20). Pragmatički okvir (naznake datuma, itinerarija, motiva putovanja) B. Puriš identificira kao žanrovsku konstantu koja osigurava referencijalnu koherentnost putopisnog teksta, dok deiktička sredstva izdvaja kao ona koja uspostavljaju njegovu interakcijsku strukturu. Ključni fokus je na deiktičkoj referenciji. Naime, oslanjajući se na deiktičke uvide ponajprije Paula Ricoeura i Borisa Uspenskog o relaciji između iskazivača i iskazivanja, autorica pokazuje kako deiktički markeri konstituiraju specifično putopisnu scenu iskazivanja. Od posebne je važnosti to što autorica razgraničava deiktičke procese u putopisu od onih u neposrednoj dijaloškoj situaciji, kao i od dijaloške forme unutar književnog teksta, posebno dramskog dijaloga; posebnu vrijednost predstavlja zaključak da putopis u određenim interakcijskim aspektima pokazuje bliskost s epistolarnim diskursom. Ovo poređenje s drugim žanrovima i stilovima – (raz)govornim, književnim i epistolarnim – od posebne je važnosti jer omogućuje jasno ocrtavanje specifičnosti putopisne komunikacijske situacije. Analizirajući govorne činove (reprezentative, ekspresive i direktive), autorica Puriš pokazuje kako putopisac aktivno gradi svoje stavove i emocionalni odnos kako u odnosu prema izvanjezičkoj stvarnosti tako i prema čitaocu.
U drugom poglavlju autorica fokus pomjera sa pragmatičke razine na metastrukturnu organizaciju putopisnog teksta. Pritom prvo analizira putopisne autoreferencijalne signale – naslove, podnaslove, inicijalne i finalne rečenice – »a kojima putopis uspostavlja kako vanjsku relaciju (granicu) s drugim tekstovima tako i s unutrašnjim vlastitim žanrovskim sadržajima« (str. 60). Bernisa Puriš posebnu pažnju posvećuje naslovnoj cjelini kao »jakoj poziciji« teksta. Autorica pokazuje da naslovi ne obavljaju samo referencijalnu (informativnu) funkciju, nego i konativnu, ekspresivnu i fatičku, čime postaju aktivni učesnici u komunikacijskom modelu žanra. Autotematizacijski naslovi s leksemama put i putovanje eksplicitno upućuju na žanr, dok toponimijski, metaforički i eliptični naslovi proširuju referencijalni okvir prema poetskoj i stilotvornoj dimenziji. U tom se pravcu izdvajaju stilizirani naslovi koji uspostavljaju intertekstualne veze (aluzije, stilizirani frazemi, citati), kao i oni s epistolarnom oznakom (»Pisma iz...«), gdje se epistolarna žanrovska oznaka koristi kao strategija intimizacije i sugeriranja dijalogičnosti. Posebno je značajan doprinos analizi autometatekstualnosti, odnosno putopiščevom referiranju na sam čin pisanja, pri čemu se otvaraju opća pitanja o poetici putopisnog žanra. Autorica dokazuje da bosanskohercegovački putopisac često sumnja u vlastitu kompetenciju, odnosno u moć jezika da vjerno prenese viđeno, čime tekst prestaje biti prosto svjedočanstvo i postaje prostor refleksije o putovanju, tj. pretapa se u esejističku refleksiju o činu pisanja o putovanju i prilagođavanju putopisnih tema čitaocu. U drugom dijelu ovog poglavlja autorica iscrpno razotkriva putopis u njegovim brojnim i raznovrsnim intertekstualnim relacijama. Pritom Bahtinova teorija dijalogičnosti, kao i teorija citatnosti Dubravke Oraić-Tolić pružaju autorici osnovni teorijski okvir za precizno razmatranje putopisnih intertekstualnih relacija. U cjelini, u ovom poglavlju Bernisa Puriš analizira i intepretira putopis kao tekst koji istovremeno gradi granice vlastitog diskursa, reflektira vlastite postupke i proizvodi značenje kroz stalni dijalog s drugim tekstovima.
Treće poglavlje predstavlja analitičku srž studije u kojoj se dekonstruira unutrašnja organizacija teksta. Ovdje autorica precizno razgraničava tri tipa govora: narativni tip – u okviru kojeg istražuje strukturiranje teksta oko temporalne sukcesivnosti, kao i analepse, pa i prolepse, pri čemu ključnu ulogu ima vremenska tačka gledišta; deskriptivni tip – gdje autorica uvodi preciznu taksonomiju opisa, dijeleći ga na topografiju (prostor), prozopografiju i patopeju (vizualne i psihološke karakteristike ljudi), etopeju (karakter i moral), pragmatografiju (opis svakodnevice) te paralelu (usporedno sagledavanje kultura, mentaliteta i povijesnih slojeva društva), pri čemu naglašava da je opis u putopisu uvjetovan prostornom tačkom gledišta usljed čega se konstituira njegovo jezičko oblikovanje, kao i to da je opis »aksiološki markiran« – obojen vrijednosnim sudovima pisca; te u konačnici, argumentativni tip govora u okviru kojeg se analizira prodor esejističkih i polemičkih elemenata u putopisni diskurs. U cjelini gledano, autorica uvjerljivo pokazuje da makrostruktura putopisnog teksta počiva na međusobnoj uvjetovanosti naracije, deskripcije i argumentacije. Njihovo preplitanje omogućuje da putopis istovremeno bude priča o kretanju, vizualna i kulturna slika prostora te refleksivno-historijski komentar svijeta.
Završni dio knjige posvećen je »tkivu« teksta, pri čemu je fokus stavljen na analizu koja obuhvata leksičko-semantičku, gramatičku, sintaksostilističku i tropološku razinu. U okviru leksikostilema utvrđuje se funkcionalna slojevitost putopisnog diskursa: razgovorni elementi (frazemi, kolokvijalizmi, žargonizmi), novinarsko-publicistička frazeologija, žurnalizmi te scijentizmi iz različitih stručnih oblasti. Sintaksostilistička analiza otkriva značaj nominativnih i eliptičnih rečenica, figura gomilanja, distribucije, kumulacije, anafore i paralelizma u dinamiziranju i ritmiziranju diskursa. Posebno je uvjerljiva interpretacija eliptičnih struktura u funkciji modeliranja kretanja i introspektivnog doživljaja prostora. Završni dio, posvećen figurama riječi – tropima, potvrđuje poetski potencijal putopisnog diskursa. Metafora, osobito u formi genitivnih sintagmi, sinegdoha, personifikacija i antonomazija, analizirani su kao ključni mehanizmi transpozicije fakticiteta u estetski oblik. Tropi se pritom sagledavaju kao »poetika oka« – način na koji autorova percepcija transformira empirijsku realnost u književno oblikovanu viziju.
Bernisa Puriš uspjela je dokazati da bosanskohercegovački putopis 20. vijeka posjeduje prepoznatljive stilističke konstante, uprkos svojoj generičkoj nestabilnosti. Korišteni korpus je impresivan i obuhvata transformacije od tradicionalnog, deskriptivnog modela do modernog, fragmentarnog izraza.
Posebna vrijednost ove knjige leži u tome što je autorica pripremila »analitički alat« za buduća istraživanja, baš kao što je to C. Blanton učinila u svjetskim okvirima. Djelo je opremljeno iscrpnom bibliografijom, indeksima pojmova i imena, što ga čini nezaobilaznom literaturom za studente filologije, stilističare i teoretičare književnosti. Autorica Puriš je ovom studijom ne samo popunila prazninu u bosnističkoj lingvostilistici, već je postavila i visoke metodološke standarde za proučavanje rubnih žanrova uopće.