Marina Katnić-Bakaršić, Stilistika na putu – Kritički diskursni pristup jeziku i stilu, University Press, Sarajevo, 2025, 127 str.
Najnovija knjiga Marine Katnić-Bakaršić Stilistika na putu – Kritički diskursni pristup jeziku i stilu sažima sve istraživačke strasti autorice na jednom mjestu – stilistiku, kritičku analizu diskursa, lingvistiku, semiotiku i stilistiku literarnog diskursa, koje se sve susreću u relativno mladoj disciplini, kritičkoj stilistici. Knjiga predstavlja presjek autoričinog naučnog putovanja kroz navedene discipline, ali, kao što i sam naslov kazuje, to putovanje još nije završeno i stilistika na svom putu ima još mnogo potencijala za dalji razvoj.
Autorica je knjigu podijelila u tri cjeline, Kritička stilistika kao stilistika 2.0?, Između lingvistike i semiotike i U traganju za stilskom dominantom literarnog teksta. U prvoj cjelini, koja sadrži šest priloga, uključujući i uvodni, obuhvaćeni se radovi u kojima se obrađuju različite teme iz perspektive kritičke stilistike. Prilog koji otvara to poglavlje, pod naslovom "Šta je kritička stilistika?", daje pregled najvažnijih obilježja ove naučne discipline, pozivajući se pritom na lingvisticu koja je uobličila kritičku stilistiku kao granu stilistike, Lesley Jeffries. Katnić-Bakaršić u ovom uvodnom poglavlju objašnjava razliku između kritičke analize diskursa (CDA) i kritičke stilistike, koja se ogleda u tome što kritička stilistika vraća sami tekst u centar interesovanja, ne praveći razliku između literarnog i neliterarnih tipova teksta. Uz to, kritička stilistika daje prioritet samom lingvističkom tkanju teksta, pa u skladu s tim gradi i jasan lingvistički metodološki aparat, dok kritička analiza diskursa ipak fokus stavlja na kontekst i na načine na koji on utiče na samo značenje teksta, koji kontekstualizacijom postaje diskurs, odn. društvena praksa. Drugi rad u ovom poglavlju nosi naziv "Uloga predstavljanja procesa u kritičkoj stilističkoj interpretaciji različitih tipova diskursa" i bazira se na Hallidayeveoj ideacijskoj metafunkciji jezika. Naime, Halliday jezik smatra leksičko-gramatičkim resursom za stvaranje značenja, pri čemu različiti elementi leksiko-gramatike imaju različite funkcije, koje se mogu sintetizirati u tri metafunkcije, budući da se smatraju svojstvom jezika uopće. Ideacijska metafunkcija jezika znači da jezik, između ostalog, služi za predstavljanje ljudskog iskustva, emocija, objektivne i subjektivne stvarnosti, a gramatički resurs koji nam to omogućava je tranzitivnost. Naše iskustvo, emocije, objektivnu i subjektivnu stvranost predstavljamo u vidu različitih vrsta procesa (realiziranih glagolima u jezičnom sistemu) u koje su uključeni različiti sudionici (realizirani imeničkim sintagmama) pod različitim okolnostima (realiziranih različitim vrstama adverbijala). S obzirom da jezik omogućava piscu ili govorniku da sudionike u procesima smješta u različite uloge, da neke sudionike izostavlja a druge naglašava, da u potpunosti briše uzročno-posljedične veze između različitih procesa i sudionika, on nam na taj način otvara široke mogućnosti manipulacije onim što nazivamo objektivnom stvarnošću u svrhu kreiranja one slike te stvarnosti kakva nam u određenom trenutku odgovara. Katnić-Bakaršić u ovome radu pokazuje na koji način se ta mogućnost koristi u različitim tipovima diskursa, od literarnog do medijskog. U narednom radu, pod nazivom "Predstavljanje socijalnih aktera u medijskom diskursu", autorica na primjerima iz medijskog diskursa pokazuje na koje načine se u medijskom diskursu mogu predstaviti, ili izostaviti, društveni akteri, uključujući i multimodalni način. Katnić-Bakaršić se prije svega fokusira na strategiju imenovanja, na upotrebu ličnih zamjenica koje stoje u opoziciji Mi – Vi, Mi – Oni i na vizualno predstavljanje društvenih aktera na fotografijama. Četvrti rad u ovom poglavlju nosi naziv "Uloga modalnih glagola u kritičkoj stilistici". U Hallidayevoj sistemskoj funkcionalnoj lingvistici, modalnost predstavlja onaj leksičko-gramatički resurs kojim jezik, uz način i govorne činove, vrši interpersonalnu metafunkciju. Autorica u ovome radu akcent stavlja na modalne glagole i na način na koji njihova upotreba (epistemička i deontička) u diskursu oblikuje međusobne odnose među društvenim akterima. U narednom radu, "Pitanje 'tuđeg govora' u kritičkoj stilistici" Katnić-Bakaršić pokazuje razliku između proučavanja tuđeg govora u sintaksi, strukturalnoj stilistici i kritičkoj stilistici, i zaključuje da dok je u sintaksi fokus na formi i strukturi upravnog i neupravnog govora i na prebacivanju jednog u drugi, a u strukturalnoj stilistici na stilskim efektima različitih oblika tuđeg govora u literarnom diskursu i na ekspresivnosti i stilogenosti slobodnog neupravnog govora, u kritičkoj stilistici se prvenstveno proučavaju ideološki efekti svih oblika predstavljanja tuđeg govora i mišljenja u raznim tipovima diskursa. Kritičku stilistiku prije svega zanimaju postupci kojima se tuđi govor upotrebljava u funkciji manipulacije i kreiranja nejednakih odnosa moći, i, ono što je posebno zanimljivo, kako se tuđi govor upotrebljava u potencijalnom suprotstavljanju takvoj manipulaciji. Rad kojim završava ovo poglavlje nosi naziv "Uloga kategorije lica u diskursnoj samoreprezentaciji govornika". Autorica ovdje skreće pažnju na činjenicu da se o kategoriji lica nije mnogo pisalo u okviru kritičke analize diskursa i kritičke stilistike, tako da ovaj rad predstavlja novinu u tom smislu. Ono što je posebno interesantno u ovome radu jeste autoričino propitivanje upotrebe 3. lica u samopredstavljanju govornika. Za kritičku stilistiku ova upotreba je zanimljiva kad je stilski markirana i ideološki motivirana. Katnić-Bakaršić identificira nekoliko funkcija upotrebe 3. lica u samoreprezentaciji: pokušaj tobožnjeg objektivnog govora o sebi, što ponekad krije i potrebu za zamagljivanjem stvarnog dešavanja, davanje samom sebi na važnosti, pokušaj prelaska na tačku gledišta sagovornika u svrhu zbližavanja sa sagovornikom (ova funkcija je naročito vidljiva u komunikaciji odraslih s djecom), izraz odbrambenog stava u polemikama i politici, i samopromocija (također u polemikama).
U drugom poglavlju, Između lingvistike i semiotike, autorica predstavlja radove u kojima se dodiruju lingvistika i semiotika. Ovo poglavlje sadrži dva rada. U prvom, naslovljenom "Ka proučavanju diskursa granice: multidisciplinarni pristup", Katnić-Bakaršić proučavanju fenomena granice pristupa s aspekta kritičkih studija diskursa, pri čemu polaznu tačku predstavlja proučavanje odnosa granice i jezika. Tom odnosu se može pristupiti tako da se govori o jeziku granice, zatim o granici u jeziku i granici jezikā. Autorica izdvaja potrebu za kompleksnim multidisciplinarnim proučavanjem diskursa granice, pri čemu je upravo suodnos jezika i granice najznačajniji u takvom pristupu. Sa semiotičkog aspekta proučavanje granice je, prema autorici, neodvojivo od Lotmanovog koncepta semiosfere kao semiotičkog prostora izvan kojeg nema semioze. U radu se također govori i o promjeni načina na koji se o granici kao geografsko-političkoj činjenici govori u medijskom i političkom diskursu, posebno u vrijeme pandemije COVID-a 19 i u novoj konstelaciji ekonomsko-političkih odnosa u svijetu. Zanimljiva su i promišljanja o granici između jezikā, prije svega standardnog i nestandardnih dijalekata, zatim o jezičnoj politici kao nesumnjivom diskursu moći, kao i o pitanju granica među samim lingvističkim disciplinama. Ovo posljednje je od posebnog značaja za autoricu kao (kritičku) stilističarku, zato što je sudbina same stilistike, prema autoričinim riječima, da bude granična disciplina. Pitanje koje se u tom slučaju postavlja jeste da li ona zbog toga postaje povlaštena ili osporavana, i gdje su granice same stilistike. Autorica smatra da su te granice upravo u stalnim mijenama, pomjeranjima unutar i na granicama same stilistike, što ovu disciplinu čini posebno interesantnom i različitom od ostalih. Drugi rad u ovome poglavlju, "Pragmatika, semantika i stilistika direktnosti i indirektnosti" problematizira pristup direktnosti i indirektnosti isključivo u okviru pragmatike, i predlaže kompleksniji pristup ovom fenomenu, koji uključuje i semantiku i stilistiku. Problematičnim autorica smatra i stalno i isključivo povezivanje direktnosti i indirektnosti sa strategijama učtivosti jer faktor koji utiče na izbor indirektnog govornog čina nije samo želja za većom učtivošću nego tu bitnu ulogu igraju i faktori odnosa moći u diskursu, osobenosti određenog tipa diskursa, odnosno žanra, i individualni govornikov stil.
U traganju za stilskom dominantom literarnog teksta predstavlja treće poglavlje ove knjige, a posvećeno je stilskim dominantama u djelima savremenih bosanskohercegovačkih spisateljica i spisatelja Jasmine Musabegović, Dževada Karahasana i Miljenka Jergovića. Prvi rad u ovom dijelu, pod naslovom "Čulnost i intermedijalnost kao stilske dominante u djelima Jasmine Musabegović", govori o stilskim dominantama u djelima književnice, kritičarke, esejističarke, prevoditeljice i ugledne urednice Jasmine Musabegović. Marina Katnić-Bakaršić smatra da je definiranje stilske dominante u djelima Jasmine Musabegović kao orijentacije na jezik i fascinacije jezikom preširoko i samim tim nedovoljno precizno. Katnić-Bakaršić se zbog toga opredjeljuje za precizniju i naučno više utemeljenu odredbu dvije stilske dominante u stvaralaštvu J. Musabegović – čulnost i intermedijalnost, koje se skladno dopunjuju u cjelokupnom opusu ove autorice. Intermedijalnost se ovdje prepoznaje u verbalnom opisivanju slike ili spomenika, kao i u postupcima koji direktno asociraju na film i fotografiju, a kojima se Musabegović služi u svojoj prozi. Katnić-Bakaršić posebno naglašava da su i čulnost i intermedijalnost odlike svih tekstova ove autorice, ne samo književnoumjetničkih. "Čulnost i intermedijalnost kao stilske dominante u djelima Jasmine Musabegović" izdvaja se od svih ostalih radova u ovoj knjizi po tome što pored naučne rigoroznosti posjeduje i jednu sasvim ličnu dimenziju, koju bismo čak mogli nazvati i nježnošću, a koja ne samo da doprinosi jednom posebnom odnosu sa čitateljem, nego nas sve podsjeća da biti naučnik/naučnica ne znači ne biti prije svega ljudsko biće. Drugi rad u ovome poglavlju, "Pitanje kao put ka dijalogu: stilske funkcije pitanja u romanu Istočni diwan i esejima iz Knjige vrtova Dževada Karahasana", u sami centar interesovanja stavlja stilske funkcije pitanja u djelima Dževada Karahasana. Katnić-Bakaršić upravo zbog izrazite frekventnosti pitanja u Istočnom diwanu i esejima iz Knjige vrtova identificira pitanja kao stilsku dominantu u ovim djelima. Autorica u radu analizira tipove pitanja koji su najzastupljeniji u stilu Dževada Karahasana, funkcije povećane učestalosti pitanja (gomilanje pitanja) u romanesknom i esejističkom stilu ovoga autora, i na kraju, adresate tih pitanja. Kada su u pitanju tipovi pitanja, i u romanu i u esejima dominiraju retorička pitanja, i to u monološkim sekvencama lika i u pripovjedačevom govoru, odnosno u autorskom govoru u esejima. Što se tiče funkcije pitanja u Karahasanovom stilu, autorica zaključuje da i u romanu i u esejima pitanja imaju dominantno argumentativnu i persuasivnu ulogu, i postaju važno retoričko sredstvo kojim se stvara dojam, ponekad i privid, dijaloga s čitataljima. Uz to, u romanu se može prepoznati i funkcija retoričkog pitanja u govornoj karakterizaciji lika. I na koncu, Katnić-Bakaršić svojom analizom utvrđuje da su adresati pitanja u Karahasanovom stilu čitatelji, ali i sami govornik, bilo da je to lik ili pripovjedač, odnosno autor u esejima, jer predstavljaju način njegovog mišljenja. Posljednji rad u ovom poglavlju, ali i rad kojim se završava i cijela knjiga, jeste rad pod nazivom "Sarajevo, plan grada Miljenka Jergovića ili grad kao junak romana: stilske dominante". I ovaj rad je poseban po ličnoj noti koju autorica uvodi na samom početku kad objašnjava zašto je Jergovićev stil općenito, a posebno knjiga Sarajevo, plan grada, za nju izuzetno inspirativan: "Knjiga Sarajevo, plan grada za mene je dvostruko inspirativna – i za mene kao stilističarku jer ću konačno pokušati proniknuti u stil Miljenka Jergovića, ali i za mene kao osobu koja svaki dan prolazi nekim od ulica o kojima autor piše. Ponekad zastanem pored neke kuće i prisjetim se nekog detalja, lika, događaja iz knjige... i osmjehnem se." (Katnić-Bakaršić, 2025: 107) U stilu Miljenka Jergovića autorica izdvaja preregistraciju, odnosno uključivanje različitih stilova, registara i žanrova u osnovni tekst, koji ostaje domantno književnim, kao stilsku dominantu. Ti različiti stilovi, registri i žanrovi uključuju različite vrste dokumenata, publicistiku i historiografiju, telefonski imenik, popis sarajevskih mahala, koji Jergović preuzima iz rada Alije Bejtića "Ali-pašina mahala u Sarajevu". Druga stilska dominanta u ovoj knjizi je filmičnost, koja se odražava u činjenici da mnogi prizori iz knjige ostaju u sjećanju kao slike što djeluju kao kadar na kraju filma. Autorica ovaj svoj rad završava konstatacijom da Jergović knjigom Sarajevo, plan grada pokušava sačuvati Sarajevo koga više nema, "Sarajevo koje možda nikada nije ni postojalo onakvo kakvo je u knjizi ili u autorovom sjećanju, ali koje trajno ostaje kao njen glavni junak." (Katnić-Bakaršić, 2025: 114)
Knjiga Marine Katnić-Bakaršić Stilistika na putu – Kritički diskursni pristup jeziku i stilu predstavlja vrijedno djelo na raskrižju puteva stilistike, kritičke stilistike i kritičke analize diskursa, koje će zbog svog interdisciplinarnog i multidisciplinarnog pristupa nesumnjivo postati nezaobilaznim štivom studenata i istraživača u ovim oblastima. Međutim, osebujni stil autorice, kojeg pored naučne objektivnosti krasi i jedan gotovo nježan odnos prema djelima književnice i književnika čije su stilske dominante predmet istraživanja zadnjeg poglavlja Stilistike na putu, privući će i širi krug čitatelja, koji će zasigurno zastati na mnogim mjestima u ovoj knjizi... i osmjehnuti se. Bit će to osmijeh prepoznavanja onoga što nas povezuje, a to je čista emocija.