Darija Žilić, Zmajevo cvijeće. Zagreb: h,d,p, 2025.
Darija Žilić znana je hrvatska književnica i književna kritičarka, plodna spisateljica s više od 20 objavljenih književnoumjetničkih i stručnih knjiga, a također i urednica u Vijencu i suradnica Trećeg programa Hrvatskog radija. Nositeljica je i vrijednih književnih nagrada: Julije Benešić za književnu kritiku 2010. godine, Kiklop za pjesničku zbirku Pleši, Modesty, pleši 2011. godine i Orfej za sveukupnu književnu izvedbu 2020. u Bugarskoj. Darija Žilić se u kritičkoj recepciji prepoznaje kao glas koji povezuje poeziju, teoriju i aktivizam. Kritičari je vide kao autoricu koja otvara prostor za žensku subjektivnost u književnosti, a njezina se poezija vrednuje kao intimističko i urbano iskustvo. Kritička recepcija Darije Žilić ističe njezinu ulogu u oblikovanju suvremene hrvatske ženske poezije, s posebnim fokusom na žensku perspektivu i ginokritički pristup. Ovo potonje se odnosi na žene kao spisateljice te se kazuje da je Darija Žilić jedna od rijetkih književnica, dodala bih uz Anu Horvat, Ladu Žigo Španić, Lidiju Dujić i Helenu Sablić Zomić, koje regrutiraju i uvode ženske spisateljske glasove u hrvatsku književnost. U njezinu je diskursu zamijećeno i "pisanje tijela", što podrazumijeva da tijelo postaje medij i metafora za iskazivanje nutarnjeg stanja, identiteta i odnosa prema svijetu. Ono upućuje i na način na koji se tijelo upisuje u jezik i stih. Tema ovog teksta je kojim je sredstvima i kako Darija izgradila svoju posljednju zbirku pjesama Zmajevo cvijeće.
Iako postoji biljna vrsta zmajevac (lat. Dracaena) pa otuda i zmajevo cvijeće, jasno je već u percepciji naslova ove pjesničke zbirke da taj naziv sugerira poetsku simboliku i upućuje s jedne strane na mitsko biće velike energije - zmaja i, s druge strane, na krhki cvijetak koji traži čuvara i zaštitu, jer mu prijete i vjetar i oluje, a možda i nikada do kraja spoznatljiva i prevrtljiva ćud samog zmaja. Tako već naslovna sintagma intrigantno, ambivalentno i figurativno može pokrenuti misao i emocije čitateljstva. Po čitanju cijele zbirke postaje izvjesno da se u poetskom diskursu Darije Žilić zmaj može čitati kao figura ili unutarnje snage ili prijetnje, dok cvijet unosi kontrast – nježnost i slabost, kao i mogućnost da se u opasnom okruženju razvije vitalna ljepota nedvojbeno povezana s poezijom. Svakako je od pomoći pjesma koja nosi naslov "Zmajevo cvijeće" u prvom ciklusu. U toj pjesmi lirska kazivačica poput kakve botaničarke opisuje tu biljku i kaže da "cvjeta nekoliko puta godišnje" te da mu je plod iznutra jestiv (19). Nakon tog neutralnog opisa, slijedi kazivanje subjektice o iskustvu konzumacije ploda te biljke – njegova mesa iz unutrašnjosti i soka. Zatim iznosi zapanjujuću izjavu da baca sjeme zmajeva cvijeća po papiru od kojih nastaje "grumen slika" od kojih, kaže, "stvaram mit, i živim opijena stvaranjem" (19). Tako saznajemo da je prema pulsirajućem signalu iz ove pjesme i ostalog teksta cijela zbirka premrežena metapoetičkim diskursom. Očito je i zmaj i zmajski cvijet i plod povezan sa stvaranjem, odnosno pisanjem. Oni su dinamični simboli koji povezuju negdašnje mitove sa suvremenim iskustvom i u ovom slučaju s novim mitom u poetskom jeziku simbola koji mogu izražavati strah, ushit, stvaralaštvo ili egzistencijalnu ugrozu.
Zbirka sadrži dva ciklusa, ili "knjige", kako na kraju prvog ciklusa piše autorica. Prvi ciklus pod naslovom Drugi svijet sadrži 33 pjesme u slobodnom stihu, a drugi pod naslovom Preko rijeke 41 pjesmu također u slobodnom stihu, ukupno 74 pjesme "pune poezije", kako je zamijetila Irena Matijašević u tekstu sa zaslovnice, u smislu da "nema stanke niti praznine". I moj je prvi dojam da diskurs karakterizira vulkanska erupcija jezika, iznimna energija tijela, iskazi u jednom dahu, iza kojega stoji autoričin prevrhunjeni emotivni spremnik i, s druge strane, volja samoga jezika da prepozna pjesnikinju koja je spremna na tako intenzivnu interakciju, što je unekoliko postmodernistički koncept. Čini se kao da je jezik našao u Dariji Žilić svoju kuću. Otuda i napuštanje linearne sintakse pa i katkad linearne vremenitosti, otuda i fragmentiranost, posebno na razini sintakse vidljive u učestalim pojavnostima asindatona i elipsa, kao i dominantna stilska figura akumulacije te mozaička struktura diskursa koja nastaje nakon erupcije poetskih slika koje složene titraju polifonim, ali još prepoznatljivim značenjima.
Druga pjesma u prvom ciklusu nosi naslov "Drugi svijet", po kojemu je nazvan i cijeli ciklus. Taj je drugi svijet dominantan provodni motiv u tom ciklusu i on nije samo izraz postavljen da ritmizira diskurs već ima i značenjsku funkciju; usto, drugi svijet se prikazuje i kao cilj poetskog traganja koji ima i egzistencijalnu i metapoetičku razinu. U toj je pjesmi Darija Žilić postavila kontrast između virtualnog svijeta društvenih mreža i "drugog svijeta" koji karakterizira putem umjetnosti, knjižnice, mita i snoviđenja. Pjesma nedvojbeno iznosi kritiku virtualnog svijeta, pritom koristeći poredbu i metaforu. Društvene mreže prikazane su poredbom " kao udice za utrobe snenih riba", dakle slikama koje sugeriraju hvatanje, manipulaciju i iscrpljivanje unutarnje energije i, metaforom, koja kazuje da je taj svijet "zračna pustinja", prostor bez stvarnog tla, bez ukorijenjenosti, lišen smisla postojanja. "Plavi profili i zidovi" evociraju hladnu, artificijelnu boju digitalnog prostora. (8) Pjesma sadrži poziv na povratak u "drugi svijet" umjetnosti i imaginacije, svijet knjižnice, skulptura i slika – prostor stvarne kulture, memorije i kreativnosti. U njemu se nalazi i žena, "zmaj s tri lica", koja simbolizira snagu, mekoću i odlučnost – kao arhetipska figura koja nadilazi banalnost mreža.
No ta pjesma sadrži i metapoetički sloj, pri čemu se zamjećuje u stihovima "Crnilom bojiš moju kosu dok pišem / o starim putovima i drugim svjetovima" (8) da se pjesnikinja pozicionira kao subjekt koji stvara "drugi svijet" pisanjem. Poezija je brod snoviđenja: ona vodi u paralelnu stvarnost, oslobađa od "pričina" (iluzija) i vraća smisao. Tako je poetsko iskustvo najavljeno kao istraživanje drugog svijeta, i to ne samo nasuprot virtualnom svijetu već i prvom svijetu slabosti i zla, što upućuje na realitet, kako sugerira pjesma "Patiniranje": "Drugi svijet je kenotaf prvom ... Sve slabosti prvih života sad su patinirana prošlost hrastove kore." (29). Drugi svijet u ovoj zbirci nije samo fantastična dimenzija nego i alternativa – prostor oslobođen od lažnih identiteta, vraćen umjetnosti, mitologiji i poeziji. On je kritički i spasonosan: nudi izlaz iz praznine i otvara mogućnost transformacije posredstvom imaginacije i kulture. Istraživanje drugog svijeta otkriva i niz dvojnosti: od "kože koja spaja dva bića zajedno" preko dva lica u jednom tijelu i sijamskih duševnih blizanaca do zmaja i zmajice.
Zmajevi u ovoj zbirci kao arhetipska snaga imaju dvojaka simbolična značenja te se pojavljuju kao figure moći, energije i vitalnosti, dakle kao pozitivna (kreativna, životna) snaga ili pak destruktivna (opresivna, prijeteća). U pjesmi "Tanki dani askeze" pojavljuju se "pretili i zli, svakakvi zmajevi", kao i "zmajevi od željeza"(23), koji su vjerojatno poetsko mitski nazivi za tehnologiju u solariju, kako se može zaključiti iz konteksta. Pjesma "Ostaci zmaja" sadrži sliku umrlog zmaja s "razjapljenim čeljustima", "kao da još može nauditi nekome" (30). Lirska kazivačica pita postoji li Izida koja bi posredovala da zmaj oživi i uskrsne i "da opet nastane veliki zmaj. Onaj koji je dobar i čuva svijet od kaosa". (30) Da jedan simbol može imati dva oprečna značenja poznato je već u Bibliji kad pisac Otkrivenja predstavlja Isusa kao lava (Otk 5,5), a pisac Prve Petrove poslanice istim simbolom predstavlja đavla (1 Pt 5,8). Usto, referencija na rock-pjesmu Stairway to Heaven može podsjetiti i na stihove te pjesme koji glase: "There's a sign on the wall, but she wants to be sure / 'Cause you know sometimes words have two meanings", što je u prijevodu s engleskog: "Na zidu stoji znak, ali ona želi biti sigurna / jer, znaš, ponekad riječi imaju dva značenja." Znano je da se igre s višeznačjem sretno primjenjuju u suvremenoj poeziji.
U ciklusu Drugi svijet uza zlog i dobrog zmaja, koji su sile što razaraju i čuvaju svijet, pojavljuje se i, kako je već naznačeno, zmajica i usto i djeca zmajeva, u istoimenim pjesmama. Pjesma "Zmajica" kazuje u krajnjim stihovima da "zmajice [...] zalijevaju svoje gladiole i pletu / prstima plamen da od njeg sve lažno sagori" (25). Čini se da ti stihovi upućuju na ženu spisateljicu koja njeguje svoje metaforično cvijeće i metaforično plameno pletivo uništavajući "sve lažno". Te metafore upućuju na sve istaknutije uloge koje rastu na starijim uzorcima i konceptualizaciji o ženama. U pjesmi "Djeca zmajeva" Darija Žilić iz mita o zmajevima plete novi mit o nastanku zmajeva od šarana i o željeznim zmajevima u šumama koji noću ljubuju s djevojkama i tako nastaju djeca zmajeva i zaključuje: "Njihova djeca žive među ljudima" (17). Ta pjesma zmajeve pomiče u svijet ljudi, što je misao o nevidljivoj prisutnosti zmajevskog, nadnaravnog sjemena u društvenim zajednicama. Oni su potomci dobrih zmajeva koji su pomagali ljudima. Takvim se snažnim ljudima i anđelima koji čuvaju svijet u pjesmi "Bijeli anđeo" možda, prema tihoj sugestiji pjesme, može zahvaliti da on još uopće postoji usto što se mistificira stvarnost.
Uz zmajeve, u diskursu ove zbirke, posebice u prvom ciklusu, prepoznatljiv je cijeli sloj likova i motiva iz mitologije egipatske (Oziris), grčke (kirke), rimske (Minerva) itd., ali također i iz Biblije (anđeo, križ, Nebo, apokalipsa). Negdašnja mitologija i biblizmi u ovoj zbirci postaju građa za stvaranje poetskog mita i za oblikovanje značenjskih polja koja progovaraju o suvremenosti: o svijetu (njegovu razaranju i čuvanju), o položaju žene koje su metaforične kirke i zmajice, o starenju i tijelu, o životnoj energiji, o ljudskim iluzijama i pogrešivosti, o svemiru i nadasve o pisanju i umjetnosti kojima se namjenjuje funkcija svjetlosti i oka, kako stoji u pjesmi "Razvučenost" :
Malo noćno oko da vidi sve
kad sumrak donosi sumnju
umjesto vjere, i skitnju
umjesto korita s vodom
da se operemo. I bacimo
sve krive linije života. (39)
Uz mitološke ne bismo smjeli previdjeti ni intermedijalne elemente, kao što su skulpture u pjesmama "Šuma" i "Stairway to Heaven" i u drugima u istom ciklusu, inspirirane skulpturama Stephana Lupina, osobito njegovim zmajem koji je i na naslovnici knjige. Također su uočljive referencije na glazbu, na rock-blues u prvom dijelu, posebno uz već spomenutu Stairway to Heaven na još jednu pjesmu koja je vjerojatno i doprinijela da se prvi ciklus u zbirci nazove Drugi svijet. To je pjesma Briana Maya Another World (1998), koja nije samo emotivna zavjesa u poetskom diskursu ove zbirke nego mu ona daje i filozofski, metafizički prizvuk, pjevajući o paralelnoj stvarnosti i ideji da postoje "drugi putevi" koje nismo izabrali, kao i o želji da se u "drugom svijetu" ili drugim dimenzijama susretnemo s voljenima i živimo drugačije sudbine: "In another world, under another sky, I see another story waiting to be told..." / hrv. U drugom svijetu, pod drugim nebom, vidim drugu priču što čeka da bude ispričana...
Drugi ciklus pod nazivom Preko rijeke priziva blues i jazz glazbu svojim referencijama u pjesmi "Blues sister": " Blues je i smijeh, sis, samo okreni / ploču" (56) te na jazz glazbu u pjesmi "Noćna smjena":"Volim se gubiti u buci / koju stvara jazz na mom jutarnjem nebu, onda se polako otvaram" (74). I metafore prostora u tom ciklusu podsjećaju na ambijente izvođača jazz glazbe, u tamnim pothodnicima Importannea: "tamni prolazi. / Visoke stolice i prazna mjesta / dan je isti kao noć" (58). Uz barove tu su i za jazz također karakteristični i prizvuci tekstova spirituala, kao u pjesmi "Proljetni Isus". Za jazz je vezan i san o slobodi i ljudskim pravima koji se u ovom ciklusu vezuje uz prava žena u pjesmi "Boginje dana": "da se zalažemo za svoja prava / da čuvamo jezik i da snatrimo. Slobodne, slobodne." (55) Sloboda žena, kako je razvidno iz drugog ciklusa, ne potire značaj obitelji. Takve zamjedbe o srodnim elementima s jazz poezijom Afroamerikanaca svakako bi valjalo dublje proučiti, no nedvojbeno postoji stanovita srodnost u navedenim odrednicama; u prvom dijelu se u poetski tekst "Koža" umeće i formalni repeticijski oblik jeah iz pjesme Another World.
Drugi ciklus značajno je smireniji, a stvarnost providnija. Uz prostor koji je prepoznatljiv, manje je mitoloških bića, a više likova iz stvarnog života: majke, oca, djeda, brata, a žene i muškarci koji se spominju nisu značajno metaforizirani. Usto, lirska je kazivačica u tom intimističkom diskursu bliža, povjerljivija prema čitateljima i otkriva kadšto i svoja obiteljska i čak ljubavna iskustva, kao u pjesmi "Muškarci koje sam voljela". Značenjska polja iz prvog dijela nastavljaju se također na neposredniji i realističniji način, kao da ih se nastoji osvijetliti s drugog gledišta: pisanje, žene, tijelo, smrt i novi početak. Kako to izgleda u prvoj i posljednjoj pjesmi u ciklusu, slijedi u sažetu prikazu.
Prva pjesma nosi naslov "Pismo". Kao i u pjesmi s početka prvog ciklusa uočava se nostalgija za vremenom "prije trideset i pet godina", kada je knjiga bila "važna", a mjesta čitanja – antikvarijati, parkovi – prikazuju ritual čitanja iz tog vremena kao društvenu i intimnu praksu. Izraz eseji u poštanskom sanduku upućuje kako su se tekstovi i znanje koje su nosili razmjenjivali fizički, papirom, što je u kontrastu prema današnjoj digitalnoj komunikaciji. Pjesma predočuje i arhetip čitateljice, djevojčicu koja živi u knjizi i plovi slovnim znakovljem kao morima snova, što priziva istraživački i mitski imaginarij. "Pismo" je pjesma o transformaciji medija – od knjige i papira, preko ekrana, do unutarnjeg čina pisanja. Ona bilježi krizu znakova u digitalnom dobu, ali završava u oslobađajućem činu stvaranja. Fascinira kontrast između plutajućih slova i lave: jedno je raspršeno, neuhvatljivo, drugo eruptivno, snažno. Čini se da Žilić kaže da je pisanje jedini način da se prevlada raspršenost i da se pronađe posvećenje. Pjesma upozorava i na nekritičko odbacivanje "starih putova" i tradicija koje su kognitivno i psihološki dublje. Promjena društvenih paradigmi ne bi smjela biti površna i brzopleta, poručuje diskretno pragmatički Darija Žilić.
Posljednja pjesma u ovom ciklusu i u cijeloj zbirci "Opet rođena" iznosi gotovo kolaž slika iz ruralnih prostora – šljivik, polje, potok, drvena kuća, konji, kola, snopovi kukuruza, harmonika... Slike se u pjesmi nižu kao spirala – počinje prizorima sela i prirode, zatim nastupa kaos, bol, odumiranje, a potom opet let, tišina, plamen, širina. To je gotovo ritual inicijacije: lirska kazivačica prolazi kroz krizu i raspad, da bi se na kraju ponovno rodila.
Pjesma govori o identitetu koji se stalno iznova rađa – posredstvom slika iz djetinjstva, kroz bol i gubitak, prirodu i tradiciju. Ona je istodobno osobna i univerzalna: svatko u njoj može prepoznati vlastiti povratak korijenima, ali i vlastitu transformaciju. Pjesma funkcionira i kao metapoetski ritual rađanja – svaka je slika jedna stanica u procesu, a završni stihovi otvaraju prostor slobode i širine.
Pjesma je istodobno i nostalgično vraćanje u djetinjstvo i egzistencijalni ciklus rađanja i umiranja, a funkcionira i kao metapoetski ritual rađanja. Ona se ne zadržava na nostalgiji, nego se otvara prema velikom egzistencijalnom ritmu: stalnom prelasku iz smrti u život, iz praznine u puninu, iz tišine u plamen. Pjesma ne nudi linearnu priču, nego kružni tok – svaka smrt je ujedno i rađanje, svaka praznina otvara prostor za novu puninu. U tome je snažna egzistencijalna poruka: život nije jedno putovanje od početka do kraja, nego i obnavljanje, kako u pjesmi tako i izvan pjesme. I pjesma i život imaju mogućnost novog rađanja. I čitanje mitologije i Biblije ima nove primjene. Novim čitanjem i pisanjem mogu se dokučiti "stari putovi" u potrazi za korijenima, kvalitetnom tradicijom i drugačijim životom na simboličkoj drugoj obali. "Well I've got a home on the other side" / hrv. Pa imam dom s one strane – pjevali bi uz poeziju Darije Žilić nikada izgubljenih nada tamnoputi pjevači.