Uvod u rodolektologiju
1. Dvoje različitih
Povodom umirovljenja profesorice Robin Lakoff održana je 4. svibnja 2012. svečana konferencija na kojoj je George Lakoff istaknuo da je Robin razmišljala „pragmatički“ još na preddiplomskome studiju latinskog jezika, dakle u vrijeme kada uopće nije postojao termin za takvo promišljanje jezika (Ide 2012). Osim toga dvoje njezinih studenata – Stephen Levinson i Georgia Green – autori su utjecajnih priručnika o pragmatici, što najbolje potvrđuje da je upravo ona utrla put toj lingvističkoj disciplini i obrazovala prve generacije američkih pragmatičara i pragmalingvista. Robin Lakoff inaugurirala je još jednu disciplinu koja se može smatrati i pokretom, a pragmatiku izabire kao njezin metodološki okvir. Ta se disciplina naziva feminističkom kritikom jezika, ili feminističkom lingvistikom, ili rodnom lingvistikom, ili lingvistikom roda i jezika. Naime 1973. Lakoff je objavila članak „Language and woman’s place“ kojim je u mnogobrojnih lingvista, filologa, sociologa, psihologa i glotodidaktičara pobudila zanimanje za muške i ženske jezične prakse, odnosno za istraživanje odnosa između jezika, spola i roda. U većini radova uvrštenih u zbornik Rodni jezici (Pišković 2018a)1 evocira se uloga Robin Lakoff u razvoju znanstvenoga lingvističkog istraživanja društvenog roda, ali i njezin utjecaj na oblikovanje znanstvenih biografija mnogih lingvistica i lingvista. Penelope Eckert i Sally McConnell-Ginet (2018: 171) ističu da je Lakoff otvorila novo područje istraživanja hipotezom da rodne razlike u uporabi engleskoga jezika među bijelcima srednje klase u Americi sudjeluju u održavanju muške dominacije. Slijedila je dugu tradiciju u opisivanju „ženskoga jezika“ kao drukčijega od standarda koji su postavili muškarci.
Godine 1975. Lakoff je objavila knjigu Language and Woman’s Place utemeljenu na članku istoga naslova i proširenu nekim novim uvidima – knjigu koja postaje prvom znanstvenom monografijom u polju lingvistike roda. U uvodu drugom izdanju Mary Bucholtz (2004: 3) proglašava je „revolucionarnom“ jer ne samo da je Lakoff njome „inaugurirala istraživanja jezika i roda nego ih je i anticipirala“. Suočavanje s problemima u rodnim jezičnim praksama na koje je Lakoff upozorila u svojem radu potaknulo je niz konkretnih jezičnih promjena materijaliziranih u žanru vodiča za neseksističku uporabu jezika, kao i u uvođenju rodno neutralnog jezika u mnoga polja javnog diskursa.
Zbornik Rodni jezici (Pišković 2018a) započinje člankom Robin Lakoff iz 1973. jer je „standard u feminističkoj lingvistici već više od trideset godina“ (Bucholtz 2018: 335). Možda i posve nesvjesna lavine koju će njezin tekst pokrenuti, Lakoff je (2018: 38) ovako objasnila njegovu svrhu:
Ovaj je rad stoga pokušaj da se iz jezične uporabe izluče dijagnostički dokazi za jednu vrstu nejednakosti koja navodno postoji u našemu društvu: nejednakost uloga muškaraca i žena. Pokušat ću otkriti što nam jezik može reći o prirodi i djelokrugu bilo kojega oblika nejednakosti, a na kraju se zapitati može li se što učiniti iz perspektive jezika: može li se društvena nejednakost ispraviti mijenjanjem jezičnih nejednakosti? Otkrit ćemo, rekla bih, da se žene suočavaju s jezičnom diskriminacijom na dva načina: pri učenju kako da se koriste jezikom i u načinu na koji ih opći jezik tretira. Na oba se načina, kao što ćemo vidjeti, žene protjeruju na podređene funkcije: na funkcije seksualnoga objekta ili sluškinje, pa s obzirom na to određene leksičke jedinice znače jedno kad se primijene na muškarca, a nešto drugo kad se primijene na žene; ta se razlika ne može predvidjeti ako ne upućuje na različite uloge koje žene i muškarci imaju u društvu.
Lakoff ističe da su žene jezično diskriminirane na dva načina: prvo, podučava ih se kako moraju rabiti jezik, što je samo dio općeg podučavanja o tome kako se postaje damom; drugo, obespravljuje ih se načinom na koji se tretiraju u jeziku (Pišković 2014: 145–147). Oba načina jezične diskriminacije rezultiraju discipliniranjem ženskoga govora i susprezanjem autentičnoga ženskog verbalnog ponašanja te otpravljanjem ženâ u pokorničke pozicije: one mogu biti ili seksualni objekti ili sluškinje. Žene govore drukčije nego muškarci jer se njihov govor podvrgava strogoj društvenoj higijeni, dok se muški govor drži primjerenim u svojemu autentičnom obliku. Stoga način na koji žene govore istodobno odražava i proizvodi njihov podređeni položaj u društvu. Razlike između ženskog i muškog jezika Lakoff ilustrira na leksičkoj, sintaktičkoj i prozodijskoj razini ističući da konstruiranjem tih razlika „upravlja društveni kontekst – društveni položaji govornika i sugovornika te dojam koji jedan na drugoga ostavljaju“ (Lakoff 2018: 45). Primjerice u ženskom vokabularu postoji mnogo više riječi za boje nego u muškom vokabularu (npr. lila, kraljevski plava, boja fuksije, boja senfa), pa autorica zaključuje da je tomu tako zato što muškarci smatraju kako je precizno razlikovanje boja u stvarnom svijetu trivijalno i nevažno kao i mnoge druge „ženske teme“ (npr. kultura i umjetnost). Ženski jezik obiluje modalnim izrazima i intenzifikatorima (npr. stvarno, jako, užasno, zaista) te gramatičkim i leksičkim ublaživačima (npr. mislim, čini mi se, rekla bih), što ga čini nesigurnim i nemoćnim te ga diskvalificira s položaja moći i autoriteta. Muškarci smiju psovati, urlati i biti bijesni u javnosti; žene se smiju žaliti, prigovarati i cendrati, ali ne smiju izgubiti živce jer to ne priliči jednoj dami. Zato se ženama u neformalnoj komunikaciji ne dopušta ništa vulgarnije od eufemiziranih psovki (npr. jesenti miša, u klinac, idi k jarcu, boli me kuki) jer samo tako grade i čuvaju svoj damski habitus. Točnije, sve žene moraju govoriti jednakim damskim jezikom i tako izbrisati svoju individualnost. Nadalje neki pridjevi kojima se izriče odobravanje ili divljenje neutralni su, pa ih smiju rabiti i muškarci i žene (npr. odličan, ugodan, dobar), dok su drugi dopušteni samo ženama (npr. presladak, dražestan, božanstven, ljubak) i muškarci ih moraju izbjegavati kako ne bi doveli u pitanje svoju muškost. No to ne znači da su potonji pridjevi neutralni u ženskom jeziku; žene ih mogu rabiti i doslovno i ironično, a muškarci isključivo ironično – kao potvrdu trivijalnosti i pretjerane afektivnosti ženskoga govora. Na sintaktičkoj razini razliku između muškog i ženskog jezika Lakoff potvrđuje dopunskim pitanjima (engl. tag-questions) koja se dodaju izjavnim rečenicama ponajprije radi ljubaznosti i pristojnosti ili radi izbjegavanja asertivnosti (npr. Trebalo bi završiti taj posao, zar ne?, Sviđa ti dar, jelda?, Dobro smo se proveli, zar ne?, Doneseš mi knjigu, može?). Lakoff drži da žene rabe dopunska pitanja češće nego muškarci jer takvom verbalnom obzirnošću ublažavaju svoje izjave ne usuđujući se nešto ustvrditi ili nekomu nešto narediti.2 Tomu valja dodati i neizravne zahtjeve (npr. Jao, doista sam žedna!, Baš bih željela pojesti juhu), vrlo uglađene formule za ublažavanje molbe (npr. ako ti nije teško, budete li imali vremena, kad god ti bude odgovaralo), mnogobrojne isprike (npr. oprostite što Vas gnjavim, žao mi je što Vas opterećujem, ispričavam se na smetnji, nemoj se ljutiti) i svojevrsna oklijevanja pri izricanju kakve tvrdnje (npr. čini se da, izgleda da, moglo bi se reći). U vezi s dopunskim pitanjima valja istaknuti i činjenicu da se zbog njihova uvrštavanja na kraj rečenice mijenja rečenična intonacija, pa se i na toj razini ženski govor razlikuje od muškoga. Osim toga žene češće iskorištavaju rečenični naglasak za isticanje pojedinih riječi ili sintagmâ u iskazu, i to najčešće intenzifikatora koji su rijetki u muškom govoru (npr. To je tako grozno, Meni se to baš baš sviđa, Užasno mi je drago).
Svi dosad spomenuti primjeri ilustriraju samo jedan vid jezičnog diskriminiranja žena koji Lakoff spominje: način na koji žene rabe jezik generira mnogobrojne predrasude o njima. No valja imati na umu da te predrasude izviru iz istog onog društva koje regulira žensko verbalno ponašanje i kažnjava žene ako ne poštuju damske regule. Dakle kako god žene govorile – u skladu s društvenim jezičnim bontonom ili u opreci prema njemu – njihov će govor biti korigiran i kritiziran, što znači da se uvijek drži manjkavim u odnosu na muški govor koji je uzoran u svojemu autentičnom obliku. Pritom je verbalni odgoj žena samo jedan od načina udovoljavanja društvenim predodžbama o prihvatljivome ženskom ponašanju.
Žene mogu biti obespravljene i ponižene i jezikom samim. Ista leksička jedinica može u engleskom jeziku upućivati i na muškarca i na ženu, a pritom ih različito označavati (npr. professional ʻprofesionalac; profesionalka, prostitutkaʼ).3 To se može argumentirati jedino različitim ulogama koje društvo dodjeljuje muškarcima i ženama. Lakoff upozorava na mnogobrojne asimetrije među imenicama koje označavaju muškarce i žene i koje odražavaju društvenu rodnu nejednakost, utišavanje žena u društvu i mnogo agresivnije zadiranje u bračni, ljubavni, seksualni i, uopće, privatni život žena nego muškaraca. Čak i kad postoje parne imenice za muškarca i ženu (npr. lady ʻdamaʼ – gentleman ʻgospodinʼ, master ʻgospodar, učitelj, vlasnik, majstor, stručnjakʼ – mistress ʻgospodarica, učiteljica, vlasnica; ljubavnicaʼ, spinster ʻusidjelicaʼ – bachelor ʻneženjaʼ, widow ʻudovicaʼ – widower ʻudovacʼ), imenice ženskog roda počesto nose deprecijativnu i/ili seksualnu konotaciju, a imenice muškog roda neutralne su ili čak pozitivno intonirane. Na tu leksičku rodnu asimetriju Lakoff nadovezuje i izostanak paralelizma između titule Mr ʻgospodin, gosp.ʼ s jedne strane i titulâ Mrs ʻgospođa, gđaʼ i Miss ʻgospođica, gđicaʼ s druge strane. Titula kojom se obraćamo ženi mora odati informaciju o tome je li udana ili je slobodna jer „mišljenje koje se stvara o osobnosti i društvenome položaju žene uvelike ovisi o njezinu bračnome statusu“ (Lakoff 2018: 64). Iako je već u veljači 1972. američki Government Printing Office odobrio uporabu neutralne titule Ms u vladinim dokumentima, Lakoff drži da jezične promjene neće donijeti ravnopravnost sve „dok se ne promijeni status žene u društvu koji će joj zajamčiti da svoj identitet temelji na vlastitim postignućima“ (idem: 65).
Dok se društvo ne promijeni tako da razlika između udanih i neudanih žena postane nevažna za njihov društveni položaj kao što je nevažna razlika između oženjenih i neoženjenih muškaraca, taj pokušaj najvjerojatnije ne može uspjeti. (...) pokušaj da se uklone Mrs i Miss osuđen je na propast ako ga ne prati promjena društvenoga stava prema onome što te titule opisuju (idem: 65).
Mary Bucholtz (2018: 333) drži da istraživački rad Robin Lakoff prožima liberalni feminizam kojemu „cilj nije promjena strukture društva, nego pružanje jednakih mogućnosti ženama u postojećim društvenim strukturama“. Liberalnost Robin Lakoff i njezinu razumnost u opisu rodne neravnopravnosti odražene u jeziku najbolje ilustrira oštroumno razlučivanje lingvistički argumentiranih seksističkih jezičnih praksi od uzrujanoga nelingvističkog inzistiranja na nerazumnim jezičnim promjenama. Zato ističe koliku opasnost ozbiljnim lingvističkim istraživanjima jezika i roda donose „smiješni“ zahtjevi za određenim prepravljanjima leksičkih jedinica koje tobože ponižavaju žene.
Mnogi su oblici nejednakosti utemeljeni na nerazumijevanju i s pravom izazivaju podsmijeh, no taj se podsmijeh potom prenosi na druga područja koja uopće nisu smiješna, ali su povezana s onima koja se s pravom ismijavaju. Tako se naprimjer u posljednje vrijeme ozbiljno govori o tome da žene nisu mnogo utjecale na zbivanja u svijetu zbog riječi his-tory ʻpovijestʼ (doslovno ʻnjegova-pričaʼ). Drže da bi se problem riješio kad bi se riječ promijenila u her-story ʻnjezina-pričaʼ. (...) Nedavno sam čak pročitala prijedlog da se hurricanes (ʻuraganiʼ; hur > her, oblik zamjenice she ʻonaʼ) preimenuju u himicanes (him, oblik zamjenice he ʻonʼ) jer se postojeća imenica loše odražava na žene. Nastave li se takve stvari toliko često pojavljivati u tisku i u popularnim medijima, muškarce će biti sve teže uvjeriti da su žene uistinu razumna bića (Lakoff 2018: 68).
Upravo zato što je rad Robin Lakoff pionirski na polju istraživanja jezika i roda, naveliko su ga kritizirali i feministi i antifeministi. Mnoge su autorice (npr. Dale Spender, Deborah Cameron, Janet Holmes, Penelope Eckert, Sally McConnell-Ginet) isprva vrlo ostrašćeno upozoravale na manjkavosti njezina rada, osporavale mu znanstvenost ili ga proglašavale više seksističkim od samih jezičnih seksizama o kojima se u njemu piše. Spočitavanje Robin Lakoff da prenaglašava rodne razlike u jeziku, pretpostavlja muški jezik ženskomu i perpetuira takve rodne nejednakosti u znanstvenom diskursu možda najbolje ilustrira citat iz rada Dale Spender (2018: 74):
Lakoff primjerice prihvaća da je muški jezik nadmoćan i pretpostavlja da je riječ o obilježju njihova jezičnoga izražavanja, a ne njihova spola. Osim toga žene uspoređuje s muškim standardom. Muški jezik shvaća kao normu o koju omjerava žene, a jedna je posljedica toga da se svaka razlika žene u odnosu prema muškarcu klasificira kao njezina „devijacija“.
Čitamo li tekst „Jezik i ženino mjesto“ 2026. godine svjesno tražeći potvrde za favoriziranje muškog i derogiranje ženskog jezika, istraživačka će nam žudnja ostati neutažena. Teško je reći što je pokrenulo pogrešna čitanja teksta Robin Lakoff i što je motiviralo nastojanja da se diskvalificiraju njezine očite liberalnofeminističke težnje. Možda zavist prema ženi koja je pokrenula nov lingvistički pravac? Mary Bucholtz (2018: 335) odlučno ustvrđuje da su takva čitanja potpuno promašena:
Neki su se kritičari posebno okomili na – kako ističu – davanje prednosti muškim lingvističkim normama i omalovažavanje ženske jezične prakse. Međutim Lakoff ne promiče ideologiju koja na razini cijele kulture omalovažava žene i način na koji govore, nego ju jednostavno opisuje. Njezin je rad standard u feminističkoj lingvistici već više od trideset godina zahvaljujući uvjerljivoj karakterizaciji „ženskoga jezika“ kao skupa ideološki zasićenih jezičnih praksi pomoću kojih se ženama ograničava sudjelovanje u muškim domenama.
Velike zamjerke upućene su i metodama istraživanja Robin Lakoff koje su proglašene „introspektivnima, nesustavnima, nekontroliranima i neovjerenima“ (Dubois i Crouch 1975). Lakoff i sama ističe da su zaključci u njezinu radu proizišli iz njezina vlastitog iskustva i da nisu rezultat opsežnih anketa, ispitivanja mnogobrojnih informanata ili snimanja nasumičnih razgovora: „Tvrdnje temeljim uglavnom na introspektivnim podacima: analizirala sam svoj govor i govor svojih poznanica i poznanika i u analizi se služila intuicijom“ (Lakoff 2018: 38). Svjesna mogućih prigovora drugih humanističkih znanstvenika njezinim metodama, spremno sravnjuje njihove ili uobičajene znanstvene metode s vlastitom vjerodostojnošću: „Ako želimo dobar uzorak podataka za analizu, morat ćemo ih umjetno izvući iz nekoga; rekla bih da sam podjednako dobar umjetni izvor kao i bilo tko drugi“ (idem). Upravo zato što svoje ideje nije ovjeravala tablično oblikovanim podacima, postocima, autoritativnim statistikama i grafičkim prikazima, cijelo istraživačko polje jezika i roda već više od pedeset godina živi od testiranja njezinih ideja u najrazličitijim kontekstima. Dovoljno je fiksirati se na jednu autoričinu intuitivno oblikovanu tezu, naljutiti se na njezinu smjelost da tu tezu iznese bez upućivanja na mjerodavne izvore i konkretne podatke te potom tražiti idealne zajednice prakse u kojima će se izabrati reprezentativni uzorci ispitanika, snimati njihov spontani govor, transkribirati i analizirati snimljeni zapisi te naposljetku slavodobitno iznijeti podaci koji opovrgavaju spomenutu polaznu tezu Robin Lakoff. Takvo iscrpljivanje njezina teksta traje i danas, što neprijeporno potvrđuje njegovu revolucionarnost i važnost.
Tek su početkom novog tisućljeća – kad je cijela disciplina koju je Lakoff pokrenula već prošla nekoliko razvojnih faza, iznjedrila nepregledan broj radova i monografija, dobila svoje police u knjižnicama i svoje mjesto u sveučilišnim studijskim programima – mnogi uzrujani kritičari pročitali članak „Jezik i ženino mjesto“ s puno više razumijevanja i uvažavanja društvenog i političkog konteksta u kojem je nastao.4 Zasigurno je tome doprinijelo stalno propitivanje teza koje je Lakoff u tom članku iznijela, kao i mnogobrojni pokušaji da se odgovori na pitanja koja je, izravno ili neizravno, u njemu postavila. Neka je od tih pitanja apostrofirala Mary Bucholtz (2004: 3):
Koje su jezične prakse i ideologije povezane sa ženskim govorom? Kako se rodne ideologije manifestiraju u načinu na koji se govori o ženama? Koja je uloga rodno utemeljene nejednakosti u moći u spomenutim sociolingvističkim procesima? Koju ulogu u tome imaju kulturne institucije, socijalizacija u nuklearnoj obitelji, uvođenje u heteroseksualnost, medijski prikazi i ostale velike društvene strukture? Kako lingvistički utemeljeni kulturni sustavi poput uljudnosti reproduciraju neravnopravne rodne odnose?
Osim toga Lakoff je oblikovala konkretne analitičke alate za opis društvenih praksi, govornih činova, govornih žanrova i njihovih registara važnih za proučavanje rodnih jezičnih praksi. Mnoge autorice i autori istaknuli su važnost njezina rada u „Komentarima“ drugog izdanja knjige Language and Womanʼs Place (2004). Janet Holmes (2004) drži da je Lakoff odigrala golemu ulogu u razvoju teorije uljudnosti ističući povezanost te komunikacijske strategije s moći. Holmes je proširila istraživanje Robin Lakoff o negativnim konotacijama engleske imenice lady ʻdamaʼ: dok ih je Lakoff oprimjerivala konstruiranim rečenicama i intuitivno zaključivala kako se njima proizvodi ponižavajući govor o ženama, Holmes je istražila mnogobrojne korpuse i potvrdila da je riječ lady u engleskom jeziku s vremenom doista postala leksičko sredstvo trivijaliziranja i patroniziranja žena. I Deborah Tannen (2004) ističe važnost rada Robin Lakoff u izgradnji teorije uljudnosti na temeljima teza o kulturnim varijacijama, čime doprinosi razumijevanju roda kao kulturne varijable i elementa izgradnje govornikova kulturnog identiteta. Penelope Eckert (2004) pak pronalazi ishodište Lakoffina opisa ženskog jezika u stereotipu „dobre žene“ kojim društvo usmjerava oblikovanje rodnog identiteta djevojčica blokirajući u tom razvoju svaku samovolju. Lakoff je raspravom o društvenom reguliranju ženskoga govora dotakla problem simboličkoga kapitala roda čijim resursima muškarci slobodno raspolažu i na temelju njih zauzimaju prestižne društvene pozicije, dok su ženama ti resursi nedostupni, zbog čega im je ograničen ili potpuno onemogućen pristup određenim društvenim strukturama i pozicijama moći. Zato se moraju služiti različitim jezičnim strategijama da bi konstruirale autoritativne identitete. Kira Hall (2004) napominje da koncept „ženskog jezika“ Robin Lakoff nije ograničen samo na žene, što su pogrešno tvrdili mnogi kritičari njezina rada. Naime Lakoff je naglašavala da „ženskim jezikom“ govore i oni muškarci kojima izmiče položaj moći ili ga se oni svjesno odriču (npr. hipiji, gejevi i sveučilišni nastavnici), što znači da se ženski jezik ne zasniva na rodu, nego je posljedica nedostatka moći. Rečenica kojom započinje tekst „Jezik i ženino mjesto“ – „Jezik se koristi nama koliko se i mi koristimo njime“ – deviza je Rustyju Barrettu (2004) za tvrdnju da za Robin Lakoff društvene norme imaju središnju ulogu u oblikovanju teorije jezika i roda jer je uporno isticala utjecaj društvenih ograničenja i prinuda na jezične promjene. Time je anticipirala ulogu društvenih norma u reakciji na termin queer u istraživanjima jezika i spolnosti, odnosno na odbijanje toga termina kao oznake identiteta.
Dvije se ključne teze provlače kroz rad Robin Lakoff: prvo, muškarci i žene govore različitim jezicima; drugo, različiti rodni jezici posljedica su muške dominacije nad ženama (usp. Eckert i McConnell-Ginet 2003: 1–2). Obje teze Mary Bucholtz drži svojstvenima onom području feminističke misli koje naziva feminizmima razlike; u njima se „polazi od rodne različitosti, a znanstveni je interes usredotočen na položaj žena u strukturama roda“ (Bucholtz 2018: 332). Na tim su tezama zasnovana dva pristupa istraživanjima jezika i roda ključna za razvoj feminističke lingvistike tijekom 1970-ih i 1980-ih: prvi je dominacijski pristup, prema kojem su rodne razlike u jeziku posljedica muške dominacije nad ženama i općeg nastojanja da žene budu podređene muškarcima; drugi je razlikovni pristup, prema kojem se razlike između muškog i ženskog jezika tumače različitim načinima socijalizacije djevojčica i dječaka. Budući da je obama pristupima zajedničko binariziranje muškog i ženskog jezika koje proizlazi iz teze o postojanju esencijalnih razlika između muškaraca i žena, obuhvaćaju se terminom esencijalistička faza rodne lingvistike (usp. Bertoša 2001; Mills 2003b).
Kanonsko djelo dominacijskog pristupa propitivanju ženskog položaja u jeziku knjiga je Man Made Language (1980) australske feministkinje Dale Spender. Njezinu feminističku orijentaciju Mary Bucholtz kategorizira kao radikalni feminizam na koji većina ljudi pomisli kad se spomene riječ „feminizam“. Bucholtz (2018: 338) drži da je atribut radikalni „vjerojatno glavni razlog zašto se mnogi ljudi ne poistovjećuju s feminizmom“, a da tomu doprinose i „zlobni desničarski komentatori“ koji se „nabacuju etiketom ‚radikalna feministica‘“.
Međutim načela i ciljevi radikalnoga feminizma znatno su drukčiji od onih koji mu se pripisuju u vrlo iskrivljenim javnim prikazima. Radikalni feminizam nije radikalan zbog svojih ciljeva, nego zbog temeljnih načela; „radikalno“ ovdje ne znači ‘ekstremno’ nego ‘iskonsko’. Prema načelima radikalnoga feminizma temeljni je uzrok društvene nejednakosti rodna nejednakost koja je ukorijenjena u sustavnome i strukturnome podčinjavanju žena koje provode muškarci ili se nameće patrijarhatom (idem).
Radikalni feminizam Dale Spender i njezin dominacijski pristup proučavanju odnosa jezika i roda najbolje ilustrira prvo poglavlje njezine knjige, „Vjerovati ili ne vjerovati... istraživanjima jezika i spola“ (Spender 2018: 73–113). U njemu Spender razlaže tezu o tome kako jezikom dominira muško semantičko pravilo prema kojem stvaranje značenja „u našemu društvu ovisi o podjeli svijeta na pozitivno-maskulini i negativno-feminini“. Takvo semantičko pravilo podrazumijeva da leksička značenja definiraju muškarci jer kao dominantan spol imaju moć da definiraju stvarnost, pa zauzimaju većinu značenjskog prostora u jeziku. Jezik je, tvrdi Spender (2018: 77), „ponajprije proizvod muških nastojanja“, zbog čega su „kroz povijest muškarci polagali veća ‚prava‘ na jezik, a čine to i danas“. Budući da su žene podređeni spol i da im je uskraćen pristup položajima moći, definirane su muškim jezikom, govore muškim jezikom i ne mogu proizvesti vlastiti jezik (usp. Black i Coward 1990: 101–102). Zato žene nastanjuju negativan značenjski prostor i neprestano ih se semantički omalovažava. Iako se Spender više puta obrecnula na rad Robin Lakoff, što je već istaknuto, za potvrđivanje muškoga semantičkog pravila često reciklira upravo njezine primjere. Analizira značenjsku asimetriju između leksičkih parnjaka spinster ‘usidjelica’ i bachelor ‘neženja’, baronet ‘baronet’ i dame ‘dama’, governor ‘guverner’ i governess ‘guvernerka; guvernanta’, courtier ‘dvoranin’ i courtesan ‘dvoranka; kurtizana’, sir ‘gospodin’ i madam ‘gospođa; voditeljica bordela’, master ‘gospodin, vladar, stručnjak’ i mistress ‘gospodarica; ljubavnica’ te upozorava na značenjske promjene nekih engleskih imenica čija se deprecijacija negativno odrazila samo na žene (npr. biddy ‘kokoš, pileʼ > ʻbabetina’, tart ʻkolačʼ > ʻuličarka, prostitutkaʼ, slut ‘osoba, najčešće muškarac, zapuštene vanjštineʼ > ʻdrolja’, wench ʻdijeteʼ > ‘prostitutka’). Osim toga osuđuje običaj da žena nakon udaje preuzima suprugovo prezime, kao i običaj da se titulama Mr ʻgosp.ʼ, Miss ʻgđicaʼ i Mrs ʻgđaʼ otkriva samo ženin bračni status. Osim toga Spender oštro kritizira dotadašnja istraživanja jezika i spola predbacujući im nedopustivo preuzimanje pučkih vjerovanja o muškom i ženskom govoru i selektivno tumačenje prikupljenih podataka „u korist muškaraca“ (idem: 96), zbog čega se znanstvenim radovima ovjeravaju stereotipi poput onih da žene govore više od muškaraca, da govore višim glasom od muškaraca, da razgovaraju o trivijalnim temama i da tračaju. Zaključuje da je znanost često „namještena“ i svaku lingvističku zauzetost traženjem dokaza za žensku (jezičnu) manjkavost proglašava seksističkom. „Istraživanja bi se trebala početi baviti razmjernom šutnjom više od polovice svjetskoga stanovništva“, naglašava Spender (2018: 109). Tek tada moći ćemo se „posvetiti utvrđivanju manjkavosti u društvenoj strukturi, a ne u pojedincima“.
Iako se i radu Robin Lakoff može atribuirati odrednica dominacijskog pristupa, knjiga Man Made Language Dale Spender najbolji je primjer osude društvene i jezične rodne hijerarhije te inzistiranja na tezi da su zbog muške dominacije žene jezikom negativno obilježene ili su iz njega posve isključene. Zato se za radove Dale Spender može reći da su u velikoj mjeri aktivistički jer se u njima promiče ideja da feminizam mora biti praksa „stvaranja novih značenja“, značenja koja će ovaj put kodirati žene (usp. Black i Coward 1990: 117).
U tekstovima „Kulturni pristup muško-ženskomu nesporazumu“ Daniela N. Maltza i Ruth A. Borker (2018: 115–135) i „Pusti te novine i razgovaraj sa mnom! Prisni i informativni govor“ Debore Tannen (2018: 137–153) primjenjuje se razlikovni pristup istraživanju jezika i roda. Tekst Daniela N. Maltza i Ruth A. Borker drži se prvim tekstom u kojem se razlike između muškoga i ženskoga verbalnog ponašanja tumače divergentnim socijalizacijskim praksama i odvojenim kulturama u kojima američke djevojčice i dječaci usvajaju društvene norme ponašanja. Nadovezujući se na istraživački model i metodologiju koju je u proučavanju međurasne komunikacije primijenio John Gumperz (1977, 1978a, 1978b, 1980, 1982) i na istraživanja jezičnog aspekta igre među afroameričkom djecom u Philadelphiji koja je provodila Marjorie Goodwin (1978, 1980), Maltz i Borker zaključuju da žene i muškarci u SAD-u potječu iz različitih sociolingvističkih supkultura u kojima su usvojili i razvili drukčije interakcijske obrasce.
Tvrdimo da muškarci i žene u Americi potječu iz različitih društveno-jezičnih supkultura, da su naučili drukčije djelovati riječima u razgovoru, pa kad pokušavaju zapodjenuti razgovor, dolazi do kulturnoga nesporazuma čak i ako obje strane nastoje da se jedna prema drugoj ophode kao prema ravnopravnomu sugovorniku (Maltz i Borker 2018: 118).
Istražujući dječji govor, dječju igru, stilove i obrasce prijateljstva te izmjenjivanje u razgovoru, autori primjećuju da se dječaci i djevojčice u SAD-u od svoje predškolske dobi orijentiraju na vršnjake istog spola i da to traje do njihove petnaeste godine dokad već nauče i usvoje društveno očekivano jezično ponašanje. Oblikovanje rodno specifičnih jezičnih navika u predškolskoj i osnovnoškolskoj dobi pokazatelj je svojevrsne konsolidacije rodnih uloga u društvu koje se nastavljaju „igrati“ i u adolescentskoj i u odrasloj dobi. Dakle rodne razlike u jezičnom ponašanju ne razvijaju se u odrasloj dobi, nego su dotad već internalizirane; djeca ih ne uče od odraslih govornika, nego od svojih vršnjaka. Budući da muškarci i žene od najranije dobi usvajaju drukčija pravila o tome kako se može djelovati riječima, logično je da njihovu međusobnu komunikaciju opterećuju mnogobrojni nesporazumi. Zato bi u odrasloj dobi morali učiti kako se prevladavaju razlike između rodnih komunikacijskih praksi i potirati rodne opreke koje su usvajali u dječjoj i adolescentskoj dobi. Pristalice razlikovnog pristupa istraživanju jezika i roda često inzistiraju na skupljanju dokaza o povezanosti onoga „što rade dječaci“ i „što rade djevojčice“ s onim „kako govore dječaci“ i „kako govore djevojčice“ da bi spoznali kako se stvara dihotomija između muškoga i ženskoga verbalnog ponašanja, odnosno kako se oblikuju rodolekti.
Iako se uvriježilo mišljenje da je termin rodolekt (engl. genderlect) skovala Deborah Tannen u svojoj knjizi You Just Donʼt Understand (1990),5 istina je da se u sveučilišnoj nastavi u SAD-u rabio već početkom 1970-ih, da ga Maltz i Borker spominju u svojem tekstu iz 1982. i da Tannen nikad nije prisvajala zasluge za njegovu inauguraciju u akademske radove o jeziku i rodu. Cheris Kramer (1974: 2) rabila je taj termin za rodne govorne stilove napominjući da ga je predložio Wayne B. Dickerson. On se pak skromno ograđuje od titule tvorca toga termina i napominje da ga je rabio 1972. na kolegiju o sociolingvistici na Sveučilištu u Illinoisu koji je slušala i Cheris Kramer.6 Kako god bilo, termin je korektno tvoren i proziran je kad se prevede na hrvatski jezik, pa sam analogijom prema terminima dijalekt i dijalektologija izvela imenicu rodolektologija i njome okitila naslov ovog teksta. Nemam nikakvu pretenziju da terminologiziram taj neologizam, nego ga smatram hapaksom i pokušajem oblikovanja efektne naslovne figure. Dakle imenica rodolektologija u ovom mi je tekstu sinonim za termin rodna lingvistika; zajedničko im je bavljenje rodnim identitetima u jeziku. Pritom terminom rodolekt ne pokrivam samo binarne (muške i ženske) rodne jezične prakse, nego svu rodnu polifonost koja se jezikom može oblikovati i opisati.
Vratimo se Debori Tannen, njezinu tumačenju rodolekata i razlozima zbog kojih je njezina knjiga You Just Donʼt Understand (1990) postala međunarodni hit. Knjiga Debore Tannen nije znanstvena monografija; zbog nepretencioznoga stila, inzistiranja na anegdotičnosti i didaktičnosti te sveopće utilitarnosti tipičan je primjer knjige za samopomoć. Ako se Debori Tannen već ne mogu pripisati zasluge za tvorbu engleskog termina genderlect, svakako joj se mora priznati da je utemeljila žanr priručnika popularne lingvistike – hibridne discipline nastale prožimanjem popularne psihologije, lingvistike i savjetodavnih rubrika iz ženskih časopisa. Popularno i zavodljivo naglašavanje razlika između žena i muškaraca u toj je knjizi svedeno na tezu kako muškarci i žene govore različitim jezicima, pa se zato svađaju, a knjiga se nadaje kao popis dragocjenih savjeta pomoću kojih se mogu riješiti (komunikacijske) poteškoće u heteroseksualnim romantičnim odnosima. Samopomoćnica Debore Tannen provela je na listi nefikcijskih bestselera New York Timesa više od tri godine (osam mjeseci bila je na prvom mjestu). Tannen je u to doba stavila svoju akademsku karijeru na čekanje i krenula na promotivnu turneju gostujući u mnogobrojnim radijskim i televizijskim emisijama. Mnogi su joj čitatelji zahvaljivali na tome što im je spasila brak.7 U trećem poglavlju knjige („Pusti te novine i razgovaraj sa mnom! Prisni i informativni govor“) Tannen razrađuje ideju o prisnom i informativnom govoru, odnosno o različitim rodnim konverzacijskim stilovima ili rodolektima.
Posebno ističe da su žene u smislu komunikacijske kulture sklonije suradničkoj, ravnopravnoj interakciji i prisnomu razgovoru, odnosno emotivnoj komunikaciji usmjerenoj na učvršćivanje povezanosti, dok muškarci prednost daju natjecateljskoj, hijerarhijskoj interakciji i informativnomu razgovoru, odnosno činjeničnoj, informativnoj komunikaciji (Bucholtz 2018: 336).
Deboru Tannen zatekla je u akademskoj zajednici ista sudbina kao i njezinu mentoricu Robin Lakoff: spočitavalo joj se da je njezin rad metodološki manjkav (Davis 1996) te da podriva sva feministička nastojanja oko vidljivosti žena u jeziku (Freed 1992) jer svojim dijaloškim primjerima i savjetima koje dijeli ženama reproducira društvenu rodnu hijerarhiju u kojoj su muškarci i njihov jezik norma, a žene i njihov jezik devijacija (Trömel-Plötz 1991). Naposljetku isticalo se da je njezino dihotomiziranje muške i ženske kulture posve promašeno jer se rod svaki put iznova proizvodi u interakciji, odnosno ne uspostavlja se jednom zasvagda u dvjema rodnim kulturama (Uchida 1992). Međutim Bucholtz (2018: 337) ističe da je Tannen „sasvim (...) sigurno pisala knjigu imajući pred očima feminističke ciljeve te je jasno dala do znanja da ženski stil interakcije smatra jednako legitimnim kao i muški“. Prepoznavanju feminističnosti rada Debore Tannen zasigurno nije pomoglo to što joj je knjiga bila iznimno čitana izvan akademskih krugova i što je na svojim turnejama popularizirala istraživanja jezika i roda.
Feminizam razlike Debore Tannen, kao i onaj Daniela N. Maltza i Ruth A. Borker pod čijim je utjecajem Tannen oblikovala svoje teze, Bucholtz (2018: 336) određuje kao liberalni kulturni feminizam.
Liberalni kulturni feminizam, kao i opći liberalni feminizam, zagovara jednakost rodova, no ondje gdje drugi oblici liberalnoga feminizma promiču rodnu jednakost ublažavanjem rodnih razlika, liberalni kulturni feminizam traga za prepoznavanjem jednake vrijed nosti ženskih distinktivnih praksi.
Bez obzira na to što je pomirljivi razlikovni pristup istraživanju jezika i roda ostvario bitne pomake u odnosu na isključivost dominacijskog pristupa, od sredine 1980-ih upozorava se na pretjerano inzistiranje na muško-ženskoj jezičnoj dihotomiji u obama tim pristupima, zbog čega se proglašavaju esencijalističkima i anakronima. Naime posljedica binarnog tumačenja jezika i roda jest oblikovanje ideje da su muški i ženski jezik dva potpuno različita jezika sa svojim ustaljenim i nepromjenjivim obilježjima, solidni i monolitni kodovi otporni na volju govornika i na utjecaj komunikacijskoga konteksta. Podrazumijeva se da sve žene govore ženskim, a svi muškarci muškim jezikom te da se nesporazumi pojavljuju samo u muško-ženskoj komunikaciji. Postavlja se pitanje što se događa kada djeca iznevjere binarno zamišljenu socijalizaciju, pa neki dječak ne govori kao drugi dječaci, a neka djevojčica govori kao dječak (Hall 2003: 366). Kako će govoriti kad odrastu i hoće li znati komunicirati s osobama suprotnog spola? Suočeni sa skučenošću i ograničenjima koja nameću esencijalistički postavljeni dominacijski i razlikovni pristup, lingvisti zainteresirani za rodne identitete i jezik od kraja 1980-ih odbacuju binarno tumačenje roda i rodnih jezika, izoliranje rodnog identiteta pojedinca od drugih njegovih identiteta (klasnog, rasnog, profesijskog), oblikovanje univerzalija o jeziku i rodu na temelju nasumičnih i konstruiranih primjera, kao i heteronormativnost pod koju su podvedene sve te istraživačke manjkavosti.
2. Nadilaženje binarnosti
Velik obrat u istraživanja jezika, roda i spola unose tri važna događaja: 1. uvođenje termina zajednica prakse u rodnu lingvistiku, 2. lingvističko razgraničavanje spola i roda, 3. dekonstruiranje heteronormativnosti i pojava queer lingvistike (Hall 2003: 372). Prikazat ćemo četiri rada s početka 1990-ih jer izvrsno ilustriraju postmoderni obrat u rodnoj lingvistici, ovjeravaju nove termine, pristupe i metode te prevladavaju binarnosti esencijalistički fundiranih radova iz prve faze rodne lingvistike.
Svojim radom „Misli praktično, gledaj lokalno: jezik i rod kao praksa utemeljena u zajednici“ Penelope Eckert i Sally McConnell-Ginet (2018: 157–192) uvode u rodnu lingvistiku termin zajednica prakse.8 Autorice ističu da su se dotadašnja proučavanja roda i jezika koncentrirala ili na rodne razlike u jezičnom ponašanju ili na mušku dominaciju kao važnu komponentu rodnih odnosa. Pritom su se na temelju dojma, vlastitog iskustva i društvenih rodnih stereotipa konstruirale opće „istine“ o ženskom i muškom jeziku, o naravi muško-ženske komunikacije i o distribuciji moći koju tako uspostavljen rodni poredak potvrđuje u jeziku. Autorice se žele baviti konkretnim jezikom kojim se služe stvarni ljudi u stvarnim društvenim situacijama. Zato odnos roda i jezika proučavaju „u svakodnevnim društvenim praksama određenih lokalnih zajednica“ (idem: 158).
Umjesto da nastojimo apstrahirati rod iz društvene prakse, moramo se njime pozabaviti u njegovoj sveobuhvatnoj složenosti: kako se rod konstruira u društvenoj praksi i kako se ta konstrukcija isprepleće s konstrukcijom drugih sastavnica identiteta i različitosti te s jezikom. Takav pothvat zahtijeva proučavanje načina na koje ljudi posreduju značenja unutar i između posebnih zajednica prakse kojima pripadaju (idem: 168).
„Misleći praktično i gledajući lokalno“ autorice odbacuju nekoliko pretpostavki koje su obilježile dotadašnja istraživanja: prvo, da rod može biti izoliran od ostalih aspekata društvenog identiteta pojedinca; drugo, da rod ima jednako značenje u svim zajednicama prakse; treće, da je jezična manifestacija tog značenja jednaka u svim zajednicama; četvrto, da je rod skup spolno determiniranih svojstava pripisanih pojedincu ili odnos u kojem muškarci ugnjetavaju žene. Imenica rod u njihovu radu postaje s jedne strane faktitivni glagol koji neko djelovanje opisuje kao „činjenje roda“ te s druge strane pridjev kojim se neke prakse, karakteristike, vrijednosti ili aktivnosti određuju kao „rodne“. Svi ljudi istodobno žive u nekoliko zajednica koje se međusobno preklapaju, pa pripadnost različitim zajednicama konstruira različite identitete svake osobe određujući je naprimjer kao bjelkinju, kao pripadnicu srednje radničke klase, kao osobu srednjih godina, kao majku, suprugu, sestru, susjedu. Budući da svaka zajednica razvija specifične jezične prakse i na sebi svojstven način konstruira rodni identitet pojedinca, jezik se mora proučavati kao komunikacijski alat u konkretnom kontekstu, a rod kao identitet oblikovan u zajednici mnoštvom društvenih praksi. Autorice zaključuju da istraživanja jezika i roda „moraju obuhvatiti jedinstvene integracije koje mogu proizići samo iz intenzivne suradnje ljudi koji rade na različitim poljima i u različitim zajednicama“ (idem: 184).
U radu „Pitanje svih pitanja: onkraj binarnoga razmišljanja“ Janet M. Bing i Victoria L. Bergvall (2018: 193–220) dovode u pitanje mogućnost razvrstavanja ljudskog iskustva u binarne kategorije.
Međutim većina naših iskustava ne može se jasno podijeliti u binarne kategorije i bolje bi bilo da ih opisujemo kao kontinuum s nejas nim granicama (idem: 193).
Jednako je tako problematično polariziranje rodnih praksi i uspostavljanje muško-ženske dihotomije u društvu i u jeziku.
Mnoštvo kontinuuma iz stvarnoga svijeta koje jezik prikriva nameće sljedeće pitanje: je li naša automatizirana podjela ljudske vrste na muškarce i žene doista opravdana? Jesu li granice između njih doista jasne kako se to sugerira riječima muškarac i žena? (idem).
Zbog inzistiranja na neprestanu utvrđivanju i potvrđivanju jasnih granica između žena i muškaraca mnoge skupine ljudi osuđene su na nevidljivost; „to se odnosi na homoseksualce, biseksualce, eunuhe, hermafrodite, transvestite, transseksualce, transrodne i interspolne osobe i sve koji imaju društvene i spolne uloge drukčije od onih koje njihova kultura legitimira“ (idem: 198). Autorice pokazuju kako se u prijašnjim istraživanjima jezika i roda bjesomučno tragalo za razlikama između ženskoga i muškoga verbalnog ponašanja, čime se osnaživao biološki esencijalizam i po uzoru na njega kreirao lingvistički esencijalizam. Dakle rodno polariziranje jezika posljedica je biološke rodne binarnosti koju autoritativno potkrepljuju medicinski radovi o golemim rodnim razlikama u hormonskom statusu i moždanoj aktivnosti. Razlike između muškog i ženskog mozga te utjecaj testosterona i estrogena na ljudski govor u popularnim se medijima prezentiraju jednako spektakularno kao i šokantne vijesti o „spolnom općenju s izvanzemaljcima i Elvisovu uskrsnuću“ (idem: 200).9 Autorice ističu da „u rodnoj polarizaciji nisu problematične razlike, nego činjenica da te razlike definiraju međusobno isključive scenarije za život muškaraca i žena“ (idem: 206). Osim toga binarno suprotstavljanje muškaraca i žena podrazumijeva da se sve žene i svi muškarci ponašaju jednoobrazno i uvijek u skladu s društveno konstruiranim normama o poželjnome ženskom i muškom ponašanju. Stoga autorice zaključuju da moramo tragati za „novim modelima te istražiti različite zajednice prakse bez prethodno oblikovanih ideja o jeziku i rodu“ (idem: 213).
Iako se Bing i Bergvall osvrću na tezu Judith Butler „da je spol, kao i rod, društveni konstrukt te da se bolje može opisati kao kontinuum nego kao dihotomija“ (idem: 194–195), nisu posebno razrađivale njezinu teoriju performativnosti. Butler (1990, 2000) drži da rod nije izraz „nekog autentičnog unutarnjeg jastva“, nego je „izvedba, ono što individua čini, a ne ono što ona individualno i esencijalno jest“ (Bertoša 2001: 64). Upravo je teza Judith Butler da „rod nije fiksna značajka osobe, nego fluidna varijabla koja se u različitim kontekstima i vremenima neprestano mijenja“ i koja se ne mora „poklapati s biološko-genetskim karakteristikama osobe“ (idem) usmjerila istraživanja jezika i roda u novo polje – queer lingvistiku.10 Queer lingvistika ne proučava kako govornici potvrđuju svoje zadane biološke oznake ili im se opiru, nego kako aktiviraju različite rodne, rasne, klasne, profesijske i druge identitete u određenom kontekstu i u konkretnoj komunikacijskoj situaciji. Takvim se pristupom potkopava (možda dotad neosviještena) rodnolingvistička usredotočenost na bijele obrazovane heteroseksualne govornike srednje klase kao jedinu zajednicu čiji govor vrijedi proučavati. U tekstu „Homo-genijalna govorna zajednica“ Rusty Barrett (2018a: 231) ističe da na taj način „temeljne pretpostavke normativne heteroseksualnosti (...) postaju temelj lingvistike kao znanstvenoga područja“. Tekst Rustyja Barretta objavljen je u prvome opsežnom zborniku radova u kojem se jeziku pristupa iz dvojne perspektive roda i spolnosti koji se „poimaju kao zasebne, ali zamršeno povezane kategorije“ (Livia i Hall 1997b: 5). Urednice zbornika smještaju svoje istraživanje u okvir queer lingvistike i izazivaju znanstvenike da se pozabave konverzacijskim praksama marginalnih rodnih identiteta te da ispitaju kako se proizvodi i perpetuira heteroseksualna normativnost i kako se određene skupine govornika suprotstavljaju takvu poretku u konkretnim zajednicama prakse (Hall 2003: 375). Utvrđivanje heteroseksualnosti kao jedine prihvatljive spolne orijentacije naziva se heteronormativnošću11 i upravo takav poredak queer lingvistika prokazuje kao diskriminirajući i neodrživ. Naime nakon ere esencijalističkih pristupa jeziku i rodu, u kojima se registriralo postojanje samo dvaju spolova (muškog i ženskog) i samo jedne spolnosti (heteroseksualne), queer lingvistika nastoji u središte znanstvenog zanimanja izvesti dotad marginalizirane, manjinske rodne i spolne identitete i skinuti s njih stigmu devijantnosti. Takve istraživačke prakse Bucholtz (2018: 346–347) smješta u okvire poststrukturalističkog ili postmodernog feminizma. Međutim od same se pojave toga novog istraživačkog polja posvećenog istraživanju načina na koje jezik oblikuje ljudsku spolnost uočava napetost između onih koje zanima kako jezik sudjeluje u društvenom uspostavljanju spolnih identiteta i onih usredotočenih na vezu između jezika i spolne žudnje. Dok se lingvisti zaokupljeni spolnim identitetima uglavnom bave lezbijskim i gej jezikom i pritom polaze od teze da se ta dva varijeteta mogu izolirati kao solidni kodovi s jasnim i stalnim distinktivnim obilježjima (npr. Leap 1995), lingvisti koji spolnost promatraju kao žudnju tvrde da se ne može govoriti o monolitnome lezbijskom i gej jeziku isto kao što se ne može govoriti o monolitnome muškom i ženskom jeziku (npr. Kulick 2000).
Promatrajući govornu zajednicu iz queer perspektive, Rusty Barrett ne zatvara se ni u jedan od tih dvaju pristupa, nego dovodi u pitanje samu ideju zajednice jer „nijedna opća izvanjska definicija pripadnosti queer zajednici ne uspijeva potpuno pokriti raznolikost društvenih stvarnosti za koje se može reći da su queer“ (Barrett 2018a: 221). Naime formalni lingvisti i sociolingvisti „obično definiraju govornu zajednicu prema objektiviziranim kriterijima koji u nekoj mjeri uzimaju u obzir homogenost“, a svaki „pokušaj definiranja gej, lezbijske ili transrodne govorne zajednice s pomoću ‚objektiviziranih‘ kriterija utemeljenih na jezičnoj uporabi najvjerojatnije bi (...) isključio mnoge pojedince koji se drže pripadnicima takvih zajednica“ (idem: 227). Ti bi se problemi, ističe Barrett, „mogli nadvladati primjenom subjektivnijega pristupa u kojemu se queer govorne zajednice definiraju na temelju uvjeta koje same odrede“ (idem). Nadalje budući da „ljudi ne odgajaju djecu da govore kao homoseksualci“, jasno je da je „queer jezik vjerojatno podosta drukčiji od jezika koji smo usvojili socijalizacijom“ (idem: 232), pa zato ne možemo queer lingvistiku zasnivati na ideji da je jezik homogen sustav pravila i normâ. Barrett drži da se govor „homo-genijalne zajednice“ najbolje može opisati metajezikom lingvistike kontakta koju Mary Louise Pratt (1987: 60) određuje kao „lingvistiku koja promatra kako govornici stvaraju jedni druge kroz odnos i kroz različitost“.
Najotvoreniji kritičar esencijalističkih pristupa jeziku i rodu i najveći zagovaratelj pristupa spolnosti kao žudnji – Don Kulick – predstavljen je u zborniku Rodni jezici tekstom „Jezik i žudnja“ (Kulick 2018: 245–264). S koliko je strasti upozoravao na toksičnost opisa ženskog jezika u radovima Robin Lakoff i Debore Tannen najbolje potvrđuje ovaj dramatični odlomak u kojem se šokirani Kulick (1999: 606) čudi tomu kako su svi proučavatelji transrodnosti i jezika
(...) bili opsjednuti sukubom jezikoslovke Robin Lakoff u njezinoj ranijoj inkarnaciji, posebno onoj iz ranih 1970-ih, kad je napisala svoj manjkavi klasik Jezik i ženino mjesto. A oni koji su uspjeli egzorcizmom iz sebe istjerati Robin jednostavno su se još više srozali kad su se preobrazili u Deboru Tannen iz njezina jezivoga avatara Ti to baš ne razumiješ.
Kulick upozorava na opasnost kružnog definiranja gejeva i gej jezika u radovima koji spolnost određuju kao identitet: gejevi se određuju kao oni koji govore gej jezikom, a gej jezik kao jezik kojim govore gejevi. Pritom se posve ignorira „činjenica da i nehomoseksualci (varalice, glumci, ‚fegheguše‘, pomodni ili neoprezni heteroseksualci) mogu rabiti i rabe jezik koji signalizira obilježja queera“ (Kulick 2018: 246). Da bi se izbjegla takva tautološka zamka, Kulick predlaže da se istraživanja jezika i spolnosti odmaknu od svođenja spolnosti na identitet i usmjere prema proučavanju spolnosti kao žudnje. Naime većini studija u kojima se spolnost poima kao identitet zajedničko je esencijalističko načelo prema kojem se suprotstavljanje heteronormativnosti svodi na prepoznavanje samo dvaju queer identiteta: gej i lezbijskoga. Takvo banaliziranje raznolikih načina na koje ljudi doživljavaju svoj queer identitet neodoljivo podsjeća na anakrone feminizme razlike kojima se inzistiralo na postojanju muškog i ženskog jezika kao jedinih dvaju legitimnih kodova verbalne komunikacije. Barrett i Kulick neprestano podsjećaju na nužnost promatranja spolnosti u vezi s pojedinčevom rasom, profesijom, dobi, klasom, osobnom biografijom i mnogim drugim društvenim varijablama koje utječu na (samo)određivanje određenih identitetskih obilježja u određenim situacijama. Barrett (2018a: 225) primjerice ističe kako mnoge lezbijke i gejevi koji nisu bijelci „kažu da se osjećaju rastrgano između queer identiteta i etničkoga identiteta“. Dakle heteronormativnost se ne nadilazi jednostavnim dodavanjem „manjinskoga“ gej i lezbijskoga identiteta „većinskomu“ muškom i ženskom identitetu jer se tako reproducira stari binarni rodni model: i dalje postoje samo muški i ženski spol, ali sada se heteroseksualnoj žudnji pribraja žudnja koju osjećaju homoseksualci, i to samo oni koji su se „autali“. Pritom se queer jezik poistovjećuje s društvenim stereotipima o verbalnim praksama muškaraca i žena koji se otvoreno definiraju kao gejevi i lezbijke.
Takvo pogrešno tumačenje ne dopušta ispitivanje na koji su način fonološki, prozodijski, leksički i diskurzivni elementi onoga što čini fenomen poput „ženskoga jezika“ (ili „gej jezika“) dostupni za uporabu svakomu govorniku (a za tumačenje svakomu slušatelju) bez obzira na to što govornik misli o svojoj spolnosti, rodu ili čemu drugome (Kulick 2018: 247).
Kulick naglašava da će se napuštanjem kategorija identiteta u istraživanjima jezika i spolnosti lingvisti okrenuti „prema kulturno utemeljenim semiotičkim praksama“, odnosno prema proučavanju jedinstvenih načina na koje se „posebni oblici žudnje signaliziraju prema pravilima kulturne kodifikacije“ (idem: 248–249). Konkretnije, bavit će se semiotičkim praksama kojima se žudnja verbalizira, a to su žanrovi poput „zavođenja, flerta, osobnih oglasa, pornografije, seksualnih telefona“ (Bertoša 2014: 175).
3. Komplimentiranje, ogovaranje i drag queens
U ovom ćemo odjeljku predstaviti tri teksta koja ilustriraju primjenu dosad opisanih pristupa istraživanju jezika i roda u konkretnim komunikacijskim situacijama.
Polazeći od hipoteze da komplimenti mogu imati različite funkcije u interakciji muškaraca i žena i primjenjujući principe teorije uljudnosti, u tekstu „Davanje komplimenata: rodno utemeljene strategije uljudnosti“ Janet Holmes (2018: 267–288) analizira rodnu distribuciju komplimenata na korpusu od 484 razmjene komplimenata među govornicima na Novom Zelandu. Tekst je tipičan primjer feminizma razlike, točnije one njegove inačice koju Bucholtz (2018: 337–338) naziva radikalnim kulturnim feminizmom. Podrazumijevanje rodne različitosti u tekstu Janet Holmes eksplicitno se potvrđuje tvrdnjama poput one „da žene imaju podređeni status u našemu društvu“ ili da se, „sudeći prema stereotipima, žene (...) bave izgledom, a muškarci imovinom“ (Holmes 2018: 267). Holmes se upušta u istraživanje s pretpostavkom da postoji inherentna razlika između društvenog položaja muškaraca i žena, kao i između njihovih verbalnih i interakcijskih obrazaca. Rezultati njezine analize potvrđuju polariziranje muških i ženskih komunikacijskih navika i stilova: žene primaju i daju komplimente znatno više nego muškarci; žene doživljavaju komplimente kao pozitivne afektivne činove i rabe ih kao mehanizam pozitivne uljudnosti, dok ih muškarci često tumače kao činove ugrožavanja obraza; žene rabe sintaktičke formule koje jačaju pozitivan učinak komplimenta, a muškarci formule koje ublažavaju ili ograničavaju snagu komplimenta; ženski je razgovorni stil personaliziran, društven i usmjeren na interakciju, a muški je neosoban, svrhovit i usmjeren na sadržaj; u ženskoj se interakciji komplimentira izgled, u muškoj imovina; muškarci će češće ignorirati ili izbjeći kompliment nego žene. Konkretnim se rezultatima analize Holmes (2018: 273) poslužila i kao argumentom neprijeporne društvene hijerarhije u kojoj su žene podčinjeni spol.
S obzirom na to da komplimenti izražavaju društveno odobravanje, moglo bi se nagađati da se češće upućuju „prema dolje“ kao mehanizmi socijalizacije ili se daju društveno nesigurnim osobama kako bi im se izgradilo samopouzdanje, pa se obrazac može objasniti podređenim statusom žena u društvu.
Veličanje ženskih interakcijskih sposobnosti, komunikacijske spretnosti i iznimnih doprinosa razgovoru Bucholtz (2018: 337–338) smatra osnovnim obilježjima radikalnoga kulturnog feminizma. Za razliku od liberalnog feminizma u kojem se takve ženske komunikacijske kvalitete drže potvrdom njihove nemoći, utapanja u konvencionalnim rodnim ulogama i pristajanja na to da snose sav teret rutinskih zadataka u razgovorima, odnosno da u razgovorima „obavljaju usrane poslove“ (Fishman 1978: 405), radikalni kulturni feminizam prikazuje žene kao kreativne, vješte i inteligentne korisnice jezika čije su interakcijske prakse razvijenije i moćnije od muških doprinosa verbalnoj komunikaciji. Osim Janet Holmes toj struji koja slavi ženski jezik pripada i Jennifer Coates; u knjizi Women Talk (1996) proglašava govor u ženskim prijateljskim skupinama modelom za idealne međuljudske odnose u budućnosti.
Za svoj tekst „Izvođenje rodnoga identiteta: govor mladića i konstruiranje heteroseksualne maskulinosti“ Deborah Cameron ističe da je njezin najcitiraniji rad i da je najčešće uvrštavan u antologije radova o jeziku i rodu. Cameron analizira snimljeni razgovor petorice muškaraca za gledanja televizijskog prijenosa košarkaške utakmice nastojeći pokazati da ljudi „uistinu izvode rod na različite načine u različitim kontekstima, a katkada se ponašaju onako kako se očekuje od ‚suprotnoga‘ spola“ (Cameron 2018: 292). Upravo zato svojim izborom analitičkog okvira nadilazi esencijalizam feminizma razlike te se otvara prema teoriji performativnosti postmodernističkog feminizma i pitanju jezičnog oblikovanja maskuliniteta. Eksplicitno upozorava na manjkavosti dotadašnjih sociolingvističkih pristupa rodnim praksama i ističe prednost performativnog modela Judith Butler (idem: 291).
Dok sociolingvistika pretpostavlja da ljudi govore onako kako govore zbog onoga što (već) jesu, prema postmodernističkome pristupu ljudi su ono što jesu zbog (između ostaloga) načina na koji govore. Time se pozornost preusmjerava s popisivanja razlika između muškaraca i žena na pronicljivije i složenije istraživanje načina na koji se ljudi koriste jezičnim resursima da bi proizveli rodnu razliku. (...) Dodatna je prednost toga pristupa u tome što omogućava prepoznavanje nestabilnosti i promjenjivosti rodnih identiteta, a samim time i ponašanja u kojemu se ti identiteti izvode.
Iako su sport i žene važni tematski resursi muških razgovora u SAD-u, u snimljenome materijalu Cameron uočava žanr koji se konvencionalno pripisuje ženama: ogovaranje. Petorica muškaraca ogovara druge muškarce za koje tvrde da su gejevi te komentiraju njihovo ponašanje, izgled i odijevanje. Pritom se otkriva da muškarci čiji je razgovor snimljen ne identificiraju druge muškarce kao gejeve zbog njihove spolne orijentacije, nego zato što ne zadovoljavaju njihova mjerila maskulinosti: imaju mršave noge, nose kratke hlačice i dokoljenke te se nabacuju „najružnijoj kuji u povijesti čovječanstva“, a ne nekoj privlačnoj ženi. Razgovor kojim petorica prijatelja oblikuju kriterije za prepoznavanje „antiteze muškarca“ Cameron određuje kao „antitezu muškoga govora“ jer u njemu prepoznaje obilježja kojima feminizmi razlike kvalificiraju ženski govor: tematiziranje tuđeg izgleda i odijevanja, suradnički ton i zajedničku proizvodnja diskursa. No detektiranje tih obilježja ne navodi je na zaključak da muškarci čiji je razgovor snimljen govore kao žene; naprotiv, nastoji ukazati na to da maskulinost i femininost nisu „monolitni konstrukti prema kojima se automatski stvaraju predvidljivi (i krajnje različiti) obrasci verbalne interakcije“ (idem: 303). Maskulinost i femininost zapravo su društveni konstrukti, a društvom u kojem živimo neprestano cirkuliraju pravila o primjerenome verbalnom izvođenju (binarnih) rodnih identiteta. Ta pravila valja prilagođavati kontekstu, što znači da su svima nama na raspolaganju mnogobrojne strategije izvođenja roda koje nakon pažljiva osluškivanja sugovornika i mudre procjene komunikacijske situacije možemo upotrijebiti na odgovarajući način. Razgovor o vlastitim seksualnim podvizima sa ženama i isticanje odbojnosti prema gej muškarcima strategija je koju su muškarci čiji je razgovor Cameron analizirala izabrali kao najprimjereniji način izvođenja heteroseksualne maskulinosti.
Od tradicionalnog tumačenja jezične proizvodnje rodnih identiteta još se više odmiče Rusty Barrett (2018b: 307–328) u radu „Indeksiranje polifonoga identiteta u govoru afroameričkih drag queens“. Istražujući prisutnost govornog stila „bjelkinja“ među afroameričkim drag queens, Barrett ističe da govornici mogu manipulirati jezičnim sredstvima koja indeksiraju različite aspekte njihova identiteta (klasu, rasu, rod, dob, profesiju), što ovisi i o kontekstu i o cilju koji žele postići. Govornici mogu iskoristiti indeksnu vrijednost jezika da bi se pozicionirali u određeni identitet u određenom interakcijskom trenutku. Dakle govornicima je na raspolaganju golem repertoar identiteta koje po volji aktiviraju u kontekstu. To mnoštvo identiteta iskazanih jezikom Barrett naziva polifonim identitetom ističući da je svaki identitet iskazan jezikom višeglasan i da govornika povezuje s više različitih društvenih kategorija. U slučaju afroameričkih drag queens u teksaškom baru za gejeve jezikom se indeksiraju kategorije ʻAfroamerikanacʼ, ʻgejʼ i ʻdrag queenʼ. Što se roda tiče, drag queens jezikom izvode ženski rodni identitet, a biološki su muškog spola, pa se izvedeni rod ne podudara s njihovim anatomskim spolom. Osim toga jezik izvedenog identiteta obično se razlikuje od njihova stvarnoga govora. Zato se rasprava o govoru drag queens ne može reducirati na subverziju ženskosti i na iznevjeravanje ženskog performativa, kako je to predlagala Judith Butler (2000), jer se tada podrazumijeva da su ženski i muški performativi unaprijed (kruto) definirani. Da bi se izbjeglo označavanje nekih rodnih identiteta kao subverzivnih i protivnih normi, rodne performative valja proučavati u vezi s jezičnim ideologijama koje kolaju u pojedinim zajednicama prakse. Ističući da je jezični stil „bjelkinje“ samo jedan od glasova kojima se koriste afroameričke drag queens, Barrett (2018: 307) zaključuje da cjelokupan spektar jezičnih stilova koji obilježava njihovu izvedbu „indeksira višeslojan identitet koji je katkada izrazito političan u pogledu rasizma i homofobije“.
4. Raznolikost feminizama
Zbornik Rodni jezici (Pišković 2018a) zatvara tekst „Feministički temelji istraživanja jezika, roda i spolnosti“ Mary Bucholtz u kojem se donosi pregled razvoja rodolektologije ili rodne lingvistike do 2014. godine. Svjesna raznorodnosti pravaca i objasnidbenih modela u toj disciplini, Bucholtz (2018: 331) određuje feminizam kao
raznolik i katkada konfliktan niz teorijskih, metodoloških i političkih nazora kojima je zajednička posvećenost razumijevanju i dovođenju u pitanje društvenih nejednakosti povezanih s rodom i spolnošću.
Feminističku zauzetost problemima jezika, roda i spolnosti podijelila je u tri polja ističući da pritom ne oblikuje nikakvu strogu kronologiju jer su svi pravci još uvijek aktualni te da ne iznosi nikakve vrijednosne sudove jer su svi pravci jednako vrijedni i važni. Prvi je skup teorijskih pravaca nazvala feminizmima razlike jer se zasnivaju na ideji da postoji fundamentalna razlika između muškaraca i žena i njihovih verbalnih praksi. Među feminizmima razlike mogu se razlučiti tri struje: liberalni, radikalni i kulturni feminizam. Liberalnomu je feminizmu cilj „uspostavljanje jednakosti između muškaraca i žena u svim aspektima društva uklanjanjem ograničenja punopravnomu ženskom sudjelovanju u društvenome životu“ (idem: 333), a glavna mu je predstavnica Robin Lakoff. Kao temeljni uzrok društvene nejednakosti radikalni feminizam pak ističe rodnu nejednakost „koja je ukorijenjena u sustavnome i strukturnome podčinjavanju žena koje provode muškarci ili se nameće patrijarhatom“ (idem: 338). Kanonsko djelo te struje knjiga je Man Made Language (1980) Dale Spender. Kulturni je feminizam Bucholtz podijelila na liberalnu i radikalnu struju. Liberalni kulturni feminizam „zagovara jednakost rodova, no ondje gdje drugi oblici liberalnoga feminizma promiču rodnu jednakost ublažavanjem rodnih razlika, liberalni kulturni feminizam traga za prepoznavanjem jednake vrijednosti ženskih distinktivnih praksi“ (Bucholtz 2018: 336). Najvažnija je predstavnica te struje Deborah Tannen sa svojom knjigom You Just Donʼt Understand (1990). U radikalnome se kulturnom feminizmu „ženski i muški rod ne smatraju jednakima, nego se ženske prakse uzdižu u odnosu na muške“ (Bucholtz 2018: 337), a među najpoznatijim su jezikoslovkama koje promiču takve ideje u istraživanjima jezika i roda Janet Holmes i Jennifer Coates.
Budući da se u svim trima pravcima feminizama razlike žensko iskustvo smatra univerzalnim i temeljnim za feministička istraživanja, njihove su se hipoteze i metode često kritizirale kao esencijalističke. Zato se feminizmima kritike, koje Bucholtz izolira kao drugu skupinu feminističkih pristupa jeziku, rodu i spolu, „kritizira ili proširuje područje feminizama razlike“ (idem: 332). Jednu struju kritičkih feminizama predstavlja materijalni feminizam prema kojem je „podređenost žena posljedica klasne potlačenosti“, pa se zanima „za materijalne okolnosti roda“ (idem: 340). Primjerice Penelope Eckert (1989) propituje odnose između roda, klase i varijacija; Deborah Cameron (2000) istražuje oblikovanje rodnih jezika u pozivnim centrima, Janet Holmes (2006) u tvorničkim pogonima, Kira Hall (1995) u telefonskom seksu. Osim materijalnog feminizma kritički feminizmi pokrivaju i feminizme rase, koji su koncentrirani na istraživanje „presjecišta rase i etniciteta s kategorijama klase, roda, spolnosti i drugim dimenzijama subjektivnosti u odnosu na povijesno i trenutačno djelovanje moći“ (Bucholtz 2018: 341), te feminističke pristupe maskulinitetu, u kojima se nastoji „povećati prisutnost muškaraca u proučavanju roda, i to tako da se maskulinitet uzima kao polazna točka istraživanja, a ne kao objašnjenje za rodnu nejednakost“ (idem: 343). Potonji je pristup u prethodnom odjeljku oprimjeren radom Debore Cameron (2018).
Dok feminizmi razlike i kritički oblici feminizma koji na njih reagiraju „uzimaju kategoriju roda kao zadanu i neupitnu“, queer feminizmi problematiziraju samu kategoriju roda, i to „tako što istražuju tijesnu vezu roda i spolnosti“ (Bucholtz 2018: 344). Neki lingvisti pritom spolnost promatraju kao oblik identiteta (Mary Bucholtz, Kira Hall), drugi kao žudnju (Deborah Cameron, Don Kulick). Svima im je zajedničko to da dovode u pitanje binarne i normativne kategorije utemeljene na rodu i spolnosti te da se bave rodnom i seksualnom drugošću. Naposljetku Bucholtz spominje poststrukturalistički ili postmoderni feminizam koji istražuje kako društvo organizira kategorije spola, roda i spolnosti te se pritom utječe pojmu performativnosti Judith Butler (1990), odnosno „ideji da se rod i spolnost stvaraju opetovanim diskurzivnim izvođenjem kulturnih norma“ (Bucholtz 2018: 346). Taj smo teorijski pristup u prethodnom odjeljku ilustrirali radom „Indeksiranje polifonoga identiteta u govoru afroameričkih drag queens“ Rustyja Barretta.
S obzirom na to da je teško zamisliti informativniji, respektabilniji i stručniji prikaz razvoja feminističke misli o jeziku, rodu i spolu od upravo opisana preglednog rada Mary Bucholtz, ovim sam svojim tekstom, zapravo, samo nastojala opravdati izbor radova uvrštenih u zbornik Rodni jezici (Pišković 2018a). Zamislila sam ga kao zbornik kanonskih tekstova rodne lingvistike koji bi trebali reprezentirati svu raznolikost istraživanja jezičnog oblikovanja roda i spola u proteklih pedesetak godina. Izbor tekstova nije motiviran samo njihovom citiranošću i važnošću potvrđenom u znanstvenoj literaturi (zbog pionirskog, prekretničkog ili revolucionarnog doprinosa disciplini) nego i njihovom formativnom ulogom u mojoj znanstvenoj biografiji. Nadam se da će prijevod tekstova Nevene Erak Camaj na hrvatski jezik pripomoći registriranju rodne lingvistike kao znanstvene discipline u našoj akademskoj zajednici, učvršćenju osnovne rodnolingvističke terminologije i nadilaženju anakronih esencijalističkih pristupa jeziku, rodu i spolu koji su se ukotvili u hrvatskome aktivističkom, a bome i u znanstvenom diskursu.
Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju
U polustoljetnoj povijesti rodne lingvistike mogu se razlučiti dvije osnovne kronološke i razvojne faze: esencijalistička i antiesencijalistička (Bertoša 2001; Mills 2003b). Esencijalistička faza počela je 1973. kad je Robin Lakoff objavila članak „Language and woman’s place“ i trajala je do početka 1990-ih. Zasniva se na tezi da između žena i muškaraca postoje esencijalne biološke i društvene razlike, što se odražava i u njihovu verbalnom ponašanju.12 Zato u svakome prirodnom jeziku postoje dva rodna jezika ili rodolekta ‒ ženski i muški. Razlikuju se na fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksičkoj razini te izazivaju mnogobrojne nesporazume u muško-ženskoj prijateljskoj, poslovnoj i romantičnoj komunikaciji. U esencijalističkoj se fazi oblikuju dva temeljna pristupa tumačenju razlika između ženskog i muškog jezika: dominacijski i razlikovni. Dominacijski pristup polazi od pretpostavke da su razlike između ženskog i muškog jezika proizišle iz muške dominacije nad ženama i općeg nastojanja da žene budu podređene muškarcima, dok razlikovni pristup tvrdi da su posljedica različitih odgojnih mjera, različitih načina socijalizacije djevojčica i dječaka te usvajanja različitih društvenih konvencija o poželjnome i prihvatljivome muškom i ženskom verbalnom ponašanju. Krajem 1980-ih postaje jasno da rodno uvjetovane jezične razlike nisu jednodimenzionalan fenomen svediv na dominaciju i razliku, nego su sustav niza povezanih varijabla (odgoja, obrazovanja, dobi, društvene stratifikacije itd.). Stoga se od početka 1990-ih razvija antiesencijalistička faza rodne lingvistike u kojoj su dominacijski i razlikovni pristupi jeziku i rodu „podvrgnuti oštroj kritici, najviše zbog nekritičnoga preuzimanja pojma ženskoga jezika naslijeđena iz pretfeminističke lingvističke tradicije koja ga je opisivala kao nedostatni, nemoćni i manje vrijedni rodno obilježeni otklon od rodno neobilježene, ali prešutno podrazumijevane muške norme“ (Bertoša 2001: 63). Antiesencijalistička faza rodne lingvistike usredotočena je na raznolike jezične manifestacije mnogobrojnih govornikovih identiteta jer polazi od teze da svaki pojedinac jezikom izvodi različite rodne identitete koji su usko povezani s drugim njegovim demografskim obilježjima (rasom, dobi, klasom, profesijom, podrijetlom itd.).
U ovom ćemo poglavlju prikazati kratku povijest rodne lingvistike kao smjenu esencijalističkih opisa ženskog i muškog jezika antiesencijalističkim istraživanjima jezičnih izvedaba polifonih govornikovih identiteta. Smatramo da pritom nema smisla kritizirati, omalovažavati ili podcjenjivati raniju paradigmu zbog njezine isključivosti i površnosti, a veličati recentnu paradigmu zbog njezine uključivosti i teorijsko-metodološke širine jer je svaka teorija ograničena pameću vremena u kojemu se razvila (Hall 2003: 354).
1. Esencijalistička faza: reakcija na pretfeminističke opise jezika i roda
Članak Robin Lakoff (1973) obilježava službeni početak rodne lingvistike kao akademske discipline, no zanimanje za rodne razlike u jeziku postojalo je i prije toga. Vezano je za etnološka i antropološka istraživanja s kraja 19. i početka 20. stoljeća koja se, doduše, nisu primarno fokusirala na jezikoslovne teme, no iznjedrila su vrijedna zapažanja o rodnom stratificiranju jezika koji ne pripadaju indoeuropskoj porodici.13 Objašnjavajući fonološke i morfološke razlike koje su uočili u govoru žena i muškaraca, antropolozi i etnolozi razvili su koncept muškog i ženskog jezika sedamdesetak godina prije nego što ga je u lingvistiku uvela Robin Lakoff (Hall 2003: 355, 360). Upravo se u tim nelingvističkim radovima uvodi dihotomija između norme (predstavlja je muški jezik) i devijacije (veže se za ženski jezik), odnosno između rodno povlaštenog i rodno sekundarnog jezika, koja se održala začuđujuće dugo.14 Muški i ženski jezik opisuju se kao odvojeni jezici, što se povezuje s rigidno podijeljenim društvenim rodnim ulogama, a prelazak govornika na jezični kod suprotnog spola doživljava se kao promjena spola. Primjerice ako bi muški govornik jezika karajá umetao konsonant k ili h između dvaju uzastopnih vokala, što je obilježje ženskoga govora, zajednica bi ga ismijavala i držala ne samo feminiziranim muškarcem nego pravom ženom (Chamberlain 1912; Hall 2003: 356). Takvo se rodno stratificiranje jezika često drži dokazom da su u „primitivnih“ neeuropskih naroda muškarci i žene shvaćeni kao različite kategorije ljudskih bića, pričem su muškarci superiorna i primarna, a žene inferiorna i sekundarna bića. Budući da je muškom jeziku superiornost prirodno dana, prelazak na ženski kod demaskulinizira muškarca i oduzima mu moć.15 Nije u tim radovima problematično sȁmo proglašavanje muškog jezika normom nego i poimanje rodno ekskluzivnih neeuropskih jezičnih sustava „primitivnima“ i „arhaičnima“ u odnosu na „civilizirane“ i „moderne“ jezike kakav je naprimjer engleski,16 što se posebno očituje u radu danskog lingvista Otta Jespersena (1954: 241–254; passim). On ima i pomalo nečasnu pionirsku ulogu u apliciranju spomenute dihotomije između normativnoga muškog i devijantnoga ženskog jezika na suvremene europske jezike, i to ponajprije na engleski. Dok su njegovi prethodnici takvu asimetriju pronalazili u „primitivnim“ neeuropskim jezicima, Jespersen u poglavlju „The woman“ u svojoj knjizi Language. Its nature, development and origin (1954 [1922]) istu asimetriju prepoznaje u suvremenome engleskom jeziku određujući ženu jezičnim Drugim, odnosno otklonom od društveno prihvaćene i dominantne norme koju predstavlja muški jezik. Ženski se jezik u tom svjetlu prikazuje kao nešto čudno (engl. peculiar), abnormalno, obilježeno, devijantno. Neke Jespersenove usporedbe muškog i ženskog jezika toliko su neukusne da ih se i ne može shvatiti ozbiljno. On naime tvrdi sljedeće: da su muškarci „obnovitelji jezika i pokretači jezičnih promjena“ jer izbjegavaju svakodnevne i banalne riječi te stalno tragaju za novim riječima; da je ženski vokabular „siromašniji“ od muškoga, pa pri učenju stranog jezika valja najprije čitati mnogo ženskih romana i tek na naprednijem stupnju učenja posegnuti za tekstovima muškaraca; da žene često ne završavaju rečenice jer počnu govoriti, a da ne znaju što zapravo žele reći; da žene doduše čitaju brže nego muškarci, ali da to nema nikakve veze s inteligencijom; da žene govore više nego muškarci jer im je rječnik siromašniji, pa moraju govoriti više da bi objasnile ono što muškarci kažu puno sažetije; da je razlog jezične inferiornosti žena činjenica da su vezane za domaćinstvo, što ne zahtijeva nikakve dublje misli itd. (Jespersen 1954: 247–254).
Lingvistice koje su na samim počecima rodne lingvistike izabrale dominacijski pristup istraživanju jezika i roda nastojale su upozoriti na neprihvatljivost dihotomije između muškog i ženskog jezika uspostavljene u pretfeminističkoj tradiciji. Najpoznatija je i najilustrativnija monografija utemeljena na takvu pristupu Man Made Language (1980) australske lingvistice i aktivistice Dale Spender. Ona drži da su u patrijarhalnim društvima muškarci superioran spol i da mnoge društvene institucije i prakse podržavaju takvo stanje. Oslanjajući se na UN-ovu statistiku iz 1980, tvrdi da muškarci posjeduju 99% svjetskoga kapitala, što im omogućuje da zadrže autoritet i nametnu svoje vrijednosti (Spender 1980: 1). U takvu društvu muškarci kontroliraju jezik: njihov je jezik norma, a ženski je jezik otklon, devijacija. Spender (1980: 6) pokazuje kako „jezični determinizam“ povezan s ekonomskim determinizmom ugnjetava žene u društvu. Pritom istražuje i ilustrira seksizme u jeziku, semantičku derogaciju žena,17 nečujnost i nevidljivost žena u javnoj sferi, mušku dominaciju i primarnost, razlike u poimanju (i prohibiranju) muške i ženske seksualnosti, dvostruke standarde u procjenjivanju muških i ženskih sposobnosti itd.
Iako su pristalice dominacijskog pristupa jeziku i rodu bez ikakve dvojbe bile motivirane plemenitim feminističkim ciljevima, inzistiranjem na potvrdama trivijaliziranja i marginaliziranja ženskih jezičnih praksi te na isticanju muške dominacije i same su donekle produbljivale tu asimetriju. Bez obzira na njihovo negodovanje muški je jezik i dalje figurirao kao norma, a ženski jezik kao devijacija. Čak je i pionirski tekst rodne lingvistike, „Language and womanʼs place“ Robin Lakoff (1973; 1975), potvrdio perpetuiranje polarizirana shvaćanja roda u jeziku, a nastavlja se i u mnogobrojnim kasnijim radovima u kojima se na isti način konceptualizira odnos roda, jezika, moći i marginalnosti.18 Traženje potvrda za to da je „ženino mjesto“ u privatnoj sferi, daleko od muške javne sfere gdje su smješteni autoritet, moć i pravo na odlučivanje, i zaključak da iz takve društvene podjele rada i moći proizlaze različiti načini uporabe jezika nimalo ne doprinose dekonstruiranju ozloglašene dihotomije. Nadalje povezivanje ženskog jezika s jezikom drugih marginaliziranih društvenih skupina kao što su homoseksualci, hipiji i muškarci zaposleni u prosvjeti i znanosti, što Lakoff (1975: 10–14) doista čini, dodatno cementira smještanje žena na društvene i jezične margine jer sve te skupine povezuje isključenost iz struktura moći izgrađenih na idealima „pravih“ muškaraca. Zato se već krajem 1970-ih dovodi u pitanje znanstvena utemeljenost dominacijskog pristupa jeziku i rodu te se upozorava na to da se naglašavanjem muške dominacije neće riješiti problem ženske submisivnosti. Tada dolazi do smjene dominacijske paradigme razlikovnom, a simbolički je i kronološki označava tekst „A cultural approach to male-female miscommunication“ Daniela Maltza i Ruth Borker iz 1982. Nadovezujući se na istraživački model i metodologiju koju je u proučavanju međurasne komunikacije primijenio John Gumperz (urednik zbornika u kojem je objavljen rad D. Maltza i R. Borker) te na istraživanja jezičnog aspekta igre među afroameričkom djecom u Philadelphiji koja je krajem 1970-ih i početkom 1980-ih provodila Marjoire Goodwin, Maltz i Borker (1982: 200) ustvrđuju da žene i muškarci u SAD-u potječu iz različitih sociolingvističkih supkultura u kojima su usvojili i razvili drukčije interakcijske obrasce. Na temelju niza studija autori zaključuju da se dječaci i djevojčice u SAD-u od svoje predškolske dobi orijentiraju na vršnjake istoga spola i da to traje do njihove petnaeste godine dokad već nauče i usvoje rodno distinktivno jezično ponašanje, i to od svojih vršnjaka, a ne od odraslih govornika. Dakle oblikovanje rodno specifičnih jezičnih navika u predškolskoj i osnovnoškolskoj dobi pokazatelj je svojevrsne konsolidacije rodnih uloga u društvu koje se nastavljaju „igrati“ i u adolescentskoj i odrasloj dobi. Rodne razlike u jezičnom ponašanju ne razvijaju se u odrasloj dobi, nego su dotad već internalizirane; muškarci i žene od rane dobi usvajaju drukčija pravila o tome što se čini s riječima, pa bi u odrasloj dobi morali učiti kako se te razlike prevladavaju da bi izbjegli nesporazume. Pristalice razlikovnog pristupa rodu i jeziku često inzistiraju na skupljanju dokaza o povezanosti onoga „što rade djevojčice“ i „što rade dječaci“ s onim „kako govore djevojčice“ i „kako govore dječaci“ te kakve posljedice ta rana socijalizacija ima na komunikaciju odraslih žena i muškaraca.
Razlikovni pristup proučavanju muškog i ženskog jezika osnova je rada američke lingvistice Debore Tannen koja ističe da inzistiranje na muškoj dominaciji nije dovoljno za opis jezičnog ponašanja muškaraca i žena te da dominacija nije uvijek rezultat namjere da se dominira (Tannen 1990: 18). Supkulture u kojima odvojeno žive dječaci i djevojčice analogne su supkulturama formiranima na osnovi rasne i klasne pripadnosti, pa su razlike među jezičnim navikama muškaraca i žena očekivana posljedica različitih odgojnih mjera u dječjoj dobi i usvajanja društvenih konvencija o poželjnome i prihvatljivome muškom i ženskom jeziku tijekom adolescentske dobi. Tannen (1991: 77) tvrdi da je ženski jezik usmjeren na ostvarivanje veza i suradnje, pa ga naziva prisnim jezikom (engl. rapport-talk), dok je muški jezik usmjeren na razmjenu informacija i zadržavanje statusa u društvenoj hijerarhiji, pa njihov jezik naziva informativnim (engl. report-talk). Rodne razlike u jeziku povod su za izvođenje termina rodolekt (engl. genderlect), koji je najveće metajezično postignuće razlikovnog pristupa jeziku i rodu. Valja mu pridružiti i najčešće atribute proizišle iz radova D. Tannen: muški je rodolekt informativan, javni i natjecateljski, dok je ženski rodolekt prisan, privatan i suradnički. Razlikovni je pristup presudno obilježila dihotomija između natjecateljskoga muškog i suradničkoga ženskog jezika. Autorici Debori Tannen ta je dihotomija donijela i lijepe i manje lijepe životne promjene. Akademska ju je zajednica neprestano kritizirala i omalovažavala, što najbolje ilustriraju taksativno nabrojene primjedbe Alice Freed (1992). Isticala je da je teorijski pristup koji Tannen rabi u knjizi You Just Don’t Understand (1990) osporen u akademskoj zajednici, da svojom knjigom Tannen perpetuira negativne stereotipe o ženama bez obzira na to što se trudi da to ne čini, da opetovano opravdava bezosjećajnost, grubost i nepristojnost muškaraca njihovom željom za neovisnošću, da ignorira akumulirano znanje lingvistike kao znanstvene discipline ili ga pogrešno prenosi, da iz istih anegdota izvlači drukčije zaključke u svojim člancima i u knjizi (npr. anegdotu o muškarcu koji prekida svoju suprugu dok pripovijeda vic i sam ga završava Tannen u članku interpretira kao muškarčevo iskazivanje moći, a u knjizi kao primjer različita gledanja na stvari). Zato je Tannen svoje zanimanje za nesporazume u muško-ženskoj romantičnoj komunikaciji premjestila u popularni žanr knjigâ za samopomoć, naišla na oduševljeno odobravanje mnogobrojnih čitatelja i naposljetku zaradila pravo bogatstvo.
Iako razlikovni pristup rodu i jeziku predstavlja napredak u odnosu na rigidnost dominacijskog pristupa, ima i u njemu problematične samorazumljivosti nekih rodnih polariziranja. Naime Maltz i Borker (1982) pretpostavljaju da djeca beziznimno biraju jezični kod svojih vršnjaka istog spola i impliciraju da se djeca predškolske i osnovnoškolske dobi bez ikakvih dvojbi identificiraju sa spolom koji im je biološki zadan. Zato se Hall (2003: 366) s razlogom pita što se događa s njihovom teorijom i, uopće, s razlikovnim pristupom kada djeca iznevjere tako zamišljenu socijalizaciju. Što se događa kada dječak ne govori kao drugi dječaci ili kada djevojčica govori kao dječak? Hoće li postati homoseksualci koji dijele konverzacijski obrazac s osobama suprotnog spola? Jesu li oni iznimke koje potvrđuju pravilo? Sankcionira li se njihovo „devijantno“ jezično ponašanje? Thorne (1993) ističe da se od članka R. Lakoff (1973) do 1990-ih mnogo toga promijenilo u odgoju i socijalizaciji djevojčica i dječaka te da im načini ponašanja, odijevanja i govorenja nisu tako strogo zadani i nametani od predškolske dobi kako bi se to moglo zaključiti iz radova utemeljenih na razlikovnom pristupu jeziku i rodu. Osim toga Thorne (1993: 109–112) upozorava na to da su razlike među djecom veće u skupini istog spola nego među dječacima i djevojčicama podijeljenima u dvije skupine te tako pokazuje da se rod može proučavati i bez uspostavljanja raznoraznih dihotomija. Valja promatrati kako društveni kontekst generira rodne razlike i tako izbjeći konstruiranje rodnih suprotnosti koje su često utemeljene na stereotipima. Naime takvi stereotipi obično rezultiraju povezivanjem „rodno devijantnog“ jezičnog ponašanja u dječjoj dobi s homoseksualnom orijentacijom odraslih osoba (McElhinny 2003), pričem se posve neprihvatljivo i začuđujuće ležerno o dječacima koji prelaze na kod djevojčica (engl. sissy), o djevojčicama koje prelaze na kod dječaka (engl. tomboy) i o homoseksualcima govori kao o (jezično) devijantnim društvenim skupinama. Ako se u radovima o jeziku i rodu u to vrijeme i tematiziraju verbalne navike homoseksualaca, one nikad nisu u središtu istraživanja, nego figuriraju kao ekstreman primjer rodne dihotomije u jeziku: homoseksualne žene drastičan su primjer ženskoga koda, a homoseksualni muškarci još drastičniji primjer muškoga koda.
Jedan od bizarnijih primjera zaziranja od bavljenja jezičnim navikama homoseksualaca donosi Hall (2003: 370–371). Nancy Burrell i Mary Anne Fitzpatrick (1989: 176–177) preuzele su od D. Tannen (1986: 119) ulomak razgovora između dvaju homoseksualaca, ali su ga mrtve-hladne heteroseksualizirale. Znači, Mike i Ken, koji se u primjeru D. Tannen prepiru oko preljeva za salatu, postaju u tekstu N. Burrell i M. A. Fitzpatrick – Bob i Joanne, neovisni suprug i tradicionalna supruga koji se rječkaju oko preljeva za salatu. Iako autorice sasvim sigurno nisu namjeravale problematizirati odnos roda i spola ni dovoditi u pitanje poistovjećivanje tih dvaju govornikovih identiteta, upravo su to učinile. Naime njihova pretvorba Mikea i Kena u Boba i Joanne bez ikakvih intervencija u tekst dijaloga izvrsna je ilustracija performativnosti rodnih identiteta koji uopće nisu uvjetovani spolom. Ta se činjenica posve zanemaruje u literaturi o jeziku i rodu tijekom 1970-ih i 1980-ih, što znači da spoznaja o nepoistovjetivosti roda i spola donosi još jednu promjenu paradig me u rodnoj lingvistici. Ulazak u posljednje desetljeće 20. stoljeća donosi smjenu esencijalističke faze rodne lingvistike antiesencijalističkom.
2. Antiesencijalistička faza: reakcija na esencijalističku fazu
U svojim radovima Deborah Tannen ne prikazuje homoseksualce i njihove jezične navike kao čudne i devijantne, što se drži iznimno progresivnim za ono vrijeme. Štoviše, Hall (2003: 372) ističe da način na koji je Tannen uključila govor marginaliziranih društvenih skupina u svoje radove predstavlja prijelomnu točku u akademskom pisanju o rodnom identitetu i jeziku. Osim iznimno zrela pristupa rodnoj transgresiji u radovima D. Tannen velik pomak u istraživanje odnosa jezika i roda unose tri važna događaja: 1. uvođenje pojma zajednica prakse u rodnu lingvistiku, 2. lingvističko razgraničavanje spola i roda, 3. pojava queer lingvistike (Hall 2003: idem).19
Termin zajednica prakse (engl. community of practice) prvi su upotrijebili američki antropolog Jean Lave i švicarsko-američki teoretičar obrazovanja Étienne Wenger u knjizi Situated Learning (1991). Proučavajući pripravništvo (engl. apprenticeship) kao model učenja, autori definiraju zajednice prakse kao skupine ljudi koji imaju zajedničke interese i u svakodnevnoj interakciji uče kako mogu unaprijediti svoj rad.20 U literaturu o jeziku i rodu termin zajednica prakse uvode Penelope Eckert i Sally McConnell-Ginet (1992). Autorice ističu da su dotadašnja proučavanja roda i jezika polazila od esencijalističke opreke između muškaraca i žena kao neupitne i neprijeporne te da su se koncentrirala ili na rodne razlike u jezičnom ponašanju ili na mušku dominaciju kao važnu komponentu rodnih odnosa. U dvadesetak godina postojanja feministička se lingvistika posve iscrpila u dokazivanju muške privilegiranosti i ženske diskriminiranosti u društvu i u jeziku, u binariziranju muškog i ženskog jezika te u prokazivanju jezičnih seksizama. Akademska je zajednica isprva kritički, a potom s podsmijehom reagirala na „introspektivne“ istraživačke metode ranih rodnih lingvistica koje su na temelju konstruiranih primjera ili ograničena broja primjera iz vlastita života donosile opće zaključke o ženama i muškarcima, njihovu društvenom statusu, ponašanju i jeziku. Mnoge lingvistice i lingvisti koji su uviđali važnost lingvističkog izučavanja društvene kategorije roda znali su da će se nedavno utemeljena disciplina ugasiti ako ne promijeni paradigmu. Penelope Eckert i Sally McConnell-Ginet posebno su zaslužne za prevladavanje dihotomija i generalizacija iz esencijalističke faze rodne lingvistike, kao i za definiranje znanstvenih metoda istraživanja jezika i roda. Prvi je korak u tom pothvatu njihovo odlučno distanciranje od dominacijskog i razlikovnog pristupa jeziku i rodu, ponajprije od ishitrena uopćavanja razlika između ženskog i muškog jezika koje je mnogo sličnije pučkim rodnim stereotipima nego znanstvenom istraživanju. Autorice se žele baviti stvarnim jezikom stvarnih ljudi u stvarnim društvenim situacijama. Ulaze u lokalne zajednice, osluškuju ljude u svakodnevnim društvenim interakcijama, snimaju njihove razgovore, transkribiraju ih i analiziraju donoseći zaključke samo o snimljenu razgovoru, a ne o ženama i muškarcima uopće. „Misleći praktično i gledajući lokalno“, autorice odbacuju nekoliko problematičnih teza na kojima su izrasli dominacijski i razlikovni pristup jeziku i rodu: prvo, da rod može biti izoliran od ostalih aspekata društvenog identiteta pojedinca; drugo, da rod ima jednako značenje u svim zajednicama prakse; treće, da je jezična manifestacija toga značenja jednaka u svim zajednicama; četvrto, da je rod ili odnos u kojem muškarci ugnjetavaju žene ili skup spolno determiniranih svojstava pripisanih pojedincu, a ta su svojstva često združena s podjelom društvenih aktivnosti na ženske, poput čuvanja djece, i muške, poput ratovanja (Eckert–McConnell-Ginet 1992: 462–463, 484). Autorice tvrde da se rod ne može svesti na svojstva pojedinca niti se reducirati na odnos muškaraca i žena. Imenica rod u njihovim radovima postaje faktitivni glagol, koji neko djelovanje opisuje kao „činjenje roda“, i pridjev, koji neke prakse, svojstva, vrijednosti ili aktivnosti određuje kao „rodne“ jer rodno obilježavaju ljude i njihove odnose. Dakle rodne prakse određuju članove neke zajednice kao žene, muškarce ili pripadnike drugih rodnih kategorija, ali određuju odnose i među ljudima različitog i među ljudima istog spola. Osim toga zajednica prakse koja određuje pojedinca kao ženu isto tako konstruira i druge identitete te osobe, pa je određuje naprimjer kao bjelkinju, kao pripadnicu srednje radničke klase, kao osobu srednjih godina, kao majku, suprugu, sestru, susjedu itd. Zato se rod mora promatrati kao identitet oblikovan u zajednici mnoštvom društvenih praksi ‒ od osobina svakog pojedinca do složenih odnosa moći.
Pojednostavnjivanje i stereotipiziranje rodnih odnosa u jeziku posljedica su ignoriranja suvremenih socioloških teorija o rodu, na što se može naići i u sociolingvističkim radovima u kojima se kategorije muškog i ženskog uzimaju zdravo za gotovo. Posebnu pažnju sociolingvističkom bavljenju rodom posvetila je Mislava Bertoša, koja se prva u hrvatskoj akademskoj zajednici bavila istraživanjem odnosa jezika i društvene kategorije roda. Bertoša (2001) inzistira na autonomnom statusu feminističke znanosti o jeziku tvrdeći da se feminističko bavljenje odnosom jezika i izvanjezične zbilje ne može izjednačiti sa sociolingvističkim ili se podvesti poda nj. Navela je nekoliko primjedaba koje feministička znanost o jeziku upućuje sociolingvističkom tumačenju roda, ali i načinu na koji se sociolingvistika bavi feminističkom lingvistikom. Najvažnija primjedba sociolingvistici koju Bertoša (2001: 66) navodi tiče se „njezina prihvaćanja roda kao neupitne varijable svrstane u ravnopravni odnos s ostalim govornikovim demografskim obilježjima (klasom, rasom, dobi)“. O rodu, rasi i klasi uvijek se govori kao o istovrijednim parametrima, a za rasu i rod ističe se da su manje apstraktni od klase jer se čovjek može praviti da ne pripada nijednoj klasi, ali se ne može pretvarati da ne pripada nijednom rodu ili nijednoj rasi. Iz feminističke je perspektive takvo pojednostavnjivanje i kruto shvaćanje roda posve neprihvatljivo jer se valja zapitati zašto se ljudi obavezno moraju određivati jednim od dvaju spolova. Feministkinje predbacuju sociolingvistima da rodne razlike uvijek strogo polariziraju oblikujući rigidnu rodnu dihotomiju i zahtijevajući da se svaki pojedinac opredijeli za jednu od dviju mogućih skupina. Budući da se neki ljudi ne mogu odlučiti za jednu od tih skupina, ostaju diskriminirani jednako kao što su diskriminirane različite društvene manjine. Svjesne svih površnosti u dotadašnjim lingvističkim radovima o jeziku i rodu, Eckert i McConnell-Ginet (1992: 485–487) ističu da se rodne kategorije i jezično ponašanje mogu suvislo i ozbiljno proučavati samo u interdisciplinarnim studijama koje ujedinjuju lingviste, sociologe, etnografe i etnologe. Takvim bi se istraživanjima pokazalo da se rod prepleće s drugim društvenim kategorijama (npr. rasom, dobi, klasom, profesijom, podrijetlom), i to na različite načine u različitim zajednicama prakse. To podrazumijeva da značenje kategorije roda nije stalno i čvrsto zadano, nego se slobodno definira u svakoj zajednici prakse ovisno o njezinim članovima, aktivnostima i dinamici. Zato se rodnolingvistička istraživanja moraju locirati u kontekst posve određene zajednice prakse i ondje fokusirati na pitanje kako pripadnici te zajednice jezično konstruiraju kategorije žene i muškarca jer jezično ponašanje predstavlja samo jednu dimenziju društvenih praksi. Jasno je da se na taj način otkriva kako se jezikom može artikulirati neizbrojivo mnogo rodnih identiteta: i zato što postoji golem broj različitih zajednica prakse, i zato što se dinamika među pripadnicima iste zajednice prakse neprestano mijenja, i zato što se rodni identitet govornika oblikuje u interakciji s varijablama rase, klase, dobi i seksualnosti.
Osim uvođenja termina zajednica prakse u rodnu lingvistiku za odmak od razlikovnog i dominacijskog pristupa iznimno je važno lingvističko razgraničavanje spola i roda: spol se odnosi na biološku, a rod na društvenu činjenicu. Naglašava se da društveno mapiranje roda utječe na poimanje biološkog spola, za što je posebno zaslužna američka filozofkinja Judith Butler (1990, 1993) koja tvrdi da naše shvaćanje biološkog spola proizlazi izravno iz kulturnog razumijevanja društvenog roda. Poimanje roda kao performativnog iskaza usmjerava rodnu lingvistiku prema ispitivanju govornikova upravljanja ideologijama ženskog i muškog jezika pri oblikovanju vlastita rodnog identiteta. Više nije važno kako govornici potvrđuju svoje zadane biološke oznake ili kako im se opiru, nego kako aktiviraju različite rodne identitete u određenom kontekstu i u konkretnoj komunikacijskoj situaciji. Klasični austinovski performativi, kako ih i Butler poima, odgovaraju svijetu prilagođavajući se konvencijama koje im jamče „uspješnost“, ali istodobno oblikuju taj svijet, pa se može reći i da svijet odgovara riječima. Ukratko, između ritualnih (ili tako shvaćenih) performativa i svijeta postoji povratna sprega (Hall 2003: 373–374). U tom se smislu proučavanje jezika i roda tijekom 1990-ih usredotočuje na specifične, prototipne performative koji su uspješni i kojima su dosta rigidno zadani okviri jezične ženskosti i muškosti. Za razliku od toga postmodernistička rodna lingvistika odmiče se od ritualnih, uspješnih performativa i konvencionalnih konverzacijskih situacija te se okreće govornom činu kao jedinstvenom događaju i njegovim neponovljivim, kreativnim aspektima. Primjer odmaka od butlerovskog tumačenja rodnih performativa rad je Rustyja Barretta (1999) o govoru afroameričkih drag queens u teksaškom baru za gejeve. Da se držao teorije J. Butler, bio bi ustvrdio da drag queens izvode „pogrešan“ rodni identitet i da su primjer „dvostruke mimeze“ jer se „muškarci ponašaju kao žene koje se ponašaju kao žene“ (Hall 2003: 374). No Barrett (1999) tvrdi da se drag queens ne ponašaju kao žene nego kao ‒ drag queens. Naime govornici mogu manipulirati jezičnim sredstvima koja indeksiraju različite aspekte njihova identiteta, što ovisi i o kontekstu i o cilju koji žele postići. Drugim riječima, svi govornici mogu iskoristiti indeksnu vrijednost jezika da bi se pozicionirali u određeni identitet u određenome interakcijskom trenutku, što znači da nitko od nas nema samo jedan identitet, nego cijeli repertoar identiteta koje po volji aktiviramo u konkretnoj komunikacijskoj situaciji. To mnoštvo identiteta iskazanih jezikom Barrett (1999: 318) naziva polifonim identitetom ističući da je svaki identitet iskazan jezikom višeglasan i da govornika povezuje s više različitih društvenih kategorija. U slučaju afroameričkih drag queens koje nastupaju u teksaškom baru za gejeve valja uvesti razliku između jezičnog indeksiranja izvedbenog i biografskog identiteta. U izvedbenom identitetu (ili identitetu drag queen) jezikom se indeksiraju sljedeće kategorije: žena, bjelkinja, heteroseksualka, pripadnica više klase; u biografskom se identitetu pak jezikom indeksiraju ove kategorije: muškarac, Afroamerikanac, homoseksualac i pripadnik srednje klase. Očito je da su izvedbeni i biografski identitet drag queens sastavljeni od skupa različitih ili posve oprečnih kategorija. Zato se rasprava o govoru drag queens ne može reducirati na subverziju ženskosti i na iznevjeravanje ženskog performativa jer to znači da se ženski i muški performativi unaprijed kruto definiraju. Da bi se izbjeglo označavanje nekih rodnih identiteta kao subverzivnih i protivnih normi, kako je Butler (uglavnom implicitno) odredila identitet drag queens, uspješne i neuspješne rodne performative valja proučavati u vezi s jezičnim ideologijama koje kolaju u pojedinim zajednicama prakse. I, dakako, valja „denaturalizirati heteroseksualnu normativnost“ (Hall 2003: 374), što je i najvažniji poticaj za pojavu queer lingvistike.
Treći čimbenik koji dovodi do oblikovanja antiesencijalističkog pristupa jeziku i rodu pojava je queer lingvistike sredinom 1990-ih. Prvi opsežniji zbornik radova u kojima se jezik i rod promatraju iz gledišta queer teorije uredile su Anna Livia i Kira Hall (1997a). Ističu da se u takvu pristupu jeziku polazi iz dvojne perspektive roda i spolnosti koji se „poimaju kao zasebne, ali zamršeno povezane kategorije“ (Livia i Hall 1997b: 5). Zato queer lingvistika izaziva istraživače da se pozabave konverzacijskim praksama i marginalnih i središnjih rodnih identiteta i da ispitaju kako se proizvodi i perpetuira heteroseksualna normativnost te kako joj se određene skupine suprotstavljaju u konkretnim zajednicama prakse (Hall 2003: 375). Pritom nije važno samo to da se napusti esencijalističko binariziranje muškog i ženskog jezika nego i to da se ta praksa ne zamijeni binariziranjem jezika heteroseksualaca i homoseksualaca. Queer lingvistika mora dokumentirati ukupnost jezičnog repertoara koji je na raspolaganju svim govornicima u određenom kontekstu. Hall (2003: 375–376) naglašava kako queer lingvistika polazi od teze da se „rod materijalizira samo u interakciji s drugim sociološkim diskursima kao što su povijesni, nacionalni, etnički, rasni, dobni i seksualni diskurs“.21
Postavke queer lingvistike posve su različite od postavaka esencijalističkih pristupa jeziku i rodu, ali su zato srodne idejama antiesencijalističkih pristupa. Štoviše, antiesencijalistička faza rodne lingvistike uvelike je nadahnuta idejama i istraživačkim metodama queer lingvistike. Sva problematična mjesta iz esencijalističke faze na koja upozoravaju lingvisti(ce) u antiesencijalističkoj fazi zapravo su osnovna čvorišta oko kojih se koncentrira rastakanje heteroseksualne normativnosti u radovima queer lingvistâ. Odbacuje se koncept ženskog jezika kao jezika podređene društvene skupine nad kojom dominiraju moćni muškarci te koncept manjina u jeziku uopće. Muški su govornici u esencijalističkoj fazi rodne lingvistike imali privilegiran položaj i status neupitne jezične norme, i to ne zato što su se sami izborili za taj položaj, nego zato što se neprestanim pisanjem o njihovoj nadmoći samo produbljivala dihotomija između muških i ženskih jezičnih navika, pričem se ženski jezik uvijek omjeravao o muški kao o neku neutralnu varijablu. Ženski se jezik na taj način locirao na margine kao i jezik homoseksualaca, biseksualaca, transrodnih osoba, osoba s govorno-jezičnim poremećajima i niza drugih „manjinskih govornika“. Ako bi jezik queer osoba uopće postao temom kojeg rada u esencijalističkoj fazi, promatrao se kao subverzija, kao otklon od apstraktnoga neutralnog (muškog) koda ili kao otklon od uspješnoga rodnog performativa.22 U antiesencijalističkoj se fazi situacija mijenja pod utjecajem queer lingvistike s kojom rodna lingvistika razmjenjuje ideje, metajezik i istraživačke metode. Obje discipline odobravaju uvođenje termina zajednica prakse i teorije performativa u svoja istraživačka polja te ih prilagođavaju bavljenju raznolikim jezičnim manifestacijama mnogobrojnih govornikovih identiteta od kojih nijedan nije neutralniji, dominantniji, normalniji, bolji ni zanimljiviji od onih drugih. Upravo zbog preklapanja osnovnih postavaka, metajezika i metodologije u različitim lingvističkim granama i pravcima od 1990. do danas, odlučila sam se koristiti terminom rodna lingvistika i njime obuhvatiti svu raznolikost bavljenja jezikom i društvenom kategorijom roda u posljednjih pedesetak godina.
3. Usporedba esencijalističke i antiesencijalističke faze rodne lingvistike
Mills je (2003b) usporedila postavke i metode recentnih lingvističkih istraživanja rodnih praksi s ranim pristupima jeziku i rodu razmatrajući njihova različita, čak i oprečna, tumačenja pet osnovnih tema. To su značenje, moć, propitivanje koncepta ženskog jezika, odnos između individualnoga i društvenoga te tumačenje seksizama. Osnovne pravce i razvojne faze rodne (tj. feminističke) lingvistike Sara Mills (2003b, 2012) razgraničila je terminima prvi, drugi i treći val feminističke lingvistike. Da bismo izbjegli koliziju periodizacije rodne lingvistike s periodizacijom feminizma kao općega društvenog pokreta, u ovom smo se poglavlju odlučili za termine esencijalistička i antiesencijalistička faza rodne lingvistike koje Mills također rabi u istom tekstu (usp. i Bertoša 2001).23
Kao što smo već istaknuli, esencijalistička faza traje od 1973. do početka 1990-ih i realizira se kroz dva osnovna pristupa istraživanju jezika i društvene kategorije roda: dominacijski i razlikovni. Pripadnice i pripadnici esencijalističke faze (Robin Lakoff, Dale Spender, Daniel N. Maltz, Ruth A. Borker, Deborah Tannen, Janet Holmes itd.) tvrde da postoje esencijalne, nezanemarive razlike između žena i muškaraca koje su ponajprije biološke, ali mogu biti i društveno fundirane. Te razlike uzrok su divergentnih jezičnih navika muškaraca i žena, pa se i u dominacijskom i u razlikovnom pristupu prihvaćaju i razrađuju pojmovi muškog i ženskog jezika te se traže potvrde njihovih razlika u jezičnom ponašanju djece, adolescenata i odraslih osoba. Ne osvještava se razlika između biološkog spola i društvenog roda, nego se ta dva čovjekova identiteta poistovjećuju i svako se odstupanje od tako shvaćene zadanosti drži devijacijom. Pripadnice i pripadnici antiesencijalističke faze (Sally McConnell-Ginet, Penelope Eckert, Kira Hall, Deborah Cameron, Senta Trömel-Plötz, Victoria Bergvall, Mary Bucholtz, Rusty Barrett, Don Kulick itd.) drže da ne postoje esencijalne razlike među spolovima, pa odbacuju pojmove muškog i ženskog jezika. Raskid s binariziranjem i generaliziranjem iz esencijalističke faze primarno je rezultat spoznaje o nepoistovjetivosti spola i roda, kao i spoznaje o nemogućnosti da se rod izolira od drugih aspekata pojedinčeva društvenog identiteta (rase, klase, dobi, profesije, podrijetla itd.). Budući da ne postoje univerzalne kategorije ženskoga i muškoga, lingvisti mogu proučavati kako se jezično manifestiraju različiti rodni i mnogobrojni drugi čovjekovi identiteti u konkretnim komunikacijskim situacijama. Suvremeno razdoblje rodne lingvistike antiesencijalističko je i zato što ne dovodi u pitanje samo stabilnost roda nego i stabilnost drugih identiteta koje čovjek iskazuje jezikom (npr. klase, rase, dobi). Već se od početka 1990-ih napuštaju te goleme identitetske kategorije jer je njihova homogenost nerealna i umjetno stvorena, a pažnja se usmjerava na obilježja identiteta koja se potvrđuju i propituju u konkretnim situacijama u vezi s konkretnim pojedincima (npr. u vezi sa samohranom majkom troje djece, upraviteljem poduzeća pred stečajem, osjetljivom osobom prije javnog nastupa, političarem koji muca u predizbornoj kampanji, nezaposlenom ženom srednjih godina itd.). Svi se ti identiteti promatraju kao pluralni i konfliktni (Mills 2003b): pluralni zato što svi govornici raspolažu cijelim repertoarom govorničkih identiteta koje po potrebi aktiviraju u određenim komunikacijskim situacijama (npr. ne razgovaraju na isti način s najboljim prijateljem i s razrednicom svojeg djeteta), a konfliktni zato što se svaki govornik u određenoj interakciji može sukobiti s drugim govornicima. Zato se u antiesencijalističkoj fazi ne iznose opće i univerzalne „istine“ o ženskom i muškom jeziku, nego se proučava kako nečiji rodni identitet varira od konteksta do konteksta. Već je istaknuto da je na pojavu antiesencijalističke struje u rodnoj lingvistici utjecala Judith Butler svojom idejom o rodu kao identitetu koji nijedan pojedinac ne posjeduje po inerciji, nego se stvara i izvodi u interakciji s drugim(a), oblikuje se ponavljanjem govornih činova i ovisi o doprinosima sugovornika u konkretnoj komunikacijskoj situaciji. Dok se u esencijalističkoj fazi pretpostavlja da rod prethodi interakciji i utječe na nju, u antiesencijalističkoj fazi rod se promatra kao proces u kojem sudionici komunikacije otkrivaju i oblikuju svoj rodni identitet (Mills 2003b).
Prva tema oko koje Mills (2003b) koncentrira svoju usporedbu antiesencijalističke faze rodne lingvistike s ranijim, esencijalističkim razdobljima jest značenje. U esencijalističkoj fazi značenje riječi shvaćalo se predoslovno i nije se promatralo u kontekstu. Pritom se pretpostavljalo da su određene riječi i određene govorne strategije moćnije od drugih (npr. upadanje u riječ, za koje se tvrdilo da je češće u muškom govoru, moćnija je strategija od oklijevanja i ispričavanja, za koje se tvrdilo da su češći u ženskom govoru). Esencijalistička struja iscrpljivala se u dokazivanju da je uporaba generičkoga muškog gramatičkog roda seksistička i diskriminirajuća te da je u jeziku mnogo više deprecijativnih i derogativnih leksičkih jedinica kojima se označavaju žene nego muškarci (npr. kurva, kuja, droca, alapača, rospija, oštrokondža, palandra i sl.). Sastavljali su se razlikovni rječnici seksističkog i neseksističkog jezika te priručnici za neseksističku uporabu jezika, pričem se naglašavalo da se seksističkom uporabom jezika primarno diskriminiraju žene. Antiesencijalistička struja odustaje od poimanja značenja riječi kao nečega zadanog i nametnutog ženama te se tvrdi da značenje konstruiraju svi sudionici komunikacije propitujući i prevladavajući ustaljene jezične navike i institucionalizirane ograde jezičnog ponašanja. Promatra se kako riječi postižu određeno značenje i komunikacijsku svrhu u određenom kontekstu, pa se otkrivaju pojedinačne situacije u kojima su neki govornici (npr. žene, homoseksualci, nezaposlene osobe, osobe određenoga geografskog podrijetla) diskriminirani jezikom i u kojima se žene na specifične načine nose s rodom i konfliktom. Pritom se izbjegavaju rasprave o globalnim društvenim strukturama (npr. o patrijarhatu) i globalni zaključci o društvu (npr. da ono jest ili nije patrijarhalno).
S tim je u vezi i različito poimanje moći u esencijalističkoj i antiesencijalističkoj fazi rodne lingvistike. Dok se u esencijalističkoj fazi moć tumači kao neopipljivo i apstraktno svojstvo koje dolazi odozgo i „blagoslivlja“ muškarce, u antiesencijalističkoj se struji pod utjecajem Michaela Foucaulta moć promatra kao svakodnevna, materijalna i svjetovna mreža odnosa koja se ostvaruje, postiže i osporava u interakciji. Antiesencijalistička struja aktualizira pitanje kako se pojedinci nose sa statusom koji je u određenom kontekstu dodijeljen njima i drugim sudionicima komunikacije te kako svojim govorom učvršćuju taj status, osporavaju ga i postižu koji drugi, željeni status. Zato valja razlikovati status koji pojedinac dobiva na temelju svojeg položaja u nekoj instituciji od lokalnog statusa koji ostvaruje u maloj zajednici prakse svojim verbalnim umijećem, uljudnošću i ostalim komunikacijskim vještinama. Budući da se u antiesencijalističkoj fazi ne analizira povezanost roda i pojedinčeva institucionalnog statusa ni utjecaj rodnih predrasuda na njegov lokalni status, jasno je da se u manje ostrašćenom tonu promatraju konkretni konteksti i s njima povezane jezične prakse.
Mills (2003b) potom upozorava na različita tumačenja ženskog jezika u pojedinim razdobljima rodne lingvistike. U esencijalističkoj se fazi pretpostavlja ili tvrdi da su žene u verbalnoj komunikaciji popustljivije, pristojnije, zabrinutije za sugovornike i spremnije na suradnju od muškaraca, što je posljedica njihove nemoći i muške dominacije. Jedno je od općih mjesta antiesencijalističke faze odbacivanje koncepta ženskog jezika koje započinje zahtijevanjem da se preispita koliko je doista ženski jezik suradnički i kakve veze suradništvo ima s nemoći (Holmes 1995; Coates 1998). Iako sve žene nisu nemoćne, popustljive ni spremne na suradnju, antiesencijalistički pristupi ističu da većina ljudi o ženama ipak tako razmišlja te da se žene koje govore samopouzdano i asertivno uglavnom doživljavaju agresivnima jer odudaraju od stereotipa koje je društvo stvorilo o njihovim jezičnim navikama. Mnoge su žene toga svjesne, pa strateški rabe uljudan i suradnički jezik ne provocirajući napadačke reakcije. U antiesencijalističkoj fazi pažnja se svraća s problematičnog koncepta rodnih stereotipa i podređenih žena ‒ što su opća mjesta esencijalističke faze ‒ na jake govornice koje se ni po čemu ne razlikuju od muških govornika ili pak svjesno iskorištavaju predrasude o ženskom jeziku kako bi postigle ono što žele. Promatra se jezik žena koje rade u muškom okruženju (npr. jezik svećenica, policajki, političarki itd.; v. radove u Coates 1998) te se primjećuje da žene brzo usvajaju i prihvaćaju jezične navike koje se vežu za profesionalnost i muškost. To, doduše, upućuje na njihovu prilagodljivost, ali ne i na rušenje ustaljena poretka: studije bilježe primjere ženskog usvajanja muških jezičnih normi, ali ne i (jednako česte) primjere muškog prilagođavanja ženskim jezičnim navikama.24 Međutim ne valja iz takva stanja stvari izvoditi globalne zaključke o muškoj dominaciji i ženskoj podređenosti, nego u ženskom usvajanju dominantnih muških obrazaca prepoznati osviještenu strategiju i postizanje moći. U antiesencijalističkoj fazi ukazuje se na nužnost da se muškost i ženskost promatraju kao obilježja situacije i konteksta, a ne kao svojstva pojedinca. Tako se mogu izbjeći predrasude o muškom i ženskom jeziku te o muškoj i ženskoj profesio nalnosti i kompetentnosti.
Na to se nadovezuje četvrta tema u vezi s kojom Mills (2003b) propituje razvoj rodne lingvistike: odnos između pojedinačnoga i društvenoga. U esencijalističkoj fazi društvo se promatralo kao zadani entitet koji generira rodnu neravnopravnost, a jezične navike kao jedan od mehanizama kojim se takav poredak potvrđuje i perpetuira. U antiesencijalističkoj fazi, kao što je već rečeno, iznimno je važno situiranje istraživanja u lokalne, stvarne zajednice prakse i napuštanje globalnih kategorija poput društva i patrijarhata. Zato se autori(ce) antiesencijalističke orijentacije ne bave ni ugnjetavačkim društvenim sustavom, ni ideologijom patrijarhalnosti, ni njihovim utjecajem na pojedinčevo jezično ponašanje, nego promatraju interakciju u ograničenijim, lokalnim kontekstima i istražuju kako u tim kontekstima pojedinac odlučuje što je primjereno ponašanje i primjeren stil govorenja. Oslanjajući se na razmišljanja Pierrea Bourdieua o habitusu, Eelen (2001) ističe kako su svi ljudi svjesni postojanja nekog „zajedničkog svijeta“ i skupa općeprihvaćenih vjerovanja koja postoje u tome svijetu; oni ih prihvaćaju ili osporavaju svojim praksama. Slično tomu Bucholtz (1999: 20) tvrdi da su identiteti govornika rezultat mnogobrojnih društvenih interakcija te da su pod utjecajem različitih društvenih koncepata među kojima su i rodne ideologije. Govornici svojim jezičnim ponašanjem katkada izvode dominantne norme, a katkada ih izazivaju i osporavaju, što podosta ovisi o stavu zajednice prakse o primjerenu jezičnom ponašanju. Zato nečije jezično ponašanje može odražavati potvrdu ili obranu pozicije u nekoj zajednici prakse. Usredotočenost antiesencijalističke struje na ograničene kontekste istraživanja predstavlja s jedne strane prednost, a s druge strane otkriva nedostatke. Naime na temelju takvih istraživanja nemoguće je raspravljati o odnosu jezičnih navika i društva u cjelini jer se zaključci mogu povezivati samo s proučavanom zajednicom prakse. Budući da se ne može ignorirati rasprava o tome kako društvo u cjelini utječe na ponašanje u pojedinačnim zajednicama prakse, zanimanje esencijalističke struje za takve globalne teme više se ne doima anakronim i prevladanim, nego se nameće kao spasonosna dopuna uske perspektive antiesencijalističke struje.
Analiza seksizama bila je središnja tema dominacijskog pristupa u esencijalističkoj fazi rodne lingvistike, pričem su se seksizmi i seksistički jezik definirali kao uporaba izjava „koje utemeljuju, tvore, promoviraju ili iskorištavaju nepoštenu ili nevažnu razliku među spolovima“ i „koje uzrokuju ili promiču ugnjetavanje osobe na osnovi spola“ (Vetterling-Braggin 1981: 3–4). U većini ranih rodnolingvističkih radova koncept seksizma temelji se na postavci da je diskriminacija žena sustavna, da seksističkim jezikom govore oni koji su na poziciji moći i da je seksizam duboko ukorijenjen u svim društvenim strukturama. Potvrde za to pronalazile su se na različitim jezičnim razinama, a najeksploatiranije su teme bile uporaba generičkoga muškog roda, leksičke praznine među profesijskim imenicama i pejorativne konotacije vezane za imenice koje označavaju žene. U radovima iz tog razdoblja redovito se potvrđivalo da su muškarci i muški jezik norma, a žene i ženski jezik trivijalnost i odstupanje od norme te da se takvo stanje obavezno mora mijenjati. Već je Cameron (1990) prigovorila simplificiranu esencijalističkom konceptu seksizma i on se u antiesencijalističkoj fazi napušta; danas se u akademskoj rodnoj lingvistici smatra potpuno anakronim. Bavljenje jezičnim seksizmima u antiesencijalističkoj fazi umnogome je otežano ranim feminističkim kampanjama kada su objavljeni brojni vodiči za neseksističku uporabu jezika. U njima se oblikovalo i propisivalo neko novo nazivlje i neke nove leksičke jedinice za žene kao alternativa dotadašnjima, čime se nastojalo izbjeći negativno upućivanje na žene. No tim su aktivizmom ispolitizirane brojne profesijske imenice, uporaba generičkoga muškog roda, oslovljavanje i, uopće, službena i javna komunikacija, pa je svaki govornik u svakoj interakciji mogao proizvesti seksistički iskaz, a da toga uopće nije bio svjestan (jer nije proučio vodič za neseksističku uporabu jezika!). Naime brojne su institucije bile zastrašene feminističkom kampanjom izgona seksizama iz jezika, pa su usvojile brojne prijedloge iz spomenutih vodiča; govornici koji su se pak svjesno opirali površnom i ishitrenom proglašavanju određenih jezičnih jedinica nedopustivim seksizmima ispadali su neupućeni u stanje stvari i „politički nekorektni“. Iako se čini da je pohvalno to što su neki načini uporabe jezika i upućivanja na žene protjerani iz javne komunikacije, zapravo se tako stvorilo plodno tlo za razvoj neizravnih oblika seksizma.
Dok se u esencijalističkoj fazi rodne lingvistike seksizam razumijeva kao jasno definiran skup postupaka koji odražavaju negativan stav prema ženama, u antiesencijalističkoj se fazi upozorava na to da je seksističko jezično ponašanje obično mnogo suptilnije. Ono se tek nagoviješta ili pretpostavlja, a manifestira se kroz humor, ironiju, nepreuzimanje odgovornosti i slične dvosmislene i neizravne strategije kojima se seksizam izvrsno maskira i govorniku omogućuje da porekne seksističnost svojih izjava (Mills 2003b). Najviše se primjera za to može pronaći u medijskom diskursu, podcastima i stand up komedijama gdje se seksističke primjedbe o ženama i muškarcima kamufliraju ironijom i humorom koji štite osmišljavača ili izvođača od optužbi za diskriminaciju. Takve postupke Mills (2003b) naziva neizravnim seksizmima i drži ih mnogo perfidnijim oblikom diskriminacije od izravnih, neposrednih načina izražavanja rodne netrpeljivosti. Naime svaki pojedinac koji bi se ipak usudio upozoriti na seksističnost promidžbene poruke ili stand up nastupa, izlaže se ismijavanju zbog svoje doslovnosti i čistunstva te nerazumijevanja „fine ironije“ i „inteligentnog humora“. U tom slučaju bahtinovska dvoglasna riječ postaje nepogrešivo opravdanje za najrazličitije oblike diskriminacije u suvremenim medijskim žanrovima. Važno je istaknuti da se u antiesencijalističkoj fazi upozorava na neizravne seksizme uperene i protiv žena i protiv muškaraca, što se nije činilo u ranijim razdobljima rodne lingvistike kada se seksizam izjednačavao s negativnim stavom prema ženama.
Razlika između esencijalističkog i antiesencijalističkog pristupa seksizmu može se ilustrirati interpretacijom reklama koje se manje ili više vješto i više ili manje iritantno poigravaju stereotipnim rodnim ulogama. U nasumično odabranoj reklami za Ožujsko25 dvije prijateljice sjede na terasi kafića i promatraju mladića koji im se približava. Jedna upita: „Hej, jel ti to novi dečko?“, a druga odgovara: „Nije nov, ali izgleda tako svježe jer ga održavam Ožujskim limun.“ U sljedećem kadru taj mladić sjedi za stolom s četirima djevojkama, pokazuje pivo i zaključuje: „Otkad pijem novu osvježavajuću Žuju limun, ostajem svjež i nakon višesatnog druženja s njenim prijateljicama.“ Potom narator pojašnjava blagotvorno djelovanje piva: „Zato što suvremeni način života stavlja pred muškarce puno napornih izazova, Žuja limun donosi ultimativno osvježenje da bi uspješno odgovorili na sve njih.“ Esencijalistička interpretacija u toj bi reklami pronašla pregršt seksizama kojima se negativno upućuje na žene, njihove navike i očekivanja: žena mora održavati svojeg muškarca; želi ga pokazivati svojim prijateljicama, a njemu je to – kao svakom pravom muškarcu – jako naporno; muškarac preko volje odrađuje druženja s prijateljicama svoje partnerice jer će je tako ušutkati; muškarac treba različita pomagala da bi preživio izazove koje pred njega postavlja odnos sa ženom; pivo je spasonosno rješenje za muškarca kojega gnjavi žena; žene afektiraju, govore piskutavo i iritantno, a muškarac govori smireno i spikerski ‒ zato je i narator muškarac itd. Antiesencijalistička interpretacija primijetila bi da se reklama poigrava stereotipima svih vrsta (npr. početna razmjena replika među djevojkama parafraza je uvodnog dijela poznate reklame za deterdžent; u tim se reklamama kao prototipni perači rublja uvijek pojavljuju žene kao što se u reklamama za pivo kao prototipni pilci uvijek pojavljuju muškarci). Dakle u reklami se podjednako ismijavaju i žene i muškarci. Iz esencijalističke perspektive gledatelj može ispasti seksist ako mu je reklama smiješna (jer misli sve ono što je maločas opisano kao esencijalistička interpretacija te reklame), a iz perspektive onoga tko je osmislio reklamu može ispasti ograničen ako mu reklama nije smiješna (jer ne razumije ironiju i intertekstualnost, nema smisla za humor i doslovan je). Važno je istaknuti da se u antiesencijalističkoj fazi upozorava na potrebu razlikovanja antiseksizma od „političke korektnosti“. Antiseksizam je poželjna praksa otpora prema diskriminaciji, predrasudama i stereotipima o spolu, rodu i spolnoj orijentaciji, a politička korektnost neuspješno je imitiranje poželjnih praksi. Unutar rodnih okvira politička korektnost predstavlja se kao tobožnja briga za rodne manjine, a zapravo je površno i neupućeno imitiranje feminizma bez pravog razumijevanja feminističkih praksi, što naposljetku zbog pretjerana uopćavanja dovodi do apsurda. U prethodnom smo poglavlju istaknuli da je već Robin Lakoff primijetila mnoge „smiješne“ zahtjeve za određenim prepravljanjima leksičkih jedinica koje tobože ponižavaju žene, i to pod krinkom političke korektnosti (npr. da bi engleske imenice history i hurricane valjalo zamijeniti oblicima her-story i himicane).26
Nečiji se govor može interpretirati kao seksistički samo u određenim kontekstima. Obično je mnogo suptilniji od puke paljbe pejorativa i ne prebiva u samim riječima. Postoje različite vrste seksizama koji se pojavljuju na svim jezičnim razinama (fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj, leksičkoj, diskursnoj); neki su od njih duboko ukorijenjeni, drugi su površinski, pomodni i nestaju jednako brzo kao što su se pojavili. Budući da se esencijalistička struja vodila idejom da se seksističke jezične navike mogu i moraju iskorijeniti i zato je inzistirala na jezičnoj promjeni, reformi i globalnoj akciji, njezin je pristup primjeren bavljenju duboko ukorijenjenim, ustaljenim seksizmima. Antiesencijalistička struja usredotočena je na prepoznavanje kamufliranih seksizama zaogrnutih ironijom i humorom u pojedinačnim, izoliranim situacijama. Uostalom, i seksizam i antiseksizam pretpostavljene su pozicije koje pripisujemo drugima. Mills (2003b) ističe da ne postoji konačna i općeprihvaćena definicija seksista, pa se seksizam i seksističnost ne mogu smatrati autentičnom veličinom ni inherentnim svojstvom, nego su stvar procjene ‒ ljestvična vrijednost izravno ovisna o kontekstu. Naša procjena nečijeg jezičnog ponašanja kao seksističkog ovisi o raširenim vjerovanjima o tome pitanju u zajednicama prakse u kojima se krećemo i kojih želimo biti članovi.
Bez obzira na to što se na temelju dosadašnje usporedbe esencijalističke i antiesencijalističke faze rodne lingvistike stječe dojam da je esencijalistička faza prevladana i anakrona, a antiesencijalistička faza valjana i znanstveno utemeljena, nakraju ipak valja reći da se odmjerenom i inteligentnom kombinacijom različitih pristupa jeziku i rodu mogu postići najbolji rezultati. Kao što je prije rečeno, svaka je teorija ograničena pameću vremena u kojem se razvila (Hall 2003: 354) i zato nema smisla odbacivati spoznaje ranijih rodnolingvističkih pravaca niti ih držati antagonističkima u odnosu na antiesencijalističku struju. Možda će se neka nova (postantiesencijalistička?) struja rodne lingvistike razviti iz prepoznavanja komplementarnosti ranijih pristupa i suvremenog promišljanja jezika i roda, što bi doprinijelo povezivanju globalnih pitanja o rodnim identitetima iskazanima jezikom s njihovim mnogobrojnim odgovorima uronjenima u lokalne zajednice prakse.