Godine 2007. objavila sam prvi rad rodnolingvističke tematike i otada je moja znanstvena biografija uvelike obilježena istraživanjem gramatičke i društvene kategorije roda. U knjizi Gramatika roda (2011) opisala sam hrvatski gramatički rod iz tipološkolingvističke perspektive koncentrirajući se na sintaktičku narav te fascinantne gramatičke kategorije i definirajući je kao inherentno imeničko obilježje koje se ne prepoznaje na imenici samoj, nego na njezinim rodno promjenjivim modifikatorima. Rod me je dakle zanimao ponajprije kao gramatička kategorija, koja je vrlo kompleksna i slojevita, apstraktna i unutarjezična, pa se ne smije poistovjećivati s izvanjezičnom, društvenom kategorijom roda niti se smatrati odrazom biološkog spola.
Nepoznavanje gramatike roda i ishitreno izjednačavanje gramatičkoga muškog i ženskog roda s biološkim muškim i ženskim spolom uznemirivali su me od prvog kontakta s ranim radovima iz polja feminističke kritike jezika. Zato sam nastojala najprije razjasniti gramatičke temelje roda u hrvatskom jeziku da bih mogla ukazati na to kako se gramatici ne mogu pripisivati seksizam i diskriminacija. Da bi određeni način bavljenja jezikom postao nov lingvistički pravac, nije dovoljno da su autori radova ostrašćeni, da imaju aktivistički nerv i da umiju navesti nekoliko primjera iz vlastita iskustva koji izvrsno podupiru njihove teze, nego moraju provoditi ozbiljna znanstvena istraživanja uronjena u konkretne komunikacijske situacije. U slučaju rodne lingvistike to znači da se zaključci o rodnim jezičnim praksama ne mogu donositi na temelju vlastitih komunikacijskih iskustava i potom uopćavati u velike, dramatične istine o ženskom i muškom jeziku, što su obilježja ranih feminističkih pristupa proučavanju jezika i roda.
Dvije su mi teze bile posebno problematične u radovima koji su obilježili početke rodne lingvistike. Prvo, tvrdnja da je jezik seksističan, odnosno da se jezikom diskriminiraju žene, a privilegiraju muškarci; drugo, da žene i muškarci govore različitim jezicima. Te je teze 1973. izložila Robin Lakoff u članku „Language and woman’s place“ koji je postao pravi znanstveni i kulturni događaj te manifest feminističkog pristupa istraživanju jezika i roda. Tim je radom autorica inaugurirala nov lingvistički pravac. Razvijao se propulzivno i borbeno, privlačio pristalice i kritičare, brzo nadrastao početne postavke i mijenjao paradigme, a 1990-ih iznjedrio je još jedan lingvistički pravac – queer lingvistiku. Dok se temeljne preokupacije feminističke lingvistike vežu za odnos jezika i roda, queer lingvistika tomu odnosu pridružuje i spolnost, koju drži oblikom identiteta (posebno u odnosu na spolnu orijentaciju) i skupom utjelovljenih praksi (posebno u odnosu na spolnu aktivnost). Queer lingvistika dovodi u pitanje binarne i normativne jezične kategorije utemeljene na rodu i spolnosti (npr. muški jezik – ženski jezik, jezik heteroseksualaca – jezik homoseksualaca) i proučava različite jezične manifestacije spola, roda i spolnosti polazeći od revolucionarnog pojma performativnosti Judith Butler, odnosno od ideje da se rod i spolnost stvaraju opetovanim diskursnim izvođenjem kulturnih norma. O razvoju lingvističkog bavljenja rodom i spolnošću govorim u prvoj cjelini knjige, a disciplinu nazivam rodnom lingvistikom obuhvaćajući tim terminom i feminističke i queer pristupe spomenutoj problematici. U naslovu prvog poglavlja ove knjige – „Uvod u rodolektologiju“ – poigravam se neologizmom rodolektologija bez ikakve pretenzije da ga terminologiziram. Naime u početnim fazama razvoja rodne lingvistike skovan je termin rodolekt (engl. genderlect) kojim se upućivalo na dihotomiju između muškoga i ženskoga verbalnog ponašanja. Termin je korektno tvoren i proziran je kad se prevede na hrvatski jezik, pa sam analogijom prema terminima dijalekt i dijalektologija izvela imenicu rodolektologija kao pokušaj oblikovanja efektnog naslova uvodnog poglavlja knjige Rodni jezici (2018). U njoj sam skupila dvanaest kanonskih rodnolingvističkih tekstova koje je s engleskoga na hrvatski jezik prevela Nevena Erak Camaj. Knjiga mi služi kao osnovna literatura za kolegij Rodna lingvistika na Diplomskom studiju kroatistike i studenti odlično reagiraju na nju. Doduše, sada je već vrijeme za njezin nastavak jer posljednji, najmlađi tekst u toj knjizi datira iz 2014. Dok u prvom poglavlju ove knjige argumentiram svoj izbor dvanaest tekstova kao kanonskih za rodnu lingvistiku, u drugom poglavlju – „Feministički otpor rodnoj asimetriji u jeziku i jezikoslovlju“ – nastojim zahvatiti širi kontekst i razviti precizniju kronologiju discipline razgraničenjem dviju njezinih osnovnih razvojnih faza, esencijalističke i antiesencijalističke.
U drugoj cjelini knjige nalaze se četiri teksta u kojima analiziram tretman gramatičkog i društvenog roda u općim rječnicima hrvatskog jezika, u putopisima Matka Peića i u Krležinoj drami U agoniji te propitujem mogućnost opisa gramatičkog roda kategorijom jezičnog kulturema. U poglavlju „Perpetuiranje rodnih stereotipa u hrvatskim rječnicima“ prikazujem kako se rodni stereotipi ovjekovječuju leksikografskim definicijama u dvama hrvatskim općim rječnicima. Pritom ističem da definicije imenica koje denotiraju ženski izgled, karakter i seksualnost potvrđuju veliku asimetriju u leksikografskom tretmanu žene i muškarca: žena se smatra sekundarnim ljudskim bićem, a u njezin se privatni život zadire mnogo agresivnije nego u život muškarca. Žena se tako tretira i u korpusu obrađenu u sljedećem poglavlju ove cjeline, „Imeničke (novo)tvorenice sufiksom -uš-a u jeziku Matka Peića“. Mnoge Peićeve uše pejorativno označavaju žene kao ljubavnice muškaraca i nemaju značenjski simetričnih mocijskih parnjaka muškog roda (npr. kapetanuša, kaplaruša, lađaruša, oficiruša, soldatuša). Kompatibilnost pragmalingvističkog i rodnolingvističkog analitičkog aparata potvrđuje se u poglavlju „Dramski diskurs između pragmalingvistike i feminističke lingvistike“ zahvaljujući izvrsnoj Krležinoj drami U agoniji. Cijela se drama odvija na svojevrsnoj metajezičnoj razini gdje se glavni karakteri svađaju zato što govore različitim jezicima: iz pragmalingvističke se perspektive radi o konfliktu između performativnog i konstativnog shvaćanja jezika, a iz rodnolingvističke perspektive o konfliktu između ženskog i muškog rodolekta. Psiholingvistički i etnolingvistički pristup gramatičkom rodu surađuju u poglavlju „Hrvatski gramatički rod kao kulturem“: način na koji izvorni govornici hrvatskog jezika dodjeljuju rod izmišljenim imenicama iz psiholingvističke se perspektive tumači kao kulturem u užem smislu, a defeminizacija nekih govornica kajkavskoga u donjostubičkoj općini u Hrvatskom zagorju iz etnolingvističke se perspektive određuje kao kulturni scenarij.
Dvije teze o jeziku i rodu iznesene u prvoj fazi feminističke kritike jezika (1970-ih i 1980-ih) koje sam istaknula kao problematične – prvo, da je jezik seksističan i drugo, da žene i muškarci govore različitim jezicima – preživjele su do dana današnjeg. Zanimljivo je da su u akademskoj zajednici odmah naišle na neodobravanje i utemeljenu lingvističku kritiku te su tijekom 1980-ih opovrgnute i odbačene. No izvan akademskih okvira smatraju se najvažnijim, često i jedinim, postignućem rodne lingvistike. Teza o jezičnim seksizmima začetak je razmišljanja o rodno osjetljivom i rodno neutralnom jeziku, što je bitno utjecalo na javnu i službenu komunikaciju jer se odredbe takve vrste ugrađuju u zakonodavne akte mnogih država. Teza pak o muškom i ženskom jeziku izvor je golema odvjetka literature za samopomoć – hibrida popularne lingvistike, popularne psihologije, treniranja komunikacije i ženstvenosti – koji već tridesetak godina zauzima vrhove ljestvica najprodavanijih nefikcijskih naslova. Začetke savjetodavno-higijeničarskog diskursa u hrvatskome javnom diskursu pronašla sam u hrvatskim ženskim časopisima i bontonima iz prve polovice 20. stoljeća i posvetila im dva poglavlja u trećoj cjelini ove knjige. Propitivanjem odnosa između jezičnih rodnih ideologija i ideologije biologizma te ideologije vjere, obitelji i nacije u poglavlju „Jezične rodne ideologije u hrvatskim ženskim časopisima prve polovice 20. stoljeća“ nastojim ukazati na zavodljivost jezičnoideoloških tekstova koja je posljedica tvrdnje da svi problemi i nesporazumi između muškaraca i žena proizlaze iz njihova različitog pristupa verbalnoj komunikaciji. U poglavlju „Kako govori prava dama? Hrvatski jezični bonton u prvoj polovici 20. stoljeća“ opisujem i ilustriram higijenu ženskoga govora u istom korpusu, gdje se inzistira na ideji o ženskome komunikacijskom deficitu i na potrebi da se ženino autentično verbalno ponašanje korigira i disciplinira. Ta praksa presudno obilježava i recentne tekstove medijskog i publicističkog diskursa u kojima se tematizira partnerska muško-ženska komunikacija, a osnažena je pseudoznanstvenim povezivanjem bioloških karakteristika žena i muškaraca s razlikama između njihovih komunikacijskih navika.
Ova je knjiga djelomičan odraz mojega dugogodišnjeg bavljenja rodnom lingvistikom. U njoj su naime skupljeni samo moji radovi objavljeni između 2007. i 2018. koji su dorađeni, dotjerani i prilagođeni novom žanru. No knjiga, nažalost, ne može čitateljima prenijeti užitak koji mi donosi živa komunikacija sa studenticama i studentima na kolegiju Rodna lingvistika te s diplomandicama, diplomandima i doktorandicama kojima sam mentorica pri izradi diplomskih i doktorskih radova rodnolingvističke tematike. Njima posvećujem ovu knjigu i zahvaljujem im na dugim razgovorima koji grade temelje novih rodnolingvističkih publikacija.
Velika hvala uredniku Krešimiru Bagiću na poticaju da objavim ovu knjigu i prilici da je objavim na portalu Stilistika. Zahvale idu i recenzenticama Mislavi Bertoša i Ani Mikić Čolić na pomnu čitanju i vrijednim komentarima te Draženu Karamanu na slogu.
Zagreb, 25. svibnja 2026.