Perpetuiranje rodnih stereotipa u hrvatskim rječnicima
U animističkim spekulativnim teorijama o podrijetlu gramatičkog roda, koje su u 18. stoljeću oblikovali Johann Gottfried Herder i Johann Christoph Adelung, gramatički se rod tumači kao rezultat čovjekova nastojanja da svijet oko sebe individualizira, personificira, oživotvori i seksualizira. U 19. stoljeću tu ideju razvija Jacob Grimm tvrdeći da je gramatički rod imaginacijski odraz i produžetak prirodnog spola. Štoviše, Grimm ovjekovječuje i kanonizira tu problematičnu tezu u svojoj gramatici njemačkog jezika. Postoji i niz gramatičara engleskog jezika koji su u 19. stoljeću rod imenica za neživo objašnjavali analogijom prema brojnim stereotipima o muškim i ženskim fizičkim karakteristikama i seksualnom ponašanju. Dok hrvatski gramatičari nikada nisu tako profanirali tumačenje gramatičke kategorije roda, hrvatski su leksikografi u svoje definicije imenicâ za žene upisali mnogobrojne predrasude i o ženama i o muškarcima. U ovom će se poglavlju na temelju leksikografskih definicija imenicâ za žene i muškarce pokazati kako se u hrvatskim rječnicima proizvode, perpetuiraju i autoriziraju rodni stereotipi.
1. Tko prima, a tko daje?
Osnovni razlog konfuzije oko podrijetla gramatičkog roda pokušaj je da se ta kategorija objasni ili samo unutarjezičnim zakonitostima ili samo izvan jezičnom motiviranošću. U potonjem slučaju inzistira se na uspostavljanju linearna i analogna odnosa između gramatičke kategorije roda i biološke činjenice spola. Moderne spoznaje o rodu slabo su napredovale u odnosu na one antičke, pa su primjerice brojne devetnaestostoljetne spekulacije o rodu lošije razrađene od antičkih tumačenja te kategorije. Na to posebno upozorava Ibrahim (1973: 11–14) ističući da su već sofisti (5. st. pr. n. e.) otkrili dva osnovna principa određivanja i dodjeljivanja gramatičkog roda imenicama: 1. rod ima formalna obilježja koja zahtijevaju podudaranje među riječima u određenim sintaktičkim vezama, 2. gramatički rod i prirodni spol samo se djelomično podudaraju. Stoga se osamnaestostoljetna i devetnaestostoljetna polariziranja tih, inače isprepletenih, principa mogu smatrati iznenađujućim ignoriranjem dobro postavljenih osnova u antici i nazadovanjem u odnosu na antičke preteče.
Teorije o podrijetlu i naravi gramatičkog roda mogu se podijeliti na spekulativne i empirijske. U spekulativne teorije o rodu uvrštavaju se teorije koje Pintarić (1992–1993: 352–356) naziva paragramatičkima (to su animistička, antropološka i psiholingvistička teorija), a u empirijske one koje naziva gramatičkima (to su morfološka, morfosintaktička i leksička teorija) (idem: 357–360). Shvati li se kvalifikator „spekulativna“ kao svojevrstan eufemizam za neutemeljene i nestručne teorije, iz današnje bi se perspektive jedino animistička teorija mogla smatrati posve spekulativnom, dok su antropološka i psiholingvistička teorija razvile svoju metodologiju prepoznavanja, istraživanja i opisa društvene i psihološke uvjetovanosti gramatičkog roda. Stoga animističke teorije zauzimaju posebno mjesto među spekulativnim teorijama o gramatičkom rodu jer se u skladu s njima rod tumači kao rezultat čovjekova nastojanja da svijet oko sebe individualizira, personificira, oživotvori, oduhovi i produhovi (Ibrahim 1973: 16; Pintarić 1992–1993: 352–353; Kilarski 2000: 91–92). Začeci su takvih teorija u 18. stoljeću, u Herderovu (1772) i Adelungovu (1783) radu: prvi smatra da je gramatički rod rezultat personifikacije svih prirodnih pojava,27 a drugi da rod imenica ovisi isključivo o „imaginaciji tvorca jezika“. Adelung (1783: 11–12) nadalje tvrdi da oznaku muškog roda dobivaju imenice koje označavaju predmete po obilježjima slične muškom biću, što znači da se ti predmeti odlikuju jakošću, živošću, aktivnošću i nadmoći te posjeduju obavijesnu, stvaralačku i djelatnu snagu; oznaku ženskog roda dobivaju pak imenice koje označavaju predmete po osobinama slične ženskomu biću, što znači da ti predmeti demonstriraju više slabosti nego jakosti, više nježnosti nego živosti, veću krhkost nego snagu, veću trp nost nego djelatnost. Na Herderova i Adelungova tumačenja roda oslanja se Grimm (1890) koji tvrdi da je gramatički rod imaginacijski odraz i produžetak prirodnog roda. Ističe da je pri oblikovanju gramatičkog roda oznaku muškog roda dobivalo nešto ranije, veće, čvršće, nepristupačnije, brže, nešto djelatno, pokretno, stvaralačko; ono što je bilo kasnije, manje, nježnije, mirnije, trpno, ono što prima dobivalo je oznaku ženskog roda, a oznaku srednjeg roda dobivalo je nešto stvoreno, nastalo pod tuđim utjecajem, nešto materijalno, općenito, nerazvijeno, kolektivno (Grimm 1890: 357). Zaključuje da ta obilježja korespondiraju s prirodnim rodom, odnosno s tipičnim karakteristikama muškaraca i žena. Ibrahim (1973: 18) spominje još jednog njemačkog lingvista, Wilhelma Bleeka, koji nepostojanje rodnih distinkcija u kineskom jeziku drži dokazom mana kineske civilizacije i karaktera te potvrdom superiornosti jezikâ s „antičkom strukturom“. Osvrće se i na neke zapadne orijentaliste koji su podrijetlo roda u semitskim jezicima povezivali s magijom i religijom, pa su postojanje imenica ženskog roda s nastavcima netipičnima za taj rod smatrali pokazateljem matrijarhalne organizacije semitskog društva (idem: 20–21). Baron (1986: 101) nabraja niz gramatičara engleskog jezika koji su rod imenica za neživo objašnjavali analogijom prema brojnim stereotipima o muškim i ženskim fizičkim karakteristikama i seksualnom ponašanju. Tako je naprimjer Simon Kerl (1861: 42) tvrdio da je muškog roda ono što je veliko, srčano i istaknuto, ženskog roda ono što je nježno i ovisno, a srednjeg roda ono što je maleno, nevažno i nedovoljno poznato (usp. Baron 1986: 103).
U animističke teorije o podrijetlu roda upisane su mnogobrojne predrasude o spolovima koje u svim slučajevima idu na štetu ženskog spola. Ako je teorija o rodu animistička, uvijek je i mizogina jer se muški rod redovito povezuje sa superiornim kvalifikacijama, a ženski s onima inferiornima. U skladu s tim pretpostavkama tvrdi se da su ženski spol i rod te sve što je jezično povezano s njima derivirani iz muškog spola i roda, što je za Barona (1986: 1) ekvivalentno biblijskom tumačenju (pro)kreacije žene iz muškarčeva rebra. Analogija s biblijskim polariziranjem rodnog prvenstva i sekundarnosti te nevinosti i krivnje dovodi do perpetuiranja takva vrednovanja muškoga i ženskoga u gramatici, pa se „ideje o spolu pretvaraju u ideje o jeziku“ (idem: 91). Takvih je spekuliranja u 19. st. bilo među uglednim njemačkim, američkim, francuskim i britanskim gramatičarima, pa zato s ponosom valja naglasiti da nijedan hrvatski gramatičar – ni u 19. stoljeću, ni prije toga, ni poslije toga – nije tvrdio da je muški rod aktivan, a ženski pasivan niti da su u nekim indoeuropskim jezicima imenice ruka i jezik ženskog roda jer prva označava nešto što „prima“, a druga nešto „posebno aktivno“, što je konstatirao veliki Antoine Meillet (1921: 226–227).28
Srećom, neki su lingvisti dekonstruirali animističke teorije o gramatičkom rodu simultano s njihovom pojavom i oblikovali empirijske teorije o nastanku te kategorije. Brugmann (1891) ističe da je osnova gramatičkog roda formalna i da je nastao zbog unutarjezičnih mehanizama, ponajprije zbog razvoja sročnosti, a ne zbog nastojanja da jezik stvori kategoriju koja će odražavati spol. Drži kako su nevjerojatna tumačenja da se u svakom predmetu ili pojmu koji se poosobi i na neki način seksualizira ogleda muško ili žensko biće. Istražujući podrijetlo sročnosti, Lehmann (1958: 195–196) zaključuje da je razvoj podudarnih imeničkih, pridjevskih i zamjeničkih afikasa, odnosno razvoj formalnog podudaranja afikasa u imenicâ i njihovih modifikatora, doveo do uspostavljanja triju sročnosnih razreda koji odgovaraju trima gramatičkim rodovima, što nije imalo nikakve veze sa spolom ili „prirodnim rodom“. Do istog zaključka dolazi i Fodor (1959: 213) ističući da je prvi uvjet za pojavu sročnosti u svakom jeziku s rodnim sustavom uspostavljanje ograničenog broja imeničkih dočetaka koji uvjetuju asonancijsku adaptaciju dočetaka imeničkih modifikatora (idem: 34–35). Iz svih je spomenutih istraživanja i spoznaja Hockett (1958: 231) apstrahirao sintaktičku definiciju gramatičkih rodova kao imeničkih klasa koje se uspostavljaju na temelju odnosa između imenica i njihovih rodno flektivnih modifikatora. Takvo je određenje gramatičkog roda u tipološkoj lingvistici općeprihvaćeno i jedino ispravno. Propitivanje relacije između gramatičkog i referencijalnog roda postaje s jedne strane tematskom preokupacijom rodne lingvistike koja se pojavljuje početkom 1970-ih godina, a s druge strane kriterijem za gramatičku klasifikaciju imenica kolebljiva roda (npr. hibridnih i dvorodnih imenica te epicena; Pišković 2011: 135–169).
2. Ista zabluda
U početnoj, takozvanoj esencijalističkoj,29 fazi rodne lingvistike, koja započinje 1973. godine kada je američka lingvistica Robin Lakoff objavila članak „Language and woman’s place“ (Bratanić 2005: 37; Pišković 2014: 145), ističe se da jezik može odražavati i potvrđivati različite vrste društvene nejednakosti. U radovima iz tog razdoblja najčešće se opisuje kako se jezikom proizvodi društvena nejednakost između žena i muškaraca, točnije kako jezik potvrđuje podređenost žena u društvu. Osnovna je teza da je u jezik upisana androcentrična slika svijeta i da su žene negativno obilježene jezikom. Spender (1980) tvrdi da je takva situacija posljedica muške dominacije nad ženama i općeg nastojanja da žene budu podređene muškarcima. Suvremeno je društvo i dalje patrijarhalno, ističe Spender, i u njemu su muškarci privilegiran spol, a mnoge društvene institucije i prakse podržavaju takvo stanje. Nejednakost uočena u jezičnom tretmanu žena i muškaraca u esencijalističkoj se fazi rodne lingvistike određuje kao seksizam, a seksistički jezik definira se kao uporaba izjava „koje utemeljuju, tvore, promoviraju ili iskorištavaju nepoštenu ili nevažnu razliku među spolovima“ i „koje uzrokuju ili promiču ugnjetavanje osobe na osnovi spola“ (Vetterling-Braggin 1981: 3–4). Esencijalistički koncept seksizma temelji se na postavci da je diskriminacija žena sustavna, da seksističkim jezikom govore oni koji su na poziciji moći i da je seksizam duboko ukorijenjen u svim društvenim strukturama. Potvrde za to pronalazile su se na različitim jezičnim razinama, a jedna je od najeksploatiranijih tema bila uporaba generičkoga muškog gramatičkog roda. Feministkinje su zahtijevale jezičnu reformu i poticale je objavljivanjem vodičâ za neseksističku uporabu jezika i inzistiranjem na organiziranome mijenjanju gramatičkih pravila, ponajprije onih koja muški gramatički rod određuju kao primaran, neobilježen i opći. Već je sredinom 1980-ih znanost nadvladala aktivizam, pa se revidiraju stavovi o nužnosti interveniranja u gramatiku. Naime tvrdnje da su u gramatičku strukturu jezika upisana seksistička načela i da se gramatika urotila protiv žena proizlaze iz poistovjećivanja apstraktne gramatičke kategorije roda i biološke činjenice spola, što je u prethodnom odjeljku istaknuto kao osnovno obilježje spekulativnih animističkih teorija o podrijetlu te gramatičke kategorije. Dakle znanstveno je posve neutemeljeno tvrditi da je gramatički rod produžetak prirodnog spola i da se imenicama koje označavaju nežive entitete pridružuje gramatički rod koji odražava obilježja određenog spola. Takve se teorije danas prepričavaju u maniri anegdote. Zbog istog je razloga proglašavanje gramatičkog roda pristranim subjektom ili silom koja diskriminira žene također spekulativno, čak i zastarjelo, jer se pojavljuje nakon što su teorije fundirane iz iste zablude – samo suprotnog predznaka – već odavna odbačene i prevladane.
Suprotstavljanje animističkih teorija o podrijetlu gramatičkog roda, koje su u svojoj osnovi uvijek seksističke, i esencijalističkih rodnolingvističkih inzistiranja na „ispravljanju“ generičnosti muškoga gramatičkog roda, kojima se nastoji sankcionirati seksistička uporaba jezika, dovodi do uočavanja njihove paradoksalne sličnosti. Naime u podlozi im je ista zabluda: stav da je odnos gramatičkog roda i biološkog spola motiviran, odnosno da je spol ishodište iz kojeg se derivira gramatička kategorija roda. Neupućenost u narav gramatičkih kategorija, ponajprije nepoznavanje i/ili nepriznavanje njihova arbitrarnog odnosa prema izvanjezičnom svijetu i leksičkim kategorijama homonimna naziva, u osnovi je i mizoginih animističkih teorija o podrijetlu gramatičkog roda i profeminističke esencijalističke struje rodne lingvistike. Štoviše, nastanak esencijalističke rodnolingvističke struje izravno je motiviran opovrgavanjem postavaka animističkih teorija o podrijetlu roda koje se vežu za pretfeminističku tradiciju. Ironično, konflikt tih dvaju teorijskih pravaca zaokupljenih rodom rezultat je iste pogrešne premise.
Da zaključimo: niti je gramatički rod produžetak prirodnog spola niti gramatički rod može biti sredstvo jezične diskriminacije žena. Kao što su animističke teorije samo jedna začudna epizoda u povijesti rasprave o podrijetlu gramatičkog roda, tako se i aktivistička subverzija u gramatici može držati samo početnom fazom razvoja rodne lingvistike.
3. Biće po spolu suprotno muškarcu
Nakon što smo u prvom odjeljku s ponosom konstatirali da hrvatski gramatičari nikada nisu profanirali tumačenje gramatičke kategorije roda prihvaćanjem diskursa animističkih teorija, a potom odbacili mogućnost aktivističke intervencije u gramatičku strukturu hrvatskog jezika, moramo primijetiti da jedna druga jezikoslovna djelatnost ipak izaziva opravdanu feminističku reakciju. Naime hrvatski su leksikografi u svoje definicije imenicâ za žene upisali mnogobrojne predrasude i stereotipe o spolovima, pa su feministička upozoravanja na takve njihove postupke očekivana i nužna. Budući da je leksikografsko kodiranje i autoriziranje stereotipa o ženama opća i općepoznata pojava, mnoge feministkinje upozoravaju na to da je artikulacija stvarnosti u leksikografskim definicijama zasićena negativnim, ponižavajućim i trivijalizirajućim referencijama na žene.
Primarno značenje leksema rječnik u Velikom rječniku hrvatskoga jezika Vladimira Anića (2005) definirano je ovako: ʻskupljene riječi i sklopovi riječi jednog ili više jezika uz objašnjenja njihove upotrebe i značenjaʼ. Rječnik se dakle drži nepristranim tekstom čiji autori i urednici jednostavno registriraju jezičnu uporabu i izvještavaju o njoj. Međutim jezična uporaba nije izolirana aktivnost koja se dade svesti na „srednju vrijednost“, nego je uronjena u društveni i kulturni kontekst i ograničena društvenim pravilima i konvencijama. Stoga je i sam rječnik oblikovan u određenoj kulturi te na različite načine odražava vrijednosti i prakse koje postoje u toj kulturi. Propitujući autoritet rječnika, Treichler (1989: 58) ističe kako rječnik ne samo da selektivno registrira jezičnu uporabu koja postoji u nekoj kulturi nego tu uporabu i konstruira i kreira. Naime svi urednici i autori rječnika pripadaju određenoj kulturi u kojoj su oblikovali svoje stavove i vrijednosti te sami izabiru načine definiranja značenja, što itekako utječe na predstavljanje i autorizaciju kulture koja se ovjekovječuje u rječniku. Mnogobrojni leksikografski postupci, ponajprije selekcija leksičkih unosaka i njihovih leksičkih značenja, mogu potvrditi različite vrste pristranosti, pa tako i nejednak tretman muških i ženskih karakteristika, ponašanja i izgleda pri opisivanju značenja imenica za muškarce i žene. U tom smislu standardni suvremeni rječnici odražavaju i samu androcentričnu kulturu, ali i ideološke konstrukcije o tome kakva bi ta kultura trebala biti (idem: 52–53).
Smještajući riječ u poseban jezični, kognitivni i materijalni kontekst, leksikografske prakse ograničavaju i diktiraju jezičnu uporabu, konceptualizaciju i percepciju (idem: 51). Korpus za proučavanje tih postupaka može se skupiti na različite načine, a strategije za potvrđivanje rječničke pristranosti mogu biti kojekako motivirane. U našem slučaju korpus je ručno ekscerptiran iz dvaju hrvatskih jednojezičnih rječnika: iz Velikog rječnika hrvatskoga jezika Vladimira Anića (2005; dalje: Veliki Anić) i iz Rječnika hrvatskoga jezika urednika Jure Šonje (2000; dalje RHJ); čine ga imenice za žene i muškarce iz različitih značenjskih skupina. Leksikografskim definicijama tih imenica nastojat ćemo ilustrirati različito vrednovanje ženskih i muških osobina, sposobnosti, ponašanja i izgleda, što predstavlja još uvijek prisutnu i u nas nikad prevladanu asimetriju u leksikografskom tretmanu žena i muškaraca. Na to upozorava Bratanić (2005: 39) tvrdeći da bi „u malo kojem od suvremenih europskih rječnika danas bilo moguće naći neke tako ideologizirane i stereotipizirane definicije“ imenica za žene i muškarce kao u hrvatskim rječnicima. Ističe da je pri prepoznavanju seksizma u jeziku leksikografskih definicija iznimno važno razlikovati jezične od leksikografskih činjenica: pozitivne konotacije vezane za augmentativ muškarčina, a negativne vezane za augmentativ ženetina leksičke su i kulturološke datosti koje rječnik mora „nepristrano bilježiti“ (idem). U to ne možemo i ne smijemo upisivati nikakav seksistički predznak jer takvu obilježenost značenja nije proizveo nijedan leksikograf, nego kultura u kojoj rječnik nastaje, pa je leksikograf mora registrirati. No ako tu datost registrira pristrano i afektivno manifestirajući benevolentnost prema muškim referentima i averziju prema ženskima, leksikografsku definiciju pretvara u opravdanu metu feminističkih intervencija.
Već više puta spominjana nedopustiva asimetrija u definicijama osnovnoga mocijskog para u RHJ (usp. npr. Bratanić 2005: 41–43) najbolje najavljuje dosljedno isticanje muškarca kao primarnog, a žene kao sekundarnog bića. Žena se opisuje u relaciji prema muškarcu, a njezine se uloge i osobine deriviraju iz muških ili se procjenjuju iz muške perspektive.
muškarac muška osoba30
žena 1. ljudsko biće po spolu suprotno muškarcu, koje može rađati djecu i preuzeti glavnu brigu za uzgoj i odgoj djece 2. udana ženska osoba, bračna družica; supruga 3. odrasla ženska osoba bez obzira na bračno stanje
Muškarac se definira kao „apsolutna kategorija“ (Bratanić 2005: 43), kao počelo, kao entitet koji ni iz čega ne nastaje, nego je ishodište iz kojega se „izvode“ druga bića, odnosno žene. To se gotovo komično potvrđuje u definiciji prvog značenja imenice žena koja, doduše, jest „ljudsko biće“, ali ono sekundarno, otklonjeno od norme jer je „po spolu suprotno muškarcu“ od kojeg sve počinje. Treichler (1989: 61) ističe da se značenje imenica za žene često opisuje u skladu s tradicionalnim poimanjem poželjnih ženskih osobina i uloga. Rađanje i „uzgoj“ (!)31 djece jedna je od takvih uloga i istaknuta je u primarnom značenju imenice žena. Nije to diskriminirajuće samo za ženu; još se više takvom definicijom diskriminira muškarac kojem u definiciji značenja nigdje nije naznačeno da je sposoban „uzgajati“ djecu, iako bi se u skladu s općim konzervativnim i anakronim tonom definiranja očekivalo da se upravo on proglasi skrbnikom obitelji. Opis drugog značenja ponovno se zasniva na ženinu odnosu s muškarcem, i to onome supružničkom, a tek u trećem značenju pravo na to da bude žena ima „odrasla ženska osoba bez obzira na bračno stanje“. Nijedna od tih uloga nije procijenjena kao relevantna za opis leksičkoga značenja imenice muškarac kojoj se definicija svodi gotovo na tvorbenu preobliku. U prvim trima izdanjima Rječnika hrvatskoga književnog jezika V. Anića (11991, 21994, 31998) leksikografske su definicije imenice žena podudarne i međusobno i velikim dijelom s definicijom u RHJ:
žena 1. a. osoba po spolu suprotna muškarcu; žensko b. odrasla osoba ženskog spola 2. razg. bračni drug ženskog spola; supruga 3. ‹mn› razg. etnol. osobe koje spadaju u poslugu ili radnu snagu
Dakle definicije su jednako diskriminirajuće, nestručne i neukusne kao i u RHJ. Žena je primarno određena svojim odnosom (suprotstavljenosti po spolu) prema osnovnoj vrijednosti, muškarcu, a tek je nakon toga odrasla osoba ženskog spola. U kasnijim izdanjima urednici su ponešto izmijenili definicije, ali ne baš nabolje. Tako se u Velikom Aniću značenje imenica muškarac i žena opisuje ovako:
muškarac odrasla osoba muškog spola; muško
žena 1. odrasla osoba ženskog spola; žensko 2. razg. bračni drug ženskog spola [moja žena (u predstavljanju u građanskom društvu smatra se jednako prikladnim kao moja supruga među slabije poznatim ili među nepoznatim ljudima; u seoskom društvu jedini način predstavljanja ili samo »moja« u nekim krajevima); uzeti za ženu oženiti]; supruga 3. (mn) razg. osobe koje spadaju u poslugu ili u radnu snagu 4. (Žena) glasilo Saveza žena Hrvatske 1958–1990; časopis je pokrenut 1943. u Otočcu pod imenom Žena u borbi kao glasilo AFŽ-a Hrvatske
∆ javna žena prostitutka;
laka žena podr. lako osvojiva žena, ona koja lako stupa u intimne odnose;
žena iz stripa tip žene vrlo vitkog struka, jakih bokova i snažnih, lijepo svedenih nogu, okruglog lica i jakih kostiju lica (nacrtan izmaštan tip idealno privlačne žene, ob. po ukusu 1920-ih i dalje)
Da se ostalo na opisu primarnog značenja imenice žena, leksikografski bi tretman imenica žena i muškarac bio simetričan i neproblematičan. Međutim već se u opisu drugog značenja simetrija narušava definiranjem žene u relaciji prema muškarcu bez naznačivanja razgovornog stila (jer neutralan leksem za upućivanje na bračnu družicu jest supruga, a ne žena) i, još više, posve nepotrebnim i začuđujuće ekstenzivnim objašnjavanjem rijetkih značenja sintagme moja žena u zoni egzemplifikacije. Iako se u istom rječniku brak definira kao ʻzajednički život muškarca i žene usklađen s civilnim (građanskim) ili crkvenim zakonima i propisimaʼ, dakle nepristrano, u definiciji imenice žena očito je da se muškarac nimalo diskretno označava kao semantički agens u bračnom odnosu, a žena kao semantički pacijens: ona ne predstavlja ni samu sebe ni svojeg supruga u društvu, nego je predstavljena sintagmom moja žena koju suprug može jednostavno reducirati na posvojnu zamjenicu moja; ne uzima ona nekoga za muža, nego je uzeta za ženu.32 Značenje množinskog oblika žene, opisano kao treće, zastarjelo je otprilike onoliko koliko i „uzgoj djece“ u RHJ, pa su ga urednici trebali ili izbaciti iz rječnika ili mu dodati kvalifikator koji upućuje na to da je riječ o arhaizmu. Uvrštavanje četvrtog značenja u opći deskriptivni rječnik pohvalile bi sve autorice posebnih feminističkih rječnika (npr. Kramarae i Treichler 1985) jer „prepoznaju žene kao jezično kreativne govornice, odnosno kao stvarateljice govorenih i pisanih jezičnih oblika“ (Treichler 1989: 61). Iako urednici Velikog Anića vjerojatno nisu namjeravali „dokumentirati riječi, definicije i konceptualizacije koje ilustriraju jezične doprinose žena“ ili oprimjeriti „oblike izražavanja u kojima su žene nastojale opisati žene, jezik i svijet te razmišljati i teoretizirati o njima“ (Kramarae i Treichler 1985: 1), uvrštavanjem časopisa Žena u definiciju imenice žena upravo su to učinili. No već se izborom i opisom „najčešćih“ sintagma u kojima se pojavljuje imenica žena – javna žena, laka žena i žena iz stripa – rječnik vraća u tradicionalnu praksu opisivanja žene iz perspektive muškarca i u skladu s njegovim uvjerenjima, potrebama i procjenama. Pritom se najviše inzistira na ženskoj seksualnosti, koja se prikazuje kao nešto nemoralno, iskvareno i sramotno, te na ženskom izgledu, koji se procjenjuje isključivo prema muškom ukusu i preferencijama. Minuciozan opis sintagme žena iz stripa (koja se, osim u Velikom Aniću, pojavljuje samo u tekstovima autoricâ koje se pitaju zašto se ta sintagma nalazi u Anićevu rječniku) nije, zapravo, zasnovan na „ukusu 1920-ih i dalje“, nego na muškim predodžbama o tome kako bi privlačna žena morala izgledati.
Opis leksikografskih definicija osnovnoga mocijskog para uvod je u ilustraciju autorskih i uredničkih izbora i postupaka u definicijama imenica za žene i muškarce u RHJ i Velikom Aniću. Osnovna je teza da se u njima kodiraju i ovjekovječuju predrasude i stereotipi o ženama i muškarcima jer polaze od binarne opreke žensko – muško u kojoj je „prvi spol“ muški, a ženski se iz njega izvodi, o njega se omjerava i iz njegove se perspektive procjenjuje, određuje i često osuđuje. Subjektivno mišljenje sastavljača leksikografskih definicija o „drugom spolu“ razotkriva definicija sekundarnog značenja imenice ženka u Velikome Aniću: ʻpejor. žena kao oličenje svoga spolaʼ. Da bi definicija ʻžena kao oličenje svoga spolaʼ bila kvalificirana kao pejorativna, mora joj prethoditi premisa da je taj spol utjelovljenje nečega ružnog i lošeg. Dakle sastavljač definicije podrazumijeva da je takvo mišljenje o ženskom spolu univerzalno, a definicijom jamči da ga prihvaća kao autentično i reprezentativno. Takvi leksikografski postupci dokazuju da prikaz izvanjezične stvarnosti u rječniku ne ovisi, zapravo, o stvarnoj jezičnoj uporabi, nego o tome tko tu stvarnost dokumentira.
Pregled leksikografskih definicija imenica za žene i muškarce organizira se oko triju osnovnih semantičkih polja: karakter, fizičke karakteristike i seksualnost.
A. Karakter i ponašanje
Imenice za žene
Veliki Anić
alapača pejor. ženska osoba koja se nepristojno ponaša, viče, ogovara itd.; blebetuša, prostakuša
aždaja 2. pren. zla, opaka žena
baba 3. b. ženska osoba s navodno lošim osobinama (ob. u očima muškaraca – duga jezika, ogovara, zanovijeta, dosađuje suprugu itd.) c. fam. hip. od supruga
bećaruša pejor. ženska osoba koja se ponaša raspojasano i živi bećarskim životom
drolja 2. pejor. nečasna osoba (o ženi)
fufa reg. beznačajna djevojka, djevojka koja nema vrijednosti osim vanjštine, ona koja nema individualnosti, bez izgrađene osobnosti
gadura pejor. razg. nevaljala, karakterno loša ženska osoba
glupača pejor. glupa žena; ludača
guska razg. pejor. glupa ženska osoba; glupača
gusketina pejor. glupa ženska osoba, usp. guska (2)
klepetuša 2. pejor. žena koja mnogo govori, klepeće
kobila 2. pejor. žena vulgarna ponašanja
kokoš 2. žarg. pejor. glupa (ob. ženska) osoba koja puno priča
koza 2. pejor. živahna, ali glupa ženska osoba
kreketuša 2. pren. pejor. brbljava žena
krmača 2. razg. pejor. za žensku osobu a. loših karakternih osobina
kučka ekspr., v. kuja
kuja 2. pejor. žena sklona intrigama i podmuklim postupcima; kučka
◊ kuja s lanca ona koja se otrgla od strogosti svoje sredine i prepustila nemoralu
ludara ona koja luduje, koja se odlikuje ludim ponašanjem, ona koja pravi velike gluposti, koja poduzima koješta što je ludo
mula 2. žarg. onaj koji je glup [baš sam mula]; glupan (ob. za žensku osobu)
oštrokondža svadljiva, zajedljiva, agresivna ženska osoba
prasica 3. pejor. ženska osoba koja radi ili je uradila nešto nekorektno ili nepošteno
rospija razg. pejor. zla žena, prostakuša
vještica 1. pov. mit. žena koja ima moć da ljudima nanosi zlo 2. pren. pejor. a. zla, svadljiva žena b. razg. ona koja sve dobro predosjeća
tuka 2. pren. pejor. glupa ženska osoba [glupa kao tuka]; glupača
RHJ
alapača → blebetuša, → klepetuša
aždaja 2. pren zla, svadljiva osoba
baba 2. ženska osoba; žena: živjeti sam s ~ma 3. pren pogr b. brbljava osoba; brbljavac: prava je ~ govoriti kao ~ govoriti bilo što, bez potrebe; prodavati ~u kao nevjestu podmetnuti bezvrijednu stvar kao vrijednu33
gadura pogr 1. žena niska morala 2. zla žena
glupača pogr glupo žensko čeljade
guska 2. glupača
gusketina 2. pogr izrazito glupa ženska osoba
klepetuša 1. blebetuša, brbljavica
kokoš 2. pren pogr brbljava glupača
koza 2. pren glupa osoba
krava pogr glupa žena
kreketuša pren pogr žena koja mnogo govori; blebetuša
kučka 1. pogr zla, pokvarena osoba: ~ jedna! 2. → kuja 1
kuja pren pogr pokvarena, zla žena; kučka
lisica 2. pren lukava osoba
oštrokonđa zla, svadljiva žena
paunica 2. pogr ohola žena
prasica 2. pren pogr neuredna, prljava žena
rospija zla žena; prostakuša
vještica → vještac
tuka 2. pogr glupa ženska osoba; glupača, guska
Imenice za muškarce
Veliki Anić
baba 4. pren. podr. a. kukavica, plašljivac (o muškarcu) b. onaj koji voli brbljati; brbljavac
bećar veseljak, sklon piću, jelu, veselju i ženama; bekrija, lola
gad osoba koja zaslužuje prezir, izaziva gađenje, zao čovjek [gade jedan!; on je veliki gad]; gnus, pokvarenjak
glupan onaj koji je glup; glupak
grmalj pejor. sirov i neotesan čovjek
guzica 2. pejor. onaj koji je slaba karaktera; povodljivac, slabić
guzičar pejor. onaj koji nema karaktera; mali čovjek, sitna duša, bijeda
idiot 2. razg. glupan, neinteligentna osoba, blesan
kavalir 3. a. onaj koji se odlikuje uglađenim ponašanjem prema ženskom društvu b. onaj koji se odlikuje velikodušnim i galantnim gestama, onaj koji je galantan, darežljiv; kavaljer
konj 6. razg. pejor. onaj koji radi što loše ili nerazumno, neprilično [konju jedan]; glupan
krmak 2. razg. pejor. čovjek ružnih postupaka, lošeg karaktera
kurvar/kurviš 2. pren. onaj koji je nepošten, nemoralan
lav 2. pren. hrabar, srčan čovjek
lero reg. deran, mangup, fakin; obješenjak
lola 1. momak, dragi 2. a. hip. onaj koji je sklon veselju i piću, trošenju vremena na tjelesne užitke; ženskar b. besposličar, skitnica
mekušac pren. pejor. onaj koji je slabe volje, previše mekan za životnu borbu
mlakonja pejor. mlaka, mlitava, troma, nepoduzetna osoba
nitkov hulja, nečastan čovjek
papak 4. razg. pejor. onaj koji se spušta s kamenjara ili dolazi iz zaostalih krajeva u gradove a. prostak, seljačina, primitivac b. bezvezant, niškoristi
paun 2. pren. iron. onaj koji se šepuri, koji se pravi važan; razmetljivac, oholica
pijetao 2. pren. razg. razdražljiv čovjek, svađalica
picajzl(a) 2. pren. gnjavator, sitničavac, pedant, dosadnjaković, nametljivac
pička 2. onaj koji je lošeg karaktera, usp. pizda (2)
pičkica onaj koji nema muda; mlakonja
pizdek vulg. pejor. onaj koji je lošeg karaktera
prasac 2. pren. pejor. b. loš karakter, nečastan čovjek, onaj koji nema dostojanstva
prdonja 2. pren. dosadna, nekorisna osoba
seronja podr. vulg. 1. onaj koji je nespretan i nesposoban; kilonja 2. koji mnogo govori gluposti, koji dosađuje besmislicama, praznim obećanjima i hvastanjem
sivonja 2. pren. pejor. razg. grub, nasilan čovjek
slabić slab, neotporan čovjek (ob. moralno)
slon 2. pren. pejor. b. onaj koji nije velike inteligencije, ob. sklon činjenju i ustrajanju u grubim greškama
svinja 2. pren. pejor. b. karakterno nizak čovjek [ona svinja]; ništarija
šupak 2. žarg. onaj koji je pokvaren, onaj koji nije čvrst (u stajalištima); pizdek
tetka 2. pren. pejor. b. onaj koji je nemoralan i slab; mekušac, pizdek
tukac 3. pren. glupa muška osoba [baš je tukac]; glupan
vještac 1. v. vještica (1,2) 2. star i zao čovjek
RHJ
baba 3. pren pogr a. čovjek bez čvrstine; slabić, kukavica: svi smo ispali ~e
bećar 1. neženja 2. lola
gad 3. pren čovjek niska morala koji pobuđuje gađenje; pokvarenjak, podlac
glupan glup čovjek
grmalj 2. → neotesanac, → primitivac 2 3. → ljudeskara, → nezgrapnik
guzica 2. pren pogr nepouzdan čovjek; slabić
idiot 2. glupan, tupoglavac, blesan, budala
kavalir 2. a. dobro odgojen, uglađen muškarac; gospodin b. pratitelj dama na zabavama i plesovima c. obožavatelj žena; udvarač
konj 5. pren glup čovjek
krmak pogr čovjek niskih sklonosti
laf 1. čovjek koji je nadmoćan u društvu
lav 2. pren junak
lero reg deran, mangup, fakin, obješenjak
lisica 2. pren lukava osoba
lola mlad čovjek, najčešće neoženjen, koji se provodi u neradu, društvu, piću, pjevanju i ljubavi; bećar
mekušac čovjek slabe volje; slabić
mlakonja mlak čovjek, koji se nizašto ne zagrijava
nitkov loš, nepošten, pokvaren čovjek; ništarija
paun 2. pren ohol čovjek; oholica
picajzla 2. nametljivac, gnjavator
prasac 2. pren pogr b. nečastan, nekarakteran čovjek
prdonja 2. pren pogr čovjek koji govori gluposti; brbljavac, lajavac, bezveznjak
seronja pogr vul nesposobnjak, slabić
sivonja pogr grub, neotesan, neodgojen čovjek
slabić prevrtljiv, nepostojan čovjek
svinja 2. pren pogr b. nepoštena, pokvarena osoba: ona je ~
šupak 2. bezveznjak 3. kukavica
tukac 2. pogr glupan, budala
vještac (ž vještica) 1. folk čovjek nadnaravnih moći 2. pren zao čovjek
Imenice uvrštene u ovaj pregled, i to u sve tri značenjske skupine, uglavnom su rodno defektivne.34 Naime kao što imenicama može nedostajati kategorija broja, pa pripadaju ili skupini singularia tantum ili skupini pluralia tantum, tako se mogu stvoriti leksičke praznine zbog nedostatka jednog od (tvorbenih, supletivnih ili leksičkih) mocijskih parnjaka (Čmejrková 2003: 43–45). Drugim riječima, u jeziku ne postoje parne leksičke jedinice za ženu i muškarca. Rodno defektivne imenice označavaju ili isključivo osobe ženskog spola, pa se nazivaju feminina tantum (npr. alapača, aždaja, fufa, koza, kučka, kuja, oštrokondža, rospija), ili isključivo osobe muškog spola, pa se nazivaju masculina tantum (npr. bećar, grmalj, idiot, kavalir, lero, lola, mekušac, mlakonja, nitkov, papak, paun, prdonja, seronja, slabić, šupak). Do toga obično ne dovode derivacijski, nego društveni čimbenici. Kramarae i Treichler (1985: 173) tvrde da rodna defektivnost proizlazi iz društveno nametnute dihotomije između muških i ženskih uloga i karakternih crta. Katkada se događa da se značenja parnjakâ tvorbenoga mocijskog para u rječniku definiraju asimetrično, pa se i tako proizvodi neka vrsta rodne defektivnosti jer parne imenice nisu definirane parno i ne označavaju referente istih osobina koji se razlikuju samo po spolu. Tako se naprimjer imenica bećar u Velikom Aniću definira kao ʻveseljak, sklon piću, jelu, veselju i ženama; bekrija, lolaʼ, a imenica bećaruša kao ʻpejor. ženska osoba koja se ponaša raspojasano i živi bećarskim životomʼ. Te definicije nikako nisu simetrične; da jesu, bećaruša bi se definirala kao ʻveseljakinja, sklona piću, jelu, veselju i muškarcimaʼ ili bi se bećar definirao kao ʻpejor. muška osoba koja se ponaša raspojasano i živi bećarskim životomʼ. Upravo se takvom praksom potvrđuje da rječnik ne predstavlja objektivnu registraciju značenja potvrđenih u jezičnoj uporabi, nego subjektivni izbor autorâ ili urednikâ rječnika koji katkada i sami kreiraju nova značenja. Prvenstvo muške perspektive eksplicitno je potvrđeno u definiciji imenice baba kad označava ženu; to je ʻženska osoba s navodno lošim osobinama (ob. u očima muškaraca – duga jezika, ogovara, zanovijeta, dosađuje suprugu itd.)ʼ. Nijedna imenica za muškarce ne definira se iz ženske perspektive – ni u RHJ ni u Velikom Aniću.
Još je jedna vrlo uočljivija asimetrija izravno upućivanje na ženu ili žensku osobu u definicijama imenica za žene i neupućivanje na muškarca ili mušku osobu u definicijama imenica za muškarce; u potonjima se gotovo uvijek rabe epiceni osoba i čovjek te formula za tvorbenu preobliku ʻonaj kojiʼ. U Velikom Aniću samo se u definiciji imenice tukac pojavljuje sintagma muška osoba, a u RHJ imenica muškarac u definiciji imenice kavalir. Ako se u definiciji imenice za ženu pojave epiceni osoba ili čovjek, sastavljač u zagradama smjesta pojašnjava da je obično riječ o ženskoj osobi. Primjerice u Velikom Aniću kokoš se definira kao ‘glupa (ob. ženska) osoba koja puno priča’, a definicija imenice mula – iako najprije implicira epicen (ʻonaj koji je glup [baš sam mula]; glupanʼ) – ima dodatak „ob. za žensku osobu“, čime se leksikografov diskurs ponovno deklarira kao izrazito pristran. Slično se tomu u RHJ imenica svinja definira kao epicen (ʻnepoštena, pokvarena osobaʼ), ali se u zoni egzemplifikacije pojavljuje ona, a ne on (ona je ~).35
Nadalje u definicijama imenica za žene mnogo se češće pojavljuje afektivan ton, posebice pri inzistiranju na određenju žene kao glupe. Osim u definiciji imenice glupača sintagma glupa žena ili glupa ženska osoba pojavljuje se u Velikom Aniću i u definicijama imenica guska, gusketina, kokoš, koza, tuka. RHJ rabi pejorativ glupača u definicijama imenica guska (‘glupača’) i kokoš (‘brbljava glupača’), a imenici gusketina pridružuje definiciju ‘izrazito glupa ženska osoba’. Čini se da je sastavljač definicije katkada iritiran referenticom ili uzrujan zbog nje. To se posebno očituje u ekstenzivnim definicijama imenica fufa (ʻbeznačajna djevojka, djevojka koja nema vrijednosti osim vanjštine, ona koja nema individualnosti, bez izgrađene osobnostiʼ) i ludara (ʻona koja luduje, koja se odlikuje ludim ponašanjem, ona koja pravi velike gluposti, koja poduzima koješta što je ludoʼ), u kojima Veliki Anić gomila ženske nedostatke i mane, i to tako da triput parafrazira početnu definiciju oblikujući afektivnu gradaciju primjereniju kakvoj kolumni nego općem rječniku. S druge strane treba uložiti mnogo truda da se pronađe ekstenzivna definicija imenice za muškarca. Kao primjer poslužit će definicija imenice kavalir (ʻa. onaj koji se odlikuje uglađenim ponašanjem prema ženskom društvu b. onaj koji se odlikuje velikodušnim i galantnim gestama, onaj koji je galantan, darežljiv; kavaljer) u kojoj se, dakako, nižu i gomilaju muške vrline.
B. Izgled i fizičke karakteristike
Imenice za žene
Veliki Anić
bikača razg. podr. vrlo ili pretjerano snažna ženska osoba; bikulja, bika
daska 3. žarg. pejor. ženska osoba mršave, koščate ili astenične građe, bez prsa i bokova [ravna kao daska]
guzičarka 2. žarg. ona koja ima veliku guzicu, koja ima izraženu stražnjicu
kobila 2. pejor. žena gruba izgleda ili vulgarna ponašanja
komad 4. žarg. zgodna (ob. ženska) osoba
krava 2. pejor. razg. neskladna ženska osoba, ob. polaganih kretnja
krmača 2. razg. pejor. za žensku osobu b. vrlo gojaznu i zapuštenu
mačka 4. žarg. ženska, djevojka (ob. zgodna); komad
muškarača žena koja ima muške osobine u vanjštini, općem dojmu, građi tijela ili ponašanju
muškobanja pejor. žena koja izgleda poput muškarca; muškara
nimfa 2. lijepa djevojka vitkog i nježnog stasa
seks-bomba žena iz javnog života (ob. glumica, manekenka i sl.) koja izazovnom i privlačnom vanjštinom pobuđuje veliki interes
sova 2. pren. podr. ružna, ob. ženska osoba izbuljenih očiju i kljunasta nosa
zečica 2. term. stilizirano odjevena djevojka za zabavu i posluživanje u lancu noćnih lokala određenoga tipa
ždrebica 2. pren. razg. (u šali) djevojka puna snage, neobuzdana i izazovna
RHJ
bika 2. pogr snažna, jaka žena; bikulja
garavuša crnomanjasto žensko čeljade; crnka
guza vul žena velike stražnjice
kobila pogr krupna, jaka, rasna žena
komad žar zgodna žena
krava 2. pogr ženetina
mačka šatr ženska, djevojka
muškarača žena muške građe i ponašanja, žena koja vanjštinom ili ponašanjem nalikuje na muškarca; muškobanja
muškobanja muškarača
nimfa lijepa djevojka
prasica 2. pren pogr neuredna, prljava žena
zečica 2. raz posebno odjevena djevojka koja poslužuje i zabavlja goste u noćnim barovima i klubovima
Imenice za muškarce
Veliki Anić
atlet 3. snažan, jako razvijen muškarac, ob. koji se bavi nekim sportom
bik 2. pren. vrlo jak i otporan čovjek [zdrav kao bik]
bradonja 1. onaj koji se ističe bradom (ob. među onima koji bradu briju)
brkonja/brkajlija onaj koji ima ob. velike brkove
ćelavac 1. onaj koji nema kose; ćelavko, ćelo
ćosavac reg. 1. onaj kojemu ne rastu brada i brkovi; ćoso 2. u narodnim pripovijetkama obično dovitljiv i pametan čovjek
dugonja razg. onaj koji je vrlo visok i mršav; dugajlija
fićfirić gizdelin, kicoš
gizdelin onaj koji se odijeva po modi, vrlo, ponekad i pretjerano pomno; gizdavac, kicoš
gorostas onaj koji stasom, snagom i razvijenošću izrazito nadmašuje druge ljude; div, džin, orijaš
kepec razg. pejor. onaj koji je vrlo niskog, patuljasta rasta; patuljak
kicoš muškarac koji uočljivo mnogo polaže na dotjerivanje; gizdelin, pomodar
laf žarg. pravi momak, momak od oka, momak koji se po svemu želi sviđati djevojkama; naočit momak
ljudeskara augm. i hip. krupan muškarac visoka stasa i velike snage; div, gorostas, kolos, ljudina
mrga ekspr. vrlo snažna osoba, vrlo jake tjelesne konstitucije
muškarčina augm. od muškarac, pravi muškarac, onaj koji se odlikuje onim što se očekuje od pravog muškarca u vanjštini i ponašanju, tipičan muškarac od glave do pete
prasac 2. pren. pejor. a. onaj koji je neuredan, nečist
slon 2. pren. pejor. a. onaj koji je nespretan, glomazan
svinja 2. pren. pejor. a. prljav, neuredan čovjek
trbonja onaj koji ima velik trbuh
ždrijebac 2. pren. razg. (u šali) žilav mladić pun muške snage
RHJ
atlet 2. pren čovjek goleme snage; junak, orijaš, div
bradonja čovjek koji nosi veliku bradu
brkonja čovjek koji ima velike brkove
ćelavac ćelav čovjek; plješivac
ćosavac zreo ćosav čovjek, komu ne raste brada; golobradac
dugonja visok čovjek
fićfirić reg kicoš, gizdelin
gizdelin (ž gizdelinka) gizdav čovjek; gizdavac, kicoš
gorostas čovjek goleme veličine; div, orijaš
grmalj 2. → ljudeskara, → nezgrapnik
kepec → patuljak
kicoš muškarac koji se mnogo dotjeruje i kiti; gizdelin
ljudeskara visok i krupan muškarac; mrga
mrga čovjek vrlo snažne i krupne tjelesne građe
muškarčina čovjek koji izgledom i ponašanjem utjelovljuje pojavu muškarca
prasac 2. pren pogr a. neuredan, prljav čovjek
slon 2. pogr glomazno, nezgrapno čeljade
svinja 2. pren pogr a. prljav, neuredan čovjek
trbonja podr čovjek velika trbuha
Razvoj polisemne strukture leksema koji primarno označavaju životinju obično se temelji na leksičkoj metafori proizišloj iz kolektivne ekspresije kojom se određene ljudske karakteristike svode na predodžbe o karakteristikama određenih životinja.36 Pri takvu se asociranju najčešće prizivaju negativne konotacije, pa označavanje čovjeka imenicama za životinje mnogo češće upozorava na njegove mane i nedostatke nego na vrline. To se lako može dovesti u vezu s hijerarhijskom organizacijom „velikog lanca postojanja“ (engl. Great Chain of Being) koji su Lakoff i Turner (1989: 160–181) odredili kao kulturni model i kognitivni alat kojim se živa bića i neživi entiteti raspoređuju na okomitu ljestvicu s obzirom na (čovjekovu) procjenu viših i nižih oblika postojanja. Poredak entiteta u osnovnom je modelu te ljestvice sljedeći: ljudi > životinje > biljke > složeni predmeti > prirodne fizičke stvari (idem: 170–171).37 Dakle ljudi se smještaju na višu razinu od životinja, pa je metaforičko svođenje ljudi na životinje jedan od najčešćih mehanizama leksičke inferiorizacije ljudi. Način na koji poimamo reprezentativne karakteristike životinja i biramo koje su životinje najbolje metafore za određene ljudske osobine svakako je predmet posebne rasprave; ovdje valja upozoriti na rodne specifičnosti identifikacije ljudi sa životinjama i perpetuiranje rodnih stereotipa u rječničkim definicijama sekundarnih značenja imenica za životinje. Već se u prethodnom odjeljku moglo uočiti povezivanje ljudi slabijih intelektualnih sposobnosti s određenim životinjama, što je uočljivije u imenica za žene (npr. guska, gusketina, kokoš, koza, tuka) nego u onih za muškarce (npr. konj, tukac).38 Osim toga mnogi se oblici ekstremnog ponašanja ili ponašanja u kojem se prepoznaje nedostatak kontrole prokazuju degradiranjem čovjeka na životinju (npr. kobila, kreketuša, krmača, kučka, kuja, prasica; konj, krmak, mekušac, paun, pijetao, picajzla, prasac, sivonja, slon, svinja; usp. Lòpez Rodríguez 2009). U semantičkom polju izgleda i fizičkih karakteristika imenice za žene uglavnom nose pejorativno i deprecijativno značenje, što posebno potvrđuju imenice koje primarno označavaju životinju (npr. bikača, kobila, krava, krmača). U njihovim se definicijama u Velikom Aniću pojavljuju intenzifikatori vrlo, pretjerano, veliko, čime se posebno naglašava ženska debljina i neskladnost. Među imenicama za muškarce negativnu konotaciju nose imenice prasac, slon i svinja, no u njihovim se rječničkim definicijama kao arhisem ne pojavljuje imenica muškarac ili sintagma muška osoba, nego se rabi epicen čovjek ili formula onaj koji.
Ne priziva svako upućivanje na čovjeka imenicom za životinju negativne konotacije; naprotiv, u nekim se slučajevima na taj način ističu poželjne i cijenjene ljudske osobine (npr. mrav i pčela konotiraju marljivost, sova mudrost, a srna, gazela i košuta vitkost i eleganciju), no one se u pregledanim rječnicima ne navode. Štoviše, sekundarno značenje imenice sova u Velikom se Aniću uopće ne dovodi u vezu s mudrošću, nego s ružnom ženom (‘ružna, ob. ženska osoba izbuljenih očiju i kljunasta nosa’). Metaforički transfer pozitivnih obilježja sa životinja na ljude uočava se u definiciji sekundarnog značenja imenice lav u semantičkom polju muških karakternih osobina (‘hrabar, srčan čovjek’), a može se naslutiti i u definiciji imenice mačka u semantičkom polju ženskog izgleda (‘ženska, djevojka (ob. zgodna); komad’). Doduše, pitanje je koliko je upućivanje na ženu imenicom mačka (kao i imenicama koka i riba) doista pozitivno intonirano i doživljavaju li žene takvu praksu kao kompliment ili kao neukusno dobacivanje. U definiciji sekundarnog značenja imenice bik u Velikom se Aniću naglašavaju dojmljive muške fizičke karakteristike i uopće se ne spominju – svim govornicima poznate – negativne konotacije vezane za upućivanje na muškarca tom imenicom (npr. tvrdoglavost, neotesanost, glupost, sirovost). Nadalje sekundarno je značenje imenice ždrijebac ʻžilav mladić pun muške snageʼ; iziđe li se iz polja animalne metaforike, može se primijetiti da se muška snaga ističe i u definicijama imenica atlet, gorostas, ljudeskara i mrga, dok je muškarčina, između ostaloga, „pravi muškarac“ i „tipičan muškarac od glave do pete“, bez ikakvih naznaka ironičnih konotacija u uporabi te imenice. Sintagma ženska snaga očito izaziva zazor u leksikografa, pa se imenica bikača radije definira s pejorativnim kvalifikatorom kao ʻvrlo ili pretjerano snažna ženska osobaʼ nego kao ʻžilava osoba puna ženske snageʼ. To bi valjda ekscesno koreliralo s definicijama imenica ždrijebac, atlet, mrga, bik. Dakle pozicija iz koje se procjenjuje izgled muškaraca i žena ponovno je muška: ženski se izgled uglavnom kritizira, a muški se hvali.
3. Seksualnost
Imenice za žene
Veliki Anić
drolja pejor. 1. prostitutka; droca
fifica žarg. pejor. ženskica, promiskuitetna djevojka, kurvica
flundra reg. pejor. ženska osoba koja se za novac upušta u spolne odnose s muškarcima, koja se odaje bludu; bludnica, flandra, palandra, prostitutka
fuksa reg. pejor. kurva, prostitutka
inoča razg. ljubavnica oženjena čovjeka
koketa žena koja se nastoji svidjeti očijukanjem
konkubina pov. ljubavnica čovjeka iz aristokratskih visokih krugova ili vladara; priležnica
kurtizana 2. žena lakog morala; bludnica
kurva vulg. pejor. 1. a. nevjerna žena b. žena koja ulazi u veze s muškarcima za novac; kurba, prostitutka
metresa suložnica čovjeka iz visokog društva [kraljeva metresa]; ljubavnica, milosnica, priležnica
namiguša pejor. ženska osoba koja namjerno privlači pažnju muškaraca; koketa
nimfeta 1. maloljetnica s prerano izraženom erotičnošću kojom privlači zrele muškarce; nimfica
palandra reg. pejor. žena koja ulazi u veze s muškarcima za novac; kurva, prostitutka, bludnica
priležnica knjiš. 1. ljubavnica 2. ona koja živi s kim nevjenčano
prostitutka služb. ona koja se bavi prostitucijom; kurva
∆ duševna prostitutka razg. pejor. 1. ona koja sanjari o seksualnim avanturama, a ne usudi se upustiti u istinsku vezu 2. ona koja iskorištava muškarca i drži ga u nadi da će postići uspjeh; ona koja obećava ili daje nade u intiman odnos u koji ne misli ući
radodajka žarg. ona koja lako ulazi u spolne odnose s muškarcima
RHJ
drolja pogr uličarka, prostitutka, kurva
flundra raz prostitutka
fuksa vul reg drolja
inoča 2. → priležnica
koketa žena koja naglašeno nastoji privući muškarce; namiguša
konkubina žena koja živi u nevjenčanom braku; suložnica
kurtizana 2. raz žena koja živi od prostitucije; prostitutka
kurva vul bludnica, prostitutka, drolja
metresa ljubavnica, priležnica
namiguša žena koja očijukanjem privlači muškarce; koketa
priležnica žena koja živi nevjenčano kod muškarca; konkubina
prostitutka žena koja prodaje svoje tijelo za spolne užitke, koja se bavi prostitucijom; javna žena, uličarka, kurva
ženka 2. žena u čijoj naravi prevladava putenost
Imenice za muškarce
Veliki Anić
bludnik pejor. 1. onaj koji se odaje bludu; razbludnik, razvratnik
erotičar razg. onaj koji je pretjerano erotičan, koji je opsjednut erotikom; erotik
galeb reg. pren. plaćeni, mlađi ljubavnik, osobito starijim, imućnijim damama; žigolo
kurvar/kurviš vulg. 1. onaj koji je sklon kurvama, onaj koji se kurva
priležnik 1. onaj koji živi s tuđom ženom; ljubavnik 2. onaj koji živi sa ženom nevjenčano
prostitutka ∆ muška prostitutka muška osoba koja se bavi prostitucijom
tetka 2. pren. pejor. a. homoseksualac
ženskar onaj koji rado i često osvaja žene, onaj koji juri za suknjama
žigolo mladi muškarac kojeg uzdržava starija žena (obično uz ljubavničke protuusluge)
RHJ
bludnik (ž bludnica) muškarac koji se odao bludu; razvratnik
erotičar 2. bludnik, razvratnik
galeb 2. raz muškarac koji živi od ljubavnih usluga koje pruža starijim damama; žigolo
kurvar vul bludnik, kurviš
priležnik muškarac koji živi nevjenčano kod žene; konkubin
ženskar muškarac koji stalno osvaja žene, koji mijenja mnoge žene
žigolo mladić koji za novac pruža ljubavne usluge starijim ženama
Imenice koje označavaju ženu s obzirom na seksualnost definiraju se izrazito androcentrično, ponajprije zato što se u žensku seksualnost zadire mnogo agresivnije nego u mušku. Ženska se seksualnost određuje kao nešto sramotno, nemoralno, ružno, skandalozno, devijantno i nedopustivo te se često osuđuje. Očitu pristranost sastavljača definicije potvrđuje zamjetna razlika među dvama promatranim rječnicima: u RHJ nema natuknica fifica, palandra, radodajka, a definicije istih imenica katkada se znatno razlikuju (usp. konkubina, kurva; nimfeta je u RHJ opisana isključivo u okviru filmske terminologije, a u Velikom Aniću kao ‘maloljetnica s prerano izraženom erotičnošću kojom privlači zrele muškarce’). Definicije u Velikom Aniću mnogo su opsežnije i afektivnije nego u RHJ. Da je riječ o nepristranom evidentiranju jezične uporabe, definicije bi u obama rječnicima bile podudarne i opsegom i tonom te ne bi odavale stav autora definicije prema referentici. Inzistiranje na asociranju negativnih konotacija uz imenice koje ženu označavaju s obzirom na seksualnost posebno dolazi do izražaja pri nizanju pejorativnih sinonima iza definicija značenja u Velikom Aniću. Primjerice iza definicije imenice flundra pojavljuju se čak četiri sinonima: bludnica, flandra, palandra, prostitutka. Iznenađuje kvalifikator služb. iza natuknice prostitutka u istom rječniku jer upućuje na „službenu uporabu“, što podrazumijeva da je neslužbeni način upućivanja na prostitutku uporaba sinonima kurva koji dolazi iza definicije. (Valja primijetiti da se iza definicije sintagme muška prostitutka ne navode sinonimi kurvar i kurviš.) Primarno je značenje imenice kurva u Velikom Aniću ʻnevjerna ženaʼ, što je potpuno krivotvorenje podataka o izvanjezičnoj zbilji jer izjednačuje nevjernu ženu s prostitutkom. Ne samo da takvih analogija nema u RHJ nego ih nema ni u Broz–Ivekovićevu rječniku iz 1901, gdje se imenica kurva u sekundarnom značenju određuje čak kao epicen, odnosno kao ʻpsovka čovjeku nepouzdanu, nevjernuʼ, a u primjerima se pojavljuju muški referenti („Gdje si, Šujo, očigledna kurvo! koji meni o nevjeri radiš?“). U Velikom Aniću navode se dvije „frekventne“ sintagme u kojima se pojavljuje imenica prostitutka; prva je od njih duševna prostitutka, a druga muška prostitutka. Dok je potonja sintagma dobro poznata govornicima hrvatskog jezika i potvrđena mnogobrojnim rezultatima internetskih pretraga, prva se sintagma može pronaći samo kao citat Anićeve definicije u tekstovima čiji se autori pitaju koja uporaba potvrđuje to slikovito značenje.39 Zato se izmišljanje opširne definicije značenja sintagme duševna prostitutka ni uz najbolju volju ne može držati ničim drugim osim leksikografskim seksizmom. Dovoljno je pročitati drugo značenje (ʻona koja iskorištava muškarca i drži ga u nadi da će postići uspjeh; ona koja obećava ili daje nade u intiman odnos u koji ne misli ućiʼ) da se uoči inzistiranje na scenariju u kojem pokvarena žena muči i iskorištava nemoćna muškarca, žrtvu vrijednu sućuti. Imenice za muškarce definiraju se neutralno i diskretno (usp. bludnik, erotičar, kurvar), bez ikakvih predrasuda i afektacije. Dok se imenica radodajka u Velikom Aniću definira kao ʻona koja lako ulazi u spolne odnose s muškarcimaʼ, ženskar je ʻonaj koji rado i često osvaja žene, onaj koji juri za suknjamaʼ. Odmjerenost i pažljivost u definicijama imenica za muškarce očituje se u obzirnu izbjegavanju semova spolnosti i novca, pa se žigolo definira kao ʻmladi muškarac kojeg uzdržava starija žena (obično uz ljubavničke protuusluge)ʼ. U semantičkom polju seksualnosti asimetrija između definicija imenicâ za žene i muškarce očekivano je najveća i potvrđuje leksikografski običaj da se imenice za muškarce definiraju neutralno ili da su čak pozitivno konotirane, a da definicije imenica za žene evociraju negativne stereotipe i difamiraju referentice. Očito je dakle da Veliki Anić i RHJ potvrđuju, odobravaju i autoriziraju seksističku leksikografsku praksu te tako perpetuiraju neravnopravan i nepošten leksikografski tretman imenica za žene.
4. Ekscentrični rječnici
Shvati li se naziv rječnik generički, kao ʻknjiga riječiʼ, tada on ne obuhvaća samo „službene“ svoje vrste (opće, deskriptivne, terminološke, prijevodne rječnike i sl.) nego i mnoge svoje ekscentrične izdanke (Treichler 1989: 58). Postoji niz osebujnih rječnika koji kreativno iskorištavaju formalne okvire toga žanra puneći ga neočekivanim i originalnim sadržajima: Purgerski rječnik (2013) Ivana Brnčića, Parapsihologijski rječnik (1998) Borislava Ostojića, Rječnik ezoterizma (2007) Pierrea A. Riffarda, Đavolji rječnik (2008) Ambrosea Biercea, Rječnik epohe (2010) Seada Alića, Mali rječnik romantizma (2001) Željka Ivanjeka, Rječnik za petak i subotu (2004) Mile Stojića, Rječnik znamenja i praznovjerica (2005) Philippe Waring, Rječnik uvriježenih mnijenja (2007) Gustavea Flauberta, Rječnik neobičnih i zanimljivih brojeva Davida Wellsa, Sexicon: rječnik seksualnih termina (1998) Nenada Veličkovića. Primjer je ekscentričnog rječnika i A Feminist Dictionary Cheris Kramarae i Paule A. Treichler (1985). U njemu su u središtu pažnje žene i način na koji same sebe definiraju, što nimalo ne ovisi o tome kako ih vide muškarci i (muške) institucije. Autorice rječnika inzistiraju na tome da žene proizvode, artikuliraju, autoriziraju i interpretiraju nova značenja (Treichler 1989: 67–68). Drže da se leksikografske definicije leksičkog značenja moraju temeljiti na iskustvu jezične uporabe, a kako su takva iskustva promjenjiva, definicije ne mogu biti sveobuhvatne, bezvremenske, monolitne kategorije neovisne o kontekstu (idem: 74). Riječi se pune značenjem u kontekstu i zato svaka definicija mora biti artikulacija upravo onih značenja koja jezična zajednica oblikuje u kontekstu jezične uporabe. To znači da valja upoznati povijest i narav diskursa iz kojeg se značenja deriviraju, potom treba oprezno procijeniti koja su značenja doista opća i frekventna te se naposljetku mora osmisliti definicija koja ne producira i ne autorizira nikakve predrasude i stereotipe. Prema tako postavljenim kriterijima mnoge se definicije leksičkih jedinica spomenutih u ovom poglavlju moraju ili izbaciti iz općeg rječnika ili označiti primjerenim kvalifikatorima jer su zastarjele (npr. djevojka 4. ʻona koja pomaže u kući, kućna pomoćnicaʼ; žene 3. ʻosobe koje spadaju u poslugu ili u radnu snaguʼ), regionalne ili okazionalne (npr. papak ʻonaj koji se spušta s kamenjara ili dolazi iz zaostalih krajeva u gradoveʼ), nepotvrđene u korpusu (npr. duševna prostitutka ʻ1. ona koja sanjari o seksualnim avanturama, a ne usudi se upustiti u istinsku vezu 2. ona koja iskorištava muškarca i drži ga u nadi da će postići uspjeh; ona koja obećava ili daje nade u intiman odnos u koji ne misli ući’), seksističke (npr. žena ʻosoba po spolu suprotna muškarcuʼ; kurva ʻnevjerna ženaʼ) ili na koji drugi način pristrane i afektivne (derogativne, deprecijativne, jednostrane itd.).
Treichler (1989: 61–62) naglašava da izbori u feminističkom rječniku također mogu biti problematični te da i u takvu rječniku ima neizbježnog privilegiranja, ali zato su ona i Ch. Kramarae zahtijevale kritiku svojeg rječnika i prijedloge za promjenu. Dakle njihov rječnik nije preskriptivan, nametljiv ni isključiv, samo je svojevrsna reakcija na opće, autoritativne rječnike koji pod krinkom objektivnog registriranja jezične uporabe ovjekovječuju rodne stereotipe.
Ništa se u leksikografskoj praksi neće promijeniti ako netko ne reagira i upozori autore ili urednike rječnika na pogreške. Gorjanc je (2007) upozorio, između ostalog, na neravnopravan leksikografski tretman imenica za žene i muškarce u Slovaru slovenskega knjižnega jezika (1970–1991 [2000]) i njegove su primjedbe shvaćene ozbiljno: u sljedećem izdanju tog rječnika (2014) sporna su mjesta korigirana. Stoga vjerujemo da će se u nekom sljedećem izdanju RHJ-a (neudana) žena definirati kao ʻženska osobaʼ, a da se u Velikom Aniću kurva neće definirati kao ʻnevjerna ženaʼ.
Imeničke (novo)tvorenice sufiksom -uš-a u jeziku Matka Peića
U putopisnim knjigama Matka Peića često se pojavljuju imeničke tvorenice izvedene sufiksima koji završavaju na -uš-a. Velik broj tih imenica Peićeve su realizacije postojećega tvorbenog uzorka u hrvatskom jeziku koji dotad nije bio ostvaren u vezi s nekim osnovama. Imenice će biti razvrstane u značenjske skupine, opisat će se tvorbeni načini kojima su nastale te će se iz rodnolingvističke perspektive ispitati asimetrija u obilježenosti imenica za ženske osobe na -uš-a i njihovih mocijskih parnjaka muškog roda. Na kraju će se tematizirati nagli porast produktivnosti sufiksa -uš-a kojeg se tvorbeni potencijal danas najviše iskorištava u medijskom i kolokvijalnom diskursu.
1. Uvod
Fonološke, morfonološke, morfološke, sintaktičke i leksičke posebnosti slavonskih govora u kroatističkoj se teoriji i praksi nazivaju slavonizmima (usp. npr. Ham 2009; Berbić Kolar i Kolenić 2014). U užem se smislu taj termin rabi za slavonske leksičke regionalizme poput imenicâ ker ‘pas’, keruša ‘kuja’, garavuša ‘crnka’, komšija ‘susjed’, kecelja ‘pregača’ (usp. npr. Milas 2016). Standardološko i leksičkosemantičko značenje termina slavonizam valja razlikovati od njegova dijalektološkog značenja koje podrazumijeva akuzativno-genitivni sinkretizam u imenica muškoga roda prve deklinacijske vrste u starim štokavskim govorima u sjevernoj Slavoniji i u nekim kajkavskim govorima (Lončarić 1996). Imajući na umu višeznačnost termina slavonizam u kroatističkoj literaturi, u ovom se poglavlju ograničavamo na njegovo leksičkosemantičko značenje i primjenjujemo ga na analizu tvorbenih neologizama u putopisnom opusu književnika Matka Peića.
U putopisnim knjigama Skitnje (1967, 21985, 31996), Evropske skitnje (1985), Ljubav na putu (1984), Crno zlato (1974) i Jesen u Poljskoj (1969)40 Matka Peića pojavljuju se mnogobrojne imenice tvorene sufiksom -uš-a i sufiksima koji završavaju na -uš-a, kao što su -ar-uš-a, -l-uš-a, -at-uš-a, -jak-uš-a i -đ-uš-a.41 Babić (2002: 356–357, 363) spominje samo sufikse -uša, -kuša i -euša, a Barić i dr. (1995: 315) i Silić–Pranjković (2005: 168) samo sufiks -uš-a, pa su ostali sufiksi uspostavljeni i izlučeni na temelju korpusa koji se u ovom poglavlju obrađuje. Nije naime upitno da su imenice blataruša, drumaruša, legaruša, livadaruša, lopataruša, minđaruša, naftaruša, patkaruša, pekmezaruša, pjeskaruša, ravničaruša, savaruša, slamaruša, šankaruša, šiltaruša, školjkaruša, šleparuša i tapkaruša tvorene sufiksom -ar-uš-a, imenica autoritetluša sufiksom -l-uš-a, imenica Breganatuša sufiksom -at-uš-a, imenica pametnjakuša sufiksom -jak-uš-a, a imenica Samoborđuša sufiksom -đ-uš-a. Takav je opis sufikasa usklađen s načelima dubinske morfske raščlambe koju su u jezikoslovnoj kroatistici temeljito razradili Josip Silić i Ivan Marković.
2. Semantička klasifikacija Peićevih novotvorenica
Velik broj imenica tvorenih sufiksima na -uš-a u Peićevim putopisima realizacije su postojećega tvorbenog uzorka u hrvatskom jeziku koji dotad nije bio ostvaren u vezi s nekim osnovama. Zato većina tih tvorenica nije zabilježena u općim rječnicima hrvatskog jezika niti se na njih nailazi pretraživanjem interneta. „Riječ koja još nije ostvarena, ali bi se po tvorbenom obrascu lako i jednostavno mogla ostvariti“ Babić (2002: 54–55) naziva potencijalnom riječju, pa bi se Peićeve (novo)tvorenice sufiksima na -uš-a mogle držati ostvarenjem tvorbenog obrasca u kojem se imeničkoj, glagolskoj ili pridjevskoj osnovi dodaje jedan od, obično obilježenih, sufikasa koji završavaju na -uš-a. Imenice će se najprije razvrstati po značenjskim skupinama (prema Babić 2002), a potom će se analizirati iz perspektive derivacijske morfologije i rodne lingvistike.
Najvećim brojem primjera obiluje skupina imenica koje označavaju žensku osobu. Unutar te se skupine razlikuje nekoliko značenjskih podskupina.
A. Imenice koje označavaju stanovnicu kojega mjesta, grada, regije ili države (npr. Baranjuša, Breganatuša, Davoruša, Hrvatuša, Portugaluša, Samoborđuša, Venecijanuša, savaruša, sjevernjakuša).
Onda ti dođu mreže obiteljske u kojima se (...) valja i probija glas o udaji (napokon) neke Baranjuše. (LjnP, 262)
Konj bi te mogao iznijeti na vrh Svete Gere odakle bi vidio žumberačka sela od daljine malešna i modruljasta po bregovlju poput medaljona koje po prsovlju nošahu stare Samoborđuše i Breganatuše! (LjnP, 127)
Susretoh jednu sedamdesetgodišnjakinju koja mi reče (...) da je prava Davoruša, lađaruša. (CZ, 91)
Djevojka, trinaestogodišnja Hrvatuša, s naočalama, ide po vodu i viče: „Tukec!“ (LjnP, 141)
Inače, Portugaluša ti nije ne znam kakva mondenka. (ES, 314)
A njegov crni ormar u sakristiji s odijelom za Veliki petak bio je u sjaju karneola kao kosa Venecijanuše! (CZ, 134)
Savaruše koje je zamijesilo ovo teško blato, savuljci kojima je ova strašna rijeka udahnula dušu. (CZ, 85)
Na peronu poljske seljanke, one slavenske sjevernjakuše s bijelim i crnim šubarama. (JuP, 180)
B. „Imenice koje označuju žene koje su se ljubakale, spavale s osobom (osobama) označenom u izvedeničkoj osnovi“ (Babić 2002: 356) ili suprugu osobe označene u izvedeničkoj osnovi (npr. garnizonuša, kapetanuša, kaplaruša, oficiruša, regimentuša, remonteruša, remorkeruša, soldatuša, šleparuša).
Garava garnizonuša! Komad žene! Bitangina bedevija! (S, 277)
Kapetanuša sluša: gavrani stružu stara pasja rebra... (S, 285)
Babogretka je živa žena: soldatuša – kćerka kaplaruše, unuka Reljkovićevih tobdžija. (S, 275)
Nad starom kaplarušom kruže strvinarke: gavran, vrana. (S, 285)
(...) gdje su oni davni dani graničarskih topnika kad je nasmijana oficiruša ujutro pritiskala bedrom prljavog, zdepastog gusaka. (S, 277)
Ne znaš kad je na mrciništu starici oficiruši jezivije. (S, 284)
Hrptom nosa uprt u prsnu kost regimentuše (...) osjećaš da jezikom drobiš meso nazrnano u neke sakrivene ogromne ogrozde... (S, 274)
Kuckajući nožem po porciji odojka jedna udovica remonteruša je upućivala... (CZ, 194)
Sisuškanje šleparuša i guzikarije remorkeruša (...) sve je to bilo premaleno za njegovu strast. (CZ, 100)
Zdrava davna rimska sela mijesila su ovdje i pekla zemlju: vrčeve u obliku koljena, grudi, zdjele s plastičnim madežima seoskih baba i veselih soldatuša. (S, 107)
Svud zrak plav kao podočnjak soldatuše. (S, 236)
U krvi joj regimentski bubanj, u bedru top. Garavuša. Soldatuša. (S, 274)
Tu ljeti ko vodena mušica pod repom rode ili zimi ko vodeni crv u maternici vidre, divno žive šlep-krmar i njegova šleparuša. (CZ, 80–81)
A šleparuša? E, šleparuša ti je posebna žena. Rijetko je ugledaš. Vječno je u kabini uz muža. (CZ, 81)
C. Imenice koje označavaju nositeljicu osobine ili imenuju žensku osobu prema nekoj istaknutoj navici i vanjskom obilježju (npr. anđeluša, autoritetluša, bećaruša, bremzaruša, čizmaruša, frigiduša, garavuša, keruša, klataruša, merceduša, mlakuša, pametnjakuša, pekmezaruša, pendžeruša (sic!), tapkaruša).
A kad su mi još prišapnuli da su to nekakve autoritetluše u kulturi, neke ženske budže u administraciji – okrenuo sam glavu na drugu stranu. (CZ, 199)
I da misliš na snagu siječnja, koji pod tobom ukrućuje lice svježe zakopanog bekrije, steže jučer još topla bedra bećaruše. (LjnP, 249)
Bijela glista se tu zna prisisati o crijevo ponekoj bećaruši i slatkim svrbežom je tjerati da brže veze: cifrašice, škofričiće, kolica, pužiće. (S, 279)
Relkovićeva Babogredska bećaruša – sestra je Hogarthove londonske muškolovke. (ES, 160)
Iako često nije teža od pet purica, svojemu je mužu u dane berbe strašna bremzaruša. (LjnP, 124)
Jajati mesari u opelrekordu, sisata čizmaruša na motorbiciklu. (LjnP, 177)
Ali i moja dosada i zijevanje koji mi se uvijek jave kad pogledam na onu crvenu i zlatnu pustinju loža, na onaj katafalk sterilka, frigiduša i impotentulja koje mrze Mesalinu. (CZ, 199)
U krvi joj regimentski bubanj, u bedru top. Garavuša. Soldatuša. (S, 274)
Zato nije čudo da je Matija Antun Relković u crnom blatu ravnog Svinjara napisao „Satira iliti divjeg čovika“ psujući strast lola i keruša. (LjnP, 211)
I da za oko tih mladih veterinara i inženjera agronomije, šumarstva i nafte nije bila tu u „Šljukinom Gonu“ servirana „žena“ kakvu nam nudi naša slikarska „naivna staklenina“, neka ušljivica, drapađoza, usranka, droplja, luftiguzača, keruša, pišulja, klataruša, Marička, minđura, šupirka, pogrmljuša, žaba krastača, a ponajmanje neka kravenda, bukva, ševa govnaruša, fektarica, čapljina čizma, dravska pjeskaruša, picokišnica. (CZ, 256)
U vikendici novi, laki aluminijski krevet za mercedušu. (CZ, 245)
Poznavao je svog mlakonju grofa i svoju mlakušu groficu. (LjnP, 144)
Nikad ne poteži za jezik malog mudrijaša svinjara iz Molva ili sitnu pametnjakušu gušćaricu (sic!) iz Virja. (LjnP, 174)
Vidio sam Ininu naftnu postaju (...), kako na kontinentu daje energiju da vidiš: (...) guzatu pekmezarušu u Moslavini. (LjnP, 61)
Pendžeruša (sic!) i njezin ljubavnik priplotnjak okreću uho od dana. (S, 234)
Brod je pod papučom graničarke, nježne tapkaruše, ogromne guzende koja crvenom maramom – ako je mlada – pali ili crnom maramom – ako je stara – zamračuje Brod. (LjnP, 221)
D. Imenice koje označavaju ženu prema njezinoj profesiji ili aktivnosti i poslu koji obavlja (npr. alpinuša, kelneruša, koščuvaruša, mostaruša, moteluša, šankaruša, školjkaruša).
Staza bernardinca s burencem, alpinuše s runolistom na jakoj prsnoj kosti i Tirolca s divokozinim repom za zelenim šeširom. (ES, 233)
Kelneri „Bijele lađe“ s osmijehom, mekšim od gljiva uz divljač i kelneruša s grudima sitnijim od lastavičjih gnijezda – tako su mi oprezno, bezalkoholno, uzdignutim obrvama, šapćući rastavljali slova: tartar sos! (LjnP, 261)
(...) a što sve ne nafantazira nesretni lađar o Slavonkama i Bosankama... Jedne su mu, kaže, mesnjače s gusjom kožom, a druge koščuvaruše s telećim očima. (CZ, 96)
Kraj uvučenog sidra, kraj onog roga za dozivanje šlepdžija, mostaruša i Ciganka (...) stizali su mornari. (CZ, 93)
Pod starim gradom Marta nije više sveta gostioničarka s vinom i kruhom, nego moteluša sa servisom, od automobilskog nadalje. (ES, 233)
Da je šank zbilja kapetanski most, to ne vidiš samo po sjaju lakirane hrastovine, po blistanju mjedenih okova, nego u prvom redu po sijevanju puti i po preljevu kose šankaruše – neobičnog ženskog kapetana! (ES, 102)
Vjetreničar, mazgar ili lončar došao je u Lisabon iz Alenteja kupiti nešto svojoj runjačici kukuruza, iz Estremadure – svojoj školjkaruši. (ES, 315)
Imenice na -uš-a označavaju i životinje: kobilu (doruša, đubretaruša, legaruša), lastavicu (dravaruša, pobrijeguša (sic!)), ševu (govnaruša/govnjaruša), kokoš (potepuša), svraku (prostakuša), šljuku (seljakuša) ili koju drugu pticu (livadaruša, močvaruša), krmaču (kaljužaruša), mačku (kamenjaruša), kuju (klataruša, patkaruša) i žabu (livadaruša).
Tu oko Laslova – Kovoda ljeti vidiš dorušu, kobilu legarušu. (S, 299)
Strizivojna je spomenik konju, đubretaruši kobili, kladarašu ždrepcu. (LjnP, 225)
Pogled nekud u ogromnu daljinu u kojoj se – kao u gnijezdu lastavice dravaruše – miješaju blato i modrina. (CZ, 170)
Samo treba graditi u već, od prirode napol sagrađeno – kao što rade orao i lastavica pobrijeguša. (LjnP, 55)
Lavež pasa dizao je ritam, kukuriku pijetla oštrio krešendo, cvrčanje ševa govnaruša ustjeravalo je na pakleni finale! (CZ, 258)
Uz rakiju muško, skitničko snatrenje: (...) krajem (u ovo doba) nalik jazavcu koji spava u zimskom snu, duboko u toplom podzemlju, s krmeljem na oku krupnijim od zrna zobi pod noktom ševe govnjaruše! (LjnP, 175)
Kao njezina kokoš potepuša – i ona je landrača. (S, 270)
Naš remorker (...) tako meko, nečujno klizi, da čak ne prekida prostakušama svrakama (...) njihovu posprdnu igru. (CZ, 84)
Da, volim Krakow: vavelske tornjeve sa svecima i kripte s kraljevima, ali ništa nije manja moja ljubav za Krakow s divljim seljačkim zecom koji stoji u rasvijetljenom izlogu obješen okomito na korzo i sa seljakušom šljukom koja leži vodoravno s korzom! (JuP, 250–251)
Na svrbljivog bika ne slijeće livadaruša, ona ptičica kojoj su najmilije mušice kraj oka kobile, muhe oko ovnova muda. (ES, 100)
(...) ispod bika skače žaba livadaruša, iznad bika leti ševa, oko bika zuje obadi i lijeću mušice. (ES, 116)
Kad sam prišao bliže, opazio sam da vijećnica oblikom i bojama ne prelazi samo od ždrala na ostale močvaruše i na sam pejzaž bare, nego da se proširuje i na šumu. (JuP, 221)
(...) mast krmače kaljužaruše. (LjnP, 112)
Mačka kamenjaruša na malom groblju. (LjnP, 72)
Tvrdi sat slavonskog svitanja kad je još sve zaleglo: i krv u kruni pijetla i mjesečina u žili ždrijepca i krpelj u sisi klataruše kuje. (CZ, 58)
Da, Drava je Osijekom ljuljala lokote drvarnica, kotrljala u šašu izgubljene brnjice kuja patkaruša. (CZ, 146)
Biljke označavaju imenice livadaruša (pasji repić, vrsta trave), poleguša (vrba), pubertuša (breza), ravničaruša (šuma).
Stara savska obala, iako gažena naftaškom čizmom, sva je još u šupljikavom cvijeću stocvjetarke i biljci livadaruši zvanoj pasji repić. (CZ, 74)
Krda močvarnih hrastova i čopori vrba poleguša zavode ga. (CZ, 99)
Tek pubertuša breza koju zakite jedva dvije, tri dlake iz repa divljeg zeca. (LjnP, 22)
Ne mogu bez tog slavonskog putovanja u studenom oko svetog Martina – kad ti u automobilskom prozoru na čeljust sja olovna modrina oranica, a na čelu blista bakrena rumen propale naše šume ravničaruše! (LjnP, 222)
Nekoliko imenica označava građevine, uglavnom kuće (blataruša, panonuša, pleteruša, prizemljuša, seljakuša, slamaruša), a neke i gostionicu (drumaruša) ili birtiju (autobusuša).
Pred Kninom poslije pleteruša i blataruša, oko Golubića prve kamene kuće! (LjnP, 55)
Ta je kuća tipična ugarska prizemnica, ona uz seoski put zastala duga kuća panonuša, s guskom u temelju i s gavranom na krovu. (ES, 261)
Chopinova je rodna kuća nježna prizemljuša. (JuP, 99)
(...) u selu ima još i starih seljakuša kućerina. (ES, 228)
Miris mladih oraha iza žute prizemnice, crne slamaruše – kao u Piškorevcima. (ES, 253)
Toliko vole tu boju šaša i glave divljeg patka da su i gostionicu drumarušu nazivali „Zelengaj“. (LjnP, 246)
Od Novske do Zagreba. Birtija autobusuša. (LjnP, 251)
Vrstu lađe označavaju imenice lopataruša, naftaruša, šleparuša.
Radije mislim na kanonika Račkog koji je imao davno nekad volje i hrabrosti u „lopataruši“ – lađi na kolo – odvucarati se od Siska u Crno more do Odese. (CZ, 102)
Sve je ovdje na lađi naftaruši, kao i na naftnom polju u Beničancima – metalno. (CZ, 77)
Nadošle na rijeci lađe šleparuše, pune slavonske benićanske nafte. (LjnP, 49)
Od pojedinačnih su primjera zanimljive imenice za vrstu vode (izvoruša ‘izvorska voda’, mineraluša ‘mineralna voda’), kape (oficiruša ‘kapa kakvu nose oficiri’, šiltaruša), puške (kremenuša), kiše (listopaduša ‘kiša koja pada u listopadu’, ravničaruša ‘kiša koja pada u ravnici’), ceste (minđaruša ‘cesta s puno rupa’) i peći (naftaruša ‘peć na naftu’).
Dugo ih treba u vodi, šumskoj izvoruši pljuskati i šamarati da maknu osušenim repom. (LjnP, 120)
A i Turci (...) znali su ne samo ratnu, nego i mirnodopsku vrednotu požeškog pejzaža, kao idealnog mjesta za teferić sa zalogajem janjetine ili pastrve uz gutljaj hladne zdenčanice i kupke u vreloj veličkoj mineraluši. (LjnP, 228)
Na glavi mu kapa oficiruša, jednako rogata koliko elegantna. (CZ, 90)
Sjediš u jesenskoj, jockeyskoj ženskoj šiltaruši, lakšoj šubari s narukvicom nazrnanom perlima krupnijim od kiše. (JuP, 67)
Da bi došao iz Broda u Đakovo, treba da pet dana piješ i da s kapom šiltarušom na oku pocrniš od rakije. (S, 286)
Jedva se vide klinčanice za šubare i kožnate kape šiltaruše. (LjnP, 181)
Ova cesta zapraši se dimom manjim od onog iz stare kordunske kremenuše. (LjnP, 106)
Uskoro će listopaduša, ona hladna jutarnja kiša koja čovjeku na prozoru vlastitim disanjem ubija pogled oka. (JuP, 128)
Gorzkowica: šutljive šikarice u kojima kiša ravničaruša tako finim šuštanjem oglođe crkotinu krtice. (JuP, 24)
Bila je loša cesta, neka cesta minđaruša od koje si poskakivao u autu i morao pisati u igri nekih kamenih jaja, krupnijih od ždrijepčevih, na blatnim točkovima. (CZ, 40)
Teško razaznajem peć naftarušu i lovački zeleni pokrivač. (LjnP, 181)
3. Tvorbeni opis Peićevih novotvorenica
Imenice sa sufiksima na -uš-a izvode se od imeničkih, pridjevskih i glagolskih osnova. Izvedenice od pridjeva označavaju ženu prema boji kose ili puti (npr. garavuša ‘garava žena’) i prema istaknutoj osobini (npr. frigiduša ‘frigidna žena’, mlakuša ‘mlaka žena’, pametnjakuša ‘pametna žena’), a izvedenice od glagola ženu prema nekoj aktivnosti (npr. keruša ‘ona koja se keri’, klataruša ‘ona koja se klatari’, tapkaruša ‘ona koja tapka’), životinju prema aktivnosti ili osobini (npr. klataruša kuja) ili stvar (npr. cmizdruša ‘drvene ljestve koje cvile, cmizdre’). Najviše je izvedenica od imeničkih osnova. Među imenicama za ženske osobe jednu skupinu čine one koje su u mocijskom odnosu s (neobilježenom!) imenicom za mušku osobu (npr. Alpinuša – Alpinac, anđeluša – anđeo, bećaruša – bećar, kelneruša – kelner, prostakuša – prostak, seljakuša – seljak, sjevernjakuša – sjevernjak, Davoruša – Davorac, Baranjuša – Baranjac, Hrvatuša – Hrvat, Samoborđuša – Samoborac, Venecijanuša – Venecijanac, Portugaluša – Portugalac). Za tu skupinu imenica, koje su dakle u mocijskom odnosu s imenicama muškoga roda, Skok (1971–1974, III: 550) ističe da nemaju „pejorativne natruhe“. To bi možda i bilo tako da ne postoje neobilježene imenice ženskog roda tipa Alpinka, kelnerica, sjevernjakinja, Baranjka, Hrvatica itd. Zato ipak sufiksi -uš-a, -jak-uš-a, -ar-uš-a i -đ-uš-a u navedenim imenicama nisu neutralni nego afektivni i nose deprecijativno značenje. Drugu skupinu čine imenice nastale od iste osnove kao i imenice za mušku osobu, ali ne može se tvrditi da su u mocijskom odnosu jer ne znače isto: imenice muškoga roda označavaju vršitelja radnje (npr. kapetan, kaplar, lađar, oficir, soldat), a imenice ženskog roda njegovu suprugu ili ljubavnicu (npr. kapetanuša, kaplaruša, lađaruša, oficiruša, soldatuša).
Neke su imenice tvorene prefiksalno-sufiksalnom tvorbom (pobrijeguša (sic!),42 pogrmljuša, prizemljuša), a samo jedna složeno-sufiksalnom tvorbom (koščuvaruša).
4. O Peićevim novotvorenicama iz rodnolingvističke perspektive
Iz perspektive rodne lingvistike valja primijetiti asimetriju u odnosu među imenicama tipa kapetan, kaplar, lađar, oficir, soldat i kapetanuša, kaplaruša, lađaruša, oficiruša, soldatuša. Kao što je već rečeno, odnos je među tim imenicama samo prividno mocijski. Ako se mocijskom tvorbom drži izvođenje imenica „jednoga roda od imenica drugoga roda s razlikom u spolu“ (Barić i dr. 1995: 304; Barić 1987: 10; Silić 2004), tada bi se te imenice morale razlikovati samo po referencijalnome rodu i pripadati istoj značenjskoj skupini. Zato odnos među nabrojanim imenicama nije mocijski jer su im značenja različita (vršitelj radnje – supruga/ljubavnica). Kad bi se i od imenica muškog roda izveli pejorativi sufiksom -č-in-a (kapetančina, kaplarčina, lađarčina, oficirčina), označavali bi muškarca prema načinu na koji obavlja svoju dužnost (nesavjesno, preozbiljno/predoslovno) ili zlorabi svoj položaj. U imenica ženskog roda ističe se ili bračni status žene (kapetanova, kaplarova, oficirova, soldatova supruga) ili njezine seksualne navike koje se u našim jezičnim priručnicima ekspliciraju upravo politički nekorektno; npr. „Sufiksom -uša izvode se imenice koje označuju žene koje su se ljubakale, spavale s osobom (osobama) označenom u izvedeničkoj osnovi“ (Babić 2002: 356). To bi, dakako, značilo da je kapetanuša spavala s kapetanima, kaplaruša s kaplarima, oficiruša s oficirima, soldatuša sa soldatima itd. Slična preoblika ne postoji za imenice muškog roda! U vezi s tim sufiksom Bugarski (2006: 92) naglašava da „žensko u ovoj kulturi nikad nije bilo ravnopravno s muškom glavom, nego je bivalo predmet svakovrsnih stereotipa i predrasuda“. To potvrđuju i sufiksi -ulj-a (npr. pišulja, sisulja, guzulja) i -ar-a (npr. guzara, sisara, đubretara) koji su također „specijalizovani naročito za karakterizaciju žena, naravno opet negativnu, čime se pokazuje deo velikog bogatstva našeg rečnika u ovoj sferi“. Peićevo gomilanje imenica na -uš-a kojima referira na žene prema Pavletićevu (1987: 40) bi se tumačenju moglo opravdati jakim inzistiranjem „na krepkoći i muškosti stila“ jer su Peićeve „sanjarije lansirane prema istim orijentirnim idolima: prema pravim muškarčinama“, pa nije neobično da ćemo Peićev „agresivan, surovo muški, krepčinom nabujali stil očekivano pronalaziti i lako prepoznavati naročito u pasusima gdje se izravno doriče neskriven mužjački pogled na ženu“ (Pavletić 1987: 47).
5. Peićeve novotvorenice u rječnicima i na internetu
Rijetke su Peićeve novotvorenice registrirane u rječnicima.43 U svim pregledanim rječnicima osim u RHJ-u (dakle u AR-u, AdoK-u, Velikom Aniću, RMS-u i Matešiću) zabilježena je imenica doruša, s istim značenjem kao i kod Peića (‘kobila tamnoriđe boje’), dok je u svim rječnicima osim u AR-u zabilježena imenica garavuša, s istim značenjem kao i kod Peića (‘garava žena’). Imenica seljakuša zabilježena je u AR-u, RMS-u, RHJ-u, Velikom Aniću i Matešiću i označava neuglađenu ženu, a ne pticu ili kuću kao kod Peića. U četirima su rječnicima zabilježene imenice keruša (AR, AdoK, RMS i Matešić) koja označava samo kuju, a ne ženu kao kod Peića, klataruša (AdoK, RMS, Anić i Matešić) koja označava samo ženu, ali ne i kuju kao kod Peića i prostakuša (AR, RMS, Anić i Matešić) koja označava ženu, a ne svraku kao kod Peića. Nekoliko je imenica zabilježeno u trima rječnicima: bećaruša (AdoK, RMS, Matešić), oficiruša (RMS, RHJ, Anić; označava samo oficirovu ženu, a ne i kapu kao kod Peića), pogrmuša (AR, RMS, Matešić; kod Peića je pogrmljuša i označava ženu, a u rječnicima vrstu ptice) i soldatuša (AR, RMS, Matešić). U samo dvama rječnicima registrirane su imenice kapetanuša (AdoK, RMS), penđeruša (AR, Matešić; kod Peića je pendžeruša), pobreguša (RMS, Matešić; kod Peića je pobrijeguša), poleguša (RMS, Matešić; kod Peića označava vrstu vrbe, a u RMS-u vrstu djeteline) i prizemljuša (AR, RMS). Imenica mlakuša zabilježena je samo u RMS-u, ali označava vodu iz mlake, a ne ženu kao kod Peića. Na internetskim se forumima i blogovima mogu pronaći potvrde za više imenica (to su npr. bećaruša, cmizdruša, doruša, frigiduša, govnaruša, Hrvatuša, izvoruša, kapetanuša, kaplaruša, kelneruša, keruša, mlakuša, oficiruša, pametnjakuša, pleteruša, potepuša, prizemljuša, prostakuša, seljakuša, sjevernjakuša, slamaruša, soldatuša), ali nemaju uvijek isto značenje kao kod Peića. Tako se naprimjer imenica cmizdruša pojavljuje na jednome blogu sa značenjem ‘gradska droljica’, dok kod Peića označava stvar (‘drvene ljestve’); imenica doruša označava vrstu kobile, ali se rabi i kao hipokoristik vlastitoga imena Dora; imenica govnaruša pojavljuje se kao naziv za rakiju, a ne za pticu kao kod Peića; imenica keruša najčešće označava kuju, a rijetko ženu koja se keri; mlakušom se na jednome blogu naziva većina (loših) glazbenih albuma određenog benda, a inače ta imenica označava vrstu ptice, dok se kod Peića odnosi na ženu; oficiruša ne označava samo oficirovu ženu, nego i ženu koja sve mora držati pod kontrolom; pametnjakušom se rjeđe naziva pametna žena, a puno češće ona ispodprosječne inteligencije (sinonim za glupaču); potepušom se na jednom blogu naziva djevojka koja puno izlazi, a ne kokoš kao kod Peića; imenica slamaruša sinonim je za slamaricu, a ne označava kuću kao kod Peića.
6. „Uše“ i žargon
Određujući žargonizaciju kao „pojavu nove produktivnosti starih imeničkih sufikasa“, Bugarski (2006: 43–44, 92) naglašava da se sufiks -uš-a u novije vrijeme sve više žargonizira te je očito da postaje sve plodniji. To znači da izvorno i nije bio isključivo žargonski, nego da „u velikom broju novijih ekspresivnih i posebno žargonskih reči“ postaje nositelj „specifične žargonske obojenosti, čak neovisno od prirode domaće ili strane osnove“ kojoj se dodaje (idem). Novije tvorenice izvedene sufiksom -uš-a posebno su česte u kolokvijalnom i medijskom diskursu, odnosno vezane su za govor određene supkulture, i (još) nisu registrirane u rječnicima. Imenice izvedene tim sufiksom najčešće označavaju ženu; npr. likuša ‘djevojka, žena’, sponzoruša ‘žena sa sponzorom’, manekenkuša ‘manekenka’, frikuša ‘čudakinja, osobenjakinja’, eventuša/iventuša ‘žena koja obilazi društvene događaje, evente’, koferuša ‘žena spakiranih kofera spremna odmah useliti kod novog dečka’ (usp. Pavliša 2009), piaruša ‘žena koja se bavi javnim odnosima, engl. P. R. (public relations)’, posvuduša ‘žena koja se pojavljuje posvuda; eventuša’. Ostale označavaju zasjedu (sačekuša), frizuru (natapiruša), mušku torbicu (pederuša), pivo (pivuša), prijevaru, zamku (navlakuša), salamu (podriguša), forvardiranu poruku (forvarduša), naočale nalik onima kakve nosi Tarik Filipović (tarikuše). Kao što se nije mogao predvidjeti nagli porast produktivnosti toga sufiksa, tako se ne može nagađati ni koliko će se dugo iskorištavati njegov tvorbeni potencijal, posebno zato što sve današnje izvedenice tim sufiksom generira „tako živa jezička materija“ kao što je žargon (Bugarski 2006: 154). Moglo bi se reći da je Peić anticipirao mogućnost eksploatacije sufiksa -uš-a uočivši nekoliko njegovih obilježja koje Bugarski (2006: 155) navodi kao razloge favoriziranja određenih sufikasa: 1. gramatički je i fonološki spojiv s brojnim osnovama i 2. ima izrazitu zvučnu vrijednost („po zvuku kao predodređen za negativnu ekspresivnost“; idem: 92). U novije mu vrijeme pogoduje i naglašena uporaba u medijskom diskursu. Peić je iskoristio činjenicu da je sufiks -uš-a „upadljivo ekspresivan“ (idem: 158) jer je tek nekoliko izvedenica s tim sufiksom neobilježeno (npr. djeveruša, čegrtuša, prizemljuša). Pitanje je zašto nije odabran koji drugi, srodni sufiks, naprimjer -ulj-a, -ar-a ili -ač-a, koji imaju podjednaku afektivnu vrijednost i također su „ženski sufiksi“ (idem: 95). Kako je već istaknuto, na internetskim se forumima mogu pronaći rijetke potvrde za Peićeve (novo)tvorenice, a samo se imenice cmizdruša, đubretaruša, frigiduša, garavuša, govnaruša, Hrvatuša, keruša, mlakuša, potepuša, prostakuša, seljakuša, soldatuša pojavljuju s alternativnim sufiksima jednake ekspresivnosti (cmizdrulja, đubretara, frigidača, garavulja, govnara, Hrvatulja, kerulja, mlakača, potepulja, potepača, prostakulja, seljakača, soldatača). Bugarski se (2006: 167–168) pita je li takva distribucija sufikasa slučajna ili ipak motivirana utjecajem „skrivenih gramatičko-semantičkih obrazaca“ zaključujući da na to pitanje pouzdana odgovora nema. U nabrojenim je izvedenicama ekspresivnost sufiksa -uš-a možda pomalo potrošena zbog frekventne uporabe, pa se dodavanjem novog sufiksa ekvivalentne afektivnosti nastoji obnoviti nekadašnja obilježenost. Na raspodjelu sufikasa svakako utječu i glasovni razlozi, odnosno potreba za disimilacijom, kao u primjerima tipa *garavara, *izvorara, *cmizdrara, *kerara, što znači da odabir tvorbenog obrasca u takvim primjerima nije slučajan. No veća se produktivnost sufiksa -uš-a u odnosu na sufiks -ulj-a zasad može opravdati jedino subjektivnom procjenom da je sufiks -uš-a afektivniji tvorbeni formant.
Iz izazovna se jezika putopisnih knjiga Matka Peića mogu izvesti brojne filološke teme, a u ovom se poglavlju nastojalo pokazati kako je u njima iscrpljivan jedan tvorbeni uzorak kojem se analogija može pronaći u aktualnome medijskom i kolokvijalnom diskursu. Tako se čini da je autor realizacijom potencijalnih tvorenica sufiksima koji završavaju na -uš-a anticipirao nagli porast produktivnosti tih sufikasa i njihovu današnju žargonizaciju.
Dramski diskurs između pragmalingvistike
i feminističke lingvistike
Promatra li se jezik kao djelovanje, pretpostavlja se da postoji dijaloška situacija u kojoj pojedini verbalni iskazi poprimaju obilježja konkretne akcije. Takvi se iskazi mogu raščlanjivati i opisivati prema različitim kriterijima, a jedan je od njih rod govornika. Poimanje roda uvelike je uvjetovano društvenim konvencijama, a budući da žene i muškarci nemaju jednake početne pozicije u društvu, različita su i njihova prava na iskorištavanje djelatne moći jezika. U ovom se poglavlju na primjeru Krležine drame U agoniji propituju austinovski pristup djelovanju riječima i suvremena, feminističkolingvistička nadogradnja njegove teorije.
1. Dramski diskurs i govorni činovi
Govorni se činovi najlakše prepoznaju i razgraničuju u dijalogu, pa su dramski tekstovi vrlo pogodni za analizu i propitivanje teorije govornih činova. Krležinoj drami U agoniji stoga ćemo pristupiti kao korpusu za oprimjerenje konstativnog i performativnog shvaćanja jezika. U toj se drami sukob doista gradi na oprečnom shvaćanju jezika, a to se i verbalno eksplicira, pa se drama odvija na svojevrsnoj metajezičnoj razini gdje se glavni karakteri svađaju zato što govore različitim jezicima.
Više je razloga zbog kojih su dramski tekstovi prikladni za analizu i oprimjerenje (teorije) govornih činova. Oni prije svega zadovoljavaju sve pretpostavke jezičnog djelovanja (usp. Ivanetić 1995: 9–43).
Dijalog je konstitutivni element drame. Goffman (1976) ističe da konverzacija nikad nije samo govorna razmjena, nego djelovanje i predstava, pa je performativnost osnovna značajka dramskog diskursa. Dramski se dijalog, dakako, razlikuje od svakodnevne, prirodne konverzacije (Katnić-Bakaršić 2001: 146–147): interpretacija dramskog dijaloga pretpostavlja analizu dramske situacije te zahtijeva i jezično i stilistički kompetentnog tumača (polazi se od književne teorije i književnoga teksta te se uzima u obzir njegov estetski i metajezični kod), a tumačenje svakodnevne konverzacije polazi od životne situacije, stvarnoga društvenog konteksta i od kognitivnih shema koje dijele govornici unutar iste društvene zajednice (idem: 90–136).
Situacijski čimbenici također utječu na komunikaciju i uz jezične su iskaze najvažniji elementi komunikacijskog procesa.44 Drama ispunjava i tu pretpostavku jezičnog djelovanja, i to ne samo zbog postojanja sugovornika, nego i zbog oslanjanja na norme (društvene ili individualne), uloge i očekivanja (Ivanetić 1995: 11–12). Odstupanje od normâ u svakodnevnom životu izaziva sankcije, a u drami stvara zaplet; sankcioniranje dovodi do raspleta ili uvodi u novu dramsku situaciju. U Krležinoj drami U agoniji samoubojstvo predstavlja kršenje društvene norme, pa se upleće policija (u dodanom, trećem činu drame) i tada govorimo o sankcioniranju na društvenoj razini, a Laura i Križovec provode individualno, „privatno“ sankcioniranje tog postupka koristeći se pritom različitim govornim činovima za neodobravanje.
Govorni činovi osnovni su oblik realizacije dijaloga (idem: 13–29). John Austin prvi je počeo promatrati jezik kao djelovanje i izvođenje radnje ili čina nabrajajući performativne glagole čijim se izricanjem u prvom licu jednine prezenta simultano izvodi određena radnja (Austin 1994: 98–109). Takvim se pristupom jeziku uzima u obzir, uz lingvističku i semantičku, i ona pragmatička dimenzija teksta ili, drugim riječima, pažnja se posvećuje „komunikacijskoj snazi“ iskaza i „učinku iskaza na recipijenta“.45 Austin je iskaze podijelio na konstative, „opisne iskaze, rečenice koje ustvrđuju činjenice, izvješćujući o (...) stanju stvari“ i performative, „iskaze kojima nije zadaća da obavijeste ili opišu, već da obave neku ‚izvedbuʻ, izvrše čin samim postupkom iskazivanja“ (Felman 1993: 13). Na kategoriju konstativnih iskaza primjenjivi su kriteriji istinitosti i lažnosti jer su njihove glavne karakteristike informativnost i obavijesnost, ali to ne vrijedi za performativne iskaze koji nastoje djelovati na sugovornika i u tome mogu biti uspješni ili neuspješni. Zato se kriterij istinit/lažan kod performativa zamjenjuje kriterijem uspješan/neuspješan. Neuspješnost performativa može biti uvjetovana „izvana“, neprimjerenim okolnostima u kojima se performativ izriče, i u tom se slučaju radi o promašaju. Performativi su neuspješni i onda kad netko namjerno upotrijebi performativni iskaz, ali ne misli ozbiljno i vara sugovornika. Tada govorimo o zlouporabi.46
Govorni se činovi najlakše prepoznaju i razgraničuju u dijalogu, pa je odabir dramskog teksta za propitivanje teorije govornih činova zapravo kretanje linijom manjeg otpora. Performativni su iskazi vezani za prvo lice jednine prezenta, zbog čega ih u drami koja se događa ovdje i sada i gdje svi govore u svoje ime pronalazimo u gotovo svakoj replici. Dramska se radnja temelji na dijalogu; jezik je dakle osnovno sredstvo djelovanja, i to ne samo u onom austinovskom, performativnom smislu, nego i opisni, konstativni iskazi u drami dobivaju djelotvornu moć. Shoshana Felman (1993: 22‒23) smatra da u Molièreovoj drami Don Juan do sukoba dolazi zbog „antagonističkoga shvaćanja jezika“: s jedne su strane oni koji jezik shvaćaju „spoznajno ili konstativno“, tj. oni kojima je jezik „instrument prenošenja istine i instrument znanja, spoznavanja zbilje“, a s druge su strane oni koji jezik shvaćaju „performativno“, odnosno oni kojima govoriti „ne znači znati ili spoznati nego činiti, djelovati na sugovornika“. Ista opreka pokreće dramski sukob u Krležinoj drami U agoniji gdje se dramski karakteri mogu podijeliti na one koji govore informativnim jezikom (zato što bit iskaza procjenjuju prema tome odgovara li ili ne odgovara zbiljskom referentu) i na one koji govore performativnim jezikom (zato što bit iskaza procjenjuju na temelju uspješnog ili neuspješnog djelovanja na sugovornika).47
2. Konstativno i performativno u Krležinoj drami U agoniji
Krležinoj drami U agoniji možemo pristupiti kao korpusu za oprimjerenje konstativnog i performativnog shvaćanja jezika. Tako slijedimo metodu Shoshane Felman (1993) koja antagonizam u Molièreovu Don Juanu tumači kao posljedicu različitog shvaćanja i uporabe jezika. U Krležinoj se drami sukob doista gradi na oprečnom shvaćanju jezika, a to se i verbalno eksplicira, pa se drama odvija na svojevrsnoj metajezičnoj razini gdje se glavni karakteri svađaju zato što govore različitim jezicima i jedni drugima spočitavaju nemogućnost prebacivanja na zajednički kod. Svatko od njih za sebe misli da govori na prihvatljiv i poželjan način, pa nastoji i druge uvjeriti u to, odnosno diskvalificirati njihov način govora nazivajući ga neiskrenim, lažnim, tlapnjama, egzaltacijama, blefiranjem, klevetom, teškim riječima, živčanom logikom, zagomilavanjem riječima, zamatanjem riječima itd.
S jedne je strane Laura sa svojim konstativnim shvaćanjem jezika: jezik je za nju medij prenošenja istine, korisnih informacija i iskrenih osjećaja. Ona uvijek zna što želi reći i jasno to artikulira. Ako i koristi performativne iskaze, oni su uvijek uspješni (održava obećanja i zakletve, iskreno se divi, poštuje ili prezire koga), dakle izgovara ih s namjerom da ostvare cilj kojem su namijenjeni. Govori „u svoje ime“, u prvom licu jednine. S druge je strane Križovec koji jezikom djeluje: njime razbija neugodnu tišinu, izbjegava razgovor o važnim temama i – laže.
(...) da bi riješio prisutne nepriličnosti, nastavlja sa svojim asocijacijama, samo da govori. (Krleža 2001: 167)48
Križovec puši i govori sam sebi. (195)
Križovec ga [leptira, T. P.] promatra s interesom, sa svojom konstantnom namjerom otklona svakog konkretnog razgovora o velikim stvarima. (211)
Križovec iskorištava djelatnu moć jezika, ali nepošteno, pa su njegovi performativi ili promašeni (izgovoreni u neprimjerenoj situaciji) ili zlorabljeni (njima vara sugovornika). Izgovara ekstenzivne tirade u trećem licu jednine svevremenskoga prezenta, bezlične i pasivne konstrukcije.
Posebno je zanimljiv Lenbachov položaj. Dok traži novac od supruge, Lenbach laže: to je posljednji put, ustrijelit će se ako ga otjera ili će ga netko drugi ubiti ako ne vrati dug. Njegova su opravdanja i prijetnje uobičajen uvod u glavni dio iskaza u kojem traži novac; Laura taj uvod ne shvaća ozbiljno jer ga je mnogo puta čula, a novac mu daje jer zna da će ga se tako najlakše riješiti.
Laura: Nismo se vidjeli dvije noći, a tu si se na koljenima zakleo i dao riječ, da ti je ono bilo posljednji put, a sada: sve iznova! (158)
Ti si dao časnu riječ, a koliko si ti meni dao časnih riječi, da ti je to posljednja časna riječ? To tvoje titranje mit deinem Ehrenwort, das wirkt schon wirklich traurig! (159)
Ponavljanjem laži Lenbach gubi kredibilitet pred Laurom te se dovodi u situaciju da mu neće vjerovati čak ni kada bude govorio istinu. Pretjerana zlouporaba performativnog iskaza (Obećavam, Kunem se, Dajem časnu riječ i sl.) dovela je do njegove istrošenosti posve mu oduzevši djelotvornost. Nastojeći vratiti vjerodostojnost svojim riječima, Lenbach često govori upravo o riječima, poziva se na svoju časnu riječ, ali njezinu časnost može pred drugima potvrditi jedino činom. Kada govori: „Laura! Tako mi Boga, ne lažem! Meni nije do novca ni do Židova, meni je do moje riječi!“ (165), Lauri to zvuči poput jeke i s njezina konstativnog stajališta radi se samo o još jednom pokušaju da se na nju djeluje govorom. Uspješnost čina ovisi o recipijentu, a procjenjuje ju pošiljatelj poruke; Laurina se reakcija ne poklapa s Lenbachovim očekivanjem i on shvaća da govorom više ne može djelovati na sugovornike. To ga potpuno isključuje iz komunikacije jer neki odnosi i radnje proizlaze isključivo iz jezika (obećanje, zakletva i tvrdnja ne mogu se demonstrirati, nego se moraju izgovoriti). Zato prelazi na konkretan, fizički čin kojim će òbaviti ono što riječima više ne može postići. Naime Lauri su Lenbachove (iskrene!) prijetnje samoubojstvom na kraju prvog čina drame „komedije“, pa je jedini način da je Lenbach uvjeri u iskrenost svojih riječi – čin. I tako komedija postaje tragedija.
Laura: Rekli ste, da ćete se ustrijeliti u sedam sati! (...) Mislila sam da ćete jedamput održati tu svoju riječ! Sedam je sati minulo! (...) Meni je te komedije dosta! (192)
Lenbach: To je vama komedija? A ja ću vama pokazati da to nije komično! (192)
Budući da Lenbach često zlorabi djelatnu moć jezika, takvu aktivnost lako prepoznaje kod drugih aktanata. Radnje i izjave Madeleine Petrovne popraćene su u didaskalijama negativnim odrednicama (npr. lažni bizantinski zanos, servilno pretjerano, bizantinski podvučeno, lažna i abnormalna scena), pa je time i autoritativan autorski glas istaknuo da je njoj jezik sredstvo obmane. U trenutku kad i sam počinje govoriti istinu, Lenbach prokazuje lašce i obmanjivače nastojeći potpuno diskvalificirati njihove doprinose komunikaciji.
Lenbach: Mene ne će blefirati jedna guvernanta! A osim toga: ta je osoba jedna sasvim obična klevetnica, koja prlja tuđu čast! (...) Bagaža ruska, samo od intriga i laži živi taj skot emigrantski! (...) Ona širi famu. (187)
A da bilo tko od vas ima samo jedan atom poštenja, taj bi toj dotepenoj Madeleini zatvorio usta njena. (188)
Do početka drame Križovec je uspješan u svojim govornim činovima jer njima djeluje na Lauru, osvaja je i ona mu vjeruje, no sukob počinje kada Laura demistificira njegove riječi i odbacuje ih kao obmanu.
Laura sluša njegov polutihi šarmantni glas, njegovu advokatsku pamet, koja joj je zapravo toliko puta pomogla, a sada se po svemu sprema da je ostavi i osjeća duboku potrebu da progovori. (176–177)
Nerazumijevanje se između Laure i Križovca osjeća već u prvoj dramskoj situaciji u kojoj ostaju sami na sceni. Križovec zaobilazi konkretan razgovor o konsekvencijama proizašlima iz života unutar ljubavnog trokuta pa, izbjegavajući autoreferencijalnost i izravno obraćanje, bira treće lice i deskripciju. Kada pak nema prvog lica jednine prezenta, ne možemo govoriti o performativima, barem ako se oslanjamo na Austinovu teoriju. No ovdje će se o konstativnom i performativnom shvaćanju jezika govoriti kao o osobitosti govora pojedinih aktanata tijekom cijele drame. Ivanetić (1995) pod govornim činom razumijeva bilo koji segment govora kojim se ujedno ostvaruje neka radnja. To se katkada ne može izreći samo jednom rečenicom, pa se u obzir uzima cijela komunikacijska situacija i unutar nje demarkiraju radnje simultane sa svojom verbalizacijom. Tako poimamo govorne činove u analizi Krležine drame U agoniji, a performativnost i konstativnost rabimo kao opisne kategorije nečijeg shvaćanja jezika. Zato je Križovčev jezik opisan kao performativan, a Laurin kao konstativan bez obzira na to izgovaraju li Križovec i Laura isključivo konstativne ili isključivo performativne iskaze ili ih rabe podjednako. Važno je kako općenito shvaćaju jezik: prenose li njime informaciju ili djeluju na sugovornike. Budući da aktanti često tematiziraju vlastiti način govora prigovarajući sugovorniku zbog preozbiljnog shvaćanja jezika (Križovec Lauri) ili neozbiljnog shvaćanja jezika (Laura Križovcu), na jednoj se razini analize čitava drama može svesti na raspravu o jeziku, govoru i načinima na koji oni dobivaju djelatnu moć ili je zlorabe.
Prema Griceovu principu suradnje temeljno je konverzacijsko načelo nužnost prilagođavanja sugovorniku. Dosljednu izmjenu replika te smjenjivanje govorničke i sugovorničke pozicije Ivanetić (1995: 29–31) određuje kao sekvencu. Unutar sekvence slijed govornih činova nije uvijek jednak jer možemo govoriti barem o trima načinima reagiranja na govornikov pokušaj da postane nečiji sugovornik: „može ga se prihvatiti, ne prihvatiti ili G2 nastoji izbjeći izjašnjavanje koristeći se raznim tehnikama mijenjanja teme“ (idem: 32). Križovec stalno izbjegava izjašnjavanje i sukobljava se s Laurom jer ona zahtijeva da se on izjasni, neposredno reagira i poštuje princip suradnje.
Laura: Da, da, sve je to lijepo, mili moj, i ti govoriš vrlo šarmantno. Ali ako stanem izvan tvojih riječi, ako se otmem sugestiji tvoga govora, meni se ustvari čini kao da se zagomilavaš riječima, das ist eben deine Advokatenart und -weise! Ti govoriš da ispod tvojih riječi ne bi probilo ništa stvarno! Meni se tako čini kao da ti mene zamataš riječima; te tvoje riječi htjele bi da budu bandaža! Ti se bojiš da kroz tvoju bandažu ne prodre krv! (177)
Izbjegavajući izravnost, Križovec niže govorne činove koje Austin zove bihejvitivima i odnose se na konvencionalno društveno ophođenje. Njegov govor vrvi isprikama, rukoljubima, izrazima skromnosti.
Križovec: Meni je tako neugodno (...) Izvinite! Zahvaljujem! (168)
Gospodine potpukovniče, molim lijepo, meni bi bilo vrlo žao, ja se nadam da vam nisam smetao, oprostite... (172)
Vi me morate ispričati (...) Vi me morate ispričati! (...) Ljubim ruke! Ljubim ruke, grofice, doviđenja! (183)
Njegovo obraćanje drugim ljudima često ne izlazi iz polja fatičke funkcije, pa Laura ironično nabraja njegove najčešće fraze.
Laura: A ti tu prolaziš samo ‘en passant’, i tako, odlaziš, ‘klanjam se’, ‘doviđenja’, ‘sve je to pretjerano’, ‘tu nema nikakve stvarne podloge’, ‘sve je to slučajno’, ‘sluga pokoran’, i nema te. (179)
U Križovčevu govoru nema nikakve intimnosti ni izravnosti, na čemu Laura inzistira, pa njezine replike možemo promatrati kao niz govornih činova za neodobravanje (Ivanetić 1995: 43–71). Znakovito je kako se za jednu njezinu gestu u didaskalijama kaže da izgleda „kao da hoće da sruši sve njegove [Križovčeve, T. P.] riječi“.
Govorni činovi za neodobravanje realiziraju se na različite načine, posebno ako su odnosi među sugovornicima temeljeni na bliskosti, pa ćemo se držati opisa njihova ostvarivanja kakav predlaže Ivanetić (1995: 57–58). Promatrat ćemo kako aktanti jedni drugima ne odobravaju način uporabe jezika, a ne toliko njihove konkretne akcije.
Neodobravanje se kao eksplicitno negativno vrednovanje p (p = postupak) ostvaruje u Laurinim ocjenama Križovčeva načina govora. Već smo naveli citate u kojima mu kaže da se „zamata“ i „zagomilava riječima“, a ima replika u kojima je još izravnija.
Laura: Ja sasvim sigurno znadem da ti sada lažeš! (215)
Meni je taj advokatski način, moram priznati, stran! Ja ne mogu da pojmim kako netko može da misli po shemi: advokatski pro i kontra. (199–200)
Ti nikako ne ćeš da priznaš da je potrebno da se jedamput o svemu tome progovori definitivno! (...) Ja osjećam kako polagano sve tu puca, a ti tu govoriš generalno. (177)
Uvijek kad sam ja u govoru izazivala odluku, uvijek si se ti gubio u nevidljivo! (...) Ti si suviše učtiv, a premalo smion da govoriš ono što misliš! (221)
Osim postupaka G1 može izravno kritizirati G2. U Krležinoj drami to se očituje kao Laurino negativno vrednovanje Križovčeva karaktera.
Laura: Ti si uopće suviše učtiv, te mi se čini da ti od te svoje pretjerane učtivosti ne govoriš istinu! Da! Sve tvoje riječi, tvoj način, sve je to neistinito, patvoreno (...) a što onda, ako si ti jedno neistinito lice? (213–214)
(...) ja mislim da si ti glup! (219)
Ja pak držim da ti nisi samo neiskren, ti si prilično naivan i neinteligentan! Ja, direkt blöd! (221).
Nailazimo i na Laurino konstatiranje odgovornosti G2: ona Križovcu govori što je trebao ili morao učiniti. Budući da nas zanima odnos prema govoru, važnije nam je što je trebao ili morao reći.
Laura: Trebao si da govoriš istinu! Trebao si da mi kažeš: pardon, oprosti... (220)
Taj način ostvarenja govornog čina za neodobravanje sličan je onomu koji je Ivanetić (1995) nazvala ekspliciranjem ispravnog djelovanja. Razlika je u tome što se odgovornost konstatira nakon pogrešnog djelovanja i izriče se perfektom, a ispravno se djelovanje eksplicira prezentom. Navođenje posljedica p javlja se kao Laurino nervozno reagiranje na sadržaj i način Križovčeva govora, tj. njezina iritiranost posljedica je Križovčeve zlouporabe jezika.
Laura: Ja ne znam, ali ja postajem nervozna od tvoga načina! Ti mene sad tu instinktivno iritiraš! (...) I ja uopće ne bih govorila o njemu (...) da me ti na to ne siliš svojim nelojalnim načinom! Ti me izazivaš na to! (...) ja bih i sada šutjela da me ti ne provociraš tim svojim načinom! (205)
Jedan od češćih načina na koji Laura izriče neodobravanje Križovčevih riječi jest tematiziranje neprimjerenosti p. Križovec je govor svoje pravničke struke zasićen verdiktivima, reprezentativima i deklarativima preselio u intimnu sferu, u razgovor s ljubavnicom, čemu su primjereniji ekspresivi, bihejvitivi i komisivi. Dosad navedeni citati potvrđuju kako Laura njegov način govora često kvalificira kao „Advokatenart und -weise“, a za sebe kaže: „Ja nisam advokat!“ (Krleža 2001: 203).
Laura: Dopusti mi, molim te, ja mislim da ovo ovdje momentalno nikako nije situacija u kojoj bi se moglo biti konvencionalan! Eine Konstatierung nur! (200)
Ja ovdje krvarim i jedva se svladavam da ne zacvilim od užasa, a ti govoriš o nekakvoj leptirici! Ti si govorio najprije više od jedne ure o njemu (...) jer te je bilo strah da govoriš o meni! (...) za tebe je i jedan noćni leptir tema, samo da o nečemu brbljaš, samo da ne bi trebao da vidiš da ja stojim pred tobom! (212)
Ja osjećam kako polagano sve tu puca, a ti tu govoriš generalno... (177)
Na to se obično nadovezuje konstatiranje nesklada između riječi i djela, odnosno, u našoj perspektivi, nesklada između pomišljenoga i izgovorenoga.
Laura: Ti jedno misliš, a drugo govoriš! (214)
Zato Laura često izriče zahtjev da G2:
a) prekine započetu radnju:
Laura: (...) ne budi tako prazno učtiv (214);
b) učini što se od njega očekuje:
Laura: Molim te, ali molim te ozbiljno, odgovori mi iskreno, bez hintergedankena, bez učtivosti, bez formalne svoje prilagodljivosti... (216);
Daj priznaj, molim te, progovori... (214).
Budući da Križovec ne ispunjava njezine zahtjeve, Laurini iskazi neodobravanja poprimaju oblik prijetnje sankcijama.
Laura: I ako ti u ovaj tren ne progovoriš, ako ne progovoriš neposredno, neposredno, iskreno, ja ću od te tvoje konvencionalnosti poludjeti ovdje, na ovome mjestu! (213).
Pregled Laurinih načina realizacije govornih činova za neodobravanje možemo zaključiti onim nazvanim imenovanje statusa G2, koji ne tematizira govor aktanata, ali je znakovit i za njihov odnos i za tumačenje njihova shvaćanja jezika.
Laura: I znaš li ti, koja je razlika između tebe i mene? To da si ti bio moj ozbiljni i iskreni doživljaj, a ja tvoj flert! (217–218)
Križovčevih govornih činova za neodobravanje ima manje jer se puno rjeđe izravno obraća Lauri; vokativ, drugo lice jednine i imperativ u njegovim se replikama javljaju samo nakon upornih Laurinih govornih činova za neodobravanje (npr. nakon prijetnje sankcijama, negativnog vrednovanja G2, zahtjeva da G2 učini što se od njega očekuje). Sve se Križovčevo neodobravanje može svesti na konstatiranje da p uz elemente eksplicitnoga negativnog vrednovanja p. Njegovo se pokroviteljsko tematiziranje i ocjenjivanje Laurina govora svodi na konstatiranje da ona pretjeruje i preozbiljno shvaća riječi.
Križovec: Ti se zaglušuješ sama teškim riječima, to su živci, to je uzbuđenje! (201)
Ma nisu potrebne tako teške riječi, Laura, molim te! Ti si u afektu, ja shvaćam da ti momentalno promatraš sve suviše subjektivno. (...) Ti zaoštruješ svaku moju pojedinu riječ! (210)
To su sve egzaltacije, Laura! Ti si uzrujana, ti si u afektu, ti si u temperaturi, bilo bi najbolje da legneš, da telefoniram po doktora, da uzmeš broma, dijete... (213)
Čemu opet te egzaltacije? Ti preuveličavaš! Svaku moju riječ i gestu ti krivo tumačiš! (214)
To je živčana logika! (223)
Kod njega možemo uočiti svojevrsno izvrtanje svrhe govornih činova: jezični iskaz točno određene namjene rabi u suprotne svrhe, to jest formu nedjelatnoga konstativa rabi s namjerom da njime djeluje na sugovornika pridajući mu tako svojstva performativa. Govoreći o strategijskim aspektima jezičnog djelovanja, Ivanetić (1995: 74) pokazuje kako iskaz može imati formu određenoga govornog čina, ali se zapravo koristi s namjerom izazivanja učinka svojstvenoga kojemu drugom tipu iskaza. Križovec zlorabi obavijesno i spoznajno svojstvo konstativa ili konstative rabi u neprimjerenim situacijama, odnosno ondje gdje se očekuje jezično djelovanje, a performativni su mu iskazi promašeni jer su njegove bezbrojne isprike samo deklarativne. Križovec kaže: „Ali to su tlapnje! To su riječi, Laura! Tu se ništa nije dogodilo.“ (Krleža 2001: 218), što pokazuje kako jezik ne doživljava kao sredstvo kakva djelovanja (ništa se njime ne čini), a istodobno mu govor vrvi iskazima kojima itekako djeluje na sugovornike. Čini li to svjesno ili ne, pitanje je za neku opširniju raspravu o intendiranim i aktualiziranim perlokucijama.
Ivanetić (1995: 76) ističe da govornikov stav prema cilju i održavanju komunikacije može biti kooperativan ili nekooperativan, tj. da sugovornici „ili žele održati kontakt i ostaviti dojam civilizirana čovjeka ili im do toga nije stalo“. Zato se razlikuje konsens ili težnja nekonfliktnoj situaciji i održavanju komunikacije od disensa ili narušavanja principa suradnje. U Krležinoj drami uočava se kontradikcija između intencije i uobičajena sredstva njezine realizacije: Križovčev je govor zasićen konsensnim strategijama (isprikama, opravdanjima, priznanjima, uzimanjima na znanje), a Laurine su replike uglavnom disensne (kritizira, prijeti, odbacuje Križovčeva očitovanja učtivosti i kooperativnosti). No Križovčeve bihejvitivne mjere i preventivne strategije konvencionalno su očitovanje fatičke funkcije i nastojanje da se izbjegne konflikt. Laura pak cijelo vrijeme inzistira na iskrenoj komunikaciji, a na Križovčeve defenzivne i sterilne replike reagira govornim činovima za neodobravanje. Tako ona objektivno potkopava princip suradnje i izaziva konflikt, a namjere su joj sasvim suprotne. Problem je u tome što je cijela njihova komunikacija disensna zato što oba sudionika „inzistiraju na svojim zahtjevima, koji su u neskladu s općim kooperativnim komunikacijskim ciljevima“ (idem) i zato što „teret neriješenih (a nediskutiranih) nesporazuma toliko opterećuje odnose da je konsens unaprijed onemogućen“ (idem: 79). U takvoj je situaciji svako nastojanje da se stabilizira odnos disensno. Prema kraju drame nerazumijevanje između Laure i Križovca sve je izraženije; ona smatra njegove riječi neistinitima i patvorenima, a on njezine egzaltacijama i tlapnjama. Kulminacija diskrepancije očituje se u iskazima:
Križovec: Ja ne razumijem ništa!
Laura: Meni je jasno! (223)
Disens je doveden do vrhunca; aktanti više nikako ne mogu pronaći kompatibilan kod. Tu završava drama i njezina pragmalingvistička analiza, a takvo poklapanje još jednom potvrđuje pogodnost dramskoga dijaloga za propitivanje teorije govornih činova.
3. Govorni činovi i feministička lingvistika
U knjizi Language and Gender (2003) Penelope Eckert i Sally McConnell--Ginet više puta ističu da su interpretacija i njezin društveni karakter glavni smjerokazi njihova istraživanja jezika. Tako pristupaju i govornim činovima jer ih promatraju kao „društveni potez“ unutar diskursa u kojem je verbalna djelatnost aktanata ujedno svrhovita društvena akcija (idem: 129–156). Pri primjeni rodne perspektive u proučavanju jezika izlazi se iz okvira statičnih jezičnih sustava izoliranih od izvanjezične stvarnosti jer se drži da se i jezik i rod aktualiziraju u društvenom djelovanju, odnosno da im značenje proizlazi iz ljudske aktivnosti. Uključenost u društveno djelovanje podrazumijeva brojna institucionalna i ideološka ograničenja individualnoga jezičnog izbora (idem: 4–5), što smo na početku ovog poglavlja odredili kao situacijske čimbenike (norme, uloge i očekivanja). Zato je zanimljivo istražiti kako rod utječe na govornikovo pravo da legitimno izvede koji govorni čin i kako govorni činovi strukturiraju rod (idem: 129).
Rasprave o uljudnosti (engl. politeness) imaju posebno mjesto u literaturi o jeziku i rodu (npr. Brown i Levinson 1987; Holmes 1998). Govorni činovi u kojima se uljudnost očituje (bili bi to Austinovi bihejvitivi) često se rodno polariziraju, pa je isticanje da su žene u komunikaciji uljudnije od muškaraca, da više poštuju princip suradnje i da su više orijentirane na drugoga nego muškarci postalo opće mjesto u feminističkoj lingvistici. Ženski se govor smatra afektivnim, a muški instrumentalnim, odnosno drži se da su žene u konverzaciji usmjerene na stvaranje prisnosti i složnosti, a muškarci na uspostavljanje autonomne pozicije, neovisne o sugovornicima (Tannen 1990: 188–215). Koliko su god takva uopćavanja podložna propitivanju, već i zbog toga što su pojmovi uljudnosti i osjećajnosti lingvistički posve neodređeni (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 134), Laurin se i Križovčev govor uklapa u tu jednostavnu podjelu i potvrđuje ju, posebno ako se oslonimo na glavnu tezu da je Laurino shvaćanje jezika konstativno, a Križovčevo performativno. Naime Laurino se inzistiranje na iskrenosti i Križovčeva distanciranost od prvog lica uklapaju u rodno polarizirano tumačenje o kolaborativnome ženskom govoru s potisnutim osobnim ciljevima i o ravnodušnome muškom govoru s potisnutim emocijama (idem: 141).
Govorni činovi koji se obično smatraju rodno obilježenima jesu komplimenti (Coates 1993: 128–129; Holmes 1998: 100–118; Eckert i McConnell-Ginet 2003: 145–156). Ulaze u područje vrednovanja kao i uvrede i kritika: komplimenti podrazumijevaju pozitivnu, a kritike i uvrede negativnu stranu vrednovanja (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 145). Brojna istraživanja pokazuju da najviše komplimenata primaju i daju žene, da se ženama obično hvali izgled, a muškarcima vještine i postignuća te da se komplimenti, bez obzira na kulturološke razlike i inačice u kojima se javljaju, uglavnom mogu smatrati pozitivnom komunikacijskom strategijom čija je uloga „više afektivna i društvena nego informativna ili referencijalna“ (Holmes 1998: 101). Eckert i McConnell-Ginet (2003) spominju nekoliko vrsta komplimenata koji dovode u pitanje pozitivnu stranu tih govornih činova prokazujući različite negativne motive govornika koji komplimente dijeli. Komplimenata je u Krležinoj drami U agoniji manje nego kritika i uvreda, ali budući da je prvi dio ovog poglavlja posvećen govornim činovima za neodobravanje, u ovom će se dijelu izdvojiti primjeri komplimenata kao konsensne strategije. Način uporabe komplimenata u Krležinoj drami potvrđuje kako neki likovi stalno zlorabe bihejvitive, pa se i tim primjerima može ilustrirati teza o informativnoj i obmanjujućoj uporabi jezika. Laura shvaća jezik konstativno, a ne daje komplimente, pa u cijeloj drami ne možemo pronaći vrstu komplimenta koju Holmes naziva strategijom pozitivne uljudnosti, nego samo one njegove derivacije čija je pozitivnost podosta upitna. Križovec daje komplimente koje Eckert i McConnell-Ginet (2003: 153) nazivaju rutinskima i formulaičnima. Iako nisu nužno neiskreni, ipak su samo kurtoazan uvod u konverzaciju i očitovanje pristojna ponašanja. Križovčevi su komplimenti indirektni; on izražava zabrinutosti za sugovornikovo zdravlje „samaritanski (...) samilosno (...) superiorno“ ( Krleža 2001: 213) potvrđujući (obično rodnu) asimetriju i u toj vrsti govornih činova. Tannen (1990: 69) ističe da se pri davanju komplimenata govornik postavlja u autoritativnu poziciju onoga tko prosuđuje adresatovo ponašanje, izgled ili što treće, pričem je teško izbjeći pokroviteljski, zaštitnički stav.
Križovec (Lauri): Nešto mi izgledate blijedi i umorni! (165); Sasvim ste blijedi, izmučeni! (166)
Križovec (Lenbachu): Ali ni vi ne izgledate baš najbriljantnije! (166)
Pokroviteljske komplimente Holmes (1998) smatra negativnima navodeći ih kao primjer „tamne strane“ te komunikacijske strategije zajedno s „ofenzivno laskajućim“ komplimentima. Eckert i McConnell-Ginet (2003: 155) zovu ih obmanjujućim komplimentima i u Krležinoj ih drami nalazimo u gotovo svakoj replici Madeleine Petrovne. Davanje takvih komplimenata autorice opisuju kao proračunatu strategiju ostvarivanja vlastita cilja, posebice onoga da se od adresata dobije poštovanje, odnosno da adresat ima dobro mišljenje o davatelju komplimenta. Madeleine se pritom stalno poziva na autoritete (staroga hofrata Saint-Firmina, princezu Volodarskaju, ruski serkl) kako bi komplimenti bili što vjerodostojniji.
Madeleine Petrovna (Lauri): Baš sam sinoć bila kod princesse Volodarskaje i razgovarale o vama, pak je princesse Volodarskaja izjavila pred svima da je vaš osjećaj humanosti – supernaturel, übermenschlich, da, da, i da ni rođena njena mama nije bila tako dobra – si grande – tako velikodušna spram nje kao vi! (182)
Laura Mihajlovna, vi ste divan čovjek, u vama ima nešto anđeosko! (183)
Dakle, stari hofrat Saint-Firmin, on o vašoj gospođi majci generalici i o vama, Laura Mihajlovna, govori uvijek samo u superlativima. On kaže da od vaše gospođe majke nije bilo idealnije lady patroness na svijetu, a za vas: da je on vidio već prilično mnogo žena, ali tako jednu univerzalnu, jedno tako savršenu damu, sa tako kultiviranim ukusom kao što je vaš, da je to unikum! Pa jeste! (184)
Madeleine Petrovna (Lenbachu): Svi su se divili vašoj „figure“, pak je sama princesse Volodarskaja (a vi znate ekskluzivni ukus ruskih dvorskih krugova), sama princesse izjavila da već dugo-dugo nije imala zadovoljstva da vidi tako idealnu kavalirsku „figure“! (...) Vaša gospođa barunica, to je jedan šarmantni anđeo! Biser od čovjeka, čuvajte je, molim vas, kao najskupocjeniji biser! (186)
Budući da je svaki govorni čin društveni potez, pitanje je kako se komunikacijska rodna dihotomija aktualizira na širemu društvenom planu. Brojne su lingvistice (npr. Tannen 1990; Coates 1993: 132–139) muški govorni stil povezale s natjecanjem i željom za moći, a ženski sa solidarnošću i podrškom, iz čega proizlazi da muškarci stvaraju vertikalne, hijerarhijske odnose u društvu, a žene inzistiraju na horizontalnom, ravnopravnom društvu. Kao način društvene i osobne afirmacije muški likovi u Krležinoj drami često rabe pozivanje na društveni položaj i titulu, a nisu rijetka ni uopćena negativna stajališta o manjinskim društvenim skupinama (Židovima, Rusima, lezbijkama, ženama s izvanbračnom djecom). Lenbach često tematizira svoj status konfrontirajući ga Križevčevu:
Lenbach: (...) ja, naravno, spadam u kategoriju kavalerijskih oficira. (159)
Ja, naravno, svima vama nisam ravnopravan, ja nisam dvostruki doktor, ja nemam svoje advokatske kancelarije, ja sam štalmajster kod milostive de Goldschmidt! (161)
U feminističkoj lingvistici valja izbjegavati isključive podjele na muški i ženski jezik jer se u znanstveno fundiranim istraživanjima za to teško pronalaze potvrde. Naime i Laura često naglašava da obavlja posao koji nije u skladu s njezinim staležom i time se uključuje u „mušku“ brigu o društvenoj hijerarhiji.
Laura: Nisam li postala šnajdericom? Nisam li u ovoj trafici od jutra do mraka, ne sagibam li se pred nekakvim minderwertig licima čitave dane? (165)
(...) meni je već dosadilo da obaram oči pred svojim frajlama (159)
Ti ipak ne moraš nekakvim današnjim ministrovicama govoriti „milostiva“, „ekscelencija“ i biti im na uslugu kod probanja toalete! (179)
Lenbachovi su stavovi o ugroženim, manjinskim i slabijim društvenim skupinama primjeri ekstremnoga društvenog stratificiranja na temelju predrasuda o etničkoj pripadnosti i seksualnoj orijentaciji.
Lenbach [za Židove]: Ta ja se ipak ne mogu dati difamirati od jednog Židova! (159); Die Juden sind für keine Wettrennenprobleme geschaffen! [Židovi nisu stvoreni za probleme konjskih trka!] (169); Čisti snobizam provincijalni! (...) Ti ljudi nemaju ni pojma ni što je majoneza, ni što je vino! (170)
Lenbach [za Madeleine i općenito za Ruse]: Ona, prije svega, nije nikakva grofica, nego sasvim obična guvernanta (187); Bagaža ruska, samo od intriga i laži živi taj skot emigrantski! (187); Kako smije takva ruska kreatura da takve laži širi! (188)
Lenbach [za lezbijke]: Nije moj stan nikakav bordel za stare lezbijke! (...) ne ću da trpim nikakve lezbijske Rendez-vous-Orte u svojoj kući!“ (188–189); Da bi ta vaša princesse Volodarskaja mogla tamo tjerati svoje lezbijske poslove, zato ja moram na ulicu! (191)
Asimetrija se između muškog i ženskog diskursa (Coates 1993: 123–124) očituje posebno u stavu prema preljubu i ljubavnicama. Križovec komentira Lenbachovu nevjeru i retorički se pita: „tko od nas nije imao posla s takvim Licikama“ (Krleža 2001: 206). Njemu je „sasvim logično“ što je Lenbach trudnu Liciku izbacio na ulicu jer bi i on to „učinio na njegovu mjestu“ (idem: 209); to što ju je istukao korbačem, „to je večeras sasvim sporedno!“ (idem: 211) jer „Tko već nije digao ruke na ženu!“ (idem). Laura konsternirano odbacuje takvu logiku i ironijski je dekonstruira:
Laura: Da – (...) – on je logično bacio ženu na ulicu, da – a ona se nekoliko dana poslije toga, logično, bacila pod gradački vlak! Da! Logično! Da! (209)
Inzistiranje na strogim rodnim oprekama u jeziku nimalo ne doprinosi stručnosti. Naprotiv, tako se uspostavljaju stereotipi koji postaju svojevrsni reprezentanti znanosti o jeziku i rodu pretvarajući je u širemu znanstvenom (i muškom i ženskom) diskursu u „još jednu manifestaciju feminističke paranoje“ (Eckert i McConnell-Ginet 2003: 1). Na detaljima poput bihejvitiva osvrt iz rodne perspektive na Krležinu dramu pokazuje da uopćavanja – pogotovo u istraživanju fenomena koji se svima čini bliskim – nisu podloga za oblikovanje relevantne metodologije.
Tematiziranjem govornih činova s gledišta tradicionalne Austinove teorije i suvremene rodne teorije nastojali smo ukazati na aktualnost i široku primjenjivost feminističke teorije jezika koja se u hrvatskoj akademskoj zajednici još uvijek smatra pomalo trivijalnom. Kao korpus poslužio je fikcionalni dijalog, zasićen potvrdama za niz iznesenih teza. Sljedeći je izazov stoga promatranje drugih tipova diskursa (razgovornog, medijskog, akademskog) kroz konfrontaciju tradicionalnih metoda i njihove suvremene nadogradnje i/ili dekonstrukcije.
Hrvatski gramatički rod kao kulturem
U ovom će se poglavlju razmotriti složena interakcija između gramatičke kategorije roda, govornikâ i izvanjezične stvarnosti kako bi se ukazalo na činjenicu da rod u hrvatskom jeziku nije samo klasifikacijska kategorija nego i mehanizam kojim jezik odražava i oblikuje kulturnu stvarnost govornika. Rod će se promatrati kao kulturem, osnovna jedinica etnolingvističkog opisa, u kojoj se prepleću psiholingvističke, sociolingvističke i etnolingvističke silnice.
U prvom dijelu rada analiziraju se rezultati psiholingvističkog eksperimenta u kojem su izvorni govornici hrvatskog jezika određivali rod izmišljenim imenicama. Rezultati pokazuju da govornici pri dodjeli roda nepoznatim imenicama ne prate samo formalne, morfološke pokazatelje nego se oslanjaju i na analogije s poznatim leksikom, što potvrđuje da na strukturiranje kategorije roda u svijesti govornika utječu gramatička i leksička pravila te znanje o izvanjezičnom svijetu.
Drugi, etnolingvistički dio rada fokusira se na gramatičku defeminizaciju u nekim kajkavskim govorima Hrvatskog zagorja i u dijalektima južne Poljske. Riječ je o specifičnoj uporabi leksičkih jedinica muškog roda za referiranje na žene i o slaganju modifikatora muškog roda sa ženskim imenima ili ličnom zamjenicom prvog lica jednine koja zamjenjuje ta imena. U tim slučajevima gramatički rod zrcali rutiniziran društveni poredak jer je defeminizacija izravno uvjetovana ženinim bračnim statusom. Gramatički rod potvrđuje se kao dinamičan kulturni scenarij koji kodificira određene društvene vrijednosti i odražava pristajanje na rituale svakodnevnog života u određenoj zajednici.
1. Psiholingvistika o gramatičkom rodu
Nekoliko je općih mjesta i osnovnih pitanja oko kojih se razvija psiholingvističko zanimanje za gramatički rod: 1) kako govornici uče, usvajaju i prepoznaju rod tisuća imenica, kako ga rabe u oblikovanju iskaza, zašto to uopće čine i imaju li ikakve koristi od toga (Van Berkum 1996: 3; Corbett 1991: 70); 2) kako se određuje rod posuđenicama (Corbett 1991: 70–82; Poplack i Sankoff 1984; Poplack, Pousada i Sankoff 1982; Poplack, Sankoff i Miller 1988; Beardsmore 1971); 3) kako djeca usvajaju rod imenica materinskog jezika (Corbett 1991: 82–89); 4) kako se usvaja rod imenica iz stranog/inog jezika (Gulešić Machata 2007). Van Berkum (1996: 2–3) ističe da je rod u svakodnevnom jeziku toliko „nenametljiv“ da izvorni govornici obično „nisu svjesni da njihov jezik ima gramatički rod“; ako ga i jesu svjesni, tada ga povezuju s referencijalnom kategorijom (odnosno sa spolom referenata), a ne s onom gramatičkom. Ipak, govornici vrlo rijetko ili gotovo nikad ne griješe pri dodjeljivanju roda imenicama materinskog jezika, čak ni u kolokvijalnom govoru. Eventualne pogreške ili nedoumice oko gramatičkog roda u hrvatskom jeziku javljaju se u vezi s imenicama kolebljiva roda koje mogu biti domaćeg (npr. pelud, bol, splav, izdajica, ulizica) ili stranog podrijetla (npr. finale, bijenale, čȇlo, labelo). Obično se poteškoće manifestiraju kao odstupanje od normativno preporučena roda (npr. iz normativne se pozicije preporučuje da se uz imenicu finale slažu modifikatori muškog roda, a govornici joj često dodaju one srednjega roda). Iako polazimo od pretpostavke da se u takvim situacijama ne može govoriti o pogreškama u vezi s gramatičkim rodom, pokušat ćemo pokazati da ipak postoje neki oblici iznevjeravanja roda ili neobičnih rješenja u kombinacijama gramatičkog i referencijalnog roda u hrvatskom jeziku.
Budući da postoje jezici bez gramatičke kategorije roda i da u jezicima s gramatičkim rodom nije jasno koja je njegova svrha ili korist, pitanje je zašto ga govornici jednostavno ne ignoriraju (Van Berkum 1996: 9–10). Nije neobično što se to pitanje nameće i psiholingvistima: iz te je perspektive početni argument za smislenost gramatičkog roda činjenica da izvorni govornici bez poteškoća proizvode iskaze u kojima se očituje rod i da bez napora, intuitivno, primjećuju pogreške u vezi s rodom kod sugovornika (idem: 10–11). Nadalje ako gramatičko kodiranje omogućuje govorniku da svoju konceptualnu poruku prenese u ovjerenu sintaktičku konstrukciju, smisao roda unutar fenomena sročnosti također nije upitan. Psiholingvistički doprinos definiciji i određenju funkcije gramatičkog roda spoznaja je da on podržava sam komunikacijski proces, a ne izražava neki komunikacijski sadržaj, odnosno zahvaljujući gramatičkom rodu i sročnosti koju rod izaziva, slušatelj/čitatelj može pratiti i razumijevati značenje složenih iskaza i odnose među referentima tih iskaza (idem: 20). Kao osnovne funkcije gramatičkog roda u jeziku psiholingvistika izdvaja sljedeće: rod može pomoći u prepoznavanju riječi; rod može utjecati na slušateljeva očekivanja o tome što će govornik sljedeće reći; rod omogućava čitatelju/slušatelju prepoznavanje pogrešaka u iskazu (idem: 20–21), ali sve te pretpostavke tek treba dokazati.
Određivanje roda imenicama nije tek „pravilnost koju su primijetili lingvisti“, nego je „dio kompetencije izvornoga govornika“ (Corbett 1991: 70). Ta se tvrdnja može dokazivati na različite načine. Corbett je (1991: 70–104) ispitivao dodjeljivanje roda posuđenicama, rezultate posebnih psiholingvističkih eksperimenata te kako djeca usvajaju rod, a Van Berkum je (1996) istraživao kako izvorni odrasli govornici nizozemskog jezika procesiraju rod dok govore, slušaju ili pišu, odnosno kako izvlače rod iz mentalnog leksikona i kakvu korist od toga imaju slušatelji. U ovom se poglavlju ukratko opisuje dodjeljivanje roda izmišljenim imenicama u hrvatskom jeziku, što je primjer jednog od Corbettovih eksperimenata, te prikazuju neka rubna područja psiholingvističkog i etnolingvističkog zanimanja za kategoriju roda čija ishodišta i motivaciju tek valja objasniti. Pritom se u obzir uzima prijedlog A. Nagórko (2004) da se osnovna jedinica etnolingvističkog opisa nazove kulturem i da se u njegovu određenju prepletu psiholingvističke i etnolingvističke silnice. Zato se analiza dviju specifičnosti hrvatskoga gramatičkog roda u ovom poglavlju povezuje s dvjema vrstama kulturema koje je opisala A. Nagórko: s kulturemima u užem smislu i s kulturnim scenarijem.
Kulturemima u užemu smislu Nagórko (2004: 136) drži ponajprije „ključne riječi kulture“ (egzotizme, vlastita imena koja prerastaju u simbole, nacionalne simbole), ali i morfeme i morfološke kategorije posebne funkcije. Tipični morfemi koji ulaze u skupinu kulturema u užem smislu jesu afektivni sufiksi jer sadržavaju izniman ekspresivni potencijal koji može biti afirmativne (npr. ljudina, poštenjačina, sestrica) i negativne, deprecijativne naravi (npr. kretenčina, komunjara, pijandura). I u gramatičkim se kategorijama očituju „jezične manifestacije kulturnih ponašanja“ (idem), što ćemo nastojati ilustrirati primjerima vezanima za kategoriju roda. Stoga bi morfološkim kategorijama posebne funkcije koje Nagórko spominje valjalo dodati i one sintaktičke. Kulturni scenariji „reguliraju tipične jezične interakcije u različitim društvenim situacijama“ (idem), a poput afektivnih sufikasa (odnosno kulturema u užemu smislu uopće) mogu biti afirmativni (npr. komplimenti, čestitke, zdravice, tepanje) i negativni (npr. psovanje, vrijeđanje, svađanje). U obama su slučajevima kulturni scenariji rutinizirani i ritualizirani te predstavljaju svojevrsno društveno prilagođavanje i pristajanje na rituale svako dnevnog života.
2. Kojega su roda imenice groko i dekale?
Među izravnim eksperimentima kojima se nastoje potvrditi određene pretpostavke o gramatičkom rodu u određenom jeziku Corbett (1991: 89–92) posebno ističe onaj u kojemu se izvornim govornicima ponude nepoznate (rijetke ili izmišljene) imenice te se od njih zahtijeva da s njima slažu rodno promjenjive modifikatore. Prednost je takva eksperimenta to što se mogu namjestiti točno oni elementi koji se žele ispitati (npr. suglasnički skupovi, položaj akcenta itd.), ali problem je u tome što ispitanici traže da im se objasni značenje i, bez obzira na to što im se kaže da značenje nije važno, ne mogu se ni predvidjeti ni detektirati sve analogije kojima oni pribjegavaju. Naprimjer neke ispitanike fonemski sastav imenice u anketi podsjeća na koju imenicu iz njihova drugog ili trećeg jezika, pa joj pripisuju rod prema pravilima inog jezika; drugi se upuštaju u etimologiziranje, što uglavnom čine zbog straha da će ispasti neuki jer nikada nisu čuli ponuđene riječi. Ono što taj tip eksperimenta povezuje s kulturemima u užemu smislu prema klasifikaciji A. Nagórko (2004: 136) jesu „morfološke kategorije posebne funkcije“, točnije sufiksi i gramatemi koje izvorni govornici povezuju s određenim gramatičkim rodom.
Anketa je provedena među studentima kroatistike i germanistike Filozofskog fakulteta u Zagrebu, što možda i nije dovoljno reprezentativan uzorak za ispitivanje roda izmišljenih imenica. Naime riječ je o studentima filoloških studijskih grupa s donekle osviještenim pitanjima o naravi gramatičkih kategorija i jezičnih kontakata, što im daje prednost u odnosu na govornike koji se ne bave filologijom. Nadalje studenti koji se aktivno služe njemačkim jezikom nekim su izmišljenim imenicama određivali rod analogijom prema rodu koji imaju njihovi leksički ekvivalenti u njemačkom jeziku ili su ih imenički dočeci asocirali na dočetke njemačkih imenica točno određenog roda. Može se pretpostaviti da su sve te okolnosti utjecale na rezultate ankete i da bi oni bili drukčiji da su ispitanici bili (i) govornici drugih dobnih skupina i profesija.
Uz imenice je u anketi trebalo uvrstiti atributni modifikator (pridjev dobar) i predikatni modifikator (perfekt glagola biti), odnosno dodjeljivanje roda ispitivalo se sintaktički i ispitanicima se nije izravno spominjao gramatički rod. Ispunjeno je šezdeset anketnih upitnika.
Da je određivanje roda imenicama s određenim sufiksom ili dočetkom potpuno ujednačeno kod svih govornika istog jezika, potvrđuju i rezultati naše ankete. Naime neke su dočetke naši ispitanici jednoznačno povezali s određenim rodom: uz izmišljene imenice na -a (kvala, dulana) i -ost (murnost, labernost) uvrstili su modifikatore ženskog roda, uz imenice na -ar (kostar, kratar) i -ič (tukič, korodič) modifikatore muškog roda, a uz imenice na -lo (gigalo, dafilo) i -stvo (pretelstvo, dulanstvo) modifikatore srednjeg roda. Kolebanja su se javila jedino u vezi s množinskim oblikom koji su ispitanici morali napisati sami: budući da nisu bili označeni naglasci ni zanaglasne dužine, dvoumili su se je li a u finalnom slogu imenica na -ar umetnuto (nepostojano), pa su pisali oblike kostari i kostri, kratari i kratri. Još se jedna zanimljivost javila u vezi s trećom imenicom na -a, pretela: 95% ispitanika dodijelilo joj je modifikatore ženskog roda, 2,5% njih modifikatore muškog roda (Bio je to dobar pretela.), a 2,5% istaknulo je dvorodnost uvrštavanjem modifikatora i muškog i ženskog roda. Isti su rezultati i u množini gdje su ispitanici sami morali napisati oblik imenice. Oni koji su joj dodijelili ženski rod ili procijenili da je dvorodna naveli su oblik pretele, a oni koji su procijenili da je muškog roda, napisali su oblik preteli. Očito je da su ispitanici koji su imenicu pretela tretirali kao dvorodnu pretpostavili da označava živo biće.
Za izmišljene imenice ambigvitetnih dočetaka u hrvatskom jeziku (-o, -e) rezultati su usporedivi s rezultatima ankete u kojoj se ispitivalo dodjeljivanje roda posuđenicama koje označavaju što neživo i također završavaju na -o i -e (Pišković 2011: 181–185). Te se posuđenice kolebaju između muškog i srednjeg roda, a rezultati naše ankete pokazuju da se isto kolebanje javlja i u izmišljenih imenica s istim dočecima. Uz imenicu groko 57,5% ispitanika upisalo je modifikatore muškog roda (možda analogijom prema vlastitim imenicama Roko i Maroko), a 42,5% njih modifikatore srednjeg roda (možda analogijom prema imenici oko). Množinski su oblik ispitanici morali napisati sami: 50% njih napisalo je groka i uz taj oblik uvrstilo modifikatore srednjeg roda, 32,5% njih napisalo je groki s modifikatorima muškog roda, 12,5% napisalo je groke s modifikatorima ženskoga roda, a 5% množinu je izrazilo zbirno (Bila su to dobra grokad.). Uz imenicu relo 87,5% ispitanika upisalo je modifikatore srednjeg roda (vjerojatno analogijom prema imenicama selo, jelo, djelo), a 12,5% modifikatore muškog roda (možda zbog utjecaja neobilježena muškog roda49 koji se obično dodjeljuje imenicama stranog podrijetla na -o). Kao množinski oblik 92,5% ispitanika navelo je oblik rela i uz njega uvrstilo modifikatore srednjeg roda (utjecaj imenica tipa selo još je očitiji nego u jednini), a samo 7,5% napisalo je oblik reli s modifikatorima muškog roda. Imenici relo po dočetku je slična imenica sistelo uz koju je 60% ispitanika uvrstilo modifikatore srednjeg roda, a 40% modifikatore muškog roda. Možda je broj slogova uzrokovao smanjenje utjecaja imenica tipa selo, ali ima u hrvatskome i trosložnih imenica srednjega roda na -elo (npr. načelo, počelo, odijelo, zlodjelo). No nijedna od tih imenica koja bi mogla potaknuti analogiju nema u inicijalnom slogu vokal i, pa su ispitanici možda zato tretirali imenicu sistelo kao stranu i dodijelili joj neobilježeni muški rod. U množini je 72,5% ispitanika navelo oblik sistela s modifikatorima srednjeg roda, 17,5% oblike sisteli ili sisteloi s modifikatorima muškog roda, 7,5% oblik sistele s modifikatorima ženskog roda, a 2,5% množinu je izrazilo zbirno (Bila su to dobra sistelad.). Još je jedna imenica na -o, sendo, zbunila ispitanike: 57,5% njih dodalo joj je modifikatore muškog roda, a 42,5% one srednjeg roda. U množini su rezultati bili obratni: 57,5% ispitanika napisalo je oblik senda s modifikatorima srednjeg roda, a 42,5% njih oblik sendi ili sendoi s modifikatorima muškog roda. Asocijacije su mogle potaknuti imenice brundo, dundo, rondo; sve su muškog roda, no izgleda da je u ovom slučaju opet riječ o konfliktu kriterija: hoće li nepoznatoj imenici biti dodijeljen neobilježeni muški rod ili će prevladati utjecaj imeničkog dočetka poistovjetiva s dočecima domaćih imenica srednjeg roda. Ni dodjeljivanje roda izmišljenim imenicama na -e nije bilo ujednačeno. Uz imenicu glijete 75% ispitanika uvrstilo je modifikatore srednjeg roda (vjerojatno analogijom prema imenici dijete), a 25% modifikatore muškog roda. Kao množinski oblik 62,5% ispitanika napisalo je glijeta s modifikatorima srednjeg roda, 27,5% glijeti ili glijetei s modifikatorima muškog roda, a 10% glijete s modifikatorima ženskog roda (možda analogijom prema defektivnim imenicama ženskoga roda tipa repete, kastanjete). Uz imenicu zane 50% ispitanika upisalo je modifikatore srednjeg roda (možda analogijom prema imenicama lane, tane), 40% modifikatore muškog roda, a 10% one ženskog roda (možda analogijom prema vlastitim imenicama Ane, Stane). Kao množinski oblik 45% ispitanika napisalo je zana ili zaneta s modifikatorima srednjeg roda, 40% zani, zanei ili zaniji s modifikatorima muškog roda, a 15% zane s modifikatorima ženskog roda. Uz imenicu dekale 52,5% ispitanika uvrstilo je modifikatore muškog roda (možda analogijom prema imenicama kolebljiva roda bijenale, finale za koje se iz normativne pozicije preporučuje muški rod), 37,5% modifikatore srednjeg roda, a 10% one ženskog roda. Oblik dekali (s modifikatorima muškog roda) kao množinski navelo je 47,5% ispitanika, dekala s modifikatorima srednjeg roda 30%, a dekale s modifikatorima ženskog roda 22,5% (vjerojatno analogijom prema imenicama tipa naočale, skale iz skupine pluralia tantum). Uz imenicu taruce 75% ispitanika upisalo je modifikatore srednjeg roda (možda analogijom prema imenicama puce, tuce), 20% modifikatore muškoga roda, a 5% one ženskog roda (možda analogijom prema hipokoristiku Luce). Kao množinski oblik 60% ispitanika navelo je taruca s modifikatorima srednjeg roda, 22,5% taruci ili tarucei s modifikatorima muškog roda, a 17,5% taruce s modifikatorima ženskog roda (možda analogijom prema regionalnome talijanizmu karuce/karoce).
Valja ustvrditi da su izmišljenim imenicama na -o i -e ispitanici najčešće dodavali modifikatore srednjeg roda, i u jednini (imenicama na -o od 42,5% do 87,5%, a imenicama na -e od 37,5% do 75%) i u množini (imenicama na -o od 50% do 92,5%, imenicama na -e od 30% do 62,5%). No često su im dodavali i modifikatore muškog roda (imenicama na -o u jednini muški je rod dodijelilo između 12,5% i 57,5% ispitanika, a u množini između 7,5% i 42,5% ispitanika; imenicama na -e u jednini je muški rod dodijelilo između 20% i 52,5% ispitanika, a u množini između 22,5% i 47,5%).50 Imenicama na -e rijetki su ispitanici dodijelili modifikatore ženskog roda (i to češće u množini).
Može se zaključiti da su imenički dočeci -o i -e u hrvatskome jeziku rodno ambivalentni te da se to pokazalo i pri dodjeljivanju roda posuđenicama (Pišković 2011: 181–185) i pri dodjeljivanju roda izmišljenim imenicama. U vezi s posuđenicama na -o i -e istaknuto je da do kolebanja pri njihovoj distribuciji po rodovima vjerojatno dolazi zbog konflikta dvaju kriterija: utjecaja oblika riječi, koji je usporediv s oblikom domaćih imenica srednjeg roda, i utjecaja neobilježena, muškog roda u hrvatskom jeziku (idem: 181). Eksperiment s izmišljenim imenicama ovjerava i tvrdnju S. M. Ervin (1962: 254–255) da pri dodjeljivanju roda posuđenicama u konfliktu mogu biti različiti kriteriji i našu pretpostavku da izvorni govornici neke imeničke dočetke jednoznačno povezuju s određenim rodom, a oko drugih se kolebaju. Stoga se može očekivati da će izvorni govornici hrvatskog jezika izmišljenim ili nepoznatim imenicama na konsonant (-ø) dodavati gotovo isključivo modifikatore muškog roda, a onima na -a modifikatore ženskog roda; u tim je slučajevima dominantan kriterij nominativni flektivni morfem i činjenica da je zadani rod u a-sklonidbi muški, a u e-sklonidbi ženski. Svi ostali dočeci izvlače različite podatke iz govornikova mentalnog skladišta informacija o regularnostima povezanima s rodom. Zato Corbett (1991: 92) s pravom ističe da slične ankete i eksperimente valja još dugo usavršavati da bi postali relevantni.
3. Gramatička defeminizacija u Hrvatskom zagorju
U svakom jeziku s gramatičkim rodom postoji semantička jezgra, odnosno velika skupina parnih imenica muškog i ženskog roda kojima se označavaju živa bića (npr. muškarac – žena, otac – majka, brat – sestra, učitelj – učiteljica, kuhar – kuharica, jelen – košuta, pijetao – kokoš, lav – lavica) i jasno je da značenje tih imenica utječe na njihov gramatički rod. Pitanje je može li i gramatički rod imenica za neživo biti determiniran njihovim značenjem. Jakobson (1959: 237) tumači obratan utjecaj; on naime drži da gramatički rod može utjecati na mitološke stavove jezične zajednice i navodi za to nekoliko primjera iz ruskog jezika. Jedan je od njih personificiranje i/ili metaforiziranje dana u tjednu potaknuto njihovim gramatičkim rodom: ponedjeljak, utorak i četvrtak doživljavaju se kao muško, a srijeda, petak i subota kao žensko. To što je petak u nekim drugim slavenskim jezicima (npr. u hrvatskome) muškog roda, odražava se u narodnim tradicijama i slavljima petkom. Prema jednome ruskom praznovjerju nož koji padne na pod nagoviješta gosta, a vilica gošću, i to zato što je nož muškog, a vilica ženskog roda. Još je jedan primjer „svakodnevne verbalne mitologije i poezije“ (idem) pjesničko predstavljanje dana kao ljubavnika noći jer je dan muškog, a noć ženskog roda. S narodnom bi mitologijom veze moglo imati i predstavljanje smrti kao žene među slavenskim slikarima (jer je imenica smrt ženskog roda), a kao muškarca u njemačkih slikara (jer je imenica der Tod muškog roda). U svakom se slučaju izvornom govorniku takva personifikacija čini potpuno prirodnom i on je uopće ne primjećuje, odnosno neobične su mu personifikacije u stranim jezicima u kojima je drukčiji gramatički rod uvjetovao drukčiju konceptualizaciju (Corbett 1991: 93). Takva povezivanja gramatičkog roda s izvanjezičnim predmetom ili konceptom mogu se dovesti u vezu sa spekulativnim teorijama o podrijetlu gramatičkog roda (Pišković 2011: 33–43) prema kojima je određeni gramatički rod dodijeljen imenicama za neživo zato što njihovi referenti imaju muške ili ženske osobine (npr. Meillet (1921: 226–227) objašnjava zašto su u nekim indoeuropskim jezicima imenice ruka i jezik ženskog roda: prva „jer prima“, a druga jer je jezik „posebno aktivan“).51 U maloprije spomenutim primjerima nailazimo na obratnu logiku: izvanjezično personificiranje neživoga motivirano je gramatičkim rodom imenice koja označava to neživo. Iako u obama slučajevima ima previše spekulacija, takvo razmišljanje o gramatičkom rodu nije ni nezanimljivo ni posve neutemeljeno. Štoviše, lingvist koji o jezičnim kategorijama nastoji razmišljati kao o kulturemima, mora se služiti „interdisciplinarnim metodama“, i to onima „iz teorije književnosti (analiza književnih motiva, tropa, vrsta, stereotipa, književnih junaka), etnologije (ritualizmi, jezična magija) i društvene psihologije (npr. ispitivanje stavova putem anketa)“ (Nagórko 2004: 135). Upravo se spomenutim primjerima personificiranja izvanjezičnih entiteta na temelju gramatičkog roda imenicâ kojima se ti entiteti označavaju najbolje ilustrira povezanost lingvistike i etnologije.
Još jedan primjer rodne kolebljivosti u semantičkoj jezgri – zanimljiv i psiholingvističkom i etnolingvističkom pristupu gramatičkom rodu – primijećen je u nekim južnim poljskim dijalektima (Corbett 1991: 100–101; Ivić 1995: 123–127). Riječ je o defeminizaciji neudanih žena, točnije o označavanju neudanih žena imenicama srednjeg i muškog roda te o slaganju njihovih imena s modifikatorima srednjeg i muškog roda. Udane su žene pošteđene takve gramatičke diskriminacije. Taj bi tip devijacije gramatičke kategorije roda odgovarao onom tipu kulturema koji Nagórko (2004: 136) naziva kulturnim scenarijem zato što regulira „tipične jezične interakcije u različitim društvenim situacijama“. M. Ivić (1995: 125) tvrdi da brak kao društveni događaj puno više zadire u život žene nego u život muškarca, pa je zato mnogo važnije brakom determinirati ženu nego muškarca. To se potvrđuje i na leksičkoj razini mnogobrojnih jezika u kojima postoje posebne leksičke jedinice za označavanje udane i neudane žene (hrv. gospođa i gospođica, njem. Frau i Fräulein, franc. madame i mademoiselle, engl. missis i miss), ali ne i oženjenog i neoženjenog muškarca. Spomenuti poljski dijalekti odudaraju od svih sličnih razvrstavanja žena na udane i neudane po upotrebi „gramatičkog prosedea u funkciji onog sredstva kojim se eksplicira značenje ‘neudata’“, zbog čega Ivić (1995: 125) zaključuje da je u tom slučaju jezični razvoj krenuo nesvakidašnjim pravcem. Corbett (1991: 100–101) objašnjava da se na neudane žene (uključujući i djevojčice!) najprije referiralo hipokoristicima i patronimima srednjeg i muškog roda, a potom su ti rodovi „inficirali“ sve ostale imenice kojima su se označavale neudane žene. Na taj je način u spomenutim poljskim dijalektima promijenjeno značenje ženskog roda u semantičkoj jezgri jer je ograničen samo na (crkveno!) udane žene. Iako M. Ivić (1995: 124) ističe da ta čudna pojava nema analogijâ na drugim slavenskim jezičnim prostorima, a ni šire, čini se da bi se s njom ipak mogla usporediti obratna pojava u Hrvatskoj koju sam primijetila u nekim selima donjostubičke i gornjostubičke općine (Vučak, Lepa Ves, Modrovec, Vinterovec). Ondje neke udane žene govore o sebi u muškom rodu, odnosno uz ličnu zamjenicu ja uvrštavaju predikatne modifikatore muškoga roda.
Ja sam vjutre preše(l) na tranik i nakosi(l) zelenja za krave. Vrnu(l) sam se dima, nahrani(l) krave i skuha(l) obed.
(Ja sam ujutro otišao na travnjak i nakosio travu za krave. Vratio sam se kući, nahranio krave i skuhao objed.)
Najmlađa među njima rođena je 1960, a odmalena je slušala i majku i baku da tako govore. Baka (rođena 1909) participe je muškog roda rabila dosljedno i isključivo; majka ih (rođena 1934) koristi kad prepričava što je radila na zemlji, ali će uvijek reći da je bila u crkvi; kći tako govori kad se naljuti. Majka je u Lepoj Vesi, kamo se udala, bila primijećena zbog takve (ne)kongruencije. Štoviše, suseljani su njezinu imenu dodali muški dočetak, pa je hipokoristik Jagica (od Agata) bio zamijenjen oblikom Jagec.
U vezi se s tim može spomenuti još jedna zanimljiva pojava u kajkavskim govorima: osnovama ženskih vlastitih imena dodaju se deminutivno-hipokoristični sufiksi muškoga roda, naprimjer -ek-ø (Barbara > Barek, Nada > Nadek, Nevenka > Nenek, Marija > Marek, Ljubica > Ljubek) ili, rjeđe, -ec-ø (Jagec) i -ač-ø (Anka, Ana > Ankač). Oni se doživljavaju afektivnijima nego sufiks ženskog roda, -ic-a (Barica, Nadica, Nenica, Marica, Ljubica, Anica) kojem se afektivni potencijal u kajkavskim govorima gotovo posve ispraznio. Možda se upravo zato u toj funkciji pojavljuje drugi, neočekivani sufiks muškog roda jer je njegova obilježenost mnogo jača i doista se veže uz intimnu i blisku komunikaciju. Spomenutu izvedenicu Jagec stoga ne valja promatrati kao pejorativ, nego, naprotiv, kao odmilicu.
Svim ženama koje uz ličnu zamjenicu prvog lica jednine vežu predikatne mete muškog roda zajedničko je to da nisu završile osnovnu školu, da nisu bile zaposlene ni primale plaću, da su im supruzi bili zbog nekoga razloga inferiorni (bolest, alkoholizam), pa su zbog toga većinu poljoprivrednih poslova (koji bi trebali biti muški) i sve poslove u kući obavljale same. Kad govore o drugim ženama, nikad ne rabe mušku kongruenciju, a isto tako primjećuju kad je tko drugi koristi govoreći o njima. Za razliku od poljskog slučaja u Zagorju su si žene same nametnule muški rod nakon udaje i preuzimanja nekih tradicionalnih muških poslova. I taj bi se način gramatikalizacije izvanjezičnog iskustva mogao držati malenim narušavanjem logike rodnoga sustava, kao i ostali primjeri spomenuti u ovom odjeljku. Svi oni tek čekaju svoje ozbiljnije psiholingvističko i etnolingvističko objašnjenje.