„Šutljivost neka resi svaku ženu!“ Rod u publicističkom diskursu

Jezične rodne ideologije u hrvatskim ženskim časopisima prve polovice 20. stoljeća

Korpusom ekscerptiranim iz hrvatskih ženskih časopisa prve polovice 20. stoljeća u ovom se poglavlju ilustriraju začeci jezičnih rodnih ideologija u hrvatskome novinskom diskursu. Posebna se pozornost posvećuje tekstovima u kojima se jezik predstavlja kao rodni fenomen, što znači da se inzistira na ideji da muškarci i žene govore različitim jezicima, a prikazi muškoga i ženskoga jezičnog ponašanja funkcioniraju kao simbolične potvrde muških i ženskih osobina i rodnih uloga te prirode njihovih međusobnih odnosa. Propitivanjem odnosa između jezičnih rodnih ideologija i ideologije biologizma te ideologije vjere, obitelji i nacije nastoji se ukazati na zavodljivost jezičnoideoloških tekstova koja je posljedica tvrdnje da svi problemi i nesporazumi između muškaraca i žena proizlaze iz njihova različitog pristupa verbalnoj komunikaciji.

1. Uvod u jezične ideologije

Opisi i razumijevanje govorenog jezika često su opterećeni esencijalističkim prikazima binarno postavljenih skupina govornika. Različiti su kriteriji na temelju kojih se izoliraju skupine govornika za koje se tvrdi da imaju posve oprečne jezične navike (npr. dob, obrazovanje, rasa, klasa, spol, profesija, podrijetlo itd.). Svim je takvim prikazima jezika zajednička komplementarnost, odnosno nepostojanje prijelaznog stupnja između strogo polariziranih skupina govornika. Oni tobože govore posve različitim jezicima, iz čega proizlazi da svaki pripadnik neke jezične zajednice mora pripadati jednoj od dviju izoliranih skupina (npr. obrazovani govornici govore prestižnim kodom, neobrazovani govornici neprestižnim kodom). Posebno intrigantan kriterij podjele govornika u dvije disjunktivne skupine jest njihov spol na temelju kojeg se već krajem 19. stoljeća razvija koncept muškog i ženskog jezika kao elementarne dihotomije u svakome prirodnom jeziku (Hall 2003: 355, 360; Pišković 2014: 149–151). Takvo rodno stratificiranje jezika zasniva se na tvrdnji da muškarci i žene govore različitim jezicima, što se argumentira golemim razlikama u ljubaznosti, asertivnosti, kompetitivnosti, kooperativnosti, empatičnosti, agresivnosti i mnogim drugim obilježjima njihove verbalne komunikacije. Argumenti ne proizlaze iz rezultata znanstvenih istraživanja, nego iz društvenih konstrukata o jeziku i rodu koji su tema ovog poglavlja, a držat ćemo ih primjerom jezičnih rodnih ideologija. Opravdanje izbora tog termina započet ćemo objašnjenjem glave sintagme, dakle ideologije same.

Woolard (1998: 5–7) sistematizira znanstvena tumačenja ideologije apstrahirajući četiri osnovna stajališta u pokušajima definiranja tog fenomena. Prvo, ideologije se poimaju kao mentalni fenomeni, dakle kao ideje, koncepti, subjektivne predodžbe i vjerovanja. U tom su slučaju ideologije „intelektualne sastavnice kulture“, odnosno osnovne predodžbe koje pripadnici društva imaju o općim pitanjima kao što su podjela rada, privilegije, jezik. Drugo, ideologije se konceptualiziraju kao derivati iskustava ili interesa vezanih za određeni društveni položaj, što znači da su ovisne o „materijalnim i praktičnim aspektima ljudskog života“ te su u odnosu na njih sekundarne. Treće, uspostavljanje ideologije izravno se motivira željom za društvenom, političkom ili ekonomskom moći jer se drži da dominantne društvene skupine rabe ideologiju kao alat ili sredstvo za postizanje moći, dok su podređene društvene skupine neideološke. Četvrto, ideologije se na neki način prokazuju kao iskrivljenje, iluzija ili mistifikacija, čime se obično brane vlastiti interesi ili pozicija moći. U proučavanju ideologijâ Woolard (idem) primjećuje velik raskol između neutralna tumačenja tog termina i njegova označenika s jedne strane te pretpostavljanja i upisivanja negativnih vrijednosti u njih s druge strane. Govori li se o jezičnim ideologijama, valja primijetiti da se one gotovo uvijek percipiraju kao procesi s negativnim učincima, pogotovo u hrvatskoj akademskoj zajednici (usp. Starčević 2016: 69–75).52 Jezična se ideologija – vrsta ideologije koja se razmatra u ovom poglavlju – općenito može odrediti kao ideologija prepoznata ili u jezikoslovnoj praksi ili u eksplicitnu govorenju i pisanju o jeziku (Woolard 1998: 9). Ponešto preciznije, jezične se ideologije tumače kao „skup vjerovanja o jeziku“ koja se artikuliraju na temelju opaženih jezičnih struktura i uporabe (Silverstein 1979: 193), kao „sustav ideja o društvenim i jezičnim vezama“ impregniran moralnim i političkim interesima (Irvine 1989: 255), kao „zdravorazumska stajališta o prirodi jezika u svijetu“ (Rumsey 1990: 346), kao „kulturološke predodžbe o prirodi, obliku i svrsi jezika“ (Gal i Woolard 1995: 130) ili kao fenomen utemeljen na „prikazima u kojima je jezik prožet kulturnim značenjem“ (Cameron 2014: 281).

Što se tiče načina realizacije, najuočljivija i najčešće opisivana artikulacija jezičnih ideologija, s kojom se često poistovjećuje jezična ideologija uopće, jest ideologija standardnog jezika (Milroy i Milroy 2012), koja se zasniva na predstavljanju standardnog varijeteta kao superiornog nestandardnim varijetetima (Mićanović 2006: 74, 99; Starčević 2016: 70–71). Povezana je s jezičnom politikom, jezičnim purizmom i jezičnom kulturom, dakle s aktivnostima koje Woolard (1998: 20–22) drži „otvorenim“ jezičnoideološkim intervencijama.53 No pritom je jasno da ne strahuje od terora ideologije standardnoga jezika i štete koju ona nanosi nezaštićenim govornicima čineći ih nesigurnima u jezičnoj proizvodnji jer je standardizacija već – razotkrivena, odnosno standardni se varijetet danas promatra kao „diskurzivni projekt“ i „ideološki proces“, a ne kao „empirijska lingvistička činjenica“.

Ideologija pismenosti i pravopisa (Woolard 1998: 22–23) usmjerena je na dekonstrukciju idealizacije oralnosti i inferiorizacije skriptizma, odnosno kritika je ideje o govoru kao prirodnoj, autentičnoj i primarnoj realizaciji jezika te o pismu kao sekundarnoj jezičnoj djelatnosti. Taj tip jezične ideologije oblikuju i ideje o tome što pismenost zapravo jest jer europsko prepoznavanje alfabetske pismenosti nikako nije univerzalno. Definicije pismenosti nikada nisu „isključivo tehničke, nego predstavljaju političko pitanje“ (idem: 23).

U vezi s lingvističkim obratom u historiografiji Woolard (idem: 24–25) spominje ideologiju kolonijalnih jezika, povezanu ponajprije s europskom kristijanizacijom i kolonizacijom drugih kontinenata koja je uključivala i kontrolu domicilnih vernakulara. Lingvističke aktivnosti podvedene pod tako izlučen tip jezične ideologije podrazumijevaju veću sklonost konstruiranju različitih jezičnih varijeteta kolonije nego otkrivanju onih koji doista postoje jer su lingvisti bili previše zaslijepljeni svojim idejama o jeziku da bi nepristrano prepoznavali osobitosti jezičnih varijeteta zatečenih u kolonijama.

Ideologijom znanstvene konceptualizacije jezika mogle bi se nazvati intelektualne predrasude koje su oblikovale razvoj lingvističke teorije (Woolard 1998: 25–26), od Saussurea do Chomskoga. Noviji su primjeri takve ideologizacije u jezikoslovlju metafore o „ugroženim“ i „umirućim“ jezicima (idem: 26) koje neizbježno politiziraju lingvistički diskurs uvlačeći u njega šire, nejezične ideologije.

Jezične rodne ideologije, o kojima će biti riječi u ovom poglavlju, oblikuju se u tekstovima u kojima se jezik predstavlja kao rodni fenomen, što znači da se inzistira na ideji da muškarci i žene govore različitim jezicima (Cameron 2014: 281).

Posebno valja istaknuti da se u znanstvenim radovima relevantnima za jezične ideologije upozorava na razliku između ideologije i prakse: ideologija se odnosi na prikaze jezika, a praksa na stvarnu jezičnu uporabu (Cameron 2014: 293). Ideološki prikazi jezika često ne korespondiraju sa stvarnim činjenicama i to je najčešći razlog negativne percepcije jezičnoideoloških tekstova.

2. Uvod u jezične rodne ideologije

Ideje o muškoj i ženskoj uporabi jezika iznose se već krajem 19. stoljeća kad se u antropološkim i etnografskim radovima o nekim indijanskim jezicima popisuju fonološke i morfološke razlike uočene u govoru žena i muškaraca (Hall 2003: 355, 360; Pišković 2014: 145, 149–151). Međutim nikada takvi radovi nisu bili samo radovi o jeziku, nego su se uvijek nadovezivali na širi kulturološki diskurs potvrđujući svojim jezično-rodnim primjerima ideje o „ljudskoj prirodi, moći i poželjnome moralnom poretku“ (Gal 1995: 171). Dakle prikazi muškoga i ženskoga jezičnog ponašanja funkcioniraju kao simbolične potvrde muške i ženske prirode i prirode njihovih međusobnih odnosa (Cameron 2014: 282). Ako se u određenoj zajednici drži da žene moraju biti skromnije, uljudnije i profinjenije od muškaraca, tada se očekuje da i njihov govor bude skromniji, uljudniji i profinjeniji od muškoga govora, pa se u javnom diskursu ženama savjetuje i nalaže da upravo tako govore ili ih se osuđuje ako tako ne govore. Važno je naglasiti da ne postoje nikakvi stvarni, materijalni dokazi jasnih razlika između muškog i ženskog jezika; ta dva koda postoje, zapravo, samo kao društvena norma i na njih se upućuje kao na samorazumljive potvrde općenitije društvene norme o jednako sumnjivoj načelnoj (biološkoj, fiziološkoj, kognitivnoj) razlici između muškaraca i žena. Iako su ideologije jezika i roda osjetljive na vremenske i prostorne utjecaje te na interakciju s drugim društvenim varijablama poput klase, rase, narodnosti i dobi, njihova je konstanta inzistiranje na tvrdnji da su muški i ženski jezik dva potpuno različita jezika: ženski je jezik sve ono što nije muški jezik i obratno (idem: 285). Takvi se prikazi jezika i roda mogu tumačiti kao jedna od društvenih strategija za uspostavljanje rodnih razlika i hijerarhija (idem), što bi bio primjer kombinacije trećega i četvrtoga tipa ideologijâ u klasifikaciji K. Woolard (usp. prethodni odjeljak). U tom se smislu jezične rodne ideologije rabe kao instrument za opravdanje društvene nejednakosti između muškaraca i žena, odnosno muške dominacije, primarnosti i superiornosti te ženske podređenosti, sekundarnosti i inferiornosti, ali i kao sredstvo za svjesno konstruiranje razlika između spolova s namjerom da se zaštiti i očuva muška dominacija. Pritom je važno imati na umu da ideologije same ne oblikuju žensku podređenost kao što ni prokazivanje ideologija ne popravlja stvaran položaj žena u društvu (Cameron 2014: 285). Međutim istraživanja jezika i roda koja se kritički postavljaju prema esencijalističkim tumačenjima rodnog ponašanja pomogla su u prepoznavanju posredničke uloge jezičnih ideologija u organizaciji moći (Woolard 1998: 15).

Rodne ideologije ne oblikuju se isključivo u jeziku; zapravo, jezične su rodne ideologije posljedica rodnih ideologija oblikovanih u društvenim praksama. Pitanje je kako su uopće zaživjele rodne ideologije jezika i zašto se jezik počeo „orođivati“, odnosno rodno polarizirati. Naime jedna je od glavnih funkcija ideoloških tekstova objašnjavanje obrazaca specifičnih za određenu pojavu, ponašanje, strukturu ili kakvu drugu kategoriju za koju se ideologija veže. U tekstovima prožetima rodnom ideologijom objašnjavaju se uobičajeni obrasci muškog i ženskog ponašanja, odnosno ‒ uže ‒ u tekstovima obilježenima rodnom ideologijom jezika objašnjavaju se, interpretiraju i konstruiraju obrasci tobože uobičajeni za muško i žensko jezično ponašanje. Takvi su tekstovi vrlo zavodljivi, moćni i uvjerljivi jer se dotiču svakog čitatelja oslanjajući se na njegovo vlastito iskustvo te na njegova opažanja vlastitog i tuđeg ponašanja. Dok čitatelj testira ideje iz jezičnoideoloških tekstova prebirući po vlastitome jezičnom iskustvu i tražeći potvrde upravo za one ideje koje tekst propagira, tekst ga uvlači u svoju mrežu i nudi mu okvir za interpretaciju svakodnevnih životnih situacija. Svi ljudi komuniciraju i izvode rod kao jedan od aspekata svojeg identiteta; kad im tekstovi utemeljeni na rodnim ideologijama jezika ponude okvir za interpretaciju jezičnog ponašanja koje primjećuju oko sebe, mnogi će od njih nesvjesno početi u taj okvir uklapati i vlastito jezično ponašanje. Na taj se način jezične rodne ideologije materijaliziraju i perpetuiraju, pa osim u javnom diskursu perzistiraju i u svakodnevnoj komunikacijskoj praksi.

2.1. Ideologija jezičnoga seksizma

Jedna od najpoznatijih i, usudili bismo se reći, najnametljivijih jezičnih rodnih ideologija oblikovana je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća i veže se za početke feminističke kritike jezika kada proučavanje jezika i roda izvire, između ostaloga, iz dominacijskog pristupa (Pišković 2014). Dominacijski pristup jeziku i rodu zasniva se na tezi da su razlike u jezičnom ponašanju proizišle iz muške dominacije nad ženama i općeg nastojanja da žene budu podređene muškarcima. Najpoznatija predstavnica dominacijskoga pristupa, Dale Spender (1980), drži da su suvremena društva i dalje patrijarhalna, da su u njima muškarci superioran spol i da mnoge društvene institucije i prakse podržavaju takvo stanje. Muškarci kontroliraju jezik; njihov je jezik norma, a ženski je jezik otklon, devijacija. Taj „jezični determinizam“ ide ruku pod ruku s ekonomskim determinizmom i ugnjetava žene u društvu. Da bi potvrdila tu tezu, autorica istražuje i ilustrira seksizme u jeziku, nečujnost i nevidljivost žena u javnoj sferi, mušku dominaciju i primarnost, razlike u poimanju muške i ženske seksualnosti, dvostruke standarde u procjenjivanju muških i ženskih sposobnosti itd. Jasno je da je u podlozi takvih polariziranja uvjerenje kako postoje esencijalne, nezanemarive razlike između žena i muškaraca koje su ponajprije biološke, ali mogu biti i društveno fundirane. Zato se muškarci i žene razlikuju i po jezičnim navikama, što je osnova razlikovnog pristupa jeziku i rodu koji također obilježava početke feminističke kritike jezika. I dominacijski i razlikovni pristup drže se esencijalističkima jer prihvaćaju i razrađuju koncept muškog i ženskog jezika kao dvaju samorazumljivih varijeteta na koje se raslojava svaki prirodni jezik. Nadalje u središtu interesa esencijalističkih pristupa jeziku i rodu bili su pojmovi seksizma i seksističkog jezika, koji se definirao kao uporaba izjava „koje utemeljuju, tvore, promoviraju ili iskorištavaju nepoštenu ili nevažnu razliku između spolova“ i „koje uzrokuju ili promiču ugnjetavanje osobe na osnovi spola“ (Vetterling-Braggin 1981: 3–4). Kako smo već isticali (Pišković 2014: 161–162),54 koncept seksizma temeljio se na postavci da seksističkim jezikom govore oni koji su na poziciji moći, dakle muškarci. Potvrde su se pronalazile na različitim jezičnim razinama, a najeksploatiranije teme bile su leksičke praznine među profesijskim imenicama, pejorativne konotacije vezane za imenice koje označavaju žene i uporaba generičkoga muškog roda. U skladu s takvim jezičnorodnim ideologijama u hrvatskom bi jeziku primjeri seksizma bili sljedeći: uporaba generičke lične zamjenice oni za skupinu ljudi različita spola, uporaba imenica muškog roda u množini za istu takvu skupinu ljudi (npr. studenti i političari za studente i studentice te za političare i političarke), uporaba glagolskog pridjeva radnog muškog roda u množini za istu takvu skupinu ljudi (npr. Oni su došli ili Studenti su došli), uporaba generičkoga muškog roda profesijskih imenica (npr. profesor, konobar, ekonomist, prodavač, sportaš kao denotati i žena i muškaraca), činjenica da je u jeziku više deprecijativnih leksičkih jedinica za žene nego za muškarce (npr. kurva, kuja, droca, alapača, oštrokondža, rospija i sl.). Takve kampanje i aktivističke intervencije u jezik rezultirale su pojavom žanra kojim se konkretizirala, ali i popularizirala ideologija jezičnog seksizma. Riječ je o vodičima za neseksističku uporabu jezika (engl. guidelines for non-sexist use of language) u kojima su se obično u jednom stupcu popisivale jezične jedinice i komunikacijske situacije u kojima su žene diskriminirane ili negativno označene jezikom, a u drugom su se stupcu preskribirali rodno neutralni oblici ili konstrukcije. Iako nije sastavljen opsežan vodič za neseksističku uporabu hrvatskog jezika, odjeci takve prakse vidljivi su u radovima Rade Borić (1998; 1999; 2004),55 a uporaba profesijskih imenica tematizira se i na zakonodavnoj razini, pa se preporuka o uporabi profesijskih imenica ženskog roda pojavljuje i u službenim dokumentima Ureda za ravnopravnost spolova (v. izdanja Biblioteke Ona, posebno Pojmovnik rodne terminologije (Borić 2007)56 i Standarde i mehanizme ravnopravnosti spolova (Štimac Radin 2008: 17–18, 63–64)).

U takvim su kampanjama ispolitizirane mnogobrojne profesijske imenice i niz drugih jezičnih mehanizama (uporaba generičkoga muškog roda, oslovljavanje itd.), pa je svaki govornik u svakoj interakciji mogao proizvesti seksistički iskaz, a da mu to uopće nije bila namjera. Naime različite su institucije, pogotovo državne, bile zastrašene aktivističkom kampanjom izgona seksizama iz jezika, pa su usvojile mnogobrojne prijedloge iz spomenutih dokumenata; govornici koji su se pak svjesno opirali ishitrenu proglašavanju određenih jezičnih jedinica seksizmima ispadali su neupućeni u stanje stvari i „politički nekorektni“. Dakle ideologija jezičnog seksizma proizvodi u govornika mnogo konkretniji i opipljiviji strah nego primjerice ideologija standardnog jezika zato što je govornici lakše prepoznaju i pronalaze u svojem jezičnom iskustvu. Iako se – opet pri površnu promatranju – čini da je pohvalno to što su neki načini uporabe jezika i upućivanja na žene protjerani iz javne komunikacije, zapravo se tako stvara plodno tlo za razvoj neizravnih oblika seksizma (Cameron 1990; Pišković 2014).

Ideologija jezičnog seksizma može se držati primjerom ideologije znanstvene konceptualizacije jezika, o čemu je bilo riječi u uvodnom odjeljku, jer se rana feministička kritika jezika predstavljena dominacijskim i razlikovnim pristupom jeziku i rodu već početkom 1980-ih godina prokazuje kao banaliziranje rodnih jezičnih praksi koje proizlazi iz osobnog dojma i nije potkrijepljeno konkretnim dokazima. Drugim riječima, takvo je bavljenje jezikom prepoznato kao znanstvenim diskursom ogrnut skup intelektualnih predrasuda o muškim i ženskim jezičnim navikama te kao nepoznavanje obilježja gramatičke kategorije roda.

3. Patrijarhalne rodne ideologije kao ishodište jezičnih rodnih ideologija

Jezične su rodne ideologije derivirane iz širih, općenitijih ideologija, što sugeriraju semantički determinatori „jezični“ i „rodni“. Budući da je o jezičnim ideologijama već bilo riječi, valja objasniti što označavaju rodne ideologije u okviru ovog poglavlja i kako atribut jezični sužava značenje te sintagme. Kao najčešću realizaciju rodnih ideologija Phillips (2014) navodi patrijarhalne rodne ideologije (engl. patriarchal gender ideologies). Tvrdi da se neofeminizam ili drugi val feminizma, koji je u drugoj polovici 1960-ih godina buknuo u SAD-u i potom se proširio Europom, pojavio zato što su žene procijenile da im ni demokracija ni socijalizam nisu donijeli jednakost s muškarcima te da one jednostavno ne mogu kontrolirati svoje živote onako slobodno kako to čine muškarci (Phillips 2014: 298–299). Takvu nejednakost podupirale su i opravdavale upravo patrijarhalne rodne ideologije. Phillips (2014: 299) precizno objašnjava svaku sastavnicu te sintagme. Atribut patrijarhalni odnosi se na „pretpostavke ili tvrdnje da bi muškarci morali dominirati nad ženama, imati vlast nad njima i govoriti im što da rade“. Baza sintagme, ideologija, rabi se u marksističkom smislu sugerirajući da dominantna društvena stajališta podržavaju muške interese da zadrže žene u podređenom položaju, a da žene pritom uopće ne shvate da su podčinjene. Takvo je tumačenje ideologije analogno Marxovim upozorenjima da radnička klasa mora najprije prepoznati kako društveni poredak radi protiv njezinih interesa (iako se tvrdi suprotno) da bi mu se uopće mogla oduprijeti. „Zamijenivši klasu rodom“, Phillips je (2014: 299) oblikovala sintagmu patrijarhalne rodne ideologije, koja će i nama poslužiti kao ishodišni hiperonim u pokušaju taksonomije jezičnih rodnih ideologija.

Patrijarhalne rodne ideologije ostvaruju se putem specifičnijih praksi ili konkretnijih svojih podvrsta. Spomenut ćemo i u ovom poglavlju uzeti u obzir s jedne strane ideologiju biologizma te s druge strane ideologiju vjere,57 obitelji i nacije. Sve ćemo ih promatrati kao okvire ili pokretače jezičnih rodnih ideologija te kao mete kritike u tekstovima u kojima je osviještena i prokazana njihova ekstremnost. Odmah napominjemo da se utjecaj spomenutih podvrsta patrijarhalnih rodnih ideologija na oblikovanje i artikulaciju jezičnih rodnih ideologija počesto prepleće, što samo potvrđuje da se jako dobro nadopunjuju i međusobno hrane te da su potekle iz istog izvora. Dopuštamo si stavljanje ideologije biologizma te ideologije vjere, obitelji i nacije u kotaksonimijski odnos jer i Cameron (2009, 2014) ističe da ideologija biologizma nije jedini način na koji se artikulira patrijarhalna ideologija te da ima i podmuklijih načina njezine proizvodnje. Osim toga korpus tekstova kojima potkrepljujemo svoje teze nametnuo nam je upravo spomenute ideologije kao dominantne podvrste patrijarhalne rodne ideologije. Naime ideje, zablude, stereotipi i predrasude patrijarhalnih rodnih ideologija u tim se tekstovima obično ovjeravaju, ponavljaju i pronose, no katkada se kritiziraju, propituju i razaraju. Korpus nam čine tekstovi pisanoga javnog diskursa u kojima se jezik prikazuje kao rodno profilirano sredstvo sporazumijevanja; na takvu se korpusu obično zasnivaju znanstvena proučavanja jezičnih ideologija. Cameron (2014: 281–282) upozorava na to da jezikoslovci u definiciju jezičnih ideologija radije uvrštavaju pojam „prikaza“ nego pojam „vjerovanja“, ponajprije zato što su prikazi konkretni, zapisani i vidljivi, a vjerovanja se tumače kao misaoni konstrukti smješteni u umu pojedinca. Budući da se proučavanje jezičnih ideologija usredotočuje na društvenu proizvodnju značenja, najboljim korpusom za takav pristup držimo novinske tekstove u kojima se piše i govori o jeziku jer se iz njih može iščitati kako se jezični fenomeni konvencionalno doživljavaju i prikazuju u određenoj kulturi. Začetke oblikovanja jezičnih rodnih ideologija u hrvatskome javnom diskursu pronalazimo u ženskim časopisima prve polovice 20. stoljeća. Pregledani su sljedeći časopisi: Ženski list, Novi ženski list, Hrvatski ženski list, Hrvatica,58 Ženski svijet, Jugoslavenska žena,59 Za vjeru i dom.60 Osigurali su nam izvrstan korpus za ispitivanje jezičnih rodnih ideologija, ali su zahtijevali i prepoznavanje utjecaja različitih nejezičnih ideologija na njihovo oblikovanje.

4. Ideologija biologizma i jezične rodne ideologije

U ideologiji biologizma biološke se karakteristike ljudi drže neprijepornim uzrocima raznovrsnih društvenih zbivanja. Tvrdi se da evolucijskim procesima nisu oblikovane samo fizičke razlike između žena i muškaraca nego i razlike u njihovim kognitivnim sposobnostima, psihičkim karakteristikama i uobičajenim načinima ponašanja (Cameron 2009: 173). U skladu s tim razlike između muške i ženske uporabe jezika izvode se iz bioloških razlika između muškaraca i žena te se tumače kao posljedica genskih i hormonskih razlika te kao rezultat različite organizacije i građe mozga (Cameron 2009). Zato se u tekstovima o jeziku i rodu zahvaćenima ideologijom biologizma ignoriraju znanstvena jezikoslovna istraživanja (npr. sociolingvistička, rodnolingvistička) u kojima se odnos jezika i roda izučava u društvenom kontekstu i tumači u vezi s kulturnim i društvenim fenomenima. Humanističkim znanostima i njihovim „maglovitim“ istraživanjima suprotstavljaju se prirodoslovne znanosti s konkretnim mjerenjima i eksperimentima, a polariziranja jezičnih navika muškaraca i žena argumentiraju se isključivo genskim naslijeđem i, u novije doba, spoznajama evolucijske psihologije (Cameron 2009: 175–177).

Kad se razlike između ženske i muške uporabe jezika tumače građom mozga, gotovo se uvijek poseže za fenomenom lateralizacije, odnosno za argumentom da je svaka hemisfera mozga specijalizirana za određene funkcije (Cameron 2009: 187–189). Tvrdi se da jezičnim vještinama gospodari lijeva hemisfera mozga i da je ona razvijenija kod žena, dok je desna hemisfera mozga zadužena za koordiniranje vizualno-prostornih vještina i razvijenija je kod muškaraca. Da bi takva uopćavanja zvučala još ozbiljnije i znanstvenije, pridružuju im se i hormonske razlike među spolovima. Tvrdi se da visoka razina testosterona, hormona koji je u većim koncentracijama prisutan u muškom nego u ženskom tijelu, pogoduje razvoju desne hemisfere mozga, zbog čega se muškarci bolje snalaze u prostoru, a žene u jeziku.

U sljedećem se primjeru pojavljuje diskursna strategija tipična za ideologiju biologizma, a to je pozivanje na, obično inozemna, „znanstvena istraživanja“ (u prvom je citatu riječ o neimenovanim „američkim pedagozima“). Ako se ne referira na inozemne znanstvenike, tada se površna polariziranja muških i ženskih sposobnosti opravdavaju „općepoznatim činjenicama“ koje redovito potvrđuju mušku intelektualnu nadmoć nad ženama.

Američki su pedagozi poduzeli interesantno ispitivanje o dobroćudnosti muške i ženske djece te su došli na tome putu do vrlo interesantnih rezultata. Općenito je poznato, da mozak muškarca prosječno važe 150 do 200 grama više, nego mozak žene, i da je mnogo razvijeniji, po čemu se zaključuje, da je u muškarca prosječno jači intelekat, nego u žene. (Tko je bolji: muž ili žena, Ženski list, god. VI, 1930, br. 8, str. 7)

Ne smijemo ni to zaboraviti da je organizam i mišičje žene slabije od muškarčevog. Radi toga, općenito govoreći, ne može žena niti toliki intelektualni napor podnijeti. (...) Gospodin Bog dao je i ženskome spolu intelektualnih sposobnosti, da se može izobraziti, no one zaostaju, redovito su manje od intelektualnih, kao što i fizičnih sposobnosti muškoga spola. (M. Pukler, Obrazovanost žena, Za vjeru i dom, god. II, 1909, br. 4, str. 104–105)

Samorazumljivost hormonskih i, uopće, fizioloških razlika između muškaraca i žena često priziva omjeravanje njihovih kognitivnih, emocionalnih i mentalnih osobina. Pritom se muškarci obično ističu kao razumna i, upravo zbog toga, uzorna bića, a žene se redovito optužuju za pretjeranu emotivnost i nerazboritost jer se emocije u našoj kulturi drže manje vrijednima (i manje inteligentnima) od razuma.

Kod muškarca je potpuno savršeno regulirana dioba između čuvstva i razuma, kod njega je odijeljeno mišljenje od instinkta. Kod žene je drugačije, jer tu struji jaka veza izmedju čuvstva i razuma; njeno je mišljenje instinktivno. (Muž u ogledalu žene, Ženski list, god. VI, 1930, br. 4, str. 10)

Vrlo česta pogreška jest prosudjivanje po časovitom osjećanju. Mnogi pojedinac, osobito žene ravnaju se u životu više po osjećaju, nego po razumu. Njihovi osjećaji su za njih mjerilo po kojem stvaraju sud i odluke u životu i radu. Takovi ljudi kod kojih dolazi najprije obrazac, a onda čovjek to jest kojima diktira srce vrlo su promjenljivi. (Pogriješiti je osobina čovjeka, Ženski list, god. XIII, 1937, br. 8, str. 30)

Jedan i drugi spol nadario je Stvoritelj razumom. Ali taj razum drugojačije se očituje u žene, drugojačije u muškarca. Muškarac polagano iz jedne stvari zaključuje na drugu, dok žena naglim intuitivnim pogledom hoće, da pronikne stvar. Zato se žena u naglim slučajevima prije snađe nego muškarac, ali s druge strane ova naglost može je dovesti do toga, da krivo zaključi onda, kad je u stvari teže dokučiti istinu. (Polje ženskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7‒8, str. 199)

Ali i u duševnim sposobnostima ima razlike među spolovima. Fantazija žene bujnija je od muške. (...) Na bujniju maštu upućuje nas i to, što žena više teži za čitanjem zabavnih knjiga nego muškarci, jer traži hranu mašti svojoj. Šteta samo, što je ta hrana prečesto otrovana krivim vjerskim i krivim moralnim nazorima. (Polje ženskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7‒8, str. 197)

Što se tiče ženske fantazije, to znamo iz psihologije, da je ona življa i bujnija, negoli u muškaraca. (...) Afekte i čuvstva znat će ona brže i spretnije probuditi negoli muškarac. (...) Ipak znade i ona stvari intuitivno promatrati i kombinirati. No sve to u manjoj mjeri negoli muškarac. (M. Pukler, Obrazovanost žena, Za vjeru i dom, god. II, 1909, br. 4, str. 104)

Kod muškarca se obično obrazuje razum, oštri mu se mišljenje, učvršćuje volja, dok se ženi, u koliko joj se uopće daje naobrazba, obrazuje srce, to jest, uči ju se razne društvene formalnosti i estetiku, glazbu, beletristiku, umjetnost, poeziju, tako da njezinu živčanu osjetljivost i fantaziju povećava. Osjećajni život i fantazija žena ne smije se i dalje razvijati, jer to pojačava samo njihovu sklonost prema nervozi, nego treba i kod nje razviti rad razuma i upoznati je s pojavama praktičnoga života. Osjećajni život žene je prekomjerno razvijen, stoga je sklona svakom praznovjerju i zabludi, te religioznom ludilu. Zbog toga žene gledaju drukčije na svijet nego muškarci, a to je veliki uzrok razlike medju spolovima. (Ljubica Ilakovac, Žena nekoć i danas, Jugoslavenska žena, god. III, 1919, br. 7, str. 253‒258)

Onda se dapače posve ozbiljno raspravljalo, da li i žena imade dušu, a po njoj i vječni život. Jer to je bio privilegij jačeg spola: oni su bili smatrani bićima, koja su imala i tijelo i dušu, dok su ženu smatrali samo tijelom i ništa više. (Duhovna samostalnost žene, Ženski list, god. VI, 1930, br. 10, str. 25)

U cijelome pregledanom korpusu samo u jednome primjeru takva asimetrija ide u korist ženskom intelektu.

Znameniti amerikanski psiholog Valentine proveo je čitav niz eksperimenata sa muškarcima i ženama približno istih duševnih i intelektualnih sposobnosti na taj način, da je brzo stavljao pojedinim parovima zadatke iz najobičnijeg dnevnog života, kako bi ih riješili. Gotovo kod 90% slučajeva pokazalo se, da je žena mnogo prije našla riješenje postavljenog zadatka i da je u svakom slučaju njeno riješenje bilo mnogo jednostavnije i praktičnije od riješenja muškarca. (Žene su brže u pronicavosti i brzini prosudjivanja, Ženski list, god. VII, 1931, br. 7, str. 36)

Posljedica ideologije biologizma u kojoj se muškarci i žene rigidno dijele u dva komplementarna tabora jest oblikovanje ideje da su muški i ženski jezik dva različita jezika, da su razlike među njima zadane, neupitne i mjerljive te da se mogu opisivati kao solidni, monolitni kodovi s općepoznatim i nepromjenjivim obilježjima. U prvom se primjeru ženski jezik svodi na dva osnovna tipa, dječji i zapovjednički, a u drugom primjeru polariziraju se muški i ženski odnos prema rješavanju sukoba.

Žene vole da budu dražesne, pa svoje držanje udešavaju prema tome. One govore biranim riječima i neprirodnim glasom i vole da se prikazuju mladjima, no što jesu. Svidja im se naivnost malih djevojčica, pa cio svoj život igraju ovakovu malu djevojčicu. Druge pak, koje su naviknute da u svojoj kući gospodare, ne mogu da se oslobode svog zapovjedničkog tona ni u društvenom saobraćaju. Ne samo u svojoj kući, svojoj služinčadi, svojoj djeci i svojem mužu, već i stranim ljudima, vole one da zapovijedaju. I zato se upliću u tudje poslove, a to je vrlo indiskretno i vrlo neugodno za druge ljude. Jer kolikogod nije ugodno sresti ženu koja nas bez računa obasipava ljubeznostima i dražesnim smiješkom, a da kraj toga po iskrenom vašem uvjerenju ne osjeća nikakova prijateljstva za nas, tako nije ni ugodno od stranoga čovjeka slušati savjete, uputstva i zapovijedi za stvari koje se tiču samo nas samih. (Pravi ton, Ženski list, god. XI, 1935, br. 8, str. 31)

Prema tome, najmanji organ našega tijela ‒ jezik ‒ ujedno je najopasniji. On nam prouzrokuje najveće neprilike u našem životu. (...) Jezik se uvijek previše žuri i obično predteče misli. (...) Sve treba promisliti što se reče. Ili je bolje uopće šutiti. Muževi griješe na tom polju kao i mi. I oni kažu mnogo što ne promisle. Samo je jedna razlika da si muževi medjusobno mnogo toga kažu, što im nije ugodno ali to nekako zaboravljaju. Oni se medjusobno „izdebatiraju“ i pri tom im je laglje. Sebi olakšaju, ali kod njih ne ostavlja takva debata tragova mržnje. (...) Mi smo žene očito osjetljivije. Kod nas riječ uzima dublje korijene. Više put je riječ mišljena najbolje ili samo u šali a ipak je ostavila u onomu, kome smo ju rekli tragove neprijateljstva, bola i uvrijede. (Ne reci sve..., Ženski list, god. VIII, 1931, br. 5, str. 30)

Zahvaljujući Mariji Jurić Zagorki, ozbiljna se i zabrinuta rasprava o vječnim nepomirljivim razlikama između spolova katkada suptilno subvertira duhovitim relativiziranjem ili neutraliziranjem tih opreka. Takva se Zagorkina pomirujuća akcija prepoznaje i u tekstu o posebnome ženskom jeziku „u Grenlandiji“.

Jedan engleski list veli, da u Grenlandiji žene imadu posebni svoj način govora ‒ pa se može kazati: žene govore sasvim različit jezik od ‒ muškaraca! One medjusobno govore tim posebnim jezikom. To su pronašli istraživači i kod nekih malih naroda u Malim Antilama kao i u nekim državicama južne Amerike. ‒ Kako je došlo do toga da tamo žene imaju svoj naročiti jezik? Naučenjaci vele ovo: Kad su u ove krajeve prodrli osvajači, poubijali su urodjenike. ‒ Njihove su žene poštedili i sami ih uzeli za žene. Pošto su one zadržale svoj nekadanji jezik kroz generacije, nastala je čudna stvar. ‒ Žene u onim krajevima sačinjavaju neko posebno ‒ žensko pleme ‒ sasvim protivno sadanjim njihovim muževima. Ako dakle oni muževi žele ravnopravnost sa svojim ženama, moraju najprije naučiti ‒ njihov posebni jezik. ((z), Ženski jezik, Ženski list, god. XI, 1935, br. 1, str. 7)

Osim toga Zagorka ne dopušta da se generaliziranja o razumnim, logičnim, suzdržanim i intelektualno nadmoćnim muškarcima te (pre)emotivnim, histeričnim i intelektualno potkapacitiranim ženama u Ženskom listu prenose nekritički; štoviše, takva se uopćavanja često kritiziraju, ironiziraju i prokazuju kao anakrona. U sljedećim se primjerima potiru razlike između muških i ženskih intelektualnih sposobnosti te se dovodi u pitanje binarno postavljanje muških i ženskih osobina, interesa i djelovanja.

Smatralo se da je znanost ženi posve nepristupačna, da je ne može dovinuti umom, a da joj spriječava pristup znanosti i njena vlastita prirodna osjećajnost. Medjutim jednoga se dana pronijela čitavim svijetom senzacionalna činjenica, da je u Parizu ugledalo svjetlo jedno od najvećih iznašašća za čovječanstvo: ljekoviti radij. I to pronašašće djelo je žene. Bila je to Madame Curie. (...) To dokazuje da priroda nije stvorila nikakove zaprijeke uspješnom djelovanju žene u znanosti, nego da je širom svijeta razasuto mnogo ženskih mozgova, koji su mogli okoristiti svijet. (Žena u znanosti, Ženski list, god. IX, 1933, br. 1, str. 2)

Najviše se spočitava ženama, da svoja raspoloženja neznaju svladati. U tom medjutim muškarci isto griješe kao i mi. Svladavanje svojih unutarnjih duševnih pojava ne ovisi nikako o našoj kulturi ‒ kako to misli društvo ‒ nego samo o našoj kontroli i čvrstoj volji. (Budimo diskretni prema sebi, Ženski list, god. X, 1934, br. 2, str. 36‒37)

Jasno je da izmedju muškaraca i žene ne postoje samo fizičke već i duševne i karakterne razlike. Granicu izmedju onoga što je „muško“ i što je „žensko“ gotovo je nemoguće odrediti. (...) Nema gotovo duševne vrednote koja bi pripadala isključivo samo jednome spolu, ali se sposobnosti kod obih spolova ispoljuju drugačije. (...) Žena je realnija, bliža prirodi i čvrsto povezana s izvorom tjelesnoga života. Osnovni instinkt njezin je instinkt podržavanja života, a time je mnogo bliža stvarnosti. Muškarac je graditelj i stvaralac koji je spreman i život žrtvovati za svoj cilj. Sposobnosti izmedju muškarca i žene nisu točno odredjene. Nema granice izmedju onoga, što je muško i onoga što je žensko. (...) Stapanje ženskih i muških sposobnosti u idejnom smislu dovodi do genijalnosti i stvaranja velikih djela, na polju znanosti, a još više na polju umjetnosti. (Postoje li različite sposobnosti kod muškarca i žene, Ženski list, god. XI, 1935, br. 4, str. 32)

Obično se smatra da je logično mišljenje „specijalna osebina muškarca“. Često slušamo opasku „To je prava ženska logika“, pri čemu se prezrivo sleže ramenima, kao da se hoće reći: „Ljudi božji ‒ zar ste i mogli nešto drugo očekivati?!“ A ipak, ova gesta, koja isključuje ženu iz reda ljudi koji logično misle, nije nikako opravdana danas, dok je to moguće i bila ponekad u vrijeme, kad su žene doista bile navikle da muškarci misle mjesto njih. (Mogu li žene biti logične?, Ženski list, god. XII, 1936, br. 6, str. 32)

Mudrac je muškog roda, a mudrost ipak ženskog. Dakle i mi možemo da budemo mudre, jer samo onda možemo dobiti igru kad sjednemo šahirati s ‒ muškim! (Kamen ženske mudrosti, Ženski list, god. IX, 1933, br. 3, str. 14)

Pročitala sam naime jedan članak i to baš u „Ženskom listu“. Čini se kao da je uperen baš protiv mene! (...) Veli se u članku da se mora prije promisliti nego što se nešto veli! (...) A muškarački jezici se ne istrčavaju? Brži su od najbržeg zabijača goala. Zamislite samo koliki muškarci govore a da ne misle! Prisegnu djevojci ljubav kao ništa! I kad bi trebalo da svoju prisegu opetuju pred oltarem tek onda počnu misliti ‒ i misle ‒ i misle ‒ i onda u jednom nemaju riječi! (...) Nije promislio prije nego što je rekao! I nikome ništa. Zapravo njemu nije ništa, ali ženi je krivo! Tako njihov poštovani jezik istrčava se pred rudo prije nego što je glava nešto promislila! U ljubavi oni uopće nikad ne misle. Oni samo govore i govore i tako vješto govore, da im se čak i vjeruje! A ne misle što govore! Rekla sam to jednomu od svojih kolega, a on mi je na to podrugljivo odgovorio:

‒ Tko vam je kriv da ste žene tako lakovjerne!

‒ Tako dakle. Mi smo žene lakovjerne ‒ rasrdim se ja ‒ a znate zašto vam se vjeruje? Samo zato, što se misli, da vi mislite kad govorite, obećajete i prisežete. (Iglica, Kad počnem misliti..., Ženski list, god. VII, 1931, br. 5, str. 43)

4.1. Brbljave žene

Razlike u jezičnom ponašanju muškaraca i žena ne tumače se samo građom mozga i hormonskim statusom, odnosno ne oslanjaju se samo na neuroznanstvena i endokrinološka istraživanja. Ideologija biologizma često poprima evolucionističke obrise i evocira svakodnevicu naših „primitivnih“ predaka te se poziva na spoznaje evolucijske psihologije (Cameron 2009: 175–177; 2014: 291). Pritom se iznose dvije teze o ishodištu samog jezika. Prema jednoj od njih jezik su razvili muškarci, i to zbog potrebe da koordiniraju različite aktivnosti poput ratovanja i lova; prema drugoj tezi jezik su razvile žene jer su morale uspostavljati i održavati grupnu koheziju (idem). Obje su teze rezultat pretjerana pojednostavnjivanja i banaliziranja podjele rada među našim precima jer se bez pozivanja na znanstvene dokaze ustvrđuje da su muškarci lovili, a žene okupljale.

(...) kakva je bila prva obitelj? (...) Ispočetka nikakva veća zajednica: tek prva familija, žena sa djecom sklonjena u špilji, dok muškarac u nesmiljenoj borbi sa prirodom i njenim sličnim stvorovima, u lovu, pomoću primitivnog kamenog oružja, pribavlja hranu sebi i svojima. On, fizički jači od žene, njoj intelektualno superioran i slobodniji, jer je priroda sav teret radjanja i uzgajanja potomstva navalila na njegovu drugaricu, on, hranitelj i branitelj, ujedno je i neograničeni gospodar svojih. Dakle strogi patriarhat, najkruće gospodstvo muškarca, osnov je prve familije. (...) Žena tek upotpunjuje muškarca u stvaranju potomstva ‒ inače je potpunoma bespravna. (dr. G., Kako je nastala porodica? Muž ili žena? ‒ Patriarhat ili matriarhat?, Ženski list, god. III, 1927, br. 2, str. 3)

Kudgod gledamo svuda opažamo, da je dječačka borbena igra te igra djevojčice lutkom stalno opetovanje prastare podjele rada izmedju spolova ‒ ona podjela rada, koja bazira na dubokoj razlici izmedju muškoga i ženskoga bića. Naravno imade i dječaka koji osjećaju toliku potrebu nježnosti, da i oni uzimaju u svoj naručaj lutku. Ali doskora prenose oni ovu nježnost na razne životinje. Isto tako imade djevojčica, koje sa ljubavlju sudjeluju u borbenim igrama dječaka. Ali u cijelosti se ipak pokazuje u igrama obih spolova tipična i prirodjena razlika. (Vaša djevojčica, njezina lutka i svojstva žene, Ženski list, god. XIII, 1937, br. 1, str. 30)

Iz te se binarnosti izvodi zaključak da je stroga podjela rada pogodovala razvoju različitih vještina kod žena i muškaraca. Tvrdi se da su žene pri obavljanju svakodnevnih poslova u domaćinstvu, odgajanju djece i okupljanju obitelji morale komunicirati, pa su se kod njih razvijali dijelovi mozga odgovorni za jezik, dok su muškarci u lovu morali šutjeti da ne uplaše plijen (Cameron 2009: 178). Zbog toga su žene mnogo bolje razvile verbalne, a muškarci vizualne, prostorne i orijentacijske vještine. Iz takva se uopćavanja izvlače argumenti za najčešće ponavljanu i najpoznatiju zabludu iz polja jezičnih rodnih ideologija, a to je tvrdnja da žene govore više nego muškarci. Ta se postavka komično dovodi do apsurda u časopisu Za vjeru i dom gdje se ženska brbljavost ‒ u skladu s ideologijom biologizma ‒ argumentira razvijenijim „mišičjem jezika“.

Od cijelog mišičja samo je mišičje jezika kod žene razvijenije nego u muškarca. Odatle dolazi i veća spretnost u govoru. To je talent, dar. Ali taj se dar može i zlorabiti. Ako se zlorabi, može da učini vanredno mnogo zla. (...) Gospođe, koje vode ženske organizacije, vele iz iskustva, da u ženskoj skupštini jezik uzme vanredno mnogo korisnog vremena: uvijek se prekida, upada u riječ ili ih više na jednom govori. (Polje ženskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7‒8, str. 195)

Katkada se čini da se verbalne vještine drže talentom i da se ženama priznaju kao vrlina, no takvi se odlomci obično poentiraju adverzativnim konstatacijama o ispraznim aktivnostima na koje žene trate svoju retoričku darovitost.

Kod žene nadalje nalazimo veću spretnost u govoru. Ona se zna jasnije izraziti nego li muškarac. (...) Učitelji filologije i stranih jezika također su iskusili, da žena prije i bolje izgovara tuđe riječi negoli muškarac. Dakako da tome pridonaša i njezina marljivost, jer je činjenica, da su djevojke u školi marljivije od dječaka, pažljivije i intenzivnije gaje študij. Ne samo to, da se žena sama znade bolje od muškarca izraziti i izgovarati strane jezike, već će ona i tuđinca prije razumjeti. (...) Osim toga žena je poprečno mnogo više sklonija na radoznalost. Nije to na žalost ona prava težnja za istinom i konačnim uzrokom, već se ona jako rado zadržaje kod izvanjskih, promjenljivih događaja. Otale onda njezino zanimanje za isprazne i tašte stvari. (M. Pukler, Obrazovanost žena, Za vjeru i dom, god. II, 1909, br. 4, str. 104‒105)

Ženska brbljavost ima status podruštvljene maksime koja se nikada ne problematizira. I u našemu je korpusu opće mjesto i česta tema viceva.

DJEČJA USTA Sin: „Tata, zašto se kaže ‒ materinji jezik?“ Otac: „Sinko, pa valjda čuješ i vidiš, da samo majka govori...“ (Šale, Ženski list, god. VI, 1930, br. 11, str. 47)

Tako Škot veli: Žalosna ona žena, koja nema jezik, ali sretan muškarac koji takovu ženu dobije. (Što pojedini narodi vele o ženi?, Ženski list, god. VI, 1930, br. 12, str. 55)

Ipak, valja istaknuti autoritativni glas jednog klasifikatora ženskih verbalnih praksi koji ženski kod nije unificirao svodeći ga samo na brbljavost, nego je prepoznao čak tri vrste ženâ s obzirom na način na koji žive i komuniciraju. Ta se raznolikost materijalizira u personama razgovorljive žene, karijeristice i odveć čedne žene.

Uzmimo na primjer odviše razgovorljivu ženu. Ona ne daje nikome doći do riječi. Neprestano priča o svojim uspjesima, o svojim sposobnostima i svojoj požrtvovnosti. Ona je svuda prva, dakako ‒ prema njenom pričanju! Ona se hoće upravo raztrgati, radeći u svome kućanstvu. Ona sve čini samo za svoju djecu. Slušač se malo čudi. Ono što čuje, nekako se protivi stvarnosti. Ako li je to slučajno mužkarac, tada prema svojim vlastitim opažanjima ne bi baš mogao reći, da muž ove žene živi u tako izvanredno vođenom kućanstvu. Ako li je pak slušaoc žena, tada se sjeti, da je kućanstvo ove vrle domaćice prilično zapušteno i neuredno, da su djeca ove toli požrtvovne majke loše njegovana i ne baš najbolje odgojena. (...) Uzmimo, nadalje, ženu, koja je sva izpunjena jedino izključivo svojim zvanjem. Nikakav drugi razgovor nju uobće ne zanima. Ona govori o robi, o cienama, o intrigama svojih kolega, o prostoti konkurencije, o dobrim i lošim svojstvima svoga poslodavca. Ovo njeno podpuno slievanje u jedan jedini životni interes, donosi joj kadkada velike uspjehe u njenom zvanju. Pa ipak je sve to samo ljuska jednog nezadovoljenog ženskog udesa, koji se ne može izpoljiti u ljubavi, braku i materinstvu. Zatim imamo odveć čednu ženu. Ona malo govori, a i onda samo u tugaljivom tonu. Ona si utvara, da se ne može nikome sviđati, da njen govor nikoga ne zanima. Pozovemo li je da sjedne, ona se plaho zaliepi za rub stolice. (Podcienjivanje samoga sebe, Hrvatski ženski list, god. V, 1943, svibanj, str. 16‒17)

Budući da je ženska logoreja omražena osobina koju muškarci ne mogu podnijeti, kao najveća se ženska vrlina i krepost ističe šutljivost.

Šutljivost je sestra takta. (...) Njoj nije lako služiti, ali jer je priznata kao ženska vrlina, stoga budi i ti ‒ šutljiva! (Šutljivost neka resi svaku ženu, Hrvatski ženski list, 1941, god. III, kolovoz, str. 20)

Razborita žena ljubi šutnju (...) Šutnja je važan uvjet kreposti. Uvjeren sam, da vas ima malo, koje se kajete, da kojiputa nijeste dosta govorile, a koliko vas ima, koje se kajete, da ste previše govorile? (...) Nastavimo, da vidimo, kada valja govoriti. „Jaka žena otvara usta svoja mudrosti, i zakon blagosti i dobrote upravlja njezin govor.“ To je divna rečenica. Mudrost neka stoluje u vama, a blagost treba da pružate svojoj okolini. Evo tako valja da otvarate svoja usta. Sjećam se još jedne rečenice sv. Pisma: „Riječ razborita i kratka na ustima dobre žene, zlatna je jabuka na srebrenoj tkanini.“ Koja dražesna poredba! (Dupanloup, Konference kršćanskim ženama. O krepostima, Za vjeru i dom, god. VI, 1913, br. 9, str. 336)

Cameron (2009: 178) ističe da sve tvrdnje o tome kako žene govore više od muškaraca proizlaze iz pučkih mudrosti i nagađanja i da nikada nisu potkrijepljene znanstvenim dokazima. Štoviše, upućuje na aktualna istraživanja i precizna mjerenja muško-ženske komunikacije koja pokazuju da se u neformalnoj vršnjačkoj interakciji ne primjećuju nikakve razlike u „minutaži“ muškoga i ženskoga govorenja te da u formalnim i javnim situacijama muškarci govore više od žena (idem: 180). S njom se slaže Kaplan (2016: 165‒177) upozoravajući na to da se tvrdnje o ženskoj govorljivosti u popularnoj znanosti verificiraju brojkama koje zvuče vrlo autoritativno (npr. žene izgovore prosječno 20 000 riječi na dan, a muškarci samo 7 000 riječi), ali nisu dokumentirane nikakvim istraživanjem. Podaci se izmišljaju, a tobožnje statistike prepisuju iz jedne popularnoznanstvene knjige u drugu iako postoje tek kao zombi-statistike, odnosno kao uvriježeni stereotipi podmetnuti čitateljima kao neprijeporne, općepoznate činjenice. Jednom riječju, utjecaj roda na govorljivost nije ništa veći od utjecaja drugih govornikovih identiteta na tu osobinu (dobi, klase, rase, profesije itd.), kao ni od utjecaja konkretne situacije na govornikov izbor komunikacijske strategije.

4.2. Natjecanje i suradnja

Evolucionistički je motivirana još jedna generalizacija o spolovima koju generira ideologija biologizma, a to je teza da se muškarci i žene različito odnose prema radnim obavezama. Naime od svojih predaka lovaca i ratnika muškarci baštine natjecateljski duh, a žene su u skladu sa svojim kohezijskim praulogama sklone suradnji.

Suradnja žene ne može biti suvišna, ona je i te kako potrebita. Ali nažalost smatra se djelovanje žene izvan obitelji utakmicom, nepodesnom konkurencom muškarcu. A već sama ta riječ „utakmica“ dovoljno karakteriše stajalište, s kojega se gleda na naš rad, na naše bivstvovanje i na naš napredak. (...) Mi smo suradnice, a ne konkurenca. (...) Kad bi se rad žene cijenio istom mjerom kao i rad muškarca, otpadalo bi samo po sebi mišljenje o utakmici kod podjeljivanja rada. (Suradnja, a ne utakmica, Ženski svijet, god. I, 1917, br. 3, str. 138‒139)

Muškarci su više nepopustljivi, a žene su više sklone kompromisu. (Mogu li žene biti logične?, Ženski list, god. XII, 1936, br. 6, str. 32)

Iz te duboke, iskonske razlike između ženskoga i muškoga radnog principa proizlazi i oprečno ponašanje žena i muškaraca u verbalnim interakcijama, pa su muškarci skloni kompetitivnim stilovima i žanrovima, a žene kooperativnoj i empatičnoj komunikaciji. Ta je ideja temelj razlikovnog pristupa rodu i jeziku koji je prevladavao u početnim fazama feminističke kritike jezika (usp. odjeljak 2.1). Pionirima se toga pristupa drže Maltz i Borker (1982) koji razlike između muškog i ženskog jezika izvode iz različitih načina socijalizacije djevojčica i dječaka. Iste su teze osnova rada Debore Tannen (2018: 137–153) koja ženski jezik drži prisnim (engl. rapport-talk) jer je usmjeren na uspostavljanje veze i dogovaranje suradnje, a muški jezik naziva informativnim (engl. report-talk) jer muškarci u verbalnoj komunikaciji nastoje ostati neovisni i zadržati status u društvenoj hijerarhiji. Naš korpus potvrđuje da su takve ideje o jeziku razvijene mnogo prije pojave feminističke lingvistike, i to izvan akademskog diskursa.

Poznata talijanska književnica Gina Lambroso u svojoj knjizi „Ženska duša“ tvrdi, da se glavna razlika izmedju mužkaraca i žene sastoji u tome, što je njen karakter altruističan ili bolje reći altrocentričan. Središte svojih radosti, nada i nastojanja ne stavlja žena u samu sebe nego u druge, koje voli i od kojih hoće da bude voljena. Žena osjeća boli i radosti ljudi, koji je okružuju. (...) Žena čezne za tim, da može živjeti za druge i žrtvovati se za druge. (...) Sasvim drugačiji je mužkarac. Njegov značaj je egoističan, t. j. zapravo egocentričan, jer on sam sebe stavlja u središte svoga nastojanja i htienja. (...) On može živjeti samostalno i uživati, bez obzira na boli i radosti bića, koja ga okružuju. (...) Baš po tome što žena nema egoističnog instinkta, teži ona za zajednicom sa mužkarcem, koji će njezinom životu dati cilj i smjer. (Razlika mužkog i ženskog značaja, Hrvatski ženski list, god. VI, 1944, srpanj, str. 20)

Obzir je najčešće žensko svojstvo. Obično se iz ženskih ustiju čuje: „Treba imati obzira“. Dok muškarac, često ništa ne misleći, rastreseno zadire u najintimnije stvari, žena ih tiho obilazi. Dok on ima talent, da uvijek postavlja izravna pitanja, koja pogađaju najosjetljivije žice drugoga, on ni ne sluti kako se prema njemu samome u njegovoj kući postupa s njime najobzirnije. (Oprez ‒ uviđavnost ‒ obzir, Hrvatski ženski list, god. II, 1940, kolovoz, str. 18‒19)

Osobita spretnost žene za agitaciju nedvojbena je. Ako se k tome uzme u obzir, da je žena u saobraćaju nježnija, umilnija od muškarca, onda je jasno, da i njene riječi prije osvoje za stvar nego muške. Nju se ne odbije tako lako kao muškarca. Tu agitacijonu sposobnost dužna je žena (osobito inteligentna) upotrijebiti u korist dobroj stvari. (Polje ženskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7‒8, str. 196)

Ponovno se jezično ponašanje drži potvrdom karakternih razlika između muškaraca i žena, zbog čega se često svađaju. Primjeri iz našega korpusa potvrđuju da se ženama nameće obaveza da ublažavaju takve konflikte i umiruju napetost. Žene moraju moderirati razgovor s muškarcima, i to tako da im popuštaju i da ih tješe, odnosno da stišavaju vlastite želje i daju prednost muškoj volji.

Tko danas nema briga? A pogotovo suprug i otac obitelji, koji mora uzdržavati mnogobrojnu obitelj. (...) Upravo onaj čovjek, koji ima najviše briga, osjeća potrebu i želju da se u svome domu odmori, porazgovori, ohrabri i dade tješiti. (...) Razborita žena, koja pozna svoga muža, ima obzira i respektira tu njegovu želju te joj, štaviše, izlazi ususret. Ali, nažalost, sve žene nisu jednako pametne, pa često i one najpametnije čine kadkada baš protivno od toga. „Ta i ja imam svojih briga!“ obično pomisli u ovakvoj zgodi žena i dočeka muža koji je i onako došao kući zlovoljan i neraspoložen, čitavom bujicom neugodnih stvari. (...) Kadkada mora muž slušati o sasvim beznačajnim stvarima, možda o kakvoj prepirci sa susjedom ili pazikućom, tetkom ili slično. Sva ogovaranja čitave kuće istovaruju se za vrijeme objeda pred umornog čovjeka, koji bi htio u miru pojesti ono malo jela ili se u ovo kratko odmjereno slobodno vrijeme pozabaviti s djecom. (Kada muž ima briga, Hrvatski ženski list, god. II, 1940, listopad, str. 20)

Dodje li koji puta do neizbježive bračne bure, (a gdje je nema?) mora žena nastojati svim silama da zadrži prijazno lice, jer se samo tim načinom bura prije stiša, nego kad žena namrgodjenim licem manifestira svoje ogorčenje. Moderna, pametna žena zna da suprug ne može biti uvijek galantan i ne može ju vječno obasipavati galanterijama ili darovima, jer su uzroci njegovom neraspoloženju prilike i poslovi. A zna i to da njena lijepa riječ ‒ vedar posmijeh razvedruje ne samo zamračeno čelo bračnog druga ‒ nego i čini brak ljepšim, snošljivijim i sretnijim. (Golema vrijednost posmijeha, Ženski list, god. XI, 1935, br. 4, str. 28)

Jedna riječ izazivlje drugu i malo po malo ljudi se svom žestinom obaraju jedni na druge i ogorčuju si ono malo sati, koje provode. Kako lako bi se često dalo tome izbjeći, kako lako bi ponovno zavladao mir, kada bi samo jedna stranka našla ili htjela pronaći pravu riječ u pravo vrijeme! Muškarac će rjeđe naći tu prvu dobru riječ. Naravno, ta prva riječ stoji ženu samoprijegora, svladavanja i dobrote. Ali žena treba da to učini rado i pripravno, samo da bude u kući mir. Time olakšava mužu njegovu i onako tešku svakodnevnu borbu za život, koja u velikoj mjeri troši živce. Mnogim ženama nije baš tako teško progovoriti tu prvu pomirbenu riječ, no neke se nikako ne mogu odlučiti na to. One, naprotiv, u svojoj tvrdoglavosti nalaze stanoviti ponos, ako ne popuste prve. „On neka prvi dođe!“ tako obično misle. Koliko je ipak ljepše za svaku ženu, ako ona popušta! To se ne smije tumačiti nikakvim poniženjem ili pokornošću. Njeno žensko dostojanstvo ne će time biti nimalo okrnjeno. Ona prva pruža svome mužu ruku pomirnicu, ona gradi zlatne mostove, kada ih već on ne zna graditi. Žena mora pritom uvijek misliti na to, da muž mora preko čitavog dana progutati mnogu gorku u svome zvanju, samo da zasluži najnužnije za uzdržavanje svoje obitelji te i njemu ne cvatu same ruže. Stoga ipak zaslužuje barem malo obzira i strpljivosti u svome vlastitom domu. (...) Uzajamno razumijevanje i pomaganje, da se prijeđe preko raznih stvari, ima uvijek veliku vrijednost za budućnost. Žestoko prepiranje i svađe nisu još nikada zbližile ljude. Vikanje i neobuzdana srdžba prouzrokuju malo po malo trajni nesporazum. (...) Stoga treba odvratiti buru prijaznim riječima. Budete li mirno razgovarale, brzo će i vaš muž uvidjeti svoju pogrješku. (Tko će prvi progovoriti, Hrvatski ženski list, god. III, 1941, siječanj, str. 18‒19)

Osim toga žena mora biti uljudna, pristojna, ugodna i slatka; mora predvidjeti nadolazeće konflikte i vješto režirati razgovor. Dakako, to će biti korisno i njezinu suprugu. Dodjeljivanje mirotvornih i moderatorskih uloga ženama u konverzaciji proizlazi iz još jedne generalizacije o ženskim verbalnim praksama: tvrdi se naime da su žene uljudnije i pristojnije od muškaraca. Kaplan (2016: 160‒163) naglašava da taj zaključak ne proizlazi iz bioloških razlika između muškaraca i žena, nego iz društvenih očekivanja koja reguliraju muško i žensko ponašanje.

Kako je tek omiljena žena, koja je u društvenom saobraćaju mila i ljupka. Svaka žena mora dakako u prvom redu tražiti i nalaziti pravo i jedino zadovoljstvo u svome vlastitom domu i u krugu svoje obitelji. Ali niko od nas nije u stanju, da se sasvim i zauvijek odcijepi od društva i izolira od svakog doticaja s vanjskim svijetom. Žena mora i treba održavati saobraćaj i veze s drugim obiteljima, jer će na taj način doći i u druge krugove i prilike. Mnoge žene imaju prirođenu sposobnost i talent, da budu u društvu duhovite i zabavne i da pozitivno utiču na stanoviti društveni krug. No mnoge, inače veoma pametne i inteligentne žene, po prirodi su plahe i povučene, te se uza svu dobru volju ne osjećaju među stranim ljudima nimalo ugodno. A ipak ih položaj njihova muža često sili, da dođu češće u doticaj sa stranim osobama. Žena kadšto može ovdje učiniti svome mužu upravo neprocjenjive usluge. Samo žena je u stanju da u neki poslovni ili zvanični saobraćaj unese lično obilježje, koje može samo koristiti napredovanju i uspjehu njenog muža, ako je malo samo spretna, taktična i prirodna. Svaka žena morala bi stoga nastojati, da se otrese društvene plahosti, da bude prijazna i uljudna, jer lijepo ponašanje korijeni se u dubljini duše i dokaz je nježne osjećajne ćudi. (Žena u društvu, Hrvatski ženski list, god. IV, 1942, br. 7, str. 28)

Prava žena ima dovoljno volje i autoriteta, kojim postizava, da se sve njene želje uvažavaju. (...) Ona zna da su uzajamni obzir i pažnja temelj svakog dobrog braka. Zbog toga ona misli na rođendan svoga muža, a obljetnicu braka slavi kao njihov zajednički najveći blagdan. Ona ne uzkraćuje mužu slobodu i raduje se kad se on vraća dobro raspoložen kući. Prigodom nesuglasica, ona mirno i stvarno zastupa svoje stanovište, ali u pravom času umije i popuštati, jer zna da je ljubav mnogo važnija od činjenice, da je ona imala pravo. (Koja je žena najbolja u braku, Hrvatski ženski list, god. V, 1943, srpanj ‒ kolovoz, str. 41)

Iz samorazumljiva polariziranja muškoga i ženskoga jezičnog ponašanja proizlazi jednako samorazumljivo povezivanje određenih govornih žanrova s određenim spolom. Trač i ogovaranje drže se ženskim žanrovima,61 zbog čega žene ne mogu čuvati tajne (Kaplan 2016: 156, 162). U našem se korpusu ženama često spočitavaju te rđave komunikacijske navike.

Osobito mlade djevojke imadu svojih ličnih tajni, malenih i dragih koje nikako ne mogu da ostanu samo u njima, da zaista budu neke tajne. One moraju te svoje tajne povjeriti prijateljici, naravno uz najveću diskreciju i obećanje, da će to zaista ostati tajnom. Prijateljica uvjerava da ju nikome neće kazati, dapače, ona tvrdi, da će smjesta kad čuje i zaboraviti, da joj je nešto tajna bilo povjereno. I tajna se onda ispriča „u četiri oka“ i za kratko vrijeme više to nije ‒ tajna. Jer ova tajna prijateljici isto tako teško leži i kopka u duši, kao što je kopkala onoj od koje ju je saznala. Ona ju govori dalje, opet „u četiri oka“, i prima uvjeravanje da nitko više živ ne će za nju saznati. Tako tajna putuje od usta do usta, dok naposljetku već svi o njoj ne govore, ali ne više kao o tajni, nego kao o nečem o čemu se može govoriti. I napokon dolazi tajna do ušiju one koje se tiče i nastaje čudjenje kako se to zna, „kad to nisam nikome, samo jednoj osobi pričala“. Često iz toga nastaje prepirka, najbolje se prijateljice posvade i ne razgovaraju, one se ljute jedna na drugu. A u tom neprijateljskom stanju nastaju onda još gore situacije, jer će prijateljica uz tajnu prikrpiti još koju riječ i tajna, koja se u početku sastojala od samo nekoliko riječi naraste do čitavog brda, jer joj je pridodan kvasac, koji je mnogo bolji no onaj što ga upotrebljujemo u kuhinji! (Pazi kome se povjeravaš, Ženski list, god. VI, 1930, br. 1, str. 10)

Nema svatko uza se prijatelja, kome bi se mogao potpuno povjeriti, bez bojazni, da će to povjerenje zloupotrijebiti. Tako se događa, da svoje povjerenje poklonimo na sasvim krivome mjestu. Prijateljica to zatim kaže svome mužu ili „samo“ svojoj prijateljici, ova opet ima radoznale prijateljice. (...) Žena n. pr. nepromišljeno govori o poslovima svoga muža i ne sluteći zlo potkapa njegov kredit ili mu možda omete kakav važan poslovni zaključak. Majka se u ljutini tuži na pogrješke svoje djece, a poslije, nakon mnogo godina se kaže: „Ah taj! Taj nije već ni u mladosti ništa vrijedio. Rekla mi je to njegova vlastita majka.“ (Govoriti je srebro ‒ šutjeti zlato, Hrvatski ženski list, god. III, 1941, svibanj ‒ lipanj, str. 32)

Ponovno valja naglasiti da se korigira samo ženski jezik, dok se muški jezik drži besprijekornim u svojemu autentičnom obliku. Kaplan (2016: 162) ističe da je svim polariziranjima muškog i ženskog jezika zajednička ideja o inferiornosti ženskog i superiornosti muškog jezika. Tvrdi se da se ženski jezik konkretizira u frivolnim i trivijalnim žanrovima te da ga treba stalno nadzirati i popravljati.62 No u Ženskom listu nailazi se na propitivanje žanrovske zadanosti ženskog jezika. Zagorka je u jednom članku odlučno negirala dominantnost trača u ženskim razgovorima, i to nakon što je evidentirala sve ozbiljne teme o kojima žene razgovaraju na svojim sastancima. Stoga se može konstatirati da je Ženski list anticipirao pojavu razlikovnog pristupa jeziku i rodu, a njegova ga je urednica uspjela i dekonstruirati.

Netko će mi prigovoriti: Nije istina da se društvo žena ne bavi ‒ čeretkanjem, to jest „tračem“. A ja odgovaram sa potpunom odgovornošću: Ne! Već u početku članka rekoh: ako se raspravlja o dnevnim ličnim dogadjajima ili o ličnim dnevnim tragedijama vazda je taj razgovor kao neki obranbeni forum gdje se svaka nevolja, tragedija ili druge vrsti obiteljski dogadjaj raspravlja sa gledišta opravdanja, samilosti, sućuti ili barem nastojanja razumjeti ljudske slabosti. Davni su se „tračevi“ sasvim preživjeli. Možda i zato što se danas tkzv. „skandalozna kronika“ toliko prokuhava novinskim putem, da je do prvog sastanka na čaju izgubila svaku zanimljivost. Medjutim valja mi još primijetiti, da se prigodom ženskih razgovora opaža velika povučenost, gotovo oprez. ‒ Većina se izražava o svemu vanredno diplomatski. U tom se razvio nesvijesno pravi kult. ‒ Otkuda to? Mislim ovo je posljedica općih prilika posljednjih godina. ‒ Jednom riječi mora se konstatirati: onaj sloj društva žena, kojemu se nekoć spočitavalo da se u svojim razgovorima bavi sitnicama ‒ napredovao je za sto godina ‒ jer danas društveni saobraćaj žena dokazuje vrlo lijep duševni sadržaj. (Z., O čemu žene medju sobom govore, Ženski list, god. XI, 1935, br. 12, str. 36‒37)

4.3. Čistačice (jezika)

Ideologija biologizma producira još jednu generalizaciju o muškom i ženskom jeziku. Često se tvrdi da je ženski jezik bliži standardnim normama ili prestižnom varijetetu nego muški jezik, što se drži potvrdom već spomenuta stereotipa da su ženske verbalne vještine razvijenije nego muške. Iako se čini da se objema tezama odaje priznanje ženskim sposobnostima, njima je samo garnirana još jedna pretpostavka kojom se derogira žensko ponašanje. Naime smatra se da uporabom standardnog varijeteta žene zatomljuju i prikrivaju svoj organski govor jer ga drže manje vrijednim i manje profinjenim od standardnog jezika. Ženama treba takav način afirmacije jer žele djelovati mlađe, dražesnije, obrazovanije i pametnije nego što doista jesu (usp. 4. odjeljak), pa se pretvaraju i „udešavaju“ svoj govor inklinirajući prestižnom kodu. Prvo, problematično je standardni varijetet proglašavati prestižnim i superiornim u odnosu na nestandardne varijetete, što smo već opisali kao temeljnu postavku ideologije standardnog jezika (usp. 1. odjeljak). Drugo, do analognih bi se polariziranja došlo i pri uspoređivanju govora pripadnikâ različitih društvenih slojeva, etničkih skupina, profesija, supkultura. Dakle razlike u sklonosti standardnom varijetetu nisu motivirane isključivo rodnim identitetom govornika, nego i nizom drugih čimbenika (Cameron 2009: 182).

U korpusu nismo naišli na eksplicitno povezivanje načina na koji govore žene i muškarci s unutarnjim raslojavanjem hrvatskog jezika na standardne i nestandardne varijetete. Međutim samo se žene proglašavaju čuvaricama nacionalnog jezika i samo se njima nameće obaveza odgajanja mladih govornika „pravilnoga“ hrvatskog jezika. O tome će biti više riječi u sljedećem odjeljku. Na ovome mjestu valja spomenuti tekstove prožete ksenofobnim purizmom (Thomas 1991), dakle purističkim intervencijama usmjerenima na vanjske mete, i to najčešće na leksičke i sintaktičke elemente iz stranih jezika. Ističe se da su žene očuvale materinski jezik od agresivna nametanja tuđinskih idioma, pogotovo u Dalmaciji, gdje je Venecija svoje hegemonijske težnje nastojala zadovoljiti i nametanjem talijanskog jezika domicilnom stanovništvu.

Kad je Venecija zavladala Dalmacijom, unosila je u dalmatinske gradove talijanski jezik i nastojala potpuno potisnuti, zapravo uništiti, hrvatski jezik. U gradovima i otocima im je to samo djelomično polazilo za rukom, jer su ovu osnovu Venecije skršile dalmatinske Hrvatice. Da nije bilo svijesti tih dalmatinskih Hrvatica, Bog zna, kako bi daleko napredovala Venecija navalom na naš jezik. Muškarci su naime već radi svojih poslova bili prisiljeni da govore talijanski i kod kuće. I žene su znale talijanski, ali ipak nisu htjele drukčije govoriti, nego baš svojim materinskim jezikom. (Žena – čuvar narodnih tradicija, Hrvatica, god. I, 1939, br. 1, str. 21)

Purističke intervencije nisu zahvaćale samo pisane tekstove (koji se, zapravo, jedini mogu pregledavati i lektorirati); autori savjetodavnih tekstova iz našega korpusa vrlo su ostrašćeno kudili uporabu tuđica i u spontanoj usmenoj komunikaciji.

Pretjerana i stalna upotreba tudjih riječi druga je velika mana današnje konverzacije. Često se čita u novinama, kako je u počast kojeg odličnog stranca priredjen „lunch“ (a ne može biti doručak, jer to nije dovoljno otmjeno!), ili g. N. N. daje svečan „rout“, umjesto da se ‒ i ako ne doslovno prevedeno ‒ lijepo kaže „svečano primanje“. Poslije podne ne ide se više na čaj u slastičarnu, već na „five o clock tea“. Pa onda „moj baby“ zvuči dakako mnogo „finije“ nego li moje dijete itd. Mogli bismo navesti sijaset takvih i sličnih primjera. Ima ljudi koji se rado služe stranim riječima, izgovaraju ih često loše. Bolje je služiti se svojim jezikom. Nije sramota ako čovjek nezna tudjih jezika, ali je smiješno kad ih loše upotrebljava. (Glavne oznake društvenog razgovora, Ženski list, god. V, 1929, br. 11, str. 10)

Zbog nagrđivanja hrvatskog jezika tuđicama u purističkim se tekstovima prozivaju isključivo žene i njih se obavezuje na pomno čišćenje materinskog jezika od toga „drača“.

Zar one ne znadu, kakovu nepravdu čine svom vlastitom jeziku i narodu, kad tako iskvareno govore? Čemu se kite tudjim perjem, kad imadu svoje lijepo, dapače još ljepše? Baš Jugoslaveni se mogu dičiti svojim zvučnim, krasnim jezikom. A koli je opet ružno čuti taj jezik iznakažen pokvarenim njemačkim riječima! (...) Na vama je, žene, majke i učiteljice, da očistite vaš govor od drača! Vi, koje djecu uzgajate, ne zaboravljajte poučavati ju u čistom materinskom jeziku, bez tudjinske primjese. (...) Ja imam dvije djevojčice, koje još ne polaze školu, ali vazda ih opominjem, neka ne vele „štrik, vaškihe, vešblau“ i slične riječi, što ih od sluškinja i u susjedstvu čuju, nego „uže, praonica, modrilo“ i t. d. (Marija Hošnova, Nešto o govoru, Jugoslavenska žena, god. III, 1919, br. 1, str. 40)

Važno je obilježje ideologijâ o jeziku i rodu i to da ne inzistiraju samo na razlikama između muškaraca i žena nego i na razlikama između određenih skupina žena te između određenih skupina muškaraca (Cameron 2014: 284–285). U vezi s maločas spomenutim presijecanjem jezične rodne ideologije i ideologije standardnog jezika valja istaknuti da se govor žena nižega društvenog statusa obično prikazuje kao vulgaran, nekultiviran i sirov, što je u skladu sa slikom sluškinje kao neženstvene i neprofinjene u odnosu na ženu višega društvenog statusa. Autorica u prethodnom citatu napominje da germanizme štrik, vaškihe, vešblau njezine kćeri mogu čuti „od sluškinja“ i odmah ih potom hvali da njihovu služavku ispravljaju kad ne govori čistom hrvaštinom.

Imam jednu služavku, rodom je iz okolice Bjelovara, njemački ne razumije naprosto ništa, ali zato govori hrvaštinom, nad kojom bi se morale rumeniti sve dobre Hrvatice i Srpkinje. Moje ju kćerke vazda opominju: „Marija, ne kaže se „peglat veš“, kaže se gladit rublje; ne kaže se „badecimer“, nego kupaonica, ne „forcimer“, nego predsoblje.“ (Marija Hošnova, Nešto o govoru, Jugoslavenska žena, god. III, 1919, br. 1, str. 40)

No svjesna je toga da nisu sluškinje izvor prijetnje čistoći hrvatskog jezika jer su tuđice od nekoga morale čuti.63

Ne recite, da tako govore samo sluškinje i „prosti svijet“; ne, nije to tako, govore tako gospodje i gospoda; ili mislite, da je ta naša kano i mnoga druga Marija donijela te „lijepe“ riječi iz svoje seoske kućice, gdje nemaju ni „badecimera“, ni „forcimera“, ni „tepiha“, i sličnih izraza? (idem)

U zaključku njezina teksta svejedno se nalazi imperativ upućen ženama građanske klase da očiste govor „nižih“ društvenih slojeva od tuđica. Dakle za jezični su odgoj uvijek zadužene žene.

Obraćam se na vas, žene, jer ste kadre mnogo učinit u tom pogledu, osobito u saobraćaju sa služinčadi, seljacima i obrtnicima. Vi, žene, koje sve čistite i redite, očistite već jednom taj vaš govor od tog drača! (...) Žene i djevojke jugoslavenske, ne trebate kititi svoj jezik tudjim riječima, kićen je on sam od sebe, kano malo koji drugi! (...) Nadam se, da će se nad mojim riječima zamisliti svatko, kod koga je ljubav prema narodu i jeziku jača od dosadašnjeg nemara i nehaja. (idem)

Interakcija roda i klase oblikuje posve suprotne prikaze muškog govora, pa se grub i nekultiviran govor muškaraca iz radničke klase drži mnogo muževnijim od govora muškaraca iz srednje i visoke klase. Dakle jasno je da jezična segregacija ne dovodi samo do načelnog odvajanja muškaraca i žena zbog favoriziranja muškaraca i njihova jezika. Njezini se odjeci uočavaju i na konkretnijoj razini, među govornicima istog spola, jer se prema određenim društvenim kriterijima govor jedne skupine određuje boljim, profinjenijim, muževnijim ili ženstvenijim od govora drugih skupina.

4.4. Gdje su dokazi?

Iako se neuroznanstvena i evolucijskopsihološka istraživanja jezika i roda množe, Cameron (2009: 188) ističe da ne nude neprijeporne dokaze o razlikama između muškoga i ženskoga jezičnog ponašanja. Te su razlike pretpostavljene i u popularnoznanstvene ih se radove uvodi nimalo znanstvenim rečenicama i modalnim izrazima kao što su „općepoznato je“, „mnogi ljudi imaju dojam da“, „svi znamo da“ itd. Tek se odnedavna počinju provoditi istraživanja koja bi takve smjele i uvriježene spekulacije morala dokazati. I dok ih lingvistički i sociokulturni pristupi jeziku i rodu dovode u pitanje i ukazuju na njihovu neutemeljenost, u darvinijanski usmjerenim biološkim i neuroznanstvenim istraživanjima njihovi se rezultati selektivno iskorištavaju, a posve se zanemaruje golema razlika između jezične sposobnosti i jezične uporabe (Cameron 2009: 180–181). Naime urođena sposobnost čovjeka da ovlada jezikom i proizvodi neograničen broj gramatički ovjerenih rečenica ima svoju biološku osnovu i svakako je opravdana tema najrazličitijih prirodoslovnih i neuroznanstvenih istraživanja. No problematično je protezanje zaključaka s polja univerzalne jezične sposobnosti na polje individualne i neponovljive jezične uporabe, kao i podrazumijevanje da varijacije u usmenoj, „vanjskoj“ realizaciji jezika između različitih govornika imaju svoje dublje razloge u njihovoj „unutarnjoj“ jezičnoj sposobnosti. Jasno je da postoje vješti i manje vješti govornici, razgovorljivi i šutljivi ljudi, kompetitivni i kooperativni sugovornici te da se u konkretnim komunikacijskim situacijama lako prepoznaju i jedni i drugi, no upisivanje rodnih predznaka ispred takvih razlika spekulativno je i diskriminirajuće.

5. Jezične rodne ideologije i ideologija vjere, obitelji i nacije

Gotovo sve religije izrastaju iz patrijarhalnih temelja i u religijskom su diskursu ženske uloge vrlo ograničene, a muške raznovrsne i razvijene (Jule 2005: 2). To je posebno uočljivo u kršćanstvu gdje i u jeziku, i u ikonografiji, i u slikovnim prikazima dominiraju muškarci, a Bog Otac glavni je kršćanski simbol (Tekcan 2005: 12). Zato nije neobično da je u znanosti o jeziku i rodu svoje mjesto pronašlo i istraživanje presijecanja roda, jezika i religije u kulturnom diskursu, što se ponajprije odnosi na pitanje kako se rod interpretira u religijskom diskursu i u vjerskim zajednicama te kako rod i religija utječu na oblikovanje govornikova identiteta.64 Jedno je od temeljnih obilježja jezika svetih tekstova autoritativnost te s njom povezane imperativnost i preskriptivnost, što se nameće i kao osnovni ton tekstova iz časopisa Za vjeru i dom koji čine naš korpus za potvrdu povezanosti jezičnih rodnih ideologija i religije. U tom su časopisu rodne uloge samorazumljive i na njihovu se zadanost odlučno upozorava pozivanjem na Sveto pismo. Dociranje o primarnosti muškarca i sekundarnosti žene potpuno je radikalizirano, a rigidnost tona kojim se ta neravnopravnost propovijeda katkada je na rubu agresije.

A čuj šta veli Sv. Pismo! ‒ „Pod vlasti muža bit ćeš, i on će nad tobom gospodovati“ (...). Pavao Apoštol naroda uči, da žene imaju biti pokorne ‒ tako zakon hoće (...) da je žena stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi žene (...) dakle mu mora biti podvržena! Nadalje isti Apoštol kaže, da je čovjek glava, upravitelj žene, kao što je Isus glava Crkve (...).65 Isti nauk nalazimo kod S. Petra, poglavice Apoštola (...) Bog nije stvorio ženu iz glave čovjeka, da mu bude jednaka ili nad njim; nego iz rebra, ispod ruke, da mu bude pomoćnica i pokorna! To uče svi crkveni Oci, Naučitelji i sama praksa Crkve. (Radmanović, Katolički feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 4, str. 99)

Katolički feminizam mora ići za tim, da održi ženi ono dostojanstvo, koje joj pripada po naravi i Božjem nauku da žena bude prava družica i pomoćnica mužu! Ima nastojati na svaki način temeljno predočiti ženi njezin cilj i dužnosti prema Bogu, prema sebi i prema bližnjemu. (Radmanović, Katolički feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 5, str. 133)

Pritom se homilijski diskurs časopisa Za vjeru i dom hrani i verificira „naravnim zakonima“, odnosno pri izvođenju razlika između muških i ženskih kognitivnih sposobnosti iz njihovih bioloških razlika usporediv je sa „znanstvenošću“ ideologije biologizma.

S tim se slaže i naravni zakon: tijelom je slabija od čovjeka; srcem je nježnija od čovjeka; razumom je niža od čovjeka ‒ njezin naravni ustroj tijela zahtijeva laki rad! ‒ Za žene nije ni nauk, makar u sebi i ne bio težak posao, jer su i od sebe odviše isprazne i pohlepne, da budu viđene, da se o njima mnogo govori, da im se svak klanja, divi, čudi, uzveličaje, da ih nad sve hvali (...) ta je ispraznost danas dotle došla, da se pametan čovjek mora smijati kad vidi koliko se samo za odijelo staraju i trude, da im bude koketnije! (...) Dakle, ako ljudski rod želi sebi dobro, ima se svim silama opirati i predusresti svaku emancipaciju ženskog spola; inače mu je grob otvoren! ‒ Ženi je glavna i naravna zadaća biti pokorna, kuću čuvati, kućne poslove obavljati, djecu odgajati, jer djeca kakva budu kad ostave majčino krilo, takva će biti cijeloga života ‒ ako budu dobro odgojena i bit će dobra! (Radmanović, Katolički feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 4, str. 99–100)

Akoprem je Stvoritelj dao jednom i drugom spolu potpunu čovječju narav, po kojoj će moći postići cilj, za koji je stvoren, ipak pojedine tjelesne i duševne sposobnosti nemaju oba spola u jednakoj mjeri. Jedan spol ima ove sposobnosti jače, dok drugi ima druge. (...) Anatomski je dokazano, da su ženske kosti daleko sitnije, slabije nego muške, da i mišica imade žena mnogo manje nego muškarac, u opće čitava tjelesna konstrukcija jest daleko nježnija nego u muškarca. (Polje ženskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7‒8, str. 194)

Opominjućim i rezolutnim tonom naglašava se da je ženu „spasilo“ kršćanstvo i njegov poredak, pa je za svoje izbavljenje dužna i Crkvi, i državi, i muškarcima. Čak i umjerene feministkinje ističu da katoličke norme oduvijek drže ženu u podređenom položaju zahtijevajući od nje da bude poslušna, zahvalna i pokorna (Britto 2005: 30–31).

Dugo, dugo vremena stenjao je ženski spol pod krvavim jarmom poganskog terorizma. Ona je izgubila svoju javnu i personalnu slobodu. (...) Lišena slobode i pravâ postade rob. U javnom životu ne bijaše joj mjesta, a u familijarnom, u obiteljskom životu, dostajao bi joj samo jedan mig gospodarev, da se rastavi, dȁ, još više, on je bio vlasnik života njezina, njezin tiran. (...) Grozan, žalostan bijaše položaj žene. (...) Ali se je ipak netko našao, tko da otare suze tim bijednicama. To bijaše Isus, naš Bog i Spasitelj. Nepobitna je dakle činjenica, da je kršćanstvo donijelo i spasilo žensko dostojanstvo. (...) Kršćanstvo je jednom riječju stvoritelj žene postalo; ono je stvorilo djevicu, ženu i majku. Jedino u kršćanstvu nalazimo na pravu sreću žene. Zato, Hrvatice drage, nikada to ne smetnite s uma. Kršćanstvu imadete da zahvalite čast i slobodu. (...) Zato iz zahvalnosti i u vašem je interesu, da mu ostanete vjerne. Bilo to u obiteljskom, bilo to u pedagoškom, karitativnom ili kojem mu drago pogledu, svuda pokažite da se ne stidite kršćanske vjere, vjere naših hrvatskih pradjedova. (M. Pukler, Žena u poganstvu i kršćanstvu, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 12, str. 356‒363)

Ideologija obitelji kakvu nalazimo u korpusu proučavanom u ovom poglavlju također je jedna od ideologija proizišlih iz patrijarhalnih rodnih ideologija i njezin se utjecaj prepoznaje ponajviše u ideološkim tekstovima o jeziku i rodu u časopisu Za vjeru i dom. Uredništvo časopisa ističe patrijarhalnost kao osnovni princip svojih aktivnosti.

U prvom broju ovoga lista zagovarali smo misao, da bi se u svakom mjestu (selu, gradu) katolikinje okupile u „prijateljski krug“, „klub“, „vjenčić“ ili kako vas volja to zvati. Ti bi se „klubovi“ sastajali na patrijarhalni način sad u ove sad u one družice na kavu ili čaj. (Polje ženskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7‒8, str. 193)

Središnja je ideja tih tekstova odgajanje dobre supruge i mudre majke, što su tradicionalne vrline izvrsne žene i općeprihvaćene vrijednosti ženstva uopće. Prožimanje ideologije nacije i obitelji s jezičnim rodnim ideologijama i oblikovanje ženskoga japanskog jezika kao univerzalnoga nacionalnog simbola Inoue (2004: 59) locira na kraj 19. i početak 20. stoljeća kada su „stvaranje država, nacionalizam, kapitalistička akumulacija, industrijalizacija, radikalni klasni preustroj, kolonijalizam i strani vojni militarizam bili u punome cvatu“. Drži da se upravo tada žene i jezik počinju problematizirati kao nacionalno pitanje, odnosno žene se tada objektiviziraju preko ideja i uputa o tome kako bi trebale govoriti i odgajati dobre govornike materinskog jezika. U vrijeme kad žene – obrazujući se na visokoškolskim ustanovama i ulazeći u profesije koje su dotad bile rezervirane za muškarce – izlaze iz privatnog prostora domaćinstva i obitelji te postaju vidljive i aktivne u javnoj sferi, naveliko se raspravlja o opasnostima koje takva promjena unosi u najvažniju zajednicu svake zdrave nacije, dakle u obitelj. Zato se naglašava da je osnovna uloga svake žene majčinstvo i briga za obitelj i dom, a u toj akciji povratka žene njezinoj primarnoj ulozi združeno djeluju ideologija nacije, obitelji i vjere.

Crkva, obitelj i država su naši veliki dobročinitelji, koji su nas odgojili svojom potporom, svojom pomoću, brigama, svojim žrtvama i svojim skupim zavodima. Odužimo im se priznanjem i djelotvornom zahvalnošću. (M. Pukler, Obrazovanost žena, Za vjeru i dom, god. II, 1909, br. 6‒7, str. 163)

Dužnosti žene u prvom redu ima da su naperene i odgovaraju zadaći majke. (M. Pukler, Obrazovanost žena, Za vjeru i dom, god. II, 1909, br. 4, str. 105)

Ne zaboravimo da je dobra žena temelj valjane porodice i zdravog naroda. Spasimo hrvatske žene da spasimo hrvatski narod! (Žensko pitanje, Za vjeru i dom, god. 1936, br. 7‒8, str. 102‒104)

Žena je nadarena od Stvoritelja većom stidljivošću i nabožnošću od muškog spola, a intuicijom svojom lakše vidi, od kuda prijeti pogibao vjeri i moralu i tako je postavljena u obitelji za čuvaricu vjere i morala. (...) Kao čuvarica vjere i morala ima žena apostolat u obitelji i u ljudskom društvu. (...) Prvi čuvari vjere i morala jesu naše majke. Kad bi se sve naše katoličke majke organizirale u društvu (...) na jasno katoličkom temelju, narod bi mogao mirno gledati u budućnost, jer bismo imali organiziranu vojsku, koja bi čuvala nerazrješivost braka i borila se za konfesionalnu školu. (...) One pak žene, koje nijesu vezane za nadzor i odgoj djece svoje one bi bile čuvarice vjere i morala na poseban način. One bi u nedjelje i blagdane okupile svoje bijedne družice: neudate radnice, sluškinje ili one djevojke, što su svršile pučku školu. (...) Okupiti ove bijednice u praznik, pa s njima štogod lijepa zapjevati, poigrati koju igru, čitati im koju lijepu pripovijest ili što poučna, možda im i zasvirati ‒ to je dužnost, koju nam nalaže ljubav kršćanska. (Polje ženskog rada, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 7‒8, str. 193‒202)

Prema ideološkim katoličkim tekstovima naravnu ulogu žene najviše ugrožava aktualiziranje ženskog pitanja, emancipacija i svjetovni feminizam. Nije stoga neobično da Collins (1992: 149) ističe kako je diskriminacija žena i negiranje njihove moći u javnoj političkoj sferi posljedica organizirane vjerske hajke na svaki pokušaj ulaska žena u javnu sferu.

Tim nastoje [današnje feministkinje] ‒ i kako sakriveno! ‒ da otmu, slatkim, obmamljujućim obećanjima, ženski spol iz krila katoličke vjere ‒ uopće svake religije, jer znadu, da je trud uzaludan, ako i ženu ne otruju. Nijesu im dosta tolike laži u filozofiji, u povijesti, u prirodnim i drugim znanostima, nego se služe i kvarenjem ženskog spola, tog temeljnog čuvaoca ljudskih svetinja i ideala, da lakše unište svaki ideal, svaku vjeru ‒ nada sve katoličku! (Radmanović, Katolički feminizam, Za vjeru i dom, god. I, 1908, br. 4, str. 102)

Androcentrični poredak može se održati ako se žene zadrže u privatnoj sferi i ako im se uskrati pravo na obrazovanje.

(...) možda jedan od prvih problema, što ih ima riješiti moderna kultura, jest žensko pitanje. (...) Prave emancipacije do kršćanstva nije žena nikada imala. (...) Nijekati kršćanstvu tu zaslugu, kao što čini apostol socijaldemokratâ Bebel, znači istini pljuvati u obraz. Želimo li dakle poraditi oko poboljšanja ženskoga stanja, mora da dobro uočimo i pozorno proučimo glavnu manu i druga zla, u koja upadoše moderne žene. Mislim da ne ću imati krivo, ako ustvrdim, da je tome danas jedan od glavnih uzroka: pretjerano gojenje moderne pokvarene obrazovanosti (...) Ne će biti s gorega, ako odmah promotrimo sposobnosti ženskoga razuma. Protivi li se, i koliko gajenje znanosti njezinoj naravi? (...) Da li je ona i ženi potrebna? Zar nema dosta muškaraca koji se njom bave, šta će dakle još i žene? (M. Pukler, Obrazovanost žena, Za vjeru i dom, god. II, 1909, br. 4, str. 101‒104)

U tome se kontekstu otvara nov diskursni prostor za uspostavljanje prepoznatljivih simbola nacionalnog identiteta i subjekata koji te simbole čuvaju. Jezik je svakako jedan od najkonkretnijih čimbenika nacionalnog identiteta, a čuvaricama se nacionalnog jezika proglašavaju žene majke.

Iza vjere najveća je svetinja svakome narodu njegov jezik, jer se baš njim razlikuje od ostalih naroda. Po jeziku se narod poznaje, na jeziku se osniva sva budućnost njegova. On je neodoljiva hrid, čvrst beden, gvozden štit proti napadačima slobode i neodvisnosti svakoga naroda. Narodi svih vjekova ponosili se svojim jezikom, svi ga branili, kao lavovi za nj se borili i zadnju kap junačke krvi za nj prolili ‒ znajući da samo ondje, gdje jezik živi ‒ i narod živi. (...) Ne slijedi li iz ovoga nužna i sveta dužnost svakoga Hrvata i Hrvatice, da svom dušom uzljubi svoj jezik i da učini sve, što do njega stoji, da nam se jezik razvija? A čime će svaki pojedinac pokazati, da svoj jezik ljubi i štuje? Ne sastoji se ljubav i štovanje jezika u mržnji i preziru drugih jezika i naroda, te u vječnim zadjevicama. Tuđe poštuj, a svojim se diči! (...) Služimo se stoga uvijek i svagdje jezikom svojim i to: u običnom razgovoru, u društvu, u saobraćaju, kod zabava. (...) Na noge u prvom redu ocevi i majke! Osobito vi, drage hrvatske majke, ‒ pobornice narodnosti naše. Priučavajte stoga djecu svoju već u najnježnijoj dobi, čim tepati počnu, roditelje i rođake nazivati svojim jezikom, moliti se Bogu svojim jezikom i to jezikom čistim i lijepim. Učite svoju djecu najprije hrvatski govoriti, misliti i osjećati, a onda ih izobrazite u tuđim jezicima, da slavu svoga materinskoga jezika i u tuđinu pronose. Majka može mnogo ‒ da, majka može sve! U njenim je rukama slava, veličina, blagostanje ‒ ili propast naroda. (‒C.‒, Hrvaticama ‒ o jeziku, Za vjeru i dom, god. IV, 1911, br. 1, str. 8‒10)

Kakve su majke, takva su djeca, kakve su žene, onaki je i narod. Svaka majka mora biti svijesna, da je budućnost naroda u njezinim rukama. Odgoji li ona prave karaktere i nacionalno svijesne ljude, tada narod može mirno gledati u budućnost, jer će se odgojena snažna omladina znati boriti za slobodu i sreću svoje domovine. (A. K., Kako da odgojim svoju djecu? Dužnost žene kao majke, Hrvatica, god. II, 1940, br. 1, str. 27)

Pošto su muškarci silom prilika prihvatili tudji jezik i odijelo, ostadoše žene jedine čuvarice tradicije domaćeg ognjišta. (Žena – čuvar narodnih tradicija, Hrvatica, god. I, 1939, br. 1, str. 21)

„Nacionaliziranje žena“ (Inoue 2004: 59) podrazumijeva da se ženama dodjeljuju ili, točnije, nameću uloge koje ih vraćaju u privatnu sferu, u nuklearnu obitelj gdje se njihovi doprinosi očuvanju nacije mjere, među ostalim, uspjehom u posredovanju jezičnih vještina potomcima. Pritom se uopće ne postavlja pitanje gdje su, kada i kako žene naučile taj savršeni nacionalni jezik kojem podučavaju svoju djecu niti se dopušta postojanje različitih ženskih iskustava i uporabâ jezika. Ne treba posebno isticati da se očevi, muškarci i muški jezik uopće ne spominju kao subjekti uključeni u očuvanje ponajvažnijeg simbola nacije. Štoviše, u promatranom se korpusu uopće ne rabi sintagma „muški jezik“. No zato se kategorijom ženskog jezika operira kao samorazumljivom i unificiranom, što samo potvrđuje da ona nije utemeljena na empirijskim govornim obrascima, nego je konstruiran, metapragmatični kôd oblikovan kao jedan od alata koji u jezičnoideološkim tekstovima služi za postizanje ciljeva zacrtanih u općenitijim, obično patrijarhalnim, ideologijama. Žene se ne promatraju kao voljni, svjesni subjekti sposobni za samostalno djelovanje, odlučivanje i govorenje, nego kao pasivna masa ili kakva sirovina koju imperativom, savjetom, ograničenjima i „uzgojem“ tek treba oblikovati u korisne članove zajednice.

Treba da govorite, no ni odviše ni premalo, nemojte istinu samo za sebe zadržati. Žena, koja hoće da sama vlada u kući, ne čini pravo, no ni ona, koja samo šuteći sluša. Treba znati govoriti u pravo vrijeme ili žena nije mužu ona pomoć i oslon, koji mu mora biti, a srce muževo ne može se pouzdati u nju. Istinu reći i savjetovati mora žena ne samo muža, nego i djecu svoju i to osobitim autoritetom, autoritetom majke, koji nikad ne smije oslabiti ni manjkati. (...) Govorite čvrsto i jasno, ne bojte se. (Dupanloup, Konference kršćanskim ženama. Jaka žena, Za vjeru i dom, god. V, 1912, br. 4, str. 105‒108)

Koliko god držim opravdanom težnju žene za višom naobrazbom i koliko je god pravedno i potrebno, da joj se dadu i prikladna mjesta i sredstva za nju, to sam ipak uvjeren, da se žena i muškarac poprijeko u mnogočem razlikuju, pa da ne sežem za naučnim aparatom, da to utvrdim, podsjetit ću samo na njihovu razliku u čuvstvenom pogledu, istaći ću činjenicu, da je žena konservativnija te mnogo čvršće i trajnije zadržava sve karakteristične osobine jednoga naroda, kao jezik, nošnju, običaje itd. Već odatle možemo razabrati, da je žena veoma znamenit faktor u životu jednoga naroda, jer je otpornija za tuđe utjecaje i snažnije čuva čist narodni značaj. (...) Kako je majka vanredno znamenit faktor u narodnom životu, to se svi moramo brinuti, da majke budu doista prave majke, t. j. treba posvetiti osobitu pažnju uzgoju žene osobito u moralnom i nacionalnom pogledu, da uzmogne što blagotvornije utjecati na mladi naraštaj; majka, svijesna sebi svojega položaja u narodnom organizmu, treba da ima svagda na umu, da je ona tako reći kvasac, koji treba da svojim djelovanjem pronikne u sve atome narodnoga bića, pa da imajući pred očima tu veliku vrijednost, ali i odgovornost, prema tome udesi i svoj život i rad. (Julije Golik, Znatnost majke u narodnom uzgoju, Za vjeru i dom, god. IV, 1911, br. 8, str. 290‒301)

Vjerojatno nema pravog odgovora na pitanje je li patrijarhalni, androcentrični i počesto mizoginijski ton svetih tekstova (i novinskih tekstova koji se njima inspiriraju) odraz tadašnjeg stava prema ženama ili je univerzalno obilježje tog diskursa (Mezit 2011: 36). Kako god bilo, vjera se može držati još jednom društvenom varijablom koja utječe na jezične prakse i zajedno s drugim varijablama (rodom, klasom, dobi, profesijom, rasom itd.) oblikuje govornikov identitet.

6. Zaključno

Budući da su zapadna društva u 21. stoljeću uglavnom sekularna, ideologija biologizma danas je mnogo moćnija od drugih patrijarhalnih rodnih ideologija (Cameron 2009). Ta se ideologija u posljednjih tridesetak godina pojavljuje podmuklo, u novom ruhu i promijenjene retorike, kao novi biologizam, i zauzima mjesto „savršene patrijarhalne ideologije postfeminističkog društva“ (idem). Ta je ideologija drukčija od one ideologije biologizma koja je izazvala feminističku reakciju 1970-ih godina, i to ponajprije zato što nije tako otvoreno seksistička i mizoginijska. Dakle žene se ne inferioriziraju u odnosu na muškarce; štoviše, često se naglašava da su verbalno superiorne muškarcima, ali zadržava se uvriježeni uzus binarnog tumačenja muškoga i ženskoga jezičnog ponašanja. I dalje se drži da su muški i ženski jezik dva različita jezika koja se realiziraju u svojim tipičnim obrascima, žanrovima i situacijama, a nepostojanje očigledna patroniziranja zamagljuje činjenicu da i novi biologizam perpetuira patrijarhalnu ideologiju podržavajući jasnu podjelu na javni muški i privatni ženski verbalni prostor.

Valja naglasiti da ne postoji stvaran ili autentičan subjekt koji proizvodi ženski jezik; ne postoji skupina žena koja bi se mogla identificirati kao skupina savršenih govornica ženskog jezika. Ženski jezik nije nikakav prirodan ili očekivan ishod evolucije i bioloških razlika između žena i muškaraca. Inoue (2004: 70) zato ističe da ženski jezik nije ničiji jezik. Tvrdi da je riječ o bestjelesnom, apstraktnom kodu koji nisu proizvele žene, nego društvena očekivanja i norme te konzumeristička kultura. Žensko se iskustvo ženskog jezika ne može povezati sa stvaralačkom aktivnošću jer su žene, zapravo, konzumentice toga jezika, a ne njegove kreatorice. Konzumiraju ga prije svega iz javnog diskursa; u našem slučaju iz ženskih časopisa. U njima se oblikuje i propagira poželjan ženski jezik, a autoritativnost tom diskursu osigurava činjenica da je javan i da se oslanja na procjene onoga što se u određenoj kulturi drži normalnim.

Prikazi roda stoga će uvijek biti intrigantni jer vješto manipuliraju tvrdnjama o tome što je „normalno“ u jednom od osnovnih područja ljudskoga iskustva: „našim fizičkim, seksualnim, emocionalnim i intimnim vezama“ s drugim ljudima (Cameron 2014: 294). Ideologije roda i jezika vrlo su zavodljive jer u svojim najpopularnijim artikulacijama iskorištavaju vječnu zaokupljenost muško-ženskim odnosima izvodeći sve probleme i nesporazume između muškaraca i žena iz njihova različitog pristupa verbalnoj komunikaciji.

Kako govori prava dama? Hrvatski jezični bonton u prvoj polovici 20. stoljeća

Posebno mjesto u ženskim časopisima zauzimaju tekstovi zasićeni savjetima za poboljšanje romantične veze s muškarcem. U njima se kao glavni uzrok svih poteškoća u muško-ženskim odnosima ističe tvrdnja da muškarci i žene govore različitim jezicima, odnosno da su njihove jezične navike posve oprečne. Na toj se tvrdnji gradi teza da se razumijevanje i sklad u heteroseksualnoj romantičnoj vezi mogu postići samo tako da žene steknu visok stupanj kompetencije u vladanju „stranim“ muškim jezikom, što će im omogućiti da vješto režiraju svoj razgovor s muškarcem. Od pojave savjetodavnih žanrova izraslih na idejama o rodnoj binarnosti jezika u ženskim se časopisima i priručnicima o lijepom ponašanju neprestano perpetuiraju ideje o ženskome komunikacijskom deficitu i potrebi da se ženino autentično verbalno ponašanje korigira i disciplinira. U ovom će se poglavlju opisati i ilustrirati higijena ženskoga govora provedena u hrvatskim bontonima i u nekoliko ženskih časopisa s početka 20. stoljeća. Ta će se praksa verbalne higijene podvesti pod termin jezičnoga bontona, izdvojit će se osnovne norme prema kojima se definira damski govor, a svi će se zaključci potkrijepiti potvrdama ekscerptiranima iz korpusa.

1. Higijena govora

Raznolik skup diskursa i praksi kojima ljudi pokušavaju „očistiti“ jezik te njegovu strukturu i uporabu prilagoditi vlastitim idealima ljepote, istinitosti, učinkovitosti, logičnosti, točnosti i uljudnosti Cameron je (2012: vii) označila terminom verbalna higijena (engl. verbal hygiene). Verbalna je higijena rezultat čovjekove sposobnosti da razmišlja o jeziku, što doprinosi kvaliteti svakodnevne komunikacije i omogućuje ispravljanje pogrešaka i nesporazuma (idem). No posljedica razmišljanja o kakvu fenomenu, pa tako i o jeziku, često je nastojanje da se on jasno uredi i regulira; tako se u vezi s jezikom pojavljuju različite norme kojima se određuje što je u jeziku „dobro ili loše, ispravno ili pogrešno, prihvatljivo ili neprihvatljivo“ (idem). Iako je cilj normiranja na prvi pogled jednostavno uređivanje jezika, Cameron (idem) primjećuje da se iza toga procesa kriju „društveni, moralni i politički“ motivi. Normiranje jezičnih praksi koje Cameron podvodi pod verbalnu higijenu blisko je jezičnim ideologijama, odnosno prikazima jezika u jezikoslovnoj praksi ili u eksplicitnu govorenju i pisanju o jeziku (Woolard 1998: 9).66 Međutim jezične ideologije prikazi su jezika i razmišljanja o tome kakav bi jezik trebao biti, a verbalna se higijena tiče jezične prakse i uporabe te u mnogim svojim manifestacijama podrazumijeva pokušaje da se određeni vidovi jezične uporabe usklade s ideološkim prikazima jezika i teoretiziranja o njemu (Cameron 2012: ix). Valja imati na umu da granica između jezičnih ideologija i verbalne higijene nije oštra jer su teoretičari jezičnih norma obično i jezični higijeničari. Osim s jezičnim ideologijama verbalna higijena kolidira i s jezičnim politikama i jezičnim planiranjem (idem: x), procesima koji su posebno aktualni nakon osamostaljenja država, a podrazumijevaju nastojanje državnih, zakonodavnih, stručnih i moralnih autoriteta da modificiraju jezične prakse (idem) kako bi jezik postao prepoznatljiv simbol nacionalnog identiteta. Verbalnoj su higijeni bliski i nastavni kurikuli jezičnih predmeta u kojima se uvijek promoviraju određeni jezični priručnici (u Hrvatskoj se to posebno odnosi na pravopise), a s njima i određene jezične norme i politike. Sve u svemu, verbalna higijena prepleće se s mnogobrojnim jezikoslovnim aktivnostima koje se dotiču jezične uporabe i prakse.

U javnom diskursu verbalnu higijenu počesto provode oni koji nisu studirali jezik, pa o intervencijama u jezičnu uporabu ne govore iz stručne, znanstvene ili, jednom riječju, neosobne perspektive, nego iznose vlastite dojmove i mišljenja perpetuirajući popularne stavove i pučke mudrosti o atraktivnim jezičnim temama. Posljedica nesudjelovanja jezikoslovaca u javnim raspravama o jeziku i jezičnim praksama zahvaćenima jezičnom higijenom jest iznimno niska razina na kojoj se takve rasprave vode (Cameron 2012: xii). Cameron (idem) drži da je razlog tomu činjenica da se jezikoslovci ne žele upletati u rasprave o „popularnim“ jezičnim temama koje su zanimljive široj javnosti i nelingvistima, ali na taj način prepuštaju riječ novinarima, urednicima, spikerima, piscima i drugim „zaljubljenicima u jezik“ koji o spomenutim temama samo nagađaju i iznose svoje dojmove jer nikada nisu studirali ni sustavno istraživali jezične pojave. Budući da se oni ne ustručavaju participirati u javnom diskursu i iznositi „vlastito mišljenje“ o jeziku „koji svi razumijemo i govorimo“, jedino što se o jeziku u javnom prostoru može čuti jesu ad hoc oblikovana, pojednostavnjena naklapanja o binarno postavljenim jezičnim pitanjima (je li ispravno ovo ili ono? kaže li se ovako ili onako?). Cameron (idem) tvrdi da bi se lingvisti morali početi uključivati u takve rasprave kako bi ih učinili „informativnijima i racionalnijima“, a – dodajemo – i manje ostrašćenima. Međutim kako se i sama izložila takvoj javnoj raspravi, Cameron (idem: xiii) ističe da su njezino znanstveno i stručno tumačenje jezika i rodnih razlika moderatori rasprave stavljali na istu razinu s mišljenjem koje bi iznio netko iz publike. Iako se trudila objasniti da muška i ženska uporaba jezika nisu stvar pojedinačnih mišljenja o toj temi i da pučka vjerovanja o tome kako i koliko muškarci i žene govore nisu potvrđena nikakvim znanstvenim dokazima, priznaje da je neprestano uključivanje publike u raspravu s mišljenjima koja je u svojim istraživanjima nastojala opovrgnuti doživjela kao potkopavanje vlastita istraživanja. Takva su iskustva sasvim sigurno glavni razlog zbog kojeg mnogi jezikoslovci izbjegavaju sudjelovanja u javnim raspravama o jeziku sa sugovornicima koji nisu jezikoslovci.

Teme kojima je Cameron (2012) oprimjerila aktivnosti verbalnih higijeničara odnose se na uspostavljanje normâ na različitim jezičnim razinama, na proglašavanje standardnog varijeteta prestižnijim od nestandardnih varijeteta, na uredničke stilske intervencije u tekstove koje se odnose na pravilnu jezičnu uporabu, jasnoću i eleganciju, na poučavanje gramatike engleskog jezika u školama, na političku korektnost, na jezično obučavanje u priručnicima za samopomoć i na savjetovanje ženama kako da budu uspješne u komunikaciji.

U ovome ćemo se poglavlju pozabaviti higijenom ženskoga govora provedenom u dvama hrvatskim bontonima (Jambrišak 1907; Šeringer 1934) i u nekoliko ženskih časopisa iz prve polovice 20. stoljeća (Ženski list, Hrvatski ženski list, Hrvatica, Ženski svijet).67 Tu ćemo praksu verbalne higijene podvesti pod termin jezični bonton i potkrijepiti je potvrdama ekscerptiranima iz spomenutoga korpusa.

2. Discipliniranje ženskoga govora

Kako Cameron (2012: 167) ističe, kad se lik žene u fikcijskom tekstu uspješno preobrazi bilo moralno, bilo fizički, bilo jezično (kako je to slučaj s likom Elize u drami Pygmalion Georgea Bernarda Shawa), uobičajena nagrada koju za to dobiva jest ljubav odgovarajućeg muškaraca i naposljetku bračna sigurnost s njim. Takve konvencije u književnosti proizlaze iz konvencija u stvarnom životu. Cameron se (idem) pita: „Zašto postoji toliko priča u kojima moćan muškarac prilagodi ženu predodžbi za kojom žudi i potom je posjeduje ili je – u drugoj inačici priče – predaje drugomu muškarcu, a tako je malo priča u kojima su te rodne uloge zamijenjene?“ Njezin odgovor na to pitanje savršeno pristaje motivima jezičnog odgoja žena u ženskim časopisima iz prve polovice 20. stoljeća koji čine naš korpus u ovom poglavlju. Naime jedino jamstvo ekonomske sigurnosti i društvenog ugleda mnogim je ženama sve donedavna bilo muško odobravanje i bračna zajednica, pa im je bilo itekako stalo do toga da se prilagode zahtjevima i željama muškaraca. Takva je situacija pogodovala razvoju savjetodavne literature u kojoj se žene instruiraju kako da obavljaju svoje dužnosti, poprave svoje ponašanje i brinu se o svojemu izgledu (idem). Važno mjesto među tim savjetima zauzima jezični bonton, odnosno discipliniranje ženskoga govora. Napuci i nalozi kojima danas obiluju priručnici za samopomoć nudeći rješenja za muško-ženske nesporazume, za strah od govora u javnosti te za poteškoće pri samopredstavljanju u razgovorima za posao ili u novome komunikacijskom okruženju, kao i konkretni „alati“ koji se nude polaznicama različitih radionica, tečajeva i seminara da bi postale samouvjerene i vješte govornice, nekad su se mogli pronaći samo u posebnim rubrikama ženskih časopisa. Ta vrsta verbalne higijene i dalje prebiva u ženskim časopisima, no kako je u međuvremenu prepoznat njezin potencijal kao biznisa usmjerena na rješavanje „problema koji narušavaju kvalitetu života“, razvila se prava savjetodavno-higijeničarska industrija s novim stručnjacima – komunikolozima, životnim trenerima, terapeutima, motivatorima, edukatorima – koji nešto umivenijom retorikom od ženskih časopisa iz prve polovice 20. stoljeća i dalje nalažu ženama kako bi morale govoriti.

Zašto se uopće disciplinira ženski govor? Je li ta vrsta verbalne higijene primarna aktivnost ili se javlja kao posljedica neke šire regulative? Točan je potonji odgovor: verbalni odgoj žena nije motiviran sam sobom ni verbalnom higijenom samom, nego je jedan od načina udovoljavanja društvenim predodžbama o prihvatljivome ženskom ponašanju. Život u zajednici ljudima nameće obavezu uspostavljanja vlastita društvenog identiteta koji se oblikuje i potvrđuje ponavljanjem određenih radnji uređenih društvenim normama (idem: 168), a među tim aktivnostima svakako je i verbalna komunikacija. Kad joj se pridruži rodno polariziranje jezičnih normâ, mora se propitati oblikovanje rodnih uloga u društvu, načini njihova definiranja i sankcioniranje kršenja društvenih norma kojima se regulira igranje tih uloga.

2.1. Rodne uloge

Rodne se uloge određuju s jedne strane kao društvena predodžba o muškim i ženskim osobinama, ponašanju, jeziku, navikama, a s druge strane kao rodni identiteti koje ljudi izvode u javnosti slijedeći očekivane predodžbe o muškim i ženskim tipičnim osobinama, ponašanju, jeziku, navikama. U različitim društvima uspostavljene su i usvojene različite norme o tipičnome, očekivanome i prihvatljivome muškom i ženskom ponašanju, što utječe na to kako ljudi međusobno komuniciraju i oblikuju svoj društveni identitet. Koliko god (neki) govornici bili nesvjesni postojanja bilo kakvih društvenih norma, pa tako i onih o rodnim ulogama, život u zajednici sam po sebi podrazumijeva usvajanje pravila i poretka koji homogeniziraju tu zajednicu i čine je koherentnom. Konformiranje s normama zajednice obuhvaća i usvajanje pravila o pristojnom i poželjnom načinu govorenja koja su gotovo univerzalno rodno polarizirana i većinu prirodnih jezika dijele na muški i ženski jezik.

Jezik je važan čimbenik društvenog identiteta pojedinca. Ljudi se međusobno procjenjuju na temelju toga kako govore, što često dovodi do nesporazuma i pogrešnih procjena, i to zbog dvaju razloga: prvo, većina ljudi ne govori bez „filtra“, nego svoje misli artikulira u skladu s društvenim normama o jeziku određenih diskursnih tipova, registara, žanrova, konteksta – zato se ljudima nije lako probiti do autentičnoga koda sugovornika čiji je govor pročišćen, a potom garniran u skladu sa zahtjevima zajednice; drugo, naše procjene drugih ljudi na temelju načina na koji govore proizlaze iz naših očekivanja koja su također oblikovana i kontaminirana društvenim normama. Dakle i način na koji govorimo i način na koji procjenjujemo tuđi govor formirani su u nekoj zajednici i prema pravilima te zajednice, a ne prema našim intrinzičnim impulsima, pa i nisu isključivo naše inherentno obilježje, nego su rezultat pristajanja na uloge koje nam propisuje društvo.

Religija, ekonomski status, građanske slobode, dob, obrazovanje, profesija, bračni status i niz drugih čimbenika koji nas čine društvenim bićima utječu na to kako govorimo. Iako se pravila i parametri za procjenu „dobrih i poslušnih“ govornika razlikuju od zajednice do zajednice, zajedničko im je to da se govor pojedinca razvija u skladu s tim pravilima i da ta pravila pojedinac primjenjuje u percepciji i evaluaciji tuđega govora.

Budući da postoje nezanemarive razlike u jezičnome ponašanju muškaraca i žena koji pripadaju različitim kulturama, sasvim je sigurno da društvena očekivanja i norme uvelike utječu na oblikovanje predodžaba o tome kako bi muškarci i žene trebali govoriti. Pri analizi društvenih očekivanja vezanih za primjerenu mušku i žensku verbalnu komunikaciju obično se kreće od koncepta moći koja presudno regulira pravo na govorenje i način govorenja u određenim komunikacijskim situacijama. Tako se primjerice od samih početaka razvoja znanosti o jeziku i rodu ponavlja kako se od muškaraca očekuje da rješavaju probleme u zajednici, iznose ideje, raspravljaju i iznalaze rješenja, dok se ženama dodjeljuju obično manje aktivne, pa i manje cijenjene uloge sklapanja kompromisa, odavanja priznanja onima koji aktivno rješavaju probleme i održavanja grupne kohezije (Kaplan 2016: 159; Mills 2003a: 204). Takva distribucija rodnih uloga u komunikaciji pokazuje da muškarcima i ženama nisu urođeni različiti načini govorenja, nego su oni u velikoj mjeri prisiljeni da usvajaju konvencionalne rodne uloge i modele uporabe jezika koji odgovaraju tim ulogama. Iako su i muškarci i žene savršeno sposobni rabiti ista jezična sredstva i participirati u istim komunikacijskim žanrovima, njihovo ignoriranje očekivana jezičnog ponašanja ipak se sankcionira. Upravo se u drukčijem sankcioniranju muškog i ženskog kršenja propisanih načina govorenja reflektira hijerarhija i različita distribucija društvene moći: ženama se mnogo češće savjetuje kako bi trebale govoriti, predbacuje im se svaki izlazak iz društveno konstruiranoga ženskog jezika i savjetuje im se da se prilagođavaju muškom jeziku. Štoviše, muško se kršenje pravila muškog jezika u tekstovima iz našeg korpusa uopće ne spominje, kao da se nikada i ne događa, a muškarci figuriraju kao promatrači, kritičari, procjenitelji i korektori ženskog jezika i ponašanja uopće. U sljedećem primjeru iz Ženskog lista muškarac minuciozno razlaže načine na koje žena dosađuje muškarcu i objašnjava kakva bi žena morala biti da bi muškarac bio siguran kako ona „ne će u nikojoj prilici zatajiti kao žena“. Dakle ne korigira se samo ženski govor nego i karakterne osobine žena, nepravilno doziranje pažnje muškarcu, nemogućnost predviđanja muških želja i potreba te, naravno, ženski izgled.

Jedan muškarac u nekom listu govori o ženi, koja muškarcu dosadjuje i o takovoj koja ga osvaja. On veli:

„Mnoge žene ne posjeduju dovoljno sposobnosti prilagodjivanja i zato djeluju dosadno, druge opet nemaju ona svojstva koja muškarac od njih traži. Žena, koja se ne može prilagoditi, koja nikada nezna u koje vrijeme ima da govori ili da zašuti, koja nezna kada može iskazati žalost ili veselje, duhovno je i duševno neosjetna, djeluje umarajuće, natoč toga, što možda posjeduje vrlo dobre sposobnosti. U takovih žena muškarac ne nailazi na jeku svojih raspoloženja, on ne nalazi nikakav pokret osjećaja, koji bi ga zanijeli. Pa i onda, ako je takova žena lijepa ‒ on se ne će moći za nju zagrijati. Ona će mu odmah u početku ili nešto kasnije postati dosadnom.

Druga vrsta žena su one t. zv. „intelektualne“ žene, koje su muškarcima dosadne, i to upravo zato, jer uvijek žele imponirati i biti nadmoćne. To su žene, koje kod svake prigode razotkrivaju šta znadu i koje nikako ne nastoje prikriti, da na muškarca gledaju s visoka. Svi znamo da nijedan muškarac ne voli kad ga žena obilježi neznalicom. Ova vrsta žena nosi krivnju, što su muškarci postali nepovjerljivi spram duhovitih, pametnih žena. Žena koja znade duhovne prednosti spojiti sa razumom srca, nikada ne će muškarcu biti dosadna, nikada ga ozlovoljiti, jer takova žena ne će nikada pokušati, da svoju duhovnu nadmoć upotrebi kao oružje protiv muškarca u svrhu da ga ponizi.

Kako god je svojstvo prilagodjavanja poželjno kod žena, to ono ipak može postati pretjerano, ako žena u tome ide tako daleko da svojevoljno postaje robom, da se odriče svog vlastitog mnijenja i povladjuje svakoj riječi, koju izgovori muškarac. Posve je jasno, da će se muž u tome slučaju dosadjivati, jer on će već unapried znati, što će njegova žena reći ili uraditi ‒ naime da će uraditi i reći isto što i on! U tom slučaju muž se polako odvikne da sa ženom o nečemu razgovara, jer znade da ona ne će zastupati svoje vlastito mišljenje, jer ga i nema.

Ono što muškarac općenito kod žena cijeni i što mu ne će nikada dosaditi jest radostan, živahan stav žene, njena povodljivost i nježnost. Takova žena može muškarca mirne duše koji puta i ljutiti, može učiniti upravo protivno od onoga što on očekuje, ne mora uvijek biti logična i ne mora posjedovati nikakovu prekomjernu razumnost ‒ muškarac mora biti uvjeren da je njeno srce na pravom mjestu i da ona ne će u nikojoj prilici zatajiti kao žena. Ako je žena takova, onda se ne treba bojati da će mužu postati dosadna, da će je se on zasititi.“ (Koje žene dosadjuju mužu?, Ženski list, god. X, 1934, br. 7, str. 38)

Na samom kraju toga članka autorica (vjerojatno urednica časopisa Marija Jurić Zagorka) ironično komentira sigurnu poziciju koju si je prisvojio kritičar ženskog ponašanja pitajući se mogu li se zamijeniti rodne uloge u procjenjivanju primjerena ponašanja.

Tako veli muškarac. A kako je onda kad muž dosadjuje ‒ kad je on sasvim onakav, kako to pisac veli o ženama? O tome niti ne vode računa. Ili zar muž nije nikad dosadan? (idem)

No nisu samo muškarci bili privilegirani kao autoriteti koji provode higijenu ženskoga govora i ponašanja. U ženskim su časopisima i neke žene uspijevale zadobiti status arbitra prihvatljiva ženskog ponašanja i one nimalo ne zaostaju u inzistiranju na tome da se žene uvijek moraju prilagođavati muškim željama i raspoloženju. U sljedećem primjeru taj je status zavrijedila „slavna danska spisateljica“ Karin Mihaelis koja, doduše, upozorava na dvostruke rodne norme, ali se protiv njih ne bori i ne izražava nikakvu solidarnost sa ženama. Štoviše, žene vrlo olako kvalificira razvratnicama i djevojčurama, a mnogim negativno obilježenim skupinama žena oduzima pravo na brak koji figurira kao svojevrsna nagrada za bivanje dobrom i pristojnom ženom.

Ona [Karin Mihaelis] tvrdi, da su muž i žena dva različita svijeta, koja će se uvijek strogo lučiti. Za ova oba svijeta postoje dva morala, posebni za muškarce, a posebni za ženu. Mladić može da podržava odnošaje s kojom god djevojkom kako hoće i nitko mu neće zamjeriti, dok će na djevojku svatko pokazivati. Za mladića nije sramota da ide k javnim djevojkama, dok prema njima postupaju kao sa inferiornim bićima. Veli, da bi se to zlo iskorijenilo, majke treba da upućuju svoje sinove, da se ne ponašaju ni prema jednoj ženi drugačije, nego kako bi htjeli da se netko drugi ponaša prema njihovoj sestri i materi. Tako ćemo za izvjestan broj godina riješiti se razvratnica.

Preporuča ženama, da budu svojim muževima ljubavnice, jer oni to traže. (...) Ako muž dolazi kući zlovoljan i umoran od rada, valja da mu bude ljubezna i slatka.

Spisateljica veli, da nisu za brak: djevojčure, žene hladne prirode, žene, koje su u braku samo majke; naime osjećaju se samo za djecu ‒ zatim žene u zvanju, umjetnice i žene histerične. (Karin Mihaelis. Predavanje slavne danske spisateljice u Zagrebu, Ženski list, god. II, 1927, br. 12, str. 4)

3. Jezični bonton

Savjeti ženama o tome kako bi morale govoriti nisu u početku nastanjivali svoj poseban žanr, nego su se pojavljivali u priručnicima o lijepom ponašanju ili bontonu. Tim su priručnicima ciljana publika bile žene, ne samo zato što više od muškaraca posežu za takvom literaturom nego i zato što je njihovo ponašanje oduvijek bilo izloženije korigiranju i usavršavanju nego muško. Osim toga ženama se primarno dodjeljuje odgojiteljska uloga u obitelji i društvu, pa njihovo ponašanje uvijek mora biti besprijekorno i uzorno. Cameron (2012: 172) ističe da se od srednjeg vijeka pojavljuju tekstovi na engleskom jeziku kojima je osnovna svrha oplemenjivanje i popravljanje „ženskog rasuđivanja, ukusa, ponašanja, govora i odijevanja“. S obzirom na to da nas najviše zanima rafiniranje ženskoga govora, posebnu ćemo pažnju posvetiti praksama koje neki lingvisti nazivaju jezičnim bontonom (engl. linguistic etiquette).

Kasper (2005) definira jezični bonton kao „praksu organiziranoga jezičnog djelovanja u nekoj jezičnoj zajednici koje se drži primjerenim komunikacijskom događaju“. Kasper se distancira od termina (jezične) uljudnosti iako je svjesna toga da je mnogo rašireniji od termina jezičnog bontona. Naime jezična je uljudnost opterećena konotacijama pristojnog i rafiniranog, društvenim očekivanjima prilagođenog verbalnog ponašanja. Zato terminologizira sintagmu jezični bonton tako da ona pokriva mnogo širi spektar fenomena nego sintagma jezična uljudnost čija je denotacija uglavnom sužena na formalna pravila uljudne i pristojne komunikacije među svim pripadnicima određene jezične zajednice (Watts, Ide i Ehlich 1992; Holmes 1995; Mills 2003a; Kádár i Haugh 2013).68

Budući da se načela uljudne komunikacije odnose na cijelu jezičnu zajednicu, i to ponajprije na odrasle govornike u formalnim situacijama, kroz takvo gusto i strogo sito ne prolaze primjerice „pravila za ritualno vrijeđanje“ među afroameričkim adolescentima. Naime taj slučaj Labov (1972) opisuje i analizira kao primjer specifične komunikacijske prakse i verbalnog običaja koji se, kao ni mnogi drugi verbalni rituali ograničeni klasom, dobi, rasom ili podrijetlom svojih korisnika, neće naći ni u standardnim priručnicima bontona ograničenima na poželjne i profinjene manire ni na popisima općih načela uljudne verbalne komunikacije. Držeći da je Kasper (2005) uvjerljivo argumentirala davanje prednosti terminu jezičnog bontona pred terminom jezične uljudnosti, i mi ćemo prakse odgajanja idealnih govornica hrvatskog jezika u ovom poglavlju nazivati jezičnim bontonom.

3.1. Dama mora biti suzdržana u javnosti

Otkad se 1978. pojavila antologijska studija o jezičnoj uljudnosti Penelope Brown i Stephena C. Levinsona, uljudnost se smješta u sferu jezične uporabe. Bez obzira na to Brown i Levinson (1978), kao i Leech (1983), kategoriziraju i izvankontekstualne govorne činove kao uljudne i neuljudne, čemu Kasper (2005) prigovara zato što atribute uljudan i neuljudan ne možemo držati inherentnim obilježjima dekontekstualiziranih i primjera radi konstruiranih govornih činova, nego te vrijednosti moramo pridruživati govornicima u stvarnome komunikacijskom kontekstu. Dakle uljudni ili neuljudni mogu biti govornici, a ne jezik sam po sebi. Na temelju govornikova vladanja, bilo verbalnog bilo neverbalnog, procjenjuje se je li njegova komunikacija uljudna i usklađena s normama i vrijednostima jezične zajednice kojoj pripada. U različitim jezicima postoje različita sredstva specijalizirana za izražavanje uljudnosti koja se međusobno razlikuju, između ostaloga, i po stupnju osjetljivosti na neprimjerenost njihove uporabe. Različit stupanj osjetljivosti na zanemarivanje i kršenje pravila jezične uljudnosti posebno je uočljiv u rodnom polariziranju javnog diskursa usmjerena na provođenje verbalne higijene. U našem korpusu potvrđuje se da su žene „primarne mete“ nametanja pravila jezične uljudnosti (Cameron 2012: 170), provjeravanja drže li se tih pravila, ali i sankcioniranja ako ih krše. Zahtijevanje da žene govore „kao dame“ (Lakoff 1975: 10; Mills 2003a: 203) odražava i klasne predrasude jer se implicira da žene iz nižih društvenih slojeva ne znaju govoriti ili da govore „pogrešno“. Osim toga potvrđuje se i seksistički odnos prema ženskom govoru uopće: budući da se jezični bonton svodi na površne, kozmetičke korekcije govora, njegove su mete žene i on za njih ima normativni status, dok se muškarci posve isključuju iz takvih banalnih regulativa (Cameron 2012: 170).

U sljedećem tekstu iz Ženskog lista podrobno se razlažu osobine koje ženu kvalificiraju kao damu. Kao osnovni se mehanizmi oblikovanja damskog habitusa nameću obuzdavanje i susprezanje: žena mora obuzdati svoje „loše osebine“; ne smije vikati, nego mora tiho govoriti – štoviše, ne smije govoriti, nego mora slušati druge i šutjeti; ne smije u svojem govoru rabiti tuđice; ne smije izražavati „svoj sud“, nego se mora zanimati za tuđe mišljenje; ne smije se smijati, nego smješkati; ne smije se ponašati „napadno“, nego mora biti diskretna; ne smije očekivati pažnju, uljudnost i poštovanje, nego ih mora iskazivati drugima; ona se ne smije isticati „nigdje nad druge“ i ne smije pokazivati „da znade sve“, nego mora tiho i mudro omogućiti sugovornicima (muškarcima) da se istaknu svojim vrlinama i manifestiraju svoje znanje.

Svaki iole pronicavi čovjek opazit će taj namješteni smješak, osjetiti neiskrenu a ipak slatko izrečenu riječ i u prijaznosti lica otkriti himbu i pretvaranje. Tih se loših osebina naročito treba da čuva svaka žena, koja želi da je njene drugarice i znanice poštuju i vole, a muškarci cijene. Svaka žena mora nastojati, da u prvom redu bude dama u pravom smislu riječi. Biti dama ne znači mijenjati toalete svakog dana ili jašiti, imati vilu, auto i sve drugo što se općenito misli da stvara ženu damom, a što se može nabaviti novcem. Biti dama, otmjena žena, može svaka, koja znade i može da otrese ili da obuzda svoje loše osebine. Žena postaje dama kad sve ženske dobre osebine njeguje, a loše istisne iz sebe. U svakoj ćemo prilici bilo na ulici, u dućanu, u lokalu, svagdje, a osobito kod kuće prepoznati: to je dama. Zašto? Odgovor je vrlo kratak: Imade osjećaj za lijepo i plemenito! Jer nije lijepo kad žena u javnom lokalu ‒ ne govori ‒ već viče. Dama se smješka, ne smije se glasno. Ona se na ulici i uopće ne prepire ni s kim, ona se nikada ne ponaša napadno, ne odijeva se u haljine, koje su napadne, ne povješa na sebe nakit koji upada u oči svojom glomaznosti i šarenilom. Otmjena žena sluša kad joj netko nešto govori, ne prekida, ne upada u riječ, ne izriče o nečemu svoj sud koji je posvema različit od suda svih ostalih, ona se zanima za sve ono što joj drugi pričaju i govore. Dama lijepo govori, ne miješa u svoj govor tudje riječi ‒ često puta posve izvrnuto ili na krivom mjestu ‒ jer time lako dovodi druge u nepriliku, ona ne uveličava stvari ali ih i ne potcjenjuje. Kad sjedi ne prebaci nogu preko noge, ne njiše se u stolici, ne trese nogom, ona sjedi uspravno neprisiljeno, jednu nogu malo podvuče, drugu nešto malo naprijed, ne tucka nogama takt, ne naslanja se na ruke, ne podbočuje se na naslon stolice i ne čini sve ono što bi bilo ružno, napadno, neukusno i t. d. Ona pozdravlja i zahvaljuje na pozdravu prijazno, ona poštuje starost i godine onih koje su socijalne prilike stavile ispod njenog položaja, ona ne laska višima od sebe i ne potcjenjuje niže. Ona ne ogovara, ne psuje, ne ističe se nigdje nad druge, ona ne smije da znade sve ‒ iako znade mnogo ‒ nije najpametnija, najispravnija, najbolja, a pogotovo ne smije da bude najrječitija ‒ dama može govoriti, ali mora znati i šutjeti. (Što znači biti damom, Ženski list, god. V, 1929, br. 5, str. 12, 30)

Inzistiranjem na obuzdavanju i susprezanju kao glavnim metodama koje oblikuju i rese damu eksplicitno se naglašava ženina inherentna nedoraslost komunikacijskom činu jer se polazi od teze da njezin autentičan način govorenja i ponašanja stalno treba korigirati i usavršavati. Odgajanje žene koja ne smije biti samo žena, nego mora biti dama posve je analogno odgoju djeteta te ističe sekundarnost i inferiornost žene u komunikaciji s muškarcem. Štoviše, žena je kriva za svako muško kršenje pravila uljudnosti, za svaki „nelaskav“ i „nestašan“ muški sud jer ga je sama izazvala nepridržavanjem maksima damskog ponašanja.

Otmjena dama ne će u kavani ili gostionici nikada pokazivati znakove naročite nestrpljivosti, niti će naručivati jelo ili novine još prije, nego što je zauzela mjesto. Glasnije naručivanje ili živahnije prigovaranje dame privlači pažnju muškaraca, koji su u takovom slučaju odmah gotovi na vrlo nelaskav iako možda i nestašan sud. Jednako ne će otmjena dama u lokalu, gdje svira muzika, čim započne novi komad, zajedno pjevati, fićukati ili gundrati niti će nogama davati takt pa makar da svira baš i njezin najomiljeniji „šlager“ ili arija, koja možda nju i njenog pratioca ili društvo, u kome sjedi, podsjeća na neki raniji dogadjaj i slično. (Dama u javnom lokalu, Ženski list, god. VI, 1930, br. 8, str. 32)

Posebna se pažnja u našem korpusu posvećuje ponašanju žene u javnim lokalima, vjerojatno zato što joj je taj prostor dugo bio nedostupan, pa se kao došljakinja mora prilagoditi „domorodačkim“ normama ponašanja. Govorni čin obraćanja kojim započinje komunikacija jest pozdravljanje i otmjena dama mora znati kako se taj čin uspješno izvodi. I u tom je slučaju odmjerenost najcjenjenija vrlina, a pridodaje joj se i inicijativa: žena prva pozdravlja muškarca.

Žena često dolazi u prigodu, kad mora prva pozdraviti muškarca. Na primjer: dolazi u restauraciju, kavanu itd, pa ide k stolu, koji su zauzela nepoznata gospoda, ali još ima mjesta da sjedne ona i njezina prijateljica. Naobražena i otmjena dama uvijek će sjedeću gospodu pozdraviti lakim naklonom glave. (...) Kad ulazi u lokal, u koji su prije nje unišla gospoda i tu je dužna pozdraviti. Ako ulazi u liječničku ordinaciju, svaka otmjena gospodja pozdravit će samo jednostavnim naklonom glave, sjede li ondje žene, ili samo muškarci. Isto tako ima učiniti kad izilazi. (Kad je žena dužna pozdravljati, Ženski list, god. IX, 1933, br. 8, str. 35)

Jedan od omraženijih govornih žanrova koji se neupitno povezuje sa ženama jest trač i upravo taj žanr poništava kvalifikaciju damskoga govora. Prava dama izbjegava trač, nadzire razgovor i taktično odvraća sugovornike od „čeretanja“; ona dakle mora biti vješta moderatorica svakog razgovora u kojem sudjeluje jer će snositi krivnju čak i ako netko drugi zagadi razgovor tračerskom temom. Isticanjem povučenosti kao vrline svake otmjene dame ponovno se obuzdava ženska ekstrovertiranost i nesmotrenost koje se očito drže intrinzičnim ženskim osobinama, a društvene norme dopuštaju ih samo muškarcima.

Osim toga se dama nikada ne upušta u razgovor tamo gdje se radi o običnom čeretanju. Drugo je, kad se ljudi upuštaju u neku debatu i načelno raspravljaju o ovom ili onom pojavu kod stanovitog čovjeka. Drugo je čeretanje, ili kako se to nazivlje „trač“ gdje ljudi pripovijedaju o nekom drugom svakojake pikantne pričice i dogadjaje od kojih su obično tričetvrtine sasvim zlobno izmišljene, ili po fantaziji naduvene. U takvom razgovoru dama nikada ne učestvuje. Ako je pak duhovita, znade takav razgovor vrlo otmjeno i taktično prekinuti i svrnuti na nešto drugo. Klonuti se valja ogovaranja i sudjelovanja kod takvih razgovora. Na to nas nuka već i otmjenost srca. (...) Dakle ova riječ dama znači da je dotičnica u svome saobraćaju sa ljudima otmjena uvijek u granicama povučenosti ‒ i nikada ništa ne učini, što bi drugome bilo ‒ odvratno! (Kako se vlada dama, Ženski list, god. XI, 1935, br. 2, str. 32)

Da su žene primarne mete jezičnog bontona, pokazuje i različit stupanj društvene osjetljivosti na mušku i žensku uporabu psovki, vulgarizama i, uopće, nebiranog ili opscenog jezika. I dok nije lijepo „kad tako govori muškarac“, „upravo je nepodnošljivo slušati takve otrcane fraze iz ustiju mlade djevojke“. Dakle muško se kršenje jezičnog bontona blagonaklono tolerira, a žensko se s gnušanjem osuđuje i zabranjuje; diskretnom se govoru podučavaju „ljepuškaste djevojčice“, a ne vragolasti dječaci, pa „odlučnu borbu protiv upotrebljavanja ružnih riječi“ očito moraju povesti dame.

Svako vrijeme traži nove riječi, nove izraze, pa je tako i u našem vremenu gdje vlada moralna sloboda, potreban nešto „elastičniji“ riječnik od onoga, koji je služio manje smionim idejama. Čak i ljudi veće kulture izbjegavaju birane riječi, prepuštajući se radije, da ih nosi bujica ružnih, vulgarnih fraza, i više puta možemo čuti elegantne, inteligentne i dobro odgojene žene: „Pusti me u miru!“ ne vodeći ni malo računa o tome kako je to ružno. Nije lijepo kad tako govori muškarac, a upravo je nepodnošljivo slušati takve otrcane fraze iz ustiju mlade djevojke. Čim progovori, gubi se sav čar, sva dražest. To je kao u priči o onoj lijepoj i zlobnoj kraljevni, iz čijih su ustiju, svaki put kad bi progovorila, gmizale zmije i žabe. Skrenuvši jednom pažnju nekoj ljepuškastoj djevojčici, kako bi trebala da govori malo diskretnije, ona mi odvrati sa dražesnim smješkom: „Oh, da drukčije govorim, moje me prijateljice ne bi razumjele!“ Ima, nažalost, čini se, pravo: tako se je to zlo u ovo doba već uvriježilo. Treba povesti odlučnu borbu protiv upotrebljavanja ružnih riječi, ma i pod cijenu možebitne ironičke primjedbe ili podrugljivog smješka. (Glavne oznake društvenog razgovora, Ženski list, god. V, 1929, br. 11, str. 10)

Korektnost koja se od žena zahtijeva u verbalnoj komunikaciji postaje očekivano obilježje femininosti uopće, a rodni se identitet u tom slučaju redovito povezuje s klasnim identitetom (Mills 2003a: 204). Adresatkinje jezičnih savjeta u našem su korpusu žene iz srednje građanske klase koje bi trebale težiti tomu da se ponašanjem i govorom jasno razlikuju od svojih kućnih pomoćnica (kojima se ne obraća nijedan savjetodavni tekst o uljudnosti) i da im budu uzor.69 Jones (1987: 41) drži da se načela građanske ženstvenosti i ženskosti oblikuju u ranome novom vijeku kada postoji jaka napetost između aristokracije i građanstva. Budući da se građanski moral tada držao ispravnijim od aristokratskog morala, i građanska se ženstvenost držala ženstvenijom od one aristokratske. Pritom su se kao najvažniji čimbenici građanske ženstvenosti isticale šutljivost, popustljivost i neasertivnost (Jones 1987: 51–52, 60–61; Cameron 2012: 173), dakle strategije koje obuzdavaju autentičan način ženske verbalne komunikacije i onemogućuju da žene budu ravnopravne s muškarcima u javnoj komunikaciji. U zauzdavanju ženskoga govora jarmom jezičnog bontona uočava se društveno otpravljanje žena u položaj podređen muškarcima jer svoj govor moraju polirati oni koji se iz inferiorne pozicije obraćaju moćnima (Brown 1980: 112). Stišavanje žena nameće se kao posebno, golemo polje rodnolingvističkih rasprava u kojima se problematizira neprisutnost ženskoga glasa u javnoj sferi i ograničavanje ženskog djelovanja na domaćinstvo, obitelj i privatne odnose. Na ovom mjestu tretiramo stišavanje žena kao tek jednu strategiju jezičnog bontona svodeći je na veličanje šutljivosti kao važne vrline otmjene dame.

Otmjena žena (...) pogotovo ne smije da bude najrječitija ‒ dama može govoriti, ali mora znati i šutjeti. (Što znači biti damom, Ženski list, god. V, 1929, br. 5, str. 12, 30)

Znamenite žene iz doba velikih salona isticale su se svojom velikom nadarenošću i rijetkim talentom, da mudro prihvate misao drugih. One su bile pripravne slušati i znale su šutjeti, a to je velika umjetnost. (Suvremena društvenost, Hrvatski ženski list, god. I, 1939, br. 1 (travanj), str. 20‒21)

Šutljivost je sestra takta. (...) Njoj nije lako služiti, ali jer je priznata kao ženska vrlina, stoga budi i ti ‒ šutljiva! (Šutljivost neka resi svaku ženu, Hrvatski ženski list, 1941, god. III, kolovoz, str. 20)

Nijesu pametne one žene, koje ne nastoje da se priuče u zgodno vrijeme šutiti ili govoriti. (Jambrišak 1907: 13)

3.2. Dama je savršena kućedomaćica

Ženski govor prolazi najveće filtriranje prije pripuštanja u javnu sferu jer mu ondje nije prirodno stanište, no čak se i u privatnoj sferi disciplinira i korigira – i u odnosu prema suprugu, i u odnosu prema djeci, i u odnosu prema gostima. Dakle iako je domaćinska sfera jedini djelokrug u kojem žene imaju pravo na govor, ni u tom kontekstu one ne mogu govoriti kako žele; njihov je autentični govor nedostatan i kvaran čak i u obitelji. Prividna se važnost ženskim verbalnim vještinama pridaje u kontekstima kolidiranja javne i privatne sfere, što se događa kad kućedomaćica prima goste. Naime iako je primarno njezina dužnost da moderira razgovor gostiju, „dok je dužnost kućedomaćinova, da ju u tom pomaže“, savjeti koji se upućuju ženi zasićeni su imperativima, zabranama i svojevrsnim zastrašivanjem te je na nju svaljena sva odgovornost oko kreiranja i održavanja dobre atmosfere među gostima, organiziranja posluge i čuvanja „dostojanstva kuće“. Njezino se nadziranje razgovora svodi na ugađanje drugima, upravljanje temama razgovora koje nipošto ne smiju biti „opasne“, osiguravanje svim gostima jednakog prava na govor i discipliniranje brbljavih gostiju. Sve te operacije žena mora izvoditi diskretno, nečujno i obzirno; štoviše, najbolje bi bilo da je se u društvu ne čuje i ne vidi.

Kućedomaćici pada u dužnost da zgodno rasplete razgovor medju gostima i ona mora da se brine da bude svima ugodno, i starijima i mladjima, ženskim i muškim, dok je dužnost kućedomaćinova, da ju u tom pomaže. (Propisi za domaćice i uzvanike, Ženski list, god. IV, 1928, br. 10, str. 29‒30)

Domaćica rukovodi razgovor, navraća na predmet, koji sve članove zanima. (Jambrišak 1907: 104)

Najvažnija zadaća kućedomaćice je ta, da znade u pravom momentu spretno svesti razgovor na drugu temu, ako primijeti, da bi moglo doći do nesuglasica među njenim gostima. Politika predstavlja često najopasniji objekt za prepirku u društvenim debatama. Stoga bi politizirati međusobno smjeli samo oni ljudi, koji su jednako orijentirani. Ako kućedomaćica mudro svede razgovor na neopasnu kolotečinu, to još uvijek ne znači, da ona mora formalno aktivno voditi svaki razgovor. (Suvremena društvenost, Hrvatski ženski list, god. I, 1939, br. 1 (travanj), str. 20‒21)

Ako se je tkogod u društvu s nekim povukao postrance u razgovor mora ih domaćica vrlo oprezno i obzirno povesti natrag u društvo, da ih ne povrijedi. (...) Kada bi netko iz društva htio da s nekim povede kakav povjerljivi razgovor, treba da zatraži od domaćice dozvolu, da se s nekim na čas udalji iz društva. (Na što valja paziti u razgovoru? Ženski list, god. IV, 1928, br. 11, str. 32)

Svaka domaćica kojoj je i malo stalo do dostojanstva svoje kuće, diskretno će paziti, da se možda koji od njenih gostiju ne zanese odviše svojom „govorničkom vještinom“, a na uštrb dobrog ponašanja. (Glavne oznake društvenog razgovora, Ženski list, god. V, 1929, br. 11, str. 10)

Svaka sposobna kućedomaćica uvijek mora raspolagati setom bezopasnih, neutralnih opaski i zapažanja kojima će razvezati i održavati razgovor; teme koje uvodi takvim strategijama moraju odgovarati njezinim gostima, ponajprije muškarcima, a ne njezinim interesima kao predane majke, supruge i domaćice. Kućedomaćica mora motivirati svoje goste za razgovor postavljajući im pitanja, navodeći ih da oni govore, a ona ih mora pažljivo slušati. Kao ni u javnoj sferi žena ni u svojoj kući ne smije isticati svoju erudiciju, načitanost, smisao za humor i inteligenciju, nego mora dopustiti da te vrline pokazuje njezin suprug. „Najpametnija je ona žena koja razgovarajući s muškarcem doprinosi tomu da on djeluje pametno“ (Cameron 2012: 174).

Kućedomaćica može pogriješiti i u komunikaciji s poslugom, a kućedomaćin ne može jer sav posao oko organiziranja i davanja naputaka posluzi obavlja žena. U korigiranju ženina obraćanja posluzi rabe se, ponovno u tonu egzercitiva, oblici „ne smije“ i „mora“ ili se u tonu verdiktiva ono procjenjuje kao „vrlo nelijepo“.

Vrlo je nelijepo uplesti se u razgovor sa služinčadi kod serviranja ili gdje drugdje. (Propisi za domaćice i uzvanike, Ženski list, god. IV, 1928, br. 10, str. 29‒30)

Isto tako domaćica ne smije za vrijeme jela kod stola podučavati svoje osoblje, davati im naloge glasnim riječima. Posao oko domaćinstva mora se odvijati posve nečujno. Desi li se medjutim ipak ili krivnjom domaćice ili njene posluge kakova nezgoda, to mora domaćica sa smiješkom preći preko toga, neprimjetno ispraviti pogriješku, a ne glasnim ukorom dočekati poslugu. (Domaćica i uzvanici, Ženski list, god. X, 1934, br. 5, str. 31‒32)

3.3. Dama ne dosađuje suprugu

Savjeti o romantičnim vezama i braku stalna su rubrika ženskih časopisa. Svoju smislenost grade na tezi da muškarci i žene imaju toliko poteškoća u međusobnoj (romantičnoj) komunikaciji da se čini kao da su s različitih planeta (Cameron 2012: 192).70 Takav se – često namjerno konstruiran – komunikacijski jaz između muškaraca i žena već desetljećima iscrpljuje i reciklira: od imperativa o tome kako bi žene trebale razgovarati sa svojim supruzima do monografskih priručnika popularne psihologije i popularne lingvistike u kojima se disfunkcionalnost romantičnih veza objašnjava isključivo lošom komunikacijom između partnera. Autori i autorice tekstova u hrvatskim ženskim časopisima iz prve polovice 20. stoljeća zasigurno nisu bili svjesni toga da njihovo discipliniranje ženskoga govora i nastojanje da ga usklade s muškim očekivanjima polaze od teze da su žene i muškarci drukčiji i da drukčije govore. Na taj se način u tekstovima iz našeg korpusa anticipira razlikovni pristup jeziku i rodu koji će se 1980-ih pojaviti u američkim rodnolingvističkim krugovima i inaugurirati pojavu priručnika popularne lingvistike kao hibridne discipline nastale prožimanjem popularne psihologije, lingvistike i savjetodavnih rubrika iz ženskih časopisa. Glavna je predstavnica i začetnica tog žanra Deborah Tannen čija je knjiga You Just Donʼt Understand prevedena i na hrvatski jezik.71 Osnovne se njezine postavke pojavljuju i kao polazište mnogih savjetodavnih tekstova u našem korpusu, a cilj im je odgojiti pravu damu i uzornu suprugu. Naime Tannen operira opozicijom između natjecateljskoga i suradničkoga komunikacijskog stila povezujući prvi s muškarcima, a drugi sa ženama. Ista se kategorizacija verbalnih navika i ponašanja uopće pojavljuje i u nekim tekstovima u Ženskom svijetu i Ženskom listu. Dakle polazište za savjetovanje o tome kako treba razgovarati upravo je ideja da muškarci i žene imaju različite komunikacijske stilove i ciljeve koje valja pomiriti ili ih prihvatiti kao nepomirljive.

Suradnja žene ne može biti suvišna, ona je i te kako potrebita. Ali nažalost smatra se djelovanje žene izvan obitelji utakmicom, nepodesnom konkurencom muškarcu. A već sama ta riječ „utakmica“ dovoljno karakteriše stajalište, s kojega se gleda na naš rad, na naše bivstvovanje i na naš napredak. (...) Mi smo suradnice, a ne konkurenca. (...) Kad bi se rad žene cijenio istom mjerom kao i rad muškarca, otpadalo bi samo po sebi mišljenje o utakmici kod podjeljivanja rada. (Suradnja, a ne utakmica, Ženski svijet, god. I, 1917, br. 3, str. 138‒139)

Muškarci su više nepopustljivi, a žene su više sklone kompromisu. (Mogu li žene biti logične?, Ženski list, god. XII, 1936, br. 6, str. 32)

Iako bi se moglo očekivati da uočene razlike između muškaraca i žena jamče ravnopravnu raspodjelu dužnosti vezanih za postizanje i održavanje harmoničnog odnosa, ipak se za izbjegavanje i smirivanje tenzija u braku ponovno regrutiraju isključivo žene. Otkad su romantični odnosi između žena i muškaraca postali temom savjetodavnih žanrova, čini se da u kolektivnoj svijesti prebiva ideja kako je žena više zaokupljena romantičnom vezom nego muškarac, pa je većina savjeta o uspostavljanju i održavanju kvalitetne veze upućena upravo ženama. U našem se korpusu, osim već spomenute šutljivosti, ističe da uzornu suprugu rese vedrina, slatkoća i dobro raspoloženje.

Ako muž dolazi kući zlovoljan i umoran od rada, valja da mu [žena] bude ljubezna i slatka. (Karin Mihaelis. Predavanje slavne danske spisateljice u Zagrebu, Ženski list, god. II, 1927, br. 12, str. 4)

U saobraćaju sa muškarcima budi vedra i vesela, ali ne dopusti da si oni dozvole pa ni najmanje slobode. (Što su tražili od supruge prije 100 godina, Ženski list, god. XIII, 1937, br. 5, str. 28)

Kako je tek omiljena žena, koja je u (...) saobraćaju mila i ljupka. (Žena u društvu, Hrvatski ženski list, god. IV, 1942, br. 7, str. 28)

A zna i to da njena lijepa riječ ‒ vedar posmijeh razvedruje ne samo zamračeno čelo bračnog druga ‒ nego i čini brak ljepšim, snošljivijim i sretnijim. (Golema vrijednost posmijeha, Ženski list, god. XI, 1935, br. 4, str. 28)

Žena neka se čuva žestine i neka nastoji da ne izusti nikada osorne riječi. (Jambrišak 1907: 13)

Osim toga žene se upozorava i na to da ne dosađuju muževima i da ih ne zamaraju trivijalnim temama. Naime samo su one u opasnosti da svojom nepromišljenošću prekrše pravila valjane muško-ženske komunikacije, dok je u toj komunikaciji muškarcima očito urođena idealna odmjerenost koja im omogućuje status procjenitelja uspješnosti ženske verbalne izvedbe.

Naročito u braku mužu brzo dosade vječna ženina pitanja o tome što da obuče, što da spremi za ručak, kako da postupa s djetetom ili sa služavkom. Muž traži od žene neku samostalnost u rješavanju ovakovih dnevnih pitanja, a to je opravdano ako se pretpostavi da su muž i žena zajednica sa jednim mozgom i jednom dušom. Žena treba da znade sama odlučivati i voditi dom. Ako muža ne umara vječnim i uvijek istim pitanjima, ne će joj se dogoditi, da onda, kada joj je u istinu potreban savjet, muž začepi uši ili pokaže savršeni nehaj za ono što nju zanima. (O pitanju, Ženski list, god. XIII, 1937, br. 7, str. 25)

Kadkada mora muž slušati o sasvim beznačajnim stvarima, možda o kakvoj prepirci sa susjedom ili pazikućom, tetkom ili slično. Sva ogovaranja čitave kuće istovaruju se za vrijeme objeda pred umornog čovjeka, koji bi htio u miru pojesti ono malo jela ili se u ovo kratko odmjereno slobodno vrijeme pozabaviti s djecom. (Kada muž ima briga, Hrvatski ženski list, god. II, 1940, listopad, str. 20)

Na svijetu imade toliko lijepih stvari o kojima se može govoriti ‒ nemoj dakle svom mužu pripovijedati (Mudri savjeti za žene, Ženski list, god. IV, 1928, br. 7, str. 29)

Budući da je muškarac osovina i stabilno uporište bračnog odnosa, u njega se ne smije sumnjati niti se smiju propitivati njegove komunikacijske strategije. Ženi se upućuje niz imperativa u vezi s opreznim doziranjem vlastitih sudova, osjećaja i pitanja muškarcu, dok se njemu ničime ne ograničava neupitna komunikacijska sloboda. Na taj se način iznova potvrđuje uvjerenost autoriteta koji uspostavlja pravila jezičnog bontona u to da je muškarcu urođeno besprijekorno verbalno ponašanje, a da ženinu urođenu sklonost narušavanju komunikacijskog sklada valja predano podjarmljivati.

1. Ne taji mužu ništa (...), ne ispituj ga naprotiv o svim njegovim stvarima i poslovima i ne misli da bi u njegovoj šutnji mogla biti kakva tajna.

2. Ako je tvoje mišljenje o nečemu protivno muževom, nemoj se odmah radi toga svadjati s njim. Upamti da je u mnogim životnim pitanjima sud muškarca posve drugačiji nego tvoj. Tako ne tvrdi kategorički da je tvoje mišljenje ispravno, izbjegavaj samoljublje i predrasude i nastoj da sve sporove sa mužem riješiš mirno. (Što su tražili od supruge prije 100 godina, Ženski list, god. XIII, 1937, br. 5, str. 28)

Ne rijetko dolazi muž kući zlovoljan, pun je hira. On nije vazda gospodar svoje volje, ne može se svagda svladati. Zar nas ne uči iskustvo, koji dojam imade blaga, valjano naobražena žena na svoga supruga, kako ona umije oporu a često i smionu ćud njegovu ublažiti i ugladiti i njegove strasti usprezati! Žena mora sve to strpljivo podnositi. Njena je zadaća muža sokoliti, odstraniti sve, što bi ga moglo ražestiti. Ona u svakoj zgodi i nezgodi hrabro uz njega stoji, nježno mu pridižući klonulu glavu. (Jambrišak 1907: 12–13)

Iz svih spomenutih norma proizlazi da bračna sreća ovisi isključivo o umijeću žene da mudro režira svoj razgovor sa suprugom. Rezultat je toga nužnost da žena odustane od neposrednosti, iskrenosti i prirodnosti te da se neprestano uživljava u ulogu supruge kakvu priželjkuje svaki muškarac. Pritom su i svi muškarci svedeni na prototip, na jedinstvenu narav koja je kompatibilna uvijek s istim ženskim osobinama. Iako se muškarcima ne dijele savjeti o verbalnom ponašanju, omalovažava ih se upravo tim uniformiranjem. Štoviše, iz nekih savjeta ženama da makar hine divljenje svojim supruzima i da iskoriste svoju inteligenciju kako bi muškarcima stvorile iluziju o slobodi ili ih „svladale“ iščitava se stajalište da su muškarci intelektualno inferiorni ženama i da se njima lako može manipulirati.

Ne valja isticati svoju inteligenciju pred mužem. Bolje je da svoju nadmoć žena upotrijebi da muža svlada ‒ a ne da ga očara, jer očarani se lahko opet probudi a svladani se ne digne tako lahko. (...) Žena mora pružati potpunu iluziju da je muž slobodan, a ipak oko njega sagraditi neke male rešetke preko kojih ne će moći da skoči. (Kako ćeš ukrotiti muža?, Ženski list, god. VII, 1931, br. 12, str. 36‒37)

U konačnici se stječe dojam da bračni odnos mora biti namještena predstava jer su spontanost i iskrenost najveće prepreke partnerskoj sreći. No tu predstavu moraju režirati žene: njima se uskraćuje pravo na spontanost i bivanje onakvima kakve jesu, a nameće im se obaveza stalnog nadziranja suprugovih želja i ponašanja, predviđanja njegovih postupaka, vještog upravljanja njegovim reakcijama i obuzdavanja vlastite naravi. To je primijetila i Marija Jurić Zagorka u jednom članku u Ženskom listu osvrćući se na pravila ponašanja u braku: „Dakako tu nema pravila za muža već samo za žene.“72

4. Govore li stvarne žene damskim govorom?

Možda je stalno ponavljanje istih maksima o primjerenome ženskom verbalnom ponašanju samo odraz negdašnjih norma, a možda i upornoga ženskog odbijanja da se pokoravaju tim normama. Cameron (2012: 176) ističe važnost feminističkog upozoravanja na ušutkavanje žena koje se javlja 1970-ih godina i u popularnoj psihologiji i u prvim rodnolingvističkim tekstovima. Potonji lingvistički pravac inaugurirala je Robin Lakoff (1973) tekstom „Language and Womanʼs Place“ ukazujući na podređen status žena u verbalnoj komunikaciji. Tekst je bio čitan i izvan akademskih krugova, pa je doprinio popularizaciji teze da se ženama uporno nameću norme ženskoga i damskoga govora (Cameron: idem). Domaćica tiha i popustljiva, ali mudra, pomirena sa svojom izvanjskom sporednošću, ali umirena sviješću o svojoj tajnoj moći da manipulira muškarcem idealna je govornica u našem korpusu. O suprotstavljanju takvu ukalupljivanju ženske verbalne komunikacije ne moramo nagađati niti ga moramo konstruirati na temelju implicitne pobune žena protiv nametnute im verbalne higijene; humoristično-ironičan glas urednice Ženskog lista Marije Jurić Zagorke eksplicitno razara postavke tekstova objavljenih u listu koji je uređivala te upozorava na asimetriju u tretmanu muškoga i ženskoga govora. Njezina stalna rubrika „Iglica“ mjesto je takva rastakanja normativnog diskursa kojim se disciplinira „sirov“ ženski jezik.

Pročitala sam naime jedan članak i to baš u „Ženskom listu“. Čini se kao da je uperen baš protiv mene! (...) Veli se u članku da se mora prije promisliti nego što se nešto veli! (...) A muškarački jezici se ne istrčavaju? Brži su od najbržeg zabijača goala. Zamislite samo koliki muškarci govore a da ne misle! Prisegnu djevojci ljubav kao ništa! I kad bi trebalo da svoju prisegu opetuju pred oltarem tek onda počnu misliti ‒ i misle ‒ i misle ‒ i onda u jednom nemaju riječi! (...) Nije promislio prije nego što je rekao! I nikome ništa. Zapravo njemu nije ništa, ali ženi je krivo! Tako njihov poštovani jezik istrčava se pred rudo prije nego što je glava nešto promislila! U ljubavi oni uopće nikad ne misle. Oni samo govore i govore i tako vješto govore, da im se čak i vjeruje! A ne misle što govore! Rekla sam to jednomu od svojih kolega, a on mi je na to podrugljivo odgovorio:

‒ Tko vam je kriv da ste žene tako lakovjerne!

‒ Tako dakle. Mi smo žene lakovjerne ‒ rasrdim se ja ‒ a znate zašto vam se vjeruje? Samo zato, što se misli, da vi mislite kad govorite, obećajete i prisežete. (Iglica, Kad počnem misliti..., Ženski list, god. VII, 1931, br. 5, str. 43)

Sasvim je sigurno kako mnogi govornici ne smatraju da njihovo ignoriranje poželjnoga jezičnog ponašanja ugrožava njihov društveni ili kulturni identitet ni da dovodi do velikih nesporazuma. Dakle vjerojatno su se i mnoge žene pitale tko postavlja pravila lijepoga i primjerenoga govorenja, zašto se ona ne bi mogla promijeniti, što im se može dogoditi ako prekrše ta pravila i zašto se ona ne primjenjuju i na muškarce. Zagorka upozorava na to da kvaliteta komunikacije u braku i bračna sreća ovise o trudu obaju partnera te da se pravila jezične uljudnosti moraju pridržavati i muškarac i žena.

Da li ste kada opazili da najčešće u kući dolazi do disonanca prigodom obiteljskoga ručka ili večere! (...) Žena se tuži mužu na sve moguće kućanske neprilike. Muž nakrca u dušu žene sve svoje neugodne doživljaje u uredu ili poslu. (...) Ali nikada ne smije dopustiti ni žena ni muž, da se za vrijeme objeda i večere raspravlja bilo o kakvim neugodnim stvarima. (O čemu se nesmije debatirati kod jela, Ženski list, god. X, 1934, br. 1, str. 36)

Uljudba nas uči o medjusobnom saobraćaju s našim bližnjima. Ona nas poučava obzirima koje smo dužni drugima. A muž i žena? (...) Kakav nježni sklad i koliko topline proizlazi iz saobraćaja muža i žene, ako su vazda jedan prema drugome pažljivi i obzirni. Takav postupak produljuje i ljubav i bračnu sreću. (Medjusobna pažnja muža i žene, Ženski list, god. X, 1934, br. 1, str. 37‒38)

Svjesna činjenice da se zbog mnogobrojnih društvenih promjena moraju revidirati kriteriji prema kojima se uspostavljaju društvene rodne uloge, Zagorka ne raspravlja samo o rodnim ulogama u komunikacijskom odnosu nego i o brisanju granica između muških i ženskih poslova te o rodnom preslagivanju u javnoj sferi. Zbog ulaska žena na tržište rada ili, točnije, zbog njihova izlaska iz domaćinske sfere isti nevidljivi glas koji regulira ženino verbalno ponašanje počinje izražavati bojazan za obitelj i dom čiji opstanak, očito, ovisi isključivo o ženskom pregnuću. Zato Zagorka umiruje taj zabrinuti glas čijoj se kontroli žena sve više otima i naglašava da domaćica i majka postaje i „zaradjujuća snaga“, što znači da su se njezine dužnosti udvostručile.

Stari oblici društvenog poretka imali su strahovitih mjera prema ženskom spolu. One su se tome pokoravale kao nečemu potpuno prirodnom. (...) Ličnost žene bila je omalovažavana ili poštovana u različitim vijekovima već prema mišljenju i pogledima na ženski spol. (...) Žena je živjela dugo u svojem domu ‒ društveno i lično u potpunoj bezbrigi. (...) Medjutim novo doba, novi pokreti pa onda rat, koji je ženu rinuo na sva životna bojišta, iz temelja su promijenili ženino pregnuće. U ratno doba zasvjedočene sposobnosti a po tome stečena samosvijest promijenila je potpuno ženin položaj. Ona je izašla u ‒ borbu života. (...) I namještena i radna žena biva majkom, vodi svoju kuću ‒ kao dosele ‒ s tom razlikom, da sada nema toga pomoćnog kućnog osoblja kao nekoć. Uz sve dosadanje dužnosti ona postaje još i zaradjujuća snaga. (...) Mnogo se puta raspravljajući ovaj ženski problem spočitava ženi da se tim istupom želi osloboditi svojih dužnosti domaćice i majke. Medjutim je upravo protivno. ‒ Žena je zadržala dužnosti majke i domaćice a napustila samo mirovanje, bezbrižnost i udobnost i otišla da se još muči teškim odgovornim radom (...). Žena se svojim istupom u rad ničesa ne oslobadja, ona se tek ‒ obvezuje. (Savremena žena, Ženski list, god. V, 1929, br. 3, str. 1)

Odnosi u domaćinstvu moraju se mijenjati u skladu s odnosima u društvu. Kao što žene ulaze u profesije koje su im donedavna bile nedostupne i privikavaju se na nove uloge u javnoj sferi, tako se i muškarci moraju pomiriti s novim ulogama „u kućanstvu budućnosti“.

Kućni poslovi bili su uvijek odredjeni kao ženski posao. Za muža smatrao se je takav posao sramotan. Muškarcu je uvijek ispod njegova dostojanstva laštenje ili ribanje podova, ili brisanje prašine i ispiranje sudja. Ali samo u vlastitoj kući. Kao sluga ili podvornik u kakovom uredu, on mirno pere i lašti podove, briše prašinu itd. Onda mu to nije ispod dostojanstva. (Muž u kućanstvu budućnosti, Ženski list, god. IX, 1933, br. 7, str. 61)

Zagorkina opažanja o promjenama rodnog režima dobivaju veću vjerodostojnost kad ih potvrđuje ugledan muški glas. Miljenko Vidović, „znameniti pokretač za prosvećivanje naroda“, ne osjeća se ugroženim zbog ulaska žene u političko djelovanje, nego drži da bi ona u to polje mogla unijeti „svoj blagotvorni utjecaj“.

Povodom ženskog pokreta za pravo glasa, napisao je znameniti pokretač za prosvećivanje naroda i izdavač „Novi Čovjek“ g. Miljenko Vidović članak pod naslovom: „Žena i politika“. (...) Zašto da majka ima bditi nad djetetom samo do školske ili šegrtske njegove zrelosti, a nje da se više ništa ne tiče, kakova je škola, u kojoj uči njezino dijete, kakova radiona, gdje se ono sprema za kalfu, kakav socijalni zakon, koji ima da uredjuje odnose djeteta sa poslodavcem, kakav politički život, u koji će ono doskora ući, ukratko, zašto da majkama osporavaju prava, da kažu svoju riječ u stvarima, koje ravnaju javnim životom, pa i životom njezine porodice? Zar ne tangiraju majke, supruge i sestre pitanja rata ili mira, poreza, morala, javnoga zdravlja, i još mnogo toga što utječe na život nacije? Jedino pitanje koje bi se moglo postaviti u ovoj stvari jest: „Što bi mogla žena specifično svojega unijeti u javni život svojom političkom saradnjom.“ Riječ žena, veli pisac, isti je kao i riječ srce. I za to on misli, da bi žena mogla unijeti u javni život, koji se danas provodi potpuno bez osjećanja ‒ svoj blagotvorni utjecaj i onda bi mi muškarci dublje osjetili dužnost prema sebi i naciji. Postali bismo čišći u mišljenju, pošteniji u radu, idealniji u naziranju na svijet i život. (Žena u Državnim poslovima, Ženski list, god. IV, 1928, br. 1. str. 41‒42)

Ekonomska i društvena emancipacija žene odražava se i na muški i na ženski odnos prema braku i romantičnim vezama. Muškarci i žene više nisu ucijenjeni pristajanjem na takve zajednice da bi stekli sigurnost i društveni ugled, pa se mogu držati cjelovitim bićima i bez funkcioniranja u paru.

I u društvenom smislu novo doba pruža toj zaradjujućoj ženi slobodu, da se kreće sama svuda, u poslu i u društvu, dopušta joj da ostane neudata, a da time ne gubi baš ništa od svoje vrijednosti. „Stara frajla“ danas ne postoji. Izbrisan je propis o „muškoj pratnji“. Žena ne treba ničije pratnje ‒ ne mora da bude uz nju svuda muškarac kao nekoć. Ovako stekla je žena podpuno svoju neovisnost od muža ‒ ekonomsku i društvenu. No i muškarac ovim poredjajem nije više ovisan o ženi, kao što je bio onda, kad je samo po ženi mogao da imade „svoj red“ u dnevnom životu. Danas više nijedan mladić ne osjeća, da se mora što prije okućiti s razloga da može nositi pletene čarape, kod kuće škrobljene košulje, da ima svoj udobni široki dom od više soba i finu obiljnu domaću koštu. (...) Sve se tako razvija ‒ da ekonomski i društveno žena i muškarac bivaju neodvisni jedan od drugoga. (...) Medjutim danas jedva koja djevojka čeka skrštenih ruku muža. Svaka nastoji da se zaposli ‒ a muškarac, čim je stekao mogućnost za brak ‒ ne ogledava se ‒ za ženom. (Smanjeno domaćinstvo, Ženski list, god. V, 1929, br. 4, str. 1)

Vraćajući se pitanju autoritativnoga glasa koji uspostavlja i provodi pravila jezičnog bontona te sankcionira njihovo kršenje, Zagorka propituje žensku solidarnost u borbi protiv verbalnoga i, uopće, društvenoga porobljivanja žena i apelira na njih da se ujedine u pobuni protiv takva poretka.

Imade li u žena svijest solidarnosti? (...) A kako je u krugovima predstavnika ženskih boraca? U općim pokretima za socijalna, društvena i politička prava pred mnogo godina iznosile su ove pobornice jednodušne rezolucije, memorandume i vazda pokazivale solidarnost. Medjutim danas, kad su im počeli uzimati što su stekle, nema toj solidarnosti traga, barem ne u onom opsegu, u kojem se pokazivala u početku pokreta. Sada se nije nigdje pojavio uzajamni nastup kao onda. Uzroci su tome valjda u okolnosti, da su pobornice ženskih pokreta tokom vremena podavale premalo važnosti odgoju svijesti za zajednicu, pa je uslijed toga pao i odpor. (...) Nikad ne bi smjela žena dopustiti, da se druga žena napada, omalovažuje, prezire ‒ objeduje. Uvijek bi morala da pobija nepravedni, površni, lahkomisleni i zlonamjerni sud o drugim ženama. Ako to ne čini, griješi sama prema sebi. Sve slaboće i sva zla koja se natovaruju jednoj ženi padaju na sav ženski svijet. (...) Kad žene neće dopustiti da ih itko zasiplje crnim sjenama onda će sav ženski rod zasjati u pravom svijetlu dobrote. Vjerujte: žene bi u očima muškaraca izgledale mnogo bolje nego što ih oni drže, kad bi se one medju sobom čovječno razumijevale i branile. Kad bi bile solidarne... (Žene i solidarnost, Ženski list, god. X, 1934, br.7, str. 1‒2)

Za sporo probijanje granica između domaćinstva i javne sfere, za lijeno i neodlučno prigrljivanje novostečenih prava, pa tako i prava na govor, Zagorka ne okrivljuje isključivo muškarce ni fantomske društvene norme, nego žene i njihovu razjedinjenost.

Nebrojeno puta opazila sam u društvu, da i one žene, koje se bore za lijepa i pravedna politička i druga zakonom još nedozvoljena prava žene ‒ u društvenom saobraćaju griješe kao i žene sa konservativnijim načelima. (...) Tek onda, kad će sve žene jednoglasno reći: Žena bila sama, ili pako imala ona muža, brata ili drugog zaštitnika ‒ sasvim je ravnopravna onoj, koja nema nikoga. (...) Za zakonsko pravo mora se žena ‒ boriti. Ali društvena prava imade ona samo uzeti. (Društveni saobraćaj žene, Ženski list, god. II, 1927, br. 12, str. 29)

Najboljim mi se završetkom ovog odjeljka čine progresivna Masarykova stajališta o ravnopravnosti muškaraca i žena koja su u našem korpusu više puta citirana i tiho slavljena. Sasvim je sigurno da njegove riječi, izrečene s pozicije muškog državnika, odjekuju drukčije nego riječi anonimne žene domaćice, no to ne potire njihovu točnost, snagu i vizionarstvo. Dovoljno je reći da je mnogo prije pojave dominacijskog i razlikovnog pristupa proučavanju jezika i roda, koji su tek krajem 1980-ih odbačeni kao esencijalistički, Masaryk brisao razlike između spolova, protivio se binarnim razvrstavanjima ljudskih emocija i razuma te svaku inferiorizaciju žena držao „praznovjerjem i predrasudama“.

Što Masaryk govori o ženama reprezentira najkulturnije naziranje današnjega vremena. (...)

O ženskom pitanju posebice ‒ ne može se govoriti, kao što se ne može govoriti o muškom pitanju. Ali to tzv. žensko pitanje nije samo pitanje žena, nego muževa, djece ukratko, pitanje kulturno ‒ sveljudsko. U obitelji mora prestati svaka nadvlada muža nad ženom i djecom. Od samog je početka pa sve do danas bila i jest stroga jedinstvenost izmedju oba društvena spola. (...) Žena mora biti sa mužem u svim područjima ljudskog, dakle čovječanskog života ‒ jednaka. O apsolutnoj jednakosti obih spolova samo se po sebi razumije ‒ ne može biti govora, nego o jednakopravnosti u državi. (...) Ja ne opažam, kad dublje posmatram život, nikakove razlike izmedju umne nadarenosti žene i muža. Muž je tjelesno jači ‒ seksualno se razlikuje od nje, ali sasvim je jednak sa ženom i osjećajno. Radnica, koja imade nekoliko djece, mora ju odgajati, za njih se brinuti, štediti svaki novčić da vodi kućanstvo, pa još i uz to raditi ‒ mora mnogo više misliti, nego li muž, koji ide rano u jutro u službu, a vraća se kući na ‒ gotovo. Shvaćanje da je žena intelektualno t. j. umno niža od muža, stavljam u red raznih praznovjerja i predrasuda. (Z., Predsjednik čehoslovačke republike profesor Masaryk o ženama, Ženski list, god. III, 1927, br. 7. str. 7‒8)

5. Jesmo li nadišli jezični bonton iz prve polovice 20. stoljeća?

Od vremena Zagorkina propitivanja higijene ženskoga govora štošta se promijenilo, pa tako i društvene rodne uloge i s njima povezane društvene predodžbe o uzornome muškom i ženskom ponašanju. Romansa s muškarcem i sretan brak nisu više jedini sretni završeci ženskih priča, a mnoge žene danas teže i uspješnoj karijeri i uspješnoj ljubavnoj vezi. No čini se kako nastojanja da se poprave ženske verbalne vještine nisu jenjala, nego su samo zaodjenuta drukčijom retorikom. Tako naprimjer tekst objavljen na jednome hrvatskom portalu nosi naslov „Znate li razgovarati s muškarcem?“73 i započinje ovom konstatacijom: „Mnoge žene ne znaju razgovarati s muškarcima.“ Tekst se nadaje kao spasonosan popis savjeta i poučaka za žene kojima nije urođena vještina konverzacije s muškarcima. Sažet priručnik podijeljen je na odlomke koji nose podnaslove „I muškarci su samo ljudi“, „Znajte koliko vrijedite“, „Pojašnjavanjem okrenite stvari u vlastitu korist“, „Glumite pa pretvorite u realnost“, „Nemojte se natjecati“, „Ne bojte se tišine“ i „Slobodno mu udijelite kompliment“. U tekstu se ponavljaju navlas iste tvrdnje o ženskome verbalnom ponašanju kao i u časopisima s početka 20. stoljeća, pa im se dijele i potpuno isti savjeti (moraju obuzdavati svoju brljavost, ne smiju isticati svoju inteligenciju, moraju režirati razgovor i manipulirati sugovornikom itd.). Na drugom se pak portalu u naslovu teksta ženama zapovijeda: „Prestanite manipulirati, naučite kako razgovarati s partnerom“.74 Nabraja se niz ženskih verbalnih navika (dramatiziranje, kuknjava, vikanje, verbalna agresija, manipulacija) koje „nevjerojatno živciraju muškarce“ i ponovno se ženama docira o nužnosti učenja kako se razgovara s partnerom. U naslovu teksta na još jednom se portalu ističe najveća i najčešće ponavljana zabluda o razlikama između muškoga i ženskoga verbalnog ponašanja; riječ je o ničim potkrijepljenoj tvrdnji da žene govore više od muškaraca, što je Abby Kaplan (2016) iskoristila i kao figuru u naslovu svoje knjige.75 Tekst nosi naslov „Žene koje znaju šutjeti puno su privlačnije od onih koje stalno pričaju, evo i zašto“.76 Nužnost odgajanja žena i discipliniranja njihova govora nameće se kao tema i na popularno-znanstvenim i stručnim portalima (npr. „Kako postići da vas muškarac čuje?“,77 „10 tema o kojima morate razgovarati s partnerom želite li sretnu vezu“,78 „Mali savjeti za uspješnu komunikaciju“79 itd.). Tekstovi na tim portalima samo su derivati goleme industrije knjiga za samopomoć koje se obraćaju prvenstveno ženama. Pitanje je, naravno, zašto su žene i dan-danas primarne mete verbalne higijene koja ima svoje stalno mjesto i u knjigama za samopomoć i u internetskim tekstovima inspiriranima tim popularnim žanrom. Osim što se od vremena iz kojeg datira naš korpus neprestano perpetuiraju ideje o ženskome komunikacijskom deficitu i potrebi da se ženino autentično verbalno ponašanje korigira i disciplinira, na bujanje literature za samopomoć namijenjene ženama utječe i tržišna politika. Naime drži se da su žene stalni i vjerni kupci i publika, što cijeloj toj industriji osigurava izvjestan kapital. Nije teško uočiti tipičnu strategiju koja generira stalnu potrebu za novim samopomoćnicama: najprije se kreira problem, potom se o njemu piše kao o dosad neuočenoj smetnji koja ženama remeti kvalitetu života, a potom se objavljuju knjige u kojima se nude spasonosna rješenja tog problema. Tako se primjerice konstruirala „opća istina“ o tome kako su žene u javnoj sferi i komunikaciji tjeskobnije i nesigurnije od muškaraca kojima je javna domena oduvijek prirodna okolina. Posljedica je toga nastanak posebnih profesija – komunikologa, životnih trenera i sličnih stručnjaka – koji liječe ženu od raznoraznih komunikacijskih bolesti. Istom se logikom i dalje obnavlja mit o vječnoj ženskoj zaokupljenosti romantičnim odnosima s muškarcem čiji uspjeh ovisi isključivo o njezinoj vještini režiranja verbalne komunikacije s njim. Do kakvih se apsurda dolazi u savjetodavnoj literaturi usmjerenoj na poboljšanje komunikacije u romantičnoj vezi dokazuje članak s internetskog portala u kojem se ženama savjetuje da ozbiljan razgovor s muškarcem moraju zapodjenuti točno u 20 sati i 15 minuta.80