Stiloteka

(Josip Čekolj. 2022. Junaci i zmajevi u zalasku. Zagreb: Mala zvona)

U iščekivanju novog, nagradom Na vrh jezika nagrađenog pjesničkog rukopisa Josipa Čekolja, nije naodmet uputiti se u osobitosti njegova pjesničkog stila. Junaci i zmajevi u zalasku prva je zbirka ovog mladog autora. Kako sam naslov nagovještava, lirski se subjekt služi bajkovitim i sanjivim, lepršavim i metaforama bogatim iskazom kako bi prikazao vlastito odrastanje: odnos prema članovima obitelji, zavičaju, novim iskustvima, novoj ljubavi, a ponajprije prema samome sebi.

Unatoč sintaktičkoj stabilnosti izraza, nježnost i krhkost jezika na formalnoj su razini najuočljivije u izostanku velikih početnih slova i točaka na kraju rečeničnog niza te odabiru da se tek nekolicina pjesama naslovi (s tim da su naslovi čak i tada "skriveni" u zagradama). Takav formalni hipersenzibilitet dodatno se podvlači tematskom podjelom zbirke u četiri "žara" (Plemenite krljušti, Pogled s rogovlja, Ležaj za snovite srne i Spomenar neznanih mačeva), što upućuje na intenzitet dojmova i iskustava koje lirski subjekt nastoji dočarati, intenzitet koji Sanja Lovrenčić naziva "živom materijalnošću" Čekoljeva pjesničkog izraza. U živu materijalnost čitatelja uvodi (odrastanje), početna pjesma zbirke u kojoj lirski subjekt nabrajanjem vlastitih strahova (strah od kamenovanja, od smrti, od samoga sebe) ocrtava osobitosti svojeg identiteta, svjetonazora i jezičnog oblikovanja. Njegovi se strahovi personificiraju, gmižu usred noći, ližu "promrzla koljena" te materijaliziraju "u djedovim posjetama rakiji u podrumu", "neiskorištenim drogama i neiskorištenim posteljama". Posljednji anaforični niz "i sve je to trebalo zapisati štapom po zemlji / i sve je to trebalo prešutjeti / i sve je to trebalo oprostiti" postavlja ovu pjesmu kao kakav promišljeni uvod u niz bajkovitih dnevničkih zapisa, ispovijest koja istovremeno želi biti vječno skrivena, ali pročitana i prihvaćena. Osjećajući se neshvaćeno u svijetu ljudi i konvencija, lirsko "ja" početnoga žara suosjeća s Mjesecom, prigrljuje nesanicu te slavi "krinke i daske" svojih lisičjih prijatelja, kao i masku divljeg, ali usamljenog medvjeda. Motivi bijega od stvarnosti i bolne usamljenosti (primjerice, zazivanje Regoča da lirski subjekt podigne na svoja ramena kako bi vidio gdje njegovi prijatelji "plijeve svoju usamljenost") provlače se cijelom zbirkom, a oni se paradoksalno ostvaruju tradicionalnim motivima i slikama. Tako lirski subjekt osmišljava svoju "vojsku koledara", "hrabrih junaka", "žustrih boraca" i "brzih mudraca", gotovo oksimoronski "spravljenih" od crnog vina, stare šljivovice i bazgina soka, koji "plešu drmeš na ritam okretanja zvijezda". Ti su junaci kao i sam subjekt neshvaćeni, sanjivi i usamljeni, u sukobu s okolinom (koledari pjevaju i plešu "pred neprijateljskom vojskom"), a njihovo je prebivalište margina izmaštana "na rubu šume", na razmeđi sna i jave, mašte i stvarnosti, "među zvončićima i jaglacima", gdje im nauditi smiju samo srne i ježevi. Maštanja lirskog subjekta često se razotkrivaju kao idealizam na granici ustaljenih tropa i svježih pjesničkih slika pa je tako učestali idealistički topos, "komad svježeg plavog neba" koji lirski subjekt traži, "osvježen" činjenicom da na njemu "ostanu tragovi / tvojih jagodica, kao u dizanom tijestu kad se klofa".

Bez obzira na "bolnu i slobodnu vodu" koja subjektu priječi da udovolji "i roditeljima i bogovima" te tvrdnju da je krv kao "brv…koju odnosi bremenita rijeka", drugi žar uvodi čitatelja u nostalgičnu, ali zanimljivu priču o obitelji i zavičaju. Preokupacije prvog žara ovdje se postavljaju u obiteljske odnose, u članovima obitelji traže karakteristike junaka, a u zavičaju i sjećanjima iz djetinjstva pronalaze bajkovite prostore za bijeg od stvarnosti. Lirski subjekt u pjesmi (moja sestro) moli sestru, svoju zvijezdu i "posljednju borkinju u kolu tužnih revolucija" da ga "kao ranih dana" primi za ruku, da mu kupi sladoled od vanilije i optuži ga "da je zamusan". U sestri se nalazi ideja boljih, djetinjih vremena i kvaliteta junakinje dostojne margine, a bijeg koji se nastoji postići prisjećanjem na djetinjstvo radikalizira se u drugoj takvoj junakinji, majci lirskog subjekta. Majka predstavlja izvor snage, "pradomovinu" i "praocean",  a njezin lik zamišlja se "kao najusamljenije dijete / među naborima Kupe". Početno natuknuta idealizacija majčinog lika (majka je sposobna "iz koštice breskve napraviti kompot", "štrudle donosi svijetu kao hostije", a  "iz lipa ispeče zlatnike") ipak se ne poopćuje, već ju lirsko ja stihovima "…rekla mi je jednu smiješnu stvar / druge majke zasigurno divane pametnije, moja je rekla…" svjesno zadržava na razini vlastitih dojmova i osjećaja. Regoč drugoga žara postaje otac, a stalna snažna potreba za povratkom u djetinjstvo ("pomislio sam da bismo trebali ponovno naučiti / kako crtati kuće s neravnim vratima / i dva prozora") razotkriva se kao rezultat straha od rastanaka, odnosno straha od napuštanja zavičaja. Rastanak se nastoji prihvatiti pomoću slika stijenki frižidera koje su nabubrile magnetima, rezova nužnih da se ispusti sukrvica, prijatelja koji poput kamenčića u tenisici "spavaju u nepoznatim filmovima", ali ih se mora pustiti, a težinu toga prihvaćanja na sebe preuzima pjesnički jezik. Jezik se, osim sjećanjima iz djetinjstva, postupno obogaćuje dijalektizmima i ulomcima narodnih pjesama, a njegovo potpuno prihvaćanje još jednom se radikalizira preko figure majke u posljednjoj pjesmi žara (listopadska subota). Jezik lirskog subjekta, sada izmještenog iz zavičaja u novi grad, ovdje se udvaja i dok zamišlja "kak je prek brega, kaj se doma kuha / i kaj moja mama čez prozora steplje / i koliko mi zamera kaj ščera nisam došel" miješa s majčinim govorom.

Treći žar zavičajni govor preuzima kao jedan od elemenata razlike unutar svoje tematske okosnice – romantičnog odnosa. U ljubavi lirsko "ja" pronalazi novu mogućnost ostvarivanja idealističkog jedinstva i bijega od stvarnosti pa se u (proljetnoj krunidbi) primjerice lirsko "ti" postavlja na pijedestal, na nježna i bajkovita "nosila od jorgovana". S druge strane, ljubavni žar postaje i prostor razlike, binarnosti kakva se u bajkama ostvaruje samo između junaka i zlikovaca. "Ti" kojemu se lirski subjekt obraća istovremeno je junak s cvijećem u kosi i zmajevima koji mu "izlijeću iz prsa", ramena na kojima se lirski subjekt osjeća kao sveti Rafael, ali i zlikovac sposoban za "nalet bijesa i nalet krijesa", za odlazak i nejavljanje. Razbijanje iluzije ljubavne idile, iako samo naslućeno u bajkovitim sekvencama lirskog subjekta, eksplicira se u dijaloškim umecima ljubavnika: "jel moreš reći jednu lĕpu rečenicu o meni / lepu nisan, lipu jesan / malo te mrzin / i ja, na istom smo", zbog čega suprotnosti ja-ti, Varaždin-Split, crveno-plavo, kajkavština-čakavština, "jorgovan i bijelo vino"-"kamen i sol" nadilaze vlastitu oprečnost i postaju nerazrješivi izvor ljubavne boli i ljubavnog spokoja.

Zaključujući "prijateljstva su sveta, ljubavi su prolazne / ali u očima roda sve je istovremeno prolazno i sveto", četvrtim se žarom lirski subjekt vraća prostoru i motivima prvog žara, no ovaj put s neminovnim osjećajem kraja, zalaska. Ranjen prethodnim žarovima, on uočava da je sve "opečeno i slatko, već dolaze ose i mravi", a Mjesec i druge "noćobdije" prestaju biti sigurno utočište od svijeta. Na razaranje iluzije o bajkovitom svijetu ukazuje spoznaja da "ovaj mjesec ima trideset jedan dan / i ni jednog strašnog gutača vatre / i ni jednog velebnog zmaja" te odmiče lirski subjekt od ideje boljih prošlih vremena. Ipak, bez obzira na takav odmak, jezik ostaje sanjiv i nježan, a ideja o boljem vremenu usmjerava se prema budućnosti. Posljednjom pjesmom zbirke (naputak za budućnost) stoga se osmišljava život s tri debele mačke, tri mazne kokoši, nekoliko zdravih breza i ponekim poslom, a idealizam, iako oslabljen, ostaje prebivati u slici neba "koje nam pokazuje / koliko je krhka čahura naše pjesme, / hram koji nas plaši i mami svojim bljeskovima".

Čekoljeva zbirka Junaci i zmajevi u zalasku istovremeno je i snažna i krhka osobna ispovijest o osjećajnosti i neshvaćenosti, obitelji i ljubavi, bijegu i rastancima, oblikovana u priču o junacima i zmajevima koje se u svakodnevici nastoji osmisliti. Osim što čitateljima pruža bijeg od stvarnosti, obiljem bajkovitih motiva i idealističkih stremljenja ponekad ih postavlja pred zid općih mjesta. Ipak, ta se mjesta u kombinaciji sa zavičajnim motivima i govorom, osobnim iskustvima i ogoljenim dijaloškim fragmentima, većinski uspijevaju zaobići i osvježiti. Ostavljajući svog lirskog junaka s razorenim, ali ne i uništenim idealima, u zalasku, ali ne i onome što nakon njega nastupa, Josip Čekolj je napisao dojmljiv pjesnički prvijenac, ostavljajući prostor i razvoju svojeg pjesničkog jezika.