Stiloteka

(Nada Topić. 2022. Majka. Solin: Nada Topić)

Zbirka Majka (2022) posljednja je zbirka obiteljske trilogije (Otac, Sestra, Majka) Nade Topić. Majka uvelike slijedi poetsku logiku prvih dviju zbirki, u kojima lirski subjekt jednostavnim i čistim jezičnim izrazom te nadrealistički oblikovanim elementom zamjene, odnosno pretvorbe polazišnog objekta u predmet, pojavu ili pojam iz svakodnevice prema načelu asocijacije, gradi središnji objekt interesa (oca ili sestru). Dok otac, primjerice, postaje enciklopedija koja svojim ukućanima dijeli znanje, a sestra vesta koju brižno donosi lirskom subjektu kada vani puše, dosjetljivo se dovođenje u svezu dvaju objekata u Majci dodatno radikalizira. To se čini zadiranjem u tradicionalno poimanje jezičnog znaka: eksperimentima s njegovim pisanim označiteljem te ispitivanjem granica prostora lirske pjesme –  "tijela" lirskog teksta.

Zbirka sastavljena od četrdeset pjesama u svoje središte postavlja lik majke prikazane onako kako je u svakodnevnim situacijama doživljava lirsko ja. Naglašavanje majke kao tematske okosnice zbirke prije svega je istaknuto naslovima. U njima se riječ "majka"  kontinuirano i sistematično postavlja na početak naslovnih sintagmi ili rečenica postižući suodnos lika majke i određenih predmeta s kojima se ona susreće na jezičnoj/tekstualnoj razini. Tako se majka zamišlja u nizu odnosa i situacija, od pravljenja mramornog kolača, rada u vrtu ili žvakanja toplih rezanaca do izvođenja koza na ispašu i nadrealističkog leta s njima u nebo. Kao i naslovi, svaka pjesma dosljedno prati osobitu strukturnu logiku, u kojoj se korištenjem grafostilističkih postupaka na specifičan način nastoji konkretizirati, odnosno vizualizirati određeni dio pjesme. Svaka od pjesama pritom donosi vlastitu grafostilističku inovaciju. Strelice se, primjerice, koriste kako bi se dočaralo majčino kretanje amo-tamo u pjesmi Majka ne zna po što je krenula ("> / <"), majčina "vožnja" šivaćeg stroja u pjesmi Majka, Bagat mašina za šivanje (">>>>>>>>>>>>>>"), ali i kako bi se predočili određeni predmeti/motivi, poput aviona (Majka, Lek 48, leteća slova), ječma (Majka, divlji ječam iz polja) i ribljih glava (Majka, gorka trava s livada). Uglate zagrade postavljaju se u niz ([] [] []) kako bi vizualizirale izgled mramornog kolača (Majka, mramorni kolač) ili temelja za kuću (Majka, lapor, tvornica cementa), kose crte predočuju travke, a donje crte tračnice s iskricama ("_*_*_*_*_*_"), police, zemljane površine i stepeništa ili uže na čijem se kraju nalazi koza ("..._____koza"). Slova se također odmiču od uobičajene uporabe, zbog čega "o" i njegove inačice, ovisno o pisanju i rasporedu unutar stiha, postaju breskve u pjesmi Majka nožem otvara limenku kompota, cjepanice mladih hrastova umetnutih "ispod ploče" (Majka, cjepanice) ili krumpirove zlatice (preglašeno ö u pjesmi Majka, zlatica, plastična kantica) koje majka skuplja.

Čitava zbirka pokazuje iznimno izraženu svijest o jeziku (pismu), nekonvencionalnim načinima njegova korištenja unutar prostora pjesme i/ili stiha te ispitivanjem granica čitljivosti takvih nekonvencionalnih rješenja. To se očituje i na tematskoj i grafičkoj razini pjesama. Primjerice, promišljenim postavljanjem pjesme Majka stavlja naočale napočetak zbirke te pjesme Majka noću zatvara vrata na njezin kraj, postiže se suptilan, ali dovoljno uočljiv komentar na čin čitanja i suočavanja sa "sitnim slovima koja bježe po papiru". U početnoj pjesmi tako se eksplicira majčino čitanje "knjige pjesama", a zatvaranje vrata doma u završnoj pjesmi aludira na zatvaranje knjige nakon čitanja. Iako lirski subjekt od početka prosuđuje majčino čitanje "zbunjenim", "[k]ao da bere listiće peršina / sa stabljike ružmarina" (nakon čega slijede dva stiha doista sastavljena od znakova listića), na čitateljskom se polu time pobuđuje dodatna zainteresiranost i pažnja usmjerena na poveznicu tematskog aspekta i grafičke inovacije unutar pjesama. Igra pismom i njegovim mogućnostima pritom neodoljivo podsjeća na Derridaov différance i manipulaciju odnosa pismo/govor kako bi se dokazala važnost fizičkog/grafičkog aspekta jezika. Osim što se postvaruju naglašavanjem govornog aparata (zaperke iz vinograda majka stavlja u "usta plave pregače" i "Na nepoznatom jeziku / nešto im šapuće", a topli rezanci s njezinog nepca postaju riječi koje govori preko telefona), riječi se postvaruju i osobitim grafičkim intervencijama. U pjesmi Majka ulazi u sunce završna riječ "kupine" rastavlja se na masno otisnute grafeme raspoređene tako da nalikuju kupini, u pjesmi Majka, pletenice sintagme "za koga" i "od koga" vertikalno su postavljene i nalikuju dvjema odrezanim "crnim pletenicama", a možda najzanimljivija igra mogućnostima pisma događa se u pjesmi Majka, vrapci, kvacıce. Dijakritički se znakovi svih riječi ovdje odvajaju u zasebne stihove postavljene ispod onih u kojima se nalaze same riječi te predočuju "kvacıce ı tockıce / ız nȷenog vrta recenıce" pretvorene u sjemenke koje ptice pozoblju tako da majka ne može na njih povikati, tj. izgovoriti riječi kojima bi ih otjerala.

Grafički stilizirani označitelji izvan pisma stoga gube svoj puni semantički potencijal, a važnost vizualnog elementa proširuje se i na tijelo teksta, tj. formu pjesama. Najbolje se to uočava u oblikovanju pojedinih stihova. Izazov uobičajenom horizontalnom čitanju stiha nameće se već i spomenutim nizovima uzastopno ponovljenih znakova (poput listića, vitica ili slova), tvoreći stih umjesto određenog sintagmatskog niza, a još veći odmak od horizontalnog čitanja neuobičajenih znakova predstavljaju stihovi oblikovani tako da nalikuju određenom predmetu ili pojavi koju predstavljaju. Odmicanjem od horizontalne osi čitanja, takvi stihovi stavljaju još veći naglasak na ono što Josip Užarević naziva "vizualnim fenomenom vertikalnosti". Ako je lirska pjesma oblik s osobito naglašenom važnošću vertikalne perciptibilnosti, onda je Majka konkretizacija te perciptibilnosti. Poigravajući se mogućnostima stiha, u pjesmama poput Majka leti s kozama ili Majka poteže drveće, stih "majka leti s kozama" proteže se u dvije linije oprostorene tako da se protežu iz donjeg lijevog kuta u gornji desni, naznačujući let majke i koza, a sintagma "grane trešanja" "savija" se u dvije linije iz gornjeg lijevog prema donjem desnom kutu predočujući majčino potezanje grana. Čitanje određenih stihova odvija se i na samoj vertikali, pa se tako u pjesmi Majka, zornica crvena krunica koju majka uzima opisuje sintagmom "onu iz Rima od ružinog drveta", postavljenoj na vertikalnu os tako da nalikuje visećoj krunici, a u pjesmi Majka, ogledalo riječ "majka" udvostručena je i vertikalno postavljena kao pisani suplement, a imajući na umu važnost grafičkog aspekta teksta i ekvivalent majčinog lika.

Razrada teme privrženosti majci i opjevavanja svakodnevnih stvari (rada u kući, na polju, odlaska na misu) uspješno prati jezične eksperimente. Iako se na trenutke čini kako jezični, odnosno grafostilistički trenutak, prevladava tekstom (u pjesmama koje čitatelja ostavljaju samo s tekstualno-slikovnim doživljajem, primjerice, mramornog kolača ili slamčice u majčinoj kosi), njegova se jednostavnost nadograđuje na skromnost mediteranskih motiva i prostora koji okružuju lik majke. Čak i u minimalističkom pristupu sadržajima svakodnevice Topić uspijeva pronaći lirizam, pa glatke kore patlidžana postaju "ljubičasti sutoni", topli rezanci sipe s majčinog nepca "Umjesto kiše / Umjesto s neba // Čitav dan…", a "slatko meso kuhanih bresaka" postaje "Žuti mekani svijet / u koji ulazimo / prvo jezikom / pa zubima". Svjetotvorni element jezika zbirke na tematskoj je razini usko povezan s likom majke. Slika navlačenja najlonskih čarapa tako postaje komentar na majčine "hrapave prste" i "glatka bedra" kao "prvu nježnost svijeta", a "sunce" koje "malo odmara", tj. zrno kukuruza koje majka ne ispušta iz ruku, odražava "svjetlost svijeta u očima". Poput teretnog voza na povratku kući "majka klizi tračnicama", a za sobom povlači šumu, livadu, brnistru i "hrpu bijelog kamenja", riječi istovremeno povezane i s izvantekstualnim svijetom, ali i s unutartekstualnom jezičnom invencijom, kojih je majka glavni akter. Uzevši u obzir sve navedene elemente, Nada Topić u Majci nudi dostojan formalni i sadržajni završetak svoje obiteljske pjesničke trilogije, a "Majčino" se ispitivanje granica pjesničkog jezika i pisma uspješno oblikuje pročišćenim i komunikativnim, dosjetljivim i nadasve dojmljivim "slikopjesničkim" jezičnim izrazom, omogućujući tako bilo kome tko se uhvati u koštac s ovom zbirkom da, za razliku od lika majke, pri čitanju ipak nema osjećaj da "bere listiće peršina sa stabljike ružmarina".