Poetski prkos prema uljepšavanju jezika i svijeta

Antonija Vlahović. 2021. Opseg kože. Zagreb: Biakova.

U Predgovoru zbirke pjesama Opseg kože Tin Lemac između ostaloga piše: »Idejno–tematska razvedenost zbirke počiva na četirima semantičkim jezgrama, a to su subjekt (lirska junakinja), tijelo, svijet i ništavilo.« Iako takvo prepoznavanje nalazi uporište u diskurzu te zbirke, moguće je četiri semantičke jezgre odrediti i prema sljedećem prijedlogu: smisao, žena/ženstvo, ljubav, duhovnost.

Smisao. Unutar egzistencijalne tjeskobe ženskog subjekta motiv potrage za smislom proteže se i ponavlja u svim četirima ciklusima pjesama. Tako prvi stihovi pjesme »Vanjski podražaji« (13), glase: postojanje nudi dubok osjećaj prisutnosti / ne nužno pomiješanog sa smislom. I dok potonji stihovi nagovješćuju povremeni gubitak smisla, pjesma »Besmisao« (24) opovrgava i takvu mogućnost:

prvi sam put tako brzo došla do cilja
da se put učinio besmislenim
kako ne bih ispala lijena
stavljala sam noću prepreke na stazu
i ponovno kretala
[...]
i napokon došla do besmislena cilja

U zaludnoj potrazi za smislom subjektica se osjeća nemoćnom: bespomoćno gledam oko sebe / u potrazi / a bez cilja. Obratnom gradacijom, nastavljajući potragu za smislom i u pjesmama o prolaznosti i smrti, ona se suočava oči u oči s potpunim ništavilom koje potragu za smislom čini bespredmetnom. No subjekt se ne pomiruje s takvim ishodom te nudi rješenja: »oružje dobrote« u pjesmi »Memento« (43), »stvaranje« u pjesmi »Dah« (79) te najposlije uzdiže »dušu jaču od ništavila« u pjesmi »Riječ« (132).

Žena/ženstvo. Žena, i subjekt i žena na univerzalnoj razini, usmjerena je na propitivanje svog identiteta, posebice u okolnostima bolesti, nasilja i izvjesne smrti. Tako u pjesmi »Tko sam« (18) subjektica kazuje: odrezali su mi dojku / više nisam/ ni žena / ni dijete / ni muškarac, a u pjesmi »Potjera« (19): odgrizao joj je vrhove prstiju / kako drugi ne bi znali tko je / kako ni sama ne bi znala. U pjesmi »Identitet« pak identitet se mijenja – taština i ljepota zamjenjuju se nutarnjim kvalitetama. Također niz pjesama istražuju odnose subjektice prema drugim ženama i prema samoj sebi – neprijateljstvo u pjesmi »Neprijateljica« (31), sestrinstvo u pjesmi »Sestra« (36), majčinstvo u pjesmama »Pletenica« (87) i »Majka« (88) i dr. Sve facete ženskoga portretiranja izgrađene su s usmjerenjem prema unutra, ispod kože, ondje gdje je krv i patnja.

Ljubav. Ta se semantička jezgra ili žarište usredotočuje na više mogućnosti u odnosima žene i muškarca: kao mlađih ili starijih bračnih parova, kao ljubavnika ili kao veze u kojoj prevladava nerazumijevanje, zlostavljanje i mučenje žene, kao što je u pjesmama »Muškarac« (57), »Meso« (58) i »Masakr« (59) ili obostrano mučenje kao što stoji u pjesmi »Paradigma« (63): mučimo jedno drugo. U pjesmama »Babilonska kula« (67) i »Preobražena« (68) tematizira se bol ljubavnog rastanka uslijed pragmatičnosti muškarca. Unatoč pjesmama koje su pozitivne i sadrže i stanovit ushit, prevladava pesimizam u pogledu na mogućnost raskošne veze između žene i muškarca koja bi ženu učinila ispunjenom i poštovanom.

Duhovnost. I ovo je semantičko polje ispunjeno tegobnom nategom. Subjektica ne osjeća samo zlo i grijeh u sebi već ih osjeća u svima oduvijek i dovijeka, osjeća se krivom i opterećenom i za zlodjela koja nije počinila, duboko umrežena u zlo koje izlazi i ulazi u ljude svih doba i etničkih skupina i naroda, kako stoji u pjesmi »Svi« (30):

izrasla sam visoka
osuđujem zlo
takav je zapis
i nitko ne zna
da sam nekada bila
kozački ratnik
krvnik i mučitelj
spaljivatelj
oskvrnitelj
ubojica nevinih
i sama nevina
svi u meni
a ja u svima

U pjesmama iz toga kruga vjerojatno i najjasnije prosijava zaleđe satkano od humanističkog i kršćanskog svjetonazora te se u skladu s potonjim odvija i poetski kroki–portret uzročnika zla – Zloga ili Sotone. U pjesmi »Apage« (118) on je zavodnik koji privlači subjekticu u zagrljaj stoljetnim riječima i zanosnim plesom, dok je u pjesmi »Nečastivi« (119) on ogoljen i ružan kao zavodnik koji pruža kratkotrajnu nasladu da bi žrtve pokopao u propast. U pjesmi »Flagelant« (14) subjektica se poput srednjovjekovnih bičevalaca samokažnjava kako bi izbacila iz sebe samoljubivost i slične poroke: iz glave vadim zahrđale čavle / iz mesa čupam metalne kalupe. Najljepša pjesma iz tog semantičkog kruga vjerojatno je pjesma »Osmijeh« u kojoj se subjektica obraća Stvoritelju (130):

ti i ja
zajedno
stvorili smo mene
i nešto više od ovih mojih ruku
pogleda
utrobe
trenutak kasnije pomislila sam
kako sam i ja stvoritelj
kako nešto pripada i meni
a ti si se samo nasmijao

Stilistička kritika. Prvim pogledom stilistički bi kritičar zamijetio dvojako profiliranje diskurza u toj zbirci dvama procesima: jedan je diseufemizacija, a drugi razvoj intelektualističnosti. Kad sam nekoliko put pročitala tekst bilo mi je jasno da je prvi dojam stečen intuitivno uistinu valjan i da se može provjeriti. Diseufemizam je, prema lingvistici, sociolingvistici i stilistici, suprotan pojam od eufemizma. Dok eufemizam akciju jezika da imenuje neugodne pojavnosti zamjenjuje ublaženim i uljepšanim inačicama, dotle diseufemizam podupire takvu akciju a subjekt koji ga upotrebljuje ne strahuje da će izgubiti obraz 1 niti se ustručava poduzeti komunikaciju koja bi mogla biti društveno neprihvatljiva i neugodna. Vladimir Anić (1994) za rada na svom Rječniku zamijetio je sljedeće: »Iskustva koja sam stekao u radu na Rječniku hrvatskoga jezika upućuju i na obratnu težnju jezika: da nešto ne imenuje jezičnim sredstvom.« Također valja primijetiti da je diseufemizam kao otklon od ustaljenih i društveno prihvaćenih eufemizama također stilogen i figurativan, dakako promjenljive obilježenosti u različnim kontekstima. Diseufemizmi su, prema Krešimiru Bagiću (2012: 120), manje ili više prikladni: »Kao što među eufemizmima postoje stupnjevi prikladnosti, tako je i s disfemizmima (opscenim, ružnim izrazima).« U tom smislu, diseufemizmi u diskurzu Opsega kože nisu neprikladni kao što bi bili vulgarizmi, već svojim naturalističkim odabirima i vizualnošću izazivaju emocije gađenja. Također figurativnost diseufemizma ovisi i o tome koliko je u diskurzu učestao i prepoznatljiv kao hotimična strategija, kakva se može prepoznati u diskurzu ove zbirke. Prema Ani Mikić (2009: 15), najčešći su eufemizmi u hrvatskoj književnosti vezani uz smrt i ženu:

Čovjekov strah od smrti odrazio se u književnosti bogatim eufemističnim jezikom kojim se pokušava ublažiti neugodne konotacije koje se uz nju vežu, dok drugu veliku skupinu čine eufemizmi vezani uz čovjekove fizičke i moralne osobine među kojima dominiraju oni vezani uz značenjsko polje žene.

Autorica zbirke Opseg kože zamjenjuje upravo eufemizme tih značenjskih polja diseufemizmima. Tako možemo navesti majoritetan broj primjera u sljedećim slučajevima:

Moguće je izdvojiti iz ove zbirke još mnoge primjere diseufemizama koji, istina, imaju skliska značenja jer su često i metaforizirani, 2 no sklonost k prikazivanju naturalističkim imaginarijem u kojemu je evidentna sekcija, ozljeda i raspad kože, tkiva i nutarnjih organa evidentna je. Kao što je i evidentno da se o tome u društvu kazuje škrto ili uljepšano, to jest eufemistički. Pitanje je što je svrha diseufemizacije u diskurzu ove zbirke. Jedna bi mogla biti prikaz ranjivosti i boli ženskog ljudskog bića i rušenje stereotipa o lijepoj i sretnoj osobi. Druga svrha mogla bi biti pobuna protiv uljepšanog govora i s druge strane prešućivanja ženske patnje i patnje uopće. Ta se pobuna u stihovima Antonije Vlahović eksplicira kao prkos. Tako u pjesmi »Za druge« (50) subjekt autopoetički kazuje: treba pisati pa makar i o sebi ... treba ... zacrvenjeti se od prkosa i onda pisati tišinu pa makar i u sebi. U pjesmi »Tišina« (52): penjem se po oštrim goletima prkosim gravitaciji, a u pjesmi »Kula babilonska« (67), u kojoj se obraća voljenom muškarcu:

nemam dovoljno kapaciteta
razložiti tvoju misao
i odgovoriti učenim riječima
ja sam odrasla na ulici betona
[...]

svi su oko mene vrištali
a ja ih nisam razumjela
jer su vrištali na tuđim jezicima
moj je bio odrezan i bačen
a ti bi sad
razgovarao
i biranim frazama izjavljivao
koliko se ne razumijemo.

I taj se govor nastavlja u pjesmi »Preobražena« (68):

biranim inverzijama i sintagmama objašnjavaš
kako me više ne voliš
i da je ono što sam smatrala životom
bio samo pokušaj
tjeraš me iz stana
jer se u stiliziranu scenografiju
više ne uklapam kad ti
zatvaraš prozore
kako ne bi mogao čuti moje zavijanje
dok trčim šumom
ranjena divlja unatrag preobražena

Subjektica nema vremena za »stiliziranu scenografiju« zbog toga jer je ranjena, nema vremena za eufemizme jer je odrasla »na betonu« te je na stanovit način glasnogovornica subkulture koja se očituje izravnim imenovanjem stvari i pojavnosti. Ona je poput pankera i repera odlučna imenovati pojave pravim imenima, progovoriti prirodno, krajnje emotivno, ne misleći kako, već što, iako je i taj govor diseufemizmima zacijelo stiliziran i stilogen, samo s negativnim predznakom u pogledu na društvenu prihvatljivost.

Drugi proces, prema Lemcu »poravnanja«, radi uspostave stilske ravnoteže u diskurzu ove zbirke, jest izlaz iz tog ponora negativiteta pomoću racionalizacije i razvoja intelektualističnosti ili intelektualizacije. Strategija kojom se taj ishod ostvaruje nije kao u diskurzu Tatjane Gromače jednaka količina eufemizama koliko i diseufemizama koja bi na drugoj plitici vage ostvarila balans, već terminologija matematike, posebice geometrije, te pretežito stilske figure misli – što zajedno odaje dojam ovladavanja naoko hiperboliziranom emotivnom reakcijom na žensku patnju i patnju uopće.

O matematičkim terminima kazuju već i naslovi pjesama, kao što su primjerice ovi: »Kvadar tuge« (49), »Aritmetika« (96), »Koordinatni sustav« (104) »Asimetrija« (105) »Formula« (102), a metaforičnim su formulama označeni i naslovi ciklusa, npr. opseg = pravac. O ispravljanju postojećeg stanja kako u društvu tako i u stvaranju svog poetskog svijeta subjektica progovara metaforičkom geometrijom, kako stoji u pjesmi »Vizura« (16):

kada linija prestane biti pravocrtna
silovito ispravljam krivulje
vijcima i šipkama
ili besplatno nudim drugima
da to učine
mijenjam očekivan tijek
u geometriju sukladnih romboida
jer jedino takvi oblici postoje
u prirodi moga uma

Primjeri stilskih figura misli pokazat će također rekvizit pomoću kojega se ostvaruje racionalizacija i pozitivno ovladavanje kaotičnim slikama ostvarenim diseufemizmima:

a) retoričko pitanje: pjesma »Dihotomija« (117):

bog je imao sina
a čija sam ja kći
tko me je smatrao besmrtnom
tko je u mene pretočio nadu i iskupljenje
tko je dopustio da moje riječi ne postanu
svjedočanstvo
tko me uvjerio kako je skromnost vrlina a patnja križ
tko mi je rekao da se odreknem i ne očekujem
tko mi je oduzeo snagu kako bih bila podložna
tko mi je šapnuo da i ja nisam sin

b) hiperbola ujedinjena s matematičkim nazivljem u pjesmi »Večera« (78):

stavili smo more u čaše / i popili ga naiskap / ti tri četvrtine / a ja jednu

c) aluzije u naslovima pjesama »Apage« (118) i »Prokrustova postelja« koje prizivajući slike iz Biblije i grčke mitologije proširuju značenje pjesama u suvremenosti.

d) oksimoron: u naslovu pjesme »Judino evanđelje« (121) i u pjesmi »Apokalipsa« (123) u stihu postala si sumnjičava vjernica

e) personifikacija u pjesmi »Bez takta« (128): kiša nikako nije htjela pasti / iako je oblak progutao kocku

Dovodeći u ravnotežu emociju i razum, negativno i pozitivno, nestilizirano i stilizirano, divlje i uljuđeno, autorica zbirke Opseg kože ostvarila je učinkovitu spregu, radije nego rascjep, u poetskom diskurzu svoje pjesničke zbirke, što je može preporučiti čitateljima različnih očekivanja.

Referencije

• Anić, Vladimir. 1994. Formule za tabuiranje u hrvatskom jeziku. Filologija 22–23. Zagreb.
• Bagić, Krešimir. 2012. Rječnik stilskih figura. Zagreb: ŠK.
• Lemac, Tin. 2010. Disfemistička ulegnuća i eufemistička poravnanja pjesničkoga teksta Tatjane Gromače. Fulminensia, god. 22 (2010) br. 1, str. 69–84 69.
• Mikić, Ana. 2009. Strategija eufemizacije i stereotipi o ženama u hrvatskoj književnosti, u Lingvistika javne komunikacije: Sociokulturni, pragmatički i stilistički aspekti. Ur. Brdar, Mario; Omazić, Marija; Belaj, Branimir i Kuna, Branko. Zagreb – Osijek.
• Pasini, Dinka. 2005. Eufemizmi u Anićevu Rječniku. Fluminensia, god. 17 (2005) br. 2. Str. 59–66.