„Vani je sunce. Već nekoliko dana nije zapadalo. Samo tako stoji usred neba, prikovano, žuto i usijano“ (1997: 243). Početne rečenice pripovijetke Ispovijed Frana Galovića predočuju vrijeme izbačeno iz ležišta, a taj motiv „vječitoga dana“, kako ga pripovjedač naziva, može se shvatiti kao signal čije je značenje moguće iščitati iz dviju raznorodnih, ali međusobno povezanih perspektiva: one avangarde odnosno ekspresionizma s jedne i književne fantastike s druge strane. Obje su ove kategorije u teoriji i povijesti književnosti konceptualizirane pomoću opozicijske logike koja počiva na prekoračenju ili obustavi vrijednosti odnosno normi postojećeg, dominantnog simboličkog poretka, koji je u slučaju navedenih rečenica izjednačen s temeljnim datostima prostora i vremena.

Rad se bavi pripovjednim modelima u zbirci priča Mars književnice Asje Bakić. Nekoliko je ključnih matrica na kojima počiva autoričin prozni prvijenac. Riječ je o modeliranju distopijskih svjetova i poigravanju s žanrovskim modelima znanstvene fantastike, točnije onoga što se uvjetno može svesti pod zajednički nazivnik „spekulativne fikcije“ koja interferira različite žanrovske karakteristike i otvara drugačije mogućnosti kritičkog pripovijedanja (o) stvarnosti. Markiranjem autoreferencijalnih signala u ovoj zbirci priča metafikcionalne naravi uočit će se specifični načini podrivanja žanra karakteristični za prozu feminističke provenijencije.

Za uvod smo u temu predviđenu naslovom odlučili iskoristiti misli Vladana Desnice iz njegova eseja Književnik i jezik. One nam naime otvoreno govore o problemu kojime ćemo se baviti. Ima, doduše, i drugih književnika, i domaćih i stranih, koji misle kao Vladan Desnica. No Vladan Desnica to čini, po svemu sudeći, otvorenije i razlikovnije od njih.

Umjesto udarnih novih spoznaja krećemo od općepoznatih i općeprihvaćenih stavova, sve da bi nam oni poslužili kao polazišta (novim?) teorijskim promišljanjima i inače teorijski mnogovrsno razmatrana fenomena jezika i jezične djelatnosti.

Leksikograf reklamu određuje kao »djelatnost kojoj je svrha da posredstvom masovnih medija pridobije stanovništvo na potrošnju robe i usluga«, kao metonimiju za »oglas u masovnim medijima kojim se stanovništvo potiče na potrošnju«odnosno kao »oblik psihološkog djelovanja na publiku u komercijalne svrhe«.Semiotičari, sociolingvisti, etnosociolozi, povjesničari i ljubitelji egzotičnih podataka korijene reklame vide u dalekoj prošlosti, povezujući je s pojavom pisma ili, čak, s čovjekovom prvom izgovorenom riječju. Tako proučavatelji, ovisno o količini i tipu informacija koje posjeduju, istraživačkoj smionosti i neizbježnom udjelu imaginacije, prve oblike ili bar preteče današnje reklame prepoznaju u pojedinim običajima, crtarijama ili sloganima od kamenoga doba do paleolitika,od drevnog Babilona do antičke Grčke.

Uvidom u bibliografije i knjižnične kataloge dolazi se do zaključka da gotovo nema hrvatskog jezikoslovca koji se nije u kojoj fazi svojeg rada zainteresirao za jezik hrvatskih pisaca. Već sam taj podatak pokazuje aktualnost ove teme, a pokazuje to i rasprava o odnosu jezika književnosti i hrvatskog jezika koja se, katkad žešće, katkad smirenije, gotovo neprekidno vodi između dvaju »tabora«: literarnih stilista i jezikoslovaca.