Načelo rimovanja, jednog od najprepoznatljivijih obilježja poezije Ivana Slamniga, široko je shvaćeno kao supostavljanje različitih pjesminih elemenata i jezičnih pojava. Prepoznata je i opisana analogija između rime i dijalogizacije lirskog govora, uključivanja kolokvijalizama, dijalektizama i inojezičnih elemenata te parafraziranja drugih književnih tekstova.

Slamnigova pjesma Bukoličnom, trijeznom čitaocu bila je već predmetom zanimanja naše književne kritike i znanosti o književnosti. Polazeći od dosad zanemarivane činjenice da pjesma tematizira i izvodi na vidjelo jedno od temeljnih obilježja lirike – obraćanje – u ovom se tekstu istražuju učinci što ga obraćanje kroz ponavljanje ima na uspostavu odnosa između lirike i čitatelja, značenja i čitanja. Povezujući pojmove klasične retorike – docere, delectare, movere – s nekim važnijim teorijama čitanja i čitatelja – ovdje se pokušava ukazati na to da je delectare, odnosno učinak zanesenosti koji tekst ima na čitatelja, usporediv s Lacanovim konceptom užitka. Iz toga se pokušava izvesti čitanje koje ukazuje na mogućnost izlaska studija lirike iz tekstualističkih paradigmi (semiotika književnosti, poststrukturalizam) otvarajući istodobno prostor čitanju koje, ovisno o institucionalnim, gospodarskim, legitimnim čitanjima, iste podriva iz neke njihove izvanjske, strane i udaljene unutrašnjosti.

Esej tematizira čitanje Slamnigove poezije koje u svakom trenutku pretpostavlja i mogućnost pisanja vlastite pjesme. Autor istodobno govori načelno i posve osobno. Na načelnoj razini osvješćuje nesavladive aporije koje prate nastanak pjesme, oblikovanje poetske misli, jezika ili emocije. Iz osobnoga iskustva izvlači pak kreativne poticaje koje je našao u Slamnigu – esej otvara stihom u kojemu se poigrao s pjesnikovim prezimenom, a završava ga pjesmom koju je potaknulo bavljenje Slamnigovom poezijom.

Autor započinje rad tvrdnjom da težina čitanja pjesništva nije privukla pozornost koju, po njegovu mišljenju, ta pojava zaslužuje. Nakon kratkog osvrta na teoretičare koji su o njoj pisali, posebice na diobu težine kod Georgea Steinera, upozorava se na ona obilježja pjesništva Ivana Slamniga koja se mogu razvrstati po raspoloživoj klasifikaciji. U nastavku se upućuje na druge modalitete čitanja o kojima se u Steinerovoj klasifikaciji ne govori. Kao bitno svojstvo Slamnigove poetike autor izdvaja njezinu zabavljenost samim jezikom. Izdvajajući performativnost kao dominantu te pjesničke prakse, autor nudi nekoliko teorijskih opisa samog postupka i završava prilog s nekoliko zapažanja o tome kako je Slamnigova usredotočenost na jezik utjecala na njegov doživljaj pjesnikova djela.

Slamnigova pjesma Ubili su ga ciglama trajni je izazov tumačenju, čemu svjedoči i brojnost njezinih interpretacija. Potvrdu estetske vrijednosti ove pjesme čine njezin antologijski status, kao i primjerna pozornost uglednih znanstvenika koji su se njome pozabavili. Rad istražuje nove mogućnosti čitanja pjesme pristupi li joj se iz psihoanalitičke perspektive. Psihoanalitički terminološki aparat naime otvara prostor za reartikulaciju povratne sprege estetike i interpretacije, što za posljedicu ima i redefiniciju uvjetā vidljivosti i čitljivosti pjesničkog teksta.

Željko Ivanjek je u studenom 1982. godine u dvije „sesije“ (dva ponedjeljka) razgovarao s Ivanom Slamnigom u prostorijama CKD-a. Razgovor je bilježen na magnetofonsku vrpcu, a njegov je prijepis objavljen 1984. godine u časopisu Gordogan (VI, br. 15-16: 168-198 ) pod naslovom „Interview – Ivan Slamnig“. Prijepis je, prema Ivanjekovim riječima, ukazao na potrebu kraćenja. Slamnig je međutim predložio da konačan tekst, u što većoj mjeri, vjerodostojno odgovara dijalogu s vrpce. Ivanjek kaže da je tako i učinjeno s tim da je ponegdje značajnije mijenjan redoslijed tematskih cjelina.