3. Morfologija

3.1. Vrste riječi

Naš jezik spada u indoe. jezike, kojima je fleksibilnost (promjenjivost) osnovna značajka. Ipak sve vrste riječi nisu u našem jeziku promjenljive, pa ih stoga dijelimo u promjenljive i nepromjenljive.

Promjenjive su: 1. imenice (supstantivi), 2. pridjevi (adjektivi), 3. zamjenice (pronomina), 4. brojevi (numeralia), 5. glagoli (verba).

Nepromjenljive su: 1. prilozi (adverbi), 2. prijedlozi (prepozicije), 3. veznici (konjunkcije), 4. uzvici (interjekcije).

Promjenljive se riječi dijele opet na one, koje se mijenjaju kroz deklinaciju (imenice, pridjevi, zamjenice, brojevi), i na one, koje se mijenjaju kroz konjugaciju (glagoli). Glagoli su pritom najpromjenljivije riječi, a iza njih su po promjenljivosti pridjevi, pa onda imenice.

3.2. Imenice

Imenice su promjenljive riječi, kojima imenujemo bića, predmete, prirodne pojave i osjećaje (čovjek, stol, grmljavina, radost).

Dijelimo ih u dvije grupe po tome, da li ono, što označuju, možemo osjetilima osjetiti ili to tek možemo zamisliti:

1. stvarne ili konkretne (čovjek, stol, Ivan) i

2. mislene ili apstraktne (misao, radost, trčanje).

Stvarne ili konkretne imenice dijelimo dalje u tri skupine:

a) opće (apelativne), kojima imenujemo sva bića, sve predmete, sve pojave iste vrste, iako u određenom momentu ne moramo misliti na sve pripadnike jedne vrste (mačka, grad, selo);

b) zbirne (kolektivne), koje označuju skup lica ili predmeta, koji shvaćamo kao jednu cjelinu bez pomisli na pojedini predmet ili lice (braća, narod, lišće). Čim pomislimo na pojedino lice ili predmet, moramo odstupiti od upotrebe zbirnih imenica (sedam listova, a ne – lišća). Neke od ovih imenica (čeljad, narod, momčad) mogu uza se imati i potanju brojnu oznaku, ali je ta oznaka onda povezana za čitavu skupinu, a ne za pojedine njene članove (U Jugoslaviji živi pet slavenskih naroda : Ovdje ima pet kamenova);

c) vlastita imena (nomina propria), kojima imenujemo pojedinačna lica ili predmete za razliku od drugih lica ili predmeta iste vrste (Dunav, Zagreb, Ivan Petrović). Kasnije su se neka od tih imena počela pridijevati i drugim licima ili predmetima, ali je pritom važno, da govornik i slušač uvijek pomišljaju na određeno lice ili predmet. (Pod imenom Petrović zamišljamo uvijek jednoga određenog, nama poznatog čovjeka.)

U imenica našega jezika razlikujemo tri roda (muški, ženski, srednji), premda u prirodi postoje ustvari samo dva roda (muški, ženski). Zato treba razlikovati gramatički i prirodni rod, koji se ne moraju podudarati. Tako su imenice sluga, vojvoda, starješina po gramatičkom izgledu žen. roda, a po prirodnom su izgledu muš. roda; slično je i s hipokoristicima ujo, Pero, djedo, Gašo, koji su po gramatičkom izgledu sred. roda, a po prirodnom – muš. roda. Prirodni rod ovih imenica otkrit ćemo lako dodavanjem zamjenica ovaj, ova, ovo (ovaj vojvoda, ovaj djedo), ali ima imenica, koje ni dodavanjem zamjenica ne pokazuju svoga prirodnog roda (ovo momče, ovo djevojče), jer i zamjenice dolaze u gramatički rod.

Dakako, svaka imenica ima redovno samo jedan rod, ali ima i takvih imenica, koje u sg. imaju jedan, a u pl. drugi gramatički rod (ovaj sluga : ove sluge), a i takvih, koje mogu biti dvostrukog, pa čak i trostrukog roda (ovaj bol : ova bol; veče u sg. može biti muš. i sred. roda, a u pl. je žen. roda).

Razlikujemo u sklonidbi naših imenica i tri broja (singular ili jedninu, dual ili dvojinu i plural ili množinu). Singular se upotrebljava, kad je riječ o jednom pojmu, dual, kad je riječ o dva (kasnije i tri i četiri) pojma, a plural, kad se radi o pet ili više pojmova. Sve se ovo zapaža naročito u imenica s različitim pluralom:

Do danas su nam se u potpunosti sačuvali samo oblici za sg. i pl. i redovno oblici za n. a. v. du., a samo izuzetno ostali oblici du. (obično su du. sačuvale imenice, koje označuju parove istoga pojma: gen. du. rùkū, psijū, òčijū, ùšijū, nȍgū; danas je to i gen. pl. tih imenica). Najveći broj imenica ima i sg. i pl., ali neke imenice mogu imati i samo sg. (singularia tantum: lišće, Zagreb, Marko) ili samo pl. (pluralia tantum: Vinkovci, Mikanovci, ljestve, vile, kola).

Sve se naše imenice (osim doba i podne) mijenjaju i kroz sedam padeža: nominativ (tko?, što?), genitiv (od koga?, od čega?), dativ (komu?, čemu?), akuzativ (koga?, što?), vokativ (oj!), lokativ (o komu?, o čemu?), instrumental (s kim?, s čim?).

Imenice, dakle, prolaze kroz promjenu roda, broja i padeža.

Deklinacija imenica

Pri deklinaciji imenica razlikujemo uvijek osnovu od nastavka. Osnova je dio imenice, koji pri deklinaciji ostaje neizmijenjen (osnova se može, ali ne mora podudarati s korijenom), a nastavak se u dekliniranju mijenja.

Opaska. Osnovu dobijamo tako, da u gen. sg. odbijemo nastavak (grad, grad-a, vodonoša, vodonoš-e).

Deklinacija naših imenica u starije doba našega jezika dijelila se upravo po osnovama, pa je bilo vokalskih i konsonantskih osnova.

Od vokalskih osnova poznate su bile: o-osnove (gradъ, selo), jo-osnove (oračь, polje), a-osnove (žena, vojvoda), ja-osnove (duša, hipokor. Miša), i-osnove (kostь, gostь), ŭ-osnove (synъ), ū-osnove (svekry, gen. svekrъve).

Od konsonantskih su osnova bile poznate: n-osnove (kamy, kamene, sěmę, sěmene), t-osnove (telę, telęte), s-osnove (nebo, nebese), r-osnove (mati, matere).

Međutim, s vremenom se počela pojavljivati tendencija za izjednačivanjem raznih tipova deklinacije, pa je u tome neobično veliku ulogu odigrala analogija. Jedne su se osnove počele povoditi za drugima, pa je borba među osnovama trajala čitave vjekove. Mnoge su osnove otpale, a naročito konsonantske (od s-osnova imamo danas samo ostatke: nebo, neba – pl. nebesa, tijelo – pl. tjelesa i tijela), pa se danas deklinacija imenica ne provodi više po osnovama, nego po rodovima.

3.3. Imenice muškoga roda na suglasnik

Najveći broj imenica muškog roda spadao je nekad u o/jo-osnove (rod-o-mь, orač-e-mь); neke su spadale u i-osnove (gost-ь-mь), u-osnove (syn-ъ-mь), n-osnove (kamen-ь-mь). U historijskom razvoju našega jezika zadominirale su o/jo-osnove i nametnule zakone svojih promjena svim drugim osnovama imenica muškoga roda. Ipak su pritom i neki elementi potisnutih osnova došli do izražaja među o/jo-osnovama (tako je duga množina i nastavak -u u vok. sg. rezultat djelovanja u-osnova, a nastavci -ī, -ijū u gen. pl. rezultat su djelovanja i-osnova).

Najpostojanije su imenice muš. roda na konsonant (i što se tiče čuvanja oblika stare o-deklinacije i što se tiče akcenta) one tipa Rȕs, Rȕsa:

Pripomena 1. Ovakav akc. tip nema duge množine, a u gen. pl. ima karakteristično ā, ispred kojega je slog uvijek dug.

Pripomena 2. Imenice, koje imaju silazne akcente, pretežno nemaju u oblicima akc. promjena.

Pripomena 3. Dual se upotrebljava uz brojeve dva, tri, četiri.

Palatalne osnove predstavljat će nam imenica kȍnj, kònja:

Pripomena. U gen. pl. mijenja se kvantitet, a u vok. sg. i pl. kvalitet akcenta.

Imenica djȅd (koja se u sg. i du. i u običnom pl. podudara s imenicom Rȕs) može imati i dugu množinu:

Pripomena. Nastavak -ovi u dugoj množini rezultat je spajanja nastavka -ov (iz u-osnova) i nastavka -i (iz o-osnova).

Imenica se grȃd po tipu razlikuje od prijašnjih (imenicā ovoga tipa ima vrlo mnogo):

Pripomena 1. Akuz. sg. nema nastavka, jer imenica grȃd označuje nešto neživo (u starije doba akuz. je uvijek bio jednak nom.).

Pripomena 2. Akcenti pokazuju, da dativ nije jednak lokativu, kako se to često puta naglašavalo do XIX. st.

Poseban je tip imenica nȏž:

Pripomena. Vok. duge množine ne mijenja akcenta!

Imenicā tipa òrāč ima također vrlo mnogo (tako i – vòjnīk, hàjdūk, rjèčnīk):

Pripomena. Slično se sklanjaju i imenice tipa strȋc, samo što dolazi do različitosti u vok. (strȋče!).

Jèlen je najtipičnija dvosl. imenica muš roda:

Pripomena. Jedino u gen. pl. dolazi do akc. promjene, i to po kvaliteti.

Kod imenica muš. roda na k, g, h u vok. sg. dolazi do prve, a u n. d. v. l. i. pl. do druge palatalizacije. Te će nam imenice predstavljati imenica mòmak, koja ima i nepostojano a ← ъ:

Pripomena. U imenica, koje označuju nešto živo, nepostojano a pojavljuje se u gen. pl., a u imenica, koje označuju nešto neživo, i u ak. sg., jer je taj padež jednak nom.:

Imenica žȅtelac ima nepost. a, a u deklinaciji se javlja i l na kraju sloga:

Pripomena. Akcenat je kod ovakvih imenica postojan, a nastavci su normalni.

Imenica stȏl ne mora l mijenjati u o:

Pripomena. Imenice, koje u gen. sg. imaju dva, a u pl. tri sloga, rado dobivaju  ̏  u gen. pl.

Zabilješke uz neke padeže

Akuzativ sg. Često se kaže: Ako imenica označuje nešto živo, akuz. joj je jednak gen., a ako označuje nešto neživo, akuz. joj je jednak nom.

Od ovoga pravila, međutim, ima i odstupanja:

Akuz. zbirnih imenica, koje označuju skupinu živih bića, bit će jednak nom. (narod, odbor, naraštaj, čopor, kršćanluk).

Imenice mrtvac i pokojnik vladaju se kao imenice, koje označuju živo biće.

Inače za sve druge imenice muš. roda vrijedi gornje pravilo. Akuz. jednak gen. ima imenica duh, kad označuje živo biće (Hamlet je vidio duha : Izgubio je duh), a i personificirane imenice mjesec, vjetar, član također imaju akuz. jednak gen. (Tada on upita Mjeseca, Vjetra, člana odbora : Pogledao je na mjesec, Osjetio sam vjetar, Pročitao je član 5.).

Imenice, koje prvotno znače nešto živo, a zatim postaju imena stvari, vladaju se kao imena stvari (Vidio sam vjesnika : Pročitao sam Vjesnik). Slično se vladaju i homonimne imenice (kokot, rak).

Opaska. S tim u vezi, što je akuz. drugačiji kod imenica, koje označuju živo biće, a drugačiji kod imenica, koje označuju nešto neživo, dolazi do čestih griješaka, pa treba reći: Pozdravi čovjeka, kojega sam pozvao u goste : Donesi mi nož, koji si kupio.

Vokativ sg. Kaže se obično: Imenice o-osnova imaju u vok. nastavak -e, a imenice jo-osnova – nastavak -u.

Ali vok. može u nekim slučajevima biti jednak nom. (bratac!, a tako je i sa stranim imenima, koja su po svom liku neobična za naš jezik: Čapek!, Jireček!).

Od imenice sinak vok. je – sinko! (a imenica posinak ima vok. – posinče!).

Imenice na -aŕ mogu u vok. imati i jedan i drugi nastavak (gospodar-e! : gospodar-u!; sl. ribar, pekar, ali od imenice car ustalio se u vok. oblik – care!), ali imenice na -ar samo nastavak -e (dare!, majstore!, Vladimire!).27

Imenice knez (← kъnęʒь ← *kuning) i vitez (← vitęʒь) imaju vok. na -e (kneže!, Viteže!) kao i imenice na z, koje nije poteklo od ʒ (mraze!, obraze!). Ipak je od imenica Francuz, Englez, konjic vok. Francuze!, Englezu!, konjicu!

Nastavak -u u vok. dobivaju i imenice na -čak, -čas,28 -ćak, -dak, -sak, -tak, -zak, jer bi nastavak -e izvršio u njima veće glasovne promjene (mačku!, patku!, mozgu!, pijesku!, oplećku!, ali od tetak čuje se i vok. – teče!).

Instrumental sg. Kaže se i ovdje: Tvrde osnove u instrumentalu dobivaju nastavak -om (gradom), a meke -em (oračem).

Prvu iznimku čine i ovdje imenice na -aŕ, koje mogu imati dvostruke oblike (gospodarem : gospodarom, ali od car instr. ima samo oblik – carem, a kod imenica djever, oltar prevagnuli su u instr. oblici – djeverom, oltarom), dok imenice na -ar imaju instr. sasvim normalno (darom, majstorom).29

Iznimke su od pravila i oblici, u kojima je u instr. došlo do disimilacije, pa je: Senjom, Bečom, mjesecom, padežom (ali – temeljem, jer je ova imenica grč. porijekla).

Imenica put u instr. ima dvostruke oblike: putom : putem, ali se prvi upotrebljava, kad je s prijedlogom (Za ovim je putom livada), a drugi, kad dolazi bez prijedloga (Otišao je svojim putem).

Nominativ pl. Postoje određena pravila, koje imenice mogu imati samo kratku, koje samo dugu, a koje i kratku i dugu množinu:

Neke jednosložne imenice mogu imati samo kratku množinu (Grci, Sasi, Vlasi, Rusi, Česi, Prusi; psi i gosti, zubi i prsti), a većina ih može imati samo dugu množinu (kumovi, kraljevi, carevi, knezovi : kneževi, zecovi : zečevi, duždevi, hruštevi, prištevi, stričevi); međutim neke jednosložne imenice mogu imati i kratku i dugu množinu (bog – bozi : bogovi, duh – dusi : duhovi, ključ – ključi : ključevi, vuk – vuci : vukovi, san – sni : snovi, sat – sati : satovi), a pritom se više puta dešava, da je jedna običnija u pjesničkom, a druga u proznom jeziku ili da su se značenja duge i kratke množine diferencirala (sati : satovi, zubi : zubovi).

Većina dvosložnih imenica može imati samo kratku množinu (prosci, vrapci, čavli), a manji ih broj ima samo dugu množinu (ovnovi, mozgovi); neke dvosložne imenice mogu imati i kratku i dugu množinu (orli : orlovi, oci : očevi, bubnji : bubnjevi, pijetli : pijetlovi). Osobito rado imaju dugu množinu imenice tipa gȍlūb (jastrebovi, kolutovi, jablanovi...).

Trosložne i višesložne imenice redovno imaju samo kratku množinu. Od toga se, dakako, izuzimlju imenice, koje su različitim glasovnim promjenama postale trosložne i višesložne (pětalъ → pijetao).

Složenice mogu imati i dugu množinu, ali samo onda, ako drugi dio složenice ima jedan slog (velegrad – velegradovi, protucar – protucarevi; sl. četverokutovi, protopopovi, beglerbegovi...).

Imenice na -in, koje znače podrijetlo ili zanimanje, prave množinu na karakterističan način: sg. Ciganin, Arapin, građanin, čobanin – pl. Cigani, Arapi, građani, čobani.

Genitiv pl. Genitiv pl. može imati tri različita nastavka: -ā, -ī, -ijū (slog pred nastavkom -ā uvijek je dug).

Najveći broj imenica ima u gen. pl. nastavak -ā (jȅlēnā, gradóvā, nóžēvā, posálā), koji se zove hrvatskosrpskom novotvorinom, jer je karakteristika našega jezika za razliku od ostalih slav. jezika (razvio se u toku XIV. st.).

Nastavak -ī porijeklom je iz i-osnova, a dolazi u gen. pl. samo na određene imenice, i to prvenstveno na one iz i-osnova (gost, ljudi, crv, nokat). Pored imenica gost, ljudi nastavak -ī u gen. pl. mogu imati ove imenice: crv i mrav, prst i nokat; sat, hvat, par, mjesec (u značenju mjere za vrijeme), u narod. i dìnār.

Nastavak -ijū pripadao je negda g. l. du. i-osnova (gòstijū, pstijū, nòktijū).

Pripomena. Neke imenice mogu imati sva tri nastavka u gen. pl. (pȓstā, nokátā : pstī, nòktī : pstijū, nòktijū).

Nepravilne imenice muš. roda na konsonant. Imenica čovjek pravi pl. od druge osnove (ljudi).

Neke imenice nemaju pl., nego im mjesto pl. služe zbirne imenice (gospodin, brat, vlastelin – gospoda, braća, vlastela).

Imenice mozak, drozak, brizak trebale bi prema gen. (mozga, drozga, brizga) u nom. glasiti: mozag, drozag, brizag, ali su oblici sa k uobičajeniji.

Imenica dan (dne) nekada se deklinirala po konsonantskoj osnovi, zatim je prešla u i- i konačno u o-osnove, pa zato ima dvostruke oblike (du. dva dni, tri dni).

Imenica veče u sg. je muš. i sred. roda, a u pl. žen. roda (i u sg., kad glasi – večer).

Imenica Bȉhāć u gen. može imati oblike: Bȉhaća, Biháća, Bȋšća.

3.4. Imenice muškoga roda na -o, -e

U ovoj skupini imenica razlikujemo dvije podskupine:

a) vlastita imena (Marko, Miloje, Mirko), koja se sklanjaju kao imenice muš. roda na konsonant, samo što je razlika u nom. i vok.;

b) hipokoristici, koji su uvijek dvosložni s ˊ, a završavaju se na -o, koje ne podliježe prijeglasu (póbro, účo, médo, újo, Ívo, Bóžo).

Dekliniraju se kao imenice žen. roda na -a: úja, Stéva:

Pripomena 1. Neki hipokoristici završavaju na -e (Mile, Hraste), ali se i oni dekliniraju kao imenice žen. roda.

Pripomena 2. U jugozapadnim se krajevima (Dubrovnik) hipokoristici dekliniraju kao imenice muš. roda (Ivo, Iva, Ivu...).

O akcentu imenica muš. roda

Akcenat igra u našem jeziku vrlo važnu ulogu, pa je još Vuk shvatio njegovo značenje i počeo ga bilježiti u svom Rječniku. Sistematski se počeo zanimati za naš akcenat Đuro Daničić, prvi uređivač Akademijina Rječnika, koji je o akcentu pojedinih podskupina vrsta riječi napisao niz rasprava, koje je 1925. SKA izdala u 58. knjizi Posebnih izdanja SKA pod nazivom Srpski akcenti. Iz Daničićeva su materijala Maretić i Leskien izvukli pravila, koja vrijede za pojedine kategorije riječi. Tako se induktivnim putem od pojedinačnih primjera došlo do uopćenih rezultata i pravila o našem akcentu, koji nije tako nesređen, kako u prvi mah izgleda.

Proučavajući imenice muš. roda, Daničić je otkrio 110 akcenatskih tipova, pod koje se mogu svrstati sve naše imenice muš. roda. Pripadnost imenice nekom akcenatskom tipu ovisi o tome, koliko ta imenica ima slogova, kakav akcenat ima u nom. i gen. sg. i o tome, da li ima nepost. a; pritom treba uvijek paziti, da li imenica označuje nešto živo ili neživo.

Među jednosložnim imenicama muš. roda Daničić je mogao utvrditi sedam akcenatskih tipova, koje je podijelio u dvije skupine (prema tome, da li je u nom.  ̑  ili  ̏  ). To su ovi akcenatski tipovi:

Dvosložne imenice muš. roda imaju već dvadeset akcenatskih tipova:

Trosložne i višesložne imenice imaju mnogo više kategorija.

Ove Daničićeve zaključke primijenili su Maretić i Leskien na padeže, pa su govorili o akc. promjenama u padežima.

Akcenatske promjene u vokativu sg. Imenice muš. roda, koje su u staro doba imale akcenat u nom. i gen. sg. na posljednjem slogu (to su one imenice, koje u današnjem književnom jeziku imaju ˋ ili ˊ u gen. sg. na pretposljednjem slogu), u vok. sg. mijenjaju kvalitetu akcenta, t. j. dobivaju  ̏  ili  ̑  na prvom slogu. Tako onda:

Slično:

Akcenatske promjene u lok. sg. Akcenatsku promjenu u lok. sg. ima ovih sedam akcenatskih tipova (svi oni označuju nešto neživo!):

Nekad su ove imenice u lok. sg. glasile: grādȕ, bojȕ, kamenȕ, mjesēcȕ, pragȕ, voskȕ, događājȕ, pa su normalno svi  ̏  → ˋ  ili  ˊ. Budući da je lok. padež s prijedlozima, nikad, dakle, akcenat u lok. ne može prijeći na proklitiku (tako ȉz grāda : u grádu, ȉz boja : u bòju, ȉz kamena : na kamènu, nȁ mjesēc : u mjesécu, ȍd praga : na pràgu, ȍd voska : u vòsku, po dogáđaju).

Kao grȃd: vrȃt, dȃr, zȋd, glȃs, kljȗn, rȃd, trȗd, hlȃd, trȃg, brȉjeg, crȉjep...

Kao bȏj: dȏm, znȏj, lȏj, mȇd, rȏd, nȏs, mȏst, krȏv, čvȏr, rȏk...

Kao kȁmēn: gȍvōr, plȁmēn, bȕsēn, pȑstēn, čȍpōr, grȅbēn...

Kao mjȅsēc: ȍblāk, ȍblīk, slȕčāj, pȍglēd, ȍprēz, prȍcijep, Bȕdīm, Zȅmūn, Ȍsijek...

Kao prȁg: čȁs, rȁt, skȕp, splȅt, pȑst, Stȃrī Vlȁh (ali Vlȁh – lok. Vlȁhu)...

Kao vȍsak: mȍzak, nȍkat...

Kao dȍgađāj: ȍbičāj, pȍrođāj...

Pripomena. Ovako se vladaju i složenice imenica ovih tipova (dȍgovōr : lok. u dogovòru).

Akcenatske promjene nekih imenica u pl. Imenice tipa lònac, lónca mijenjaju u pl. akcenat u kvalitativnom smislu, tako da u svim padežima pl. imaju  ̑  , osim u gen. pl., gdje dobijaju  ̏  (tako: nòvac, kònac, štènac...).

Imenice tipa lánac, lánca u pl. imaju uvijek  ̑  (tako i vijènac).

Akcenatske promjene u dugoj množini. Velik broj imenica tipa grȃd, sȋn ima dugu množinu, u kojoj dolazi do izražaja kraćenje u zamjenu (grȁdovi, sȉnovi, knȅzovi, dȁrovi, kȕmovi, rȅpovi, bȑkovi, drȕgovi, snjȅgovi, cvjȅtovi, mjȅhovi, svjȅtovi, crȅpovi), ali se, međutim, ono uvijek ne provodi (prútovi, púževi, válovi, žúljevi, jéževi).

Imenice tipa grȁdovi, sȉnovi imaju u gen. pl. ˊ na pretposljednjem slogu (gradóvā, sinóvā, mužévā, bregóvā, zecóvā). Kod ovih imenica razvija se u gen. pl. paralelan oblik s  ̏  se u gen. pl. paralelan oblikna prvom slogu (grȁdōvā), ali u književnom jeziku još nije priznat, premda su slični oblici za d. l. i. priznati (gradòvima : grȁdovima).

Imenice tipa jéževi imaju u svim padežima množine ˊ.

Akcenatske promjene u genitivu pl. Imenice tipa Rȕs, Rȕsa osnovni slog u gen. pl. dulje, jer im je nekad gen. pl. imao jedan slog (Rusъ → Rȗs), ali je taj slog ostao dug, i kad je gen. počeo dobivati -ā (Rȗsā).

Imenice tipa kȍnj, kònja imaju gen. pl. kónjā (duljenje u ˊ); sl. i imenice tipa kòsac, kòsca (kosácā, otácā, posálā), dok imenice tipa krȃlj, králja zadržavaju u gen. pl. ˊ (králjā).

Imenice tipa brȁtić, brȁtića nemaju ni u gen. pl. akc. promjena (brȁtīćā).

Imenice tipa zadátak, zadátka, sinòvac (sinóvac), sinóvca, šípak, šípka, mijenjaju u gen. pl. ˊ u  ̑  , koji onda daje ˋ na prethodnom slogu (gen. pl. zadȃtākā → zàdātākā, sinȏvācā → sìnōvācā, šȋpākā). Tako: počétak, dobítak, bjegúnac, inozémac, Dalmatínac, Slavónac, komárac, Srbijánac, zločínac (i zlòčinac), rezánci (pl. t.). ostátak, jédinac...

Prenošenje akcenata na proklitiku. Sedam akc. tipova muš. roda ima neoslabljeno prenošenje akcenta na proklitiku:

Pripomena. Pored ovih akcenatskih tipova, još i imenice Dȕnav, Dȕnava i đȁvō, đȁvola (dȍ Dunava, dȍ đavola).

Tako će onda biti (svejedno da li imenica znači nešto živo ili neživo, osim ako se ne radi o tipu mjȅsēc, mjȅsēca): zȁ vrāt, ȕ bregove; prȅko mosta, ȉzmeđu boga ȉ đāvla; ȉspod prstena; zȁ pojās, ȕ Osijek (ali – òd kurjāka!); ȕ vjetar, zȁ nokte, pȍd rogalj; prȅko jārka, nȁ pljūsak, mȅđu lākte, ȕ tūtanj; zȁ Brāč, ȕ hrām, ȉ hrūšt.

Sve ostale imenice muš. roda, koje imaju uvjete za prenošenje akcenta na proklitiku, prenose ga oslabljeno (zà Srbe, izà sna, bèz brata, prekò psa, zà stārca; bèz gavrāna, dò Bugārā).

3.5. Imenice srednjega roda

Nekad su se imenice sred. roda deklinirale prema osnovama, kojima su pripadale (pa je, tako, postojala o/jo-, n-, t-, s-deklinacija imenica sred. roda). Kasnije su sve osnove imenica sred. roda potpale pod utjecaj o/jo-osnova, ali su konsonantske osnove ipak u većini slučajeva zadržale svoj tematski konsonant. Danas zato razlikujemo deklinaciju jednakosložnih (selo, sela; polje, polja) i nejednakosložnih imenica sred. roda (ime, imena; tele, teleta; nebo, nebesa) prema tome, da li osnova tih imenica u svim padežima ima jednak broj slogova ili se u nekim padežima produljuje za jedan slog.

Pripomena. Neke imenice mogu biti i jednakosložne i nejednakosložne (čudo, tijelo...).

Jednakosložne

Pripomena. Odmah treba reći, da je u starije doba, kad je otpao poluglas, gen. pl. bio bez nepost. a (pism, sunc, rebr), ali budući da naš jezik ne podnosi na kraju riječi drugih konsonantskih skupina osim -st, -zd, -št, -žd (i ovdje izuzetno -šć, -žđ), između suglasnika se umetalo nepost. a (pis(a)m, sun(a)c, reb(a)r); a kasnije se počela dodavati i hrvatskosrpska novotvorina, ispred koje se slog uvijek produljuje (pȋsāmā, sȕnācā, rȅbārā; ali mjȇstā, ráskšćā, zvȉježđā).

Kao sèlo: čèlo, pèro (na buzdovanu, ali pèro – pl. pèra za pisanje); rèbro, bèdro, sèdlo (ali i kao vèslo).

Kao pȍlje: bȑdo, dȑvo, klȕpko (gen. pl. klubákā), mȁslo (gen. pl. masálā), zvòno, žìto.

Kao písmo: víno, bŕvno (gen. pl. bȑvānā!), drúštvo (gen. pl. drȗštāvā), čúvstvo (gen. pl. čȗvstāvā), stáblo (gen. pl. stabálā), rúno, kúmstvo, gnijèzdo, dlijèto.

Drugu grupu jednakosložnih imenica sred. roda čine imenice bez akc. promjena (osim u gen. pl.) tipa djȅlo, djȅla (tako: gȑlo, blȁto, sȑce, jȁto, kȍlo, ljȅto, čȅdo, sȁlo, šȉlo, čȕdo, stȁdo, slȍvo...) i vèslo, vèsla (tako: plèće, dòbro, kòplje, stàklo, vèdro...).

Bilješka. Geografska imena sred. roda, koja su postala od pridjeva, dekliniraju se na dva načina: a) kao pridjevi, ako završavaju na -sko (Topusko, Vrbovsko, Gacko ← Gatsko), b) kao i imenice, ako završavaju na -ov, -ova, -ovo (Kosovo, Kratovo, Popovo; izuzetno i Gacko!).

Nepravilnosti kod jednakosložnih imenica sred. roda. Imenice ȍko, ȕho umjesto pl. imaju du. (oči, uši), gdje su žen. roda, pa se sklanjaju ovako:

To je samo po obliku dvojina, ali ne znači samo dvojinu, par očiju, ušiju (Ima crne oči), nego i množinu (Govornika gledaju stotine očiju). Uz brojeve dva, oba, tri, četiri upotrebljava se novonačinjeni du. (oka, uha : sela). Kad se upotrebljavaju u prenesenom značenju, ove imenice mogu imati i pl. (uho po nejednak. promjeni):

Pripomena. Ove imenice u prenesenom značenju deklinirale su se negda po s-osnovama (pa je zato imenica uho još zadržala nejednak. promjenu).

Imenica plèće, plèća ima pravilnu množinu (plèća, pléćā, plèćima), ali u pl. može biti žen. roda i mijenjati se kao stvar:

Tako i pl. t. prsa i prsi.

Imenica tlȍ mijenja se kao sèlo, ali je u nekim krajevima pl. žen. roda, pa se može mijenjati u pl. kao žena ili kao stvar:

Imenice pódne i dȍba uopće se ne dekliniraju. (Od imenice dȍba, n. treba razlikovati imenicu dȏb, -i, f., koja se mijenja.)

Nejednakosložne

Pripomena 1. U pl. je, kako se lijepo vidi, akcenat nekada uvijek bio na posljednjem slogu.

Pripomena 2. Nejednakosložne imenice nemaju u temeljnom obliku (n. a. v. sg.) krajnjega konsonanta svoje osnove, koji dolazi u svim drugim padežima (kod s-osnova samo u pl.), već se svršavaju na -e ili -o.

Kao ȉme: brȅme, vrijème (nȁvrijeme),31 plȅme, sljȅme, sjȅme, tjȅme, vȉme, rȁme i složenica prèzime (u pl. prèzimena!).

Kao táne:32 dijète (pl. djèca, f.), tèle (pl. tȅlād), jȁre, pȉle, jȁnje, siròče, ùnuče, mòmče, ždrȉjebe, prȃse...; turc. dùgme, ćȅbe, đȕle, kȕbe...

Pripomena. Većina imenica na -et nema prave množine po ovoj promjeni, nego umjesto pl. vrlo često imaju zbirnu imenicu (tȅlād i tȅlići, tȅoci, pȉlād i pȉlići, ùnučād i ùnučići...), ili prave pl. kao imenice jednakosl. promjene (pucèta, pucétā i pȕca, pȕtācā; sl. úže, jáje, zvónce, dȑvo), pa onda dolazi do diferencijacije dvostrukih oblika (drvèta : dva!), ili su skoro potpuno podlegle jednakosl. osnovama, kao imenice na -ance, -ence, -ešce (bjelánce, djeténce, tjeléšce) i deminutivi na -ašce (brdášce).

Kao čȕdo mogu imati pl. i imenice nȅbo, tȉjelo (značenje: tjelèsa, ali – tȉjela!), kȍlo (značenje: kolèsa, ali – kòla!), ȕho (ušèsa!).

O akcentu imenica sred. roda

Najčešće dolazi do akc. promjena kod ovih akc. tipova imenica sred. roda: plèće – plèća, djȅlo – djȅla, sèlo – sȅla, pȍlje – pòlja, ȉme – imèna, dùgme – dugmèta, táne – tanèta, jȅzero – jezèra. Ako poznamo nom. pl., nije ovim imenicama teško utvrditi gen. pl. (pléćā, djȇlā, sȇlā, póljā, iménā, dugmétā, tanétā, jezérā), jer akcenat uvijek imaju na pretposljednjem slogu, koji je u svih imenica dug, pa se akcenat nom. u gen. mijenja samo u kvantiteti.

Imenice tipa písmo mogu, međutim, u gen. pl. imati tri akc. varijante:

a) ako u gen. pl. nema nepost. a, akcenat ostaje nepromijenjen (drúštvo – drúštvā);

b) ako je u gen. nepost. a, ˊ →  ̑  (písmo – pȋsāmā); ali stáblo – stȃbālā i stabálā;

c) treću varijantu ovoga tipa predstavlja imenica bŕvno – bȑvānā.

U gen. pl. mijenjaju akcenat i imenice tipa gòvedo – gen. pl. gȍvēdā (tako: kopito, koljeno, ognjište, godište, željezo, korito, držalo, lovište; ali bògatstvo – bògatstāvā!)

U gen. pl. mijenjaju akcenat i imenice tipa vretèno – gen. pl. vreténā (tako: rešeto – rešétā, krioce – krilácā, seoce – selácā).

Dalje je važan i akc. tip rebàrce – gen. pl. rèbārācā (← *rebȃrācā); tako: vlakance, božanstvo...

Poznate su i neke pojedinačne imenice s promjenom akcenta:

U pl. mijenjaju i imenice mȇso (pl. mésa), sȉjeno (pl. sijèna), gvȏžđe (pl. gvòžđa, gen. gvóžđā).

Prenošenje akcenta na proklitiku. Kod imenica sred. roda akcenat se prenosi neoslabljeno na proklitiku samo u ova dva slučaja:

kod dvosložnih imenica jednakosl. deklinacije, kojima je korjeniti vokal o ili r i kod imenica ljȅto, jȕtro, nȅbo, ȕho: ȕ kolo, nȁ drvo, ȉzmeđu kola ȉ kola, ȍd slova, ȕz brdo, zȑno dȍ zrna, bȅz srca, prȅko srca, ȕ grlo, prȅko ljeta, prȅko jutra, krȍz nebo, zȁ uho...;

kod dvosložnih imenica jednakosl. deklinacije sa  ̑  , koje nikada u starini nisu imale ь: pȍ mēso, nȁ pīvo, bȅz zlāta, pȍ mlīvo, mȉmo tijelo, ȕ sijeno...

Sve druge imenice, koje imaju uvjet za prenošenje akcenta, prenose ga oslabljeno: ù blato, ispòd praseta, zà prāse, bèz govēdā, ù ime, bèz sēlā, nà mjesto, nà ždrebetu, premà sūncu (slnьce → sunce), ispòd līšća, nà līšće (listьje → lišće), zà cārstvo (: carьstvo), zà zdrāvlje, pòd gvōžđem (gvozdьje → gvožđe), prekò grōblja (grobьje → groblje), izmeđù dna, bèz pīsāmā, nà ždrijebe...

3.6. Imenice ženskoga roda

Nekad su se u našem jeziku imenice žen. roda dijelile u nekoliko osnova: a/ja-osnove (žena, duša), i-osnove (kostь), ū-osnove (svekry), r-osnove (mati, dъšti). Od svih tipova u suvremenom su se našem književnom jeziku sačuvala samo dva, pa s toga gledišta dijelimo danas imenice žen. roda u dvije skupine: a) imenice na -a (žena) i b) imenice na konsonant (kost, misao ← myslь).

3.7. Imenice ženskoga roda na -a

Za ovu grupu imenica treba reći da su sve podlegle deklinaciji ja-osnova pa da zato ne dolazi do izražaja razlika u dekliniranju nepalatalnih i palatalnih osnova. Međutim se akcenatski osjetno razlikuju između sebe imenice, koje označuju živo biće (žena) i imenice, koje označuju nešto neživo (voda). Najjednostavnije su imenice sa  ̏  :

Dalje, akc. tipovi žèna, vòda:

Akc. tip dúša:

Sličan je i akc. tip rúka:

Pripomena. U gen. pl. vidi se oblik za stari dual.

Dvosložne imenice sa   ̑  nemaju nekih bitnih promjena:

Pripomena. O vok. sg. v. u zabilješkama; isto tako i za imenicu Hrvatska.

Pridjev u službi imenice: Hvātsk-ā, Hvātsk-ē, Hvātsk-ōj, Hvātsk-ū, Hvātsk-ā!, Hvātsk-ōj, Hvātsk-ōm.

Bilješka 1. N. a. v. du. u imenica žen. roda uvijek je po obliku jednak nom. pl.

Bilješka 2. U gen. i instr. sg. i u gen. pl. imenica žen. roda nastavci su uvijek praćeni duljinom.

Bilješka 3. Po ovoj deklinaciji dekliniraju se imenice tipova: 1. žena, 2. vojvoda, 3. ujo, 4. Mare, Stipe.

Zabilješke uz neke padeže

Dativ i lokativ sg. Druga palatalizacija redovno se u ovim padežima provodi (ruka – ruci, noga – nozi, muha – musi). Ipak k, g, h ⇸ c, z, s kad su tome ovi razlozi:

1. nezgodne završne konsonantske skupine: -cka, -čka, -ćka, -tka, -zga, -sha (kocka, mačka, voćka, patka, mazga, pasha), od kojih se najpodnošljivijom smatra skupina -tka, pa su dopuštene dublete: bitki : bici, pripovjetki : privijeci, zagonetki : zagoneci;

2. težnja za očuvanjem osnove, što osobito dolazi do izražaja kod hipokoristika (baka, koka, Peko), kod vlastitih imena (Jelka, Milka, Draga), kod geografskih imena (Gradiški, Boki, Liki, ali i – Gradišci, Boci, Lici), ali i u nekim pojedinačnim slučajevima (aga – agi).

Vokativ sg. Vok. sg. ima tri nastavka: -o, -e, -a (mogli bismo ovima dodati i četvrti -ā).

Nastavak je -o najredovitiji i najprošireniji (sestro!, dušo!, Slavonijo!, Požego!, zatim: vojvodo!, starješino!, slugo!).

Nastavak -a dobivaju pretežno muška i ženska vlastita imena (Jelka!, Milka!, Luka!, Sava!, Jelena!, Nikola!, Bosiljka!, Jeremija!, ali – Marija! i Marijo!), a za njima su se povele i neke opće imenice (aga!, tetka!, baba!, tata!, ujna!, strina!, čiča!, gazda!).

Samo dvosložna lična imena s ˊ imaju u vok. nastavak -o (Ruža – Ružo!, Mara – Maro!, Nada – Nado!), a vlastita imena na -ica mogu dobiti ili nastavak -a ili nastavak -e (Jelica! i Jelice!).

Osim vlastitih imena na -ica, i druge imenice na -ica dobijaju u vok. nastavak -e (majčice!, starice!, učiteljice!). Od ovoga se izuzimlju samo imenice, kojima vok. na -e znači jedno (kukavice! za pticu), a vok. na -o drugo (kukavico! za čovjeka) i imenice muš. roda na -ica, kojima je vok. jednak nom. (Ivica!, Jurica!).

Nastavak -ā dobijaju u vok. imenice, koje su po porijeklu pridjevi (Bȃčkā!, Màkarskā!, Hvātskā!, drȃgā!).

Genitiv pl. Nepost. a u gen. pl. imenica žen. roda razvilo se još onda, kad u ovom padežu nije bilo nastavka -ā, i to u imenica, koje su otpadanjem poluglasa imale na kraju suglasničke skupine (osim -st, -zd, -št, -žd i ovdje -šć, -šč); tako: sestra – gen. pl. sestrь → sestr → sest(a)r → dodavanjem ā – sestárā; ali: krȃstā, zvijèzdā, tȃštā, nȗždā, gȏšćā, bȃščā. U novije vrijeme ne umeće se a ni između suglasnika, od kojih je prvi t, d, l, n, r, a drugi b, nj (smétnjā, bórbā, rádnja, mólbā).

Imenice sa suglasničkim skupovima u gen. pl. rado dobivaju nastavak -ī (iz i-osnova): rádnjī : rádnjā, bòrbī : bórbā, mòlbī : mólbā; dalje: pripòvjedākā : pripòvjetkī, vȁtārā : vȁtrī, svjèdodžbī : svjèdočābā, prímjedbī : prímjetābā, cȓkvā : cȓkvī : cȓkāvā, mȃjkā : mȃjkī : mȁjākā, vójskā : vójskī : vȏjsākā...

U gen. pl. nekih imenica dolazi i nastavak -ū (iz duala): rùkū, nȍgū, slùgū pored rúkā, nógā, slúgā.

3.8. Imenice ženskoga roda na suglasnik

U ovu grupu spadaju imenice žen. roda, koje se i danas svršavaju na suglasnik, ali i imenice, koje se svršavaju na o ← l (neke od njih imaju u nom. sg. nepost. a: myslь → misl → misal → misao):

Pripomena. U instr. sg. provodi se jotovanje: kost-ju → košću, misl-ju → mišlju, radost-ju → radošću; sl. pomoć-ju → pomoću, žeđ-ju → žeđu, obitelj-ju → obitelju, riječ-ju → riječju.

Bilješka. Ovako se sklanjaju i zbirne imenice: tȅlād, tȅlād-i, tȅlād-i (: teládma), tȅlād, tȅlād-i!, l. i. kao d.

Zabilješke uz neke padeže

Instrumental sg. U instr. sg. susreću se dvojaki oblici: jedni s nastavkom -ju (stariji), a drugi s nastavkom -i (analogijom prema ostalim padežima). Za upotrebu ovih dvojakih oblika postoji ovo pravilo: Ako imenica u rečenici stoji sama za se, mora u instr. imati dulji, stariji oblik, da bi bilo jasno, o čemu se radi (posoliti solju); a ako je uz takvu imenicu u instr. prijedlog, atribut ili imenica, dozvoljava se upotreba jednog ili drugog oblika (Budite ljubazni bratskom ljubavlju : Budite ljubazni bratskom ljubavi, Idite za pravdom trpljenjem, pobožnošću, ljubavlju...).

Genitiv pl. Genitiv pl. imenica žen. roda na konsonant ima nastavak -ī, ispred kojega ne mora biti dug slog. Međutim, uz ovaj nastavak -ī javlja se i nastavak -ijū kod nekih imenica, koji potječe iz g. l. du. i-osnova (kȏst, kȍkōš, ȗš, ȕši, pȑsi – kòstijū, kokòšijū, ùšijū, ùšijū, psijū : kòstī, kokòšī, ùšī, –, psī).

Nepravilne imenice žen. roda

Treba posebno spomenuti još neke imenice žen. roda, koje u svom dekliniranju odstupaju ponekad od deklinacije uobičajenih tipova imenica žen. roda.

Tu su u prvom redu imenice nekadašnjih r-osnova kćȋ i mȁti, od kojih je prva pod utjecajem i-osnova, a druga pod utjecajem a-osnova (izuzevši n. a. sg.):

Imenica bȏl može biti muš. i žen. roda (isto je tako i s imenicom glȃd):

Treba još spomenuti i imenice pȑsi, plȅći, koje se dekliniraju kao kost, ali mogu biti i sred. roda (psa, plèća).

O akcentu imenica ženskoga roda

Na -a. Najčešće dolazi do akc. promjena u dekliniranju dvosl. imenica na -a (vòda, dúša) i trosl. tipa visìna, pa ćemo o akc. promjenama ovih imenica govoriti zasebno.

Od ostalih dvosložnih imenica mijenjaju akcenat imenice:

1. tipa bàtina (bez nepost. a u gen. pl.), i to samo u gen. pl. (bȁtīnā); kao bàtina: kòpriva, kòšulja, bùndeva, vèriga (ali mòlitva – gen. pl. mòlitāvā);

2. tipa olúja, i to samo u vok. sg. (ȍlūjo!); kao olúja: domája, tetíva, odíva...;

3. pojedinačna imenica djèvōjka, koja ima vok. sg. djȅvōjko! i vok. pl. djȅvōjke!

Svi ostali trosl. akc. tipovi (osim tipa visìna) nemaju nikakvih akc. promjena (lȃđica, gȍdina, prílika, mòlitva, čìtānka, grȁđānka).

Od četverosložnih imenica samo one tipa veličìna, katedrála imaju akc. promjenu u vok. sg. (vȅličino!, kȁtedrālo!), a imenica veličìna i u gen. pl. (veličínā), a sve su ostālē bez ikakvih akc. promjena (cȁrevina, mȃjstorica, pòsestrima, repùblika...).

Peterosložne i višesložne imenice nikad ne mijenjaju svoj osnovni akcenat.

Akcenatske promjene u vokativu sg. I ovdje dolazi do izražaja ono, što smo već rekli za vok. sg. imenica muš. roda, t. j. i imenice žen. roda, koje su u staro doba bile naglašene na posljednjem slogu (a danas imaju ˋ ili ˊ na pretposljednjem slogu), u vok. sg. imaju  ̏  ili  ̑  na prvom slogu. Tako onda:

Slično: vòda – vȍdo!, ljúba – ljȗbo!, vedrìna – vȅdrino!, visìna – vȉsino!, olúja – ȍlūjo!, veličìna – vȅličino!, katedrála – kȁtedrālo!

Akcenatske promjene u dativu i akuzativu sg. i nom., akuz. i vok. pl. Moramo ovdje razdijeliti imenice žen. roda na one, koje označuju nešto neživo, i one koje označuju živo biće:

1. imenice žen. roda na -a, koje označuju nešto neživo, tipa vòda, dúša, visìna, uzlazne akcente mijenjaju u dat. i akuz. sg. i u nom., akuz. i vok. pl. u silazne, i to tako, da imenice tipa vòda i visìna dobiju  ̏ , a imenice tipa dúša  ̑  na prvom slogu:

Kao vòda: nòga, kòsa, gòra, dàska, ìgla, ìgra, lòza, màgla, mèđa, mètla, đa, ròsa, smòla, čòha, zòra, djèca...

Kao dúša: rúka, gláva, grána, gréda, zíma, péta, strána, srijèda, jéla, vójska...

Kao visìna: brzìna, čistìna, daljìna, dubìna, dužìna, planìna, ravnìna, sramòta, širìna, vrućìna, živìna...

Pripomena. Neke imenice tipa visìna samo u vok. imaju  ̏  (po pravilu, koje vrijedi za vok.): bistrina, cjelina, modrina, mučnina, starina, svježina, svojina, žestina, čvrstoća, divota, svilana, dioba, krivica, sloboda...

2. imenice istoga tipa, koje označuju nešto živo, ne mijenjaju svoga akcenta u akuz. sg. U dat. sg. i nom., akuz. i vok. pl., međutim, dvosl. imenice (pčèla, slúga) mijenjaju svoj akcenat kao i imenice, koje označuju nešto neživo, a trosl. imenice, koje označuju nešto živo (sotòna), dobijaju  ̏  u dat. sg. i u vok. pl. (ove imenice i u vok. sg. dobivaju  ̏  po pravilu za vok. sg):

Kao pčèla: bùha, mùha, òsa, snàha, zmìja, pa čak i sùza (koja se vlada kao nešto živo); ali: žèna, sèstra!

Kao slúga: drúga, gúja, sŕna, víla...

Kao sotòna: budàla, aždàja, grdòba...

Akcenatske promjene u dativu, lokativu i instrumentalu pl. Dvosl. imenice s ˊ mijenjaju u obliku za d. l. i. pl. ˊ u ˋ: rúka – d. l. i. pl. rùkama. Tako i grána, bráda, lúka, svínja, strijèla, stijèna. Međutim, u ovom obliku može ostati i ˊ (gránama, lúkama, svínjama...).

Prenošenje akcenta na proklitiku. Neoslabljeno se prenose na proklitiku samo u akuz. sg. i pl. oni silazni akcenti, koji su postali mijenjanjem riječi s uzlaznim akcentima:

Slično: ȕ kosu, nȁ noge, ȕz dasku, krȍz maglu, zȁ djecu, nȉza strānu, pȍd jēlu, nȁ rūku, nȉ za glāvu, ȕ srijedu, ȕ daljine, nȁ sramotu, ȉ pčele ȉ ose, krȍz suze, mȉmo vīle, prȅd sne.

U svim drugim slučajevima akcenat se prenosi oslabljeno na proklitiku: bèz nogū, ù kuću, izà ckvē, prekò šumē, zà prāvdu, izmeđù mārvē, nà strāžu, nà godinu.

Na suglasnik. Akcenatskih promjena imaju samo ovi tipovi imenica žen. roda na suglasnik:

A sad moramo i ove imenice podijeliti na one, koje označuju nešto neživo, i one, koje označuju nešto živo:

1. imenice gornjih akc. tipova, koje označuju nešto neživo, mijenjaju svoj akcenat u lok. sg., gen. pl. i dat., lok. i instr. pl. ovako:

Kao stvȃr: ćȗd, dȗd, mȃst, vlȃst, rȉječ, svȉjest...

Kao kȏst:33 pȇć, lȃž, nȏć, kȓv, čȃst...

Kao rȁdōst: mlȁdōst, žȁlōst, bȍlēst, jȅsēn...

Kao vȑlēt: pȁmēt, stȕdēn, gȍlēt, stȑmēn...

Kao zȁpovijed: prȉpovijest, ȉspovijest, ȉspovijed...

2. imenice istih akc. tipova, koje označuju nešto živo (svȃst, kćȋ, ȗš, kȍkōš) u lok. sg. ne mijenjaju svoj osnovni akcenat, ali ga u gen. pl. i u dat., lok. i instr. pl. mijenjaju kao i imenice, koje označuju nešto neživo.

Bilješka. Akc. tip kȏst, kȍsti (i kad označuje nešto neživo i nešto živo) pored toga u starijem obliku za instr. sg. ima  ̑  : kȏšću (tako i čȃšću, kȓvlju, rȉječju...); od toga se izuzimlje riječ nȏć – instr. sg. nȍću.

Svi ostali akc. tipovi u dekliniranju nemaju nikakvih akc. promjena (smȑt, smȑti, ljúbav, ljúbavi, pȍmīsao, pȍmīsli, pȁstorčād, pȁstorčādi...).

Prenošenje akcenta na proklitiku. Neoslabljeno prenose akcenat na proklitiku svi tipovi imenica žen. roda na suglasnik, za koje smo rekli da u dekliniranju imaju akc. promjena (stvȃr, mȋsao, kȏst, rȁdōst, vȑlēt), osim tipa zȁpovijed: pȍ stvāri, zȁ riječ, zȁ mīsao, dȍ kosti, nȁ nōć, mȉmo kćēr, prȅko svāsti, bȅz radosti, nȁ jesēn, pȍd kokōš, ȕ vrlēti, ȕ pamēt, nȁ studēn...

Svi drugi tipovi (t. j. oni, koji nemaju u deklinaciji akc. promjena i tip zȁpovijed), ako samo imaju uvjeta za prenošenje akcenta na proklitiku, prenose ga oslabljeno: nà zapovijed, nà ispovijed, ù smrti, zà pastorčād...

3.9. Pridjevi

Pridjevi su promjenjive riječi, koje pridijevamo imenicama, da bismo označili njihovo svojstvo. To se svojstvo imenice može odrediti na tri načina, pa se prema tome i pridjevi dijele u tri skupine:

1. opisni ili kvalitativni, koji odgovaraju na pitanje kakvo je što? ili koje je što? (dobar čovjek, zanimljiva knjiga, veliko selo);

2. gradivni ili materijalni, koji odgovaraju na pitanje od čega je nešto? (drven stolac, zlatno pero, vodeni put, stakleni ormar);

3. posvojni ili posesivni, koji odgovaraju na pitanje čije je što?, a najčešće se završavaju nastavcima -ov, -ev, -in, -ski, -ji (bratov šešir, kraljeva kruna, sestrina knjiga, državna zastava, latinski rječnik, zečja dlaka).

Prema tome opisni pridjevi znače kakvoću, gradivni – građu, od koje je što učinjeno, a posvojni – pripadanje ili svojinu. Pravi su pridjevi samo opisni (dobar, zao, velik, malen), a gradivni i posvojni pridjevi izvedeni su od imenica, pa se mjesto njih mogu lako upotrijebiti izričaji s imenicama (stakleni ormar : ormar od stakla, sestrina knjiga : knjiga moje sestre); zato se prvi mogu nazvati izvornim, a drugi izvedenim pridjevima.

Dok imenice imaju samo jedan rod, pridjevi imaju uvijek sva tri roda, jer se oni podudaraju s imenicom u rodu, broju i padežu, pa prema tome treba da vrše svoju službu uz imenice svih triju rodova (dobar, -a, -o, drven, -a, -o, jugoslavenski, -a, -o).

Ali osim toga, što imaju tri roda i potpunu deklinaciju, pridjevi imaju redovno i dva oblika: neodređeni i određeni oblik. Neodređeni se oblici pridjeva (dobar, malen, velik) upotrebljavaju onda, kad nam je nešto neodređeno, nedovoljno poznato, prije nespomenuto; odgovaraju na pitanje kakav?:

Daj mi oštar nož!

Određeni se oblici pridjeva upotrebljavaju onda, kad nam je imenski pojam, uz koji stoji pridjev, već otprije poznat, određen, prije spomenut; odgovaraju na pitanje koji?:

Daj mi onaj oštri nož!

Ako zagledamo u starinu jezika, vidjet ćemo, da se neodređeni oblik pridjeva (novъ, nova, novo) deklinirao, a i danas se dobrim dijelom deklinira, kao imenica, t. j. imao je padežne nastavke kao i imenica (ova se deklinacija obično zove nominalnom). Određeni oblik pridjeva (*novъjь, novaja, novoje) sastavljen je od neodređenog oblika i postnominalne zamjenice, pa su se sklanjala oba dijela (ova se deklinacija zove pronominalnom ili složenom deklinacijom pridjeva).

Deklinacija neodređenih pridjeva nije se u potpunosti sačuvala u današnjem našem književnom jeziku, jer su oblici složene deklinacije istisnuli iz nekih padeža oblike nominalne deklinacije (najprije su, čini se, bili istisnuti neodređeni oblici vok. sg. i pl., jer nam je ono, što zovemo, poznato). Budući da se između nominalne i pronominalne deklinacije razlika nije sastojala samo u nastavcima, nego i u akcentu, danas se često oblik nom. dekl. od oblika pronom. dekl. razlikuje upravo po akcentu (jȃk, jáka, jáko : jȃkī, jȃkō, jȃkō; pril. jȃko); osim toga i po mjestu, na kojem dolazi u rečenici: u predikativnoj službi može doći samo neodređeni oblik pridjeva, ako ga dotični pridjev ima (Ovaj je čovjek star), a u atributivnoj službi može biti i neodređeni i određeni oblik pridjeva, što zavisi o poznatosti onoga, o čemu govorimo; ali razlikovanje neodređenih i određenih pridjeva u toj službi ne će doći u pitanje, ako znamo, da neodređeni oblik pridjeva dolazi samo u sintagmi, koja odgovara na pitanje kakav?, a određeni oblik – samo u sintagmi, koja odgovara na pitanje koji? Nekoliko primjera:

Vinogradar ima stȁro i mládo vino; stȃrō mu je bolje nego mlȃdō.

Do mene je došla neka visòka žena; ta mi je vìsokā žena ispričala čȕdan događaj; ovaj čȕdnī događaj mene je zaprepastio.

U mene su dvije haljine: pláva i zelèna; plȃvā mi je milija od zèlenē.

Neka se biljka zove mȓtvā ili cȓnā kopriva, premda nije ni mŕtva ni cŕna. (Ime je uvijek određeno!)

Múdar čovjek mȗdro zbori; onaj mȗdrī čovjek samo mȗdro šuti.

I još jedan primjer, u kome pridjev zamjenjuje imenicu, pa je zato u određenom obliku:

Dvije su mlȃde bile na vjenčanju: jedna je mlȃda bila mláda, a druga je bila stȁra; ljȅpšā je bila mlȃdā nego stȃrā mlȃda.

Nominalna deklinacija pridjeva

Pripomena 1. U vok. sg. i pl. potpuno su prevladali oblici složene deklinacije, a oblici označeni * (i. sg. m. n., d. 1. sg. f., g. d. l. i. pl.) imaju nastavak složene deklinacije.

Pripomena 2. U nom. pl. m. k se nalazi ispred i, pa bi trebalo prijeći u c jednako u nom. kao i u pronom. deklinaciji (u narod. Na koga su mnozi, na tome su rozi). Pod utjecajem gen. pl. složene deklinacije (jakyjich → jakih) i u nom. pl. zadržani su oblici sa k.

Pronominalna deklinacija pridjeva

Pripomena. Postoje dva pravila za upotrebu duljih i kraćih oblika pridjeva, koji se javljaju u nekim padežima:

1. kad pridjev dolazi sam, bez imenice, pa tako u neku ruku zamjenjuje imenicu, upotrebljava se u duljem obliku:

Razgovaraj sa starima.

Teško je bogatima ući u carstvo nebesko.

Zapitaj mladoga.

Mudrome je i jedno oko dosta.

Blago gladnima i žednima pravde.

2. kad po dva ili po tri pridjeva dolaze jedan za drugim u istom padežu ispred neke imenice, prvi obično ima dugi nastavak, a ostali kratke nastavke:

To je temelj svakomu državnom poretku.

Nisu mogli počinuti od ovoga novog zuluma.

Tada opazi svojega prvog muža.

Razveselio sam se vedromu ljetnom danu.

Časopis za kulturu hrvatskoga književnog jezika.

Bilješka. Isto se ovako dekliniraju i pridjevi s mekom osnovom, samo što se pri dekliniranju ovih pridjeva u oblicima za muš. i sred. rod pojavljuje prijeglas!

Pridjevi samo s neodređenim ili određenim oblikom

Svi pridjevi u našem jeziku nemaju uvijek obadva oblika; neki, naime, pridjevi mogu imati samo neodređeni, a drugi samo određeni oblik.

Samo neodređeni oblik imaju posvojni pridjevi na -ov, -ev, -in (Petrov, oračev, sestrin). Ovi se, dakle, pridjevi sklanjaju samo po nominalnoj deklinaciji, kako su to utvrdili još Vuk i Daničić na osnovu govora, koji su postali osnovica našega književnog jezika.

Pripomena. Ipak se u istočnim i sjeverozapadnim govorima u g., d. i l. sg. ovih pridjeva čuju i oblici prema složenoj deklinaciji. Maretić, Broz, Boranić, Ivšić borili su se protiv prodiranja ovakvih određenih oblika, pa su stoga u našim gramatikama okarakterizirani kao neknjiževni; ali su u istočnim predjelima naše zemlje novi oblici prodrli do te mjere, da su im i gramatičari morali priznati književno pravo, pa je tamo jednako dobro reći: o Petrovu dne ili – o Petrovomu dne, Kranjčevićeva i Kranjčevićevoga, očevu i očevome.

Samo određeni oblik imaju:

1. posvojni pridjevi na -ski, -ji (hrvatski, junački, vraški, zečji, čovječji),

2. pridjevi na -sni, -ni, -nji, -šnji, -vi (desni, pokojni, ljetni, prednji, današnji, lijevi),

3. pridjevi, koji su sastavni dio vlastitog imena (Novi Sad, Petar Veliki, Veliki petak),

4. pridjevi na -ski, -ki, -čki, koji služe kao prezimena (Zrinski, Rački, Dobrovský),

5. komparativi i superlativi (jači, najjači, crnji, najcrnji, bjelji, najbjelji).

Akcenatski tipovi pridjeva

Prema akc. tipovima pridjevi se mogu podijeliti u grupe:

1. jednosložni pridjevi s kratkom osnovom (koji u određenom obliku imaju isti akcenat) tipa:

nȍv, nȍva, nȍvo – nȍvī, nȍvā, nȍvō

U ovoj se grupi nalazi i pet pridjeva, koji u određenom obliku ipak mijenjaju akcenat: dȕg – dùgī, mȅk – mèkī, mȑk – mkī, stȁr – stȃrī, prȁv – prȃvī.

2. jednosložni pridjevi s dugom osnovom tipa:

blȃg, blága, blágo – blȃgī, blȃgā, blȃgō

Ovakvih pridjeva ima vrlo mnogo: bȓz, cȓn, čȇst, čvȓst, drȃg, glȗh, gȗst, grȗb, hȗd, lȗd, ljȗt, mlȃd, mlȃk, nȃg, plȃh, pȗst, rȋđ, svȇt, skȗp, slȃn, sȗh, štȗr, tvȓd, tȗđ, tȗp, vrȃn, vrȗć, žȋv, žȗt, blȉjed, lȉjep, lȉjen, nȉjem, prȉjek, sȉjed, bȉjel (bȉo), cȉjel (cȉo)...

3. jednosložni pridjevi tipa:

bȏs, bòsa, bòso – bȍsī, bȍsā, bȍsō

Tako i – gȏ(l).

4. dvosložni pridjevi, koji se tvore s pomoću nastavaka: -ak, -alj, -an, -ar, -av; tip:

gládan, gládna, gládno – glȃdnī, glȃdnā, glȃdnō

Tako: mrtav (samo ovaj pridjev na -av), mudar, kratak, šupalj, hladan, gorak, hrabar, sjajan, plitak, budan, zlatan, krasan, krupan, mastan, mutan, ravan, prazan, strašan, taman, težak, žedan, jedar, kadar, rijedak, trijezan, vrijedan, smiješan, prijesan, bijesan... Slična su ovima dva pridjeva: nȃgao, nágla, náglo – nȃglī, nȃglā, nȃglō; tako i – svȉjetao.

5. dvosložni pridjevi tipa:

zèlen, zelèna, zelèno – zèlenī, zèlenā, zèlenō

Tako: visok, širok, dubok, dalek, rumen, svilen, studen, šaren, crven, malen, golem, debeo...

6. dvosložni pridjevi tipa:

vàljān, valjána, valjáno – vàljanī, vàljanā, vàljanō

Tako: moguć, držeć...

7. pojedinačni pridjev:

dȍbar, dòbra, dòbro – dȍbrī, dȍbrā, dȍbrō

8. trosložni pridjevi tipa:

dugàčak, dugàčka, dugàčko – dùgačkī, dùgačkā, dùgačkō

òkrūgao, okrúgla, okrúglo – òkrūglī, òkrūglā, òkrūglō

Kao okrugao i podmukao.

Svi drugi nespomenuti akc. tipovi imaju jednake akcente u neodređenom i određenom svom vidu (blážen, -a, -o – bláženī, -ā, -ō, krìlat, -a, -o – krìlatī, -ā, -ō, kòristan, -a, -o – kòrisnī, -ā, -ō, maglòvit, -a, -o – maglòvitī, -ā, -ō i t. d.).

Bilješka. Većina priloga, koji su nastali od pridjeva, podudara se potpuno s neodređenim oblikom pridjeva za sred. rod: pril. nȍvo, mȅko; bòso; zelèno (izuzetak – dèbelo); valjáno; dòbro; dugàčko; okrúglo... Samo dva pridjevska tipa prave priloge od određenog oblika za sred. rod (samo bez ˉ na kraju): pril. blȃgo; glȃdno.

Stupnjevanje pridjeva

Većina pridjeva u našem jeziku ima osobinu, koju nemaju druge vrste riječi (osim priloga izvedenih od pridjeva), t. j. njima se može izreći, da se u nekom predmetu ili biću, pojavi ili osjećaju nalazi neko svojstvo u većoj mjeri nego u drugom kakvu predmetu ili biću, pojavi ili osjećaju, pa čak da se to svojstvo nalazi u jednom predmetu ili biću, pojavi ili osjećaju u najvećoj mjeri od svih predmeta ili bića, pojava ili osjećaja, s kojima se uspoređuje. U tom smislu postoje tri stupnja kod pridjeva: pozitiv, komparativ i superlativ.

Ako se neki predmeti ili bića, pojave ili osjećaji ne uspoređuju po svojim svojstvima, onda se pridjevi nalaze u svom redovnom liku, koji zovemo pozitivom ili prvim stupnjem pridjeva:

Ova je kuća lijepa.

Ako li pak neki predmet, osobu, pojavu ili osjećaj uspoređujemo s nekim drugim predmetom, osobom, pojavom ili osjećajem pa pritom ističemo, da je svojstvo u prvom predmetu, osobi, pojavi, osjećaju u većoj mjeri zastupano nego u drugom, poslužit ćemo se drugim stupnjem pridjeva ili komparativom:

Šire je nebo od mora.

Ako pak uspoređujemo najmanje tri predmeta, osjećaja ili tri osobe, pojave, pa želimo reći, da u jednoga ili jednoj ima više nekoga svojstva nego u druga dva ili više njih, morat ćemo se poslužiti trećim stupnjem pridjeva ili superlativom:

Dunav je naša najšira rijeka.

Komparativ. Komparativ se u našem jeziku tvori tako, da se na pozitiv dodan jedan od ova tri nastavka: -jī, -ijī, -šī (za žen. rod -jā, -ijā, -šā, a za sred. rod -jē, -ijē, -šē).

S nastavkom -jī tvore komparativ:

1. jednosložni pridjevi s dugom osnovom (jak – jači, drag – draži, čvrst – čvršći, krut – krući, blijed – bljeđi, prijek – preči, gluh – gluši, suh – suši, grub – grublji).

Pripomena. Treba voditi računa o svim glasovnim pojavama, do kojih dolazi u komparativu spajanjem oblika u pozitivu s nastavkom (jotacija, asimilacija, epentetsko l...)

Bilješka. Nekoliko jednosložnih pridjeva, s dugom osnovom pravi komparativ s nastavkom -ijī (svet – svetiji, slan – slaniji, pust – pustiji, lijen – ljeniji, ali i – ljenji).

2. dvosložni pridjevi na -ak, -ek, -ok, ako u komparativu gube te završetke (plitak – plići, kratak – kraći, težak – teži, rijedak – rjeđi, dalek – dalji, širok – širi, dubok – dulji, visok – viši).

Pripomena. Ako pridjevi na -ak, -ek, -ok pri tvorbi komparativa ne odbacuju nastavaka, onda im se komparativ tvori s pomoću nastavka -ijī (pitak – pitkiji, vitak – vitkiji, sklizak – skliskiji, gibak – gipkiji, ljubak – ljupkiji). Izuzeci su od ovoga pridjeva krepak – krepči (i krepčiji),34 gorak – gorči.

3. nekoliko jednosložnih pridjeva s kratkom osnovom (tih – tiši, dug – duži i dulji, strog – stroži) i par dvosložnih pridjeva, koji se ne završavaju na -ak, -ek, -ok (debeo – deblji, grdan – grđi).

Nastavak -ijī dobivaju u komparativu po pravilu:

1. jednosložni pridjevi s kratkom osnovom (star – stariji, hrom – hromiji, nov – noviji, vješt – vještiji, rad – radiji, pril. radije, a ne rađe!).

2. svi dvosložni (osim onih na -ak, -ek, -ok, koji te nastavke u komparativu gube), trosložni i višesložni pridjevi bez obzira na akcenat (mudar – mudriji, hitar – hitriji, slavan – slavniji, čudnovat – čudnovatiji, redovit – redovitiji, siromašan – siromašniji).

Bilješka. Pridjevi bijesan, tijesan, lasan tvore komparativ na oba načina (bješnji, tješnji, lašnji : bjesniji, tjesniji, lasniji).

Nastavak -šī dobivaju u komparativu samo tri pridjeva: lak – lakši, mek – mekši, lijep – ljepši.

Bilješka. Ima nekih pridjeva s nepravilnom komparacijom: dobar – bolji, zao – gori, velik – veći, malen – manji, naopak – naopačniji, pretio – pretlji, pril. mnogo – više.35

Superlativ. Superlativ se pravi tako, da se komparativnom obliku doda nȃj-, pa zato superlativ može imati dva akcenta (nȃjjùžnijī, nȃjglàdnijī).

Bilješka. Čitav niz pridjeva komparacije uopće nema. Redovno je imaju samo opisni pridjevi, dok je gradivni i posvojni redovno nemaju. Ipak – komparaciju ponekad imaju i gradivni i posvojni pridjevi, osobito ako ih uzimljemo u prenesenom značenju (Držao se drvenije od ostalih, Matoš je naš najhrvatskiji pjesnik), a s druge strane neki opisni pridjevi imaju komparaciju, samo ako se upotrebljavaju u prenesenom smislu (Nema od njega ništa mrtvije). Neki opet pridjevi imaju samo pozitiv i superlativ, a komparativa uopće nemaju (donji – najdonji, posljednji – najposljednji, prvi – najprvi).

O akcentu komparativa i superlativa. O akcentu komparativa i superlativa može se reći ovo:

1. ako je komparativ dvosložan, uvijek je naglašen samo s  ̏  (bjȅljī, cȑnjī, šȉrī, dȕžī);

2. ako je komparativ trosložan ili višesložan, uvijek je naglašen samo sa ˋ na trećem slogu otkraja (zdràvijī, pamètnijī, siromàšnijī, nezadovòljnijī, nepristupàčnijī);

3. u superlativu je uvijek  ̑  na nȃj-, tako da superlativ ima dva akcenta. Ipak, superlativi, koji su napravljeni od dvosložnih komparativa, mogu imati akce nat i samo na riječci nȃj (nȃjbȍljī : nȃjboljī, nȃjgȕšćī : nȃjgušćī, ali – nȃjstàrijī, nȃjdalekovìdnijī).

Pripomena. Komparativi se i superlativi dekliniraju kao određeni pridjevi, ali pritom uvijek zadržavaju svoj akcenat i dužinu.

Bilješka. Prilozi, koji su postali od pridjeva, također se mogu stupnjevati. Pritom im se komparativ i superlativ potpuno podudaraju (pa i u akcentu) s komparativom i superlativom pridjeva sred. roda (mȅko, mȅkšē, nȃjmȅkšē; glȃdno, glàdnijē, nȃjglàdnijē).

Prenošenje akcenta na proklitiku

S pridjeva se akcenat na proklitiku uvijek prenosi oslabljeno, kad se za to jave uvjeti, bez obzira, u kojem se stupnju nalazio: dò milē volje, nà krīvō mjesto, ù novōm gradu, òd mlādīh ljudi, zà mlađēg brata, nà nājplȉćēm mjestu...

Bilješka. Samo je kod složenih priloga, koji su postali od pridjeva, prenošenje akcenta neoslabljeno (nȁkrīvo, ȕkrūpno, nȁnovo, dȍgūsta, ȉznova, nȁdesno, nȁprāzno, nȁhēro...).

3.10. Zamjenice

Zamjenice su promjenljive riječi, kojima se zamjenjuju imenice, pridjevi i brojevi.

Pripomena. Sve zamjenice ne mogu zamjenjivati sve ove vrste riječi, nego po jednu ili najviše po dvije:

Mi o vuku, a vuk na vrata. (zamjenica mi stoji ovdje umjesto imena onih, koji ovo govore)

Markovo pero lijepo piše, stoga najradije pišem njegovim perom. (zamjenica njegov zamjenjuje ovdje pridjev)

Imam stotinu pera; komu da porazdijelim tolika pera! (zamjenica tolika zamjenjuje ovdje broj)

Zamjenica usto može zamijeniti i čitavu rečenicu:

Ovo, što ste nam vi ispripovjedili, mačji je kašalj.

Zamjenice se kao promjenljive vrste riječi mijenjaju kroz sg., du. i pl., a većina ih i kroz sva tri roda. Međutim, zamjenice ja, ti, mi, vi, sebe, tko, što uopće nisu podijeljene po rodovima, pa se njihova deklinacija stoga zove zamjeničkom ili pronominalnom. Ova se deklinacija za razliku od imeničke deklinacije odlikuje nekim svojim osobitostima:

1. u zamjeničkoj deklinaciji često se mijenja korijen same zamjenice (ja : mene : mnom : mi : nas);

2. u zamjeničkoj deklinaciji susreću se i neki nastavci, kojih u imeničkoj deklinaciji uopće nema (čьto → što, gen. čego → čega);

3. pojedini zamjenički oblici vrlo često dobivaju naveske za pojačanje značenja (čь-to → što, kъ-to → tko, ovome, njojzi, meneka, tebikarce).

Podjela zamjenica

Po značenju. Zamjenice se po značenju dijele u sedam skupina:

1. lične (personalne): jȃ, tȋ, ȏn, mȋ, vȋ, òni;

2. povratna (refleksivna): sȅbe;

3. posvojne (posesivne): mȏj, tvȏj, njègov, nȁš, vȁš, njìhov ili njȋn; povratno-posvojna: svȏj;

4. pokazne (demonstrativne): òvāj, tȃj, ònāj; kvalit. zamj. pridjevi: ovàkav, tàkav, onàkav; kvantit. zamj. pridjevi: ovòlik(i), tòlik(i), onòlik(i);

5. upitne (interogativne): tkȍ? štȍ? kòjī? čìjī?; kvalit. zamj. pridjev: kàkav?; kvantit. zamj. pridjev: kòlik(i)?;

6. odnosne (relativne): tkȍ, štȍ, kòjī, čìjī; kvalit. zamj. pridjev: kàkav; kvantit. zamj. pridjev: kòlik(i);

7. neodređene (indefinitne): ove zamjenice nastaju tako, da se odnosnim zamjenicama tkȍ, štȍ, kòjī, čìjī, kàkav doda prefiksno – i, ni, ne, sva, gdje, ma, koje, bilo, što ili sufiksno – god, mu drago. Različitim kombinacijama od tih riječi dobijamo relativno velik broj neodređenih zamjenica:

nȅtko, nȅšto, nȅkī (← nȅkojī), nȅčijī, nȅkakav

nȉtko, nȉšta, nȉkojī, (nijèdan), nȉčijī, nȉkakav

ȉtko, ȉšta, ȉkojī, ȉčijī, ȉkakav

svȁtko, svȁšta, svȁkī (← svȁkojī), svȁčijī, svȁkakav

gdjètko, gdjèšto, gdjèkojī, gdjèčijī, gdjèkakav

kojetkȍ, kojèšta, –, koječìjī, kojekàkav

štòtko, štòšta, štòkojī, štòčijī, štòkakav

tkògod, štògod, kòjīgod, čìjīgod, kàkavgod

tko gȍd, što gȍd, koji gȍd, čiji gȍd, kakav gȍd

ma tkȍ, ma štȍ, ma kòjī, ma čìjī, ma kàkav

bílo tkȍ, bílo štȍ, bílo kòjī, bílo čìjī, bílo kàkav

tkȍ mu drȃgo, štȍ mu drȃgo, kòjī mu drȃgo, čìjī mu drȃgo, kàkav mu drȃgo

Pripomena. Osobito treba razlikovati neodređene zamjenice tkògod, štògod (tkȍgod, štȍgod), kòjīgod, čìjīgod, kàkavgod od dijelnih (distributivnih), koje su u istom liku, ali im je akcenat na god: tko gȍd, što gȍd, koji gȍd, čiji gȍd, kakav gȍd (Rešetar u svojoj Elementarnoj gramatici hrv. jezika za razliku od Maretića bilježi dijelne zamjenice: tkȍ gȍd, štȍ gȍd, kòjī gȍd, čìjī gȍd, kàkav gȍd).36 Između rastavljenih dijelova dijelnih zamjenica može doći i koja riječ (Tkȍ me gȍd vidi, lako će me prepoznati, Mogao bi tkȍ što gȍd reći).

Po funkciji. Po funkciji zamjenice se mogu podijeliti na:

a) imeničke, koje zamjenjuju imenice, a odgovaraju na pitanje tko?, što? Ovamo spadaju zamjenice lične s povratnom, pokazne, od upitnih tko, što i od neodređenih one, koje su složene sa tko, što;

b) pridjevske, koje zamjenjuju pridjeve (i brojeve), a odgovaraju na pitanje koji?, čiji?, kakav? Ovamo spadaju posvojne, pokazne zamjenice (pokazne mogu biti i imeničke), od upitnih koji, čiji, kakav, od neodređenih sve, koje su složene sa koji, čiji, kakav.

Po obliku. Po obliku zamjenice možemo podijeliti u imeničke, t. j. one, koje imaju jedan oblik za sva tri roda (ja, ti, mi, vi, sebe, tko, što), i pridjevske, kod kojih ista riječ ima posebne nastavke za svaki rod (sve ostale).

Uz lične i povratne zamjenice. Deklinacija. Ove ćemo zamjenice najprije prosklanjati:

O upotrebi naglašenih i nenaglašenih oblika. Naglašeni se oblici ovih zamjenica (u dat., gen. i akuz. sg.) upotrebljavaju:

1. kad je na zamjeničkom obliku sila govora:

Danas meni, sutra tebi.

Mene se ne boj : Ne boj me se.

Hvala tebi i tvome ocu : Hvala ti.

2. kad je zamjenica na početku rečenice ili kad stoji samostalno:

Vama se čini, da je to lako.

Njemu ljudi više ne vjeruju.

3. kad zamjenica stoji iza veznika a, i, ni, jer ti veznici imaju karakter suprotnosti ili isticanja:

Drugima vjeruje, a meni ne vjeruje.

Marko nam je govorio, da je i tebe vidio.

On nije ni nama ništa kazao.

4. uvijek uz prijedloge s genitivom i dativom:

Kod njega je sve u redu.

Došli su k nama, a ne k vama.

U drugim se slučajevima upotrebljavaju uglavnom nenaglašeni zamjenički oblici. Pritom moramo imati na umu, da enklitika u dat. mora uvijek doći ispred enklitike u gen. ili akuz. (Ne boj mi ga se). Osim toga valja znati i to, da se enklitika ju upotrebljava samo onda, kad se želi izbjeći kakofonija (ponavljanje istih slogova) upotrebom enklitike je (On ju je vidio); a enklitika si manje se upotrebljava (Teško si ga meni, Pomozi si sam) i radije se zamjenjuje naglašenim oblikom (sebe).37

O akcentu. Akcenat naglašenih oblika u g. d. a. l. sg. ličnih zamjenica ja, ti, on, ono i povratne zamjenice sebe može biti dvostruk, t. j.  ̏  ili ˋ. U zapadnim krajevima uobičajeniji je  ̏  (pa se onda oslabljeno prenosi na proklitiku: kòd mene), a u istočnim ˋ (kod mène).

Uz enklitike u akuz. sg. (me, te, se, nj) javljaju se često i proklitike, pa u tom slučaju „iskrsavaju“ akcenti na proklitikama (zá me, zá te, zá se, zȃ nj : ȕzā me, nȁdā te, pȍdā se, nȁdā nj), jer su ove enklitike nekad bile naglašene riječi.

U instr. sg. neke lične zamjenice dobivaju navezak, pa se u tom slučaju  ̑  pretvara u ˊ (mnȏm, njȋm, njȏm : mnóme, njíme, njóme).

Uz povratno-posvojnu zamjenicu. Za povratno-posvojnu zamjenicu svoj, -a, -e treba reći da se upotrebljava onda, kad se želi istaći, da nešto pripada subjektu. Međutim, pod utjecajem stranih jezika ova se zamjenica često pravilno ne upotrebljava. Dobro je zato reći:

Marko ima svoju knjigu.

a reč. Marko ima njegovu knjigu znači nešto sasvim drugo.

Kadšto ova zamjenica znači i neodređeno pripadanje, pripadanje svakome:

Teško svuda svome bez svojega.

Svatko svoje dužnosti zna.

Uz pokazne zamjenice. Pokazne su zamjenice po smislu nekako povezane uz pojedina lica: òvāj uz prvo, tȃj uz drugo, ònāj uz treće. (Kad kažemo, na pr., ovaj stol, mislimo na stol, koji se nalazi uz nas; kad kažemo onaj stol, mislimo na stol, koji se nalazi uz neko drugo lice...)

Uz upitne (odnosne) zamjenice. Upitne (odnosne) zamjenice tko, što imaju imeničku deklinaciju:

Upitne (odnosne) zamjenice kakav, kakva, kakvo, kolik, kolika, koliko dekliniraju se u pravilu kao i neodređeni pridjevi, ali se počinju sve više deklinirati kao određeni pridjevi.

Upitne (odnosne) zamjenice koji, čiji dekliniraju se kao određeni pridjevi s tim, što oblici u nekim padežima mogu biti i nestegnuti i stegnuti (kòjega : kȏga, kòjemu : kȏmu...).

Uz neodređene zamjenice. Neodređene zamjenice nȉtko, nȉšta, nȉkojī (nijèdan), nȉčijī, nȉkakav cijepaju se na dvoje, kad se ispred njih nađe proklitika, pa prvi dio ovih zamjenica dolazi ispred proklitike, a drugi iza proklitike:

Netko je zà nešto, a on nȉ za što.

Ne možeš ga prepoznati nȉ po čemu.

Ne nadaj se tome nȉ od koga.

Međutim, kad zamjenica nȉšta stoji mjesto imenice, ostaje nerazdijeljena i uz proklitiku:

Oni ga drže zà ništa.

Svijet nije stvoren ìz ništa.

I zamjenice tko, što, koji, čiji mogu biti u službi neodređenih zamjenica, obično u zavisnim rečenicama:

Ako tko dođe, recite mu, da nisam kod kuće.

Kad tko svira, ja rado slušam.

Zamjenički pridjevi. Među zamjenice ubrajaju se i zamjenički pridjevi: sȃm, sáma, sámo i sȁv, svȁ, svȅ.

Za zamjenički pridjev sȃm valja reći, da on ima dvostruko značenje, pa prema tome i dvostruku deklinaciju. Ako se deklinira po nominalnoj deklinaciji, onda ima značenje „osamljen“:

Sáma ga možemo najlakše svladati.

Sámu čovjeku nije dobro ni na jelu.

A ako se deklinira po pronominalnoj deklinaciji, onda ima značenje „sam glavom“:

Otišao sam sam, da se uvjerim na vlastite oči.

Za zamjenički pridjev sȁv, svȁ, svȅ treba reći da mu sred. rod ne glasi – svo (kako neki pišu), jer je oblik sve i historijski opravdan (*vьse → sve).

Prenošenje akcenta na proklitiku

Kad se nađu jednosl. proklitike uz zamjeničke oblike, koji su nekad bili naglašeni, a danas su enklitike, tada proklitike dobivaju ˊ (zá me, zá te, zá se, ali – zȃ nj, jer kombinacija proklitike i enklitike ima samo jedan slog); a kad se dvosl. proklitike nađu uz iste enklitike, tada proklitike dobivaju ̏  i ˉ (ȕzā me, nȁdā te, pȍdā se, nȁdā nj).

Ako izoliramo ove posebne slučajeve, neoslabljeno se prenosi akcenat na proklitiku samo u instr. sg. ličnih zamjenica ja, ti i povratne zamjenice sebe (sȁ mnōm, prȅd tobōm, sȁ sobōm, prȅda mnōm, mȅđu sobōm...), a u svim drugim slučajevima zamjenički se akcenat na proklitiku prenosi oslabljeno (kòd mene, kòd njega, prèd nama, međù nama, međù vama, izà njīh, izmeđù vās, izà sebe, iznàd tvōga, ù svōme, pò nešto, zà svašto...).

3.11. Brojevi

Brojevi su riječi (dijelom promjenljive), kojima izražavamo brojne odnose.

Brojevi se dijele u pet skupina:

1. glavni ili kardinalni (njima odgovaramo na pitanje koliko?): jedan, dva, tri, četiri, pet, sto, tȉsuća, milijun...;

2. redni ili ordinalni (kojima odgovaramo na pitanje koji po redu?): pȓvī, -ā, -ō, drugi, jedanaesti, dvádeset pȓvī, sto devedeset deveti, dvjestoti, tȉsućī (tȉsućnī), hìljadī (hìljaditī), dvòtisućī (dvȉje tȉsućī), četveròtisućnī, milìjūntī, milijardni...;

3. priložni ili adverbijalni, koji se dijele u dvije skupine: a) priložni brojevi, koji se tvore od glavnih brojeva (njima odgovaramo na pitanje koliko puta?): jedàmpūt, dvápūt, pȇt púta..., b) priložni brojevi, koji se tvore od rednih brojeva (njima odgovaramo na pitanje koji put?): pȓvī pȗt, drugi put, peti put...;

4. dijelni ili distributivni (njima odgovaramo na pitanje po koliko?): po jèdan, pȍ dvā, pȍ trī, pȍ stō, po milìjūn...;

5. (u)množni ili multiplikativni (njima odgovaramo na pitanje kolikostruk?): jednòstruk, dvostruk, trostruk, peteròstruk (petorostruk), stostruk; dvojak, trojak.

Deklinacija brojeva

Svi se redni brojevi dekliniraju kao određeni oblici pridjeva (pritom je u složenim rednim brojevima samo posljednji broj redni), a od glavnih brojeva mijenjaju se danas samo neki (iako su se nekad svi glavni brojevi mijenjali).

Broj jedan, jedna, jedno mijenja se po pronominalnoj deklinaciji, a može imati i pl., kad znači: a) isti (Oni su jednih godina), b) neki (Jedni stoje, a jedni sjede), c) kad stoji uz imenice, koje imaju samo pl. (jedna vrata, jedne vile), d) kad stoji uz imenice, koje u pl. čine naročitu cjelinu (jedni svatovi, jedne opanke).

Nijèdan se sklanja kao i jedan, samo što ga prijedlog može rascijepiti u dva dijela (ni u jednoj knjizi, ni s jednim čovjekom).

Brojevi dva, oba (obadva), tri, četiri imaju dvojinu:

Pripomena. U d. l. i. upotrebljavaju se za m. i n. i oblici dvàma, obadvàma.

Kad dođu s prijedlogom, ni ovi se brojevi često ne dekliniraju pa stoje zajedno s imenicom u akuz. du. (tada se svi prijedlozi slažu s ovim padežom):

Dođoše ljudi iz dvaju sela. (gen.) : Dođoše ljudi iz dva sela. (akuz.)

Tražio sam ga u trima kućama. (lok.) : Tražio sam ga u tri kuće. (akuz.)

Pred objema kućama stoji po jedna lipa. (instr.) : Pred obje kuće stoji po jedna lipa. (akuz.)

Kad su ovi brojevi bez prijedloga, onda se osjeća jača potreba za dekliniranjem:

Poručio sam ovim trima djevojkama.

Ostavio je sve svoje blago četirma sinovima.

Međutim, ako je izričaj pritom u gen. pl., tada broj može biti i indeklinabilan:

Na svršetku ovih triju nedjelja : Na svršetku ove tri nedjelje.

Sastanak četiriju ministara : Sastanak četiri ministra.

Brojevi od pet dalje (izuzevši složene brojeve veće od dvadeset, kojima je posljednja znamenka jedan, dva, tri, četiri) uopće se ne dekliniraju. Nezgodnost se njihove nepromjenljivosti ne osjeća, ako zajedno s imenicom (u gen. pl.) dođu u nom., gen., akuz.:

Sagrađeno je deset kuća.

Donio je dvadeset knjiga.

ili ako se nađu iza prijedloga:

Stigao je s trideset vojnika.

Bio je u šest sela.

Međutim, ako ovakav indeklinabilan broj s imenicom u sintaktičkoj upotrebi treba da dođe u dat. ili instr. bez prijedloga, da ne bi došlo do nespretnih konstrukcija (Rekoh sedam ženama, Poručih pet drugovima), glavni broj obično zamjenjujemo brojnom imenicom, ako se radi o muškoj čeljadi (petorica, šestorica, sedmorica...), ili brojnim pridjevom, ako se radi o ženskom ili miješanom rodu (petori, šestori, sedmori...):

Poručih petorici drugova.

Rekosmo sedmorim ženama.

Objavismo ovu vijest petorim selima.

Bilješka. Brojevi stȍtina, tȉsuća, hìljada imenice su žen. roda, ali u kongruenciji brojeva osobito rado dolaze u okamenjenom akuzativnom obliku:

Pojavilo se tisuću i pedeset vojnika.

Od tisuću osam stotina četrdeset osme nastupa novo raspoloženje.

Brojne imenice i brojni pridjevi

Umjesto glavnih brojeva vrlo se često služimo brojnim imenicama (dvòjica, tròjica, petòrica...; dvȍje, trȍje, pȅtero...) i brojnim pridjevima (dvȍji, trȍji, čȅtvori, pȅtori, sȅdmori...).

Brojne imenice na -ica upotrebljavaju se za brojenje muške čeljadi (trojica učenika, osmorica momaka), a dekliniraju se kao imenice žen. roda na -a.

Brojne imenice dvoje, troje, četvoro... upotrebljavaju se:

a) kad se broji nešto živo, što je različitog roda, dobi i vrste (dvoje djece, troje siročadi, četvoro štenadi), a rado dolaze i uz imenicu jaje (dvoje, troje jaja);

b) uz gen. ličnih zamjenica, kad su pomiješani rodovi (nas dvoje, njih sedmoro);

c) kad stoje same bez imenice ili uz pokaznu zamjenicu sred. roda (Rasjekao je tele na dvoje, Ovo troje valja dobro pamtiti).

Dekliniraju se na poseban način:

Opaska. Kao čȅtvoro dekliniraju se i druge brojne imenice na -oro.

Bilješka. Uz brojne imenice na -ica imenica se nalazi uvijek u gen. pl. I lična se zamjenica nalazi u gen. pl., ako je brojna imenica u n. g. a. v., a inače se slaže s brojnom imenicom u padežu:

Nas ćemo trojica sutra na put : Otići ću s njima trojicom.

Isto to važi i za druge brojne imenice, samo što one, kad dođu s prijedlozima, vrlo rado ostaju nepromijenjene:

Nama dvoma nitko ne će da pomogne.

Došla je žena s troje djece; podaj svakome od njih troje po jednu jabuku.

Brojni pridjevi (dvoji, troji, četvori...) stoje obično:

a) uz imenice, koje imaju samo pl. (dvoje gusle, troje vile);

b) uz imenice, koje u pl. čine naročitu cjelinu (dvoji jadi, troji svatovi);

c) ovi nam brojni pridjevi – kako to već jednom rekosmo – služe i za uklanjanje nepriličnosti, koja nastaje zbog indeklinabilnosti većine glavnih brojeva, ako se radi o ženskom ili miješanom rodu:

On se ne raduje toliko onim devedeset i devetorim ovcama, koliko jednoj izgubljenoj.

Meni, braćo, oči izvadiše i mojijem osmerim snahama.

Ovi se brojni pridjevi najčešće upotrebljavaju u n. a. v. pl., ali se mogu upotrebljavati i u drugim padežima, pa se onda dekliniraju i imaju sva tri roda:

Bilješka. U brojnim imenicama i brojnim pridjevima susretali smo se s oblicima četvorica, četvoro, četvori... Treba reći, da su jednako dobri i oblici četverica, četvero, četveri, ali su prvi oblici, čini se, prošireniji.

Prenošenje akcenta na proklitiku

Neoslabljeno se prenosi na proklitiku akcenat s glavnih brojeva (zȁ dvā, pȍ deset, pȍ stō, nȁ dvoje, nȁ četvero, zȁ obje), a oslabljeno se prenosi na proklitiku akcenat s rednih brojeva (òd pvōga, zà trećū, ù drugū, zà šēstī, nà stōtōm).

3.12. Glagoli

Glagoli su promjenljive riječi, kojima izričemo radnju, zbivanje ili stanje: orati, cijepati, pisati, učiti; grmjeti, sijevati, tutnjiti, sniježiti; stajati, ležati, padati, visjeti.

Glagoli po trajanju radnje

Glagoli se po trajanju radnje, zbivanja ili stanja dijele u trajne (nesvršene) ili imperfektivne (orati) i trenutne (svršene) ili perfektivne (pasti). Praktično se mogu razlikovati jedni od drugih po tome, što se na pitanje što sada radiš? može sa smislom odgovoriti samo trajnim glagolom (pišem, orem, skačem, igram se, ali: uradim?, upišem?, zaigram se?); isto tako glagoli se početi, prestati mogu dopuniti sa smislom samo trajnim glagolom (početi učiti, prestati raditi; ali: početi naučiti?, prestati izraditi?).38

Bilješka. Neki, međutim, glagoli (vidjeti, čuti, ručati, večerati, uzrokovati, razumjeti, telefonirati, telegrafirati...) mogu biti i trajni i trenutni, pa ćemo tek po njihovoj sintaktičkoj službi moći razabrati, da li su upotrebljeni kao trajni (Ja dobro vidim, ali ne čujem dobro) ili kao trenutni (Kada vidim, tada ću tek vjerovati, Ako čujete, da su oni ozdravili, svakako ćete ih pohoditi). S druge strane glagoli biti, htjeti u prezentu imaju posebne oblike, koji označuju trajnost (jesam ili sam, hoću ili ću), i posebne oblike, koji označuju trenutnost (budem, htjednem), zanijekani perfektivni glagol dati postaje imperfektivan (ne može se stoga reći: Ako imam, dam, nego – Ako imam, dajem, ali – Ako nemam, ne dam) i t. d.

Imperfektivni glagoli. Imperfektivni glagoli nisu svi jednako trajni, pa ih stoga dijelimo u dva skupa:

1. neprekidni (durativni), kojima radnja može besprekidno trajati (tresti, plesti, kupovati, nositi);

2. učestali (iterativni), kojima se trajna radnja prekida i opet nastavlja (pobolijevati, polijetati, zabadati). Ovi se učestali (iterativni) glagoli dijele opet u dvije skupine:

a) učestali (iterativni) glagoli prvoga stupnja, koji se tvore s infiksima -a-/-ja- (poglédati, razmišljati);

b) učestali (iterativni) glagoli drugoga stupnja, koji se tvore s infiksima -ava-, -java-, -iva- (pregledavati, popunjavati, primamljivati).

Pripomena. Neki učestali glagoli imaju samo prvi stupanj (nalagati, razmatrati), neki opet samo drugi stupanj (svršavati, primamljivati), a neki i prvi i drugi stupanj (poglédati : pogledavati, izmišljati : izmišljavati).

Perfektivni glagoli. Perfektivni glagoli nisu svi jednaki po svršenosti, pa i njih dijelimo u nekoliko skupova:

1. perfektivni glagoli, koji označuju čistu svršenost bez isticanja početka ili svršetka trenutne radnje (odgovoriti, reći, skočiti);

2. perfektivni glagoli, kojima se osobito naglašava početak ili svršetak perfektivne radnje:

a) početno-trenutni (inhoativni) glagoli, kojima se osobito naglašava početak svršene radnje (progovoriti, propjevati, progledati, početi);

b) završno-trenutni glagoli, kojima je težište na isticanju svršetka perfektivne radnje (svršiti, prispjeti, stići, doći);

3. perfektivni glagoli, koji naglašavaju svršenost radnje, koja je ipak neko vrijeme trajala (prespavati, prehraniti se, prenoćiti);

4. iterativno-perfektivni glagoli (popucati, porazbolijevati se, pozobati, poubijati, poizvaljivati).

O glagolskom aspektu

Razlikovanje trajanja glagolske radnje značajna je indoe. osobina, koja se sačuvala osobito u slavenskim jezicima, u kojima je trajanje glagolske radnje uključeno često već i u samoj glagolskoj osnovi (tako da je moguće govoriti o perfektivnim i imperfektnim osnovama). Ovu pojavu zovemo glagolskim vidom ili glagolskim aspektom.

U našem se jeziku (koji među slavenskim jezicima ponajviše koristi široke izražajne mogućnosti glagolskog aspekta) dosta često mogu od jednoga korijena napraviti po dvije, pa čak i po tri i četiri osnove, od kojih su jedne imperfektivne, a druge perfektivne (premda, opet, ima i osnova, koje uopće ne podliježu glagolskom aspektu). S druge strane perfektivni se glagol dade u našem jeziku napraviti i spajanjem imperfektivnoga glagola s jednima, sa dva ili sa tri prefiksa. O tome ćemo nešto preglednije progovoriti:

1. ako se od jednoga korijena može napraviti samo jedna osnova, t. j. jedan složeni glagol, onda je on redovno trajan (plesti, krasti, rasti, tresti, piti, ginuti, tonuti, trpjeti, kopati, glodati, pisati...).

Opaska. Izuzimlje se od toga samo glagol reći, koji je perfektivan.

Ako takvi glagoli dobiju prefiks, oni postaju perfektivni (oplesti, ukrasti, zarasti, protresti, napiti, poginuti, potonuti, strpjeti se, iskopati, oglodati, zapisati, poreći...).

Pripomena. Prefiks kod nekih glagola ove skupine označuje pored perfektivnosti i pravac vršenja radnje (iskopati, ukopati, zakopati, pokopati...).

2. ako se od jednoga korijena mogu napraviti dvije osnove, t. j. dva nesložena glagola, onda je obično jedan trenutan, a drugi trajan (baciti : bacati, viknuti : vikati, dati : davati, platiti : plaćati...), a vrlo su rijetko oba takva glagola trajna (nositi : nosati, sjeći : sjecati, hoditi : hodati, spati : spavati...).

Ako takvi trajni glagoli dobiju prefiks, neki od njih postaju trenutni, a neki i dalje ostaju trajni (pobacati, posjeći; uvoditi, iznositi, prenositi, izvoziti, povraćati...).

3. ako se od jednoga korijena mogu napraviti tri osnove, t. j. tri nesložena glagola, onda je obično jedan od njih trajan, a ostali trenutni ili jedan trenutan, a ostali trajni (dići : dignuti : dizati, pasti : padnuti : padati, skoknuti : skočiti : skakati, svanuti : svitati : svanjivati, zinuti : zjati : zijevati...), a vrlo su rijetko sva tri glagola trajna (štititi : provinc. čatiti : čitati, cvasti : provinc. cvatiti : cvjetati).

Ako trajni glagoli iz ove skupine dobiju prefiks, onda neki od njih postaju trenutni, a neki ostaju i dalje trajni (pročitati, iscvjetati, poskakati; podizati).

4. ako se od jednoga korijena mogu napraviti četiri osnove, t. j. četiri nesložena glagola, onda su dva trajna, a dva trenutna (leći : legnuti : ležati : lijegati, sjesti : sjednuti : sjedati : sjediti...).

Opaska. Izuzetak je od toga samo glagol gnati : goniti : gonjati : ganjati.

Ako trajni glagoli iz ove skupine dobiju prefiks, onda neki od njih postaju trenutni, a neki ostaju i dalje trajni (izagnati, polijegati; proganjati).

Bilješka. Kod nekih glagola s prefiksom o imperfektivnosti i perfektivnosti odlučuje samo akcenat i kvantiteta (prègledati : preglédati, ràskidati : raskídati, nàsjecati : nasijècati, òpjevati : opijèvati...).

Trenutni glagoli s prefiksom ostaju trenutni i onda, kad dobiju još jedan prefiks (uhvatiti : obuhvatiti, domisliti se : predomisliti se, okrenuti : preokrenuti), ali ako trajni glagoli s prefiksom dobiju još jedan prefiks, najčešće postaju trenutni, i to iterativno-perfektivni (namještati : ponamještati, zaboravljati : pozaboravljati, poklanjati : ispoklanjati), a sasvim rijetko ostaju i dalje trajni (nalaziti : pronalaziti, prodavati : preprodavati, poznavati : raspoznavati). Međutim, glagoli složeni s tri prepozicije uvijek su trenutni, i to iterativno-perfektivni (poizostavljati, isporazbolijevati se, poisprelamati, poispremetati, poizodgrizati...). Dešava se, konačno, i to, da neki trajni glagoli (hoditi, hvatati, skakati, sjedati, lijegati...) s nekim prefiksima postaju perfektivni, a s nekim ostaju i dalje imperfektivni: do-(hoditi) : po-(hoditi); pri-, za-(hvatati) : na-, po-(hvatati); u-, pre-(skakati) : po-(skakati); pod-, za-, pred-(sjedati) : po-(sjedati); raz-(lijegati) : po-(lijegati)...

Glagolski aspekt vrlo je bogat, raznoličan i zamršen, ali zbog bogatstva i izražajnosti zaslužuje uvijek veliku pažnju, pa zato nije čudo, što mu je Leskien u svojoj gramatici posvetio pedesetak stranica, Maretić o njemu raspravljao u pet paragrafa svoje gramatike, a nedavno o njemu pisao Đuro Grubor opširnu studiju.39

Glagoli po objektu

Glagoli se mogu dijeliti po trajanju radnje, ali je isto tako važna i podjela glagola po objektu, po kojoj se svi glagoli dijele u tri velike skupine: 1. prelazni ili tranzitivni (graditi), 2. neprelazni ili intranzitivni (rasti), 3. povratni ili refleksivni (čuvati se).

Prelazni. Prelaznim glagolima zovemo one glagole, s kojih radnja prelazi na objekt u akuzativu:

Pišem pismo.

Gradim kuću.

Orem njivu.

Pripomena. Taj se objekt u akuzativu ne mora uz prelazne glagole uvijek izricati, već se može i zamišljati. A često se ne izriče upravo zato, što se težište stavlja na vršenje glagolske radnje:

Orač ore.

Ovo pseto grize.

Kokoš je pronijela.

Zašto ne štediš?

Opaska. O objektu u akuzativu (bližem ili direktnom objektu) i njegovim podvrstama (akuz. unutrašnjega objekta, akuz. rezultata i akuz. izvanjskoga objekta) v. u „Sintaksi padeža“!

Neprelazni. Neprelazni glagoli jesu oni glagoli, koji nemaju uza se objekta u akuzativu, već u genitivu, dativu, instrumentalu ili im glagolska radnja prelazi na prijedlog povezan s nominalnim pojmom:

Idem svojim putem.

Prosto zrakom ptica leti.

Mirujem u hladovini.

Sjedim na stocu.

Bilješka. Neprelazni glagoli mogu ponekad postati prelazni, ako se slože s prepozicijom (ići : naći, pasti : napasti, spavati : uspavati, skočiti : preskočiti...).

Povratni. Povratni su glagoli oni glagoli, koji uza se imaju povratnu zamjenicu se. Prema svojim značenjima ovi se glagoli dijele u tri vrste: a) pravi refleksivni (čuvati se), b) nepravi refleksivni (bojati se), c) recipročno-refleksivni (pozdravljati se).

Pravi refleksivni glagoli jesu oni glagoli, kojima se glagolska radnja vraća na subjekt (uz njih je i subjekt i objekt zapravo isto lice ili predmet). U takvih se pravih refleksivnih glagola enklitički oblik povratne zamjenice može zamijeniti naglašenim oblikom, a da pritom glagol i zamjenica ne izgube smislenu vezu:

Ljudi se umivaju svaki dan : Ljudi sebe umivaju svaki dan.

Tko se ne zna čuvati, taj lako strada : Tko sebe ne zna čuvati, taj lako strada.

Pripomena. Ovi su pravi refleksivni glagoli ustvari prelazni glagoli, pa ako se zamjenica se zamijeni nekim drugom objektom u akuzativu, dobiju se prelazni glagoli (čuvam se : čuvam ovce).

Bilješka. Iz činjenice, da se radnja pravih refleksivnih glagola vraća na subjekt, slijedi i druga činjenica, da se takvim pravim refleksivnim glagolima može izricati pasivna radnja. Tada tek iz smisla razabiremo, da li se radi o refleksivnoj ili o pasivnoj upotrebi nekoga glagola:

Vino se pije.

Taj se čovjek zove Petrović.

Vatra se slamom ne gasi.

Ovaj se slučaj često ističe.

Ima, međutim, i takvih rečenica, u kojima nije jasno, da li je refleksivna zamjenica u refleksivnoj ili u pasivnoj upotrebi, pa nam onda može pomoći samo šire zavirivanje u kontekst. Da ne bi došlo do koincidencije, obično se takve pasivne rečenice obraćaju u aktivne. Par primjera koincidencije:

Takvi se pisci slabo hvale. (Takvi pisci slabo hvale sami sebe?, Takve pisce kritičari slabo hvale?)

Ivan se brije svake subote. (Ivan sam sebe brije svake subote?, Brijač brije Ivana svake subote?)

Pripomena. Usput možemo reći, da u pasivnoj rečenici pojam, na kojem se vrši radnja, može biti samo u nominativu, pa je dobro kazati:

Vatra se slamom ne gasi.

Čita se Šenoa.

A nikako:

Vatru se slamom ne gasi.

Čita se Šenou.

Nepravi refleksivni glagoli imaju uza se povratnu zamjenicu se, koja se ne osjeća kao objekt u akuzativu, pa se zbog toga i ne može proširiti na svoj naglašeni oblik, jer se glagolska radnja ovih glagola ne vraća na subjekt. Ovakvi glagoli mogu imati uza se objekt u genitivu, dativu, instrumentalu, a i objekt s prijedloškim izričajem (pritom se refl. se ne mijenja!):

Tko se boji vrabaca, neka ne sije proje. (obj. u genitivu)

Čudim se bratu. (obj. u dat.)

Ponosim se svojim radom. (obj. u instr.)

Brinem se za sirotinju. (objekt s prij. izričajem)

Nepravi refleksivni glagoli mogu postati i od nekih prelaznih glagola, ako se tim prelaznim glagolima doda refleksivna zamjenica se (topiti se, sušiti se, okretati se, rušiti se, hladiti se...), a onda znače, da se nešto zbiva samo od sebe:

Snijeg se topi.

Drvo se suši.

Juha se hladi.

Mjesec se okreće oko Zemlje.

Bilješka. I ovdje ponekad može doći do koincidencije refleksivne i pasivne upotrebe; na pr. u reč.:

Kuća se ruši. (Kuća je toliko stara, da se sama od sebe ruši?, Kuću ruše radnici?)

Recipročno-refleksivni glagoli izriču radnju koju uzajamno ili recipročno vrši nekoliko subjekata s raznih strana:

Mi se pozdravljamo.

Krave se bodu.

Dječaci se tuku.

Bilješka. I u ovom trećem slučaju može doći do koincidencije recipročno-refleksivne i pasivne upotrebe glagola:

Ova se dva čovjeka hvale. (rec. refl. Ova dva čovjeka hvale jedan drugoga?, pas. Mnogi hvale ova dva čovjeka?, prav. refl. Ova su dva čovjeka samohvalisava?!)

Osim pravog, nepravog i recipročnog značenja refleksivnih glagola susreće se i četvrto, manje prošireno značenje refleksivnih glagola, kojim se izriče, da netko ima volju da čini ono, što glagol znači:

Puši mi se.

Pjeva mi se.

Kovaču se danas kuje.

ili da do vršenja glagolske radnje dolazi nehotično, bez mogućnosti utjecaja naše volje:

Drijema mi se.

Spava mi se.

Vrti mi se u glavi.

Pripomena. U takvu slučaju uz refleksivni glagol mora doći dativ imenice ili zamjenice.

Bilješka 1. Neki glagoli imaju isto značenje, kad su s povratnom zamjenicom ili bez nje (početi : početi se, svršiti : svršiti se, skrbiti : skrbiti se...). Ponekad se ipak opažaju i neke razlike u značenju tih glagola (Vojska kreće na dalek put : Mi se krećemo u krugu).

Bilješka 2. Neki su glagoli refleksivni u dijalektu, a nisu u književnom jeziku (up. kajk. plakati se, sjesti se, ustati se : knjiž. plakati, sjesti, ustati).

Glagoli po tvorbi

Glagoli kao najpromjenljivije riječi imaju vrlo mnogo glagolskih oblika: nekoliko glagolskih vremena, nekoliko glagolskih priloga, pridjeva, načina; glagolsku radnju može vršiti nekoliko lica, može je vršiti subjekt, a može se vršiti i na subjektu... Neki glagoli imaju čak do dvjesta raznih oblika. Zbog svega toga glagole dijelimo još i u korjenite, izvedene i složene.

Da bismo, međutim, mogli razlikovati korjenite glagole od izvedenih i složenih, moramo uvijek dobro lučiti korijen glagola od glagolskih nastavaka.

Korijen je onaj dio riječi, u kojemu je njezino temeljno značenje. Korijen se obično sastoji od jednoga vokala ili od jednoga vokala i jednoga, dvaju, triju, četiriju konsonanata. Korijen, koji se sastoji samo od jednoga vokala vidi se na pr. u infinitivu glagola ob-u-ti, ali su češći korijeni od dva glasa (pi-ti, ču-ti, or-a-ti), od tri glasa (sta-ti, *pad-ti → pasti, *mog-ti → moći, *pek-ti → peći, vid-je-ti, nos-i-ti), od četiri glasa (*krad-ti → krasti, *plet-ti → plesti, *rast-ti → rasti), a ima korijena i od pet glasova (*strig-ti → strići, prask-a-ti, *zvizg-nu-ti → zviznuti).

U fleksibilnim jezicima korijeni ne postoje sami za se, već uvijek s nastavcima.

Nastavak je onaj dio riječi, kojim se bitno značenje, koje je u korijenu, potanje određuje, specificira. Nastavci mogu biti osnovni i oblični. Osnovni se nastavci pridodaju korijenu, da bi mu dali specifično značenje, a čine zajedno s korijenom osnovu riječi. Na osnovu se, dalje, dodaju oblični nastavci, koji su kod imenica padežni, a kod glagola lični. Tako korijenu *pis- možemo dodavati različite osnovne nastavke, o kojima ovisi, da li će taj korijen označivati, da se ta radnja vrši (-a-), ili vršioca te radnje (-ar), sredstvo, kojim se vrši ta radnja (-aljk-), rezultat vršenja te radnje (-m-)..., a time dobijamo niz osnova (pisa-, pisar-, pisaljk-, pism-...), koje s obličnim nastavcima čine potpune riječi (pisati, pisarь → pisar, pisaljka, pismo).

Bilješka 1. Mnogi korijeni, od kojih se tvore različite riječi, zadržavaju u svim tim riječima isti korijenski vokal (znati, znanje, znalac, poznavač, znanost), ali neki korijeni dobivanjem određenih sufiksa mijenjaju svoj korjeniti vokal (teći, tok, utjecati, natakati). O ovoj pojavi, koja je karakteristična za indoe. jezike, a zove se prijevoj ili alternacija, već smo govorili u nauci o glasovima.

Bilješka 2. Ponekad nam se čini, da i čist korijen može vršiti funkciju nekog potpunog oblika (up. 2. 3. sg. aor. glag. čuti), što bi se protivilo bitnoj osobini indoe. jezika, da korijeni u njima nikad ne mogu stajati sami za se. Ako pažljivije proučimo te slučajeve s gledišta historije jezika, vidjet ćemo, da ni u njima korijeni ne stoje sami za se.

Opaska. Ovime smo donekle zašli i u tvorbu riječi, o kojoj posebno ne možemo govoriti u okviru ovih skripata, iako ona predstavlja zapravo poseban dio gramatike.

Korjenitim ili primarnim glagolima zovemo one glagole, u kojima su oblični ili osnovni nastavci za tvorbu glagola dodani direktno na korijen. Možemo ove korjenite glagole podijeliti opet u dvije skupine:

a) korjeniti glagoli, u kojima je korijenu direktno dodan oblični nastavak (*rekti → reći, tres-ti, *mogti → moći, *id-ti → ići);

b) korjeniti glagoli, u kojima je korijenu dodan direktno i osnovni i oblični nastavak (nos-i-ti, voz-i-ti, čuv-a-ti, vid-je-ti, si-ja-ti, kup-ova-ti).

Izvedene ili sekundarne glagole dijelimo u deverbativne, t. j. one, koji su izvedeni od osnova drugih glagola (skakutati : skakati, pucketati : pucati), i denominalne, t. j. one, koji su izvedeni od imeničke ili pridjevske osnove (prosjačiti : prosjak, darovati : dar, jačati : jak, mudrovati : mudar).

Složeni glagoli najčešće su sastavljeni od prijedloga i glagola (pokupovati, izraditi), rjeđe od imenica i glagola ili pridjeva i glagola (dangubiti, zlopatiti, blagosloviti), a nešto češće od složene imenice i glagola ili složenog pridjeva i glagola (dvoumiti, besposličiti, stramputičiti, ozlovoljiti se, objelodaniti).

Tvorba glagolskih oblika

Pri tvorbi glagolskih oblika treba ponajprije znati razlikovati infinitivnu osnovu (koja se zove još i infinitivno-aoristnom, jer se od nje redovno tvori aorist) od prezentske osnove.

Infinitivnu osnovu dobijemo tako, da odbacimo infinitivni nastavak -ti (tres-ti, lomi-ti, živje-ti, veza-ti, kupova-ti), a prezentsku osnovu dobijamo odbacivanjem prezentskih nastavaka (plet-em, tres-em, nos-im, čuv-am, kupu-jem).

Pripomena. Te dvije osnove redovno se podudaraju kod glagola, u kojima je oblični nastavak dodan direktno korijenu (*plet-ti → plesti, tres-ti, ču-ti), pa je tvorba glagolskih oblika od ovih glagola jednostavnija nego od onih, kojima se ove dvije osnove razlikuju.

Ima, međutim, i glagola, kojima je teže odrediti infinitivnu i prezentsku osnovu, a to su oni glagoli, kojima su se u osnovi desile neke glasovne promjene. Tu nam najčešće pomaže poznavanje historije našega jezika. Tako bi s gledišta današnjega književnog jezika glagolu kleti, kunem infinitivna osnova bila kle-, a prezentska kun-, premda taj glagol spada u korjenite glagole, koji oblične nastavke dobijaju direktno na korijen, pa bi mu se, prema tome, i infinitivna i prezentska osnova imale podudarati. One se ustvari i podudaraju, samo što pritom treba znati, da skupina klьn daje drukčiji refleks ispred suglasnika, a drukčiji ispred samoglasnika (*klьn-ti → klę-ti → kleti : klьn-ǫ → kln-ǫ → kun-em).

Pri određivanju prezentske osnove nije uvijek najsretnije odbacivati prezentski nastavak u 1. sg., već u 3. pl., i to zbog toga, jer u 1. sg. češće dolazi do glasovnih promjena (peći, pečem, 3. sg. pek-u, pa je prez. osnova pek-). Osim toga prezentski nastavak -jēm često izazivlje promjenu korjenitog suglasnika, pa u tom slučaju treba restaurirati prezentsku osnovu uklanjajući rezultate jotovanja (glagolima pisati, pišem i skakati, skačem prezentske su osnove stoga pis-, skak-).

Dobro razlučivanje infinitivne i prezentske osnove važno je zbog toga, što se neki glagolski oblici tvore od infinitivne (uz infinitiv redovno i aorist, oba glagolska pridjeva, glagolski prilog prošli i – imperfekt u nekih glagola), a drugi od prezentske osnove (uz prezent redovno i glagolski prilog sadašnji, imperativ i imperfekt većine glagola) i pritom zadržavaju i akcenat osnove, od koje se prave. Ta bi se tvorba glagolskih oblika pregledno mogla prikazati ovako:

1. Glag. vremena. Za tvorbu prezenta danas postoje četiri skupine nastavaka:

a) -ēm, -ēš, -ē, -ēmo, -ēte, -ū (trés-ēm)

b) -jēm, -jēš, -jē, -jēmo, -jēte, -jū (čȕ-jēm)

c) -ām, -āš, -ā, -āmo, -āte, -ajū (čȗv-ām)

d) -īm, -īš, -ī, -īmo, -īte, -ē (nȍs-īm)

Pripomena. Glagol mòći sačuvao je u prezentu starije nastavke (mògu, mȍžēš, mȍžē, mȍžēmo, mȍžēte, mȍgū). Glagol bȉti može imati trostruke oblike u prezentu (jèsam, jèsi, jȅst, jèsmo, jèste, jèsu : enkl. sam, si, je, smo, ste, su : bȕdēm, bȕdēš, bȕdē, bȕdēmo, bȕdēte, bȕdū); slično je i s glagolom htjȅti (hòću, hȍćēš, hȍćē, hȍćēmo, hȍćēte, hȍćē : enkl. ću, ćeš, će, ćemo, ćete, ćē : htjȅdnēm, htjȅdnēš, htjȅdnē, htjȅdnēmo, htjȅdnēte, htjȅdnū).

Aorist se tvori s pomoću dvojakih nastavaka, od kojih se jedni dodaju na infinitivnu osnovu, ako ona završava na vokal, a drugi na infinitivnu osnovu, ako ona završava na konsonant:

a) -h, -, -, -smo, -ste, -še (čȕ-h)

b) -oh, -e, -e, -osmo, -oste, -oše (pèk-oh)

Pripomena. U 1. sg. i u pl. aorist uvijek ima akcenat infinitiva, a i u 2. 3. sg., ako glagol u infinitivu završava na -jeti (bdjeti, razumjeti) ili na -nuti, -ati, a usto u infinitivu ima ˊ (krénuti, bléjati). U drugih glagola akcenat se obično mijenja, i to tako, da oblici u 2. 3. sg. aorista dobiju jedan od silaznih akcenata na prvom slogu i dužinu na zadnjem (potònuti, 2. 3. sg. aor. pȍtonū).

Imperfekt se tvori s pomoću trojakih nastavaka, koji se dodaju prezentskoj (rjeđe infinitivnoj) osnovi:

a) -āh, -āše, -āše, -āsmo, -āste, -āhu (čȗv-āh)

b) -jāh, -jāše, -jāše, -jāsmo, -jāste, -jāhu (vȍl-jāh)

c) -ijāh, -ijāše, -ijāše, -ijāsmo, -ijāste, -ijāhu (trés-ijāh)

Perfekt je složeno glagolsko vrijeme, a tvori se od trajnoga (obično enklitičkoga) oblika prezenta glagola biti i radnog pridjeva glagola, koji se spreže (jȃ sam pítao : pítao sam).

Pluskvamperfekt je također složeno glagolsko vrijeme, a tvori se od imperfekta ili perfekta pomoćnog glagola biti (bȉjāh, bjȅh ili bȉo sam) i radnog pridjeva glagola, koji se spreže (bȉjāh, bjȅh ili bȉo sam pítao).

Futur I. tvori se od trajnoga (obično enklitičkoga) oblika prezenta glagola htjeti i infinitiva glagola, koji se spreže (pítat ću : jȃ ću pítati).

Futur II. tvori se od trenutnoga oblika prezenta glagola biti i radnoga pridjeva glagola, koji se spreže (bȕdēm pítao).

2. Glag. načini. Imperativ je djelomično prosti (u 2. sg. i 1. 2. pl.), a djelomično složeni glag. način (u 3. sg. i 3. pl.). Prosti oblici imperativni tvore se od prezentske osnove dodavanjem nastavaka:

a) -i, -imo, -ite

b) -j, -jmo, -jte

c) -ji, -jimo, -jite

Nastavke -j, -jmo, -jte dobijaju glagoli, kojima se prezentska osnova završava na vokal (čuj!, bij!, čuvaj!, sij!, kljuj!, kupuj!) ili na -j (broj!, kroj!, znoj se!); nastavke -ji, -jimo, -jite dobijaju glagoli 2. razreda V. vrste (*vez-ji → veži!); a svi ostali glagoli dobijaju u imperativu nastavke -i, -imo, -ite (pleti!, beri!, nosi!, reci!).

Pripomena. Glagoli s nastavcima -j, -jmo, -jte obično zadržavaju akcenat prezentske osnove (vlȃdāj!, pȋtāj!, kùpūj!, dàrūj!) osim u slučajevima, gdje dolazi do duljenja po položaju (čȗj!, bȋj!, kȗj!). Glagoli s imperativnim nastavcima -i, -imo, -ite, -ji, -jimo, -jite imaju u imperativu obično akcenat infinitivne osnove (tòni!, nòsi!, vrȉ!, píši!, hváli!).

Bilješka. Za 3. sg. i pl. imperativa služe oblici 3. sg. i pl. prezenta, pred kojima stoji riječ neka (neka radi!, neka uče!).

Kondicional sadašnji tvori se od enklitičkog oblika aorista glagola biti i radnog pridjeva glagola, koji se spreže (pítao bih : jȃ bih pítao).

Kondicional prošli tvori se od kondicionala sadašnjeg glagola biti i radnog pridjeva glagola, koji se spreže (bȉo bih pítao : jȃ bih pítao).

3. Glag. prilozi. Glagolski prilog sadašnji tvori se tako, da se 3. pl. prezenta doda nastavak -ći (nȍsēći, kùpujūći, bȅrūći). Tvori se samo od nesvršenih glagola, pa nije dobro: tako rekući, nego – tako rekavši ili tako reći.

Pripomena. I akcenat je ovoga glagolskog priloga obično kao u 3. pl. prezenta (gòvorēći, tȍnūći). Međutim, glagoli, koji imaju u infinitivu tri sloga, a na prvom im je slogu ˊ, dok je u prezentu   ̑  na istom mjestu, u glagol. prilogu sadašnjosti imaju akcenat infinitiva, t. j. ˊ (hváliti, hvȃlīm – hválēći, písati, pȋšēm – píšūći). Ponekad se od ovoga pravila odstupa (up. bȕdūći : bùdūći).

Glag. prilog prošli tvori se tako da se infinitivnoj osnovi na samoglasnik doda nastavak -v (-vši), a infinitivnoj osnovi na suglasnik nastavak -āv (-āvši): pògledāv (pògledāvši), zatrážīv (zatrážīvši), ispèkāv (ispèkāvši), dȉgāv (dȉgāvši). Tvori se redovito od svršenih glagola.

Pripomena. Akcenat mu je kao u infinitivu, a slog ispred -v (-vši) uvijek dug (pòginūv : pòginūvši, rèkāv : rèkāvši).

Bilješka. Glagolski prilozi ne mijenjaju svoj oblik. Jedino oni glagolski prilozi, koji su postali pridjevi, mijenjaju se, i to kao određeni pridjevi (u tekućoj vodi, od bivših prijatelja).

4. Glag. pridjevi. Glag. pridjev radni tvori se tako, da se infinitivnoj osnovi (ako završava na samoglasnik) dodaju nastavci -o (← -l), -la, -lo ili -ao (← -al), -la, -lo (ako infinitivna osnova završava na suglasnik): písa-o, písa-la, písa-lo, dȉg-ao, dȉg-la, dȉg-lo.

Ovaj glag. pridjev služi najčešće za tvorbu složenih glag. oblika, ali može imati i službu atributa kao i drugi pridjevi (iznemoglo tijelo, obrasla njiva). Poneki su glag. pridjevi postali pravi pridjevi (uvelo lišće, vrela voda, pokislo odijelo).

Pripomena. Glag. pridjev radni ima obično akcenat infinitiva (potònuo, pítao, znȁo). Međutim, glagoli na -ati i -ovati, koji imaju u infinitivu ˋ na trećem slogu od kraja, osobito složeni glagoli, imaju u radnom pridjevu  ̏  na prvom slogu (ìgrati : ìgrao, ìgrala, ìgralo;40 izìgrati : ȉzigrao, ȉzigrāla, ȉzigrālo; kupòvati : kȕpovao, kȕpovāla, kȕpovālo). Ti glagoli dulje krajnji samoglasnik infinitivne osnove -a-, osim u obliku za muš. rod, gdje je o ← l. Glag. pridjevi, koji u obliku za muš. rod imaju nepost. a, mijenjaju infinitivni akcenat ˋ u  ̏  , ˊ u  ̑  (mòći : mȍgao, ali – mògla, mòglo, trésti : trȇsao, ali – trésla, tréslo). Više prostih glagola s osnovom od jednoga sloga ima u glag. pridjevu radnom ˊ, osim u obliku za muš. rod. Kada je takav glagol složen, taj se akcenat prenosi na prefikse neoslabljeno (bȉo, bíla, bílo : dȍbio, dȍbīla, dȍbīlo; dȁo, dála, dálo : prȍdao, prȍdāla, prȍdālo; klȅo, kléla, klélo : prȍkleo, prȍklēla, prȍklēlo; zvȁo, zvála, zválo : prȍzvao, prȍzvāla, prȍzvālo...).

Glag. pridjev trpni tvori se od infinitivne osnove s pomoću nastavaka:

a) -n, -na, -no (čȗvān, čȗvāna, čȗvāno)

b) -en, -ena, -eno (donèsen, donesèna, donesèno)

c) -t, -ta, -to (ȕbīt, ȕbīta, ȕbīto)

Glagoli IV. vrste mijenjaju osnovni samoglasnik -i- ispred -en u -j-, pa onda često dolazi do jotovanja (*baci-en → bacjen → bačen, *plati-en → platjen → plaćen, *spasi-en → spasjen → spašen, *uči-en → učjen → učen). Za glagolima IV. vrste poveli su se i glagoli 1. razreda III. vrste, t. j. u glag. pridjevu trpnom osnovno -ě- → -i- (*uštedi-en → uštedjen → ušteđen, *pocrni-en → pocrnjen → pocrńen), pa bismo rekli, sudeći prema obliku u ovom glag. pridjevu, da ovi glagoli pripadaju IV. vrsti.

Ovaj se glag. pridjev tvori obično od prelaznih glagola. Upotrebljava se za tvorbu pasiva (bit ću nagrađen), ali i kao atribut (pečeno meso, žeženo zlato). Mijenja se kao i svaki drugi pridjev.

Pripomena. Akcenat mu je teško uhvatljiv, iako se ponajčešće podudara s akcentom infinitiva (glȅdān, glȅdāna, glȅdāno, plèten, pletèna, pletèno, ȉgrān, ȉgrāna, ȉgrāno, zȁdržān, zȁdržāna, zȁdržāno, mȁknūt, mȁknūta, mȁknūto...).

Glagolska stanja

U našem jeziku razlikuju se dva glagolska stanja:

1. radnju može vršiti subjekt – takvo stanje zovemo radnim ili aktivnim:

Učitelj hvali učenika.

2. radnja se može vršiti na subjektu – takvo stanje zovemo trpnim ili pasivnim:

Učenik biva hvaljen od učitelja.

I aktivni i pasivni oblici glagola prolaze kroz glag. vremena, načine, priloge i pridjeve.

Obrazac sprezanja glagola u aktivnom stanju (aktivu): plèsti.

Pasivni oblici glagola tvore se spajanjem pp. pasivnoga s određenim oblicima pomoćnog glagola biti (bivati).

Obrazac sprezanja glagola u pasivnom stanju (pasivu): bȉti (bívati) pȋtān.

Pripomena. Pasiv se može iskazati i povratnim glagolima, kako smo to već vidjeli, kad smo govorili o povratnim ili refleksivnim glagolima.

Glagoli po vrstama

Poradi lakšeg snalaženja u mnoštvu glagolskih oblika svi su glagoli podijeljeni u vrste, a neke vrste opet u razrede.

F. Bopp, osnivač indoe. lingvistike, A. Schleicher, rekonstruktor indoe. prajezika, i A. Leskien, pisac gramatike našega jezika, dijelili su glagole prema prezentskoj osnovi; a kako postoje četiri skupine prezentskih nastavaka, oni su prema njima stvorili četiri vrste glagola, a petu su im vrstu činili t. zv. bestematski glagoli (glagoli, koji tvore prezent bez tematskog vokala; na pr. dati, *dad-mь → dam), kojih u našem jeziku ima vrlo malo. Ova se dioba glagola obično zove Schleicher-Leskienovom.

Drugi su lingvisti (Dobrovský, a onda i Miklošič) dijelili glagole prema infinitivnoj osnovi (Miklošičeva dioba glagola). Ovakvu je diobu prihvatio i Maretić, koji je u svojoj Gramatici glagole razdijelio u šest vrsta, od kojih samo prva, treća i peta imaju razrede (prva – sedam, treća – dva, a peta – četiri). Ova bi podjela glagola na vrste i razrede izgledala ovako:

I. vrsta obuhvaća korjenite glagole, u kojima se infinitivni nastavak dodaje direktno na korijen (ovim je glagolima infinitivna osnova jednaka prezentskoj). Prema tome, na koji se konsonant ili vokal svršava korijen ovih glagola, dijeli se ova vrsta u sedam razreda:

1. na t, d (*plet-ti → plesti, *krad-ti → krasti);

2. na s, z (res-ti, *griz-ti → gristi);

3. na p, b, v (*crp-ti → crpsti, *greb-ti → grepsti, *živ-ti → živsti, živem, arh.);

4. na k, g, h (*pek-ti → peći, *žeg-ti → žeći, *vrh-ti → vŕći, vŕšēm);

5. na m, n (*klьn-ti → kléti, *na-dъm-ti → naduti);

6. na l, r (*kol-ti → klati, *mer-ti → mrijeti);

7. na i, u, ě (pi-ti, ču-ti, smě-ti → smjeti).

Pripomena. Osnove se ovih glagola bolje vide u prezentu, pa je stoga najbolje, da im korijen i potražimo u prezentu.

II. vrsta obuhvaća glagole, kojima se infinitivna osnova tvori sufiksom -nu- ← -nǫ- (dig-nu-ti);

III. vrsta obuhvaća glagole, kojima se infinitivna osnova tvori sufiksom -ě-; taj ě mogao je dati refleks -je- ili -a- (prijeglas!), pa prema tome razlikujemo dva razreda u ovoj vrsti:

1. glagoli, u kojima je sufiks -ě- → -je- (vid-je-ti);

2. glagoli, u kojima je sufiks -ě- → -a- (krič-a-ti ← *kryk-ě-ti);

IV. vrsta obuhvaća glagole kojima se infinitivna osnova tvori sufiksom -i- (nos-i-ti);

V. vrstu čine glagoli, kojima se infinitivna osnova tvori sufiksom -a-. U ovoj vrsti razlikujemo četiri razreda:

1. glagoli, koji sufiks -a- čuvaju i u prezentu (čuv-a-ti, čuv-a-jǫ → čuvam);

2. glagoli, koji sufiks -a- u prezentu gube, a prave prezent s nastavkom -jēm (vez-a-ti, *vez-jem → vežem);

3. glagoli, koji sufiks -a- u prezentu gube i prave prezent s nastavkom -ēm (*bьr-a-ti → br-a-ti, ber-em);

4. glagoli, kojima se sufiks -a- produžuje u infinitivu u -ja-, -va-, ali se i -ja- i -va- gube u prezentu (*sě-a-ti → sě-ja-ti → si-ja-ti, si-jem, klju-va-ti, klju-jem);

VI. vrsta obuhvaća glagole, kojima se infinitivna osnova tvori sufiksima -ova- (-eva-), -iva- (kup-ova-ti, car-eva-ti, dar-iva-ti).

Osim ovih šest navedenih glagolskih vrsta postoji još i skupina nepravilnih glagola (biti, htjeti, ići, spati...).

Akcenatski odnosi u glagola

Kad želimo utvrditi akcenat nekoga glagola, onda glagol prije svega moramo smjestiti u određenu vrstu i razred, a zatim u okviru razreda potražiti akcenatski tip, po kojemu se i on ravna.

Bilješka. Ovo je poglavlje dobro obradio Daničić u raspravi Akcenat kod glagola,41 a onda i Maretić u Gramatici, a ponajbolje ga je dosad obradio Leskien u svojoj gramatici našega jezika.

Mi ćemo ovdje iznijeti najvažnije akcenatske tipove u glagola...

Prva vrsta. U prvih pet razreda korjenitih glagola nekoliko se akcenatskih tipova redovno ponavlja: mèsti, mètēm, dúpsti, dúbēm, krȁsti, krádēm. Najprije ćemo uzeti u razmatranje akc. tip mèsti, mètēm:

Ovako: plèsti, cvàsti, dovèsti, bòsti (pp. akt. bȍo → bȏ), donèsti, dovèsti, tèpsti, grèpsti, pèći, rèći (prez. rèčēm : rȅčēm), mòći (impf. mògāh : mȍgāh, pril. sad. mògūći : mȍgūći)...

Glag. tip dúpsti, dúbēm. Svi glagolski oblici imaju ˊ osim:

Ovako: mesti,42 rasti, tresti, crpsti, oskupsti, vući, tući, obući, léći...

Glag. tip krȁsti, krádēm:

Ovako: presti, klasti, gristi, pasti, musti, pljȅti (prez. plijèvēm), žȉvsti (prez. žívēm)...

Četvrti akc. tip predstavlja glagol nàsūti, nȁspēm:

Ovako: ùzeti, oteti, početi, napeti, sažeti...

Ostali akc. tipovi u prvih pet razreda manje dolaze do izražaja: màći, mȁknēm (došao iz II.), dȉći, dȉgnēm (došao iz II.), kléti, kùnēm (pròklēti, prokùnēm!), žȅti, žnjȇm (žȁnjēm)...

U šestom razredu poznat je akc. tip mrijèti, mrȇm (ùmrijeti, ȕmrēm):

Ovako: drijèti, prodrijeti, proždrijeti, prostrijeti, uprijeti, nazreti...

Glagoli sedmog razreda kao da nemaju nekih akc. promjena: čȕti, čȕjēm (u svim oblicima  ̏  osim):

Druga vrsta. U ovoj vrsti čest je akc. tip dȉgnuti, dȉgnēm (u svim oblicima  ̏  ) i tònuti, tȍnēm:

Ovako: maknuti, taknuti, sagnuti, usnuti, prionuti...

Treći akc. tip predstavlja glagol dírnuti, dȋrnēm:

Ovako: krenuti, zveknuti, grgutnuti...

Treća vrsta. Akc. tipovi prvoga razreda vȉdjeti, vȉdīm, žívjeti, žívīm nemaju u oblicima akc. promjena (ipak u zap. krajevima pp. pas. prèžīvljen, prèšūćen...). Ovamo spada i glagol vrȅti, vrȋm:

U drugom razredu poznat je akc. tip džati, džīm, koji ima  ̏  u ovim oblicima:

Ovako: lèžati, tčati, stàjati, bjèžati...

Četvrta vrsta. Akc. tipovi ove vrste sa  ̏  i  ̑  nemaju akc. promjena: gȁziti, gȁzīm, ćȍraviti, ćȍravīm, pȃmtiti, pȃmtīm, kȋcošiti se, kȋcošīm se. Ali ih zato imaju akc. tipovi sa ˋ i ˊ. Akc. tip nòsiti, nȍsīm:

Ovako: voditi, voziti, goniti, kositi, ložiti, skočiti, ženiti se, pustiti, prostiti, moliti, seliti, hoditi, pa i govoriti (prez. gòvorīm : prènosīm), dopùstiti (prez. dòpustīm)...

Akc. tip ùčiti, ùčīm ima svugdje ˋ osim:

Ovako: lomiti, častiti, svjedočiti, sramotiti, veseliti se...

Pripomena. Neki se od ovih glagol drugačije vladaju, kad su složeni (ne ùčiti, ne ùčīm : naùčiti, nàučīm), i to zbog toga, što su se poveli za složenim glagolima tipa prenòsiti, prènosīm.

Akc. tip gráditi, grȃdīm:

Ovako: hváliti, mútiti, júriti, vrátiti, krváriti, jednáčiti (: sagraditi)...

Akc. tip gnjíliti, gnjílīm mijenja akcenat samo u 2. 3. aorista: gnjȋlī. Ovako: svijètliti, mŕziti, šíriti, čámiti, skŕbiti...

Peta vrsta. Akc. tipovi u prvom razredu glȅdati, glȅdām i prȃvdati, prȃvdām nemaju u oblicima akc. promjena. Akc. tip ìgrati, ȉgrām (zaìgrati, zàigrām):

Ovako: kopati, češljati...

Akc. tip čìtati, čìtām ima svugdje ˋ osim u oblicima:

Ovako: dèbljati, bzati, kljùčati, gùžvati, ždèrati, kcati, lìstati, cvjètati, mòtati, prìjati, sèdlati, pa i račùnati, batìnati, piskàrati, sapùnati, tetùrati, tumàrati, čepkati, orùžati...

Čest je i akc. tip čúvati, čȗvām:

Ovako: pítati, jávljati, mijèšati, rúgati se, vrébati, drijèmati, kíhati, pa i počívati, studírati, bankrotírati, pribjegávati, poučávati, opčinjávati (: sačuvati)...

U drugom razredu često se susreće akc. tip vézati, vȇžēm:

Ovako: písati, strúgati, skákati, lízati, hrámati, ríkati, dísati, tícati, lijètati, pa i urlíkati, gugútati, tandŕkati, škrgútati, gonétati (: privézati)...

Čest je i akc. tip glòdati, glȍđēm:

Ovako: òrati, ždèrati, zòbati, lòkati, pènjati se, čèšati...

U trećem razredu poznat je akc. tip brȁti, bȅrēm:

U četvrtom su razredu česti akc. tipovi sȉjati, sȉjēm (bez akc. promjena) i kljùvati, kljȕjēm:

Šesta vrsta. Akc. tip kupòvati, kùpujēm:

Ovako: gospodòvati, bolòvati, trgòvati, blagòvati...

Akc. tip kazívati, kàzujēm:

Ovako: darívati, smanjívati, zabranjívati, zadirkívati...

Bilješka. Osim navedenih akc. tipova postoji još i čitav niz nepravilnih glagola: bȉti, htjȅti, ìći, ȉdēm, spȁti, spȋm (zàspati, zàspīm), jȅsti, jȅdēm, vèlīm (defekt.), gresti, gredem (defekt.)45 i t. d.

3.13. Ukratko o nepromjenljivim vrstama riječi

U nepromjenljive vrste riječi, t. j. u riječi koje imaju samo jedan postojan oblik, spadaju – kako to već jednom navedosmo – prilozi, prijedlozi, veznici i uzvici.

Prilozima (tu, ovdje, gore, blizu, jučer, zimi, ovako, nikako, zato...) najčešće određujemo mjesto, vrijeme, način i uzrok:

Dolje more duboko, gore nebo visoko.

Sunce zašlo već odavno.

A ima i priloga (bar, baš, čak, gotovo, jedva...), kojima se druge riječi bolje ističu:

On je čak u drugome carstvu.

Prijedlozi (u, uz, od, pod, kod, oko, mjesto...) su riječi, koje najčešće pokazuju odnose među predmetima i licima:

Brže su oči odkonja.

Mjesto u Sarajevo ode u Mostar.

Veznicima (i, ali, nego, dok, da, ako...) se vežu riječi ili rečenice:

Otac i sin dođoše.

Ječam trči, a rakija viče.

Njima se osim toga i ističu pojedine riječi ili rečenice:

Ne vidi se ni prst pred nosom.

Ta ne vjerujte svakom sve.

Uzvicima (ah, jao, kuku, gle, nu...) se izriču različiti osjećaji:

Jao onome, koga žale!

Kuku meni kukavici!

Neki uzvici (o, oj, ura, de...) služe za dozivanje i poticanje:

Oj Boga vam, dva putnika stara!

Nekim se opet uzvicima (hop, buć, pljus...), koji u rečenici često zamjenjuju glagol, imitiraju zvukovi u prirodi:

A on tada buć! u vodu.

A ima i uzvika, kojima se ljudi obraćaju životinjama (gic!, stu!, iš!, šic! i t. d.).

Opaska. Ne dopuštaju nam razlozi tehničke naravi da se duže zadržimo na nepromjenljivim vrstama riječi. O nekima će od njih biti, uostalom, govora i u sintaksi.