2. Fonetika

1. Fiziologija glasova

Nauka, koja istražuje i pokazuje, kako se govornim organima ili govorilima tvore ili artikuliraju glasovi u jezicima, zove se fiziologija glasova. Ona može biti poredbena, ako proučava način izgovora glasova u više jezika, ili historijska, ako proučava, kako su se pojedini glasovi izgovarali u nekom određenom historijskom razdoblju jednoga jezika, a može isto tako biti i poredbeno-historijska. (Olaf Broch u svojoj se knjizi Slavische Phonetik bavi, na pr., proučavanjem fiziologije glasova svih slavenskih jezika i pokazuje odnos tvorbe svakog pojedinog glasa u raznim slavenskim jezicima.)10

Tvorba pojedinih glasova danas se proučava ne samo promatranjem ili osluškivanjem onoga, koji govori, nego se u pomoć dovode i fizikalni aparati, koji su tako udešeni, da vrlo fino umiju prenositi sve elemente glasa, tako da se on može mjeriti i fizikalnim mjerama, a ne samo okom i uhom. Takva se onda nauka zove eksperimentalnom fonetikom. Njome se prvi bavio Francuz Rousselot na prijelomu XIX. i XX. st. u Parizu. Takav je način ispitivanja fiziologije glasova prihvatio i Čeh Chlumský, a njegov učenik Branko Miletić bio je između dvaju ratova nosilac katedre za eksperimentalnu fonetiku u Beogradu. Svoja je zapažanja opisao u knjizi Izgovor srpskohrvatskih glasova, koja je izišla u izdanju SKA u Beogradu 1933.11 (Skraćeno izdanje te knjige za potrebe srednje škole priredio je autor 1952. pod naslovom Osnovi fonetike srpskog jezika.) Prije Miletića fiziologijom su se glasova bavili i Stojan Novaković i Tomo Maretić (u Gramatici pod naslovom „Fiziologija glasova hrv. ili srp. jezika“), ali su oni svoja ispitivanja vršili prirodnim putem.

S pomoću eksperimentalne fonetike mnoge se glasovne promjene u historijskom razvoju jednoga jezika vrlo lako dadu protumačiti (u našem jeziku prijelaz vokalnoga l, koje je velarni glas, u stražnjojezični vokal u tumači se, tako, blizinom mjesta izgovora tih vokala). Osim toga ova nam nauka koristi i pri utvrđivanju izgovora pojedinih glasova u nekom suvremenom jeziku, što osobito dolazi do izražaja pri učenju stranih jezika (magnetofon, gramofonske ploče!); a ako naučimo, u kakvu su položaju govorni organi pri izgovoru naših glasova č i ć, ne će nam ih biti teško razlikovati ni pri izgovaranju ni pri pisanju.

2.2 Govorni organi

Glasovi nastaju djelovanjem govornih organa ili govorila. Čovječji se govorni organi dijele u tri skupine: 1. pluća s bronhijama, 2. dušnik i grkljan, 3. ždrijelo, usna i nosna šupljina s jezikom, resicom i nepcem.

Pluća su pri tvorbi glasova važna kao mjehovi za udisanje i izdisanje zraka, zračne struje, koja mora proći kroz drugu i treću skupinu govornih organa, koji je mijenjaju i pretvaraju različitim dodirima u zvučne ili artikulirane glasove.

Kroz dušnik (koji se zove još i grlo) kao kroz neki žlijeb prolazi zračna struja iz pluća prema ždrijelu i usnoj i nosnoj šupljini. Pri ulasku u ždrijelo dušnik se završava grkljanom (larynx), u kojem se nalazi aparat za stvaranje zvuka. Grkljan je iznutra obložen sluzavom opnom, a u njemu se nalaze malene hrskavice, preko kojih su protegnuta dva kožna nabora s obadvije strane. To su glasne žice (Maretić) ili glasnice (Belić), lat. chordae vocales, zapravo dva rastegnuta mišića, kroz koje mora proći zračna struja na svome prolazu iz pluća u usnu ili nosnu šupljinu. Prolaz kroz glasne žice zove se glasnom cijevi ili glasnicom (Maretić) ili glasnikom (Belić), lat. glottis. Iznad glasne cijevi nalazi se t. zv. glasnički poklopac (epiglottis), koji se pri jelu zatvara, da mrvice ne dospiju u dušnik, nego da odlaze u jednjak.

Hrskavice, koje imaju oblik piramide, rastegljive su pa mogu poprimiti različit položaj, a time svoj položaj mijenjaju i glasne žice, koje su preko ovih hrskavica prevučene. Kad su glasne žice otvorene, zračna struja iz pluća prolazi glasnom cijevi slobodno, pa ne dolazi ni do kakva titranja glasnih žica – tada nastaju bezvučni glasovi, koji poprimaju svoj specifični oblik naročitom cirkulacijom zraka kroz ostale govorne organe; a ako su glasnice stisnute, zračna struja mora se kroza nje probijati kao kroz tjesnac, pa žice zatitraju i izazovu titranje zračne struje – tako nastali glasovi zovu se zvučnim glasovima. Glasne žice međutim ne moraju biti potpuno otvorene ili potpuno stisnute, već mogu biti samo sužene, tako da prolaskom zračne struje kroz suženu glasnu cijev ne zatitraju – tako nastaje glas h, koji je prema tome po artikulaciji naš najneizražajniji i najlabaviji glas; pa Maretić kaže, da on zapravo i nije ništa drugo nego običan dah (pri labavoj artikulaciji može se desiti, da se taj glas i ne čuje). Glas h se tvori u larynxu bez titranja glasnih žica pa se zove bezvučni laringalni glas, a jer se ipak tvori sužavanjem glasnih žica, dokle god dah traje, zove se i spirantom ili predušnim glasom; h je, dakle, bezvučni laringalni spirant. Pri normalnom disanju glasne su žice širom otvorene; kada šapćemo, onda su poluotvorene; pri izgovoru zvučnih glasova su stisnute; a kada kašljemo, onda su potpuno stisnute. O duljini i debljini glasnih žica ovisi dubina glasa, a o napetosti i jakosti glasnih žica ovisi visina glasa.

Kad je zračna struja prošla kroz glasnu cijev, dolazi u ždrijelo (pharynx), koje se naziva i nadgrkljanskom šupljinom, a onda u usnu ili nosnu šupljinu, gdje se stvaraju različiti prostori za prolaz zračne struje s pomoću govornih organa, koji se nalaze u tim šupljinama (jezik, usne, zubi, desni, nepce, resica). Od svih organa u usnoj šupljini jezik je najpomičniji i on jedini može zauzimati različite položaje (kao cjelina i donji su zubi pomični, dok su nepce i gornji zubi sasvim nepomični). Usna šupljina obuhvaća prostor između gornje i donje vilice, pa se na donjoj pokretnoj vilici nalaze donji zubi, jezik, donje desni i donja usna, a na gornjoj, nepokretnoj – gornji zubi, gornje desni (alveoli), tvrdo nepce (palatum), meko nepce (velum palatum), a na kraju se mekog nepca nalazi resica (uvula), koja se otvara prilikom izgovaranja nosnih glasova.

Pri izgovoru različitih glasova osobitu ulogu igra jezik, o pokretljivosti kojega zavisi i razgovijetnost. S obzirom na to, da su pri izgovoru različitih glasova aktivni pojedini dijelovi jezika, moramo govoriti o pet dijelova jezika: a) vrh jezika (apex), b) prednji (praedorsum), c) srednji (mediodorsum), d) stražnji dio jezika (postdorsum) i e) korijen jezika (radix linguae). Vrh jezika pri mirnom disanju leži pod gornjim desnima (alveoli); prednji jezik pri mirnom disanju nalazi se pod prednjim dijelom tvrdoga nepca; srednji jezik pri mirnom disanju nalazi se pod stražnjim dijelom tvrdoga nepca; stražnji dio jezika nalazi se pod mekim nepcem; korijen jezika završni je, vertikalni dio jezika. Pri artikulaciji nekih glasova aktivni su i rubovi jezika.

Nepce se prema svojim funkcijama dijeli u tri glavna dijela: a) desni (alveoli) su mesnatiji dio nepca, koji počinje iza prednjih zuba, a svršava se na liniji, koja spaja sredinu prvih kutnjaka (Maretić ih zove koritašcem); b) tvrdo nepce (palatum durum) počinje tamo, gdje svršavaju alveoli i dopire iza posljednjeg kutnjaka; dijeli se u prednje i stražnje; c) meko nepce (velum palatum) dopire sve do resice, a dijeli se na prednje i stražnje.

Na kraju je važna i resica (uvula), koja može zatvoriti ili otvoriti prolaz u nosnu šupljinu.

2.3. Formiranje glasova

Dodiri govornih organa u usnoj šupljini odlučuju o tome, kakvi će nastati glasovi od zračne struje, što dolazi iz pluća. Osobitu ulogu pri tome ima jezik; njegov se vrh, prednji i stražnji dio lako pomiču prema različitim dijelovima nepca.

Kad god zračna struja prolazi samo kroz suženi, ali ipak slobodni prostor između govornih organa, koji se ne dodiruju, nastaju otvorni glasovi ili vokali (i, e, a, o, u).

Ako je otvor između govornih organa još manji nego kod vokala, pa se jezik približio nepcu ili ga negdje dodirnuo, zračna struja tvori poluotvorne glasove (m, n, nj, l, lj, r, j).

Otvorni i poluotvorni glasovi čine zajedno zvonke (sonorne) glasove.

Dva se govorna organa mogu jedan drugom približiti i tako, da zračna struja samo s mukom prolazi kroz taj tjesnac, pa tako dobivene glasove zovemo tjesnačnim (s, z, š, ž, f, v, h).

Dodirivanje govornih organa može biti i potpuno, pa zračna struja može kroz njih proći, tek kada se otvore – tako nastaju zatvorni glasovi (p, b, t, d, k, g).

Tjesnačne i zatvorne glasove čine najčešće jezik i nepce, ali ih mogu činiti i dvije usne (bilabijalni glasovi – p, b) ili donja usna i gornji zubi (labiodentalni glasovi – f, v).

Pored otvornih, poluotvornih, tjesnačnih i zatvornih glasova u našem se jeziku susreću i složeni glasovi (afrikate), koji se tvore istovremenim artikuliranjem dvaju glasova (c, č, ć, ʒ, dž, đ).

Tjesnačni se, zatvorni i složeni glasovi zovu zajedno šuštavim glasovima.

2.4. Artikulacija zvonkih (sonornih) glasova

Otvorni glasovi

Otvorni glasovi nastaju tako, da zračna struja, koja dolazi iz pluća, na svom prolazu kroz usnu šupljinu ne nailazi ni na kakvu prepreku, nego prolazi kroz slobodan otvor govornih organa. Tako se artikuliraju svi naši vokali, koji su uz to svi zvučni; a jer zračna struja pri njihovu artikuliranju prolazi kroz slobodan otvor, a pri tome ne dolazi ni do kakva šuštanja, zovu se i zvonkim ili sonornim glasovima.

Danas ima naš jezik samo pet vokala (i, e, a, o, u) i jedan konsonant u vokalnoj službi (r). O položaju jezika i raširenosti usana zavisi, koji ćemo vokal izgovoriti.

Pri artikulaciji vokala a usna se šupljina uopće ne miče, a na njezinu dnu leži jezik ne dodirujući nigdje nepca; resica zatvara prolaz zračnoj struji kroz nos (kao i pri artikulaciji svih naših vokala); otvor je usana pri artikulaciji ovoga vokala najveći; jezik je ipak donekle aktivan, jer kad šutimo, jezik labavo leži u usnoj šupljini, a kad izgovaramo vokal a, malo se napregne, rubovi mu se malo stežu prema sredini, srednji dio jezika malo se ulekne, a vrh jezika leži na donjim sjekutićima; čitav je jezik pomaknut nešto unazad i stražnji mu je dio donekle aktivan (pa se a ubraja u stražnjojezične vokale). Pri izgovoru ostalih vokala aktivnost prednjeg ili stražnjeg dijela jezika dolazit će više do izražaja.

Pri artikulaciji vokala o stražnji se dio jezika uzdiže nešto prema mekom nepcu; vrh se jezika udaljuje od donjih sjekutića; jezična masa koncentrira se u zadnjem dijelu usne šupljine, usni je otvor manji nego pri artikulaciji vokala a, ali se usne još ne zaobljuju. Dugo o nešto je zatvorenije od kratkoga o, pa je jezik pri artikulaciji ovoga o više povučen unatrag.

Najstražnjojezičniji je naš vokal u. Pri artikulaciji ovoga vokala jezik je još jače uzdignut; zadnji i srednji dio jezika bliži su stražnjem nepcu; jezična je masa koncentrirana u stražnjem dijelu; vrh jezika još se više odmakao od donjih sjekutića; usni je otvor zaobljen.

Pri artikulaciji vokala i cjelokupna se jezična masa prenosi u prednji dio usne šupljine; prednji i srednji jezik uzdignuti su prema alveolima i prema prednjem tvrdom nepcu, tako da ostavljaju samo uzak otvor po sredini; vrh jezika opire se o donje sjekutiće; donja se vilica pokreće malo naprijed i nešto spušta, tako da se gornji i donji sjekutići gotovo dodiruju. Ovo je naš najzatvoreniji vokal (pri tome valja razlikovati ȉ, kada je otvorenost najveća, od ȋ, a naročito od í, kad je zatvorenost najveća).

Pri artikulaciji vokala e jezična će masa biti i dalje koncentrirana u prednjem dijelu usne šupljine, ali manje nego pri artikulaciji vokala i; vrh jezika znatno se slabije opire o donje zube; srednji jezik najviše se približuje tvrdome nepcu; usni otvor nešto je veći nego pri izgovoru glasa i, a usne su prilično pasivne. Naš glas e zove se u fonetici normalno otvorenim e glasom. Otvoreniji e glas više se približuje glasu a (père, Bär), a zatvoreniji glasu i (See, Reh).12

U starije doba u našem smo jeziku mogli naći i srednjojezične vokale (vokali srednjega reda po Beliću), pri izgovoru kojih je aktivan srednji jezik. Takav je bio vokal ы, koji se tvori pokretanjem srednjega dijela jezika iz njegova indiferentnog položaja prema stražnjem dijelu tvrdoga nepca ili prema granici između tvrdoga i mekoga nepca; prednji dio jezične površine pritom je opušten.

U starohrvatskom su postojali i nosni vokali ę, ǫ; ę se artikulira kao i e, samo zračna struja prolazi kroz usnu i nosnu šupljinu; tako je i s glasom ǫ, koji se artikulira kao o, samo što su otvorene i usna i nosna šupljina. (Ove je glasove od slavenskih jezika sačuvao samo poljski.)

Poluotvorni glasovi

Poluotvorni glasovi spadaju također u zvučne (sonorne) glasove, jer ni pri njihovoj artikulaciji zračna struja ne nailazi na prepreku, koja bi izazvala šuštanje; zovu se poluotvornima zato, što zračna struja prolazi slobodno između govornih organa, makar i ne direktno, nego postrance. Ovi su glasovi (m, n, nj, l, lj, r, j) najsrodniji vokalima pa u čitavom nizu jezika mogu vršiti i službu vokala (l u poljskom – vlk, r u našem – prst, n u njemačkom – sieben, m u češkom – sedm).

Pri izgovoru glasa l vrh jezik dodiruje alveole, ali zračna struja zbog opuštenosti srednjega i stražnjega dijela jezika slobodno prolazi postrance. Naše se l zove dentalnim glasom, jer pri njegovoj artikulaciji jezik dodiruje alveole iznad prednjih gornjih zuba (srednje l); ali glas l u nekim jezicima može biti interdentalan, postdentalan ili superdentalan prema mjestu, gdje se izgovara.

Srednjemu l srodan je naš glas lj, koji predstavlja istovremenu artikulaciju dvaju glasova: prednji dio jezika dodiruje alveole, a vrh se jezika opire o donje sjekutiće; prednji i srednji dio jezika pokriva tvrdo nepce.

Glas r artikulira se tako, da se vrh jezika uzdigne prema alveolima i da tamo titra; pri tome titranju on ne dodiruje alveole osim samo trenutačno. Pri artikulaciji glasa r aktivni su i rubovi jezika, koji se pritiskuju uz krajeve nepca (od oblasti očnjaka pa sve do kraja mekog nepca). Dio vrha jezika, koji titra, ima uzak i nepotpun dodir, koji ima karakter poluotvora.

Između artikulacije konsonanta r i vokalnoga r nema neke bitnije razlike, osim što vokalno r ima nešto veću površinu dodira pri treperenju vrha jezika i duže je po trajanju.

Suglasnik n je dentalno-nazalni suglasnik. On se artikulira tako, da vrh jezika tvori na alveolima malen zatvor, a zračna struja pritom prolazi kroz nos. Takav je naš suglasnik n u riječima nositi, hiniti. N u skupovima nk, ng (Anka, danguba) artikulira se tako, da stražnji dio jezika čini dodir na mekom nepcu. To je velarno-nazalno ili stražnjonepčano n (ŋ).

Suglasnik n zajedno sa suglasnikom j tvori složen suglasnik nj (ń), koji se jedinstveno artikulira: vrh jezika leži na donjim sjekutićima, a prednji jezik podiže se prema alveolima; resica je pitom spuštena, tako da zračna struja može prolaziti i kroz nos.

Suglasnik m tvori se zatvorom usana pa bi po tome naoko bio zatvorni suglasnik, ali je resica pri njegovoj artikulaciji spuštena, tako da zračna struja može prolaziti kroz nos, a kad otvorimo zatvor usana, onda i kroz usta. Pri artikulaciji glasa m, baš zbog toga, što je resica spuštena, ne čuje se nikakav prasak, koji je karakterističan za zatvorne konsonante. Suglasnik m i suglasnici p, b zovu se dvousnenim ili bilabijalnim suglasnicima, pa je m bilabijalni nazalni konsonant (dok su p i b bilabijalni eksplozivni konsonanti).

Zajednička je crta svih poluotvornih konsonanata – kako već rekosmo – njihova zvučnost ili bliskost vokalima, što ih u nekim jezicima stavlja u službu vokala (konsonanti u vokalnoj službi). U našem jeziku međutim i vokal može biti u konsonantskoj službi; takav je naš suglasnik j u riječi kraj, kraja (kraa). Iako je ovo j blisko glasu i, artikulacija se glasa j ipak razlikuje od artikulacije glasa i: pri artikulaciji našega j prednji jezik tvori s prednjim tvrdim nepcem duguljast prolaz, a vrh se jezika oslanja na donje sjekutiće slično kao i pri artikulaciji glasa i, samo što je pri artikulaciji vokala i taj prolaz širi. Dalje je i zračna struja pri artikulaciji glasa j brža i jača nego pri artikuliranju glasa i; ako otvor postane još uži, a zračna struja brža i jača, nastat će pravi konsonant j. (U njemačkome je j tjesnačni spirant.)

2.5. Artikulacija šuštavih glasova

U šuštave glasove spadaju svi glasovi osim otvornih i poluotvornih (t. j. sonornih). Pri njihovoj artikulaciji zračna struja nailazi na zapreku govornih organa, kroz koju se ona mora provući, pa pritom nastaje karakterističan šum, šuštanje (po tome su ovi glasovi i dobili ime). Ta zapreka može biti dvovrsna: 1. u obliku tjesnaca, što ga čine govorni organi, pa glasove, koji tako nastaju, zovemo tjesnačnima; ili 2. u obliku zatvora dvaju govornih organa, koji zračna struja mora nužno probiti, da bi izašla napolje kroz usta, pa glasove, koji tako nastaju, zovemo zatvornima.

Osim ovih jednostavnih šuštavih glasova nailazimo – kako već jednom spomenusmo – i na složene šuštave glasove, koji su složeni od zatvornih i tjesnačnih konsonanata.

Bilješka. Tjesnačni se konsonanti zovu još i trljani ili frikativni, jer kao da se zračna struja prolazeći kroz tjesnac trlja o govorne organe, a zovu se još i predušnim glasovima ili spirantima, jer njihova artikulacija može trajati, dokle god imamo daha. Zatvorni se konsonanti zovu još i eksplozivni, jer se pri njihovoj artikulaciji čuje prasak; a zovu se još i momentalni ili trenutni, jer je njihova artikulacija trenutna, zbiva se u jednom času. Složeni se šuštavi glasovi zovu još i slivenima, jer nastaju jednovremenom artikulacijom dvaju glasova.

Važno je dalje istaknuti, da se svi šuštavi glasovi dijele u zvučne (mediae) i bezvučne (termes) prema tome, da li pri izgovoru tih glasova glasne žice titraju ili ne titraju.

Jednostavni šuštavi glasovi

Tjesnačni. Tjesnačnih suglasnika ima sedam:

Dijele se obično u tri para:

a) dentalni spiranti – s, z artikuliraju se tako, da vrh jezika čini tjesnac s alveolima;

b) š, ž tvore sličan tjesnac, samo više unazad prema tvrdome nepcu.

Bilješka. U našem se jeziku čuju i glasovi ś, ź (na pr. u riječi lišće : šuma), naročito u hercegovačkim govorima, a artikuliraju se pravljenjem tjesnaca između artikulacionih mjesta suglasnika š, ž i s, z.

c) labiodentali (usnenozubni) glasovi – f, v artikuliraju se tako, da tjesnac čini donja usna i gornji zubi.

Ostaje još suglasnik h, koji može biti velaran i laringalan spirant (prvi se artikulira pravljenjem tjesnaca na početku mekog nepca, a drugi po Maretiću nije ništa drugo do malo jači dah, pa se lako gubi). Naš je književni h laringalan glas (hvala, kruh). U narodnim se govorima zbog svoje nepostojanosti zamjenjuje često sa j (tijo : tiho), gubi se (muʼa : muha) ili se zamjenjuje sa v (buva : buha).

Zatvorni. Zatvornih suglasnika ima u našem jeziku šest:

I oni se dijele u tri para:

a) bilabijalni (dvousneni) suglasnici – p, b artikuliraju se otvaranjem dvousnenog zatvora (jezik je pritom u normalnom položaju);

b) dentalni suglasnici – t, d artikuliraju se na taj način, što vrh jezika dodiruje prednji dio alveola (bliže zubâ);

c) velarni (stražnjonepčani) suglasnici – k, g artikuliraju se na taj način, što stražnji dio jezika pravi zatvor na mekom nepcu.

Uz tjesnačne i zatvorne glasove, koji se zovu još i jednostavnim ili jedinstvenim šuštavim glasovima, postoje – kako smo već vidjeli – i

Složeni šuštavi glasovi

Ovdje ne mislimo na složene glasove u širem smislu riječi (kakvi su lj, nj i u čakavskim govorim č, ć, đ), nego na složene glasove u užem smislu riječi, i to složene šuštave glasove (afrikate), koji su složeni od dentalnih zatvornih i dentalnih tjesnačnih glasova, ali tako, da je njihova artikulacija istovremena:

Možda će ipak biti potrebno, da se nešto više kaže o artikulaciji suglasnika č, dž i ć, đ, jer se oni često ne artikuliraju pravilno ni na području hercegovačkih štokavskih govora.

Suglasnik č (odnosno dž) artikulira se tako, da se vrh jezika povuče nešto više unazad prema tvrdome nepcu nego pri izgovoru suglasnika c; vrh jezika pritom dodiruje stražnji dio alveola; prednja granica dodira po položaju je konveksna (pri artikulaciji je suglasnika ć konkavna); usne se pritom zaobljuju i isturuju.

Pri tvorbi suglasnika ć (odnosno đ) vrh se jezika nalazi na donjim zubima, jezik je jače koncentriran u srednjem dijelu usne šupljine; površina dodira na alveolima znatno je veća nego pri artikulaciji glasa č; kutovi se usana pritom razvlače.

2.6. Podjela glasova

Za potrebe nastave u srednjoj školi glasove našega jezika dijelimo u samoglasnike (a, e, i, o, u i ponekad r) i suglasnike, koje opet prema mjestu artikulacije dijelimo u ovih sedam grupa:

1. stražnjojezični (velarni): k, g, h;

2. zubni (dentalni): t, d, n;

3. usneni (labijalni): p, b, m;

4. zubnousneni (labiodentalni): f, v;

5. tekući (likvidni): l, r;

6. piskavi (sibilantni): c, z, s;

7. nepčani (palatalni): č, ž, š, ć, đ, dž, j, lj, nj i djelomično c.

2.7. Fiziologija glasova u objašnjavanju glasovnih promjena

S pomoću poznavanja opisne fiziologije glasova možemo ne samo naučiti pravilno artikulirati pojedine glasove našega jezika, nego s pomoću saznanja, što nam ga daje ova nauka, možemo razumjeti i bolje shvatiti različite glasovne promjene, koje se dešavaju u našem jeziku. Jedna od najčešćih glasovnih promjena zove se

Asimilacija (susjednih) suglasnika

Kad se dva suglasnika raznovrsna u bilo kojem pogledu (zvučnosti, palatalnosti, dentalnosti...) nađu u jednoj riječi jedan do drugoga, dolazi do t. zv. asimilacije (izjednačivanja, jednačenja) suglasnika.

Asimilacija suglasnika u našem jeziku može biti 1. po zvučnosti i 2. po mjestu artikulacije ili po tvorbi.

Asimilacija suglasnika po zvučnosti

Govorili smo već, da se šuštavi glasovi mogu podijeliti u skupinu bezvučnih i u skupinu zvučnih suglasnika:

Artikulacija bezvučnih glasova razlikuje se od artikulacije zvučnih glasova samo po tome, što pri artikulaciji zvučnih glasne žice titraju, a pri artikulaciji bezvučnih ne titraju. Ako se, prema tome, nađu u jednoj riječi dva konsonanta raznovrsna po zvučnosti (vrabci), za izgovor će biti lakše, ako se budu artikulirali na približno jednak način. Na tom principu jednostavnije artikulacije zasnovana je naša asimilacija po zvučnosti. Treba dalje reći, da je asimilacija po zvučnosti u našem jeziku regresivna, što znači, da se uvijek prema drugom konsonantu ravna izgovor prvoga konsonanta (vrabci → vrapci, svjedoč+ba → svjedodžba).

Prvo pravilo o asimilaciji suglasnika u našem jeziku glasi: Ako se nađe zvučan suglasnik ispred bezvučnoga, onda on mora prijeći u bezvučni, s kojim je u paru (vrabci → vrapci).

Premda se ovo pravilo u izgovoru gotovo uvijek provodi, u pismu postoje od njega neki izuzeci:

1. ako se glas d nađe ispred suglasnika, u kojima se nalazi glas s ili š (s, š, c, č, ć), on ostaje nepromijenjen: grad : gradski (u izgovoru: gracki), odšetati, odcijepiti, podčinovnik, odćušnuti. (Po Belićevu pravopisu samo ispred nastavaka -ski i -stvo d ostaje nepromijenjeno.);

2. suglasnik v nikad se ne podvrgava asimilaciji (ovca, krvca);

3. da bi se sačuvao korijen riječi, ne provodi se asimilacija u složenicama tipa Knežpolje.

Drugo pravilo o asimilaciji kaže: Ako se nađe bezvučan suglasnik ispred zvučnog, on prelazi u zvučni, s kojim je u paru (svatba → svadba).

Izuzeci:

1. suglasnik v nikad se ne podvrgava asimilaciji (crkva, tvoj),13 jer on nije u potpunosti labiodentalni suglasnik, već se malo približava glasu u;

2. da bi se sačuvala veza s imenom Röntgen, koje je postalo i ime za aparat rentgen, u toj se riječi ne provodi jednačenje suglasnika.

Asimilacija suglasnika po tvorbi

Ima nekoliko skupina asimilacija suglasnika po tvorbi:

1. suglasnici s, z ispred palatalnih konsonanata mijenjaju se u š, ž (pas+če → pašče). S gledišta fiziologije glasova ovo je potpuno razumljivo, jer je mjesto tvorbe palatala bliže mjestu tvorbe suglasnika š, ž negoli mjestu tvorbe suglasnika s, z, pa do izražaja dolazi ekonomičnost. (Još jedan primjer: izživjeti se → ižživjeti se → iživjeti se.)

Izuzeci:

a) riječi s palatalnim konsonantom, koji je postao od refleksa ě (sněžьnъ → snježan, poslědnji → posljednji);

b) kompoziti, u kojima se žele sačuvati sastavni dijelovi (s+ljubiti → sljubiti, iz+njušiti → iznjušiti).

2. suglasnik n ispred bilabijala p, b pretvara se u m (jedan+put → jedamput, zelen+bać → zelembać). I ova se asimilacija provodi zbog ekonomičnosti, jer skup np sadržava dentalnost, nazalnost i labijalnost, a skup mp samo nazalnost i labijalnost.

Uz asimilaciju često se veže i

Disimilacija (susjednih) suglasnika

Otpadanje jednoga konsonanta iz skupine konsonanata zbog težnje za lakšim izgovorom zove se disimilacijom ili razjednačivanjem suglasnika.

Tako se suglasnik č ispred nastavka -ce i -stvo mijenja u š (junak+ьstvo → junačstvo, a to je junatšstvo, što asimilacijom daje junatšštvo → junačtvo, a od toga disimilacijom junatštvo → junaštvo; lic+ьce → ličce, a to je litštse, pa disimilacijom lišce).

Izuzetak: Težnja za očuvanjem osnove ne da da se provede disimilacija pri sklanjanju geografskoga imena Otočac, pa je Otočca, a ne Otošca.

Težnja za olakšavanjem izgovora dovodi i do jačih konsekvencija, naročito u skupovima od tri suglasnika, od kojih je na prvom mjestu s, z, š, ž, na drugom t, d, a na trećem b, k, l, lj, m, n, nj, između kojih ispada srednji (usta : ustmen → usmen; grozdak : grozdka, a onda asimilacijom groska; čeljustak : čeljustka → čeljuska; godište : godištnji → godišnji; tast+bina → tastbina → tazbina).

Još uz asimilaciju i disimilaciju (susjednih) suglasnika

Naša je asimilacija regresivna, ali je ipak i u jednoj književnoj riječi progresivna: upъvati se → upvati se → upfati se, a sada dolazi do obične regresivne asimilacije: uffati se, što onda daje ufati se.

U narodnim se nekim govorima govori fala, ufatiti se, gdje se također vidi progresivna asimilacija: hvala → hfala, a sada h nestaje zbog težine izgovora, pa dobijemo oblik fala (sl. i ufatiti se).

S pomoću fiziologije glasova dade se protumačiti i dijalektalno mlogo od mnogo: u suglasničkom skupu mn sadržana je bilabijalnost, dentalnost, nazalnost, a u skupu ml bilabijalnost i dentalnost, pa je disimilacijom nazalnosti došlo do oblika mlogo.

Slično je i s imenom Mleci: ime se Venecija kod nas pretvorilo najprije u Bneci (kor. Bnetk-), jer se v čulo kao b (glasovi p, b, f, v često se zamjenjuju), pa je onda došlo do izjednačivanja po nazalnosti (Mneci), a onda disimilacijom nazalnosti – Mleci. (Slovenci imaju naziv Beneška Slovenija.)

Asimilacija rastavljenih glasova

Asimilacija, t. j. izjednačivanje raznovrsnih glasova, ne provodi se samo onda, kad se ti glasovi nađu jedan do drugoga, već vrlo često i onda, kad su rastavljeni kojim drugim glasom. Razlikujemo pritom asimilaciju rastavljenih vokala i asimilaciju rastavljenih konsonanata.

Asimilacija rastavljenih vokala vidi se, na pr., u ovim slučajevima: glagol stojati (s korijenom stoj-) pretvorio se ovom asimilacijom u stajati; imenica popelъ (s korijenom pel-, koji ima prijevoj pol- u imenici plamen ← *polmen) u pepelъ → pepeo; strana riječ monasterion → manastir; pored Plješivica (: plješiv) čuje se i Plješevica; da li će onomatopejske riječi imati nastavak -etati ili -otati, zavisi o korjenitom vokalu (mek-etati, zvek-etati, kreketati : groh-otati, klok-otati, top-otati); pored apoteka čuje se i apateka; pored medicina i medecina; riječ se notaroš čuje i u obliku nataroš; riječ pergamenat čuje se i kao pargamenat.

Sve su to slučajevi asimilacije rastavljenih vokala, no da vidimo i nekoliko primjera za asimilaciju rastavljenih konsonanata: lat. lilium → liljan → asimilacijom – ljiljan (prema lilium nastala je i naša riječ ljulj); riječ jelen čujemo i u obliku ljeljen; umjesto Sušak govori se Šušak; broj se šesnaest čuje i u obliku šešnajst...

Disimilacija rastavljenih glasova

Do pojave disimilacije, t. j. razjednačivanja istovrsnih glasova, dolazi često i u slučaju, kad su dva podjednaka glasa rastavljena kojim drugim glasom. Pritom razlikujemo disimilaciju rastavljenih vokala i disimilaciju rastavljenih konsonanata.

Disimilaciju rastavljenih vokala, koja nastaje zbog nastojanja za izbjegavanjem monotonije jednakih vokala, susrećemo, tako, u ovim slučajevima: prijeglasom bi instr. od geogr. imena Senj trebao glasiti Senjem, a glasi ustvari – zahvaljujući disimilaciji – Senjom (sl. i Bečem → Bečom); stari oblik ješte → jošte → jošt → još; nekadašnje jele → iole.

Disimilacija rastavljenih konsonanata provodi se iz sličnih razloga: Budislavljević → Budisavljević (sl. Mirosavljević); grč. ime Grigorije → Gligorije (u ovom se primjeru disimilacija očituje u zamjenjivanju konsonanta r sa srodnim konsonantom l); nekadašnje babar → dabar; pridj. bukvov → bukov (sl. smokov, crkovni); meimar → neimar; lat. cursarius → *gursar → gusar; mjesto odjeljenje čuje se odjelenje (sl. molenje, palenje); pojavu disimilacije vidimo i u glagolima blagosloviti : blagosivljati : blagosiljati; crvljen → crljen; dva na desęte → dvanaest; riječ kako disimilacijom je dala riječ kao; starije bratrъ → brat; onomadne, onomadnašnji → onomadašnji; riječ svoboda → sloboda, gdje dolazi do izražaja disimilacija labijalnosti v : b (Maretiću ovo nije bilo jasno).

2.8. Glasovni zakoni i pravila

Glasovi se mijenjaju po posebnim zakonima i pravilima.

Glasovnim zakonom zove se promjena glasova, koja se zbiva pod određenim uvjetima bez ikakva izuzetka.

Tako su stari glasovi ę, ǫ (męso, rǫka) uvijek u našem jeziku dali e, u (meso, ruka), y (ryba) je u svim slučajevima dalo i (riba), svako vokalno l pretvorilo se u našem jeziku u u (vlkъ → vuk), skup glasova čr uvijek je dao cr (črn → crn), glasovi tʼ, dʼ svagda su se u hrv. jeziku pretvorili u ć, đ (světʼa → svijeća, medʼa → međa).

Glasovnim pravilom zove se promjena glasova, koja se pod određenim uvjetima zbiva samo u ograničenom broju slučajeva s većim ili manjim brojem izuzetaka.

Tako se o preglašuje u e iza palatala: grad, gradom, gradovi : kraj, krajem, krajevi, gospodovati : kraljevati, dobro : vruće, učenikov : učiteljev, ovaj, ova, ovo : naš, naša, naše, ali: vođa, vođo!, vođom, duša, dušo!, dušom, vrućoj, našoj, ujo, Božo, Mišo, srednjoškolac, srednjovjekovni.

Pripomena. Neki su se od ovih oblika poveli za tvrdim osnovama; hipokoristici čuvaju o kao hipokorističnu oznaku; o je karakteristično pri tvorbi složenica...

Glasovno je pravilo i prelaženje l u o na kraju sloga: dalъ → dao, žętelьca → žeteoca, ali: Bol, žal, val, Ćiril, tkalca.

Proučavajući glasovne zakone i pravila, lingvisti su došli do dva osnovna saznanja:

1. glasovni su znakovi ograničeni vremenom. Glasovni zakoni nisu dakle vječni, ne traju uvijek u čitavom jezičnom razvoju; u određenim se uvjetima razviju, provedu u potpunosti u svim određenim kategorijama, žive po koje stoljeće, a onda izumiru i prestaju djelovati. Najočigledniji je primjer za ovo prva palatalizacija, po kojoj se suglasnici k, g, ch pretvaraju ispred e u č, ž, š (junak – junače!, bog – bože!, duch – duše!), kad je ak. pl. glasio još junaky, nogy, muchy. Ali taj je zakon bio prestao djelovati, kad su se u ak. pl. pojavili novi oblici: junake, noge, muhe, pa ovaj zakon ne vrijedi za ak. pl. S druge strane ima opet riječi, koje potječu iz razdoblja poslije djelovanja prve palatalizacije, ali u vok. sg. palatalizacija će i dalje dolaziti do izražaja (tokmak – tokmače!), jer je ovaj padež bio zahvaćen palatalizacijom. Izuzimlju se od prve palatalizacije onomatopejske riječi (meketati, zveketati), jer su one imitacija zvukova u prirodi pa bi primjenom palatalizacije ostale bez efekta.

Glasovni zakon obuhvaća i prijelaz suglasnika s, z ispred j u š, ž (nos+jen → nošen, voz+jen → vožen), ali u vrijeme djelovanja ove palatalizacije (do otprilike 1300.) današnji oblik pasji glasio je pьs-ьji, pa takvi oblici nisu bili zahvaćeni ovom palatalizacijom.

2. glasovni su zakoni ograničeni prostorom. Glasovni zakoni obuhvaćaju, dakle, određene teritorije jezika. Na tome se i osniva postojanje različitih dijalekata i govora; nekadašnji dvoglas ě stoga je kasnije dao tri varijante, različitosti su nastale i u području akcenta, oblika riječi i t. d.

2.9. Razvitak vokala u našem jeziku

Broj vokala nekad je u našem jeziku bio mnogo veći: pored današnjih pet imao je naš jezik još sedam vokala (ь, ъ, y,ě, ę, ǫ, ), koji su se kasnije reflektirali u današnje vokale ili su se izgubili.

Naš vokal a u velikom se dijelu riječi nalazi od davnine na svom mjestu (žena, dati, naš, plakati, vladar), ali je mogao postati i na druge načine:

1. metatezom likvida: ōr, ōl → ra, la (gord → grod → grad, zolto → zloto → zlato);

2. refleksom poluglasova ь i ъ, koji su se najprije izjednačili u XII. st., a oko 1300. dali a ili se izgubili na kraju riječi i u otvorenom slogu (dьnь → dan, zъlo → zlo). U nekim riječima, gdje bismo očekivali gubitak ovako nastalog vokala a, on je ipak zadržan, da otkloni nezgodne jezične skupine (lьvъ, mьčь, snъha → lav, mač, snaha : gen. lava, mača, snahe!, a trebalo bi da bude: lva, mča, snhe, kao što je od starьcь → starac gen. starca; slično je i s riječju kotьlьcь → kotlac, gen. kotьlьca → *kotalca, ali oblik za gen. glasi kotlaca : kozlac, kozlaca);

3. nepostojano a, koje se razvilo u skupinama suglasnika, da otkloni teškoću izgovora: jesmь → jesm, a onda jesam, dobrъ → dobr, a onda dobar (gen. dobra), ognь → ognj, a danas oganj (gen. ognja), peklъ → pekl, a danas pekao (f. pekla), jer naš jezik na kraju riječi podnosi samo suglasničke skupine -st, -zd, -št, -žd (list, grozd, prišt, dažd); ponekad se tako postupa i sa stranim riječima (parlamenat, koncerat). Valja razlikovati ovakvo nepostojano a od nepostojanog a, koje je nastalo od poluglasa (starьcь → starac, gen. starca);

4. od ě, koje se našlo iza č, ž, š, j (prijeglas!): *kryk-ě-ti → kryč-ě-ti → krič-a-ti, *slych-ě-ti → slyš-ě-ti → slišati;

5. u nekoliko slučajeva iza r od ě: orěchъ → orah, prěma → prama.

Vokal e u najvećem je broju slučajeva od starine (selo, šest, plesti, bože!), ali je mogao nastati i na druge načine:

1. od glasa ę (męso → meso, govędo → govedo, tręsti → tresti, dětę → dijete);

2. od glasa ě (věra → vjera, mlěko → mlijeko, dalje: drven, gvozden, bregovi, netko, cesta, slezena, obećati, bolest – svugdje se e razvilo od ě);

3. od glasa o prijeglasom (zečevi, krajevi, prijateljem, oračem);

4. d stranog i, koje mi čujemo otvorenije (calix → kalež, capitano → kapetan, cipreso → čempres);

5. pokretno e, koje je bez etimološkom opravdanja, ali dolazi u obliku naveska u nekim oblicima, koji završavaju na konsonant, više zbog jasnoće riječi (čime, jeste, mnome : sa mnom!, u narod. govoru – ovome, dobrome).

Današnji naš vokal i većinom je na svom mjestu od davnine (lice, zima, šljiva, piti), ali su ga mogli reflektirati i drugi glasovi:

1. glas y (byti → biti, dymъ → dim, synъ → sin, vysokъ → visok, bogynja → boginja);

2. glas ě ispred o, j prijeglasom (živěti – živělъ, živěla → živjeti – živio, živjela, smějati se → smijati se, starěji → stariji), a u riječi biljeg, bilježiti (ek. beležiti) i ispred glasa lj;

3. glas ě, koji se reflektirao u ije (dětę → dijete, tělo → tijelo, mlěko → mlijeko);

4. strani glas i ispred m, n (Nona → Nin, Scadrona → Skradin, Salona → Solin, Roma → Rim);

5. katkad i strani glas u (crux → križ, Tragurium → Trogir, Judens → Židov).

Naš vokal o u većini je riječi na svom mjestu od starine (selo, mjesto, tok, konj, drvo), ali su ga mogli dati i drugi glasovi:

1. l na kraju riječi ili sloga (dalъ → dao, myslь → misao, žętelьca → žeteoca);

2. starije e disimilacijom (ješte → još, jež – ježem → ježom, Beč – Bečem → Bečom, Senj – Senjem → Senjom, ali padež – padežem i padežom);

3. strano ă (calendae → kolenda, acetum → ocat, Salona → Solin, basilicum → bosiljak, satanas → sotona, paganus → poganin, camera → komora);

4. strano e ispred r (Meister → majstor, Lager → logor, Luther : lutoran).

Naš vokal u u mnogim je riječima od starine (bukva, jučer, čudo, muha, drugi), ali su ga mogli dati i drugi neki glasovi:

1. stariji glas ǫ (rǫka → ruka, nadǫti → naduti, pǫtь → put, mǫdrь → mudar);

2. vokalno l (slza → suza, vlkъ → vuk);

3. prijedlog vъ, u kojem se nalazi bilabijalno v, koje je srodno glasu u (vъliti → uliti, vъpasti → upasti, vъdova → udova, vъtorьnikъ → utorak, vъnukъ → unuk, vъzduchъ → uzduh, vъskrs → uskrs, idǫ vъ gradъ → idem u grad – akuzativno i lokativno u postalo je od vъ);

4. strano o ispred n, r (Antonius → Antun, Gregorius → Grgur, garbone → garbun, ora → ura, oleum → ulje, domina → domna → dovna → duvna, milion → milijun, Simon → Šimun).

2.10. Palatalizacija velara

Palatalizacija velarnih suglasnika karakteristična je za sve slavenske jezike, jer potječe još iz prasl. vremena, kad su se Slaveni odcijepili od Balta i počeli živjeti u svojoj zajednici (prva stoljeća nove ere).

Vremenski možemo zabilježiti tri stadija palatalizacije (prva, druga, treća), a čitav se taj proces završio već prije prvih zapisanih jezičnih spomenika.

U prvoj palatalizaciji suglasnici k, g, ch prelaze u č, ž, š kad se nađu ispred vokala e, ę, j, ь, ě (← ē), i (← ī, ēi). Tako:

junak – junače!, koljeno – čeljad (prijevoji), đak – đače!, momak – momče!, vlach – vlaše!, konь (iskon) : počęti → početi, bēg-ē-ti → běg-ě-ti → běž-e-ti → bježati, ruka : ručica, bog : božica, mucha : mušica, Bog – Božić, oko – oči, mrak-ьnъ → mračьnъ → mračan, bog-ьstvo → božstvo → božštvo → boštvo, čech-ьskyjь → češ-ski → češki, podъnog-ьje → podnožje, duch-a → duša, *plak-jos → plačь → plač...

U drugoj palatalizaciji, koja je mlađa od prve, suglasnici k, g, ch prelaze u c, ʒ (z), s ispred ě (← o, a), i (← o, a):

bogъ, lok. boʒě, rǫka, lok. rǫcě, duch, lok. dusě, pešti, pekǫ – imp. pьci (← pьko), žešti, žegǫ – imp. žьʒi (← žьgo), vlkъ – pl. vlci (← vlko)

U vrijeme djelovanja prve palatalizacije dvoglasi o, a nisu bili stegnuti, pa nije bilo razloga, da se mijenjaju suglasnici k, g, ch, kad bi se našli ispred ovih dvoglasa; kasnije, međutim, došlo je do stezanja ovih dvoglasa u ě, i, pa je sada počelo dolaziti do druge, oslabljenije palatalizacije, koja je suglasnike k, g, ch mijenjala ispred e, i (od dvoglasa) u c, ʒ (z), s. Pretežno ova palatalizacija obuhvaća oblike riječi, dok je prva obuhvaćala više tvorbu riječi.

Najmlađa, treća palatalizacija progresivnog je karaktera, jer njenim djelovanjem dolazi do promjene velara u palatale zbog glasova, koji stoje ispred velara (a i zbog glasova, koji dolaze iza njih):

Tako:

*kuning → kъnęʒь → knez, vitęʒь → vitez

pa je vok. sg. po I. pal. kъnęže! jer je u pozadini ovoga oblika g (up. mraz, mraze!). Ova se palatalizacija vidi i u glagolu proricati i u imenici starac (← starьcь ← starьkъ).

Bilješka. U nekim riječima u našem se jeziku provela palatalizacija i onda kad se suglasnik v našao između velara i vokala ě: květъ, gvězda → cvijet, zvijezda (u češ. květ, hvězda).

Sve su se ove palatalizacije provele u prasl. doba, pa je danas: Grkinja, boginja (-ky-, -gy-!), junake, muhe (ak. pl.!), Rakić, Dukić, baki (hipokoristici!), meketati, zveketati (onomatopejske riječi!)...

2.11. Jotovanje

Glasovna promjena, koja nastaje, kad se suglasnik j združi s jednim suglasnikom ispred sebe u novi suglasnik ili suglasničku grupu, zove se jotovanjem ili jotacijom suglasnika. Razlikujemo pritom stariju i mlađu jotaciju. Po starijoj jotaciji združivanje suglasnika sa suglasnikom j daje nove suglasnike ili nove skupine suglasnika (*voz-jen → vožen, *nos-jen → nošen); a u mlađoj jotaciji između suglasnika i j nalazio se poluglas, pa je otpadanjem poluglasa došlo do veze suglasnika i j, tako da do združivanja tih glasova nije uvijek došlo (mast-ьjǫ → mast-ju → masću → mašću, ali: riječju).

Djelovanje se jotovanja očituje u ovim slučajevima:

1. k, g, h + j → č, ž, š u glagola V. vrste (vikati, *vik-jem → vičem, strugati, *strug-jem → stružem, disati, *dis-jem → dišem);14

2. t, d + j → ć, đ, osim ako to j nije od ě ili ako se radi o kompozitima (*vratjen → vraćen, *glod-jem → glođem, ali: vidjeti, nadjačati);

3. p, b, v, m + j → s epentetskim l – plj, blj, vlj, mlj (kapati, *kap-jem → kapljem, zobati, *zob-jem → zobljem, dozivati, *doziv-jem → dozivljem, hramati, *hram-jem → hramljem), osim ako je glas j postao od ě (živjeti), ako se radi o kompozitima (objaviti) ili o riječima stranoga porijekla (tamjan);

4. 1, n + j → ļ, ń (*mol-jen → moļen, *bran-jen → brańen); izuzetak čine strane riječi (konjunktiv);

5. c + j → č (*klic-jem → kličem);

6. r + j → r (šir-ok, *šir-ji → širi, or-jem → orem, zao, *gor-ji → gori), ali mlađom jotacijom – rj (zvěr-ьjǫ → zvijerju, bor-ьje → borje);

7. s, z + j → š, ž (nositi, *nos-jen → nošen, voziti, *voz-jen → vožen, pa je izgriz-en, dones-en, dovez-en, gdje ne dolazi do jotacije), ali mlađom jotacijom – sj, zj, (klas-ьje → klasje, loz-ьje → lozje);

8. č, ž, š + j → mlađom jotacijom – čj, žj, šj (rěč-ьjǫ → riječju; sl. lažju, kokošju);

9. ć, đ, lj, nj, j + j → ne dolazi nikad do jotacije, pa čak ni do mlađe, već se j uvijek gubi (*noć-ju → noću, čađu, obitelju, *utanj-jen → utanjen, *podoj-jena → podojena).

Starija jotacija potječe još iz prethistorijskoga doba našega jezika, a mlađe se jotovanje počelo provoditi u XIV. st., kad je otpao poluglas.

Bilješka. Kod glagola na -stiti, -žditi (krstiti, izmožditi) disimilacija je oslabila djelovanje glasa j, pa do jotacije nije došlo (*krst-jen → kršćen → krštʼśen → kršten, izmožd-jen → izmožđen → izmoždʼźen → izmožden), ali ipak: ožalošćen. (Up. Ivšić: „Neki hiperštokavizmi“, Hrv. jezik 1938./39.)

2.12. Prijevoj

Prijevoj je izmjenjivanje vokala u korjenitim dijelovima riječi, koje su postale od istoga korijena; na to izmjenjivanje vokala pritom ne utječu susjedni glasovi, već ta izmjena nastaje iz težnje za diferenciranošću značenja srodnih pojmova:

Prijevoj je zajednička indoe. osobina, koja je još u praie. imala karakter zakona. Osobito je zastupan u sanskrtu, a čuva se danas naročito u slavenskim i germanskim jezicima i u grčkom jeziku. Zapazio ga je još indijski lingvist Pāṇini, a kasnije i grčki gramatici, ali su ga mogli tek konstatirati, a ne i protumačiti. Pa je istom u pol. XIX. st. indoe. lingvistika uspjela odgovoriti, zašto dolazi do prijevoja i kakva zakonitost u prijevojnom sistemu vlada. Utvrdilo se, da se uzroci prijevoja nalaze u akcenatskim pojavama i odnosima i da se promjene korjenitih vokala zbivaju po određenim pravilima, t. j. da se u korjenitom slogu mogu pojavljivati točno određeni vokali, koji stoje u pravilnim odnosima jedni prema drugima. Niz korijena pritom ne podliježe nikakvu prijevoju (padati : padam : pasti : padanje : raspad, ljutnja : ljutit, omeđiti : međa : razmeđe : međaš). Dalje se ustanovilo, da su u praie. jeziku postojala tri lagana (e : o : a) i tri teška prijevoja (ē : ō : ā). Sve te prijevojne redove nije sačuvao svaki indoe. jezik, pa ni naš; ali zato u našem jeziku pored punine prijevoja (e : o) nalazimo reduciranost (ь ← ĭ, ъ ← ŭ), pa čak i prazninu prijevoja, kad između korjenitih konsonanata vokala uopće nema:

*jestъ → jest (punina prijevoja)
*jьstyjь → isti (reduciranost prijevoja)
*jsǫtъ → su (praznina prijevoja)

U korijena, koji su obuhvaćeni prijevojem, razlikujemo kvalitativni i kvantitativni prijevoj. Pod kvalitativnim prijevojem podrazumijevamo promjenu kvalitete korjenitog vokala:

*tek-ti : tok-ъ : tьc-i
*mer-ti : u-mor-ъ : mьr-ǫ

Kvantitativnim prijevojem zovemo prijevoj, u kojem se mijenja kvantiteta korjenitog vokala, t. j. dolazi do duljenja osnovnog vokala:

tok : na-tak-a-ti

o : ō (→ a)
*tek-ti : u-tjec-a-ti
e : ē (→ ě)

Prijevojne odnose, s obzirom na to, što su vrlo stari, nije moguće potpuno proučavati samo s gledišta suvremenoga književnog jezika, već je potrebno zaći i u historiju jezika, jer su se naši vokali tokom vremena mijenjali (nekad smo imali čak 13 vokala!), a po potrebi i u dijalekte i u druge slavenske jezike, pa čak i u srodnije indoe. jezike. Tako onda:

uleknuti sę : luka
ulęknǫti sę : lǫka
ę : ǫ

tresti : trus
tręsti : trǫsъ
ę : ǫ

dahnuti : disati : duh
dъchnǫti : dysati : duchъ
ъ : y : u

Dalje: glagol *strěšti (kajk. streči, čak. strići) ima korijen *sterg s prijevojnim stupnjem *stōrg, od kojega postaje imenica dodavanjem sufiksa -a (stōrg-a → straga → straža); ta imenica nosi u sebi značenje glagola (*strěšti – čuvati); glagol stcsl. vlešti ← *velkti (kajk. vleči, vlečem) ima korijen *velk- s prijevojnim stupnjem *volk- → vlak; glagol brod-iti u našem jeziku nema prijevojnog stupnja, ali u stcsl. bresti ← *bred-ti, u slov. nalazimo sličan oblik, koji znači „gaženje preko vode“. Prijevojni su oblici i imenica konьcь i glagol po-čę-ti; glagol lom-iti i imenica lem-eš; dalje: viti : uvojci, liti : loj, vreteno : vrat (vert : vort), sjati (← sьjati) : prisoj, pisati : pastrva (pьsa-ti : pьstry, gdje korijen pьs- znači šarenilo), kiša, kiseo (kyša, kyseo) : kvas, kvasit; toviti : otava...

2.13. Prijeglas

Prijeglas je mijenjanje jednoga samoglasnika u drugi zbog nekog glasa ispred njega ili iza njega. U našem jeziku postoje tri prijeglasa:

1. ě → a iza č, ž, š, j (*kryk-ē-ti → kryč-ě-ti → krič-a-ti);

2. ě → i ispred o, j, a u riječi bilježiti i ispred lj (živěl → živěo → živio, smějati sę → smijati se);

3. o → e iza č, ž, š, j, lj, nj, ć, đ, dž, št, žd, c, ʒ, ŕ (rodom : vračem, stric – stričev, kъnęʒь → knez – knežev, selom : morem).15

Ovaj treći prijeglas ima karakter pravila, t. j. do njega dolazi samo u određenim kategorijama, ali i ne mora do njega doći, ako se pojavi koji važniji razlog, koji ga sprečava. Upravo nam značajka, da su neki od navedenih suglasnika, ispred kojih je nekad dolazilo do prijeglasa,16 bili u starije doba našega jezika meki (palatalni), a danas su tvrdi, dovoljno pokazuje, kako je u prijeglasu moglo doći i do dvostrukosti. To je dobro poznato u imenica na -arь → -aŕ: gospodar, instr. gospodarom i gospodarem, pridj. gospodarov i gospodarev; sl. ribar, čuvar, a u imenice car pretegli su oblici carem, carev. A ima i niz kategorija, u kojima uopće ne dolazi do prijeglasa zbog raznih uzroka.

Ovim je prijeglasom obuhvaćen:

1. nom. sg. imenica (jednakosložnih), pridjeva, zamjenica i brojeva sred. roda:

(selo:) polje, sunce, more, milje

(dobro:) vruće, šire

(ovo:) moje, vaše, čije (u sve ← vьse nekad je bilo ś)17

(prvo:) treće

2. gen., dat., lok. sg. pridjeva, zamjenica i brojeva muš. i sred. roda:

(dobroga:) vrućega, (dobromu:) vrućemu, (dobrom:) vrućem

(ovoga:) mojega, (ovomu:) mojemu, (ovom:) mojem

(prvoga:) trećega, (prvomu:) trećemu, (prvom:) trećem

3. vok. sg. imenica žen. roda na -ica:

(ženo!:) Milice!, Ančice!, Jelice!

4. instr. sg. imenica muš. i sred. roda:

(rodom:) oračem, kraljem

(selom:) poljem

Iznimke: a) imenice na -arь → -aŕ, koje mogu imati dvostruke oblike (gospodarom, gospodarem); b) disimilacija narušava potpuno provođenje ovoga pravila (Senjom, Bečom, mjesecom).

U dijalektima se inače često narušava ovo pravilo (nožom, prijateljom).

5. nom. pl. imenica muš. roda s dugom množinom:

(putovi:) krajevi, mačevi, prištevi, daždevi, očevi, zečevi (ali i zecovi), stričevi (ali i stricovi)

Pripomena. Treba uz ovo reći, da se pretežno u istočnim krajevima javljaju nepravilni oblici: pojasevi, kutevi, čirevi, putevi, kursevi. Jedino za imenicu put valja reći da je potpala pod utjecaj jo-osnova, pa treba kazati: Otišao je svojim putem (bez prijedloga!) i Za ovim je putom livada (s prijedlogom!).

6. posvojni pridjevi i glagoli od tih pridjeva:

(bratov:) kraljev, očev, duždev, zečev, carev, gospodarev (ali i gospodarov)
(popovati:) kraljevati, carevati, prijateljevati

Iznimke: posvojni pridjevi izvedeni od imena za voćke (višnja, instr. višnjom, pridj. višnjov, im. višnjovača; sl. trešnjom, trešnjov, trešnjovača).

Ima i kategorija koje uopće ne podliježu prijeglasu:

1. vok. sg. imenica žen. roda:

(ženo!:) dušo!, Ružo!, Anđo!, ptico!, kukavico! (kad se tim imenom zove čovjek; za pticu: kukavice!)

Pripomena. U ovoj su se kategoriji meke osnove povele za tvrdima (up. stcsl. duše!).

2. instr. sg. imenica žen. roda:

(ženom:) dušom, Ružom, Anđom, pticom

3. dat., lok., instr. sg. pridjeva, zamjenica i brojeva žen. roda:

(dobroj:) vrućoj, (dobrom:) vrućom

(ovoj:) mojoj, (ovom:) mojom

(prvoj:) trećoj, (prvom:) trećom

4. hipokoristici, koji se u našem jeziku tvore uzimanjem prvoga sloga riječi i dodavanjem nastavaka -ro, -jo, -co, -ko (up. Petar) ili uzimanjem prvoga sloga riječi i prvoga konsonanta drugoga sloga i dodavanjem nastavka -o (up. Božidar), pa ovo -o ne podliježe prijeglasu, jer je oznaka za hipokorističnost (Božo, Glišo, ujo); od takvih se hipokoristika često prave prezimena, u kojima također ne dolazi do prijeglasa (Božović, Glišović);

5. složenice, u kojima o služi kao spojka:

vod-o-noša, trbuh-o-zborac : srednj-o-vjekovni, kralj-o-ubica, buć-o-glav, srednj-o-školac

6. infinitiv glagola VI. vrste:

(kupovati:) božićovati, učiteljovati, pašovati, pijančovati (ali i pijančevati); međutim: carevati, prijateljevati

2.14. Metateza

Metateza je premještanje glasova ili slogova unutar jedne riječi zbog težnje za lakšim izgovorom ili zbog fiziologijske žurbe.

Do metateze u našem jeziku dolazi često. Najpoznatija je t. zv. metateza likvida (poznata i u drugim slav. jezicima), koja datira još iz prethistorijskog doba, kad su prasl. skupine TolT, TorT, TelT, TerT → TloT, TroT, TleT, TreT → TlaT, TraT, TlěT, TrěT:18

*golva → golova (rus.) → glova → glava; sl. *gord → grad, *melko → mlijeko, *merti → mrijeti

Ali to je tako stara metateza, da je danas više i ne o osjećamo kao metatezu. U suvremenom književnom jeziku, međutim, ima i takvih metateza, kod kojih vrlo lako uočavamo, da se radi o premetanju glasova, pa takve metateze dijelimo u tri skupine:

1. Metateza dvaju konsonanata, koji stoje jedan do drugoga, zbog dobivanja lakše izgovorne skupine:

vьsego → vsega → svega

a onda je analogijom došlo do metateze i u nom. sg., t. j. svoja su mjesta zamijenili konsonanti odijeljeni vokalom (kao u 2.):

vьsь → vas → sav (: f. vьsa → sva, n. vьse → sve – normalno)

pa su književni samo oblici sav, savkolik, premda se još uvijek u narodu čuje i vas, vaskolik; sl.:

kъto → kto → tko (→ ko), lьžica → lžica → žlica, mъžiriti → žmiriti, vьsakъ → vsak → svak(i), stъklo → staklo → u nar. tsaklo → caklo (pa i cklo), dokъsьnъ → doksan → doskan → dockan, jer se sk često zamjenjuje sa ck (up. Atanasije : Atanasko → Atanacko, Atanacković), kostьka → kostka → kotska → kocka (Belić) ili: kostьka → kostka → koska → kocka (Maretić), *vještbati → vješdbati → vježdbati → vjedžbati (Belić), a drugi tumače vjedžbati : vježbati tako, da se glas ž zamijenio srodnom afrikatom dž

Ima metateza ovoga tipa, koje su nastale ne u težnji za lakšim izgovorom, nego zbog fiziologijske žurbe:

Büchse → pukša → puška, polъdьne → poldne → pladne : pladnovati → plandovati, vetъchъ (star) → gl. ovetšati → oveštati (ostarjeti), turc. bajrak → barjak, turc. bajram → barjam, tal. corporal → kapral

2. Metateza dvaju konsonanata odijeljenih međusobno vokalom:

monasterion → manastir → namastir, mogila → gomila, turc.19 Venedik (Venecija) → Vodenik u našoj nar. poeziji, tal. corporal → kaplar (ili kapral 1. metatezom)

3. Metateza konsonanata i vokala, koji stoje jedan do drugoga (dijalekatska osobina):

cvasti → cavtjeti (Dubr.), svanuti → savnuti (jugoist. Srbija), ovdje, ondje : vođe, nođe (Lika)

2.15. Zijev (hijat)

Zijevom ili hijatom nazivamo izgovor dvaju vokala, koji stoje jedan do drugoga (poočim, jaukati, kupovao).

Pripomena. Kad izgovaramo dva vokala jedan za drugim, mijenja se samo položaj usana i jezika, tj. otvor potreban za izgovor jednoga vokala produžuje se u otvor potreban za izgovor drugoga vokala. To, razumljivo, traje nešto duže; usta su duže otvorena, pa se čini, da pritom zijevamo – odatle ime ovoj glasovnoj pojavi.

Naš jezik nije osobit ljubitelj zijeva, ali ga ipak podnosi, kao i svi slav. jezici. Zijev dijelimo u tri skupine:

1. najstariji zijev, koji se nalazi u složenicama (zlatoust, naučiti, zaorati, poočim, crnook, neugodan);

2. mlađi zijev, koji se nalazi u onomatopejskim riječima (jaukati, mijaukati);

3. najmlađi zijev, koji je nastao potkraj XIV. st., kad je l → o na kraju riječi ili sloga (l je bilo velarno pa se lako moglo zamijeniti stražnjojezičnim vokalom): kupovao, dao (ali nosio, v. bilj. l.), žeteoca, vladaoca, zaova (← zъlъva), groce (← grlce).

Bilješka 1. Nema zijeva u vokalskoj grupi io, jer se u našem jeziku između tih vokala izgovara glas j, premda se ne piše (nosio, izg. nosijo, bio, izg. bijo, živio, izg. živijo, oslobodio, izg. oslobodijo).

Bilješka 2. Najmlađi zijev vidi se i u riječima, iz kojih u narod. govoru ispada h (straʼota, muʼa), ali se često taj zijev uklanja umetanjem glasova j, v ili stezanjem vokala (tijo, muva, od straha → od straa → od strā, mahala → maala → mȃla).

Bilješka 3. I strane riječi podliježu zakonima o našem zijevu (poeta, zoologija, karaula, geometrija, nacionalan, izg. nacijonalan, biblioteka, izg. biblijoteka).

Iako naš jezik u osnovi zijev podnosi, on mu se rado uklanja, osobito glasovnom pojavom, koja se zove

2.16. Kontrakcija (stezanje, sažimanje)

Kontrakcija je glasovna pojava u kojoj se dva vokala, koji stoje jedan do drugoga, stežu u jedan dug vokal (vol → voo → vȏ, dolac, dolca → dooca → dóca).

Ima nekoliko vrsta stezanja u našem jeziku. Najjednostavnije je provesti (1.) kontrakciju dvaju jednakih vokala u jedan isti takav, samo produžen vokal:

polъdne → poldne → poodne → pódne, dolac, dolca → dooca → dóca (gen. može glasiti i dolca)

Kad se, međutim, nađu jedan do drugoga (2.) dva različita vokala, onda stezanjem može pretegnuti:

a) prvi vokal, koji se produljuje. Rezultat su takve kontrakcije: oblici pronominalne deklinacije:

gen. mojego → mojega → moega → mȏga, svȏga, tvȏga, dobrajego → dobrāgo → danas dobrōga, dvojega → dvóga (sl. je i s dat. sg.)

današnji prezent:

čuvajǫ, čuvaješi... → čuvām, čuvāš...

dijalekt. part. akt.:

čuvao → čuvā

b) drugi vokal, koji se produljuje:

zajęcь → zajec (od toga Zaječar!) → zec, pojas → pȃs, stojećak → stéćak, svakojako → svakāko, dijalekt. part. akt. čuvao → čuvō, dao → dȏ, dijalekt. pridj. debeo → debō, veseo → vesō

Bilješka. Kontrakcija se tumači ne samo težnjom za uklanjanjem zijeva, nego i artikulacionim razlozima. Kad između dvaju vokala prevlada prvi, onda se kaže, da se artikulacija prvoga vokala protegne i zadrži pri izgovoru drugoga; a kad prevlada drugi, onda se kaže, da je došlo do artikulacione anticipacije drugog vokala, t. j. u žurbi se artikulira najprije drugi vokal, pa se on onda proteže i na artikulaciju prvoga vokala.

2.17. Haplologija (ispadanje slogova)

Haplologija (od grč. riječi haplos – jednostavan, logos – riječ) je glasovna pojava, koja se zasniva na pojednostavljivanju riječi ispadanjem jednoga sloga.

Razlog joj se nalazi u težnji za uklanjanjem monotonije, tako da je to ustvari disimilacija slogova. Javlja se vrlo često onda, kad se u jednoj riječi nađu dva jednaka ili dva približno jednaka sloga (drugi slog može samo počinjati istim glasom, koji se nalazi u prvom slogu, pa da dođe do haplologije):

bremeno-noša → bremenoša (: vodonoša), zakono-noša → zakonoša, ikono-nos → ikonos, časo-slovac → časlovac, nom. pl. f. *dobry-jeję → u spomenicima dobryję

Bilješka. Od haplologije (ispadanja slogova) treba razlikovati otpadanje slogova, do kojega dolazi osobito u narod. govorima iz težnje za komotnim, lijenim načinom izgovaranja riječi:

vidiš → viš, hodimo → homo, šezdeset → šeset, gospodar → gospar, meni se čini → meščini

2.18. Akcenat i kvantiteta

Blagozvučnost našega jezika

Omjer između vokala i konsonanata u svakom jeziku pokazuje njegovu mekoću ili tvrdinu. Što je veći procenat vokala u riječima, to je jezik mekši, t. j. lakši za izgovor i pjevanje, a što je procenat vokala manji, to je jezik tvrđi, t. j. za izgovor i pjevanje teži (Maretić).

Prema tome se naš jezik smatra najljepšim među slav. jezicima, jer ima naročito velik procenat vokala (u ijekavštini – 46,5% po Maretiću), u čemu ga od evropskih jezika nadmašuje jedino talijanski (i izumrli stcsl.). Osim toga u našem književnom jeziku prevladavaju jasni i čisti vokali (a, e, i) nad zatvorenijim i nejasnijim (o, u), a uopće nema raznih mutnih vokala, koje susrećemo u ostalim slav. jezicima. Izgovor je glasova jasan, tako da redovno nema glasova ni slogova, koji su nerazgovijetni, ili koji se progutaju.

Ipak naš jezik zaostaje u blagozvučnosti za velikim evropskim jezicima, koji imaju manji postotak vokala, i to najviše zbog vokalnoga r i zbog nekih tvrdih konsonantskih skupina (na pr. k bratu, izg. gbratu, k zdravome, izg. gzdravome, k stricu). Pored svega toga naš jezik uživa poseban glas zbog svoga muzikalnog naglašavanja, koje ni u jednom evropskom jeziku ne dolazi u tako visokoj mjeri (od slav. jezika ima ga u slovenskom i donekle u češkom, ali nije tako izrazito kao u našem).

O akcentu i kvantiteti uopće

Akcenat (naglasak) je pojačana sila govora, kojom se ističe jedan vokal u riječi ili kojom se ističu pojedine riječi u većim govornim skupovima.

Pripomena. Kad govorimo o akcentu, možemo govoriti o akcentiranim vokalima (akcenat riječi), o cjelokupnom akcenatsko-dužinskom karakteru jedne riječi (intonacija riječi), o akcentu sintagme (skupinē riječi sintaktički povezane) i o akcentu cijele rečenice (rečenični akcenat). Pod rečeničnim akcentom, pritom, misli se na naročito akcenatsko isticanje pojedinih riječi u rečenici i zanemarivanje ili skraćivanje akcenata i kvantiteta ostalih riječi u rečenici. Ipak rečenični akcenat može biti samo po intenzitetu drukčiji od akcenata zasebnih riječi, ali on ne biva drukčiji po kvaliteti.

Naglasak se može sastojati u jakosti ili visini glasa. Ako se naglasak sastoji samo u jačini glasa (a visina se tona pritom ne mijenja), onda se zove dinamičnim (: od grč. riječi, koja znači – jakost, snaga) ili ekspiratornim (: lat. expiro, 1. – ispuštati dah); a ako se sastoji u visini glasa, t. j. ako visina tona za vrijeme izgovaranja naglašenoga vokala raste ili pada, onda se takav naglasak zove muzikalnim ili kromatičnim.

Opaska. Ekspiratornost zavisi o amplitudi, t. j. o veličini treperenja u glasu, a muzikalnost o frekvenciji, t. j. o broju treperenja u glasu u određenom vremenu.

Nema, međutim, ni jednog jezika, kojega bi akcentuacija bila sasvim ekspiratorna ili sasvim muzikalna, nego je jedna od njih samo pretežnija. Pritom se u jezicima s pretežnijim ekspiratornim akcentom nenaglašeni vokali slabije izgovaraju i čuju, dok se u jezicima, u kojima preteže muzikalna akcentuacija, svi vokali izgovaraju podjednako jasno. Tako pretežno dinamičnu akcentuaciju ima ruski, engleski i njemački jezik, a pretežno muzikalnu – talijanski i češki jezik. Naš književni jezik stoji u tom pogledu najbliže talijanskom, t. j. u njemu se izgovaraju akcentirani vokali s većom snagom nego neakcentirani, ali se i oni izgovaraju jasno i s punim glasom.

Treba naročito istaći, da su i dužine, a ne samo akcenti, sastavni dio ljepote faktičkog stanja naše akcentuacije. Svi naši vokali mogu biti kratki i dugi, pa prema tome imamo dvostruke akcente: ne samo po visini tona, nego i po dužini, t. j. imamo kratke i duge, silazne i uzlazne akcente. (U ruskom, poljskom, bugarskom, makedonskom svi su vokali kratki.)

Izgovor akcenata i dužina

Pojedini se dijelovi jedne riječi u našem jeziku izgovaraju ne samo različitom jakošću tona, nego i s jasno primjetljivom različitom visinom (dizanjem i spuštanjem) tona, tako da se naglašenim slogom smatra onaj, u kojem je najviši ton dostignut (u tome se naš jezik razlikuje od gotovo svih evropskih jezika, i zbog toga je naše naglašavanje teško svakome, tko nema muzikalnoga sluha); a osim toga važno je i vrijeme trajanja akcenatskog tona (akcenatska dužina i kratkoća), pa neki tvrde, da su naši dugi akcenti dva puta duži od kratkih (Belić), a neki opet, da ni svi dugi akcenti nisu jednako dugi, a ni svi kratki jednako kratki. (Po Maretiću u gen. pl. imenice pȅkārnica – pȅkārnīcā najduži je drugi slog, nešto je kraći treći, a četvrti je najkraći.)

S obzirom na dužinu trajanja i muzikalnost u našem jeziku razlikujemo četiri akcenta: kratkosilazni ili brzi  ̏  (cȁr, slȁma, krȁva), dugosilazni ili silazni  ̑  (krȃlj, sȗnce, pȃmtiti), kratkouzlazni ili spori ˋ (nòga, nòsiti, gladòvati), dugouzlazni ili uzlazni ˊ (dúša, víno, Dalmatínac).

Kod silaznih akcenata (nalazimo ih i u ruskom jeziku i čak. dij.) ekspiratorna snaga ide paralelno s muzičkom: kod  ̏  naglo se spušta za jedan ili dva tona (terca – sekunda), a tako opada i ekspiratorna snaga (slȁma); kod  ̑  pada od oktave do kvinte, a paralelno s tim opada i ekspiratorna snaga, i to na početku najjače, a prema kraju slabije (pa se riječ sȗnce izgovara otprilike kao sȕunce).

Kod uzlaznih akcenata muzički se ton penje (kod ˋ od terce do kvinte, a kod ˊ od kvinte do oktave i više), paralelno s tim raste i ekspiratornost (glàvat : gláva), pa se riječ gláva izgovara otprilike kao glaàva.

Spomenuto je, da se akcentirani vokali izgovaraju s većom snagom od neakcentiranih, ali se može reći, da se vokali sa starim akcentima  ̏  ,  ̑  izgovaraju u našem jeziku „jače“ od vokala s novim akcentima ˋ , ˊ (prvi se zato zovu i „jakim“, a drugi i „slabim“ akcentima), a to je i razumljivo, ako se zna, da akcenti  ̏  i  ̑  obuhvaćaju samo jedan slog, a ˋ  i ˊ ustvari dva sloga, jer su nastali preskakivanjem  ̏  i  ̑  na prethodni slog.

Pored ovih četiriju akcenata u našem se jeziku javljaju i dužine na nenaglašenim slogovima (i to samo iza akcentiranog sloga), koje imaju karakter sporednih  ̑  akcenata. Vuk je zbog toga i  ̑  i ˉ bilježio jednim znakom (lȃnȃcȃ); kasnije se za ˉ upotrebljavao znak ˆ, ali se danas označuje znakom ˉ (lȃnācā).

Opaska. Znak za kratkoću ˘ obično se ne bilježi.

Osim ova četiri akcenta i dužine u našim govorima ima i drugih akcenata. Tako je poznat „čakavski“ akcenat, koji se obično zove zavinutim akcentom. Belić ga opisuje ovako: „U početku je zvuk ujednačen ili katkad nizlazan, zatim postaje silno uzlazan, i u trenutku najvišeg i najjačeg tona on se prekida.“ Ivšić je dokazao, da je taj akcenat istovjetan „petom posavskom akcentu“, a nalazi se i u nekim kajkavskim govorima. Ivšić ga bilježi cirkumfleksom ˜ (ako je  ̑  ȁa, ˊ aà, onda je ˜ aȁ). Nalazi se ovaj akcenat ponajviše na mjestima, gdje je u štokavskom  ̑  ili ˉ (brõj, krãj, lĩšće, junãka, on zovẽ, oni donesũ vodẽ).

Naš današnji akcenatski sistem

Za historijsko proučavanje našega akcenta najvažnija je čakavska akcentuacija, koja predstavlja najstariji tip naše akcentuacije (to nam potvrđuje i njezino slaganje s ruskom i donekle slovenskom akcentuacijom) i potječe još iz prasl. jezika. Prema tome možemo zaključiti, da je naša najstarija akcentuacija imala tri akcenta:  ̏  ,  ̑  i ˜ (cirkumfleks), a svaki je od njih mogao biti na svakom slogu u riječi.

U XV. st. prošao je u većini štokavskih govora ˜ u novi  ̑  , koji se sasvim izjednačio sa starim ̑ , pa je tada u nekim štokavskim govorima vladao dvoakcenatski sistem, kao što danas vlada u kosovsko-resavskim govorima, zetskim i nekim starijim bosanskim govorima (čitȁti, otȁc, rūkȁ, uzȇt, djevȏjka). Ali je istovremeno u našim centralnim (najmlađim štokavskim) govorima nastalo premještanje silaznih akcenata za jedan slog prema početku riječi, a time se počela mijenjati i struktura našega akcenta: ti su se silazni akcenti na novim mjestima počeli pretvarati u uzlazne, i to u ˋ (ako je prethodni slog bio kratak) ili u ˊ (ako je prethodni slog bio dug); na pr. čitȁti → čìtati, uzȇti → ùzēti, rūkȁ → rúka, gen. dūšȇ → dúšē. Poslije toga prelaženja akcenta na novi slog nešto je od akcenta ostalo i na starom slogu, pa se naši uzlazni akcenti protežu ustvari preko dva sloga.

Iz svega se toga mogu stvoriti pravila za mjesto štokavskoga književnog akcenta:

1. jednosložne riječi mogu imati samo silazne akcente (brȁt, krȃlj);

2. dvosložne riječi mogu imati sve akcente, ali samo na prvom slogu (slȁma, prȃvda, nòga, rúka);

3. trosložne i višesložne riječi mogu na prvom slogu imati sva četiri akcenta, na srednjim slogovima samo uzlazne akcente, a na posljednjem slogu ne mogu imati nijednog akcenta (gȁziti, pȃmtiti, nòsiti, čúvati, širìna, domája, odgovòriti, Dalmatínac);

4. dug nenaglašen slog može biti samo iza naglašenoga (djèvōjka).

Bilješka 1. U našem se jeziku na jednoj riječi nalazi redovno samo jedan akcenat, ali od toga se izuzimlju složenice i sraslice (t. j. složenice, koje jasno čuvaju sintaktičku službu svakog svog sastavnog dijela), na kojima može biti i više akcenata (svȑzimàntija, pȓvobrȁtučed, nȃjplemenìtijī, pùstibȁbakònjukȓv, kr̀stikȗmedéte).

Bilješka 2. Osim toga ima u našem jeziku i riječi, koje su bez akcenta, pa se naslanjaju ili prislanjaju na susjedne riječi. Prve se zovu

Enklitike (naslonjenice)

Enklitike ili naslonjenice su skraćene nenaglašene riječi, koje se u izgovoru naslanjaju na riječi ispred sebe:

vȉdīm ga, prȅdāli su nam se, znȃš li

Enklitike mogu biti zamjeničke, glagolske i vezničke.

U zamjeničke enklitike spadaju nenaglašeni oblici ličnih i povratnih zamjenica: me, mi, te, ti, se, si, mu, ga, joj, je (ju), ih, im, nas, vas, nam, vam;

u vezničke veznik li;

a u glagolske nenaglašeni oblici prezenta glagola biti i htjeti: sam, si, je, smo, ste, su; ću, ćeš, će, ćemo, ćete, ćē i nenaglašeni oblici aorista glagola biti: bih, bi, bi, bismo, biste, bi.

Pripomena. Neke glagolske enklitike (je; bih, bi...) mogu dobiti akcenat, ali samo ako se nađu na početku rečenice:

Jȅ li on došao u školu?

Bȉsmo li mi mogli to vidjeti?

Bilješka. Slične su enklitikama sraslice, koje nastaju kad se dvije ili tri riječi u govoru srastu u jednu, tako da prva zadržava svoj akcenat, a druge ga gube:

dobàr dān, dobrò jutro, akò bōg dā, htjèdbudēm

Proklitike (prislonjenice)

Proklitika (prislonjenica) je nenaglašena riječ koja se izgovara zajedno s riječju iza sebe i s njom čini jednu akcenatsku cjelinu:

ȕ grād, međù nama, ȉspod kamena

Proklitike su većinom prijedlozi, i to:

1. svi jednosložni prijedlozi,

2. od dvosložnih: među, mimo, preko, prema, oko i

3. svi prijedlozi složeni s prijedlogom iz-.

Proklitika ima i među veznicima: a, i, da, kad (kad može biti i s akcentom).

U proklitike spada i negacija: ni, ne.

Budući da proklitika s riječju, kojoj se prislanja, čini jednu izgovornu cjelinu, ta se izgovorna cjelina podvrgava pravilima o štokavskom književnom akcentu, pa se silazni akcenti povlače s riječi na proklitiku u obliku  ̏  i ˋ :

u zȍru (*uzȍru) → ȕ zoru, iz kȕćē (*iskȕćē) → ìz kućē, na glȃvu (*naglȃvu) → nȁ glāvu, od nȃs (*odnȃs) → òd nās

O tome, međutim, kad dolazi do neoslabljenog, a kad do oslabljenog prenošenja akcenta na proklitiku, postoje posebna pravila. Naime, naši današnji silazni akcenti mogli su se u nekim riječima zadržati još od prasl. vremena (iskonski silazni akcenti), a u nekim su opet riječima mogli biti produkt kasnijeg vremena (sekundarni silazni akcenti). Razlozi za mogućnost dvostrukog prenošenja akcenta na proklitiku nalaze se upravo u tome:

a) iskonski silazni akcenti uvijek se neoslabljeno prenose na proklitiku ili na prefiks:

po pȋvo → pȍ pīvo, po vȍdu → pȍ vodu

b) sekundarni silazni akcenti uvijek se oslabljeno prenose na proklitiku ili na prefiks:

za prȃvdu → zà prāvdu, od brȁta → òd brata, donȍsīm → dònosīm

Pripomena. Prilikom prenošenja akcenta na proklitiku (prefiks) susrećemo se često s nekim nepravilnostima, koje su nastale analogijom ili se jedne kategorije vladaju na jedan način kao jednostavne riječi, a na drugi kao složenice:

ùčiti, ùčīm, ne ùčīm, ali: naùčiti : (*naùčīm) nàučīm; čìtati, čìtām, čìtao, čìtala, ali: prȍčitao, prȍčitāla; kléti, kùnēm : zàklēti se, zakùnēm se

Bilješka. Ako riječ ima više od tri sloga, onda akcenat ne mora prijeći s nje na proklitiku (pò lāđicama, ali i po lȃđicama, zà mājstorima, ali i za mȃjstorima), a na vezničku, ni ako ima više od jednoga sloga (dà vidīm, ali i da vȉdīm). Ovo, međutim, ne vrijedi za složene glagole (povjȅrovati → pòvjerovati, pobrȁtimiti → pòbratimiti).

Proklitičko-enklitičke veze

Često dolazi do slučaja, da se u rečenici uz jednosložnu prijedlošku proklitiku javi enklitika, pa onda iznimno proklitika dobiva akcenat, i to ˊ (osim u slučaju jednosl. prijedlog + nj, kad ta jednosložna proklitičko-enklitička grupa dobiva ˆ prema pravilu o akcentu jednosložnih riječi):

zá me, ná te, ú se, zȃ nj

Neki jednosložni prijedlozi pritom mogu dobiti i nepostojano a, pa onda ova veza dobiva  ̏   i  ˉ:

prȅdā me, nȁdā te, pȍdā se, ȕzā nj

Ova pojava ima opravdanje s historijskog gledišta. Naime, nekad su ove zamjenice glasile mę, tę, sę, jь i bile su sve naglašene (to su bili i jedini oblici ovih zamjenica za akuz. sg.).

Mijenjanje akcenta pri mijenjanju riječi

U promjeni riječi, t. j. u deklinaciji i konjugaciji, akcenti i dužine često se mijenjaju (rúka, rúkē, rȗci, rȗku, rȗko!, rúci, rúkōm, rȗke, rùkū, rùkama...). Ta mijenjanja akcenta ne vrše se samovoljno, već su znakovi cijelih glasovnih sistema, od kojih su se do danas sačuvali samo tragovi. Utvrđeno je, da su u prasl. jedni vokali bili uvijek dugi (a, i, u, y, ě, ę, ǫ), a drugi uvijek kratki (e, o, ь, ъ). Ta je prvobitna kvantiteta samoglasnika u našem jeziku poremećena iz više razloga, pa danas razlikujemo stare, primarne (mȇso, zlȃto, rúka ← rūkȁ) i nove, sekundarne dužine, koje su nastale u historijskom razvoju našega jezika, pošto su se neke prvobitne dužine skratile, a neke prvobitne kratkoće produžile.

Sekundarne su dužine nastale uglavnom s ovih razloga:

1. stezanjem (kontrakcijom) dvaju kratkih vokala dobivamo jedan dug vokal:

mòjega → moega → mȏga, dva na deset → dvanest → dvánēst (provinc.), gen. pl. kostij → kòstī, novyj → nȍvī, Ìlijić → Ìlīć

2. ispadanjem poluglasa (nenaglašenoga – v. bilj.) riječ postaje za jedan slog kraća, pa dolazi do duljenja prethodnog vokala:

veselьje → vesélje, kamenьje → kàmēnje, brodъ → brȏd, sg. građàninъ : pl. grȁđāni (ali: Arapinъ : Àrapi, Srbinъ : Sȑbi), gen. pl. ženъ → žȇn, a onda – žénā

Ovom t. zv. duljenju u zamjenu protivno je t. zv. kraćenje u zamjenu, koje nastaje, kad riječ dobije slog više (júne : gen. jùneta, prȃse : gen. prȁseta, drȗzi : duga množ. drȕgovi, grána : dat. pl. grànama).

Bilješka. Čest je slučaj, da neke imenice imaju u nom. sg. dug, a neke kratak vokal, premda u gen. sg. i jedne i druge imaju kratak vokal (up. dȏm, dȍma, nȏs, nȍsa : mȁč, màča, rȍb, ròba). Ako ih bolje promotrimo, vidjet ćemo, da se dužina razvija u onih imenica, koje akcenat imaju na istom slogu (dȏm, dȍma, nȏs, nȍsa), a ne razvija se u onih, kod kojih je akcenat prenesen s kraja riječi (mȁč, mačȁ → màča, rȍb, robȁ → ròba). Znamo, dalje, da je u nom. sg. jednih i drugih na kraju bio poluglas, koji je također mogao biti naglašen. Pa ako su jedne imenice bile naglašene na prvom slogu (dȍmъ, nȍsъ), gubljenjem poluglasa taj se slog produžio (dȏm, nȏs); a ako je u drugih akcenat bio na poluglasu (rob, mьč), gubljenjem poluglasa akcenat se premjestio za slog unatrag (ròb, màč, a jer se radi o jednosl. riječima, onda to bilježimo: rȍb, mȁč), pa nije bilo razloga za produženje novoga naglašenog vokala (rob, robȁ → rȍb, ròba, mьč, mьčȁ → mȁč, màča). Iz toga se vidi, da samo gubljenje nenaglašenoga vokala uzrokuje duljenje prethodnoga sloga.

3. vrlo se često kratki vokali dulje ispred konsonantskih skupina, u kojima je na prvom mjestu sonant (m, n, nj, l, lj, r, v, j):

mèzīmca, òpānka, žȃlca (: žȁlac), stȃrca, zglȃvka, lóvca (: lòvac), dvȏjka,20 òdōjka

Opaska. Ima, međutim, i slučajeva, gdje se vokal ne dulji, premda se nalazi ispred ovakve konsonantske skupine (òvčār, opànčār, mirnòća, tankòća).

Bilješka. Belić uči, da su se ova duljenja pred sonantima provela ne samo u zatvorenom slogu, nego i na kraju riječi (sjȇnka, gen. Crnògōrca, ponèdjēljka, pòdvōljka, làžljīvca; tako i – kȁmēn, gen. kȁmena, plȁmēn, gen. plȁmena) zahvaljujući izgubljenomu poluglasu, koji je djelovao i na produženi izgovor sonanta. Maretić, međutim, to mišljenje ne prihvaća, nego drži, da će ovom duljenju uzrok biti u fiziologijskoj naravi sonantnih glasova.

4. težnja za razlikovanjem gen. pl. od nom. sg. produžila je današnji pretposljednji slog u imenica muš. roda (pretposljednji slog u imenica žen. roda produljio se u zamjenu: ženъ → žȇn, a onda – žénā):

nom. sg. kruchъ → krȕh : gen. pl. kruchъ → krȗh; sl. rak → rȃk, bratić : brȁtīć

Opaska. Oblici drugóvā, sinóvā u gen. pl. mogu se tumačiti duljenjem u zamjenu (drȕgovi, gen. drȕgōv) ili analogijom prema ostalim genitivima.

Kasnije se počelo dodavati u gen. pl. i ā na kraju, ali je pretposljednji slog i dalje ostao dug u imenica o- i a-deklinacije.

Razumije se, da nisu za duljenje vokala samo ova četiri pravila. Ima ih mnogo više. Ali ovo su ipak ponajvažnija.

Akcenat refleksa glasa ě

Prasl. glas ě dao je u tri naša govora tri različita refleksa, pa naglašavanje tih refleksa predstavlja katkad ozbiljan problem, premda za to postoje ova tri određena pravila:

1. svi refleksi kratkoga ě imaju u sva tri naša govora iste, t. j. kratke akcente  ̏  ili  ˋ:

vȅra, vȉra, vjȅra; vènčati, vìnčati, vjènčati

2. refleksi dugoga ě u ek. i ik. govoru mogu biti naglašeni sa  ̑  ili ˊ, a u ijek. govoru ě naglašeno sa  ̑  daje ȉje, a ě naglašeno s ˊ daje ijè:

lȇk, lȋk, lȉjek; mléko, mlíko, mlijèko

3. ako su ek. ē i ik. ī postali od kratkoga ě, koje se naknadno produžilo, u ijek. je jē:

(sěna:) sȇnka, sȋnka, sjȇnka; (věra:) gen. pl. vȇrā, vȋrā, vjȇrā

Opaska. O razlozima tih produženja potanje u odjeljku „Refleks glasa ě“.

2.19. Neki važniji pravopisni problemi (iz oblasti fonetike)

Refleks glasa ě

Glas se ě, prema tome da li je bio dug ili kratak, u ijek. mogao reflektirati u ije ili je, ali od toga ima i odstupanja, pa je potrebno postaviti neka pravila i govoriti o izuzecima.

Prvo pravilo: Ako je slog s ě dug, u ijek. pišemo ije:

věk → vijek, mlěko → mlijeko, uvěk → uvijek

Sl.:

dijete, povijest, kolosijek, smijeh, umijeće, naprijed, prȉjeko (ali – prèko), popijevka, razumijevati, prijèlaz (: prèlaziti), prijedlog, prijevoj, prijelom, prijenos, prijepis, prijekor, sjeći, sijèčēm, sijèkūći, 2. 3. aor. pȍsiječe (: sȉječe), impf. sijècijāh, sijèci, sjèčen, pòsjekāvši, sredòvječan (t. j. srednjovjekovan) : srȅdoviječan (u značenju – čovjek srednjih godina), bljedolik, blijedožut, rješénje (ne: riješénje, jer ispred akcenta nema dužina!)

Izuzeci:

1. gen. pl. imenica, koje u nom. sg. imaju kratko ě, jer je pretposljednji slog ovoga padeža uvijek dug (težnja za razlikovanjem, duljenje u zamjenu!):

mèdvjed – gen. pl. mȅdvjēdā
vjȅra – gen. pl. vjȇrā
kòljeno – gen. pl. kȍljēnā

2. duljenje kratkoga ě po položaju (ispred konsonantskih skupina, u kojima je prvi suglasnik n, l, lj, r, v):

zásjenak – gen. sg. zásjēnka
zemljòdjelac – gen. sg. zemljòdjēlca
rázdjeljak – gen. sg. rázdjēljka
inòvjerac – gen. sg. inòvjērca
prídjevak – gen. sg. pridjēvka

3. hipokoristici, koji su postali od osnove s kratkim ě:

djȅd : djédo
djèvōjka : djéva
Stjȅpan : Stjépo
Vjȅkoslav : Vjéko

4. iterativi, koji su postali od osnove s kratkim ě:

sjèditi – zasjédati (ali i zàsjedati)
nàmjestiti – namjéštati (ali i nàmještati)

5. izvedenice, koje su postale od osnove s kratkim ě:

vjȅra – izv. vjérnōst
stȁrjeti – izv. starjéštvo
vjȅšt – izv. vjéštac
sjȅna – izv. sjȇnka (ovo se može objasniti i duljenjem ě po položaju)

Drugo pravilo: Ako je slog s ě kratak, u ijek. pišemo je:

věra → vjera, běžati → bježati

Sl.:

mjesto, vjetrovit, zasjesti, gen. pl. pòpjevākā (: nom. sg. pòpijevka), ìsjevākā (: ìsijevci), kòljevākā (: kòlijevka), dljȅtācā (: dlijece ← dlijet-ce)

Ovo pravilo – nema izuzetaka, pa ako s promjenom riječi i dugi slog s ě postane kratak, govori se i piše – je. To biva poglavito:

1. u nejednakosložnim imenicama sred. roda:

dijète – gen. djèteta, tȉjelo – pl. tjelèsa

2. u dugoj množini dvosl. imenica s postojanim akcentom:

cvȉjet, cvȉjeta – cvjȅtovi
svȉjet, svȉjeta – svjȅtovi
snȉjeg, snȉjega – snjȅgovi
vȉjek, vȉjeka – vjȅkovi
žlȉjeb, žlȉjeba – žljȅbovi

Ali: lȉjek, lijèka – lijèkovi, brȉjest, brijèsta – brijèstovi (nepostojani akcenat!).

3. u deminutivima:

zvijèzda – zvjèzdica
gnijèzdo – gnjèzdašce
pijètao – pjètlić
svijèća – svjèćica
cvȉjet – cvjètić

4. u apstraktnim imenicama na -ota, -oća, -ina:

lȉjep – ljepòta
slȉjep – sljepòća
bȉjel – bjelìna

5. u komparativu i superlativu:

blȉjed : bljȅđī, nȃjbljȅđī
lȉjep : ljȅpšī, nȃjljepšī 21
smijèšan : smjèšnijī, nȃjsmjèšnijī

6. u iterativnim glagolima, koji su izvedeni od glagola IV. vrste:

zamijèniti – zamjenjívati
rascijèpiti – rascjepljívati
islijèditi – isljeđívati

Opaska. Uza sve to u nekim se pojedinačnim slučajevima često griješi:

bèscjēnje, bljȅsnuti, dvòcjepan, ìsjecati, gen. pl. ljȅsākā, lijèpak, Njèmica (: Nijèmac), obijèliti : obijèljeti, zelèniti : zelènjeti (Zid smo jučer obijelili : Već se i šuma zazelenjela), ispripòvjediti, protùrječan (: protivuriječiti),22 Tjȅlovo, snjȅžan, -žna, -žno, snjȅžnīk (: snijeg), sàsjecati (: sasijècati), pjev, spjev, ùtjecati (: teći), ùticati (: tàknuti)

Treće pravilo: Kad se kratko ě nađe iza glasovne skupine Tr, u ijek. daje refleks e:23

brěg → brȉjeg : *brěgovi → brȅgovi; sl. crȉjep – crȅpovi, griješka (greška) – pògreška, crijèvce – crȅvācā, strijèla – strèlica, krȉjes – krȅsovi, grȉjeh – grȅšnīk

Bilješka. A ako se kratko ě nađe samo iza glasa r, onda ono daje – normalno – refleks je. To se dešava u glagolima gòrjeti, stȁrjeti, pomòdrjeti, zajedno sa svim izvedenicama, gdje rě → rje (òstarjelōst, izgòrjelina...), i svim izvedenicama od imenica rȉječ, rijèka, kȍrijen, pridjeva rijèdak i glagola rijèšiti (rječitost, rječnik, rječit; rječina, rječica, porječje, međurječje; korjenit, korjenika, korjenitost; rjeđi, prorjeđivati; rješenje, rješavati, rješidba).

Opaska. Glas se j u prvom slučaju gubi zbog teškoće izgovora glasovne skupine Trě, a u drugom slučaju te teške skupine nema.

Duga pravopisna tradicija učinila je u neke iznimke od ovoga pravila:

ògrjev (bolje nego – ogrev), odrješénje (ne – odrešenje), protivrječan, protivrječje (uz dublete: protivurječan, protivurječje i proturječan, proturječje)

Četvrto pravilo. Ako se glas ě nađe ispred o, j, onda se u ijek. preglašava u i:

(živěti:) živěo → živjeo → živio, ali – živjela, živjelo

(gorěti:) gorjeo → gorio, ali – gorjela, gorjelo

(smějati sę:) smjejati se → smijati se

(vějati:) vjejati → vijati, previjanac

(grějati:) grjejati → grijati

Pripomena. U pojedinačnim slučajevima ovo se dešava i ispred lj (bilješka, zabilježiti, bilježnica).

Opaska. Ovdje, međutim, treba spomenuti i neke dvostrukosti:

sjeo : sio, jeo : io, vreo : vrio, sreo : srio (ali tradicijom samo se oblik zreo smatra pravilnim)

Peto pravilo. U geografskim i vlastitim imenicama ě se reflektira, kako je uobičajeno u krajevima iz kojih su ta imena potekla:

Bélić : Bílić: Bijèlić, Beli Manastir, Lički Osik, Beograd, Split, Belostenec

Opaska. Do 1914. ovo pravilo nije imalo ovakvu formulaciju, pa se pisalo: Spljet, Biograd, Bjelostijenac.24

Ima međutim i iznimaka: piše se Rijeka, premda se to mjesto nalazi na čak. području i tamo izgovara – Rika.

Bilješka. Sekundarni ijek. oblici lijepijeh, lijepijem, danas se smatraju zastarjelima, pa se piše – lijepih, lijepima (sl. i nisam, a ne – nijesam), jer na mjestu sekundarnoga ije nije bilo glasa ě. Jedino se ti oblici upotrebljavaju za oznaku ijek. kolorita (tisijeh, glusijeh – Maž.).

Suglasnik č

Č se piše:

1. u korjenitom dijelu velikog broja riječi (čelo, činiti, ključ, ječam...);

2. u oblicima, gdje je postalo od k ili c:

a) u vok. sg. (junak – junače!, starac – starče!);

b) u nom. pl. (stric – stričevi, ali i – stricovi);

c) u prezentu (*pek-ti – pečem, micati – mičem);

d) u imperfektu (*pek-ti, pecijah – pèčāh);

e) u 2. 3. sg. aorista (*pek-ti, pekoh – peče);

f) u glag. prilogu sadašnjosti (plakati, *plakjem → plačem – plačući, *micjem → mičem – mičući);

g) u glag. pridjevu trpnom (*pek-ti, *pek-en → pečen);

3. u izvedenicama, gdje je č moglo postati prema k, c, č u osnovnim riječima: plakati – (*plakь) plač, plitak – (*plitkina) pličina, vranac – vrančina, ptica – (*ptic-jar) ptičar, pečen – pečenka, vrač – vračati;

4. u nastavcima:

-ač (-ačica) u imenicama muš. (žen.) roda, koje su postale od glag. osnova (nomina agentis): brijati : brijač (brijačica), krojiti : krojač (krojačica);

-ača u imenicama žen. roda, koje su postale ponajviše od imeničkih i pridjevskih, a rjeđe od glag. osnova (V. i VI. vrste), a obično označuju stvari (a rjeđe lica i životinje): ruda : rudača, ilov : ilovača, drljati : drljača, udavati : udavača, krmača;25

-ač(a)k u pridjeva s deminutivnim značenjem: slab : slabačak, pun : punačak, dug : dugačak (izuzetno pridj., koji nema deminutivnog značenja);

-ač(a)n u pridjeva (mladačan, ubitačan);

-ačina u imenica žen. roda, koje su postale od glag. osnova i znače obično radnju: premetati : premetačina, derati : deračina;

-čad u zbirnih imenica, koje u sg. imaju nastavak -če: majmunče : majmunčad, kumče : kumčad, Bugarče : Bugarčad;

-če u imenica sred. roda, koje ponajviše znače mlado čeljade ili živinče, rjeđe kakvu stvar: majmun : majmunče, kum : kumče, Srb : Srpče;

-čica u imenica umanjena značenja: grana : grančica, cijev : cjevčica;

-čić u imenica umanjena značenja i u vlastitih imenica: kamen : kamenčić, obraz : obraščić;

-eč(a)k u imenica umanjena značenja: kamen : kamečak, kremen : kremečak;

-ič u imenica branič, gonič, vodič, ribič; usto i količ (onaj, koji koli lozu). Tim se nastavkom tvore i nazivi za neke biljke (zvonič, povratič, mravič);

-ič(a)k u imenica umanjena značenja: kamičak, plamičak.

Rjeđe se javljaju nastavci:

-ča za tvorbu mjesnih imenica (Ljupča, Foča, Borča);

-čaga (rupčaga);

tur. -čija (miraščija);

-čurina (daščurina);

-ečka (kolečke kod pluga);

-ičar, koji vodi borbu s nastavkom -ik (političar, gramatičar : politik, gramatik);

-ičina (dobričina);

-ična (sestrična, gospodična);

-ičan, koji služi za tvorbu pridjeva (sebičan, stravičan);

-inče (služinče, mravinče);

-ičast (goličast, bjeličast).

I na kraju – mnemotehnički pregled nastavaka, u kojima dolazi č:

a) češći: ača, čica, ačan, ačak, ač, ačina, čad, ič, ičak, če, čić, k tome još i ečak;

b) rjeđi: čija, čaga, ičar, inče, ča, čurina, ičast, ečka i ičina, ičan, ična.

Suglasnik ć

Ć se piše:

1. u korjenitom dijelu velikog broja riječi (već, moć, ćelav, ćud, pleća...);

2. u oblicima, gdje je postalo od tj:

a) u instr. sg. imenica žen. roda na konsonant (*smrt-ju → smrću);

b) u prezentu (*klikt-jem → klikćem);

c) u imperfektu (*plamt-jah → plàmćāh);

d) u glag. prilogu sadašnjem (pletući);

e) u glag. pridjevu trpnom (*mlat-jen → mlaćen);

f) u infinitivu glagola I. vrste, kojima se korijen završava na k, g, h (reći, moći, vrći), i u infinitivu glagola, u kojima je metatezom došlo do tj → ć (na-iti → najti → natji → naći);

3. u izvedenicama prema suglasnicima t, ć u osnovnim riječima: brat – braća, Imot-janin → Imoćanin.

Bilješka 1. U nekim glagolima stj → št, a ne šć (*krstjen → kršten).

Bilješka 2. U nekim slučajevima ć je moglo postati prema k djelovanjem disimilacije: lijesk-ьje → lijesčje → liješčje → liještšje → liještje → liješće (: lijeska); sl. i triješće (: trijeska), provinc. plješćem (pljek-jem → plješčem → plještšem → plještem), provinc. išćem.

Bilješka 3. Naše je ć moglo postati prema stranom ḱ u riječima grčkog i turskog porijekla (Kyrillos → Ćirilo, kellion → ćelija, bekjar → bećar, Makedonija : Maćedonija).

Bilješka 4. Vidjeli smo, da ć može nastati prema t, k, ḱ, ali i prema đ asimilacijom (naleđke → nalećke, žeđca → žećca, omeđak, omeđka → omećka).

4. u nastavcima:

-aći u pridjeva, koji su postali od glag. osnova i kazuju svojstvo onoga, što znači glag. korijen (od tih se pridjeva prave i imenice na -ca): brijati : brijaći (brijaćica), jahati : jahaći (jahaćica), orati : oraći (oraćica);

-ći, koji služi za tvorbu glag. priloga sadašnjosti: kopajući, tugujući, skačući;

-eći u pridjeva, koji su postali od imeničkih osnova (od tih pridjeva prave se onda i imenice na -ak): tele : teleći (telećak), svinja : svinjeći (svinjećak), ovan : ovneći;

-ić u imenica, koje znače: a) mlado (golubić), b) maleno (gradić), c) porijeklo (plemić); to su mogla kasnije postati i prezimena (Šimić, Daničić) ili geografska imena (Draganić, selo, Kupić, planina). Prezimena su se počela onda tvoriti dodavanjem nastavka -ić (koji označuje deminutivnost) na posvojni pridjev (Kraljević). Treba od nastavka -ić razlikovati nastavak -ič (branič), s pomoću kojega su se negda tvorila i vlastita imena (Radič, Jurič), a od njih i prezimena (mali Franićev zvat će se Franićević, a mali Juričev – Juričević);

-oća, koji služi za tvorbu apstraktnih imenica od pridjeva: blijed : bljedoća, tijesan : tjesnoća.

Rjeđi su nastavci:

-aćiv (spavaćiv);

-ećiv (bolećiv);

-ća (dati : daća, odjeća, obuća);

-dać (srndać, crvendać);

-ać (golać, gluhać);

-aća (mokraća);

-bać (zelembać);

-ćo, koji služi za tvorbu hipokoristika (zloćo, Mićo, Pećo);

-ćan (Mićan).

Opaska. Ima, međutim, riječi, kod kojih pored svega toga može doći do zabune: gust – gušći : guska – guščji, šćućuriti se, tekućica (: stajačica), mućak, ćurka – ćurčji, švrćo, zapešćaj, proćerdati, žmurećke, komadićak, konjičak, nadahnuće, žiće, ubiće, krvoproliće, plašće, lišće, ušće...

I na kraju – mnemotehnički pregled nastavaka, u kojima dolazi ć:

a) češći: aći, eći, ić, oća, ći;

b) rjeđi: ećiv, aćiv, ać i dać, ćo, ćan, aća, ća i bać.

Suglasnik dž

Dž se piše:

1. prema č u skupini čb: svjedočiti : svjedočba → svjedodžba, naručiti : naručba → narudžba, srdьc+ьba → srdžba, otac+ьbina → otačbina → otadžbina;

2. u tuđim riječima, naročito turskim i engleskim: turc. džamija, dželat, nadžak, fildžan, engl. džem, pidžama, budžet, džungla;

3. u turskom nastavku -džija: šeširdžija, tobdžija, šaljivdžija.

Opaska. Svako dž u našem jeziku nije ǵ (nadžeti, nadživjeti, nadžupan).

Suglasnik đ

Đ se piše:

1. u korjenitom dijelu nekih riječi (đon, leđa, đipati, riđ...);

2. u oblicima, gdje je postalo od dj:

a) u instr. sg. imenica žen. roda na konsonant (*glad-ju → glađu);

b) u prezentu (*glod-jem → glođem), pa prema tome i

c) u glag. prilogu sadašnjem (glođući);

d) u imperfektu (voditi : vođah);

e) u glag. pridjevu trpnom (*vid-jen → viđen);

3. u izvedenicama prema suglasnicima d, đ u osnovnim riječima: grozd : grožđe, viđen : viđenje;

4. u tuđim riječima, gdje je postalo prema ǵ: grč. angelos → anđeo, grč. kalogeros → kaluđer, grč. Aegiptus → Jeđupak (Egipćanin), tur. gerdan → đerdan.

Pripomena. U poknjiškim riječima ostaje takvo g neizmjenjeno: genij, general, geometar (up. nar. đomeštar).

Bilješka. Svaki skup dj nije morao dati đ, i to onda, kad j potječe od ě (djevojka, djeca), premda u nekim našim nar. govorima i takvo dj → đ (ovđe, đeca, đevojka); dalje, kad je dj nastalo slaganjem riječi (nadjačati) i kad se dj nađe u stranim riječima (adjektiv), samo što je u ovom posljednjem slučaju nar. oblik ađutant (: adjunkt) prodro i u književni jezik.

O suglasniku h

U starije vrijeme izgovor glasa h bio je velaran (t. j. artikulirao se stvaranjem tjesnaca na velumu); danas se takvo h sačuvalo samo u jugozap. dijelovima štokavskoga narječja (Dubrovnik i dio Crne Gore). Već prije nekoliko stoljeća ovaj je glas postao laringalan (artikulira se prolaskom zračne struje između suženih glasnih žica). Takvo je h vrlo labave artikulacije; nije skoro ništa drugo nego dah. Ovakav je i naš književni izgovor ovoga glasa. U trećoj etapi razvitka h se zbog labave artikulacije počelo gubiti ili zamjenjivati glasovima j, v.

Pripomena. Na primjerima ovaj razvitak izgled ovako: kruchъ → kruh → kruʼ, kruv, lěcha → ek. leha → leja.

Ako pogledamo, kako se ovaj razvitak glasa h odrazio u hrv. i srp. književnosti, onda ćemo vidjeti, da su zastupane sve tri varijante, premda druga u najvećoj mjeri.

Bilješka. Vuk je, uvodeći štokavsko narječje u književni jezik kod Srba, u početku pokušao uvesti treću varijantu h, pa suglasnika h nije ni pisao. 1836. uvjerio se, da i u nekim krajevima štokavskoga narječja ipak glas h živi pored toga, što se to h pravilno izgovara u čak. dijalektu; osim toga osjetio je, da je za demonstriranje gramatičke pravilnosti u našem jeziku potreban i glas h (palatalizacija!), pa ga je unio i u književni jezik.

U hrv. književnosti glas h vrlo intenzivno živi, naročito u zapadnim govorima, pa ovih kolebanja nije bilo ni pri proglašavanju jedinstvenog književnog jezika. Osnovno je pravilo u hrv. književnosti, da se h piše svugdje, gdje je god po etimologiji opravdano. Ovaj princip etimološkog opravdanja traži, da se h piše i u skupini hv (hvatati, Hvar, zahvaliti).

Bilješka. U srp. književnosti ovo je pravilo nešto ublaženije, pa je običnije: istorija, leja, kujina, kijati, uvo ili dopušteno kao potpuno jednakopravno oblicima sa h.

H dolazi i u oblicima:

a) u gen. pl. zamjenica i pridjeva (mojih, velikih);

b) u imperfektu i aoristu (moljah, rekoh);

c) u kondicionalu (ja bih molio), gdje su oblici glagola biti po podrijetlu aoristni.

Uza sve to i na području hrv. književnog jezika primjenjuje se ponekad treća varijanta pisanja glasa h, t. j. h se uz o, u nekad zamjenjuje glasom v, a uz a, e i glasom j: a) buzdovan i buzdohan, gruvati i gruhati, dъchorъ (u vezi sa dah) → dhor → thor → tvȍr, tvȍra (ili tvȏr, tvȍra); b) aždaja i aždaha, proja i proha.

Glas se h nekad i u književnom jeziku može izgubiti: tur. sahat i sat, muhur i mur, mahala i mála,26 njihan → njin, truhnuti → trunuti : trulež, truo, trula, trulo, podbuhnuti, pobuhao i podbuo, odlahnuti → odlanuti, Hlivno → Livno (od hlěv – staja).

H neki često stavljaju i tamo, gdje mu ni po etimologiji nema mjesta, pa zato treba pisati: rvati se, rvač, rvanje, rđa, rzati, ambar, at, ametom, ametice, nauditi, uvenuti, lako.

Bilješka. Pravopisni je problem i skupina h+ć → šć (Bihać, Bihća → Bišća, ali i – Bihaća, daht-jem → dahćem → dašćem; sl. dršćem), a u provinc. kć (drkćem, dakćem).

O glasu j

Naše j ne odlikuje se spirantskom izražajnošću konsonantskoga tipa, nego se artikulira blažim zamahom struje zraka, pa se približava po tome vokalu i (zato se i govori, da je naše j vokal u konsonantskoj službi). Zbog takve nedovoljno izražene artikulacije taj glas kadgod se i ne čuje dobro, ali ga svejednako treba pisati tamo, gdje mu je po etimologiji mjesto.

1. u imperativu glagola, kojima jednosložne osnove svršavaju na i (pi-ti): pij, pijmo, pijte, mij, mijmo, mijte;

2. ispred nastavaka, koji dolaze na osnovu sa j:

-ica (kutija : kutijica);

-ić (Ilija : Ilijić; ovdje se iji može stegnuti u ī, pa Ìlijić → Ìlīć);

-in (Ilija : Ilijin);

-ski (Azija : azijski; po Beliću i – aziski). Ispred složenog sufiksa -inski iji → ī (sudijinski → sùdīnski);

-ivati (sjaj : prosjajivati);

-isati (kalaj : kalajisati) i ispred još nekih nastavaka (jajinji);

3. na kraju zamjenica i pridjeva iji se ne sažimlje niti se krnji (čiji, svačiji, drukčiji; drugo je – vučji, čovječji).

Izuzetak je od ovog pravila vokalska skupina io, u kojoj čujemo j, ali ga ne pišemo: vidio, nacionalan, biblioteka, prionuti (← prilьpnǫti → prilnuti → prionuti), a prema ovome i prianjati.

Opaska. Treba zato pisati: trijumf, trijumvirat, pijuk.

Isto tako ne piše se j ni u slučaju Vi (gdje V ≠ i): kaiš, šeitan, seiz, poimece, zaimati, uime, daidža, naizust.

Opaska. Ali se piše j koje pripada osnovi (Rajo : Rajić).

Bilješka 1. Često se susrećemo i s t. zv. protetskim j: evanđelje i jevanđelje, Egipćanin i Jeđupak. Vidi se ovo j i u slučajevima: Jelena (: Helena), Jevrejin (: Hebrejin), vъčerь → učer, a onda – jučer.

Bilješka 2. U nekim je slučajevima j tokom vremena otpalo, pa ne osjećamo njegovu prisutnost, i zato ga ne pišemo: strijьna → strina, stvarijь → stvárī, velikyjь → veliki, jug-ina → južina (u kajk.) → užina.

O suglasniku l

Suglasnik l može po artikulaciji biti dentalan i velaran.

Pripomena. Velarno l lako se zamjenjivalo stražnjojezičnim vokalima u, o (vlkъ → vuk, vladalca → vladaoca).

Kaže se obično, da l na kraju riječi i na kraju sloga prelazi u o (dal → dao, žetelca → žeteoca, ali gen. pl. – žetelaca). No to pravilo nije bez izuzetaka.

Može se stoga reći, da l → o:

1. u glag. pridjevu radnom (dao, čuvao, nosio);

2. u imenicama, u kojima ispred l stoji nepostojano a (misal → misao; sl. posao, čavao, pogibao, đavao, orao);

3. u imenicama s nastavkom -ьnica (radil-ьnica → radionica; sl. gostionica, kupaonica, praonica).

U ta tri slučaja prijelaz l u o ima karakter zakona.

Dalje: Ako je glas ispred l u imenica kratak, onda to l → o (vladaoca, rušioca, davaoca), ali ako je vokal ispred l dug, tada l ⇸ o (tkalca, prélca, bijelca; ipak: stólca i stóca, kólca i kóca).

U svim drugim slučajevima l ⇸ o ili su dopuštene dvostrukosti: bol, val, ždral, ohol, apostol, Ćiril, konzul, žurnal, molba, školski, Anđelko; ali: dol i do, stol i sto, sokol i sokō, odjel i odio, sol i so, anđel i anđeo, bijel i bio, obal i obao, cijel i cio, topal i topao, čil i čio, selce i seoce (običajnije je ipak: groce, vlasteoski, seoski).

Bilješka 1. Ima pridjeva, u kojima se pojavilo o ← l, iako po etimologiji tome l nema tu mjesta (f. smjelьna → smjeona → smiona, pa bi m. trebao glasiti – smjelan, ali analogijom prema f. glasi – smion, -a, -o; sl. i – misaon, -a, -o).

Bilješka 2. Ima slučajeva, gdje i lj → o na kraju sloga (ponedjeljak : ponedjeljnik → ponedionik).