1. Uvod

1.1. O nastanku jezika

O porijeklu jezika i njihovu razvoju vrlo se malo znalo do početka XIX. st. Učeni su se filozofi još i u XVIII. st. prepirali o tome, koji je jezik iskonski. Osobito je bila razvijena hebrejska teorija o porijeklu jezika, koja je tvrdila, da je najstariji jezik židovski i da su se od njega razvili svi ostali jezici (Kula babilonska).

Na pitanje, kako su nastali jezici i da li je jezik gotov dat čovjeku ili je on nastao u toku čovječjeg razvoja, nauka je dala odgovor tek u drugoj pol. XIX. st., i to u okviru materijalističkog tumačenja povijesti i ljudskoga razvoja. Tim se pitanjem pozabavio i Engels, koji je – sumiravši dotadašnje znanje o jezicima i dovedavši ga u vezu s historijskim materijalizmom – utvrdio, da čovjek u svom prvom stadiju razvitka nije poznavao jezika, nije govorio artikuliranim jezikom, kakvim govori već oko trista tisuća godina. Po tom naučavanju, koje su prihvatili najistaknutiji lingvisti, jezik je nastao razvojem čovjeka, i to u onom momentu, kad je čovjek počeo da radi i savlađuje prirodu. Pri radu su mu ruke većinom bile zauzete, pa je gestovno sporazumijevanje samim tim bilo onemogućeno, i – čovjek je tada „progovorio“ neartikuliranim glasovima, koji su se sve više usavršavali. Što je čovjek više radio i naprezao svoje fizičke snage, to se više bogatio njegov izražaj, koji je konačno dao ono, što danas nazivamo jezikom. Nije dakle jezik „dar s neba“, nego tekovina čovječanstva; i nije u početku bio jedan jezik, nego mnogo manjih i raznolikih jezika, koji su se zbližavanjem ljudskog roda sve više međusobno prožimali, dok nije došlo do takva stanja, koje poznajemo iz historije.

1.2. Usavršavanje proučavanja jezika

Prvi lingvisti. Najstariji podaci za poredbeno-historijsko proučavanje jezika – koje nam omogućuje da kažemo, zašto je u jezika upravo nešto tako, kako jeste, a ne drugačije – potječu iz staroindijske kulture, pa se već u VI. st. pr. n. e. ističe Pāṇini, koji je proučavao indijski jezik i došao do vrlo značajnih zaključaka (prijevoji!).

Proučavanje jezika bilo je vrlo realno i kod starih Grka i Rimljana (još i danas osjećamo, kako je naša gramatička terminologija zasnovana na grčkoj i latinskoj).

U srednjem se vijeku osobito poklanjala pažnja proučavanju latinskoga jezika, ali to proučavanje nije u biti pošlo dalje od onoga, do kojega su došli Grci i Rimljani, osim što se proširilo na poznavanje više jezika; međutim, način proučavanja tih jezika bio je opisan (proučavalo se, koliko neki jezik ima, na pr., padeža, oblika i t. d.).

Na osnovama Boppa i Grimma. Proučavanje jezika u širinu u XVIII. se st. znatno povećalo zbog upoznavanja novih kontinenata i osnivanja kolonija. Evropljani su u ovome stoljeću na opisan način upoznali svu silu azijskih, američkih i afričkih jezika, pa su se počele naveliko pisati i gramatike ovih jezika. U Indiji su Englezi upoznali pored ostaloga i sanskrt, pa se taj stari jezik predavao i na sveučilištu u Parizu, gdje ga je upoznao i Nijemac Franjo Bopp. On se, međutim, nije zadovoljio poznavanjem osobina toga jezika, nego je uočio, da je taj daleki indijski jezik srodan nekim evropskim jezicima, i to ne samo po jezičnom blagu, nego i po samoj strukturi i svome unutrašnjem sastavu.

Bopp je tako počeo proučavati i uspoređivati strukturu staroindijskog, grčkog, latinskog, perzijskog jezika i germanskih jezika i došao do zaključka, da je struktura tih jezika istovjetna, da su to vrlo srodni jezici, premda Nijemac ne može razumjeti Indijca. Svi ti jezici imaju deklinaciju i konjugaciju; riječi tvore od korijena, u kojima je osnovno značenje riječi, i nastavaka, koji potanje označuju osnovno značenje sadržano u korijenu. Takva se jezična struktura zove fleksibilnom, a jezici, koji su izgrađeni u toj strukturi, fleksibilnim jezicima.

Bilješka. Osim fleksibilnih jezika postoje na svijetu još dvije skupine jezika: 1. sintetički ili korijenski jezici, u kojima se jezično blago sastoji samo iz korijena, koji po položaju u rečenici ili akcentu mijenjaju i svoju funkciju, pa mogu biti imenice, pridjevi, glagoli... (u te jezike spada i kineski i japanski), 2. jezici s aglutinacijom ili pridjevcima, u kojima se na korijen priljepljuje nastavak (korijen i nastavak nisu čvrsto povezani; takvi su mongolski jezici, u koje spadaju i ugro-finski).

Prvo djelo, koje je napisao o svojim zapažanjima, nazvao je Bopp O sistemu konjugacija sanskrtskog jezika u poređenju sa sistemima grčkog, latinskog, perzijskog i germanskih jezika, u kojem na temelju konjugacija ovih jezika pokazuje njihovu srodnost. Djelo je izišlo 1816., pa se ta godina uzimlje za novu godinu indoe. lingvistike, koja jezike proučava s obzirom na njihovu strukturu uporednom metodom.

Lingvist Jakob Grimm naglasio je važnost i historijskog proučavanja jezika pokazavši na primjerima, da nije dosta proučavati jezik u nekom njegovu stadiju, da bi se ušlo dublje u poznavanje zakona toga jezika, nego da je jezik potrebno promatrati u njegovu razvoju, jer se u razvojnom putu mogu zapažati zakonitosti raznih jezika.

Time je stvorena poredbeno-historijska metoda, s pomoću koje se u proučavanju jezika dolazi do potpunijih i realnijih zaključaka nego opisnom metodom. (Našem je jeziku strukturalno bliži na pr. španjolski, a leksički mađarski ili turski, s kojim je jezicima naš jezik silom prilika imao većeg dodira.)

Metodu Boppa i Grimma brzo su prihvatili ostali lingvisti, jer je ona otkrivala dotad nepoznate faktore u razvoju jezika, pa se više o jeziku nije nagađalo, jer je lingvistika postala egzaktna nauka, u kojoj posljedice slijede iz uzroka.

(Bez pomoći poredbeno-historijske metode ne bismo mogli u našem jeziku objasniti na pr. palatalizaciju, prema kojoj suglasnici k, g, ch ispred e prelaze u č, ž, š, a ispred i u c, z, s (junak – junače!, duch – duše!), jer se ona naizgled ne provodi u ak. pl. recimo imenice junak (junake). Zašto je to tako, bit će nam potpuno jasno, ako zađemo u stare spomenike, u kojima ak. pl. ove imenice glasi junaky, gdje se k nije nalazilo ispred e, nego ispred y (u nekim dijal. i danas junaki). Kasnije je, međutim, u razvitku našega jezika, ak. pl. tvrdih osnova potpao pod utjecaj ak. pl. mekih osnova (junake : orače), pa je tek naknadno stvoren oblik junake u ak. pl., kad zakon o palatalizaciji nije više djelovao (iza X. st.).)

1.3. Od praie. do hrvatskog ili srpskog jezika

Induktivnom metodom. Poredbenim proučavanjem indijskih i evropskih jezika došlo se i do dalekosežnijih zaključaka o historiji jezika. Naime, u naučavanju se indoevropeista (Bopp, Grimm, kasnije Schleicher, pa Miklošič, na kojega su se nadovezali Jagić, Maretić) postavlja pitanje: odakle srodnost indoe. jezika? Proučavanjem historika i indoevropeista došlo se do zaključka, da ta srodnost potječe iz vremena, kad su indoe. narodi živjeli u bližoj ekonomskoj, geografskoj i društvenoj zajednici – u pradomovini. Ta je pradomovina mogla postojati negdje na području istočne Ukrajine i Kavkaza, a nastanjena je bila malobrojnim narodima, koji su se bavili lovom, stočarstvom i ratarstvom, a oko 5000. god. pr. n. e. ti su se narodi razišli na razne strane iz ekonomskih razloga. U toj indoe. zajednici govorilo se jednim indoe. jezikom, koji je bio razgranat u osam dijalekata, iz kojih su se razvile nove jezične skupine: 1. indoiranska (u koju spada i sanskrt), 2. armenska, 3. starogrčka, 4. albanska, 5. italska, 6. baltičko-slavenska, 7. germanska, 8. keltska.

Sam indoe. prajezik nije nam poznat, jer nije nigdje zapisan, ali uspoređivanjem pojedinih indoe. jezika indoe. lingvisti mogli su ga umjetno rekonstruirati (u tome rekonstruiranju osobito se istakao A. Schleicher); na pr. za pojam „majka“ imamo u lat. mater, grč. meter, staroir. mathir, staronjem. muoter (njem. Mutter), staroind. mata, prasl. mati, arm. mair, što daje u indoe. *mātē(r).4

U baltičko-slavensku zajednicu naroda, koja je obuhvaćala prostor od Urala do Labe i Baltičkog mora, spadali su pored Slavena i Litavci, Lotiši i Prusi. Trajala je ova zajednica sve do 1000. g. pr. n. e.; a od toga doba pa do 250. g. n. e. Slaveni žive u slavenskoj zajednici i govore t. zv. praslavenskim jezikom (koji također nije zapisan, već rekonstruiran). A kad su se Slaveni razmnožili i razišli, stvaraju se tri velike skupine slavenskih jezika:

1. istočno-slavenski (u koje ubrajamo – ruski, ukrajinski i bjeloruski),

2. zapadno-slavenski (kojima pripadaju – poljski, češki, slovački, lužičko-srpski, izumrli polapsko-slavenski i neznatni kašupski jezik) i

3. južno-slavenski jezici (u koje spada – slovenski, hrvatsko-srpski, makedonski i bugarski).

Različitim putovima. Prvi zapisani slavenski jezik predstavlja jedno makedonsko narječje, na koje su Ćiril i Metod preveli s grčkoga jezika crkvene knjige potrebne za liturgiju, s kojima su 863. krenuli u Moravsku državu na poziv kneza Rastislava. Taj se jezik (za koji je Ćiril zasnovao i posebno pismo – glagoljicu) u nauci zove staroslavenskim ili starocrkvenoslavenskim.

Stcsl. jezik, koji je u IX. i X. st. bio zajednički književni jezik svih Slavena, dokaz je, kako u to doba nije bilo velikih razlika između slavenskih jezika. To nam dokazuju i uspoređivanja spomenika na narodnim jezicima toga doba sa spomenicima na stcsl. Međutim, što su vjekovi brže odmicali, to nastaju sve veće razlike između stcsl. i narodnih slavenskih jezika. U XI. st. govori se već o redakcijama stcsl. jezika (čak i u X. st. u starim crkvenim rukopisima pojavljuje se utjecaj narodnih jezika); u Kijevskim se listićima, tako, pojavljuju osobine češkog, a u najstarijem spomeniku našega jezika, u Baščanskoj ploči (oko 1100.), dolazi do miješanja narodnog i stcsl. jezika.

Premda su, dakle, slavenski jezici po svojim morfološkim i glasovnim osobinama srodni, ipak već i u to doba opažamo razlike između triju velikih skupina slavenskih jezika, pa i pojedinih jezika posebno. U nekoliko osnovnih glasovnih elemenata slavenski se jezici sve više udaljuju jedni od drugih; postepeno to dovodi i do različitosti u konjugaciji, deklinaciji i sintaktičkim osobinama.

Zahvaljujući upravo komparativno-historijskoj metodi, omogućeno nam je, da rekonstruiranjem dođemo do prasl. jezika (pritom je, dakako, najvažniji stcsl., koji je zapisan relativno dosta rano pa mu je po vremenu najbliži), a taj prasl. danas je polazna osnova u praćenju razvojnih putova pojedinih slavenskih jezika.

Tako se za slavenski prajezik pretpostavlja tʼ, dʼ (*světʼa, *medʼa); u istočno-slavenskim jezicima ti su glasovi dali č, ž (rus. sveča, meža), u češkom – c, z (svice, meze), u bugarskom i makedonskom – št, žd (svešta, mežda), u slovenskom – č, j (sveča, meja), a u našem – ć, đ (svijeća, međa). Kada pogledamo ove razvojne skupine, vidimo, kako od zajedničkog elementa u toku vjekova nastaju različiti glasovni refleksi. Kako se razvija kultura, ekonomija, politika..., razvijaju se i drugačije riječi u pojedinim jezicima, a jezici se sve više udaljuju jedan od drugoga.

Specifičnosti našega jezika. Naš jezik se razlikuje od drugih slavenskih jezika u raznim elementima. Najbitnije se razlike očituju u fonetici u ovome:

1. prasl. glasovi tʼ, dʼ → ć, đ. Ova se razlika razvila u XII. st.

2. u našem književnom jeziku prasl. glasovi ъ, ь – koji još žive u nekim našim krajevima – najprije su se izjednačili (pa se jednako izgovarao ъ i ь u riječima sъnъ i dьnь), a onda se pretvorili u glas a ili se na kraju riječi izgubili. Ova pojava datira od početka XIV. st.

3.  → u. Sve do XIV. st. govorilo se u našem jeziku mlčati i vlkъ, a onda se  zamjenjivalo sa ou (vouk), dok konačno nije došlo do refleksa u (mučati, vuk).

4. l → o. Potkraj XIV. st. počelo se l na kraju riječi ili sloga zamjenjivati sa o (dal → dao, žetelca → žeteoca). Neki su naši dijalekti ovo l sačuvali.

5. čr → cr (črevo → crijevo, črn → crn).

6. akcenti  ̏  ,  ̑  u štokavskim govorima ne mogu stajati u sredini ili na kraju riječi (premda je sve do XV. st. bilo nogȁ, ženȁ, dūšȁ, junācȉ, gen. nogȇ, ženȇ, dūšȇ), već se prebacuju na prethodni slog: ako je taj slog kratak, onda se  ̏  i   ̑  reflektiraju u ˋ, samo što duljina prije naglašenog vokala ostaje (nòga, žèna, gen. nògē, žènē);5 ako je taj slog dug, onda se reflektira u ˊ, samo što duljina na posljednjem slogu ostaje i u ovom slučaju (dúša, junáci, gen. dúšē). Preglednije:

U morfologiji najvažnije su specifičnosti našega jezika:

1. današnji je naš gen. pl. ustvari hrvatsko-srpska novotvorina, jer je razvitak gen. pl. na našem jezičnom području tekao najprije ovako:

Na taj su se način u imenica muš. roda izjednačili oblici za gen. pl. i nom. sg., pa se gen. pl. počelo dodavati – ā, a onda se i osnovni vokal produljio (oráčā); kasnije se to ā počelo dodavati i u gen. pl. imenica sred. i žen. roda (sȇlā, žénā).

2. izjednačivanje dativa, lokativa i instrumentala plurala. Do XV. st. bilo je:

Od XV. st. izjednačuju se sva tri padeža po obliku, pa muš. i sred. rod dobiva nastavak -ima, a žen. -ama.

3. nastavak -ōm u instr. sg. žen. roda na -a (žènōm). Do toga je došlo ovako: ženojǫ → ženoju → ženou → ženov (u Ispravi Kulina bana), a onda pod utjecajem instr. sg. muš. i sred. roda – ženom. Ova pojava datira od XIII. st.

4. u instr. sg. žen. roda na konsonant uz stare oblike (košću, stvarju) javljaju se i novotvorine (kosti, stvari) analogijom prema ostalim padežima.

5. nastavak -smo u 1. pl. aorista (ispletosmo), koji je zamijenio stariji nastavak -hom (pletohom) analogijom prema 2. pl. aorista (ispletoste).

6. nastavak -smo u 1. pl. imperfekta (pletijasmo), koji je zamijenio nastavak -hom (pletějahom) analogijom prema 2. pl. imperfekta (pletijaste).

7. u participu se u našem jeziku susreću dva nastavka: -n i -t (dan : dat).

Sve su ovo osobine našega jezika (u području fonetike i morfologije) za razliku od drugih slavenskih jezika, u kojima je razvitak iz prasl. tekao drugačije.

Na čemu se temelji naš jezik. Naš se hrvatski ili srpski književni jezik prilično podudara s jezikom, kojim govori najveći dio naših naroda u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori i Bosni i Hercegovini. (Osim toga ovim se jezikom govori i u nekim krajevima izvan granica Jugoslavije: u pograničnim zonama Austrije, Mađarske, Rumunjske, u Gradišću ili Burgenlandu, u kolonijama naših izbjeglica u Čehoslovačkoj i Italiji, Americi, Novom Zelandu i t. d., ali su svi ti govori odsječeni od svog narodnog jezičnog debla.) Narodni jezik ipak nije u svim krajevima ovoga teritorija jedinstven, nego se dijeli u tri centralna dijalekta (čakavski, kajkavski i štokavski), od kojih je štokavski najrašireniji.

(Maretić je bio podijelio područje našega jezika na četiri narječja: štokavsko, kajkavsko, čakavsko i – torlačko narječje, u koje je stavljao govore jugoistočne Srbije, koji nisu čisto srpski ni bugarski. Ovo torlačko narječje Rešetar je u svojoj knjizi Der štokavische Dialekt, koja je štampana u Beču 1907., nazvao starosrpskim – altserbische, ali bi se po tome moglo misliti, da su tim jezikom govorili stari Srbi. Neki ovo narječje zovu svrljiškim prema mjestu Svrljigu. A. Belić nazvao je ove govore srednjoštokavskim za razliku od staroštokavskih, u koji mu spada makedonski („Štokavski dijalekt“ u Stanojevićevoj enciklopediji!),6 ali se u novije vrijeme govori na području Niša i Morave zovu najstarijim štokavskim govorima, kosovsko-resavski – srednjoštokavskim, a ostali – novoštokavskim govorima.)

Čakavskim se narječjem govori u najzapadnijim krajevima našega jezika: po Istri, Hrv. Primorju i na svim našim otocima osim na Mljetu. Dopire na sjever sve do Karlovca, gdje se miješaju sva tri dijalekta.

U starije doba čakavsko je narječje bilo znatno proširenije (do XIV. st. govorilo se ovim narječjem od Jadranskog mora do Kupe, a mjestimično i u Posavini, zatim sve do Cetine i u zapadnom dijelu Bosne), ali se s prodorima Turaka tokom stoljeća sve više sužavalo.

Ovim je čakavskim dijalektom bila pisana i starija hrvatska književnost (spomenici, isprave, zakonici, umjetnička djela), a važno je danas i zbog toga, što u sebi čuva veliku starinu, pa nam služi kao važan materijal za poređivanje.

Ovo se narječje dijeli opet na tri govora:

a) ekavski govori, koji su rasprostranjeni u istočnom dijelu Istre, Hrv. Primorja i na Kvarnerskim otocima (oni su najstariji tip čakavskoga dijalekta),

b) ikavski govori, kojima se govori po Dalmaciji i otocima osim na otoku Lastovu,

c) govor otoka Lastova, u kome na mjestu ě dolazi uvijek je (djete, mljeko, svjedok).

Kajkavskim se narječjem govori u sjeverozapadnoj Hrvatskoj; a prodrlo je ovo narječje sve do Kastva, odakle ide pojasom između čakavskog narječja i slovenskoga jezika kroz Gorski Kotar, uz Kupu, do Mure i Drave, na istok dopire do Virovitice, zaobilazi Bjelovar i spušta se do Jasenovca na Savi; odatle ide granica Savom do Siska i Kupom do Karlovca.

I kajkavskim se nekad govorilo na širem području, ali je prodorom Turaka iz Slavonije potisnuto.

U XVI, XVII, XVIII, pa i u XIX. st. i na ovom je narječju stvarana bogata literatura sve do 1836., kad je Gajeva reforma proglasila u Hrvatskoj štokavski dijalekt za književni jezik; a odlikuje se i ono velikom starinom, pa dobro dolazi pri historijskom proučavanju našega jezika.

I kajkavsko se narječje dijeli u razne govore (Ivšić: „Jezik Hrvata kajkavaca“, Ljet. JA 48).7

Bilješka. Neki su učenjaci u XIX. st. pribrajali kajkavsko narječje sasvim neopravdano slovenskom jeziku. Danas, međutim, nema nikakve sumnje u to, da kajkavsko narječje pripada hrvatsko-srpskom jezičnom području, kako su to definitivno utvrdili i u novije vrijeme prof. ljubljanskog sveučilišta Fr. Ramovš („Slovenački jezik“ u Stanojevićevoj enc.) i prof. beogradskog sveučilišta A. Belić („Kajkavski dijalekt“ u Stanojevićevoj enc.).

Štokavsko je narječje temelj našega jezika. Njime se govori na cijelom ostalom području hrv. ili srp. jezika: od Kupe, Jasenovca, Bjelovara i Virovitice prema istoku, jugu i sjeveru sve do granica bugarskog i makedonskog jezika.

Štokavsko narječje dijeli se na najstarije štokavske govore („torlački“), srednjoštokavske (kosovsko-resavski) i novoštokavske govore, od kojih su posljednji mjerodavni za naš književni jezik (hercegovački za ijekavštinu, šumadijsko-vojvođanski za ekavštinu i dalmatinsko-ikavski govori štokavskoga dijalekta za ikavštinu).

Prema refleksu glasa ě štokavsko se narječje dijeli u tri govora: južni – ijekavski, istočni – ekavski, zapadni – ikavski.

Ijekavski se ili južni govor nazivlje još i središnjim ili centralnim govorom, jer se prostire između ikavskog i ekavskoga: po Bosni i Hercegovini, po jugozapadnoj Srbiji i Crnoj Gori. Granicu mu na zapadu čine otprilike rijeke Bosna i Neretva, na sjeveru – Sava, na jugu – Jadransko more, a na istoku – donji tok Drine, a onda granica ide zapadnom Srbijom obuhvaćajući Loznicu, Užice, Čačak, Kraljevo, Novi Pazar, Peć. Zapadno od ove granice (u zapadnoj Bosni, Lici, Dalmaciji) i sjeverno od Save pravoslavci govore ijekavski, a katolici i muslimani ikavski.

Ijekavski govor dijeli se dalje u 1. zetske govore sa starijom akcentuacijom i oblicima i 2. hercegovačke govore, koji su osnova našem književnom jeziku.

Ekavski ili istočni govor graniči na zapadu s ijekavskim (granica prolazi otprilike crtom Peć – Novi Pazar – Kraljevo – Čačak – Užice – Loznica – Drina – kroz Srijem do Iloka – prema sjeveru do mađarske granice ostavljajući Sombor i Suboticu ikavskom govoru). Osim toga ekavski se govori i u Podravini (od Virovitice do utoka Drave u Dunav) i u deset sela zapadno od Vinkovaca (to su kajkavci ekavci, koji su poprimili štokavsko narječje).

Ekavski se govori dijele u 1. šumadijsko-vojvođanske s novijom akcentuacijom i oblicima (osnova su književnom ekavskom govoru), 2. kosovsko-resavske sa starijom akcentuacijom i oblicima i 3. u Ponišavlju i Pomoravlju govori se prijelaznim govorima štokavskoga tipa s mnogo elemenata iz bugarskoga jezika (Maretiću je to „torlački“).

Ikavski ili zapadni govor prostire se zapadno od Bosne i Neretve, a govore njime muslimani i katolici; isto tako govore ikavskim katolici u Slavoniji; ikavskim se, dalje, govori u Dalmaciji i Istri, gdje ikavski govor graniči s čakavskim i kajkavskim dijalektom.

Ikavski se govori dijele po akcenatskim osobinama i oblicima u tri skupine: 1. stariji ili posavski ikavski govori sa starijom akcentuacijom i oblicima (Ivšić: „Današnji posavski govor“),8 2. mlađi ili zapadni i 3. najmlađi ili zapadno-dalmatinski govori, kojima se govori i u Lici i Krbavi.

Najveća srodnost ovih glavnih govora ijekavskoga, ekavskoga i ikavskoga tipa sadržana je zapravo u njihovim najmlađim tipovima, pa su – osim po izgovoru glasa ě – najsrodniji međusobno hercegovački, šumadijsko-vojvođanski i zapadno-dalmatinski govori. Oni su dali osnovu našem književnom jeziku. Međutim, ne može se književni jezik poistovjetiti s tim narodnim govorima, jer čisti narodni jezik ne bi mogao zadovoljiti potrebe kulturnog, ekonomskog, političkog i privrednog razvitka naših naroda. Književni je jezik tvorevina višega tipa; u leksičkom pogledu on se zato osvrće i na ostale naše štokavske govore, a po potrebi i na čakavski i kajkavski dijalekat. Za različite književne, naučne i kulturne potrebe naš je književni jezik (kao uostalom i svaki drugi jezik), kad mu nije bilo omogućeno da crpe iz narodnih vrela, morao da pozajmljuje i iz bogatstava kulturnih jezika indoe. kruga; u njemu su zato vidljivi tragovi latinskog, njemačkog i francuskog utjecaja, a bogatio se i iz rječničkog blaga stcsl., koji je u našim krajevima bio najstariji književni jezik, kao i iz leksičkog blaga drugih slavenskih jezika. Treba, dalje, imati u vidu, da su naši narodni govori bili kroz vjekove podložni i utjecajima turskoga, talijanskoga, njemačkoga i mađarskoga jezika. Jezikoslovcima preostaje važan zadatak, da sve te utjecaje svedu na pravu mjeru, da naš književni jezik ne bi bio konglomerat raznih utjecaja, koji bi samo mogli štetiti njegovu duhu. Tu veliko značenje imaju i književnici, dobri poznavaoci našeg jezika, koji će iz tih izvora i raznih utjecaja odabrati ono, što je za naš jezik karakteristično, pravilno i lijepo.

1.4. Za jedinstveni naš književni jezik

Naš je jezik relativno mlad jezik. Hrvatska je književnost u svom starijem razdoblju pisana i čakavskim, i kajkavskim, i štokavskim narječjem, i ikavskog, i ijekavskog govora, ali već i u tom starijem razdoblju književnosti, koja kao umjetnička počinje u XVI. st., pojavljuju se ljudi, koji smatraju, da bi trebalo ujediniti hrvatski književni jezik uzimljući jedno narječje za književno.

Osobito je u tom pogledu važan Bartol Kašić, koji u početku XVII. st. uviđa, da bi za književni naš jezik trebalo proglasiti štokavsko narječje, koje je on kao čakavac upoznao putujući po Bosni, Hercegovini i Srbiji. P. R. Vitezović nastojao je u drugoj pol. XVII. st. i u početku XVIII. st. oko stvaranja zajedničkoga književnog jezika za sve Hrvate na temelju stapanja pojedinih dijalekata. No tek je Lj. Gaj 1836. donio za razvitak hrvatskoga književnog jezika upravo epohalnu odluku: da treba napustiti čakavsko i kajkavsko narječje, a preuzeti štokavsko ne samo kao najraširenije, nego i kao najrazvijenije, jer je na štokavskom narječju napisana dubrovačka književnost. Ovu su odluku ilirci primili s oduševljenjem, pa je 1836. god. važna prekretnica u historiji hrvatskoga književnoga jezika.

U prvi je mah ovaj jezik bio pun starijih oblika i raznih utjecaja, ali se sve više usavršavao, naročito nastojanjem i radom jezikoslovaca Maretića i Broza i naših književnika, dobrih poznavalaca štokavskoga dijalekta. Krajem XIX. i u početku XX. st. naš je književni jezik doživio veliko čišćenje od stranih i dijalekatskih utjecaja pa je u XX. st. ušao već kao formiran književni jezik crpeći s izvora hercegovačkih govora i svodeći strane utjecaje na pravu mjeru (up. Maretićev Jezični savjetnik, Zgb. 1924.).

Ni kod Srba nije književni jezik velike starine. Sve do početka XIX. st. srpski je književni jezik bio pod utjecajem stcsl., pa se formirao poseban književni jezik pod imenom „slavenosrpski“, u kojem je bilo i ruskih utjecaja.

Protiv toga umjetnoga jezika digao se narodni čovjek V. St. Karadžić, koji svojom Pismenicom (1814), Srpskim rječnikom (1818) i svojim književnim i prevodilačkim radom i prikupljanjem narodnih umotvorina unosi u srpsku književnost narodni jezik – štokavski dijalekt ijekavskoga tipa. Njegova je borba bila teška, jer su crkveni i školovani krugovi branili „slavenosrpski“. Pobjedničkom se godinom smatra 1847., kad je Vuk preveo Novi Zavjet, B. Radičević izdao svoje Pjesme, a Đ. Daničić istupio s polemičkim djelom Rat za srpski jezik i pravopis u obranu narodnog jezika (te godine izišao je i Gorski vijenac). Time je praktična pobjeda izvojevana, ali je Vukova reforma prihvaćena tek 1868., dakle poslije Vukove smrti.

Vuk je bio čovjek s vrlo razvijenim smislom za jezična pitanja i za razlikovanje, što treba iz narodnih govora unijeti u književni jezik, a što ne. Kad bi se unosilo sve, što živi u području narodnoga jezika u književni jezik, takav jezik ne bi bio dovoljno skladan i pravilan. Zato je Vuk – koji je u pravopisu postavio načelo „Piši, kako govoriš“ – za književni jezik istupio s načelom „U književni jezik ide ono, što je pravilnije i običnije“ (kasnije je vodio računa i o ljepšem). Pa iako se u hercegovačkim govorima kaže kupovō, čitō (kontrakcija), Vuk je ipak uočio, da su pravilniji oblici kupovao i čitao, i njih je unio u književni jezik; isto se tako čuje u hercegovačkim govorima čuvajuć, čuvat, ali Vuk u književnom jeziku traži samo oblike čuvajući, čuvati; često se u štokavskim govorima ne čuje h (uvo, kruv), ali mu je Vuk odredio etimologijsko mjesto (doduše tek 1836.). I tako dalje.

1.5. Pisma našega jezika

U najstarije doba naši su se narodi služili u pisanju glagoljicom i ćirilicom; pritom se glagoljica pretežno upotrebljavala u zapadnim, a ćirilica u srednjim i istočnim našim krajevima. Glagoljica je pomalo ustupala mjesto praktičnijoj ćirilici (naročito u XIV. st.) i latinici, tako da je već u XV. st. glagoljica vrlo malo u svjetovnoj upotrebi. Ali nedostatak se latinice sastojao u tome, što ona nije imala znakova za neke naše glasove, osobito palatalne, pa su se onda palatali označivali različitim kombinacijama slova. Ubrzo dolazi i do pokušaja nekih naših ljudi, da se latinica prilagodi našim glasovima, pa treba spomenuti Šimu Budinića i kasnije P. R. Vitezovića, koji su nastojali za posebne glasove našega jezika stvoriti i posebna slova. Svi su ti pokušaji ostali samo pokušaji, dok nije Lj. Gaj istupio 1830. sa svojom knjižicom Kratka osnova hrvatsko-slavenskog pravopisanja, u kojoj je predlagao, po uzoru na češki pravopis, dijakritičke znakove: č, ć, ž, š, ě, ľ̌, ň, ǧ, . 9 Ta je zamisao kasnije doživjela reformu, u kojoj je učestvovao ilirski krug (naročito V. Babukić i A. Mažuranić), pa su zadržani znakovi: č, ć, ž, š, ě (1892. ě se pretvorilo u (i)je) i stvoreni: lj, nj, dž, dj, jer je i prema Karadžićevu prigovoru bilo previše dijakritičkih znakova.

Premda je taj novi pravopis postao praktičniji, ipak je imao nedostataka: jednako su se naime pisali i neki različiti glasovi u riječima: bilje (← bilьje) : polje, konjunktiv : konj, nadživjeti : džamija, djevojka : gradjanin, pa je Daničić za naučnu upotrebu predložio slova: ļ, ń, ǵ, đ. Od te Daničićeve reforme u praktičnu je upotrebu uvedeno samo đ, a Akademijina izdanja prihvatila su i ostale znakove.

Kad se pojavio Karadžić, u srpskoj je književnosti još uvijek važio pravopis iz IX. st. sa slovima ъ, ы, ю, ω, ѥ..., premda je Savo Mrkalj 1810. pokušao provesti reformu sa svojom knjigom Salo debeloga jera. Karadžić je istupio s mišljenjem, da svakom glasu treba da odgovara posebno slovo, pa je iz latinice uzeo j (zbog toga je bio naročito napadan od crkvenih krugova), stvorio je dalje ћ, ђ (savjetujući se s Mušickim), kombinacijom л + ь i н + ь slova љ, њ, a iz rumunjskih ćirilskih rukopisa preuzeo џ; zadržao je samo ъ za oznaku vokalnoga r (grъoce, zaъrzati).

Bilješka. Daničić je umjesto ъ počeo pisati ь; kasnije se vokalno r označivalo sa r̈ (gr̈oce), ali po najnovijem pravopisu nikakvi posebni znakovi za vokalno r nisu potrebni.

Karadžić je tako stvorio uzornu azbuku, pa se u ćirilici bez neprilika lako piše i razlikuje bilje : polje, konjunktiv : konj, nadživjeti : džamija. (Opaska. I ove kritične primjere mi moramo napisati latinicom.)

Taj Vukov princip ostvaren je tek 1868., premda je borba za novi pravopis započela 1818. izdanjem Rječnika.

Tako je došlo do hrvatskog tipa latinice (Gajevu su reformu prihvatili i Slovenci) i do srpskog tipa ćirilice.