4. Sintaksa

4.1. Iz povijesti sintakse

Sintaksa (od grč. syntaxis – slaganje, skladba) je nauka o rečenici i o značenju riječi u njoj.

Glasovi i oblici samo su sastavni dijelovi onoga, što se zove jezikom, a sintaksa je u biti sam jezik – živ i praktičan. Fonetika i morfologija služe se u proučavanju jezika analitičkom metodom, a sintaksa na jezik gleda kao na organsko jedinstvo i proučava ga u njegovoj cjelokupnosti sintetičkom metodom. Svojim punim životom žive riječi tek u sintaktičkim cjelinama, t. j. u rečenicama, pa kadšto smisao čitave rečenice određuje značenje pojedinim riječima i konstrukcijama u njoj – sintaksa s pomoću konteksta lako određuje ne samo značenje pojedinačnih riječi, nego i čitavih rečenica. Ipak, sintaksa je tako živ dio gramatičke nauke, da treba ne samo velikog jezičnog poznavanja, nego i posebnog smisla za jezik, da bi se mogle prosuditi tanane razlike u značenju pojedinih jezičnih konstrukcija.

Stariji gramatici redovno su se zadržavali opširno na oblicima, nešto manje na glasovima, a vrlo malo na sintaksi. Ipak je veliko značenje sintakse zapazio još u II. st. n. e. grčki gramatik Apolonije Diskol, kojega zovemo ocem sintakse. On u svom djelu Peri syntaxeos (O sintaksi) ističe misao, da je rečenica cilj proučavanja jezika i postavlja je za svrhu i cilj posebnoga gramatičkog dijela – sintakse. On je sintaksu definirao kao „skladan red riječi, koji pokazuje pravu misao“. Po njemu zapravo sintaksa prosuđuje, koji je red riječi skladan za izražavanje neke misli i time pomaže govornicima i piscima da se što bolje izraze.

Ali kako je u srednjem vijeku gramatička nauka doživjela pad i zadržavala se samo na ponavljanju onoga, što su učili grčki i rimski gramatičari, i to osobito u vezi s latinskim i grčkim jezikom, nije čudo, što je pri obnovi gramatičke nauke u XIX. st., pri uvođenju poredbeno-historijske metode u proučavanje jezika, sintaksa bila u prvi mah zanemaren dio gramatičke nauke. Novovjeki su gramatičari XVI, XVII. i XVIII. st. domišljanjem rješavali gramatičke probleme (ne smijemo zaboraviti, da su još u XVIII. st. uvaženi lingvisti smatrali židovski jezik prajezikom svih jezika svijeta); sada su se, u početku XIX. st., jezični problemi počeli proučavati povezano, po sistemu uzroka i posljedice, ukratko – egzaktno, ali je to proučavanje trebalo najprije izvršiti u području glasova, oblika i tvorbe riječi. I doista, nauka se o glasovima, o oblicima, o tvorbi riječi znatno razvila poslije Boppova i Raskova naučavanja o jezicima. A poslije toga nužno je došlo i do obrađivanja sintaktičkih problema.

Dok je još u početku XIX. st. u djelu Josipa Dobrovskoga (Institutiones linguae slavicae dialecti veteris, Beč 1822.) od 700 strana sintaksi bilo posvećeno svega 70, dotle je u životnom djelu konsekventnog sljedbenika Boppova – Franje Miklošiča sintaksa obrađena u posebnoj knjizi pod naslovom Vergleichende Syntax der slavischen Sprachen (Poredbena sintaksa slavenskih jezika, 1868.–1874.). Tu se već vidi takav napredak nauke o sintaksi, da se ovaj četvrti dio cjelokupne slavenske gramatike smatra najvećim. Dobrovský je napisao sintaksu stcsl. na 70 strana, a Miklošič piše poredbeno-historijskom metodom sintaksu svih slavenskih jezika tako iscrpno, da je to djelo poslužilo kao ugled i polazna točka za sve pisce sintaksa pojedinih slavenskih jezika. Jagić je rekao za to temeljno djelo o sintaksi slavenskih jezika, da čovjek ne zna, čemu bi se u njemu više divio.

Stoga nije čudo, što je i Tomo Maretić, pišući sintaksu našega jezika, zagledao u tu poredbenu sintaksu služeći se rasporedom njezine građe i mnogim njenim rezultatima. Ipak, Miklošič je obuhvatio u svojoj sintaksi: 1. sintaksu dijelova govora (vrste riječi) i 2. sintaksu oblika (imenskih i glagolskih), a Maretić je u svojoj Gramatici i stilistici našu sintaksu obradio u tri dijela: 1. sintaksa rečenice (u ovom dijelu, koji nedostaje Miklošičevu djelu, Maretić proučava pitanje subjekta, predikata, objekta i drugih dijelova rečenice, zatim pitanje sročnosti ili kongruencije, građenja rečenice i reda riječi u rečenici), 2. sintaksa dijelova govora, 3. sintaksa oblika. U drugom izdanju Maretićeve Gramatike (1931) sintaksa obuhvaća 212 strana, pa je to u cjelini najopsežniji prikaz naše sintakse. Za nju je i u najnovije vrijeme rekao Belić (u djelu Oko književnog jezika, 1951.) da je još uvijek polazna točka u proučavanju svih naših sintaktičkih problema i da je Maretić još uvijek naš najbolji obrađivač naše sintakse.

Miklošičeva Sintaksa djelomično je u današnje vrijeme zastarjela, ali je veliko djelo u novije vrijeme dao na tom polju Václav Vondrák, češki slavista, prof. na Bečkom sveučilištu, pod naslovom Vergleichende slavische Grammatik (Poredbena slavenska gramatika), od kojega je drugi dio izašao u Beču 1928., a u njemu sintaksa obuhvaća 354 strane.46

I poslije ovoga djela razrađuju se sintaktički problemi slavenskih jezika u raspravama, koje se objavljuju u pojedinim naučnim publikacijama i stručnim časopisima. O našim sintaktičkim problemima posebno je pisao A. Belić u djelu O jezičkoj prirodi i jezičkom razvitku (Bgd. 1941.), a i mnogi su drugi potanje razmatrali pojedine sintaktičke probleme u nizu rasprava, od kojih se osobito ističu Maretićeve, Musićeve, Đorđevićeve, Belićeve...

Kako se sintaksa uopće ne može temeljito proučavati bez uspoređivanja sintaktičke građe različitih srodnih jezika, neophodno se je potrebno pri proučavanju sintakse u pojedinim slavenskim jezicima osvrtati na druge slavenske jezike, a često i na sintaktičke odnose, koji vladaju u indoe. jezicima, jer ćemo samo poredbeno-historijskom metodom moći pratiti razvoj pojedinih sintaktičkih pojava i lakše shvatiti njihov pravi smisao. Glavno je djelo za upoznavanje indoe. sintakse napisao Delbrück pod naslovom Vergleichende Syntax der indogermanischen Sprachen, 1900. (izašlo u Brugmannovoj zbirci Grundriss der vergleichenden Grammatik der indogermanischen Sprachen, 1886.–1900.).47

4.2. Sintaksa rečenice

U srednjim školama kaže se obično: „Rečenica je misao izrečena riječima.“ Premda ju je i sam uvrstio u svoje gramatike za srednje škole, Maretić je u svojoj Gramatici ustao protiv ove definicije rečenice, jer ona ne sadržava sve, što se rečenicom može izreći. Rečenica može iskazivati misao (Kranjčević je jedan od najvećih pjesnika hrvatskih), ali isto tako i čuvstvo (Boli me glava), želju (Bio živ i zdrav!), zapovijed (Donesi vode!), pitanje (Jesi li bio jučer na Sljemenu?), čuđenje (Kako je krasna ova slika!), znanje (Dva puta dva je četiri)...

Nailazimo i na ovakvu definiciju rečenice: „Rečenica je skup riječi ili riječ, kojima izričemo neku misao.“

Vondrák u svom djelu kaže: „Rečenica je sintaktička jedinica, koja čini cjelinu po smislu.“ Ističe pritom, da nije važno, da li takva jedinica ima više riječi ili samo jednu riječ. Najveći dio rečenica, dakako, sastoji se od više riječi, pa se radnja u rečenici izriče obično glagolom, a imenski pojam imenicom (Izgorio je Umjetnički paviljon), ali se radnja može izreći i uzvikom (A ona pljus! u vodu). Ali i jedna riječ može ponekad činiti rečenicu: 1. u afektu, uzbuđenju, kad nemamo vremena za više riječi (Vatra!), 2. u zapovijedi (Mir!, Vode!), 3. u dozivanju (Marko!), 4. uzvik može često zamijeniti čitavu rečenicu (Na!, Deder!).

Belić je u svojim radovima s područja sintakse iz mlađih dana govorio: „Rečenica je veza pojmova suđenja radi.“ Pritom je mislio na vezu pojma o onome, koji nešto radi, i pojma o onome, što radi. Na pr. u reč. Seljak ore iznosi se sud, mišljenje, u kakvu su odnosu seljak (prvi pojam) i oranje (drugi pojam). U knjizi O jezičkoj prirodi i jezičkom razvoju Belić kaže: „Rečenica je najprostija i najmanja govorna cjelina, u kojoj se slobodnom i uvijek drukčijom vezom pojmova nešto novo o njima iznosi.“ Tako su rečenice Snijeg pada, Grmi, Otac je dobar, Vatra! najmanje govorne cjeline, a u svima njima povezuju se dva pojma u vezu, koja vrijedi za izvjesno vrijeme (snijeg i padanje u sadašnjosti, grmljavina i njeno vršenje u sadašnjosti, otac i jedan njegov atribut u sadašnjosti, vatra i njeno djelovanje u sadašnjosti, ako te veze stvarno postoje, kad ih izričemo). U toj vezi nema nečega obaveznog, veza je slobodna. Jedan je pojam uvijek središte te veze (snijeg, otac, vatra), a drugi je pojam neka moguća osobina središnjega pojma (padanje, dobrota, gorenje) ili nešto, što je ma u kojem liku izneseno, da ga pobliže odredi, a što se s njim vezuje za daljnji trenutak ili za ma koje drugo vrijeme.

Rečenica, prema tome, ima u najmanju ruku dva pojma. Ta dva pojma zovemo zato glavnim dijelovima rečenice, jer ih svaka rečenica sadrži, makar i jedan od njih ne mora biti izrečen. Jedan je od tih pojmova središte pojmovne veze; to je riječ, kojom u rečenici označujemo biće ili predmet, o kome se govori, a zovemo ga subjektom ili podmetom. Drugim se pojmom nešto prvom pojmu pripisuje; to je riječ, kojom se u rečenici nešto kazuje o onom, što subjekt znači, pa ga zovemo predikatom ili prirokom.

Ta dva osnovna pojma, koja se već sama mogu povezati u pojmovnu vezu i time stvoriti rečenicu, mogu imati u rečenici i svoje dodatke, od kojih jedni pripadaju više subjektu, a drugi predikatu, pa govorimo onda o subjekatskom ili predikatskom skupu ili sintagmi. Tako je u reč. Na njivi marljivi seljaci oru zemlju plugovima, koji se sjaje na suncu subjektna sintagma marljivi seljaci, a sve ostalo u toj reč. pripada predikatskoj sintagmi.

Subjekt i predikat zovemo glavnim dijelovima rečenice, a rečenice, koje se sastoje samo od subjekta i predikata (a pritom jedno od to dvoje ne mora biti izrečeno, kad je sadržano u onome, što je rečeno, ili kad je jasno prema situaciji), zovemo dvočlanim rečenicama (Seljak ore, Pišemo, Vatra!). Sve moguće ostale dijelove rečenice (atribut, apoziciju, objekt, priloške oznake) zovemo sporednim dijelovima rečenice.

4.3. Glavni dijelovi rečenice

Subjekt

Subjekt je ona riječ u rečenici, o kojoj se govori (ili koja kazuje, tko nešto radi). Ili: Subjekt je samostalna riječ u rečenici, kojom se u njoj označuje neko biće ili predmet.

Subjekt je redovno u nominativu i najčešće je nominalni pojam (imenica, pridjev, zamjenica, broj), ali i sve ono, što može postati pojmom, pa subjekt može biti i glagol, prilog, prijedlog, veznik, uzvik, pa i čitava rečenica:

Zima je neugodna. (im.)

Sit gladnu ne vjeruje. (prid.)

Naši se ne će pojaviti prije mraka. (zamj.)

Dvojica jači nego Radojica. (broj)

„Čovjeku“ je dativ sg. (im. u dat.)

„Raditi“ je glagol. (glag.)

„Sutra“ će se brinuti za se. (pril.)

„Prema“ je prijedlog s lokativom. (prij.)

„Ali“ djevojci sreću gubi. (vez.)

„Ah“ je uzvik. (uzv.)

Tko pod drugim jamu kopa, sam će u nju pasti – narodna je poslovica. (subj. Tko pod drugim jamu kopa, sam će u nju pasti)

U svim se ovim rečenicama radilo o t. zv. gramatičkom subjektu, a to je onaj subjekt, koji dolazi u nominativu. Gramatičkim subjektom mogu postati sve vrste riječi, pa čak i pojedini oblici riječi, koje se sklanjaju ili sprežu. Gramatičkim se subjektom smatra i subjekt, koji u narodnoj poeziji dolazi u vokativu umjesto u nominativu zbog silabičnih ili stilskih razloga:

Vino pije Kraljeviću Marko.

Gramatički subjekt ne mora uvijek biti izrečen, ako je sadržan u predikatu (skriveni subjekt). U duhu je, naime, našega jezika, da lične zamjenice uz glagole, koji izriču neku radnju, govorimo samo onda, kad tu radnju želimo posebno istaći:

Svaki dan se umivamo : Ja pišem, a ti ne pišeš.

Logički subjekt (subjekt po smislu) ne dolazi u nominativu, nego u genitivu, dativu ili akuzativu, jer je u rečenicama s logičkim subjektom nominalni pojam potisnut, a više istaknuta glagolska radnja:

Nesta vina, nesta prijatelja. (subj. vina, prijatelja)

Nema više nikakve opasnosti od neprijatelja. (subj. nikakve opasnosti)

Sl.:

Bit će jake oluje.

Ne da mu se.

Drijema mi se.

Strah ga je.

Bole me leđa.

Pripomena. Treba razlikovati logički subjekt u reč. Ne da mu se od gramatičkoga subjekta u reč. „Čovjeku“ je dativ sg. i sl.

Ima i takvih rečenica, koje s današnjeg gledišta doista nemaju subjekta, pa se zovu besubjektnim rečenicama (Grmi, Sviće, Sijeva, Kiši, Sniježi, Pljušti). Po izučavanju evropskih lingvista i ove su rečenice u staro doba jezika bile rečenice s neizrečenim subjektom. Naime, prirodne su se pojave nekad tumačile djelovanjem božanstava, pa je subjekt bilo suvišno izricati, a nije se izricao subjekt i iz strahopoštovanja (Perun grmi). Kasnije se u takvim rečenicama za subjekt uzimala sama prirodna pojava (Grom grmi, Kiša pljušti), a danas u tim rečenicama uopće ne zamišljamo subjekta, pa se zbog toga s današnjega gledišta ove rečenice zovu opravdano besubjektnim.

Predikat

Predikat je riječ, koja nešto kazuje o subjektu: što on radi ili što je on. Ili: Predikat je ona riječ, kojom se nešto kazuje o onom, što subjekt znači. Belić kaže: „Predikatom se pokazuje razlika u vremenskoj i svakoj drugoj vezi subjekatskog pojma s kakvim obilježjem ili ma kakvom odredbom.“

Za izricanje takve službe najpogodnija je glagolska radnja:

Seljak ore.

pa se takav predikat zove glagolskim predikatom; on odgovara na pitanje što subjekt radi?

Na pitanje što je subjekt? najčešće odgovaramo imenskim predikatom, koji se sastoji od glagola (spone, kopule) i imenskog pojma (imenice, pridjeva, zamjenice, broja, priloga); pritom spona može biti kao glagol u raznim oblicima:

Marko je učitelj.

Dubrovnik je prekrasan.

Pobjeda je naša.

Jugoslavija je prva.

Sava je blizu.

Marko je Kraljević bio junak.

Ako bude sreće, Dinamo će biti treći.

Pripomena. Mnogi su raspravljali o tome, kako je moguće, da glagol biti može vršiti ulogu spone ili kopule. Ustvari glagol biti ima u skoro svim jezicima značenje postojanja (Zemlja je kugla = Zemlja postoji kao kugla), ali je u sponi izgubio to svoje prvotno značenje, jer je imenica u našoj predodžbi postala jača i potisnula prijašnje značenje glagola. Ovakva premoć imenskoga pojma nad glagolskim u vezi s pitanjem što je on? poznata je indoe. jezicima od najveće starine.

Opaska. Ulogu kopule mogu vršiti i glagoli nepotpuna smisla: postati, činiti, zvati se, graditi se, postaviti...:

Alija postade udarnik.

Učini se bez nevolje bena.

Srebrno sedlo ne čini konja dobra.

Tko je mene postavio sudijom nad vama?

Postojale su još u najstarije vrijeme rečenice, u kojima su se dva nominalna pojma izjednačivala i bez kopule. Ovakve se rečenice bez kopule zovu nominalnim rečenicama, a poznate su i drugim indoe. jezicima (up. Summum ius – summa iniuria = Najveće pravo – najveća nepravda):

Mladost – ludost.

Kakva sjetva, takva žetva.

Dva bez duše, treći bez glave.

U četvrtom slučaju glagolski predikat može u rečenici biti izostavljen, pa tada govorimo o eliptičnim rečenicama ili elipsi predikata. To su najčešće ritmičke rečenice (rečenice s glagolima, koji znače kretanje: ići, navaliti, grabiti, hvatati...), ali i rečenice s glagolima: govoriti, htjeti, voljeti...:

Krsti vuka, a vuk u goru (pobježe).

Tko tebe kamenom (udari), ti njega kruhom (nahrani).

Turčin potegne iz pištolja te njega posred čela (pogodi), pa onda pobjegne.

Na noge se (ustanite)!

Ona sirota nikako (ne može) da proboli.

Dok te ljubi (govori): „Uzet ću te, dušo!“, kad obljubi (govori): „Čekaj do jeseni.“

Pripomena. Sintaktičar Blümel misli, da je u ovakvim rečenicama predikat skriven, ali većina gramatičara drži ove rečenice eliptičnima. Blümelu su eliptične rečenice samo one, u kojima je zaista nešto prešućeno (aposiopeza):

„Kajite se...“, alʼ u grlu dobru starcu riječca zape. (Maž.)

On je bio veliki..., pa ga zato i ne žalim. (mislilo se: mangup, nevaljalac ili sl.)

S obzirom na predikat postoje i krnje rečenice, u kojima je glagol izrečen u pređašnjoj rečenici, pa se u susjednoj, slijedećoj više ne ponavlja, jer se podrazumijeva sam po sebi:

Mi putujemo u Split, a vi u Beograd (putujete).

Véza konja za jelu zelenu, a sokola za jelovu granu.

Pripomena. U tom smislu krnje su i one rečenice, koje služe kao odgovor na neko pitanje:

„Kamo idete?“ – „U šetnju“.

Na kraju da spomenemo i rečenice, u kojima predikat može biti zamijenjen uzvicima:

A on tada tres! s kruške.

Pas Vesnu ćap! za nogu.

4.4. Sporedni dijelovi rečenice

Da ponovimo i dopunimo: Rečenice, koje imaju samo dva glavna dijela rečenice, t. j. subjekt i predikat, zovu se čisto proste rečenice.48 Ali ova dva glavna dijela imaju često i svoje dodatke, od kojih jedni pripadaju subjektu, a drugi predikatu, tako da se rečenica dijeli u dvije sintagme (ili dva skupa): subjekatsku i predikatsku. Ovi dodaci subjektu i predikatu zovu se sporednim dijelovima rečenice, a Vondrák ih zove podložnim ili subordiniranim dijelovima rečenice. Rečenica pak, koja osim glavnih ima i sporednih dijelova rečenice, zove se proširenom ili raširenom rečenicom. Postoje četiri sporedna dijela rečenice: atribut, apozicija, objekt i priloške (adverbne) oznake.

Atribut

Atribut je dodatak imenici, koji je pobliže označuje ističući njezino svojstvo. On odgovara na pitanja: koji?, kakav?, čiji?, od čega?, koji po redu?, pa prema tome atributom mogu biti pridjevi, zamjenice i brojevi. Atribut se slaže s imenicom, koju potanje označuje, u rodu, broju i padežu; a kako imenica može u rečenici biti dio subjekatske ili predikatske sintagme, tako isto i atribut može biti dio jedne ili druge sintagme:

Naši vinogradi daju izvrsno vino.

Najbolje mu pristaje zelena marama.

Prvi mačići bacaju se u vodu.

Naš je Marko velik junak bio.

Susrećemo se često i s t. zv. imeničkim i predikatnim atributom. Atributsku službu može, naime, vršiti i imenica u genitivu, pa takav atribut zovemo imeničkim atributom. Ta imenica u genitivu, koja se dodaje drugoj imenici, da je pobliže označi, stoji zapravo mjesto pridjeva i vrlo se lako može zamijeniti pridjevom; pa odgovara na pitanja: koji?, kakav?, čiji?:

Na izdajice će pasti gnjev naroda : Na izdajice će pasti narodni gnjev.

Pripomena. Imenički atribut uza se često ima i jedan normalni atribut imenskoga ili zamjeničkoga tipa:49

Đulabije Stanka Vraza lirsko su djelo : Vrazove Đulabije lirsko su djelo.

Pred njima se pojavi djevojka plavih očiju : Pred njima se pojavi plavooka djevojka.

Predikatni atribut pripada predikatskoj sintagmi, ali je po smislu jako povezan i sa subjektom:

Drina teče mutna i krvava. (: Drina, mutna i krvava teče.)

Bolna leži partizanka Mara.

Pade junak trudan na postelju.

Vojnici se povukoše umorni i klonuli.

Pripomena. Mjesto predikatnog atributa mogao bi se upotrebiti i prilog načina (Drina teče mutno i krvavo), ali je on tada samo dio predikatske sintagme.

Bilješka. Uz jednu imenicu mogu doći dva atributa ili više njih, pa se prema smislu odjeljuju ili ne odjeljuju zarezom:

Rado pijem slatko, dalmatinsko vino : Rado pijem slatko dalmatinsko vino.

Atribut može doći i iza imenice, koju pobliže označuje, a onda je obično u vezi s još kojim atributom (i s njime povezan veznikom i), pa se u tom slučaju obadva odjeljuju od imenice zarezom:

Dječaci, bosonogi i prljavi, pojavili su se nasred ulice.

Apozicija

Apozicija je imenica, koja pobliže označuje drugu imenicu u rečenici i slaže se s njom u padežu, a većinom i u rodu i u broju:

Bolna leži partizanka Mara.

Grad Beograd leži na ušću Save u Dunav.

Grad Rijeka najjača je naša luka na Jadranu. (rod!)

Gradovi Dubrovnik i Split priređuju ljetne festivale. (broj!)

Pripomena. Ne podudara se apozicija s imenicom, koju označuje, u broju: 1. kad apozicija označuje dvije ili više imenica:

Rijeke Korana, Mrežnica i Kupa sastaju se kod Karlovca.

2. kad imenica, koju apozicija označuje, ima samo pl.:

Grad Vinkovci značajno je kulturno mjesto Slavonije.

Bilješka. Apozicija može imati i atribut:

Naš bijeli grad Zagreb smjestio se podno Zagrebačke gore.

Ako se apozicija s atributom nađe iza imenice, koju označuje, od ostalog se dijela rečenice odvaja zarezima:

Zagreb, glavni grad Hrvatske, sjedište je naših najviših naučnih ustanova.

Opaska. Značajno je, da imenica, koja služi kao apozicija, označuje širi pojam od imenice, koja je apozicijom označena.

Apozitivna služba nije identična s atributivnom službom, ali ima i takvih apozitivnih služba, u kojima imenica kao apozicija stoji umjesto atributa. Osobito se takve apozicije susreću u pjesništvu, a vrlo rijetko u prozi i u običnom govoru. Nazivljemo ih ukrasnim imenicama, jer stoje umjesto ukrasnih pridjeva:

Desnica (: desna) ti usahnula ruka.

Ti donosi crveniku (: crveno) vino.

Alʼ besjedi ljepota (: lijepa) djevojka.

Ponekad se upotrebljava i u običnom govoru:

To mu je jedinac sin.

Bilješka. I apozicija može biti u subjekatskoj ili u predikatskoj sintagmi prema tome, gdje se nalazi imenica, koju potanje označuje:

Grad Senj nalazi se ispod Velebita : Kasno uveče stigosmo u grad Senj.

Objekt

Objekt je imenska riječ (ponajčešće imenica ili zamjenica), na koju prelazi glagolom izrečena radnja. Kako objekt može biti samo dio predikatske sintagme, čuje se i ova definicija: „Objekt je predikatov dodatak, kojim se označuje predmet radnje.“

Ako se objekt nalazi u akuzativu i odgovara na pitanje koga? ili što?, zovemo ga bližim ili direktnim objektom, a glagol, koji ima uza se takav objekt – prelaznim ili tranzitivnim glagolom:

Položili smo ispit s odličnim uspjehom.

Opaska. O podvrstama bližega ili direktnog objekta (akuz. unutrašnjega objekta, akuz. rezultata i akuz. izvanjskoga objekta) v. u „Sintaksi padeža“!

Glagolska radnja može prelaziti na imenski pojam i u genitivu, dativu, instrumentalu, pa objekte, koji se nalaze u tim padežima, zovemo daljim ili indirektnim objektima, a glagole, koji imaju uza se takav objekt – neprelaznim ili intranzitivnim glagolima:

Tko se boji vrabaca, neka ne sije proje. (obj. u gen.)

Poniknuh glavom ponosnom i oborih je nice. (obj. u instr. i obj. u akuz.)

Donesi mi knjigu. (obj. u dat. i obj. u akuz.)

Ni luk jeo ni lukom vonjao. (obj. u akuz. i obj. u instr.)

Izbavi me velike nevolje. (obj. u akuz. i obj. u gen. s istim glagolom, koji je jednom prelazan, a drugi put neprelazan)

Glagoli mogu stajati i uz t. zv. prijedloški objekt, za koji neki vele, da i nije objekt:

Uzdaj se u se i u svoje kljuse.

Bilješka. Daljim ili indirektnim objektom ne treba smatrati bliže objekte, koji zbog nekih razloga prelaze iz akuzativa u genitiv. U tom smislu poznat je t. zv. slavenski genitiv, koji dolazi iza negiranih prelaznih glagola:

Dogovor kuće ne obara.

Nemam knjigē.

Ovakav genitiv nije pogrešno zamijeniti akuzativom:

A lude ne zažegoše svijećnjake.

a osobito nerado prelaze u slavenski genitiv zamjenice ovo, ono, to, što:

Ne možemo to učiniti : Ne možemo toga učiniti.

Poznat je i dioni genitiv, koji označuje dio neke veće cjeline:

Donesi mi vodē. (t. j. čašu vode)

Obadva ta genitiva imaju, dakle, karakter bližega objekta.

Priloške (adverbne) oznake

Priloške ili adverbne oznake jesu dodaci, kojima se označuju različiti odnosi pojmova u rečenici, najčešće mjesto, vrijeme, način i uzrok zbivanja, pa tako onda govorimo o priloškoj oznaci mjesta, vremena, načina i uzroka. Ali osim toga ima mnogo i drugih priloških oznaka: približavanja, udaljivanja, popratnih okolnosti, uz koje se zbiva neka radnja... (svega skupa oko tridesetak); međutim, sve su te oznake u praktičnoj školskoj upotrebi svedene na četiri najčešća tipa.

Pripomena. Adverbna se oznaka može izreći na tri načina: 1. prilogom, 2. prijedlogom s kakvim imenskim izrazom, 3. imenicom bez prijedloga u svim padežima osim u nominativu, vokativu i lokativu.

Adverbnom oznakom mjesta označuje se mjesto, na kojem se što zbiva ili nalazi, pa ona prema tome odgovara na pitanja: gdje?, kamo?, kuda?, odakle?, dokle?:

Kada stigosmo dolje, legosmo na njivu, da se odmorimo. (pril.)

Oni pođoše ovuda. (pril.)

Doći će sunce i pred naša vrata. (prijedl. izr.)

Brat brata nad jamu vodi, ali ga u nju ne tiska. (prijedl. izr.)

Kolona se uputi širokom cestom. (im.)

Momak ide strančicom, okićen je grančicom. (im.)

Adverbna oznaka vremena odgovara na pitanja: kada?, otkada?, dokada?, dokle?, a u rečenici služi za određivanje vremena, kada se vrši glagolska radnja:

Ljetos putujemo na more s Ferijalnim savezom. (pril.)

Jučer nama bijela knjiga dođe. (pril.)

Pred samu zimu ode u Bosnu. (prijedl. izr.)

Doći ćemo onamo u pravi čas. (prijedl. izr.)

Umivamo se jutrom i večerom. (im.)

Svake godine idemo na more. (im.)

Adverbna oznaka načina govori o tome, na koji se način vrši glagolska radnja; odgovara najčešće na pitanja: kako?, koliko?, koliko puta?:

Zadatak ćemo izvršiti najbolje. (pril.)

Navališe na neprijatelja junački. (pril.)

Zdravo da si, delijo neznana. (pril.)

Mnogo puta sreća odlučuje. (pril.)50

I tada Turci njima na silu odrediše, da im plaćaju danak svake godine. (prijedl. izr.)

Šaptom Bosna pogibe. (im.)

Kiša pada kapljicama. (im.)

Adverbna oznaka uzroka kazuje uzrok, svrhu, cilj ili pogodbu vršenja radnje u rečenici; odgovara na pitanja: zašto?, zbog čega?, radi čega?, od čega?, s kojih razloga?, u koju svrhu?:

Učinio je to zato, što želi pomoći svome narodu. (pril.)51

Zbog sirota sunce grije. (prijedl. izr.)

Blago prognanima pravde radi. (prijedl. izr.)

Smrću očevom djeca padoše na prosjački štap. (im.)

Nevještinom pisarevom potkraše se mnoge pogreške. (im.)

4.5. Usporedni (koordinirani) dijelovi rečenice

Svi dijelovi rečenice (i glavni i sporedni) mogu se u jednoj raširenoj rečenici ponavljati i dolaziti u njoj po dva, po tri ili po više puta, pa je onda njihova funkcija usporedna, i zovemo ih zato usporednim ili koordiniranim dijelovima rečenice. Ako u nekoj raširenoj rečenici dođu koordinirani subjekti, to znači, da nekoliko lica vrši radnju; koordinirani predikati označuju, da neko lice vrši dvije radnje ili više njih; više adverbnih oznaka u jednoj raširenoj rečenici znači, da se za vršenje neke radnje navode dva uzroka ili po više njih... Gramatičari ovakve rečenice tumače stezanjem dviju ili više rečenica pa ih zovu stegnutim ili sažetim rečenicama:

Vatra i voda dobre su sluge.

Nema ni oca, ni majke, ni braće, ni sestara.

Dobar primjer pjesničke upotrebe koordiniranih dijelova rečenice:

Sve će ove stvari jošte jednom doći
kao što su bile i kako su prošle,
i ti crni dani, i te plave noći,
i ljubavi, čedne, strasne, dobrodošle;
jednom tamo poslije hiljada, hiljada
i hiljada ljeta opet ćemo naći
ista svježa čula, ista srca mlada
i taj nježni osmijeh, blagi i domaći. (Tin)

Bilješka. Dva koordinirana dijela rečenice mogu biti povezana veznicima, ali i odijeljena zarezima:

Potočić žubori, klokoće.

Više koordiniranih dijelova rečenice odjeljuju se zarezima, ali se obično pretposljednji s posljednjim koordiniranim dijelom veže veznikom i:

Lokomotiva, juri, tutnji, dašće : Lokomotiva juri, tutnji i dašće.

4.6. Rečenice po sadržaju

Srednjoškolska gramatika dijeli rečenice po sadržaju četiri vrste: 1. izjavne ili diktivne (Radimo od jutra do mraka), 2. upitne ili interogativne (Jesi li donio knjigu?), 3. željne ili optativne (O kad biste nas pomogli!), 4. zapovjedne ili jusivne (Donesi kruha!, U dobru se ne ponesi!).

U naučnim je gramatikama izvršena preciznija podjela rečenica po sadržaju. Tako ih Vondrák dijeli na izjavne, uzvične, zahtjevne i upitne.

1. izjavnim ili diktivnim rečenicama nešto se tvrdi ili konstatira iz vanjskog ili duševnog svijeta, a ne izriče se pri tome psihički odnos prema toj konstataciji:

Sljeme je najviši vrh Zagrebačke gore.

Jezik je sredstvo književnosti.

Dugo u noć, u zimsku gluhu noć moja mati bijelo platno tka. (Tad.)

2. uzvičnim ili eksklamativnim rečenicama ističe se duševno raspoloženje govornika. One se od izjavnih rečenica često razlikuju samo jačim rečeničnim akcentom. Mogu dolaziti bez veznika:

Bog mi je svjedok!

a i s posebnim uzvičnim veznicima (ah, ala, da, e, li). Često su ove rečenice retorska pitanja, koja uključuju u sebi i odgovor:

Kako su uska vrata i tijesan put, koji vodi u život!

Kakva sreća!

Kolika radost!

Ah, Zeus je divan bog!

Ala imaš divna konja!

E, lijo, sad si dolijala!

Čudno li si svate prevario!

3.zahtjevnim rečenicama izriče se volja; a ona se može izreći u obliku zapovijedi ili u obliku želje, pa se ove rečenice dijele u

a) zapovjedne ili jusivne; kojima se nešto zapovijeda, pa se u njima najčešće javlja imperativ:

Poštuj oca i mater svoju!

Razagnaj bore izbrazdanog lica!

Ne ubij!

ali kadikad mjesto imperativa u narodnom govoru dolazi indikativ:

Zdravi ste mi, moja braćo draga!

Zdrav si mi, vojvodo!

b) željne ili optativne, kojima se izriče želja (u indoe. jezicima za izricanje želje postojao je optativ, ali ga u našem jeziku zamjenjuje danas kondicional), a najčešće se ove rečenice počinju veznicima da, o da, kad, o kad:

Čarne oči, da bi ne gledale!

O da bi glava moja bila voda, a oči moje izvori suzni!

O kad biste nas pomogli!

a rjeđe su bez veznika:

Bog bi dao, da bi dobro bilo!

4. upitnim ili interogativnim rečenicama nešto se pita. Dijele se ove rečenice u tri skupine:

a) dopunske upitne rečenice, kojima pitamo za neku okolnost poznate stvari. One počinju upitnim zamjenicama ili upitnim prilozima:

Koje je najviše brdo u Jugoslaviji?

Čija je ovo olovka?

Gdje se rodio I. G. Kovačić?

Kuda je otišao vaš prijatelj?

Odgovori na ovakva pitanja obično su kratki, jer treba samo da dopune nešto nepoznato iz područja poznatoga.

b) potvrdne upitne rečenice, kojima se pita i traži samo potvrda ili negacija onoga, što je rečeno, pa se odgovor sastoji obično od potvrdne ili negativne rečenice. U indoe. prajeziku ova su pitanja bila bez upitnih veznika, ali su se kasnije razvili i upitni veznici: zar, da, li:

Zar niste to čuli?

Da ne ćeš biti car nad nama?

Često li se događaju ovakve nesreće u Senju?

c) rastavne ili disjunktivne upitne rečenice jesu složene upitne rečenice povezane rastavnim veznicima tako, da jedna takva rečenica isključuje sve ostale:

Ili grmi, ilʼ se zemlja trese?

Ili mu konjic oʼromi, ili ga glava zabolje, ili mu majka ne dade?

Što se ono Travnik zamaglio? Ili gori, ilʼ ga kuga mori, ilʼ ga Janja očim zapalila?

Sve ove rečenice mogu biti: 1. jesne, potvrdne ili afirmativne:

Kiša pada.

Kupi knjigu!

O kad bi sunce prigrijalo!

Pjevaš li?

2. niječne ili negirane:

Kiša ne pada.

Nemoj kupiti knjigu!

O kad ne bi kiša padala!

Ne pjevaš li?

Pripomena. Brugmann razlikuje rečenice za iskazivanje uzvika, želje, zahtjeva, pitanja, prijetnje, ustupanja, podčinjanja i iskaza, a Wundt dijeli rečenice po sadržaju u uzvične, izjavne i upitne.

4.7. Rečenice po obliku. Složene rečenice

U govoru i u pismu dvije ili više čisto prostih ili raširenih rečenica često stežemo u jednu usporednu ili koordiniranu rečenicu, a isto tako često po dvije ili po više čisto prostih ili raširenih rečenica vežemo u jednu, koju onda zovemo složenom rečenicom. Samo što to vezanje može biti dvojako:

1. asindetsko, kad dvije ili više rečenica vežemo u jednu bez veznika. Svaka od tih rečenica pritom ima podjednaku nezavisnost, ali su jedna drugoj bliske po smislu i uvijek imaju nešto zajedničko, bilo da je to zajedničko u vremenskom slijedu:

Božić prođe, zima dođe.

Jutro je, na istoku plamti rumeno sunce.

Zaljuljala se jedna grana, oglasila se jedna ptica. (Ces.)

u uzročnosti:

Učini dobro, ne kaj se.

u kakvoj sličnosti, suprotnosti i dr.

Pripomena. Ako takve rečenice nemaju ništa zajedničko, tada se i ne mogu povezati asindetski, jer bi u tom slučaju mogla nastati samo besmislica:

More je duboko, trava raste.

Ovakve smisleno povezane rečenice, odvojene međusobno zarezom ili točkom i zarezom, a bez veznika, zovemo rečeničnim nizom. Rečenični niz susrećemo naročito u narodnoj pjesmi:

U Momčila sestra Jevrosima,
gotovi mu to gospodsko jelo,
prije njega jelo pogleduje;
u Momčila devet mile braće
i dvanaest prvobratučeda,
oni njemu rujno vino služe,
prije njega svaku čašu piju.

2. sindetsko, kad dvije ili više rečenica vežemo u jednu veznicima. Ako je ovakva složena rečenica sastavljena samo od dviju rečenica, onda je zovemo jednostruko složenom rečenicom:

Ja pseto iz bunara vadim, a ono me ujeda.

Nije mogao doći, jer je snijeg zameo putove.

a ako je pak sastavljena od triju ili više rečenica, zovemo je mnogostruko složenom ili polisindetskom rečenicom:

Kar je božji dar, ali je zlo, kad ubiju pa ne dadu plakati.

Kad u nekakijeh kiridžija Marko Kraljević vidi šareno, gubavo, muško ždrijebe, učini mu se, da će od njega dobar konj biti, i uzme ga za rep, da omahne oko sebe, kao što je ostale konje ogledao, ali se ono ne dadne ni s mjesta pomaći.

U sindetski povezanim rečenicama uvijek je jedna važnija, glavnija; u njoj je obično težište misli, pa je zovemo glavnom rečenicom; ona je u principu bez veznika (Ja pseto iz bunara vadim, Nije mogao doći). Druge su rečenice manje ili više zavisne o glavnoj rečenici i za nju se vežu veznicima, pa ih zovemo sporednim rečenicama (...a ono me ujeda, ...jer je snijeg zameo putove).

Neke sporedne rečenice mogu biti tako malo zavisne o glavnoj, da su u složenoj rečenici sintaktički skoro jednako važne, pa jedna drugu samo upotpunjuje, omeđuje, objašnjava, isključuje:

Sunce sija, i kiša pada.

Ja pseto iz bunara vadim, a ono me ujeda.

Ovakve rečenice, u kojima se iznosi usporednost dviju ili više misli, a ne neka izrazita zavisnost jedne o drugoj, zovemo usporednim (koordiniranim), nezavisno složenim rečenicama ili parataksom.

Druge su sporedne rečenice toliko zavisne o glavnoj da se bez nje ne mogu ni shvatiti, a često i nisu ništa drugo do prošireni dijelovi glavne rečenice:

Nije mogao doći, jer je snijeg zameo putove.

Idem u školu, da steknem potrebno znanje za praktičan život.

Oni, koji su siti, ne vjeruju onima, koji su gladni.

Ovakve rečenice, koje su u izrazitoj zavisnosti o glavnoj rečenici, zovemo podložnim (subordiniranim), zavisno složenim rečenicama ili hipotaksom.

4.8. Usporedno složene rečenice

Najbolji su primjer usporedno složenih rečenica rečenice u rečeničnom nizu. U njemu najjasnije dolazi do izražaja usporednost ili koordiniranost pojedinih rečenica, koje ga čine:

Car je daleko, bog je visoko.

Ptičji cvrkut je prestao, pod nogama šuška suho lišće, tu i tamo probija se sunčana zraka. (J. Pav.)

Najvećim su dijelom ove rečenice u sindetskoj povezanosti, t. j. nezavisne rečenice povezane su jedna s drugom usporednim ili nezavisnim veznicima. Po odnosu jedne rečenice prema drugoj usporedni se veznici dijele u pet skupina, ali im značenje ne smijemo gledati u njihovu vanjskom obliku, jer su česti slučajevi, da isti veznik ima razne funkcije, pa prema tome i više značenja. Nikad se zato ne smijemo oslanjati samo na veznik u određivanju pojedinih vrsta usporednih rečenica, već moramo gledati na to, da li se dvije misli ovakvih usporedno složenih rečenica sastavljaju ili su one u nekoj suprotnosti, da li se te misli rastavljaju jedna od druge ili se jednom izuzimlje druga potpuno ili djelomično, ili je možda rečenica samo zaključak, donijet na osnovu prije spomenute rečenice. Razlikujemo, tako, pet glavnih vrsta usporedno složenih rečenica, koje su vezane sindetski: sastavne (kopulativne), suprotne (adverzativne), rastavne (disjunktivne), izuzetne (ekskluzivne), zaključne (konkluzivne).

Sastavne (kopulativne) rečenice

Sastavna ili kopulativna rečenica nastaje sastavljanjem dviju rečenica, kojima se sadržaji slažu.

Sastavne se rečenice najčešće povezuju veznicima: i, pa, pak, te, ni, niti:

Kiša pada, i sunce sija.

Dan osvanu i granu sunce.

Ispeci pa reci.

Prenesi me, pak ću ti onda kazati.

Car načini dva teleta od zlata te reče narodu.

Dolaze svaki dan te se kupaju u jezeru.

Ni u lakomca mjere, ni u psa vjere.

Niti grmi nitʼ se zemlja trese.

Ružmarin miri, kadulja i lovor, i dah je mora širok, plav i slan. (V. Kov.)

Misli, koje su ovako povezane u sastavnim rečenicama, u nekim su slučajevima toliko nezavisne jedna o drugoj, da je sasvim svejedno, na kojem mjestu stoji glavna, a na kojem sastavna rečenica. To osobito važi za sastavne rečenice, koje su povezane veznicima i, ni:

Kiša pada, i sunce sija : Sunce sija, i kiša pada.

Kod drugih je sastavnih rečenica zavisnost nešto veća, osobito kod onih, koje počinju veznicima pa, pak, te, jer one često kazuju vremenski slijed zbivanja dviju radnja, pa i kakvu posljedičnost; takve sastavne rečenice ne mogu mijenjati mjesto s glavnom rečenicom, ako hoćemo, da im smisao ostane isti:

Dolaze svaki dan te se kupaju u jezeru.

Ispeci pa reci.

Svi sastavni veznici mogu osim dviju rečenica vezati i dvije riječi (to osobito važi za veznike i, ni, te):

Otac i majka izađoše u šetnju.

U Dalmaciji građani i varošani i ostrvljani zovu Vlahom svakoga seljaka.

Pripomena. Za veznik te treba reći, da on, prvobitno povezuje glagole:

Međedović se nakloni te pojede sve.

pa nije dobro povezivati njime i druge riječi:

Dođe u Panoniju te (i!) u zapadne krajeve Hrvatske.

Kad postane svećenik te (i!) biskup, njegov ugled poraste u njegovu kraju.

Veznici i, ni u trećem slučaju mogu isticati pojedine riječi u rečenici (pa imaju značenje – „također“):

I kamen bi se smilovao.

I medvjed niz krušku slazeći počiva.

Ni đavao nije onako crn, kao što ljudi govore.

U praznu kuću ni miši ne ulaze.

Pripomena. Ispred negacije može stajati samo veznik i, a nikako veznik ni:

Mi i ne znamo, što se zbilo.

Ne lažite i ne varajte bližnjega svoga.

Često puta u jednoj složenoj rečenici dolazi po nekoliko sastavnih rečenica, pa tada nije dobro upotrebljavati u svima isti sastavni veznik, već sastavne veznike treba u tom slučaju izmjenjivati, da se ukloni monotonija, kao što nam pokazuju ovi primjeri:

Metne prst na jezik te pokvasi pa umoči u onaj prah i lazne malo.

Tu je paša tabor učinio i raspeo bijelo šatorje, pa otole sitnu knjigu piše te je šalje u kršne Pipere.

O zarezu. Sastavnu rečenicu uvijek odjeljujemo zarezom od glavne, ako su im različiti subjekti. Samo u slučaju, ako dolaze barem tri sastavne rečenice za redom, odjeljujemo zarezom onu, koja je najmanje povezana s ostalima, i kad im je svima subjekt zajednički:

Tito ošinu konja i neman pregazi, pa viknu s visa: Naprijed! (Naz.)

Ako sastavni veznici vežu dvije riječi, ispred njih se obično ne stavlja zarez; a ako nabrajamo više istovrsnih dijelova rečenice, tada obično samo posljednji dio s pretposljednjim povezujemo sastavnim veznikom, a ostalo dijelove odjeljujemo zarezom:

Lokomotiva juri, tutnji i dašće.

Radi stilskog efekta svi se takvi dijelovi mogu odijeliti zarezom:

Lokomotiva juri, tutnji, dašće.

ali se isto radi stilskog efekta i svi dijelovi mogu povezati sastavnim veznikom:

U Dalmaciji građani i varošani i ostrvljani zovu Vlahom svakoga seljaka.

A ako pojedine istovrsne dijelove rečenice želimo jače istaći, tada i ispred veznika i, ni stavljamo zarez:

I dalmatinska, i hercegovačka, i srbijanska, i istarska vina prodiru svojim kvalitetom na svjetsko tržište.

Nije se bojao ni boga, ni vraga, ni ljudi, ni zakona.

Ptice nemaju polja, ni vinograda rodnog, ni kuće. (Tad.)

Bilješka. Sastavne rečenice mogu biti povezane i asindetski:

Ide vrijeme, nosi breme.

Suprotne (adverzativne) rečenice

Usporedna rečenica može biti povezana s glavnom tako, da se misli, koja je sadržana u glavnoj rečenici, suprotstavlja misao, koja je sadržana u usporednoj rečenici. Poslije misli glavne rečenice očekivali bismo normalno neku misao, koja je s njom u skladu, ali se baš nadovezuje suprotna misao, koju ne bismo očekivali. Takvu usporednu rečenicu zovemo suprotnom rečenicom:

Ja pseto iz bunara vadim, a ono me ujeda.

Oni nisu mogli jabuke sačuvati, a on je sačuva.

Suprotnih veznika ima vrlo mnogo; najobičniji su: a, ali, nego, već, ali ima ih mnogo, koji se nešto rjeđe upotrebljavaju: no, pa, pak, kad, opet, dok, ipak, kadli, li, samo, ta, e, i, turc. ama, ele, tal. ema, ma. Osim toga, neki od ovih veznika povezuju se i s dodatkom za pojačavanje (a ono, a to...).

Rečenični primjeri:

Ja pravim držalicu, a ono se načini kijak.

Carev sin uzme goluba te ga raspori, a to u golubu vrabac.

Mnogo je zvanih, ali je malo izabranih.

Nije imao ni opanaka, nego je išao bos.

Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.

Lijep je gledati, no kakav je mirisati?

Igla kroz zlato i srebro prolazi, pa je opet gola.

Ja sam carica, pak nemam zlatnog razboja.

Vuk na vuka ni po noći ne će, ama hoće junak na junaka.

Kako je god bilo, ele se šteta učinila.

Bježeći obazru se, kadli njezina mati za njima trči.

U tome stane huka, dok se iza brda pomoli jedan brk.

Još zorica ne zabijelila, ni Danica pomolila lica, dok poklikta sa javora vila.

Iziđe iza sela, kad najednom iziđe preda nj djevojče.

Oni su htjeli svrnuti na cestu, kad magarac stade kao ukopan.

Šta će sad biti meni, šta li će tebi!

Udri koliko ti drago, samo nemoj kosti probiti.

Dva se čovjeka mogu svaditi, ma dva ručka nikad!

Veznik ta dolazi u prihvaćanju tuđih riječi:

Jesi li vidio Shakespeareova Romea i Juliju? – Ta jesam, odgovori drug.

Pripomena. Veznici pojačani dodacima za pojačavanje i veznici dok, kad upotrebljavaju se samo onda, kad se želi izreći nešto nenadano.

Bilješka. Na početku nekih suprotnih rečenica, koje su odgovor na pitanje, često dolaze suprotni veznici a, da, a da, o, o da:

Hajdemo na vašar! – A s čim ćemo, kad nemamo novaca?

Nije to moja snaga. – Da gdje je?

Ja sam tvoga brata sreća. – A da gdje je moja sreća?

Opaska. Suprotne se rečenice osobito rado sastavljaju asindetski:

Zemlja je tvrda, nebo je visoko.

Oči vode, noge nose.

Suprotni veznici kadšto vežu i dvije riječi:

Bio je on odvažan, ali slabašan mladić.

Ne može se gladovati, a pjevati.

To je ne samo lijepo, nego i dobro.

O zarezu. Ispred suprotnih veznika, bez obzira, da li vežu rečenice ili riječi, uvijek se stavlja zarez.

Rastavne (disjunktivne) rečenice

Rastavne ili disjunktivne rečenice jesu takve usporedne rečenice, kojima se sadržaj jedne isključuje ili rastavlja od sadržaja druge rečenice. Ili može biti ono, što se izjavljuje glavnom rečenicom, ili ono, što se izjavljuje rastavnom rečenicom – obadvoje ne može biti:

Poslušaj, ili će te nevolja prisiliti.

Ili kupi alat ili ostavi zanat.

U književnom jeziku najčešći je rastavni veznik ili, a u novije vrijeme susreće se i rastavni veznik bilo – bilo; u jeziku narodne književnosti u disjunktivnoj službi mogu biti i veznici: ta, ali, jali, ja.

Pripomena. Rastavnost je jače istaknuta u usporednim rečenicama, koje imaju rastavni veznik i u glavnoj i u rastavnoj rečenici.

Nekoliko primjera, u kojima rastavni veznici vežu dvije rečenice ili dvije riječi:

Ilʼ su lažni ideali, ili laže ovo doba. (Kranj.)

Odmah da mu se sudi: bilo da se pogubi bilo da se progna.

Donijet će vam to brat ili sestra.

Ta se u bari ta se u moru udavio, svejedno je.

Jali otmi jalʼ za blago kupi.

Ja je pčela, ja je brus, ja od motike štene. (rekao Hercegovac za raka)

Ja kuj ja ne mrči gaća.

Žene se biju čibukom, a ljudi nožem ali puškom.

Udri, ljubo, mene ja Turčina.

O zarezu. Rastavne se rečenice odvajaju zarezom kao i sastavne, t. j. ako su subjekti različiti u glavnoj i rastavnoj rečenici:

Ili grmi, ilʼ se zemlja trese?

A ako su subjekti isti u obadvjema rečenicama, zareza između njih ne mećemo:

Ili kupi alat ili ostavi zanat.

Ispred rastavnog veznika, koji veže dvije riječi, meće se zarez samo u slučaju, ako se posebno ističu povezane riječi:

Predao to meni, ili bratu, ili sestri, ili mojoj majci, sasvim je svejedno.

Izuzetne (ekskluzivne) rečenice

Kod rastavnih rečenica izuzimlje se čitav sadržaj jedne rečenice drugom rečenicom, ali ima i takvih usporednih rečenica kojima se izuzimlje samo jedan dio sadržaja glavne rečenice:

Mrak je pao na pučinu, tek što se u daljini vide ribarska svjetla.

To su izuzetne ili ekskluzivne rečenice.

Najobičniji su izuzetni veznici: samo, samo što, tek, tek što, jedino, osim; rjeđe se susreću izuzetni veznici: do, nego, te, već, ako.

Pripomena. Neki izuzetni veznici mogu vezati samo rečenice (samo što, tek što), neki opet samo riječi (do, nego, te), a većina ih – i rečenice i riječi (samo, tek, jedino, osim, već, ako).

Nekoliko primjera, u kojima izuzetni veznici vežu dvije rečenice ili dvije riječi:

Svi su to znali, samo on nije ni slutio.

On bi nam pomogao, samo što ne smije.

Nije se čuo nikakav prigovor, tek se oglasilo mrmljanje.

Svi su mu se pridružili, jedino su dječaci ostali po strani.

Kud će rđa do u rod.

Kud će guba nego na jare.

Kud će šteta te na rđava kmeta.

O zarezu. Ispred izuzetnih veznika, kad povezuju rečenice, uvijek se stavlja zarez, a ispred izuzetnih veznika, kad povezuju dvije riječi, nikad se ne stavlja zarez.

Zaključne (konkluzivne) rečenice

Zaključne su rečenice takve usporedne rečenice, kojima sadržaj slijedi kao zaključak iz glavne rečenice. Sadržaj zaključne rečenice zapravo je posljedica glavne rečenice.

Zaključni su veznici: dakle, zato, stoga (ispred njih se uvijek stavlja zarez).

Nekoliko primjera:

Moja krava, dakle je i moje tele.

Svladao je najveće poteškoće, zato je i postavljen za predvodnika drugima.

Roditelji nisu bili bogati, stoga ih ova velika cijena poplaši.

Bilješka. Zaključne se rečenice vrlo često sastavljaju asindetski:

Nesta blaga, nesta prijatelja.

Igraju se magarci, bit će kiše.

4.9. Zavisno složene rečenice

Neke rečenice u okviru složenih rečenica ne mogu same za se stajati, već svoj smisao dobivaju tek u vezi s nekom drugom rečenicom, koja je nosilac osnovne misli složene rečenice i koja se zato zove glavnom rečenicom. Takve rečenice, koje se osmišljavaju tek u vezi s glavnom rečenicom i koje se prema njoj odnose kao dijelovi rečenice prema čitavoj rečenici, zovemo zavisnim rečenicama, a čitavu rečenicu, koja je složena od glavne rečenice i zavisnih rečenica, podložnom (subordinarnom), zavisno složenom rečenicom ili hipotaksom.

Učenjaci tvrde, da se hipotaksa historijski razvila iz paratakse na taj način, što je jedna parataktična rečenica u toku vremena postala ovisna o drugoj parataktičnoj rečenici. (Musić je u svojoj raspravi „Rečenice s konjunkcijom da u hrvatskom jeziku“ pokazao,52 kako je posljedična rečenica postala zapravo od sastavne; naime, veznik je te u posljedičnim rečenicama sačuvao mnogo od svoje prvobitne sastavnosti, na pr. u reč. Šta imaš ti sa mnom, te si došao da ratuješ po mojoj zemlji?)

Prema rečeničnim dijelovima, koje zamjenjuju

Neke riječi, koje u raširenoj rečenici vrše službu dodataka, mogu se proširiti u čitavu zavisnu rečenicu, koja potanje vrši tu istu službu; pa čak i glavni dijelovi rečenice – subjekt i predikat – dadu se u nekim slučajevima zamijeniti zavisnim rečenicama. Tako se pet rečeničnih dijelova može razvesti u čitavu rečenicu, pa onda razlikujemo i pet vrsta rečenica prema tome, koji oni dio rečenice zamjenjuju: subjektne, predikatne, atributne, objektne, adverbne.

Subjektne. Subjektne su rečenice prošireni subjekti. Lijepo se to vidi u reč.:

Tko radi, ne boji se gladi. (u punom obliku: Onaj, tko radi, ne boji se gladi)

koja je nastala od reč.:

Radiša se ne boji gladi.

U obadvjema rečenicama radnju vrši isto lice (radiša = onaj, tko radi). Dalje:

Tko se boji vrabaca, neka ne sije proje.

Tko rano rani, dvije sreće grabi.

Govorilo se, da Marko Kraljević nije umro, nego da spava.

Predikatne. Ako se predikat proširi u čitavu rečenicu, dobijamo predikatnu rečenicu:

To je ono, što smo od vas očekivali. (: To je naše očekivanje)

Kakav otac, takav sin.

Kakva sjetva, takva žetva.

Tvoj je rad takav, da smo njime vrlo zadovoljni.

Budući da predikat u ovim rečenicama nije direktno izrečen, zavisne nam predikatne rečenice označuju sadržaj predikata, pa su one ustvari sam predikat.53

Atributne. Atributna rečenica stoji umjesto atributa; ona je proširen atribut u rečenici. Kako atribut odgovara na pitanja: koji?, kakav?, čiji?, isto tako i atributna rečenica odgovara na ista pitanja:

Volimo ljude, koji rade. (: Volimo marljive ljude)

Oj narode Like i Korduna, došlo vrijeme, da se diže buna. (: ...došlo buntovno vrijeme)

27. srpnja svake godine slavimo uspomenu na dan, kad su narodi Hrvatske ustali protiv okupatora. (: ...slavimo uspomenu na hrvatski ustanički dan)

Objektne. Ni objektne rečenice nisu ništa drugo nego prošireni objekti glavne rečenice:

Građani izjavljuju, da će biti vjerni svojoj zakletvi. (: Građani izjavljuju vjernost svojoj zakletvi)

S obale morske gledali smo, kako je more progutalo barku i oba ribara u njoj. (: ...gledali smo potopljenje barke...)

Adverbne. Adverbne rečenice ustvari su proširene adverbne oznake. Razvijena se adverbna oznaka mjesta vidi u rečenici:

Kud vojska prođe, trava ne niče. (: Trava ne niče na mjestu prolaženja vojske)

Razvijena se adverbna oznaka vremena vidi u ovom primjeru:

Popesmo se na brdo, baš kad je sunce zašlo. (: Popesmo se na brdo nakon zalaska sunca)

U trećem slučaju vidi se proširena adverbna oznaka načina:

Ispričaj nam sve to, kako najbolje umiješ. (: Ispričaj nam sve to po najboljem umijeću)

Proširenu adverbnu oznaku uzroka vidimo u rečenici:

Nisam mogao doći, jer sam bio bolestan. (: Nisam mogao doći zbog bolesti)

Vondrák u svojoj poredbenoj gramatici ističe, da nam ovakva dioba rečenica pomaže da razaberemo povezanost zavisnih rečenica s glavnim rečenicama, ali nije dovoljno pouzdana u smislu analize i raspoznavanja pojedinih rečenica, jer nam unutrašnji smisao rečenice ne otkriva dovoljno; pa često služi više za vježbu u mišljenju nego za gramatičku analizu.

Prema značenju

Za gramatičku analizu mnogo je korisnija dioba zavisnih rečenica po njihovu unutrašnjem odnosu prema glavnoj rečenici, t. j. ona dioba, s pomoću koje saznajemo, da li je radnja zavisne rečenice posljedica radnje glavne rečenice ili joj je možda uzrok, da li se neka radnja dešava uz neku pogodbu, koja je izrečena u glavnoj i zavisnoj rečenici i t. d.

Stupanj zavisnosti svih zavisnih rečenica nije, međutim, jednak, pa sve zavisne rečenice po stupnju zavisnosti dijelimo u tri skupine:

I. zavisno upitne, koje imaju najmanji stupanj zavisnosti:

Recite mi, kako ćemo izvršiti svoju dužnost.

II. odnosne ili relativne, koje su u nešto većoj zavisnosti od zavisno upitnih rečenica, ali u manjoj mjeri od rečenica sa zavisnim veznicima:

Jak sam kao zemlja, koja me rodila. (Tad.)

III. rečenice s veznicima ili konjunkcijama, koje pokazuju najviši stupanj zavisnosti. Ima ih osam vrsta:

1. namjerne ili finalne:

U školu idem, da nešto naučim.

2. vremenske ili temporalne:

Poći ćemo na put, čim sunce grane.

3. načinske ili modalne:

Otpjevat ću, kako umijem.

4. izrične ili deklarativne:

Djed je rekao, da svi pođemo na posao.

5. uzročne ili kauzalne:

Nisam to mogao učiniti, jer sam bio bolestan.

6. posljedične ili konzekutivne:

Svezao je tako, da nitko nije mogao odvezati.

7. pogodbene ili kondicionalne:

Ako bismo na vrijeme izvršili ovaj zadatak, mogli bismo sutra poći na izlet.

8. dopusne ili kondicionalne:

Premda je on star, obavio je posao točno i savjesno.

4.10. Zavisne upitne rečenice

Zavisne upitne rečenice pokazuju najmanji stupanj zavisnosti; mogu čak i same za se stajati i imati potpun smisao. One od nezavisno upitnih rečenica pred našim očima postaju zavisne na taj način, da ispred nezavisnih upitnih rečenica stavimo kakav glagol govorenja, mišljenja, slušanja, osjećanja:

Tko je došao? : Reci, tko je došao.

Šta si rekao? : Pitam te, šta si rekao.

Koji je to čovjek? : Kažite nam, koji je to čovjek.

Kolika je težina? : Recite mi, kolika je težina.

Gdje se rodio I. G. Kovačić? : Znamo, gdje se rodio I. G. Kovačić.

Zavisne upitne rečenice ustvari su upitne rečenice u zavisnom položaju, povezane s glavnom rečenicom svim onim zamjenicama (tko, što, koji, čiji, kakav, kolik), prilozima (gdje, kako, kamo, kuda, odakle, dokle) i veznicima (zar, li, da li, zašto, kada), koji u nezavisnom položaju služe za izricanje pitanja.

Pripomena. Zavisne upitne rečenice po svome liku u prvi mah imaju i neke dodirne točke s odnosnim rečenicama (s kojima ćemo se domalo upoznati), ali ćemo ih uvijek lako prepoznati po tome, što ih možemo osamostaljivanjem pretvoriti u nezavisno upitne rečenice.

O zarezu. Po Bor. ove se rečenice uvijek odjeljuju zarezom, a po Bel., samo ako su u inverziji:

Da li je to tako, ti ćeš nam već reći.

4.11. Odnosne (relativne) rečenice

Odnosne ili relativne rečenice jesu zavisne rečenice koje se odnose na koju riječ (obično imenicu, pridjev, zamjenicu ili broj) u glavnoj rečenici (ili uopće u rečenici, koja stoji ispred njih).

One počinju odnosnim zamjenicama (tko, što, koji, čiji), zamjeničkim pridjevima (kakav, kolik), odnosnim prilozima mjesnog i vremenskog značenja (gdje, kako, kamo, kuda, otkuda, odakle), pa i veznikom kada, koji stoji mjesto odnosne zamjenice.

Nekoliko rečeničnih primjera:

Mi smo se odrekli takvih metoda, koje nisu svojstvene socijalističkom gledanju na ljude.

Sreća je ono, što ljudi za sreću drže.

Blago čovjeku, u čijem duhu nema lukavstva.

Zamoli prvoga, na kojeg naiđeš.

Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju padne.

On je čovjek, kakva se nismo nadali.54

Mogao bi orati noktima, koliki su mu.

Treba se nešto potanje osvrnuti na upotrebu odnosne zamjenice čiji. Odnosna se, naime, zamjenica čiji, koja stoji u vezničkoj funkciji, u narodnim štokavskim govorima povezuje samo sa sg. imenica muš. roda, koje znače kakvo čeljade:

Predaj to dječaku, čija je majka bila kod nas.

A zamjenica se koji, prema praksi Vuka i Daničića, povezuje s imenicama žen. i sred. roda i s pl. imenica svih triju rodova:

Marija, koje brat bolovaše, pomaza Gospoda.

To je Reimsko evanđelje, na kojega su se rukopisu zaklinjali francuski kraljevi.

To je kazalo dijete, kojega je otac bio turskoga zakona.

U prošlom je ratu razoreno mnogo gradova, kojih stanovnici življahu prije toga u izobilju.

Tako se to unijelo i u gramatički kodeks, pa to i Maretić preporučuje u Gramatici i u Savjetniku. Ali u većini se narodnih govora danas sve više upotrebljava zamjenica čiji za sve rodove, pa su tu upotrebu dopustili i u književnom jeziku gramatičari beogradske lingvističke škole. (U Zagrebu se još uvijek preporučuje u tom pogledu praksa Vuka i Daničića.)

Odnosne zamjenice vrlo se često upotrebljavaju; pa i u jednoj složenoj rečenici po više odnosnih rečenica može biti povezano zamjenicom koji. Na taj način dolazi nerijetko do stilske monotonije, koju pažljivi stilisti nastoje izbjeći zamjenom zamjenice koji zamjenicom što, jer to dopušta duh narodnog jezika i književna upotreba. Zamjenica što može zamijeniti zamjenicu koji, -a, -e ne samo u nominativu, nego i u drugim padežima, ali tada uza nju mora stajati i lična zamjenica za treće lice. Nekoliko primjera, u kojima je zamjenica koji zamijenjena zamjenicom što:

Pozdravio sam, ženu, što nam je donijela ugodne vijesti.

Podaj onom čovjeku, što nam je donio vreću, nešto da jede.

Samo oni, što su zrnom pogođeni smrtno pali, nazriješe ispod suze, što im zadnja oči zali. (Kranj.)

Vino, što smo ga pili, zaudara na plijesan. (: Vino, koje smo pili...)

Čovjek, što su mu konja ukrali, zaplaka gorko. (: Čovjek, kojemu su konja ukrali...)

Žena, što smo je sreli, majka je njegova prijatelja. (: Žena, koju smo sreli...)

Pripomena. Ako uz takvo što treba da dođe i kakav prijedlog, on se onda stavlja ispred lične zamjenice:

Čovjek, što smo o njemu govorili, upravo stiže na vrata. (: Čovjek, o kojemu smo govorili...)

Evo knjige, što se iz nje uči. (: ...iz koje se uči)

Ako se takva zamjenica što odnosi na stvar, u akuz. i instr. ne mora uza nju stajati lična zamjenica:

Nož, što smo danas kupili, vrlo je oštar. (: Nož, koji smo danas kupili...)

Daj mi čekić, što se konji kuju. (: ...kojim se konji kuju)

Monotonija čestih odnosnih zamjenica uklanja se i s pomoću priloga mjesnoga i vremenskoga značenja, ali ti prilozi u odnosnim rečenicama opravdavaju se i unutrašnjim smislom, koji oni imaju u tim rečenicama (označuju mjesto i vrijeme, kako im i ime kaže). Ipak se i vremenski, a često i mjesni prilozi dadu zamijeniti odnosnim zamjenicama:

Teško zemlji, kuda vojska prođe. (: ...kojom vojska prođe)

Tada otiđe na jedan potok, gdje je voda bila vrlo brza. (: ...u kojem je voda bila vrlo brza)

Iznenadio sam vas u vrijeme, kada se niste nadali. (: ...u koje se niste nadali)

Tada on svrati u selo, odakle potječe njegov rod. (: ...iz kojega potječe njegov rod)

Vratio se na planinu, otkuda je i došao. (: ...s koje je i došao)

Ima i takvih odnosnih rečenica s mjesnim prilozima, koji se ne dadu zamijeniti odnosnim zamjenicama; to su složene rečenice, kojima se u glavnoj rečenici nalazi korelativ mjesnoga priloškog značenja:

Kuda vojska prođe, tuda trava ne niče.

Otkud sam se nadao suncu, odonud me led bije.

Gdje se gusle u kući ne čuju, tu je mrtva i kuća i ljudi.

Pripomena. Neki ovakve rečenice, povezane prilozima, zovu mjesnim ili lokalnim rečenicama i smatraju ih podvrstom odnosnih rečenica.

O zarezu. Odnosne se rečenice odjeljuju prema Bor. uvijek zarezom, a prema Bel. razlikuju se tri slučaja: uvijek se odnosne rečenice odjeljuju zarezom, kad su u inverziji:

Kuda vojska prođe, tuda trava ne niče.

a kad su rečenice u redovnom redu, odjeljuju se zarezom od glavne samo onda, kad s njom nisu bitno povezane, kad relativnost nije bitna:

Ona u taj čas napiše knjigu poslanicu te je pošlje za njim po jednoj najvjernijoj sluzi, u kojoj mu piše da sutra ujutro rano do nje kradom dođe.

Svoju đačku sobu dijeli s jednim drugom, a stanuje kod jedne udovice, koja i sama ima dva sina u gimnaziji.

a kad je relativnost bitna, kad je odnosna rečenica s glavnom čvršće povezana, ne odjeljuje se od nje zarezom:

Pročitao sam knjigu koju si mi jučer donio.

Pripomena. Umetnute se rečenice (dakle i umetnute odnosne rečenice) i po jednom i po drugom pravopisu uvijek odjeljuju zarezom:

Uslijed zime, koja je te godine bila blaga i trajala kratko, ti su glasovi dobili prvi izgled stvarnosti.

Marija, koje brat bolovaše, pomaza Gospoda.

4.12. Rečenice s veznicima ili konjunkcijama

Rečenice s konjunkcijama dijele se – kako već rekosmo – u osam skupina. Pri određivanju, koja rečenica pripada kojoj skupini, mora se uvijek paziti na smisao rečenice, a nikako pri tome ne smijemo uzimati za jedini kriterij veznike. Jer se samo neki veznici javljaju uvijek u istoj funkciji u rečenici (uvijek je namjerni veznik – eda, vremenski – čim, načinski – kanda, kao što, uzročni – jer, budući da, dopusni – iako, premda), a većina ih može u rečenici imati i po nekoliko različitih funkcija. Tako veznik da može biti namjerni, izrični, posljedični, pogodbeni, dopusni, a rjeđe i uzročni, veznik kako – namjerni, vremenski, načinski, izrični, uzročni, pa i zavisno upitni i odnosni, veznik kada – vremenski, uzročni, pogodbeni, a i zavisno upitni i odnosni, veznik neka – namjerni, dopusni, veznik gdje – načinski, izrični, uzročni, pa i zavisno upitni i odnosni, veznik što – načinski, uzročni, pa i zavisno upitni i odnosni, veznik li – namjerni, pogodbeni, pa i zavisno upitni i odnosni... Sve nam to govori, da najprije moramo dobro proučiti, šta se kojom skupinom rečenica može sve izraziti.

Namjerne (finalne) rečenice

Namjernim ili finalnim rečenicama zovemo one zavisne rečenice, kojima se kazuje namjera, svrha ili cilj radnje glavne rečenice:

Kovač ima kliješta, da ruke ne žeže.

Primakni me mojemu prozoru, da ja vidim prije bijela dana proletersku četu partizana.

Nije mene care opravio, da ja pijem po Leđanu vino.

Namjerni su veznici: da, eda, kako, li, neka. Uz ove veznike javljaju se kadšto u glavnim rečenicama korelativne ili suodnosne riječi: zato, stoga, s tom namjerom, u tu svrhu, pod tom pogodbom:

Puste strijelu iz luka zato, da bi se uz nju penjati mogli.

a ako se i ne javljaju, možemo ih sa smislom dodati glavnoj rečenici (pa po tome vrlo lako raspoznajemo namjerne rečenice).

Uz namjerni veznik da stoji glagol u prezentu ili u kondicionalu:

Ustaj gore, lijepa djevojko, da te ne bi vila prevarila.

O strvino, o gade, o polipe, o hidro,
tu pjesmu punu psovke, prezira i gada
pribijam ti kō nadgrobni natpis,
da prolaznika svakog zapeče kō lapis,
da govori nad ovim živim grobom kao zapis
tog našeg stanja, kad su sive hulje
bančile po knjizi našoj duge noći pijane
i kad je glupost bezglavih rečenica
puzala po nama kao stjenica! (Krl.)

Uz veznik eda (koji je uvijek namjerni) dolazi obavezno kondicional:

Hajde da udarimo na nj, eda bismo ga kako satrli.

Privuče se polagano pod prozor, eda bi što čuo.

Namjerni veznik kako dolazi obično u vezi s kondicionalom ili futurom:

U mladosti radimo, kako bismo u starosti uživali u plodovima svojega rada.

Naumi da se združi s aždajom, kako će više zla učiniti.

Namjerni veznik li dolazi uvijek u negiranim rečenicama povezan s kondicionalom ili futurom:

Pođe u lov, ne bi li braću našao.

Obzire se ka Kruševcu bijelu, ne će li se šuro prisjetiti, ne će li se njima ražaliti.

Namjerni veznik neka dolazi s prezentom ili kondicionalnom:

Daj me, majko, nadaleko, neka ti se rodom hvale.

Potkuj i mene, mladi junače, neka bih konjem u goru utekla.

Molit ćemo Boga istinoga, nek nam dade ključe od nebesa.

O zarezu. Po Bor. namjerne se rečenice uvijek odjeljuju zarezom, kao i sve zavisne rečenice, bez obzira na to, da li se radi o redovnom ili obrnutom redu rečenice. Po Bel. zarezom se odjeljuju samo namjerne rečenice u inverziji:

Da ruke ne žeže, kovač ima kliješta : Kovač ima kliješta da ruke ne žeže.

Vremenske (temporalne) rečenice

Vremenskim rečenicama zovemo one zavisne rečenice, u kojima se kazuje vrijeme, kada se vrši radnja glavne rečenice.

Najobičniji su vremenski veznici: čim, dok, kada, pošto; nešto se rjeđe javljaju vremenski veznici: kako, otkako, dokle, dokle god, istom, tek, tek što.

U vremenskim rečenicama osobito je značajan vremenski odnos između radnje zavisne i radnje glavne rečenice, jer prema tim vremenskim odnosima dolaze do izražaja posebne funkcije vremenskih veznika. Radnja zavisne rečenice može se događati:

a) u isto vrijeme s radnjom glavne rečenice (istovremenost):

Kad je rat, nitko nikom nije brat.

Ime ti se svuda spominjalo, dok je sunca i dok je mjeseca.

b) prije radnje u glavnoj rečenici (prijevremenost):

Kad te opanke podereš, kupit ću ti nove.

Čim se popesmo na brdo, pred nama se ukaza sunce na izlazu.

Tek sokolu prvo perje nikne, on ne može više mirovati.

I kad sam otvorio prozor
blistav od kapi kiše,
trznula se je grana
i joše se lagano njiše. (Vidr.)

c) poslije radnje u glavnoj rečenici (poslijevremenost):

Kad je sunce izašlo, partizanske su čete bile već daleko odmakle.

Svi su već bili otputovali, kad se mladić probudio.

Prije nego se odlučiš, dobro promisli.

Bilješka. Uz vremenske veznike dosta su česte korelativne riječi, koje dolaze u glavnoj rečenici i pojačavaju vremenski odnos zavisne i glavne rečenice. U takvoj korelativnoj službi stoje vremenski prilozi (tada, onda), ali i drugi prilozi (tu), pa i veznici (a ono, a to, ali, dok, kadli, no). Već smo naveli nekoliko rečenica, u kojima se vidi, kako veznik kada može vršiti sve tri vremenske funkcije, a sada da navedemo nekoliko primjera, u kojima vremenski odnos pojačavaju korelativne riječi:

Kad se vrati kući, a to se onaj kamen pretvorio u zlato.

Kad se čovjek probudi i rastrijezni, kadli se ne nalazi na onome mjestu, gdje je bio panuo, nego u nekakvome bostanu.

Kad su bili blizu bijele crkve, alʼ iz crkve nešto progovara.

Sve tri funkcije mogu se izreći i s veznikom dok:

Dok se ne namuči, dotle se ne nauči.

Dok pamet dođe, blago prođe.

Veznik dok ima i svoju specijalnu funkciju. Veznikom se, naime, dok (dokle, dokle god) služimo i onda, kad želimo naznačiti, da se ono, što se kazuje u glavnoj rečenici, događa do početka onoga, što se kazuje u zavisnoj rečenici:

Te se hrani i oda zla brani, dok se vratim iz Hercegovine.

Veznik pošto izriče samo prijevremenost:

Pošto me vidje, vjerovao si!

Pripomena. U zapadnim našim krajevima veznik pošto ima samo vremensku funkciju, a u istočnim može imati još i uzročnu funkciju.

Veznicima čim, kako, tek, tek što, istom ističe se, da se iza radnje zavisne rečenice neposredno događa radnja glavne rečenice:

Čim ga vidje Musiću Stevane, čim ga vidje, tim ga i poznade.

Kako dođe kući, Miloš odmah ostavi ovce.

Tek počne jesti, alʼ eto ti pijetla.

Tek što uljeze u kuću, djeca se okupiše oko njega.

Istom kneže naredio vojsku, na Kosovo udariše Turci.

Veznikom otkako služimo se onda, kad hoćemo naznačiti, da se od početka radnje zavisne rečenice događa radnja glavne rečenice:

Otkako je svijet nastanuo, nije taki zulum postanuo.

Otkako je ovoga grada, još ovakve galije nije bilo.

Pripomena. U takvu značenju može se upotrebiti i veznik kako:

Evo ima deset godinʼ dana, kako čekam ja takove glase.

O zarezu. I vremenske se rečenice po Bor. uvijek odjeljuju zarezom. Pritom treba pripaziti na stavljanje zareza, kad se u glavnoj rečenici pojavi odredbena veza:

Pošli smo na put baš onda, kad se nevrijeme stišalo.

Hrabro se borio sve dotle, dok nije iznemogao.

koja se može s veznikom stegnuti:

Pošli smo na put, baš onda kad se nevrijeme stišalo.

Hrabro se borio, sve dok nije iznemogao.

Po Bel. vremenske se rečenice odjeljuju zarezom, samo kad su u inverziji:

Kad je rat, nitko nikom nije brat : Nitko nikom nije brat kad je rat.

Načinske (modalne) rečenice

Pod načinskim ili modalnim rečenicama u širem smislu shvaćamo dvije skupine rečenica: a) načinske rečenica u užem smislu i b) poredbene ili komparativne rečenice.

U užem smislu. Načinskim rečenicama u užem smislu zovu se one rečenice, koje kazuju način, na koji se vrši radnja glavne rečenice:

Kako siješ, tako ćeš i žeti.

Plesao je, kako su drugi svirali.

Pored načinskog veznika kako načinski su veznici i kao da, kanda, kao što, što; a nešto se rjeđe upotrebljavaju načinski veznici: gdje, kako god, kao kad (načinsko-poredbeno-vremenski veznik). Dosta se često uz načinske veznike javljaju i korelativi (tako, onako, to).

Rečenični primjeri:

Kako siješ, tako ćeš i žeti.

Drži se, kao da su mu sve lađe potonule.

Namrštio se, kanda će mu kiša iz čela udariti.

Kao što smo se zajednički borili, tako ćemo zajednički i izgrađivati.

Što su ljudi kulturniji, to je život sadržajniji.

Što je rijeka plića, to će je lađa teže preploviti.

(Op. Veznik što dolazi redovno uz komparativ pa izriče način, ali i poređenje, pa tako čini vezu između načinskih i poredbenih rečenica.)

Alʼ eto ti Ljutice Bogdana, gdje on goni Relju i Miloša. (gdje u smislu kako)

Kako god urediš, ja sam unaprijed zadovoljan.

Držali su se junački, kao kad su se prvi put pojavili.

Pripomena. Veznik kao što veže rečenice, a veznik kao (kako) pojedine riječi kao oznaku načina (Planu Ivo kao oganj živi, Konj šaren kao goveče), a tada se ispred njega ne stavlja zarez.

O zarezu. Načinske se rečenice uvijek odvajaju zarezom po Bor. I ovdje treba pripaziti na zarez iza odredbenih veza:

Obavili smo to baš onako, kako je bilo naređeno.

koje mogu biti i skraćene:

Obavili smo to, baš kako je bilo naređeno.

Po Bel. odvajaju se ove rečenice zarezom, samo ako su u inverziji:

Kako god zapovijedaš, tako će biti : Plesali su kako je svirao.

Poredbene (komparativne). Ako se sadržaji glavne i zavisne rečenice međusobno uspoređuju, onda takvu zavisnu rečenicu zovemo poredbenom ili komparativnom:

Milija mi je smrt, nego da me tuđin hrani.

Ispalo je bolje, negoli smo očekivali.

I ove bismo rečenice mogli opet podijeliti u dvije skupine. Jednim se poredbenim rečenicama izražava poredbeni odnos komparativom pridjeva i priloga, riječima komparativnoga značenja (drugi, drukčiji, drugačiji) i glagolom voljeti, koji ima komparativno značenje (sve u glavnoj reč.); pritom se u poredbenim rečenicama javljaju veznici: nego, nego što, nego da, negoli:

Volim poginuti, nego živjeti u ropstvu.

Drukčije mi danas stojimo, nego što vi mislite.

Milija mi je smrt, nego da me tuđin hrani.

Napravio si to bolje, negoli smo očekivali.

Pripomena 1. Veznici nego, negoli mogu vezati i dvije riječi, a ne samo dvije rečenice; a veznik no može vezati samo dvije riječi. Svi ti veznici imaju i tada poredbeno značenje, samo se ispred njih ne stavlja zarez (Dunav je širi nego Sava, Bolja je i prazna torba negoli vrag u torbi).

Pripomena 2. Veznik prije nego može imati vremensko značenje (Ustat ćemo prije nego svane, Umrijet ću prije nego kokoti zapoju), ali i značenje usporednosti, pa ga u tom slučaju razdjeljujemo zarezom:

I to smo izradili pet dana prije, nego je bilo predviđeno.

U drugoj se skupini poredbenih rečenica uspoređuje izrazito lakša radnja s naglašenom težom radnjom, pa se čini, da to i nije uspoređivanje, nego isticanje suprotnosti (neki ih gramatičari pribrajaju suprotnim rečenicama). Ove rečenice vežu poredbeni veznici: kamoli, a kamoli, nekmoli, a nekmoli:

Sila otme zemlju i gradove, kamolʼ meni konja otet ne će.

Ne mogaše temelj podignuti, a kamoli sagraditi grada.

Dosadio studenu kamenu, a nekmoli caru Sulejmanu.

O zarezu. Po Bor. poredbene se rečenice uvijek odvajaju zarezom, a po Bel. odvajaju se zarezom uvijek poredbene rečenice druge skupine, a poredbene rečenice prve skupine, samo ako su u inverziji.

Izrične (deklarativne ) rečenice

Izrične rečenice jesu takve zavisne rečenice, kojima navodimo nečije mišljenje, volju ili osjećanje. One su najčešće nastale od upravnoga govora, tako da je upravni govor postao ovisan o glavnoj rečenici, u kojoj se redovno nalazi glagol govorenja, mišljenja ili osjećanja (verba dicendi, audiendi, sentiendi) ili imenica, koja izražava govorenje, mišljenje ili osjećanje.

Najobičniji je izrični veznik da, ali osim njega česti su izrični veznici: kako, gdje, e.

Po tome, da li se u glavnoj rečenici nalazi glagol ili imenica govorenja, mišljenja, osjećanja, dijelimo ove rečenice u dvije grupe:

U užem smislu. Izrične rečenice u užem smislu dolaze iza glagola govorenja, mišljenja ili osjećanja (reći, govoriti, kazati, pričati, pripovijedati, besjediti, misliti, znati, osjećati, vidjeti, čuti, htjeti...):

Maršal Tito je rekao, da je socijalizam najkorisniji oblik vladavine.

Kaže se, da Marko Kraljević nije umro, nego da spava.

Mislim, da će to uroditi dobrim plodom.

Osjećam, da to ne će biti dobro.

Čuo sam, da ćete uskoro na put.

Tužio se netko, kako jesti ne može. (: ...da jesti ne može)

Vidjela žaba, gdje se konj potkiva.

Zbori moma, e ih nema doma.

Bilješka. Izrične se rečenice mogu vezati i asindetski:

Nešto meni desni obraz gori: čini mi se, dobra biti ne će.

O zarezu. I ove se rečenice po Bor. odvajaju zarezom, ali postoji i jedan izuzetak, kad se ipak ne odvajaju zarezom: u slučaju, kad je subjekt zavisne rečenice prebačen u glavnu s prijedlogom:

Za Vojvodinu kažu da je žitnica Jugoslavije : Kažu, da je Vojvodina žitnica Jugoslavije.

Po Bel. ove se rečenice odvajaju zarezom, samo kad su u inverziji:

Da jesti ne može, tužio se neki mladić : Tužio se neki mladić da jesti ne može.

Objasnidbene (eksplikativne) rečenice. Objasnidbene rečenice kao podvrsta izričnih rečenica dolaze uz imenice govorenja, mišljenja, osjećanja, koje kao da objašnjavaju:

Caru stiže glas, da mu je izginula sva vojska.

Dajem vam vjeru, da vas ne ću ostaviti u nevolji.

Nije usvojeno Markovo mišljenje, da treba odgoditi početak rada.

Osim toga ove rečenice dolaze i uz druge imenice i priloške izraze povezane s glagolom biti:

Velika je sramota, da tuđina zovete gospodarom.

Istina je, da na ovoj zemlji nitko nije sretan.

Bolje je, da selo propadne nego u selu običaji.

Dobro je, da mlađi slušaju iskusnije.

O zarezu. Po Bor. i ove se rečenice odvajaju zarezom, ali opet jedan izuzetak, kad se ipak ne odvajaju zarezom: u slučaju, kad je u glavnoj rečenici izostavljen glagol:

Šteta da nas na to nisi podsjetio.

Teško da ćemo se još vidjeti.

Naravno da ćete doći.

Po Bel. ove se rečenice odvajaju zarezom, samo ako su u inverziji.

Uzročne (kauzalne) rečenice

Uzročne ili kauzalne rečenice kazuju uzrok radnje kazane u glavnoj rečenici.

Najčešći su uzročni veznici: jer, budući da, što, kako, kada, gdje, a osim njih u narodnoj se poeziji javljaju i uzročni veznici: zašto, da, e.

Pripomena. Veznici budući da i kako dolaze obično onda, kad je uzročna rečenica ispred glavne, a veznici jer, što, gdje u redovnom redu rečenice; veznik kada dobro je upotrebljavati u redovnom i u obrnutom redu rečenice.

Rečenični primjeri:

Proli suze proiguman Vaso, jer je njemu vrlo žao Marka.

Slušam, sklapam vjeđe, jer me bole jako oči od tih starih žalosnih zidova. (N. Pol.)

Budući da naš narod voli slobodu, on se već od 1941. digao protiv okupatora.

Jaoj meni do Boga jednoga, što ostadoh mlada udovica.

Kako ovaca ne čuva, pasa ne drži.

Blago tebi, kad imaš dva veselja.

Kad me pitaš, pravo da ti kažem.

Stane se čuditi, gdje čoban dolazi kući svako veče.

Ja bih vam ga rado dao, zašto prijete čobani, da mi janje ukradu.

A zar ste se mlade rasrdile, da ja tužna malo dara nosim?

No je njemu dobra sreća bila, e ga ne da Ćuprilić vezire.

Bilješka. Uzročne rečenice odgovaraju na pitanje zašto?, pa se kadikad u glavnoj rečenici nalaze korelativi: zato, to, zbog toga:

Naša je borba uspjela zato, što je okupila sve napredne snage.

Usjevi ginu zbog toga, jer ih je preplavila voda.

O zarezu. Po Bor. uzročne rečenice uvijek se odvajaju zarezom, po Bel. uvijek se odjeljuju zarezom ove rečenice, samo ako su u inverziji; u redovnom redu rečenice luči se bitna i naknadno dodata uzročnost, pa kad su uzročne rečenice bitno povezane s glavnom rečenicom, ne odjeljujemo ih zarezom:

Oni se iz toga jada nisu mogli izvući jer su suviše nisko pali.

a ako je uzročnost nebitna ili naknadno dodata više za objašnjenje, tada je odjeljujemo zarezom:

Košuljicu dobro čuvaj od žene, jer ako do nje dođe, ona će je obući i odletjeti.

Posljedične (konzekutivne) rečenice

Posljedičnim se rečenicama kazuje posljedica radnje glavne rečenice, t. j. radnja se posljedične rečenice odnosi prema radnji glavne rečenice kao posljedica prema uzroku.

Veznici su posljedični: da, te.

Bilješka. Čitava posljedična rečenica odgovor je na jedno od pitanja: kako?, kakav?, kolik?, a u glavnoj rečenici često stoje korelativi: tako, takav, tolik.

Rečenični primjeri:

Zar ti je omrznuo život, da si se vratio po mene.

Svezao je omot tako čvrsto, da ga nitko nije mogao odvezati.

I tu majka tvrda srca bila, da od srca suze ne pustila.

Zašto li sam tako sudbonosno stvoren, da potresi srca tuđe živce tresu. (Tin)

Već mu malaksaše ruke, te ne može više kopati.

Što imaš ti sa mnom, te si došao da ratuješ po mojoj zemlji?

Pripomena. Za posljedični veznik te pogledaj ono, što smo kazali u uvodu zavisno složenih rečenica.

O zarezu. I posljedične se rečenice po Bor. odjeljuju zarezom. Pritom se veza tako da razdjeljuje zarezom samo onda, ako je korelativ tako smisleno povezan s glavnom rečenicom:

Pred drugovima se uvijek vladao tako, da su ga svi zavoljeli.

a ako i korelativ pripada posljedičnoj rečenici, zarez se meće ispred veze tako da:

Ivan se brzo oporavio, tako da je odmah mogao poći na put.

Bio je čovjek siromah i pun djece, tako da ih nikako nije mogao prehraniti.

Po Bel. zarezom se uvijek odjeljuju posljedične rečenice u inverziji (koja je rijetka), a u redovnom redu rečenice zarezom se odjeljuje nebitna ili naknadno dodata posljedičnost:

A Turčin je junak od megdana, da mu nema na Krajini para.

a bitna se posljedičnost ne odjeljuje zarezom:

Partija je zadala neprijatelju takav udarac da se on nije nikad više oporavio.

Pogodbene (kondicionalne) rečenice

Pogodbenim ili kondicionalnim rečenicama kazuje se pogodba ili uvjet, pod kojim se vrši radnja glavne rečenice. Radnja glavne rečenice izvršava se samo onda, ako se izvrši uvjet zavisne rečenice; pa ih zato neki gramatičari zovu i uvjetnim ili hipotetskim rečenicama.

Maretić je pogodbene rečenice u svojoj Gramatici podijelio u četiri vrste:

a) u prvima se pogodba pretpostavlja ili pomišlja, a ne kaže se, da li se izvršava ili ne izvršava:

Sve ću ovo dati tebi, ako padneš i pokloniš mi se.

b) u drugim se pogodbenim rečenicama izriče događaj, koji zaista jest, koji ima stvarnu podlogu u zbivanju:

Ako pijem, za svoje novce pijem.

Ako smo mi braća, nisu sam sestre kese.

c) u trećima se izriče mogući događaj, koji se može ispuniti, ali ne mora:

Ako bi mu i to malo bilo, bijelu bih mu načinio kulu na livadi pokraj sinjeg mora.

d) u četvrtoj se grupi pogodbenih rečenica izriče, da je baš protivno istina od onoga, što se kaže; ne izvršava se pogodba zavisne rečenice, pa se ne može izvršiti ni radnja glavne rečenice:

Da se naš narod nije borio protiv okupatora, ne bi se oslobodio ropstva.

Da sam mlađi, popeo bih se za dva sata na Sljeme.

Kasniji su gramatičari pogodbene rečenice podijelili u tri vrste s tim, što su prve dvije Maretićeve vrste stegnuli u jednu, jer se u obadvjema izvršava radnja glavne rečenice, ako se izvrši radnja zavisne rečenice – to su t. zv. realne pogodbene rečenice. Polazeći od zavisne rečenice i utvrđujući odnos radnje zavisne prema radnji glavne rečenice, dolazimo do tih triju vrsta pogodbenih rečenica. Prve su stvarne ili realne:

Ako pijem, za svoje novce pijem.

Druge su moguće ili potencijalne:

Ako bi se zametnula kavga, teško onom, tko jʼ najbliže Marka.

A treće su nestvarne ili irealne:

Da se naš narod nije borio protiv okupatora, ne bi se oslobodio ropstva.

Pripomena. Neki gramatičari odbacuju potencijalne rečenice (kod nas Tomić).55

Najobičniji su pogodbeni veznici: ako, kada, da, li, bud; a u glavnoj rečenici česti su korelativi: a, ono, a ono, onda, tada, tako, to...:

Ako tebi ponestane blaga, a ti dođi poočimu svome.

Ako nema pameti, ono ima noge.

Da su stajali u mom vijeću, tada bi kazivali moje riječi.

O zarezu. Prije nego se zaustavimo na pojedinim vrstama pogodbenih rečenica, reći ćemo, da se po Bor. ove rečenice uvijek odvajaju zarezom. Po Bel. uvijek, samo ako su u inverziji, a u redovnom su redu rečenice odjeljuje zarezom samo nebitna, naknadno dodana pogodba:

Pridigni me, da se odužim ovom domu, ako mu se može odužiti : Doći ću ako uzmognem.

Stvarne ili realne rečenice. Stvarne ili realne rečenice jesu one pogodbene rečenice, u kojima se zbiva radnja glavne rečenice, tek ako se zbiva radnja zavisne rečenice.

Najčešće stvarne rečenice vežu veznici: ako, kada, li, ali i bud, a sasvim rijetko da.

Pripomena. Veznici li, bud dolaze samo u realnim rečenicama.

Ove ćemo stvarne rečenice lako prepoznati po glagolu, koji je u glavnoj i zavisnoj rečenici u nekom vremenu (u glavnoj kadikad i u imperativu, ali nipošto u kondicionalu).

Rečenični primjeri:

Ako pijem, za svoje novce pijem.

Ako podereš ove opanke, kupit ću ti druge.

Ako imam novca, kupujem knjige.

Ako sam obećao, ja sam i izvršio obećanje.

Ako susjedova kuća gori, pazi na svoju.

Ako koza laže, rog ne laže.

Kad me sunce grije, za mjesec i ne marim.

Kad ne ćeš živjeti, a ti umri.

Misliš li me mrtva požaliti, požali me, dok sam u životu.

Bud mi zakla konja na livadi, što mi zakla čedo u kolijevci?

Da me i ubije, opet ću se uzdati u nj.

Pripomena. Sve se stvarne pogodbene rečenice dadu konstruirati s veznikom ako.

Bilješka. I sam imperativ stoji kadšto mjesto stvarne pogodbene rečenice:

Učini čovjeku sto puta dobro, a jedamput ne učini, sve je zaboravljeno.

Moguće ili potencijalne rečenice. Moguće ili potencijalne pogodbene rečenice jesu takve rečenice, u kojima bi se mogla dogoditi radnja glavne rečenice, ako bi se dogodila radnja zavisne rečenice.

Veznici ako, kada (i vrlo rijetko da) vežu ove moguće rečenice; a glagol je najčešće i u zavisnoj i u glavnoj rečenici u kondicionalu, ali kadikad može u glavnoj rečenici glagol biti i u imperativu i u futuru I.:

Ako bi mu i to malo bilo, bijelu bih mu načinio kulu na livadi pokraj sinjeg mora.

Ako bih imao novaca, kupio bih knjigu.

Ako bi te Ivan molio, pozajmi mu novaca.

Ako bi se zametnula kavga, teško onom, tko jʼ najbliže Marka.

Ako bismo ga živa uhvatili, ti ćeš mu odrubiti glavu.

Kad biste mi donijeli knjigu, bio bih vam vrlo zahvalan.

Pa kad ona ne bi poslušala, ja bih njene ruke odsjekao.

Da tko izađe na pazar pa da stane koješta kupovati, tome bi se svi smijali.

(Op. Uz veznik kada kondicional dolazi i u potencijalnoj i u irealnoj rečenici, pa smisao odlučuje, da li se radi o potencijalnosti ili irealnosti; k tome se veznik kada u potencijalnoj rečenici može zamijeniti veznikom ako.)

Bilješka. Odnosne rečenice sa zamjenicama tko, što, koji često su po značenju moguće pogodbene rečenice:56

Što bi dao onomu junaku, koji bi ti živa kazō Marka?

Nestvarne ili irealne rečenice. U nestvarnim ili irealnim rečenicama ne vrši se radnja zavisne rečenice, pa se zbog toga ne može vršiti ni radnja glavne rečenice.

U ovim je rečenicama najobičniji veznik da, uz koji u zavisnoj rečenici dolazi glagolsko vrijeme (prezent, perfekt), a u glavnoj kondicional; ali je čest i veznik kada, uz koji dolazi kondicional i u glavnoj i u zavisnoj rečenici, kao i u potencijalnim rečenicama, pa samo smisao ili kontekst odlučuje o tome, da li se radi o mogućoj ili o nestvarnoj pogodbi (osim toga irealnu rečenicu možemo uvijek konstruirati s veznikom da, a da ne promijeni smisla).

Rečenični primjeri:

Da imam novaca, kupio bih knjigu.

Da je vina, i strina bi pila.

Da ja imam kćerku za udaju, ja bih njemu moju kćerku dala.

I djevojčice gole imale bi obraz, da nemaju želuca. (Kranj.)

Kad bi trgovac uvijek dobivao, ne bi se zvao trgovac, nego dobivalac.

Kad on ne bi bio zločinac, ne bismo ga predali tebi.

Skinuo bih šešir pred Gospodinom, kad bih ga imao. (Tad.)

Moja je soba tako jadno mala,
da ne bih u njoj izdržati mogo,
da mi oči ne sanjaju budne. (Ces.)

Pripomena. Bez konteksta reč. Kad bih imao novaca, kupio bih knjigu može biti i potencijalna i irealna: a) ako ovom rečenicom mislim na sadašnjost, kad zaista nemam novaca, onda je ova reč. irealna (Da imam novaca, kupio bih knjigu), b) ali ako u sadašnjoj situaciji zamišljam slučaj u budućnosti, kad bih novaca mogao imati, pa dakle i knjigu kupiti, onda je i ova reč. potencijalna (Kad bih imao novaca za tri dana, kupio bih knjigu).

Dopusne (koncesivne) rečenice

Dopusne ili koncesivne rečenice jesu takve zavisne rečenice, koje izriču suprotnu misao od glavne rečenice, a ipak se radnja glavne rečenice izvršava. Dopusnim se rečenicama u neku ruku dopušta izvršavanje radnje glavne rečenice i kraj suprotne radnje zavisne rečenice (ovu suprotnost pojačavaju i korelativi: ipak, opet, ali, ali opet, a ono, no).

Dopusnih veznika ima mnogo, a najobičniji su: iako, ako i, makar, premda, ali su česti i dopusni veznici: ma, ma da, da i; sasvim su rijetki dopusni veznici: ako da, neka, makar da.

Bilješka 1. Dopusne se rečenice mogu podijeliti u dvije skupine s obzirom na to, da li se dopušta nešto, što doista jest ili nije u datom momentu, ili se izriče samo teoretsko dopuštanje; pa se prve zovu stvarnim ili realnim koncesivnim rečenicama:

Iako sam bio u tamnici, dosta si me vinom napojio.

a druge teoretskim koncesivnim rečenicama:

Bolje se udovici udati, makar s mužem prosila, nego da je sinovi hrane.

Bilješka 2. Manje se običniji dopusni veznici u rečenici uvijek mogu zamijeniti običnijima; osim toga dopusne se rečenice s veznicima ako, neka mogu konstruirati s glagolom dopuštam, dopušta se, pristajem. Dopusne rečenice inače odgovaraju na pitanje usprkos čemu?

Rečenični primjeri:

Iako sam bio u tamnici, dosta si me vinom napojio.

Ako je i najgore dijete, opet je roditeljima milo.

Bolje se udovici udati, makar s mužem prosila, nego da je sinovi hrane.

Premda je padala jaka kiša, mi smo ipak pošli na Klek.

Ma što se dogodilo, ti ne dopusti.

Ma da je autoru skrenuta pažnja na nedostatke njegova djela, on se na to nije ni osvrtao.

Idem, da bih se i ne vratio.

Ako ne curi, a ono kaplje.

Tko prosi, da krunu nosi, valja mu dati.

Neka zovu i loncem, samo neka ne razbiju.

Bilješka. Dopusne rečenice mogu biti povezane i asindetski:

Jeo, ne jeo, pio, ne pio, tjerao, ne tjerao, ne ćeš ga stići.

Htio, ne htio, morat ćeš to primiti.

O zarezu. Po Bor. i dopusne se rečenice svagda odjeljuju zarezom. Po Bel. uvijek se odvajaju dopusne rečenice zarezom, kad su u inverziji:

Ma što se dogodilo, ti ne dopusti.

a u redovnom se redu rečenice zarezom odjeljuje samo nebitna ili naknadno dodata koncesivnost:

Vezirove reči, miris kafe i čibuka, sve je to godilo i umirivalo, iako nije moglo da izbriše mučne utiske.

a bitna se koncesivnost ne odjeljuje zarezom:

Pa zar poslije ne ću umrijeti i ako se odužim?

4.13. Umetnute ili uklopljene rečenice

Umetnute rečenice jesu one rečenice, koje se umeću u kakvu drugu rečenicu (bilo glavnu bilo zavisnu), da bi je bolje objasnile. Često se umeće u drugu rečenicu samo jedna misao, a još češće i čitava rečenica, ponekad i više rečenica. Pri umetanju rečenica u druge rečenice treba voditi računa o raznim stvarima:

1. umetnutih rečenica ne smije biti tako mnogo i ne smiju biti tako duge, da oslabljuju smisao glavne rečenice. Nisu zato u skladu s osnovnim elementom stilistike – jasnoćom na pr. ove rečenice:

Vedrini je godilo, kad bi ga gospodin Diehl, dok su – pošto se uselio – sjedili popodne na terasi i čavrljali, a ljeto lagačno i neosjetno umiralo u rumenkastim preljevima, oslovljavao s „naš mladi gospodin inženjer“ i na lijepoj, rascvaloj gospođi Helène, koja mu je puna pažnje nalijevala kavu ili čaj, već prema tome, da li je bilo rano popodne ili se bližio sumrak, treperila sjenka nježnog zanimanja i oči joj bile tihe i nahuknute. (Republika 2, 1952.)

Ili:

Potrebno je, da prestanu nagoniti ga, da sile, kakve su Jagićeve, za koje su poslovi mnogo veći i važniji, koje mogu otkrivati mnogo znatnije stvari, i koje bi ne samo znatno više koristi mogle prinositi narodnoj književnosti, nego joj i pred stranim učenim svijetom obraz osvjetlati, troši na stvari ništave. (Napisao je ovu rečenicu – gramatičar!)

Dobar stilist piše ovako:

Janković je Stojan, kad ga je našao Lički Mustajbeg, gdje spava pod jelom, bio odjeven upravo kao današnji Rišljanin.

Smederevsko bi bijelo vino, kad bi ljudi uvijek oko njega radili, bilo bolje od sviju mađarskih vina.

Dobroćani, za koje se – kao što je prije kazano – pripovijeda da su se raselili sa Cetinja, na ovakvim mjestima ne izgovaraju nikakvo samoglasno slovo.

Dobar stilist, kad nastavlja prekinutu rečenicu, često ponovi koju riječ iz prvog dijela prekinute rečenice, da bi tako što više zadovoljio princip jasnosti:

Onake rodoljupce, koji viču, da se ništa ne popravlja, nego da sve ostaje po starom običaju, onake, velim, valja sažaljavati i moliti se Bogu, da bi ih opametio.

Proroci, koji su bili prije mene i prije tebe od starine, oni prorokovaše mnogim zemljama.

2. valja uvijek paziti, da se rečenica, koja je prekinuta umetnutom rečenicom, pravilno nastavi, t. j. nikad ne smije da dođe do anakoluta. Stoga nije dobro:

Rana, koja još pod zavojem stoji, nju je lasno povrijediti.

Utvara, koju taj vidi, do nje ima mnogo vremena.

A dobro je:

Ranu, koja još pod zavojem stoji, lako je povrijediti.

Do utvare, koju taj vidi, ima mnogo vremena.

3. pri umetanju rečenica u druge rečenice treba misliti na to, da dva veznika ne smiju doći jedan uz drugi. (Op. U zavisnim rečenicama samo veznici jer da mogu doći jedan uz drugi: Nije došao, jer da je bolestan.) Nije stoga dobro:

Ove su molitve tako silne, da kad ih čovjek čita, nehotice mu umekne srce.

Umolismo predavača, da kao što je počeo, onako i svrši.

Ne rekoh li ti, da ako vjeruješ, vidjet ćeš slavu Božju.

A valja:

Ove su molitve tako silne, da čovjeku, kad ih čita, umekne srce.

Umolismo predavača, da onako kao što je počeo, i svrši.

Ne rekoh li ti, ako vjeruješ, da ćeš vidjeti slavu Božju.

4.14. Rečenični sklop ili period

Kad se tri ili više rečenica, bilo prostih bilo složenih, slože u jednu cjelinu, takva se rečenica zove mnogostruko složenom rečenicom:

Sinu zora, dan prevali, a ja u lov pođoh.

Gdjekoji misle, da je mora djevojka, koja će postati vještica, dok se uda.

Rečenični period poseban je oblik mnogostruko složene rečenice. On se sastoji od dva glavna dijela, od kojih svaki ima bar po jednu složenu rečenicu. Prvi dio (protaza) priprava je za izricanje glavne misli, koja se nalazi u drugom dijelu (apodoza); između njih se stavlja dvotočje (tu je prekret perioda). I protaza i apodoza mogu biti sastavljene od više složenih rečenica, koje zovemo članovima perioda; oni se razdjeljuju zarezom ili točkom i zarezom (kad su veći).

Dva primjera:

Partizanski odredi i kasnije Narodno-oslobodilačka vojska i još kasnije velika Jugoslavenska armija potpuno su izvršili svoj zadatak, da su se borili i oslobodili svoju zemlju; ali oni su u toku borbe uzeli na sebe još jedan drugi veliki, politički zadatak: da oslobođenu zemlju učine sretnijom, nego što je bila, da šire slogu i stvaraju bratstvo i jedinstvo naših naroda.

Ili:

Da čovjek ubije zmiju prije Blagovijesti, i u njezinu glavu da usadi česno luka, da nikne do Blagovijesti, da ga zadjene za kapu na Blagovijest, kad pođe u crkvu: onda bi poznao sve žene, koje su vještice; sve bi se kupile oko njega, da mu otmu i ukradu ono česno.

Pripomena. I ovdje se osobito treba čuvati anakoluta.

4.15. Sročnost ili kongruencija

Pravila za, sročnost ili kongruenciju (slaganje riječi u rečenice prema licu, rodu, broju i padežu) ima vrlo mnogo, pa ih ovdje ne ćemo nabrajati. Najbolje je kod nas ovo poglavlje iz sintakse rečenice obradio T. Maretić u svojoj Gramatici.

4.16. Red riječi u rečenici

Jezici se međusobno ne razlikuju samo po rječničkom blagu i strukturi, nego i po redu riječi u rečenici. U nekim jezicima red je riječi prilično vezan i određen za određene slučajeve. Naš jezik, međutim, spada među jezike, koji imaju vrlo slobodan red riječi. Ali i u toj slobodi ima nekih određenosti, a i razlika u značenju cijele rečenice prema tome, na kojem se mjestu u rečenici nalazi koja riječ. Stoga razlikujemo obični i obrnuti red riječi.

Običnim, redovnim ili gramatičkim redom riječi zovemo onaj red riječi, po kojemu je subjekt na prvom, a predikat na drugom mjestu u rečenici, objekt iza prelaznoga glagola, atribut ispred imenice, apozicija bez dodatka ispred imenice, a adverbne oznake redovno ispred glagola – dakle dodaci obično stoje uz onaj rečenični dio, kojemu su dodani. Ovakav se red riječi nalazi u izjavnim rečenicama često:

Vuci ne jedu meso po poruci.

Međutim, s rečeničnim akcentom, s težnjom da se istakne neka riječ u rečenici nužno se mijenja i poredak riječi. Obično se istaknuta riječ, riječ, na kojoj se nalazi rečenični akcenat, stavlja na prvo ili na krajnje mjesto u rečenici, osobito u pismu, gdje nije moguće na drugi način određenu riječ naglasiti. Ali naglašena se riječ može nalaziti i na bilo kojem drugom mjestu u rečenici, što dolazi osobito do izražaja u živom govoru. Ako je, dakle, red riječi u izjavnoj rečenici izmijenjen, zovemo ga obrnutim ili retoričkim redom riječi. Takav red riječi dolazi redovno u zapovjednim, željnim i upitnim rečenicama; javlja se redovno i na početku narodnih pripovijedaka i pjesama, a poznat je naročito u pjesništvu. Evo nekoliko primjera:

Je li jučer stigao parobrod?

Živio Ban!

Prokleto mu pleme i koljeno!

Za zlom djevojkom reci dobro, a za dobrom, kako ti drago.

Bio jedan kralj pa imao tri sina.

Vino pije Kraljeviću Marko.

U predvečerje iznenada, ni od kog iz dubine gledan, pojavio se ponad grada oblak jedan. (Ces.)

Njihove strasti, uspavane čežnje, neispunjene i zaboravljene, bude se snova u našem srcu, svježe, kō dugim snom oporavljene. (Ces.)

Ima u našem jeziku i riječi, kojima je prilično određeno mjesto u rečenici. Možemo tako reći, da glagol ne smije u rečenici biti suviše udaljen od subjekta, a osobito ga nerado susrećemo na kraju rečenice, a u upitnim rečenicama s upitnim veznikom li glagol uvijek stoji na početku rečenice:

Razgovaram li s onim bolesnikom?

Ne znaš li, kako se zove onaj cvijet?

Prijedlozi stoje ispred riječi, na koju se odnose, jedino prijedlozi nasuprot, unatoč, radi mogu stajati i iza riječi, na koju se odnose:

Subota je načinjena čovjeka radi, a nije čovjek subote radi.

Veznici stoje većinom na početku zavisnih rečenica; to naročito važi za veznik ali, koji uvijek mora biti na prvom mjestu u rečenici:

Ali vi ćete nam javiti navrijeme.

i za enklitični veznik li, koji se može naći samo iza prve naglašene riječi u rečenici:

Čuje li Marko?

Na sav li ćeš se zbor ljutiti?

dok veznici ako, ako i, da, dok, kada, pošto, premda iz stilskih razloga mogu stajati i dublje u rečenici:

Čovjek sam za sebe ako pogriješi, nije velika sramota.

Enklitike obično stoje iza prve naglašene riječi u rečenici:

Čuli smo neke glasove u zraku; tko nas to zove iz mraka u mraku? (N. Pol.)

odakle ih može samo težnja za isticanjem riječi u rečenici baciti i na koje drugo mjesto:

Brižljiva majka ne pušta ga sama na ulicu.

Pritom valja zapamtiti, da enklitika ne može stajati na početku drugoga dijela prekinute rečenice, već samo iza prve naglašene riječi toga drugog dijela:

Narodi, koji su upoznali rat, prijatelji su mira.

Osim toga ako je enklitika ispred glagola, ona može od njega biti dosta udaljena:

Stari su narodi, koji nisu poznavali pismenosti, narodnom poezijom izražavali svoja osjećanja i naziranja.

a ako je iza glagola, mora stajati neposredno iza njega:

Sakupivši se, izvedoše ga pred narod.

Ako se u rečenici nađe više enklitika jedna do druge, one se onda redaju po određenim pravilima: veznička enklitika li dolazi uvijek ispred ostalih enklitika, glagolskim je enklitikama mjesto ispred zamjeničkih (osim enklitike je, koja dolazi iza zamjeničkih enklitika), a od zamjeničkih enklitika najprije dolaze one u dativu, zatim onu u genitivu i konačno one u akuzativu:

Tu li si mi, dragi prijatelju.

Lijepa li mi je to djevojka.

Ako bih ga našao, donio bih ti ga.

Nijesam je se ni dotakao.

Lijepo li mi ga je nakitio.

Pripomena. Izuzetak od ovoga kao da je enklitika ti u reč.:

Bože mili, hude ti sam sreće!

ali ovdje je ti u t. zv. etičkom dativu, gdje nema svoga doslovnog značenja, nego pomaže u izražavanju osjećajnoga odnosa prema sugovorniku.

Bilješka. Ipak, pjesnička sloboda ponekad krši ova pravila:

Tesō pomalo cijeli ga narod čovječanski. (Kranj.)

Razliježe rika se lavlja. (Kranj.)

Možemo još spomenuti to, da posvojni pridjevi mogu katkad stajati iza imenice, na koju se odnose, a tada imaju specijalan efekat:

Car po smrti ženinoj pošalje sluge.

Pismo je otvorilo put umu ljudskome.

a od dvaju atributa, koji stoje ispred imenice, na drugom mjestu može stajati i posvojna zamjenica:

Ugostit će ga kao najboljega svog prijatelja.

Bilješka. O redu riječi u rečenici pisao je P. Đorđević u Glasu SAN 1953.57

4.17. Sintaksa glagolskih oblika

U oblicima smo učili, da naš glagolski sistem poznaje jedno sadašnje, četiri prošla i dva buduća vremena, dva načina, dva glagolska priloga i dva glagolska pridjeva. Ali proučavanjem stila naših rečenica brzo se zapaža, da se sadašnjost u našem jeziku ne izriče samo prezentom, da se za pripovijedanje prošlosti ne oslanjamo samo na ona četiri prošla vremena, da se budućnost ne iskazuje samo s dva futura..., nego sva vremena i svi načini imaju višestruku funkciju. Tako se prezentom može izreći i sadašnjost, i prošlost, i budućnost, svevremenost, pa čak i ono, što inače izriču načini, a osim toga može on imati i kvalifikativnu upotrebu; načinima se opet mogu izricati i vremenski odnosi.

O tome, koje sve službe vrši pojedini glagolski oblik, i kako je moguće, da jedan glagolski oblik vrši svu silu različitih službi, mnogo se u lingvistici raspravljalo (Brugmann, Miklošič, Vondrák, Maretić, Musić, Belić). U novije vrijeme za proučavanje sintakse glagolskih oblika važna je Belićeva knjiga O jezičkoj prirodi i jezičkom razvitku (pogl. 30. i 31.),58 Belićeve rasprave „Aorist imperfektivnih glagola“ (JF 5), „O upotrebi vremena u srpskohrvatskom jeziku“ (JF 6),59 Stojićevićeva rasprava O upotrebi aorista i imperfekta u srpskohrvatskom jeziku (Ljublj. 1951.).60 U našim gramatikama (od Maretićeve do B. H. Ž.)61 sve se ovo prikazuje više s podacima nego s objašnjenjima.

4.18. Sintaktička upotreba glagolskih vremena

Različiti su faktori uzrokom, što neko glagolsko vrijeme ima više funkcija, ali najvažniji je od njih – prosuđivanje sadašnjosti, prošlosti i budućnosti s gramatičkoga gledišta, t. j. s gledišta govora govornoga lica.

Svo što se dešava u vrijeme govora govornoga lica, smatramo gramatičkom sadašnjošću; ona nije kratkotrajna, već traje, sve dok vršimo neku radnju, pa se izriče prezentom trajnoga glagola:

Mi sada slušamo profesora i bilježimo ono, što on govori.

Sve je ono, što se dešavalo prije ove prave sadašnjosti, prošlost:

Jučer se profesor pripremao za današnje predavanje.

a budućnost je sve ono, što će se dešavati poslije prave sadašnjosti:

A sutra će se profesor odmarati.

S gledišta govora govornoga lica vremena se uvijek upotrebljavaju u njihovu pravom značenju, pa kažemo onda, da su u sintaktičkom indikativu.

Sadašnjost, prošlost i budućnost mogu se, međutim, i na drugi način prosuđivati. Govorno se lice u pripovijedanju prošlih ili budućih događaja, kad je iz bilo čega već jasno, da su se oni dogodili ili će se tek dogoditi, može prenijeti u situacije, koje su se već odigrale ili će se tek odigrati i pripovijedati o njima, kao da se sad dešavaju. Obično se tada prvom rečenicom označi, da se radi o prošloj ili budućoj radnji, a onda se može prijeći na iskazivanje prošlih ili budućih događaja raznim vremenima:

Imao otac pet kršnih sinova. Pozove jednog dana otac svoje sinove i rečē im: „Odrasli ste, a ja sam ostario“.

Ili:

Kad budu ljudi svladali sve tehničke zapreke, moći će lako odletjeti i na Mjesec. Tako će se jednog dana sakupiti jedno društvo stručnjaka i zaista poletjeti na Mjesec. U toku priprema pade jednom članu na um misao, da ipak nisu poduzeli sve, što bi moglo biti potrebno...

Takva upotreba vremena i takvo prosuđivanje sadašnjosti, prošlosti i budućnosti prema nekoj prošloj ili budućoj zamišljenoj radnji zove se relativnom upotrebom vremena, a za glagol, koji je upotrebljen u takvu vremenu, kažemo da je u sintaktičkom relativu.

Bilješka. Ispitujući pojedine indoe. jezike, lingvisti su pronašli, da nekad prezent nije bio vrijeme, koje je označivalo sadašnjost, nego paralelnu radnju s nekom drugom radnjom, pa zato danas i poznajemo historijski prezent:

Da je kome pogledati bilo, kako siječe vojvoda Momčilo, kako krči druma niz planinu.

i futurski prezent:

Tada će car reći onima, što mu stoje s desne strane.

Tipična je upotreba relativnih vremena i upotreba futura II. prema futuru I.:

Ako budete nastojali oko ovog zadatka, vi ćete ga svakako izvršiti.

pluskvamperfekta prema perfektu:

Kad bijahu izišli izvan grada, iznenadio ih je prolom oblaka.

i t. d. Prosuđujući sadašnjost, prošlost i budućnost prema nekoj prošlosti i budućnosti uopće, dolazimo do zaključka, da nam sadašnjost može biti i ono, što je bilo u prošlosti, ili ono, što će biti u budućnosti; budućnost nam može biti i ono, što se davno završilo; a prošlost ono, što se još uopće nije dogodilo.

Ima radnja, za koje na temelju životnoga iskustva znamo i tvrdimo da se dešavaju u sva vremena – to su svevremenske radnje (po Maretiću – neprava sadašnjost). One se mogu izraziti bilo kojim glagolskim vremenom, ali ono, što one sadrže, važi za sva vremena:

Zrela voćka sama pada : Zrela voćka sama padne.

Dva loša ubiše Miloša.

Čim se koza dičila, tim se ovca sramila.

Kad se sinovac ženjaše, strica ne pitaše, a kad se raženjaše, i strinu pripitivaše.

Krsti vuka, a vuk u goru.

Neke se radnje dešavaju s takvim prisustvom psihičkih elemenata, da vremena izriču upravo taj psihički odnos govornika prema vršenju radnje: njegovu bojazan, uvjerenost ili strah, da bi se radnja mogla dogoditi. Glagolskim se, dakle, vremenom služimo ponekad i u izricanju onoga, što je karakteristično za načine. To je načinska ili modalna upotreba vremena:

Od Zagreba do Kumrovca bit će dva sata vožnje.

Jamačno će biti i više ovakvih primjera, no ja zasad ne znam ni jednoga.

Izbavite nas, pogibosmo!

Dajte mi čašu vode, umrijeh od žeđi!

Jaši vranca, bježi u Kotare, oboje smo izgubili glave!

Ubio te Bog!

Da se nisi makao odavde!

Poznata je i kvalifikativna upotreba vremena, kad se vremena upotrebljavaju tako, da težište nije na vršenju radnje, nego na izricanju sposobnosti vršenja radnje u sadašnjosti ili u prošlosti:

Mira Stupica odlično glumi.

Andrija Fijan je sjajno glumio Hamleta.

Zinka Kunc izvrsno pjeva.

Keres odlično igra šah.

Prezent

S gledišta suvremenoga književnog jezika prezent je sadašnje glagolsko vrijeme, kojim se u sintaktičkom indikativu izražava prava sadašnjost. Za izražavanje prave sadašnjosti služimo se prezentom trajnih glagola:

Mi sada radimo, a sunce nam se smije kroz prozor.

Samo izuzetno, u negiranim pitanjima, i prezentom trenutnih glagola:

Zašto mi ne oprostiš grijeh moj i ne ukloniš moje bezakonje?

a to se tumači time, što je u negiranoj upitnoj rečenici sadržano i nešto budućnosti, pa se tu dakle ne radi o pravoj sadašnjosti u punom smislu.

Pripomena. Prezent u sintaktičkom indikativu upotrebljava se redovno u razgovoru između ljudi:

Kako si! – Dobro, samo me malo glava boli.

Vrlo je česta upotreba prezenta u pripovijedanju prošlih događaja, kad on zamjenjuje aorist (ako se radi o prezentu trenutnoga glagola) ili imperfekt (ako se radi o prezentu trajnoga glagola). Zovemo ga historijskim prezentom.

Potanje proučavanje ovoga prezenta u narodnim pjesmama i pripovijetkama pokazalo je da se u narodnim pjesmama češće upotrebljava historijski prezent trajnoga glagola:

Vino pije Kraljeviću Marko; pola pije, pola Šarcu daje.

Za to Mijat haje i ne haje, sedla konja pa brzo odlazi, sobom vodi malog Marijana.

Maretić je ovo tumačio težnjom narodnoga pjevača, da predoči slušaocima historijske događaje što zornije i slikovitije; trajni glagol čini te slike jasnijima i bližima, a slike, izazvane trenutnim glagolom, kao da su dalje i letimičnije. U narodnim pripovijetkama, međutim, češći su historijski prezenti trenutnih glagola:

Car se prepadne pa brže pošlje sluge na sve strane, da ih traže, a pošto se sluge vrate i kažu, da ih nigdje nisu mogli naći, car se razboli i od žalosti umre.

Ali ovakva je upotreba prezenta trajnih glagola u pjesmama i prezenta trenutnih glagola u pripovijetkama samo pretežnija, pa ćemo, dakako, naći i obrnutih slučajeva:

A kad male puške poizbace, obojica konje zaustave, puške pune, sa konja govore.

Kad je bilo oko ponoći, ali kurjaci zaurlaju, a psi zalaju; kurjaci govore svojim jezikom, a psi odgovaraju svojim jezikom; a to gazda sve sluša i razumije.

U pisanom stihu i prozi odnos između prezenta trajnoga i prezenta trenutnoga glagola često varira i karakterizira stil pojedinih pisaca.

Prezent trenutnoga glagola (u odnosnim, vremenskim, načinskim, pogodbenim i dopusnim rečenicama), ako ovisi o futuru, futurskom prezentu ili imperativu, znači budućnost, točnije –predbudućnost, dakle igra istu ulogu kao i futur II. trajnih glagola. To je futurski prezent:

Tko prije dođe, njegova je jabuka.

Kad te opanke podereš, kupit ću ti druge.

Kako udrobiš, onako ćeš i kusati.

Sve ovo dat ću tebi, ako padneš i pokloniš mi se.

Ako i dođeš k meni, ne ćeš ništa vidjeti.

Prije nego te upitam, nemoj odgovarati.

Pripomena. Treba reći:

Ako me zamoliš, ja ću ti dati ovu knjigu : Ako me budeš molio, ja ću ti dati ovu knjigu. (trenutni : trajni glagol!)

Futurski prezent (trajnih glagola!) dolazi i u glavnoj rečenici, mjesto futura, ako je uza nj kakva adverbna oznaka za budućnost:

Poslije podne polazim na put.

To mi ne gine ni poslije.

To biva i onda, ako je budućnost označena zavisnom rečenicom:

Ako za dva dana to ne uradiš, na tebi nema glave.

Futurski prezent (trenutnih i trajnih glagola!) dolazi i u nezavisno upitnim rečenicama s veznikom da mjesto futura:

Koga da pitam?

Zar da majka ostane bez sina?

Gospode, zar ti moje noge da opereš?

Pokatkad to biva i u nezavisnim rečenicama, koje nisu upitne:62

Kad me pitaš, pravo da ti kažem.

Prezent može da označuje i svevremensku radnju – to je poslovični ili gnomski prezent:

Tko rukama med miješa, prste obliže.

Vino i mudroga pobudali.

Ralo i motika sav svijet hrane.

Potajni ujed najgore žeže.

Korana utječe u Kupu kod Karlovca, a Kupa u Savu kod Siska.

Prezent dolazi često i u načinskoj ili modalnoj upotrebi, pa s veznikom da može zamjenjivati kondicional (optativ) – zovemo ga tada željnim ili optativnim prezentom:

Da platim, što sam dužan.

Zdravo da si, dijete Marijane!

Bog da mu dušu prosti!

a može stajati i mjesto imperativa s veznicima da, neka – to je zapovjedni ili imperativni prezent:

Odmah da to uradite!

Dok smo, nek smo, kad umremo, nek se spominjemo.

Sada da mi kažeš, gdje su moja braća.

Pripomena. U narodnoj poeziji mogu ovi prezenti doći i bez veznika:

Zdravi ste mi, moja braćo draga.

Namisli da s vojskom bježi kroz Turke, pa tko prođe – prođe, a tko ostane – nek ostane.

Prezentom se može izricati osobina, navika ili sposobnost nekog lica za vršenje radnje – to je kvalifikativni prezent:

Zinka Kunc izvrsno pjeva.

U prvoj sobi spavam ja, a u drugoj moj brat.

Aorist

Aorist je prošlo svršeno vrijeme, što znači, da se njime izriče trenutan ili svršen prošli događaj. Ne može se stoga svaki prošli događaj izraziti aoristom u sintaktičkom indikativu, već samo ona glagolska radnja, koja se u neposrednoj prošlosti završila, koja se maločas zbila. Zato se aorist upotrebljava u priopćavanju netom završenih radnja, u javljanju, u spominjanju, u pitanju, čuđenju, prekoravanju i u izricanju žalosti:

Upravo primih vaše pismo i odgovaram vam odmah.

Saslušah vaše mišljenje i želim vam reći, što ja o tome mislim.

Dođoh, vidjeh, pobijedih.

Kad bude ujutru pred zoru, odjednom poviču stražari: „Utekoše Turci!“

Savo, Savo, sebe ne zabijeli, a mene zacrni!

Stade sav narod vikati na Mojsija i na Arona: „Pobiste narod gospodnji!“

Svršenost netom dogođene radnje najbolje se izražava aoristom perfektivnoga glagola. Time se izriče nedavna i perfektivna prošlost, koju nije moguće zamijeniti historijskim prezentom. Ali u narodnom jeziku i narodnoj i umjetnoj književnosti često nalazimo i aorist imperfektivnoga glagola:

Ja govorih javno svijetu, ja svagda učih u zbornici i u crkvi.

Njihove rabote ništa im ne koristiše.

O takvu aoristu naši su jezikoslovci mnogo raspravljali. Na osnovu analize raznih primjera Maretić je došao do zaključka, da aorist imperfektivnih glagola ima ustvari značenje imperfekta. Musić međutim kaže, da se aoristom imperfektivnih glagola ističe ipak nešto drugo nego imperfektom („Želi se istaći, da se radnja imperfektivnoga glagola u prošlosti izvršila“); a i Belić misli, da aorist imperfektivnih glagola znači takvu radnju, koja je prethodno izvjesno vrijeme trajala, prema tome aorist imperfektivnih glagola ne bi bio posve identičan po značenju s imperfektom trajnih glagola, jer se njime želi istaći svršenost imperfektivne radnje.

Aorist se vrlo često upotrebljava u pripovijedanju prošlih svršenih događaja, koji su se davno zbili. Takav aorist zovemo historijskim aoristom. Po svojoj upotrebi on je sličan historijskom prezentu, pa se može i zamijeniti historijskim prezentom trenutnih glagola, pa i historijskim perfektom, ali time živost radnje znatno opada (preporučuje se zato naizmjenična upotreba historijskog prezenta, historijskog aorista i historijskog perfekta).

Vrlo često historijski aorist susrećemo u narodnim pjesmama i pripovijetkama, a i u umjetničkoj prozi i poeziji, gdje ima osobito stilsko značenje:

Kadno Turci Kotar porobiše, poharaše dvore Jankovića, zarobiše Smiljanić Iliju, zarobiše Janković Stojana; u Ilije mlada osta ljuba, mlada ljuba od petnaest dana, u Stojana mlađa osta ljuba, mlađa ljuba od nedjelje dana; u Stambol ih odvedoše Turci, pokloniše caru čestitome.

A mi je digosmo muče, ja i moj Aron stari, rubine pokrismo plaštem, nijemi noćni grobari. (Vidr.)

„Na ti, kralju, krunu!“ kriknu krvnik i spusti žarko gvožđe na Gupčevu glavu: koža mu prsnu, krv briznu, bijele usnice zadrhtaše, smrtna bljedoća osu mu lice, još jednom pogleda me kao ranjena zvijer i šapnu: „Zbogom, oče!“ (Šen.)

Aoristom se mogu izricati i svevremenske radnje, pa takav aorist zovemo poslovičnim ili gnomskim aoristom:

Čudo pasa izjedoše vuka.

Dođoše divlji pa rastjeraše pitome.

Što omilje, ne omrznu.

Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija.

Što pođe niz vodu, ne vrnu se uz vodu.

Aorist se može naći i u modalnoj upotrebi, i to onda, kad se upotrebljava za buduće događaje, koji će se u čas dogoditi ili se mogu svaki čas dogoditi. Govornik je tada u takvim psihičkim okolnostima, da ono, za što misli da će se pouzdano dogoditi, prikazuje, kao da se već dogodilo. To je futurski aorist:

Diži pobratime, ujedoše me psi!

Gospode, izbavi nas, izgibosmo!

Umrijeh od žeđi, dajte mi čašu vode!

Drži ga živa; uteče nam!

Ja ću uzeti jednoga konja pa odoh po svijetu.

Odriješi mi bijele ruke, jer mi obje otpadoše.

Napije lʼ se tko Vuke i najede štuke, ostade u Vukovaru.

Ja ne kazah za lažljive oči, koje su me na zlo navodile.

Bilješka. U svojoj raspravi Značenje aorista i imperfekta u srpskohrvatskom jeziku Stojićević tumači futurski aorist kao jezičnu figuru, koja nastaje u afektu onoga, koji govori, a da se u normalnom govoru takva figura ne upotrebljava. Lingvisti su međutim i poslije ove rasprave ostali na prijašnjem uvjerenju, da je u futurskom aoristu težište na uvjerenosti, a ne na figurativnom izražavanju.

U petom slučaju aorist može značiti i radnju, koja se u prošlosti ponavljala:

Kad je god mogla od kućnih posala, skloni se u tihu komoricu.

Kad bi čuo kakve dvoumne šale, oštro ukori one, koji govore nepristojne riječi.

Imperfekt

Imperfekt je prošlo trajno vrijeme; njime se izriče radnja, koja je u prošlosti trajala ili se ponavljala, pa se stoga i tvori samo od durativnih i iterativnih glagola.

Imperfekt nije tako živo vrijeme kao aorist; u štokavskim se govorima rjeđe upotrebljava od aorista, ali je on još uvijek živ i zastupan u djelima dobrih pisaca. Osobito se često javlja u epskim djelima i u prijevodima svečanih tekstova, pa se Karadžić i Daničić mnogo njime služe.

U sintaktičkom indikativu imperfekt se rjeđe upotrebljava. Ipak ponekad dolazi i u razgovoru (u priopćivanju, javljanju, pitanju, spominjanju, čuđenju, ljutnji i prijekoru):

Koji ono dobar junak bješe?

Opominješ li se, kada se šetasmo u dolini Jaropoljskoj?

Kakav bješe narod na te strane? (Njeg.)

Pojahu li uz gusle vojvoda? (Njeg.)

Historijski imperfekt mnogo je češći. Ovdje razlikujemo historijski imperfekt durativnih glagola i historijski imperfekt iterativnih glagola.

Historijski imperfekt durativnih glagola vidimo u primjerima:

Kad ga tužahu glavari svećenički, ništa im ne odgovori.

Stjepko stajaše u kutu škripeći zubima, stišćući sablju, a u oku mu drhtaše suza. (Šen.)

Ne bijah ni na oca ni na mog starijeg brata Spasoja, jer se oni ne bojali ničega, a ja mnogo trpljah od straha i u snu. (Šimun.)

Svitaše, još bi tama u lugu. (Vidr.)

Historijski imperfekt iterativnih glagola vidimo u primjerima:

Roditelji njegovi iđahu svake godine u Jerusolim.

Ondje se skupljahu sva stada, te pastiri odvaljivahu kamen s vrata studenca i pojahu stada.

Rjeđe se upotrebljava imperfekt za izricanje svevremenosti (poslovični ili gnomski imperfekt):

Kad se sinovac ženjaše, strica ne pitaše, a kad se raženjaše, i strinu pripitivaše.

Bilješka. U Pitanjima književnosti i jezika Vuković63 pokušava poreći imperfektu naglašenost trajanja radnje u razgovornom jeziku: „Ništa više u tom smislu on ne odražava, nego što bi se to moglo odraziti u perfektu i aoristu od nesvršenih glagola ili naročito u imperfektivnom prezentu, kad se on upotrebi za relativnu sadašnjost.“ Pritom svoje mišljenje demantira navedenim primjerima:

Koji ono dobar junak bješe?

Kakav narod bješe na te strane?

Perfekt

Perfekt je složeno prošlo vrijeme; njime se mogu izreći sve prošle radnje bez obzira na dužinu njihova trajanja, pa ga zato zovemo i univerzalnim prošlim vremenom.

Najčešće se perfekt upotrebljava u sintaktičkom indikativu. Pritom on kazuje, da se neka radnja vršila ili izvršila u prošlosti, ali kada upravo, o tome nam sam perfekt ne govori, nego se za oznaku vremena, u koje se zbivala ili zbila neka prošla radnja, moramo poslužiti adverbnim oznakama vremena:

Jučer sam okopavao vinograd.

Prije pet godina proslavili smo desetogodišnjicu mature.

Pripomena. U indikativnoj upotrebi perfekta nikad se ne može izostaviti pomoćni glagol biti.

U pripovijedanju prošlih događaja vrlo se često služimo historijskim ili pripovjedačkim perfektom. On je vrlo čest i u narodnoj i u umjetnoj prozi i poeziji:

U stara vremena živio jedan kralj; nije imao muškog poroda, ali su mu rasle tri kćeri, tri rumene jabuke.

Onoga jutra bio je Trdak Vid od svih najtužniji; sanjao je o svojoj djeci, a onda se sjetio praznine, one užasne praznine, u koju je zagledao nema tomu pet dana; i nešto ga je steglo u grlu, te nije mogao niti da popije svoju crnu kavu, nego ju je izlio u blato. (Krl.)

To davno bješe... Krv i suze tekle,
alʼ i trak sunčev zlatio nam sade;
sjajne su munje našu tamu sjekle,
dok sve nam klonu, u noć crnu pade. (Naz.)

Pripomena. U historijskom perfektu pomoćni glagol biti nije nuždan.

Prošlo-sadašnji perfekt izriče sadašnji rezultat neke prošle radnje:

Zar si oslijepio te ne vidiš?

On je čak u drugome carstvu; tamo se oženio i caruje.

Homerovu Ilijadu preveo je Tomo Maretić.

Sarajevo, što si potamnjelo?

Djevojka nije umrla, nego spava.

Pripomena. Mjesto ovakva perfekta ne može se upotrebiti nijedno drugo vrijeme.

Futurskim perfektom izriče se buduća radnja u modalnoj upotrebi, kad je govornik čvrsto uvjeren, da će se neka radnja dogoditi:

Bježi, dok te nisam ubio.

Ako se lopovi ne stegnu, mi smo propali.

Bježi, junače, kud te oči vode, dok nije došao zmaj.

Jaši vranca, bježi u Kotare, oboje smo izgubili glave.

Zapovjedni ili imperativni perfekt stoji umjesto zapovjednog načina, ali je uvijek povezan s veznikom da:

Da se nisi makao odavde!

Da si odmah to učinio!

U nedjelju, koja prva dođe, da si došō u Kotare ravne!

Da mi nisi više došao na oči!

Pripomena. Imperativni perfekt izriče oštriju zapovijed ili zabranu nego imperativ.

S veznicima o da, kamo sreće da perfekt izriče neispunjivu želju, pa je i tada u modalnoj upotrebi. To je optativni perfekt:

O da te nisam poslušao!

Kamo sreće da sam učinio po tvojoj želji?

Dalje je poznat poslovični ili gnomski perfekt, koji izriče svevremenost:

Čim se koza dičila, tim se ovca sramila.

Što kolijevka zaljuljala, to motika zakopala.

Što je babi milo, to se babi snilo.

Nisu vuci stekli po poruci.

Brada narasla, a pameti ne donijela.

Nije umrla baba od korbe, nego od prazne torbe.

Perfekt može izricati i pretprošlu radnju, pa stoji dakle umjesto pluskvamperfekta:

Kad to car čuje, on se naljuti na svoja dva sina i otjera ih odmah od sebe, a trećega oženi djevojkom, koju je sebi izabrao.

Perfekt sa javlja i u kvalifikativnoj upotrebi; njime se prema tome može izreći obilježje, osobina pa i stanje, koje se privezuje za neko lice ili predmet u prošlosti:

Je li šahirao vaš pokojni brat?

Moja je sestra pjevala.

U ovoj je sobi spavao A. G. Matoš.

Pluskvamperfekt

Pluskvamperfekt je prošlo složeno vrijeme, kojim se kazuje događaj svršen prije koje druge prošle radnje; stoga se redovno tvori od perfektivnih glagola.

Vrlo ćemo ga rijetko susresti u sintaktičkom indikativu:

Rano ti mi bijaše procvao, pa mi tako rano ti uvenu.

jer se njime izriče prošlo vrijeme u odnosu na neko drugo prošlo vrijeme. Stoga je pluskvamperfekt tipično vrijeme sintaktičkoga relativa. Najčešće se upotrebljava u pripovijedanju prošlih događaja (historijski pluskvamperfekt):

Ja se nisam bio ni rodio, kad je babo zametnuo kavgu.

Sretoše đavola, koji se bješe pretvorio u kaluđera.

Kad pojedoše žito, koje bijahu donijeli iz Misira, reče im otac.

I vidje dvije lađe, gdje stoje u kraju, a ribari bjehu izišli iz njih i ispirahu mreže.

U jeziku narodne poezije pluskvamperfekt se upotrebljava i mjesto perfekta:

Kad je k njemu dolazila majka, njojzi beže govorio bio.

Car glavom bješe izišao i popeo se na onu planinu.

Kad to vidje care Konstantine, on se bješe vrlo začudio.

Pluskvamperfekt se upotrebljava i za izricanje prošle radnje, koja se dogodila poslije neke druge prošle radnje:

Što god Ture pjano govorilo, to trijezno bješe učinilo.

Prve nedjelje poslije toga opet se bjehu seljaci iskupili.

Futur

U sintaktičkom indikativu služi futur I. za izricanje događaja, koji će u budućnosti trajati ili se završiti, a kada upravo, o tome nam govore adverbne oznake vremena:

Sada sija sunce, ali će se uskoro naoblačiti.

Sada se pripremamo, a za koji mjesec pokazat ćemo, što smo naučili.

Možda ćeš se jednom uveče pojavit
prekrasna, u plavom,
ne sluteći, da si svoju svjetlost lila
mojom davnom javom;
i ja koji pišem srcem punim tebe
ove čudne rime,
oh, ja ne ću znati, čežnjo moje biti,
niti tvoje ime. (Ces.)

Historijski futur iskazuje prošlu svršenu radnju pa zamjenjuje aorist ili historijski prezent. Ponajviše se u historijskom futuru javlja glagol reći, pa se često izriče samo enklitički oblik pomoćnoga glagola, a glagol se reći pritom podrazumijeva:

Nato će reći najstariji sin: „Ja ću noćas čuvati jabuku“.

On ućuti, a poslije nekoliko trenutaka reći će mi opet.

Na dnu šumice ispadne patrola, a on će im tiho: „Stoj, ne miči se“.

Brat joj reče, da posluša, a sestra će nato: „Zašto me nagovaraš?“

Osim toga historijski futur upotrebljava se često za izricanje relativne budućnosti u prošlosti, t. j. takve budućnosti, koja je s gledišta neke druge prošle radnje budućnost, a s gledišta sadašnjosti prošlost:

Oni se popnu na jednu visoku planinu, otkuda će dobro vidjeti.

Među Carevinom i Persijom buknu rat, što će uz malo prekida trajati dvadeset teških godina.

Futur I. javlja se i u modalnoj upotrebi. On može izricati mogućnost izvršenja neke radnje u sadašnjosti (a to inače izriče kondicional):

Jedva će se naći koji starac, koji zna kakvu pjesmu napamet. (: Jedva bi se mogao naći...)

Teško će se naći takav momak u drugom selu. (: Teško bi se mogao naći...)

Njime se može izricati i nesigurna ili neizvjesna tvrdnja:

Dosta će stara biti ova poslovica.

Njihovo selo ne će biti veće od našega.

Od Korčule do Orebića ne će biti više od dvadeset minuta vožnje.

Imperativni futur služi za izricanje blage zapovijedi ili blage zabrane:

Ti ćeš sada otići na poštu i predati ondje ovo pismo.

Svaki ćeš dan prinositi tele kao žrtvu.

Popodne ćeš izraditi matematsku zadaću.

Poslovični ili gnomski futur izriče svevremensku radnju:

Podmuklo pseto najprije će ujesti.

Dobra će prijatelja svatko željeti.

Pravi hajduk nikad ne će ubiti čovjeka, koji mu ništa ne čini.

Bilješka. Svaka veza glagola htjeti s infinitivom nekoga glagola nema uvijek futursko značenje. Takva veza može imati i voluntativno značenje, pa u tom slučaju pred sobom zapravo i nemamo futura:

Ako ćete mene poslušati, idite onamo. (: Ako hoćete mene poslušati...)

Ako ćeš pustiti s nama brata našega, ići ćemo rado. (: Ako hoćeš pustiti...)

I Bosna se koleba između Ugarske i Srbije, ali opet to ne će reći.

Pripomena. U ovoj se voluntativnoj upotrebi može zamijeniti veznikom da i prezentom:

Ja, skoro prosjak, duh slobode širim;

pa ma i nemō na svom grobu svijeću,

ja ne ću, ne ću, ne ću da se smirim. (Ces.)

Veza glagola htjeti s infinitivom nekoga glagola može imati i značenje, da se nešto mora ili treba dogoditi:

Kad ćemo svezani ženski mrijeti od njihovih dželata i seiza, bolje je da zamijenimo glave za glave.

Kom ću u ovu čašu nazdraviti?
Ako ću je napit po starosti,
napit ću je starom Jug-Bogdanu;
a ako ću je napit po gospodstvu,
napit ću je Vuku Brankoviću.

U vremenskim, načinskim, pogodbenim i dopusnim rečenicama ne može se upotrebiti futur I, nego futurski prezent (perfektivnih glagola) ili futur II. (imperfektivnih glagola):

Kad ove opanke podereš, kupit ću ti druge.

Kako posiješ, tako ćeš i žeti. (: Kako budete sijali, tako ćete i žeti)

Kad budete radili svaki dan, vidjet ćete, da ćete u poslu brže odmicati.

Ako me ne čujete, kažite to odmah.

Ako nas ne budete slušali, zlo ćete proći.

Ako i ne rekneš, oni će pogoditi, što radiš.

Ako i ne budete govorili, oni će znati o čemu se radi.

Pripomena. Ako se (buduća) radnja odnosne rečenice događa prije radnje glavne rečenice, onda se i u njoj (kao i u drugim navedenim zavisnim rečenicama) mjesto futura I. upotrebljava futurski prezent trenutnog glagola ili futur II. trajnoga glagola:

Gdje se god ti nastaniš, nastanit ću se i ja.

Koga god budeš molio, svak će ti izići u susret.

Tko ne dođe u boj na Kosovo, od ruke mu ništa ne rodilo!

Samo ako se izriče sasvim sigurna budućnost, može u odnosnoj rečenici doći i futur I.:

Zato i ono, što će se roditi, bit će sveto i nazvat će se Sin Božji.

Ako se (buduća) radnja odnosne rečenice događa u isto vrijeme ili poslije radnje glavne rečenice, tada se u odnosnoj rečenici upotrebljava futur I.:

Tražim, brate, dobra prijatelja, koji će mi sjesti uz koljeno, sa kojim ću hladno piti vino.

Vjeruj mi, da ide vrijeme, kad se ne ćete moliti na ovoj gori.

Znat će to oni, koji će za nama doći.

Futur egzaktni

Futur egzaktni ima značenje predbuduće radnje te je po tom svom osnovnom značenju tipično vrijeme sintaktičkog relativa. Dolazi u zavisnim rečenicama, da kaže budući događaj, koji će se dogoditi prije nekog drugog budućeg događaja (u glavnoj rečenici može dakle biti futur I, futurski prezent, kondicional, imperativ):

Ako budeš mogao, ti ćeš to svakako uraditi.

Ako budete prolazili kada područjem Sedam triglavskih jezera, moći ćete ubrati (: možete ubrati, mogli biste ubrati, uberite) ondje krasnoga planinskoga cvijeća.

Ispričaj onima, koji budu dolazili.

Kad budu i druga djeca htjela malo da se vozaju, odmah ću im dati, ali ne za dugo; kad ornice stanu, kazat ću im: „Bolje bi bilo da idemo svirale praviti.“ (Tad.)

Bilješka. U narodnoj književnosti futurom se egzaktnim može izricati i prošlost, koja se događa prije radnje glavne rečenice, pa je Maretić zbog toga i futur II. u svojoj Gramatici bio prozvao perfektom II.:

Da me budeš za Ivana dala, sad bi ono moji svati bili.

Da ne budem vjeru pogazio, ti ga, care, ne bi ni vidio.

Zato se jako bojim, da ne budu te stihove načinili kaluđeri.

Danas se međutim ovakva upotreba futura II. ne smatra književnom.

4.19. Sintaktička upotreba glagolskih načina

Glagolskim načinima izriče se psihički, duševni odnos govornika prema vršenju radnje: govornik želi, može ili hoće da nešto uradi. Načinima se dakle izriče želja, mogućnost, zapovijed, zabrana...

U indoe. prajeziku postojala su tri glavna načina: optativ (za izricanje želje i mogućnosti), konjunktiv (za izricanje volje i predviđanja), imperativ (za izricanje zapovijedi ili zabrane). Stari indoe. imperativ zatro se u slavenskim jezicima, ali je njegovu funkciju preuzeo stari optativ (današnji je slavenski imperativ po podrijetlu zapravo optativ). U novijem stadiju slavenskih jezika konjunktiv se sasvim izgubio, isto tako i optativ; ali se zato razvio kondicional, koji izriče ono, što se prije izricalo konjunktivom i optativom.

Kondicional

U našem jeziku postoje dva kondicionala: jedan za sadašnjost (tvori se od aorista glagola biti i participa aktivnoga određenog glagola) i drugi za prošlost (tvori se od kondicionala prezenta glagola biti i participa aktivnoga određenog glagola). Obadva izražavaju iste odnose govornika prema vršenju radnje, samo je razlika u vremenu, kad se ti odnosi iskazuju.

U prvoj i osnovnoj funkciji kondicional izriče želju, a tada je najčešće povezan s veznicima da, o da, kada, o kada, neka:

Čarne oči, da bi ne gledale!

O da bi glava moja bila voda, a oči moje izvori suzni!

Kad bih mogao da ti priskočim u pomoć!

O kad biste nas poslušali!

Neka bih konjem u goru utekla.

Pripomena. Rijetko kondicional dolazi bez veznika, kad izriče želju:

Bog bi dao, da bi dobro bilo!

Bog bi dao, da ozdraviš!

Kondicionalom izričemo i mogućnost u prostim i složenim rečenicama (osobito u namjernim i pogodbenim):

I kamen bi se smilovao!

Zavadio bi i dva oka u glavi!

Da bi se ova pripovijetka razumjela, nužno je još ovo dodati.

Tko bi spavao u onoj kući, neka haljine opere svoje!

Zato molim svakoga Srbina, kad bi mu na um pala kakva poslovica, koje u ovoj knjizi nema, da bi zapisao i meni poslao.

Car bi mu bio rado oprostio, ali neprijatelji ga nagovore, te ga kazni.

Kondicional izriče i pogodbu u pogodbenim rečenicama:

Ako bismo samo slušali, zatrla bi se naša individualnost.

Ako bi se zametnula kavga, teško onom, tko jʼ najbliže Marka.

To su tri osnovna značenja kondicionala. Ali kondicionalom se može izricati i blaža tvrdnja ili molba (gdje također dolazi do izražaja psihički odnos govornika prema vršenju radnje):

Što se tiče starine naših pjesama, ja bih rekao, da imamo starijih ženskih nego muških pjesama.

A gdje je to vrzino kolo i što je to – Bog bi ga znao.

Rekao bih, da to nije dobro.

Molili bismo vas, da se držite ovih uputa.

Naložili bismo vam, da taj zadatak izvršite u roku od tri dana.

Kondicional može izricati i neke odnose, za izricanje kojih se inače služimo glagolskim vremenima. Tako on može iskazivati događaje, koji su se u prošlosti ponavljali:

Mi imadijasmo mnogo košnica, pa bih ih ja svako jutro brojio i sve bih pčele prebrojio.

Tako prođu tri godine dana, i kad bi god majstor zapitao dijete, šta je naučilo, ono bi mu svagda odgovorilo, da nije ništa.

Kad bi bakica ustala, svako bi jutro najprije pustila živad iz kokošinjaka, a zatim bi pošla u staju, da nahrani stoku.

Kondicionalom se kadšto u neposrednoj vezi s drugim kakvim kondicionalom može izricati i budućnost (futurski kondicional):

Ne bih ti se junak povratio, da bih znao, da bih poginuo,
ne ljubih ti pasa među oči, da bih znao, da bih poginuo.

Bilješka. Često se dešava, da se u rečenicama kondicional pojavljuje bez participa glagola, o kojem se radi (krnji kondicional):

Ja bih, sinko, sa bukve jabuku.

Da si ti meni pod koljenima kao ja tebi, ja bih znao, šta bih.

Bi li ti štogod mojoj braći, da sad koji od njih ovamo dođe?

Imperativ

Naš je današnji imperativ po podrijetlu optativ, pa mu prvobitna funkcija zapravo i nije iskazivanje zapovijedi ili zabrane. Ipak njime se danas iskazuje ponajprije zapovijed ili zabrana:

Donesi nam vode!

Ne naginji se kroz prozor!

Pripomena. Ako želimo zapovijed ili zabranu pojačati, onda imperativ popraćujemo uzvicima: ded, deder, nuder, na, hajde, idi, daj:

Deder donesi onu stolicu.

Hajde idi, a ja ću za tobom.

Hodi sakrij se.

Idi pribavi nam to.

Daj mi nađi od tamnice ključe.

Zabrana se ublažava imperativom glagola ne moći:

Nemojte tjerati mak na konac.

Nemoj praviti budalaštine.

Imperativom se izriče i želja:

Putujte sretno!

Odmorite se dobro!

Dođite u dobar čas!

Ostajte ovdje!

nagovaranje:

Učite marljivo!

Položite ispite navrijeme!

Vrši, sinko, svoju dužnost!

savjetovanje:

Štedi, dok imaš.

Čuvaj bijele novce za crne dane.

Ne vjerujte sve, što čujete.

opominjanje:

Čuvaj se džepara!

Boj se onog, tko je vikō bez golema mrijet jada! (Maž.)

poticanje, nutkanje:

Ispij, dijete, ovu ljekariju.

Provedite svaki dan jedan sat u šetnji.

molba:

Dajte mi nešto jesti.

Nemojte nas odbiti.

Ne daj mi, Bože, to doživjeti.

Ne budi mu uroka.

Bilješka. Samo za 2. sg. i 1. 2. pl. imamo prave imperativne likove. Za 3. sg. i pl. imperativa služimo se vezom riječce neka s prezentom, ali kadgod se imperativni oblik za 2. sg. upotrebljava i za 3. sg.:

Pomozi Bog, bako!

Budi Bog s nama i anđeli Božji!

Nosi te đavo!

Tko je pješak, priteži opanke, tko je konjik, priteži kolane!

Imperativni oblik za 2. sg. upotrebljava se ponekad i za iskazivanje prošlih događaja, koji su se živo, s uzbuđenjem događali, pa se ta živahnost želi istaći i u pripovijedanju. To je historijski imperativ. Javlja se on pretežno u narodnoj, ali i u umjetničkoj književnosti (Maretić je bio sklon, da u ovom historijskom imperativu vidi „provincijalizam južnoga govora“):

Tada mi sjednemo na kola pa tjeraj za njim, a kad ga stigosmo, mi udri po njemu!

Tri zmaja uteku u onu jazbinu; onda ova dvojica brže vuci slamu pa turaj u onu jazbinu, pa zapelo!

Onda oni bježi gorom što bolje mogu!

Uzmem nož pa sve dlaku po dlaku odrezuj i navezuj.

Kad osvanu dan, a mi raspituj.

U trećem slučaju imperativ može izricati suvremenost. To je poslovični ili gnomski imperativ (koji se uvijek može razriješiti pogodbenom ili dopusnom rečenicom):

Krsti vuka, a vuk u goru.

Otkini komarcu nogu, on sakat dovijeka, odsijeci psu uši, pas kao i pas.

Pošalji luda u drva, pa sjedni te kukaj.

Učini dobro, ne kaj se, učini zlo, nadaj se.

Skini drvetu koru, ono će se osušiti.

4.20. Sintaktička upotreba infinitiva

Neodređeni glagolski oblik ili infinitiv podrijetlom je glagolska imenica i-osnove u dativu sa sufiksom -t. Kako mnogi misle, razvio se on upravo iz dativa finalnoga ili svršnoga; u starije je doba izricao dakle svrhu, namjeru, t. j. psihički odnos prema vršenju radnje. Belić navodi, da su infinitivi prvobitno imali značenje načinske rečenice, pa su se najčešće upotrebljavali uz glagole modalnoga značenja. U kasnijoj jezičnoj upotrebi ti su elementi modalnog značenja znatno oslabili, pa gledano iz današnje perspektive književnog jezika – infinitiv ne izriče nikakve želje, mogućnosti, pa ni određenoga vremenskog zbivanja (nije ga stoga dobro zvati neodređenim načinom, nego neodređenim glagolskim oblikom).

Opaska. Infinitiv se danas smatra nosiocem korijenova značenja.

Sintaktička je upotreba infinitiva u našem jeziku dvostruka: ovisna (zavisna) i neovisna (apsolutna).

Ovisna upotreba. U ovisnoj upotrebi infinitiv ovisi o glagolu, pridjevu ili imenici. Kad infinitiv ovisi o glagolu, onda je on zapravo objekt glagola (glagoli, o kojima infinitiv ovisi, najčešće su modalnog značenja: htjeti, voljeti, željeti, umjeti, morati, znati, obećati, namjeravati, moći, imati, početi, prestati, jesti...):

Mrtva glava ne zna govoriti.

Oni znadu plakati.

Počeo je vikati.

Obećao nam je poslati.

Infinitiv je često dopuna pridjevima nepotpuna smisla, pridjevima, koji traže potanje objašnjenje (dostojan, dužan, gladan, rad, željan, vješt, gotov, spreman, lijen...):

Ja njemu nisam dostojan odriješiti remena na obući njegovoj.

Dužni su bili suditi po zakonu i bez mita.

Neka bude svaki čovjek brz čuti, a spor govoriti.

Pripomena. Infinitiv može doći i uz druge pridjeve, ali tada dolazi umjesto pasivnoga prezenta s veznikom da:

Duga je lijepa gledati.

Bilo je zabranjeno izvoziti žito.

Kalina je lijepa gledati, ali grka zobati.

Infinitiv je često dopuna imenicama, najčešće apstraktnim (čast, dužnost, običaj, volja, grehota, nepravda, muka, sramota...):

Bog zna, kad ću imati čast govoriti s vama.

Nije muka takvu pjesmu spjevati.

Dužnost mi je opomenuti vas, da to ne radite.

Nisam imao prilike to naučiti.

U ovisnoj funkciji infinitiv može u rečenici dolaziti i kao subjekt: a) uz imenske predikate, u kojima je pridjevska riječ u srednjemu rodu:

Carevo je zapovijedati, a naše je slušati.

Lako je pobjeći, ali je teško na strašnom mjestu postojati.

Lakše je steći nego sačuvati.

b) uz bezlične glagole (valja, treba, mora se, može se, smije se...) i uz 3. sg. glagola biti:

Treba uvijek istinu govoriti.

Ne može se ispripovjediti sve, što je bilo.

Ne smije se postupati nečovječno.

Dobroga je pastira ovce strići, a ne derati.

Koga je moliti, nije ga srditi.

Apsolutna upotreba. U apsolutnoj upotrebi infinitiv nije ovisan ni o glagolu, ni o pridjevu, ni o imenici, već dolazi samostalno. U ovoj upotrebi infinitiv ima nekoliko funkcija:

l. vrši ulogu subjekta:

Vino piti, a ne opiti se, nitʼ je bilo niti može biti.

Biti građanin dubrovački držaše se za znatnu čast.

Htjeti ono, što nije moguće, ne pokazuje li premalo soli u glavi?

Pripomena. Ako u rečenici ima više takvih subjekata, često se s predikatom povezuju riječju to:

Ne primati ništa novo, nego se držati samo starine – to je zlo, ali primati svašta prije vremena i bez izbora – to je još gore.

2. dolazi umjesto imperativa:

Udariti dvadeset i pet batina!

Oduzeti im sve novce!

3. dolazi umjesto optativa u dopusnom ili pogodbenom značenju:

Ilʼ ti karat ilʼ ne karat – ne vratih se ja.

4. dolazi umjesto futura:

Kad dođu vile k očima, ili vile puknuti, ili oči skočiti.

Ono su ti sve braća rođena, svi izginut jedan za drugoga, ne pobjeći jedan od drugoga.

5. infinitiv glagola reći dolazi u apsolutnoj upotrebi povezan s kojim prilogom (tako, upravo, bolje) pa stoji mjesto glagolskog priloga prošlosti ili mjesto prezenta s veznikom da:

Oni su, tako reći, čitav dan u poslu.

Sve je to, pravo reći, obična prijevara.

Bilješka. U nekim balkanskim jezicima upotreba se infinitiva potpuno zatrla, pa se mjesto njega upotrebljava prezent s veznikom da. Neki lingvisti smatraju, da ova osobina ima zajedničko podrijetlo; ona prodire i na naš jezični teritorij i širi se od istoka prema zapadu. Treba zato nastojati, da se upotreba infinitiva zadrži svagdje, gdje je opravdana svojom funkcijom. Ne treba opet ići u drugu krajnost pa svaki prezent s veznikom da zamjenjivati infinitivom, jer je na pr. kod bezličnih glagola valja, treba pravilna upotreba prezenta s veznikom da:

Valja da radimo.

Treba da pišem.

Slično je i s voluntativnim glagolom htjeti, koji u vezi da + prezent ima specijalno značenje:

On ne će da jede : On ne će jesti.

On hoće da spava : On hoće spavati.

Osim toga u čuđenju i pitanju ispravnu vezu da + prezent (Gospode, zar ti moje noge da opereš?) ne treba zamjenjivati infinitivom (infinitiv uz riječi zašto, čemu u upitnim rečenicama Maretić smatra germanizmom, pa nije dobro: Zašto govoriti gluposti?, Čemu trošiti riječi?, nego: Zašto da govorimo gluposti?, Čemu da trošimo riječi?). Ali – pogrešno je infinitiv kao sastavni dio futura zamjenjivati vezom da + prezent (nije dakle dobro: Ja ću sutra da otputujem, nego: Ja ću sutra otputovati).

4.21. Sintaktička upotreba glagolskih priloga

U našem jeziku dva su glagolska priloga: sadašnji i prošli. Nekad su obadva bili participi pa su se kao takvi mijenjali kroz sva tri roda, kroz tri broja i kroz sedam padeža. Danas se ovi oblici uopće ne mijenjaju (ako nisu postali pridjevi!), već dolaze uvijek u jednom liku.

Glag. prilog sadašnji u suvremenom književnom jeziku izriče radnju, koja se događa istovremeno s nekom drugom radnjom, bez obzira na to, da li se je ta druga radnja događala, da li se događa ili će se tek događati. U takvu položaju vrši službu adverbne oznake vremena, načina, uzroka, ali može značiti i relativnost, pogodbu, dopuštenje:

Recite, stari drugovi, gazeći koru zelenu, vidjeste lʼ moju Nevenu.

Idući tako i tražeći ga svuda, dođe Sunčevoj majci.

On je otišao govoreći sam sa sobom.

Stradao si ne slušajući savjete roditelja.

Mislim, da je to pisao kakav Rus baveći se među Srbima.

Kako ti, Jevrejin budući, možeš iskati?

Bolujući ikad će mi doći, ašikujuć nikad ni dovijeka.

Tako radeći, vi upropašćujete sami sebe.

Išao je ulicom ne gledajući ni lijevo ni desno.

Bilješka. Sve bismo ove rečenice mogli samo naizgled pretvoriti u zavisne rečenice, odnosno zavisne rečenice (vremenske, načinske, uzročne...) u rečenice s glagolskim prilogom sadašnjim (Tako radeći, vi sebe upropašćujete : Ako tako radite, vi sebe upropašćujete), a neke opet rečenice s glagolskim prilogom sadašnjim u nezavisne sastavne rečenice (Žena ide plačući : Žena ide i plače), ali treba odmah reći, da ta zamjena nije potpuno adekvatna. Izričaji s glagolskim prilogom imaju posebnije i nijansiranije značenje, radnja ovog priloga nije ravnopravna predikatskoj radnji, nego se ona prema njoj upravlja, prati je za vrijeme njenog vršenja, pobliže je određuje, pa je najbolje reći, da glagolski prilog sadašnji izražava pratilačku radnju. Stoga reč. Tako radeći, vi sebe upropašćujete ustvari znači: Takvim radom vi sebe upropašćujete (a ne: Ako tako radite, vi sebe upropašćujete), reč. Žena ide plačući znači zapravo: Žena ide u plaču (a ne: Žena ide i plače). Ponekad se glagolski prilog uopće i ne može zamijeniti nezavisnom rečenicom (Bolje je umrijeti stojeći, nego živjeti na koljenima).

Glag. prilog prošli izriče u našem jeziku radnju, koja se desila prije predikatom izrečene radnje, bez obzira, da li se ta predikatska radnja vršila ili izvršila, vrši ili izvršava ili će se vršiti ili izvršiti. Taj se prilog, dakle upotrebljava u sintaktičkom relativu:

Zapjevavši veselu pjesmu, ode djevojka u drugu sobu : Zapjevavši veselu pjesmu, odlazi djevojka u drugu sobu : Zapjevavši veselu pjesmu, otići će djevojka u drugu sobu.

U rečenici glag. prilog prošli vrši najčešće službu adverbne oznake vremena, načina, uzroka, ali može značiti i poredbu, posljedicu, pogodbu, dopuštanje:

Zamislivši se, majka ode prije sina.

Čuvši to car, odmah dozove momke.

Ne našavši drugoga izlaza, morali smo se pokoriti.

Obojica kao zamislivši se, zastanu.

Pet je dana bio u tamnici ništa ne okusivši.

Toma ne htjede vjerovati, da je Isus uskrsnuo od mrtvih, ne uvjerivši se o tom svojim očima (...ako se ne uvjeri...)

Ne davši nikakva povoda za to, ipak sam ja krivac.

Glag. prilozi u suvremenom književnom jeziku pretežno se vežu za gramatički subjekt:

Putujući tako, sluga nađe kraj mora neku djecu.

Sav se strese vidjevši, kakva se nesreća dogodila.

ali se katkada mogu odnositi i na imenicu u genitivu ili akuzativu:

Teško vuku ne jedući mesa, a junaku ne pijući vina.

Da su tebe zaboljele ruke ljuljajući nejaka unuka.

Iz činjenice, što se izričaj s glagolskim prilogom može zamijeniti čitavom zavisnom rečenicom, razvio se t. zv. samostalni ili apsolutni glag. prilog, koji se ne mora ni na što u rečenici izravno odnositi:

Pošavši od crkve uz potok, vidi se nadesno mlin.

Tako oni tiho govoreći, čedo malo na zemljicu pade.

Videći sad Nijemci, da to nije šala, dođe njihov general u Zemun.

On pomolivši se Bogu, oluja se čudesno utiša.

Takav prilog u potpunosti zamjenjuje rečenicu, koja se kao samostalna stavlja uz drugu rečenicu. U narodnoj poeziji susreće se dosta često ovakva upotreba glagolskoga priloga, a i Vuk ga je često upotrebljavao. Ali zbog toga, što on više puta povezuje, naoko nespretno, dvije različite misli, Daničić ga je izbjegavao, a i književnici ga većinom izbjegavaju. Maretić međutim smatra ovakvu upotrebu priloga pravilnom.

Pripomena. Ako apsolutni glagolski prilog dođe umjesto rečenice s pasivnim značenjem, onda se ne osjeća nespretnost njegove upotrebe:

Pokraj peći sjedeći, ništa se ne dobiva.

Sudeći po pismu, otac će stići za dva dana.

Uzevši jedno s drugim, čini se, da kritičar ima pravo.

Bilješka. Ako se konstrukcija s glagolskim prilogom nalazi ispred subjekta ili ako je u položaju umetnute (dodane) rečenice, odjeljuje se zarezom:

Goneći pred sobom stoku, seljaci su bježali iz zapaljenih sela.

Oni su, tako rekavši, živo ispisana knjiga.

Ako je konstrukcija s glagolskim prilogom iza subjekta i nije u službi umetnute rečenice, ne odjeljuje se zarezom:

Vojvodi se umoriše ruke o Morači sijekući Turke.

Lađa se razbila o morski greben ploveći u noćnoj oluji.

4.22. Sintaktička upotreba glagolskih pridjeva

Glagolski pridjevi u našem jeziku po podrijetlu su participi. Najčešće se upotrebljavaju kao sastavni dio pri tvorbi složenih glagolskih oblika, i to glagolski pridjev radni pri tvorbi složenih glagolskih oblika u aktivu, a glagolski pridjev trpni pri tvorbi složenih glagolskih oblika u pasivu. I jedan i drugi često se upotrebljavaju i kao pravi pridjevi pa igraju u rečenici ulogu atributa.

Glag. pridjev radni može često imati ulogu atributa:

Prošla se vremena ne vraćaju.

Pa on prijeđe preko smrzle vode.

Poli ga ključalom vodom.

Veli Marko ostarjeloj majci.

Pa sustala konja odjahao.

Bilješka. Zbog ove atributne službe glag. pridjevi radni nekih glagola postali su pravi pridjevi i promijenili dosta i svoje osnovno značenje (vreo – vruć, pristao – lijep, stasan, nevaljao – zločest).

Glag. pridjev radni upotrebljava se i za izricanje želje, pa ga je Maretić u toj ulozi zvao željnim ili optativnim načinom. On pritom može dolaziti samostalno ili u vezi s veznikom da (glag. pridjev bio, bila, bilo može se čak i izostaviti):

Tko zna bolje, rodilo mu polje.

Živjeli naši junački graničari.

Pa rasturi haračlije ljute, haračlije – izjeli ih vuci! (Maž.)

Neka bježi, kukala mu majka!

Lijepa ti je, jadi je ubili!

Koji veli, da sam od zla roda, ne imao od srca poroda!

Da Bog s vama, Turci, noćas bio!

Žalosna mu majka (bila)!

Na čast mu laž (bila)!

Prokleta mu duša (bila)!

Zdrav (bio) Milošu, moja vjerna slugo!

Pripomena. U zavisnim rečenicama dolazi kadšto particip aktivni (optativni) umjesto futura II. trajnih glagola ili futurskoga prezenta trenutnih glagola, ako je u glavnoj rečenici optativ:

Ti nemao groba ni poroda, dok turskoga cara ne dvorio!

Ako bi se mlada i udala, a ti muška čeda ne rodila!

Koliko vode popila, toliko suza prolila!

Kud puklo, da puklo!

Kud god hodila sretna bila!

Kad plakala, biser ti išao iz očiju, i kad govorila, ruže ti zlatne iz usto izlazile!

Maretić je izvodio ovaj optativni particip iz kondicionala i mislio, da je uzvični karakter rečenice doveo do odbacivanja pomoćnog glagola iz kondicionala. Belić se s tim se ne slaže, pa drži, da je ovaj optativ ustvari particip perfekta upotrebljen u prezentskoj situaciji s jakom uvjerenošću i očekivanjem vršenja glagolske radnje, dakle, da se particip perfekta nalazi u modalnoj upotrebi (reč. Ubio te Bog! znači po Beliću: Želim tvoju smrt).

Iz takve upotrebe participa Belić tumači i dopusno i pogodbeno značenje participa aktivnog:

Tugovao, ne tugovao, morat ćeš se sa mnom rastaviti.

Jeo, ne jeo, pio, ne pio, tjerao, ne tjerao, ne ćeš ga stići.

Bogme, gospodaru, ti se šalio ili ne šalio, ja sam za istinu primio.

Glag. pridjev trpni isto tako često ima ulogu atributa:

Divno je pogledati Plješivicu s krasno obrađenim vinogradima.

Ali se vratih kući izmučen i ojađen.

Na njemu je izderana kabanica.

Pripomena. Glag. pridjev trpni ponekad uopće nema pasivnoga značenja (učen, uzvišen, viđen, poznat, čuven, zamišljen, začuđen, crknut, vjenčan, kršteni kum, ogrijano sunce, vjenčani prsten).

Zanijekani glag. pridjev trpni od nekih prelaznih glagola ima više puta specijalno značenje: kazuje, da ne može biti ono, što glagol znači (nebrojeno blago, nezaboravljeni prijatelj, neiskazana smetnja...):64

Ovakav posao jest sramota velika i smetnja neiskazana.

Udare s neopisivom silom i hrabrosti.

Pripomena. Katkad ovakvi zanijekani glagolski pridjevi mogu imati i osnovno i specijalno značenje (neviđen).

Bilješka 1. U atributnoj ulozi, kad pretegne njihova pridjevska funkcija, i jedan i drugi pridjev mogu se stupnjevati:

Najpristaliji mladić nije ujedno i najzreliji.

Najizobraženiji stalež srednjega vijeka bjehu svećenici.

Bilješka 2. Jedino u slučaju, ako se konstrukcija s glagolskim pridjevom nalazi ispred subjekta ili ako je u položaju umetnute rečenice, odvaja se zarezom:

Iznenađeni od neprijatelja, borci su se povukli na povoljnije položaje : Borci su se povukli na povoljnije položaje iznenađeni od neprijatelja.

4.23. Sintaksa padeža

Pretpostavlja se, da je u indoe. prajeziku bilo osam padeža. Od tih osam padeža neki su indoe. jezici po obliku sačuvali samo četiri ili pet padeža, a slavenski jezici imali su kroz čitavo svoje historijsko stanje, koje nam je poznato, sedam padeža. Funkciju osmoga padeža – ablativa, za koji se misli da je u slavenskim jezicima po obliku bio jednak genitivu, preuzeo je genitiv, pa danas dakle genitiv u slavenskim jezicima predstavlja ustvari dva padeža (pravi genitiv i ablativni genitiv). U našem jeziku osim toga po obliku su potpuno izjednačeni i dativ, lokativ i instrumental pl.

Po funkciji, koju vrše u rečenici, padeže u našem jeziku možemo podijeliti u nezavisne (nominativ, vokativ) i zavisne (genitiv, dativ, akuzativ, lokativ, instrumental).

Najnezavisniji je padež u našem jeziku vokativ, koji je toliko nezavisan, da ga odjeljujemo uvijek zarezom ili uskličnikom od ostalog dijela rečenice. Brugmann drži, da je vokativ ustvari skraćeni znak za čitavu rečenicu, a i Vondrák misli, da vokativ preuzimlje funkciju čitave rečenice; ruski lingvisti s Fortunatovom na čelu držali su vokativ za uzvik u imenskom obliku; Belić kaže, da se u vokativu samostalna riječ upotrebljava u dozivnom obliku, kao znak za dozivanje, naravno u vezi i s posebnom intonacijom toga oblika.

Nominativ je drugi nezavisni padež u našem jeziku. On u rečenici ima samostalnu funkciju: vrši ulogu subjekta, prema kojemu se u rečenici sve upravlja, ili je dio predikata, kad se on sa subjektom izjednačuje (a ima i neke druge funkcije).

U zavisnim padežima riječ je samostalna u izvjesnom odnosu prema drugim riječima u rečenici ili sintagmi, ali je u zavisnom odnosu prema samostalnoj riječi u rečenici; tako u reč. Rodih se u gradiću na žalu širokog morskog kanala (Naz.) sve su imenice zavisne o neizrečenom subjektu.

Iz svega se toga vidi, da se vokativ samostalno upotrebljava izvan rečenice, nominativ se samostalno upotrebljava u rečenici, a ostali su padeži u zavisnoj funkciji. Naučne gramatike pri pregledu sintakse padeža počinju zato uvijek s vokativom, prelaze na nominativ, a onda na zavisne padeže.

Vokativ

Vokativ predstavlja samostalnu riječ u funkciji dozivanja izvan rečenice. Dok ostali padeži uvijek stoje u nekom određenom odnosu prema pojedinim dijelovima rečenice, dotle „vokativ gotovo sam preuzimlje funkciju rečenice, jer on obično treba da odmah skrene pažnju onoga, koji se dozivlje ili oslovljuje, i to u određenom pravcu prema onome, koji dozivlje ili oslovljuje“ (Vondrák). Stoga se vokativ najčešće stavlja ispred govora, a tada je po svojoj funkciji najjači:

Drugovi! Vi ste čuli naše želje.

Upotrebljen u sredini rečenice i odijeljen zarezima, vokativ ima istu funkciju, ali je tada slabiji po svome djelovanju:

Vi ste, drugovi, čuli naše želje.

Vokativ može stajati i na kraju rečenice, gdje ima istu funkciju, ali mu je ona onda najslabija:

Vi ste čuli naše želje, drugovi.

Pripomena. I rečenični akcenat odlučuje o tome koji će od ova tri položaja vokativa biti naglašeniji, istaknutiji, pa kadgod vokativ na kraju rečenice ima jače djelovanje nego vokativ na početku rečenice.

Vokativ najčešće dolazi uz rečenice, kojima se nekome obraćamo kakvim govorom, kojima nekome nešto zapovijedamo, zabranjujemo ili koga nešto pitamo, ali i uz rečenice, kojima izražavamo neko svoje čuvstvo (čuđenje, bol, žalost, radost...). I u jednom i u drugom slučaju susrećemo ga često u govoru, u narodnoj i umjetničkoj književnosti:

Druže Tito, mi ti se kunemo, da sa tvoga puta ne skrećemo.

Marijo! Tvoja su usta cvijet neubrani. (Tad.)

Kaži mi, Grlice, zašto nosiš suze u crnim očima. (Tad.)

Ja hoću biti mlad i hoću ljubit i biti ljubljen, moj neznani druže. (Ces.)

Govori uvijek istinu, dijete!

U mome redu počela da ludi neka žena; vikala je: „Gori! Ljudi, gori! Kuća gori, ljudi!“ (Gor.)

O Hrvatska, o moja domovino,
ti moja bajko, ti moja danico,
ti porobljeni, oteti mi kraju,
gle, jadni dezerter ti daje dar
bogatiji no kraljevi ga daju,
i sav je ljubav, pobuna i žar. (Ces.)

Pripomena. Osjećanja se mogu izraziti i samim vokativom:

Sinko, sinko! – majka vrisnu, zdvojno rukom srce stisnu. (Šen.)

Bilješka. Vokativ kadšto zamjenjuje nominativ, osobito u narodnoj književnosti. Taj je vokativ obično u službi subjekta ili dolazi kao dio predikata:

Vino pije Kraljeviću Marko.

Opremi se Strahinjiću bane.

Slavu slavi srpski knez Lazare.

Misli jadan, da je gorski vuče ilʼ još gori brđanski hajduče, ter se boji gdje će poginuti, a ne stiže, što mu srce muti. (Maž.)

Nominativ

Nominativ je nezavisni padež, u kojem se upotrebljava samostalna riječ u samostalnoj funkciji u rečenici bez obilježavanja ikakvih odnosa prema drugim riječima, kao središte rečenice, prema kojemu se sve u njoj upravlja. U takvu slučaju nominativ vrši funkciju subjekta (pa bismo mogli reći, da je nominativ padež gramatičkoga subjekta). Dolazi on gotovo u svakoj rečenici:

Gundulić je ispjevao Osmana.

Odjednom k meni miris paljevine vjetar donese s garišta mog sela. (Gor.)

O moja je leđa lagano kucnula mandolina. (Vidr.)

Pripomena 1. U funkciji subjekta nominativ može stajati mjesto čitave rečenice kao skraćena rečenica:

Vatra!

Grom!

Sunce!

Pripomena 2. Nominativ može stajati i uz uzvike evo, eto, eno, uz koje je običniji genitiv:

Evo ražanj, kamo pečenica?

Eto brvno u oku tvojemu!

Eno brat tvoj!

Nominativ dolazi i u predikatskoj funkciji, t. j. imenica, pridjev, zamjenica, broj mogu u rečenici, stojeći u nominativu, biti dijelovi imenskoga predikata:

Demokracija je najviši oblik državnoga uređenja.

Ako smo mi braća, nisu nam kese sestre.

Pa nek sam kriʼes na brdima, pa nek sam dah u plamenu, kad nisam krik sa krovova. (Tin)

Pripomena. Predikatni nominativ može se kadšto zamijeniti predikatnim instrumentalom, i to onda, kad se govori o prolaznoj, privremenoj osobini nečega:

Dok bijah dječakom, svemu sam se radovao.

Car ti bijah, dok djevojkom bijah.

Nominativ dolazi i uz glagole nepotpuna značenja (postati, činiti se, stvoriti se, graditi se, prometnuti se, zvati se, vidjeti se), da upotpuni njihov smisao. U tom slučaju javlja se t. zv. konstrukcija dvaju nominativa:

Alija postade udarnik.

Anđeo se načini kaluđer.

Milan se gradio nevin.

Ostala sam udovica mlada.

Učini se bez nevolje bena.

Ne zovite se učitelji.

On se zove Marko.

Ti se vidiš junak od zanata.

Pripomena. Mjesto ovakva nominativa može doći i instrumental:

Anđeo se učini kaluđerom.

Tko se ovcom učini, kurjaci ga izjedu.

Uz glagoli zvati, kad osim objekta ima još i dopunu, i uz riječ ime javlja se t. zv. ukočeni nominativ:

Ove Vlahe narod zove Karavlasi, a zemlju njihovu Karavlaška.

Suho nazva Bog zemlja, a zborišta vodena nazva Bog mora.

Bješe onamo pobjegao i postrigao se pod imenom Sava.

Pripomena. Ovakav nominativ stoji mjesto riječi u upravnom govoru, pa odatle i potječe njegova ukočenost.

U petom slučaju povezan s prilogom kao nominativ vrši službu adverbne oznake načina:

Planu aga kao plamen živi. (Maž.)

Ruknu aga kō bik ljuti. (Maž.)

Dolazimo na ovaj kongres kao predstavnici Narodne studentske omladine.

Ali evo katkad pišući za stolom,
kad zatvorim oči u vizije prisne,
kao neki sanak dahnut alkoholom
tvoja svijetla glava ćutke mi se prisne. (Tin)

Genitiv

Genitiv je zavisan padež, t. j. u genitivu se upotrebljava samostalna riječ u zavisnoj funkciji, da se s pomoću nje pobliže odredi ili dopuni kakva druga riječ. U slavenskim jezicima genitiv ima zapravo dvije osnovne službe: službu pravoga genitiva, padeža, kojim se isticalo nečije podrijetlo, i službu ablativa, padeža, kojim se izricalo odmicanje, odvajanje.

Pravi genitiv. Pravi genitiv (kao i drugi neki padeži) može da ovisi o nomenu ili o glagolu. Ako jedan padež ovisi o nomenu, onda govorimo o adnominalnoj upotrebi toga padeža, ovdje o adnominalnoj upotrebi genitiva:

Daj mi komad kruha.

Pun sam jada i nevolje.

a ako jedan padež ovisi o glagolu, onda govorimo o adverbalnoj upotrebi toga padeža, ovdje o adverbalnoj upotrebi genitiva:

Primakni mi vina i rakije i debela mesa ovnujskoga.

Oni traže slatke medovine.

Genitiv ima pretežno adnominalnu upotrebu (za razliku na pr. od akuzativa, kod kojega preteže adverbalna upotreba), u kojoj razlikujemo genitiv partitivni, genitiv pripadanja (genitiv posvojni, genitiv subjektni, genitiv objektni), genitiv kakvoće, genitiv podrijetla, genitiv objasnidbeni, genitiv gradivni, genitiv obilja i oskudice, genitiv cijene. U adverbalnoj upotrebi pravoga genitiva razlikujemo genitiv partitivni, genitiv pripadanja, genitiv kakvoće, genitiv podrijetla, genitiv obilja i oskudice, genitiv cijene, genitiv daljega objekta, slavenski genitiv, genitiv vremena.

Partitivni (dioni, dijelni) genitiv kazuje dio, a ne cjelinu onoga, što neka imenica znači. On se javlja i u adnominalnoj i u adverbalnoj upotrebi. U adnominalnoj upotrebi dolazi:

1. uz imenice, koje znače kakvu mjeru ili količinu:

čaša vina, stado ovaca, kolo djevojaka, gruda snijega, mjesec dana, kap vode

2. uz brojne imenice i brojeve veće od pet:65

trojica junaka, njih troje, desetoro djece, devet Jugovića, tisuću svatova

3. uz zamjenice sred. roda:

Daj mi hljeba, da pojedem ovo sira.

To novaca bit će ti valjda dosta.

Ono dobra, što su škole učinile, nije dovoljno procijenjeno.

4. uz priloge, koji znače količinu:

Da ima iole pameti, ne bi to uradio.

Mnogo vike ni za što.

Više je dana nego godina.

Koliko ljudi, toliko ćudi.

Bilješka. Nekad je partitivni genitiv dolazio i uz zamjenice tko, koji, svaki:

Koja vas je ono govorila?

Tko vas haje, plode lʼ krši vinom? (Maž.)

U adverbalnoj upotrebi partitivni genitiv dolazi:

1. uz prelazne glagole kao objekt, kad se misli, da glagolska radnja obuhvaća samo jedan dio cjeline:

Uzmi graha pa ponesi na trg.

Primakni mi vina i rakije i debela mesa ovnujskoga.

Oni traže slatke medovine.

Bilješka. Pod utjecajem ovoga partitivnoga genitiva razvio se u narodnoj književnosti genitiv bez partitivnoga značenja umjesto akuzativa, osobito uz glagol vidjeti:

Pita majka Damjanove ljube.

Vidite li one nesretnice, gdje otrova svojega djevera.

Al da vidiš čuda golemoga!

2. uz 3. sg. glagola biti, imati, trebati, ostati, trajati, ne biti, nemati, nestati...:

Dok je meni po Skadru junaka, ne bojim se tvojijeh Turaka.

U svakom žitu ima kukolja.

Bit će kiše.

Takvih ljudi narodu treba.

Starca nije bilo kod kuće.

Bez muke nema nauke.

Nesta vina, nesta razgovora.

Pripomena. Ovakvi su genitivi u rečenici logički subjekti.

3. uz 3. sg. bezličnih glagola u pasivu:

Nit se vidi neba ni oblačka.

Ne zna se ni broja.

Pribralo se žita.

Pripomena. I ovi su genitivi u rečenici logički subjekti.

4. okamenjeni je genitiv partitivni svega:

Došlo ih je svega trideset momaka.

Genitiv pripadanja, koji dolazi pretežno u adnominalnoj upotrebi, kazuje, da onome, što stoji u genitivu, pripada ono, o čemu taj genitiv zavisi. Ovo pripadanje može biti u punom smislu (dvorovi bogatoga Gavana, sestra Leke kapetana), ali i u blažem smislu (istočni kraj Dalmacije, na vrhu roga u govečeta sjedi muha), a ne mora se odnositi samo na bića i stvari (Šarac Kraljevića Marka, olovka moga brata), nego i na radnju, koju tko vrši (pisanje zadaće, oranje Kraljevića Marka), i na stanje, u kojem se tko nalazi (oslobođenje našega naroda, smrt Matije Gupca). U ovom genitivu razlikujemo:

a) genitiv posvojni ili posesivni, koji kazuje, čije je što:

Dvorovi bogatoga Gavana.

Sestra Leke kapetana.

To je kuća majstora Adama.

b) genitiv subjektni, koji stoji prema svojoj imenici kao subjekt prema predikatu, t. j. kad bi se imenica pretvorila u glagol, takav bi genitiv postao subjekt u nominativu:

Oranje Kraljevića Marka. (: Kraljević Marko ore)

Ženidba vrapca podunavca. (: Vrabac se podunavac ženi)

Buna hrvatskih seljaka. (: Hrvatski se seljaci bune)

Poslije smrti kralja Zvonimira. (: Kad je umro kralj Zvonimir)

c) genitiv objektni, koji stoji prema svojoj imenici kao objekt prema predikatu, t. j. kad bi se imenica pretvorila u glagol, genitiv bi postao objektom:

Zidanje Skadra. (: Zidati Skadar)

Pisanje zadaće. (: Pisati zadaću)

Spoznanje istine. (: Spoznati istinu)

Razbiće Turaka. (: Razbiti Turke)

Pripomena. Genitiv posvojni i genitiv subjektni dolaze obično samo onda, kad imenica u genitivu ima uza se kakav atribut ili apoziciju, a kad bi imenica sama trebala stajati u genitivu, duh našega jezika u većini slučajeva traži, da se mjesto takva genitiva upotrebi posvojni pridjev (bratova knjiga, a ne: knjiga brata, dalmatinska vina, a ne: vina Dalmacije, Seljačka buna, a ne: buna seljaka, ljubav očeva, a ne: ljubav oca). Neke imenice međutim ostaju u genitivu, i kad su same (granice carstva, istočni kraj Dalmacije, plamen svijeće), osobito one, koje imaju oblik pridjeva (Djela Trnskoga, Trg Zrinskoga).

Bilješka. U narodnoj književnosti često se upotrebljava genitiv vlastitih imena umjesto posvojnih pridjeva (bijele se dvori Čarapića, kod Ostojića vinograda).

Genitiv pripadanja javlja se i u adverbalnoj službi, ali dosta rijetko. Dolazi obično uz određeni (finitni) oblik glagola biti, uz koji se nalazi infinitiv kakva drugoga glagola (pritom je taj infinitiv u rečenici subjekt), a kazuje, da nekome nešto pripada kao posao:

Dobroga je pastira ovce strići, a ne derati.

Nije tvoje kuditi gospodu, nego svećenika Abrahamovih.

Genitiv kakvoće (kvalitativni genitiv) kazuje kakvoću ili svojstvo onoga, što naznačuje imenica (ako je u adnominalnoj službi) ili glagol (ako je u adverbalnoj službi). Nalazimo ga u adnominalnoj upotrebi:

Vidjeh konja lijepe dlake i brzih nogu.

Oni vode Mustajbega svezanijeh ruku naopako.

To je čovjek kratka vijeka.

Ovo je zemlja visokih planina.

To su ljudi čudnovate ćudi.

Alʼ je Rade srca junačkoga.

a javlja se i u adverbalnoj upotrebi:

Oni su zanata rezbarskoga.

Mara ti je crna oka, duge kose, tanka boka.

Bješe care srca milostiva.

Bilješka. Pod utjecajem stranih jezika uvlači se u naš jezik mjesto genitiva kakvoće izričaj s prijedlogom s, što nije u duhu našega jezika (nije dobro: U sobu uđe mladić s nepočešljanom kosom i plavim uzbuđenim očima, nego valja: U sobu uđe mladić nepočešljane kose i plavih uzbuđenih očiju).

Genitivom podrijetla izriče se podrijetlo, nečiji rod (po ovome je i padež dobio ime – genitiv). Dolazi u adnominalnoj:

Dječak siromašnih roditelja.

To su ljudi roda gospodskoga.

i u adverbalnoj upotrebi:

Marko bješe roda gospodskoga.

Matija je Gubec bio roda seljačkoga.

Ovaj je mladić roda proleterskog.

Pripomena. Genitiv podrijetla rjeđe se upotrebljava.

Genitiv objasnidbeni (eksplikativni) objašnjava imenicu, o kojoj ovisi (pa prema tome dolazi u adnominalnoj upotrebi). Srodan je genitivu kakvoće, samo što je ovdje više težište na objašnjavanju:

Ne dajte se u jaram ropstva uhvatiti.

Osjetismo silu vatre.

Svečanost proljeća proslavlja se prvoga svibnja.

Loda je obilazio najgušće grmove i hrpe hridina, na kojima su se crnjeli otvori prostranih udubina. (Naz.)

Genitiv gradivni (genitiv građe ili materije) kazuje građu, od koje je što načinjeno (ustvari je podvrsta partitivnoga genitiva). Javlja se u adnominalnoj upotrebi:

Pojavila se s vijencem ruža oko čela.

Vreteno drva šimširova.

Otkuda ti šešir bijele svile?

Grane su joj drobnoga bisera.

Krila su mu suha zlata.

Bilješka. U novije vrijeme gradivnost se izražava običnije s prijedlogom od (Kuća je od kamena, Odijelo je od finoga sukna), ali ne s prijedlogom iz (ne valja: Napravio je odijelo iz donesene tkanine, Ormar iz stakla), koji se može upotrebiti samo onda, kad se želi prikazati sam proces radnje (Uradio je taj spomenik iz gline, t. j. u glini, Načinio je gusle iz javorova drveta).

Genitiv obilja i genitiv oskudice u adnominalnoj upotrebi dolaze uz pridjeve, koji znače obilje (pun, sit) ili oskudicu (gladan, žedan, željan):

Tuđa koza puna loja.

Blago gladnima i žednima pravde.

Već sam željan zavičaja svoga.

U adverbalnoj upotrebi genitiv obilja i genitiv oskudice dolaze često uz povratne (genitiv obilja još i uz prelazne) glagole, koji znače obilje ili oskudicu, a složeni su s prefiksom na-:

Tko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija.

Vjerne sam se ljube naljubio, turskih sam se glava nasjekao.

Da se jarka sunca nagrijemo i ljepote svake nagledamo.

Napije lʼ se tko Vuke i najede štuke, ostade u Vukovaru.

Čuda smo se nagledali danas.

Bog nas je nahranio hljeba bijeloga i napojio vina crvenoga.

Pak da pusta blaga nagrabimo.

Bilješka. Genitiv oskudice dosta je blizak partitivnom genitivu, pa ga Maretić ubraja u partitivni genitiv, ali većina gramatičara ističe, da je u ovom genitivu oskudice težište na izricanju oskudice.

Genitiv cijene izriče cijenu ili vrijednost nečega. U adnominalnoj upotrebi dolazi uz pridjeve vrijedan, dostojan:

Nikola Zrinski vrijedan je vječnoga spomena.

Nisam dostojan vašega društva.

a u adverbalnoj upotrebi uz glagole vrijediti, udostojiti se, stajati, valjati:

Ruke joj zlata vrijede.

Udostojio se carstva Božjega.

To me stoji silnih novaca.

Svako mi zrnce dukata valja.

Genitiv daljega objekta dolazi samo u adverbalnoj upotrebi uz mnoge neprelazne i povratne glagole. Prema značenju takvih glagola zovu se i pojedine vrste ovoga genitiva:

a) genitiv sjećanja stoji uz glagole sjećati se, spomenuti se, opomenuti se:

Sjetila se prelja kudjelje uoči nedjelje.

O Bože, Bože, sjeti se svih obećanja blistavih, što si ih meni zadao. (Tin)

Opomeni se i mene u slavi svojoj.

b) genitiv primicanja dolazi uz glagole primiti se, latiti se, mašiti se, hvatati se, dokopati se, dočepati se, dobaviti se, ticati se, dotaći se, držati se i uz glagole pasti, dopasti, zapasti, doći, kad nisu u svom izvornom značenju:

Primismo se toga posla.

Tko se mača laća, od mača će i poginuti.

Dobrijeh se konja prihvatite.

Dokopa se kape.

Dobavi se silna blaga.

To se tiče moje časti.

Dotače se haljine njegove.

Žile se korijena drže.

Ako mi padneš šaka, znam, što ću s tobom učiniti.

Teške sam ti muke dopanuo.

Zašto, brate, zapade tamnice?

Čoban tako dođe glave aždaji.

c) genitiv igre stoji uz glagol igrati se i uz glagole, koji naznačuju kakvu igru:

Igramo se slijepoga miša.

Skaču skoka junačkoga.

Umeću se kamena s ramena.

Bilješka. Ovamo bi spadao i genitiv straha, stida, bola, ali je on po podrijetlu ablativni genitiv.

Slavenski genitiv dolazi smo u adverbalnoj upotrebi, i to u negiranim rečenicama mjesto akuzativa (ali i tada upotreba slavenskoga genitiva nije obavezna, pa u negiranim rečenicama može ostati i akuzativ, osobito akuzativ zamjenica sred. roda):

Dogovor kućē ne obara.

Tko ljudi ne sluša, nije ni on čovjek.

Sin čovječji nema gdje glave zakloniti.

Ne mogu svojih poslova da rade.

Pripomena. Ali ipak:

Zašto mi ne oprostiš grijeh moj?

Ne vodi mi lijepu djevojku.

Ne zovi zlo, jer samo može doći.

Nisam to nikada čuo.

Nadamo se onome, što ne vidimo.

Genitivom vremena u adverbalnoj upotrebi izriče se vrijeme zbivanja neke radnje (pritom uz imenicu u genitivu uvijek stoji neki atribut ili apozicija):

Bog ne plaća svake subote.

Tako je bilo cijele zime i cijele jeseni.

Ove ćemo jeseni otputovati u Dubrovnik.

Ovdje se misli, da je marta mjeseca Sunce vrlo nezdravo.

Jednoga će dana krvavo jutro svanuti,
jednoga će dana crljeni vihor planuti,
o – jednoga dana –
nad piramidom mrtvih domobrana. (Krl.)

Ablativni genitiv. Ablativni genitiv preuzeo je u našem jeziku funkciju starog ablativa, koji je značio polazak radnje s neke točke, pa je stoga dolazio uz glagole, koji znače primicanje ili odmicanje. U našem jeziku takav genitiv dolazi uz glagole odmicanja i odvajanja (čuvati se, osloboditi se, oprostiti se, kloniti se, proći se, okaniti se, odreći se, otresti se, mahnuti se, ostaviti se, oglušiti se, čuvati, lišiti, izbaviti, osloboditi, oprostiti, sačuvati). To je genitiv odmicanja ili rastavljanja:

Čuvaj se senjske ruke.

Treba da se ropstva oslobodite.

Kloni se praznih razgovora.

Da se okane bune i nemira.

Tko se odreče mene pred ljudima, odreći ću se i ja njega pred Gospodom.

Tko se duga ne oduži, taj se tuge ne otuži.

Da nas čuvaš kuge i morije.

Lišio me kuće i kućišta.

Izbavi nas ropstva užasnoga.

Oslobodi ga zlih zasjeda.

Bog te sačuvao onoga lupeža.

Bilješka. Genitiv odmicanja dolazi i uz pridjeve prost, slobodan, lišen:

Prosti smo grijeha.

Lišen sam slobode.

Inače uz pridjeve stoji obično genitiv odmicanja s prijedlogom od.

Genitiv straha, stida i bola podrijetlom je ablativni genitiv; on dolazi uz glagole bojati se, plašiti se, prepasti se, stidjeti se, sramiti se i uz prijedlog žao:66

Tko se Boga ne boji i ljudi ne stidi, bježi od njega.

Plašite se kao groma Turci.

Prepao sam se toga čovjeka.

Ne stide se cara ni cesara.

Žao mi je čeda u kolijevci.

Djevojci je vrlo žao dara, a najviše od zlata košulje.

Bilješka. Genitiv straha dolazi i s prijedlogom od.

Genitiv uzvikivanja, zaklinjanja, čuđenja također je po podrijetlu ablativni genitiv:

Ao mene kukavice!

Eto ti sina, eto čovjeka!

Eno tebi moje kćeri Fate!

Tako ti neba i zemlje!

Tako mi vida očinjega!

Nijesam, majko, života mi moga!

Bože mili, čuda velikoga!

Dobra konja, a loša junaka!

Velike li nesreće!

Genitiv upoređivanja (komparativni genitiv), ablativni genitiv po podrijetlu, u suvremenom književnom jeziku dolazi obično s prijedlogom od, ali ga u starijih naših književnika i u narodnoj poeziji češće nalazimo:

Nađeno je draže negubljena.

Jašu konje vjetra brže. (Gund.)

Lice ljepše sunca, zore i mjeseca. (Gund.)

Tad on, negda ljući guje ljute, malne zeca plašljiviji kleca. (Maž.)

Genitiv s prijedlozima. Vrlo je velika upotreba genitiva s prijedlozima, jer se najveći broj prostih prijedloga slaže s genitivom (bez, blizu, čelo, do, duž, iz, kod, kraj, mjesto, niže, od, oko, osim, poslije, preko, prije, protiv, put, radi, s, sred, u, van, više, vrh, za, zbog) i gotovo svi složeni prijedlozi (osim prijedloga nasuprot, unatoč, usprkos). Zajedno s prijedlozima genitiv izriče najraznoličnije odnose u rečenici. Ti su odnosi u praktičnoj školskoj gramatici svedeni na svega četiri adverbne oznake, ali takvih oznaka ima međutim u našem jeziku oko tridesetak. Tim se adverbnim oznakama može iskazati mjesto (Sjedi junak kraj druma široka), vrijeme (Do Božića nije ni gladi ni zime), način (Oni gledaju, kako bi iz prijevare obojicu ubili), uzrok (Činio je to pravde radi), građa, od koje je što načinjeno (Onamo su kuće sve od drveta), sredstvo (Dogovoriše se preko pisama), pripadanje (U ratara crne ruke, a bijela pogača), dopuštanje (Pored svega bogatstva bio je vrlo tvrd), izlučivanje (Jedan između vas izdat će me), dio cjeline (Dajte nam malo od ulja vašega), dopiranje (Spuštaj grane do zelene trave), odmicanje (Od grada se Turci odmakoše), poređenje (Šire je nebo od mora), podrijetlo (Ne budi mu od mene rečeno), raskidanje (Dva bez duše, treći bez glave), protivština (Ako protiv želje i truda što ukradu), slijeđenje, red (Dođoše jedan iza drugoga), zamjena (Ero jeo sapun, koji je kupio mjesto sira), izuzimanje (Voda opere sve do pogana jezika), pretjecanje, suvišak (Imao nekakav car kćerku preko mjere lijepu), zaklinjanje (Do Boga i do moje duše) i t. d.

Genitiv s prijedlogom može biti i dopuna glagolu (Nije meni do vaše večere) ili imenici (Matija Gubec diže bunu protiv plemića).

Dativ

I dativ je zavisan padež. U dativ dolazi imenski pojam, kojemu se namjenjuje ili obraća radnja izrečena glagolom. I dativ dolazi u adnominalnoj:

Majka mu je teško bolesna.

i u adverbalnoj funkciji:

Sebi oreš, sebi siješ, sebi ćeš i žeti.

U ovoj drugoj češće.

Pripomena. Dativ, koji je ovisan o glagolu, zovemo i dativom daljeg objekta, jer dolazi uz neprelazne glagole:

Odoše majci u pohode.

i uz reflektivne glagole:

Sestrica se bratu kunijaše.

ali i uz prelazne glagole, koji imaju dva objekta, od kojih je jedan bliži, a drugi dalji u dativu:

I trkači će predati maršalu Titu štafetnu palicu.

Razlikujemo nekoliko vrsta dativa: dativ koristi ili štete, dativ cilja ili smjera, dativ uzroka, dativ pripadanja (posvojni dativ), dativ mogućnosti ili moranja, dativ uz bezlične glagole, dativ svrhe, etički dativ, respektivni dativ, konstrukciju dvaju dativa, dativ uzvikivanja i dativ zaklinjanja.

Dativ bez prijedloga. Dativ koristi i štete u najužoj je vezi s pravom funkcijom dativa. U adverbalnoj upotrebi dolazi uz glagole, koji kazuju, da biva kome što na korist ili štetu, da kome što ugađa ili ne ugađa (dati, darovati, pomoći, kazati, služiti, koristiti, prijati, uzimati, dosaditi, smetati, prijetiti, škoditi, zapovijedati...):

Darovaše mu krasnu knjigu.

Mili Bože, pomozi svakome, svakom bratu i dobru junaku.

Tko zlima oprašta, dobrima škodi.

Sebi oreš, sebi siješ, sebi ćeš i žeti.

Kojoj ovci svoje runo smeta, ondje nije ni ovce ni runa.

Dok se jednom ne smrkne, ne može drugom da svane.

Ja znam, da dadoh rukom rasipnika dragulje mnogom znanom, nepoznatom; darivah suzom, osmijehom i zlatom. (Krkl.)

U adnominalnoj službi dolazi uz pridjeve (dobar, drag, sladak, ugodan, mio, vjeren, zao, mrzak, gorak, neugodan, nemio, nevjeran...) i uz priloge (lako, milo, teško...):

Što je pravo, i Bogu je drago.

Vi nemojte raji gorki biti, veće raji vrlo dobri budʼte.

Sirotinjo, i selu si teška, a kamoli kući, u kojoj si.

Tko je sebi zao, kako će drugome biti dobar.

Svakom je milo lijepa konja jahati.

Kako je teško bogatima ući u carstvo nebesko.

Djevojci je vrlo žao dara.

Dativ cilja ili smjera pokazuje cilj, prema kojemu se kreće glagolska radnja; dolazi zato uz glagole kretanja (ići, poći, otići, otrčati, doletjeti, vratiti se, odjuriti, otputovati, biti, kad znači – doći):

Otidoše svaki svojoj kuli.

Leti sestra bratu u mehanu.

Kući se vratih, a kuće nema, a nema ni neba; sa garišta vreba pljačka i pustinja nijema. (N. Pol.)

Kad su bili bijelom manastiru.

Brže da si gradu Vučitrnu!

Dativ uzroka stoji uz glagole osjećanja (radovati se, veseliti se, diviti se, čuditi se) pa kazuje uzrok tome osjećanju:

Raduje se kao ozebao suncu.

Južnu Božiću i prijateljskom kolaču ne valja se radovati.

Ne veseli se tuđem zlu.

Djeca se čude svačemu, a ljudi ničemu.

Čudim se tvojoj gluposti.

Dativ pripadanja (dativ posvojni ili posesivni) u adverbalnoj službi dolazi uz glagol biti:

Dok je nama zdravlja i pameti i dok nam je Biogradskog grada, mi smo kadri upravljati gradom.

Još da mi je zelen vijenac.

Trideset mi je godina.

Prva mi je na srdašcu tuga.

Sad da su mi dva sestrića moja.

Bilješka. Maretić ovaj dativ uvrštava u dativ koristi i štete.

U adnominalnoj službi dolazi ovaj dativ vrlo često; pritom je uvijek moguće ličnu zamjenicu u dativu zamijeniti posvojnom, a imenicu posvojnim pridjevom ili posvojnim genitivom:

On je kao i otac mu.

Nokti su mu, orati bi mogō.

Mi smo dvije sestre, a ovo nam je majka.

Milica je Lazi suđenica.

Svakome zlu smrt je lijek.

Sjedi mlada kuli na pendžeru.

Ne budi svakoj ptici kobac.

Ja sam suncu rođena sestrica.

I noge su mu krvave, i srce mu je ranjeno. (Tin)

Dativ mogućnosti ili moranja stoji uz 3. sg. glagola biti i uz infinitiv kojega glagola; pritom je u dativu lice, koje može, treba ili mora da vrši radnju kazanu infinitivom:

Da je meni leći pa umrijeti, alʼ da mi je smrti ne vidjeti.

Kome je putovati, nije mu vrijeme drijemati.

Da je kome stati pa gledati.

Kuda mi je sada ići?

Živjet mu je, dok je meni drago.

Pripomena. Ovdje je dativ logički subjekt u rečenici.

Dativ uz bezlične glagole u rečenici je logički subjekt:

Jednako joj se hoće svatova.

Drijema mi se.

Hoće mu se svađe i kavge.

Čini mi se, da bi pošla za me.

Vidi mu se, mrijet mu se ne će. (Maž.)

Dativ svrhe (dativ finalni) izriče svrhu vršenja neke radnje. Osobito je čest bio u starijem stadiju našega jezika, kad je izazvao ukočenje glagolske imenice i-osnove, pa su svi naši infinitivi po podrijetlu dativi svrhe. Danas je njegova upotreba ograničena:

Čemu si se mlada udavala?

Čemu ostavi brata svojega?

Bilješka. Zamjenica što u dativu izriče svrhu (Čemu si se mlada udavala?), a prilogom se zašto pita za uzrok (Zašto si se mlada udavala?). Pojmovi svrhe i uzroka nisu identični.

Etičkim dativom ili dativom nježnosti izričemo svoje prijateljsko raspoloženje prema licu, s kojim govorimo ili o kojem govorimo:

Jesi li mi na životu, Marko?

Ja sam vam se zaželio majke.

Jeste li nam ozdravili?

Lijepo ti je druga Tita kolo.

Pripomena. Ovakvo se osjećajno raspoloženje s etičkim dativom može odnositi i na predmete:

Čudna ti mi godinica dođe.

Respektivnim dativom izriče se stanovište prema onome, što se rečenicom kazuje. Javlja se u adnominalnoj:

Ja sam krivac Bogu i narodu.

Bilo vrijeme večeri.

i u adverbalnoj upotrebi:

Gladnome je uvijek podne.

Otok nam je ostao na desnoj strani.

Konstrukcija dvaju dativa nastaje u slučaju, kad uz dativ daljega objekta dođe infinitiv s dopunom u dativu:

Bolje ti je ući u život hromu ili kljastu, nego roditi se nesretnim.

Na razvitak ovog dativa kao dopune infinitiva djelovao je dativ objekta, ali se prema takvim prilikama razvila i pojava, da uz infinitiv dolazi kao dopuna dativ bez paralelnosti s dativom objekta:

Bolje je ranjenu nego ubijenu biti.

Nije dobro čovjeku biti samu.

Muka se sretnu roditi.

Pripomena. Dativ s infinitivom sve se više ograničava na narodni jezik.

Dativ uzvikivanja dolazi uz razne uzvike:

Evo tebi vezena košulja.

Kuku meni kukavici.

Jao onome, koga žale.

Teško Turkom trgujući s Markom.

a dativ zaklinjanja dolazi u zakletvama:

Tako meni Boga velikoga!

Boga tebi, đakonova ljubo!

Tako nam Bog pomogao!

Nisam, majko, života mi moga!

Oj Boga vam, dva putnika stara!

Dativ s prijedlozima. Malo je prijedloga u našem jeziku, koji se slažu s dativom (k, suprot, nasuprot, unatoč, usprkos); treba ih naučiti napamet već i zbog toga, što je dativ inače po obliku jednak lokativu.

Prijedlog k s dativom označuje smjer (Svaka ptica k svome jatu leti, Ode pravo ka gradu Prilipu, Eto k meni pobratima Marka) ili vrijeme (Kad je bilo k večeru, posjedaše oko ognjišta, i započe pričanje, Udat ću se k jeseni), a može biti i dopuna glagolu (Ne valja svašta k srcu primati) ili imenici (Uradio je to iz ljubavi k našem narodu). Ostali prijedlozi s dativom (suprot, nasuprot, unatoč, usprkos) znače suprotnost.

Bilješka. Ne valja prijedloge unatoč, usprkos slagati s genitivom (nije dobro: unatoč najboljih nastojanja, usprkos naše želje, nego: unatoč najboljim nastojanjima, usprkos našoj želji).

Akuzativ

Akuzativ je zavisni padež, u kojem se samostalna riječ upotrebljava u zavisnoj funkciji, da bi se njom pobliže odredila ili dopunila kakva druga riječ u rečenici. U akuzativu je nominalni pojam najjače povezan s glagolskom radnjom, t. j. akuzativ je ovisniji o glagolu nego genitiv i dativ. To osobito važi za t. zv. akuzativ unutrašnjeg objekta (Žetvu žele tri jetrve), koji je uključen u glagolskoj radnji. Tako je onda adverbalna funkcija akuzativa vrlo proširena, a adnominalna je funkcija dosta rijetka.

Akuzativ bez prijedloga. Najčešće akuzativ vrši službu bližega objekta, t. j. glagolska radnja prelaznih glagola prelazi na pojam u akuzativu. Pritom razlikujemo:

1. akuzativ unutrašnjeg objekta, pod kojim podrazumijevamo bliži objekt, koji ima isti korijen kao i sam glagol:

Žetvu žele tri jetrve.

Jad jadujem, nikom ne kazujem.

Boj ne bije svijetlo oružje, već boj bije srce u junaka.

Teške pute da putujem, teške brode da brodujem.

Ne odajte vi jatake naše, kod kojih smo zime zimovali, zimovali, blago ostavljali.

Pripomena. Akuzativ unutrašnjeg objekta (tautološki objekt) ima katkad neocjenjivo stilsko obilježje.

2. akuzativ rezultata, pod kojim podrazumijevamo takav bliži objekt, koji kao predmet, biće, pojava ili osjećaj nastaje upravo vršenjem glagolske radnje, t. j. on je rezultat vršenja glagolske radnje:

Vojsku kupi Kulin kapetane.

Kulu gradi kralju Aleksandre.

Opletoše vijenac od trnja.

Pripomena. Vondrák drži, da je akuzativ rezultata podvrsta akuzativa unutrašnjeg objekta, a Maretić ga ubraja u akuzativ izvanjskoga objekta.

3. akuzativ izvanjskog objekta, pod kojim podrazumijevamo bliži objekt, koji kao predmet, biće, pojava ili osjećaj postoji i prije vršenja glagolom izrečene radnje:

Vino pije Kraljeviću Marko.

Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.

Siječe drva podno Velebita.

Vodi konja preko polja ravna.

Brđane mi izvedite. (Maž.)

Bilješka 1. Bliži se objekt uz prelazne glagole često ne izriče, ako se sam po sebi podrazumijeva:

Seljak ore.

Psi grizu.

Čitam.

a katkad se izostavlja prelazni glagol, ako se sam po sebi podrazumijeva:

Laku noć!

Dobar veče!

Bilješka 2. Neprelazni glagoli u poeziji, osobito narodnoj, postaju kadšto prelazni iz stilskih razloga i imaju uza se objekt u akuzativu:

Plače majka jedine sinove.

Vjeruj Boga i svetog Jovana.

Prvi su ga pijetli zapjevali kod ubava mjesta Požarevca.

Izgorje ti majku oganj živi.

Bilješka 3. Neki opet glagoli mogu biti neprelazni i prelazni, pa kad su prelazni, imaju uza se bliži objekt:

Bog ti pomogao : Bog pomogō sve mladiće.

Volim tebi nego njemu : Volim kuma neg zlatna goluba.

Brahilogički objekt (objekt kraćeg izričaja) specijalan je oblik bližeg objekta. Taj objekt stoji redovno mjesto čitave deklarativne rečenice, osobito u jeziku narodne književnosti:

Ovdje nama kažu momu neudatu (: Kažu nam, da je ovdje moma neudata)

Što bi dao onome junaku, koji bi ti živa kazō Marka? (: Što bi dao onome junaku, koji bi ti kazao, da je živ Marko?)

Nema ovdje Srba Radosava, već ga kažu u Vidinu gradu. (: Nema ovdje Srba Radosava, već kažu, da je u Vidinu gradu)

Akuzativ logičkoga subjekta stoji obično uz bezlične glagole boljeti, svrbjeti, zepsti, mrziti, tištati, žuljiti, probadati, uz oblike glagola biti s imenicama strah, sram, sramota, stid, briga, volja, želja, uz glagole stati, stajati, kad znače „vrijediti“, uz glagol stati s imenicom vika, piska, cika, jauk, smijeh:

Boli me grlo.

Alʼ junaka zaboljelo bješe.

Svrbe ga leđa.

I od gušterice ga je strah.

Nek radi, što ga je volja.

Čovjeka je stid o tome govoriti.

Njega mora svagda skuplje stajati.

Koliko te stoji ovaj vinograd?

Stade ga vika, stade cika ludoga Jovana.

Bojim se zore, strah me njene spletke, cvrkuta ptica, jutra zagonetke, umirem, kad se bude prvi pijetli. (Krkl.)

Akuzativ mjere ili cijene u adverbalnoj upotrebi dolazi uz glagole, koji znače mjeru ili cijenu (vrijediti, težiti, mjeriti, stajati, cijeniti, valjati), a i uz neke druge glagole, ako se njima određuje vrijednost ili mjera nečega (dati, uzeti):

Ova građa vrijedi silne novce.

Ta ga je knjiga stajala velike novce.

Ovaj maslac teži jednu oku.

Dvije puške male, što valjaju stotinu dukata.

Daj mi, Mare, dva dukata vina.

Dukat uze hljeba bijeloga, drugi dukat vina i rakije, treći dukat svake đakonije.

U adnominalnoj upotrebi dolazi akuzativ mjere uz pridjeve, koji znače kakvu mjeru (težak, širok, visok, dugačak, debeo):67

Ovaj je spomenik težak dvije metričke cente.

Kopajte mi raku dva koplja široku.

Ova je daska tri prsta debela.

Vozili smo se obalom dugom pet kilometara.

Taj je kamen jedan aršin širok i jedan pedalj debeo.

Akuzativ vremena kazuje, kada ili za koliko vremena što biva; uza nj uvijek stoji atribut ili gen. pl. imenice, koja se mjeri. Akuzativ vremena ustvari je podvrsta akuzativa mjere, odgovara na pitanje kada? ili kako dugo?:

Ovu noć ne uhvatiše ništa.

Svako ga je jutro obilazila.

Jedno veče pojave se nad Zagrebom avioni.

Čitav smo dan okopavali vinograd.

Nije prošlo ni nedjelju dana.

Bolje je biti pijevac jedan dan nego kokoš mjesec dana.

Janko se liječio godinu dana.

Ja ću ostati kod stoke svu noć.

Bilješka. Neke su se imenice, kojima se često izriče vrijeme ili mjera (nedjelja, mjesec, godina, stotina, tisuća, hiljada), ukočile u akuzativnom obliku, pa se taj oblik s atributnim genitivom upotrebljava često i mjesto drugih padeža. Zovemo ga ukočenim akuzativom:

Nije prošlo ni nedjelju dana.

Osta mrtvih hiljadu Turaka.

Polovinu nestalo mu društva.

Cijena mu je stotinu dukata.

Akuzativ je ovdje upravo logički subjekt, mjesto kojega može stajati i gramatički subjekt:

Nije prošla ni nedjelja dana.

Osta mrtvih hiljada Turaka.

Nestala mu polovina društva.

Predikatni akuzativ dolazi u konstrukciji dvaju akuzativa, od kojih je jedan akuzativ bližeg objekta, a drugi predikatni akuzativ. Mjesto predikatnog akuzativa može doći predikatni instrumental ili prijedlog za s akuzativom. Dolazi do konstrukcije ovakvih dvaju akuzativa obično uz glagole nepotpuna smisla (činiti, držati, postaviti, zvati, uzimati, naći...):

Srebrno sedlo ne čini konja dobra.

Kad me globiše, kriva me nađoše.

Ne držah sebe dostojna, da ti dođem.

Postavih te oca (: ocem, za oca) mnogim narodima.

Pripomena. Od ove konstrukcije dvaju akuzativa valja razlikovati dva akuzativa (od kojih je jedan akuzativ lica, a drugi akuzativ stvari) uz glagole učiti, pitati, moliti:

Učitelj je naučio svoje učenike neke nove molitve.

Ja ću vas upitati samo jednu riječ.

Samo to vas molim.

Uz pridjev dužan i uz oblike voliji, najvoliji (u narod. jeziku) dolazi do adnominalne upotrebe akuzativa:

Oni su mi dužni odgovor.

Dužni su nam zahvalnost.

Voliji sam brata za krvnika nego tuđina za gospodara.

Ja bih đerdan najvolila.

Pripomena. Ovi pridjevi stoje mjesto glagola dugovati, voljeti.

Bilješka. Akuzativ dolazi i uz uzvik na (uz koji valja pomišljati imperativ uzmi):

Na ti sablju, dragi gospodaru.

Akuzativi zamjenica sred. roda (što, to, ništa, nešto) uzimaju se kadšto mjesto prijedloških izraza:

Bojao se, da za ovu ludu i njega što (= u čemu) ne okrive.

To (= u tome) je Bogdan seju poslušao.

Ti se nešto (= zbog nečega) srdiš na mene.

Ništa (= ni za što) te nisam pitao.

Ja ću ih svašta (= u svačemu) slušati.

Pripomena. Zamjenica što? može imati značenje „zašto?, čemu?“:

Što (= zašto) popuješ, kad pop nisi?

Što (= čemu) će naše roblje robovati?

Akuzativ s prijedlozima. Velik se broj prijedloga slaže u našem jeziku s akuzativom: kroz, niz, ob, uz, mimo, na, po, među, nad, pod, pred, u, za; vrlo rijetko dolaze uz akuzativ i prijedlozi: do, iz, od, oko, poslije, preko, prema, s:

Doći ćemo do koji dan.

Svako puce od litru zlata.

Otegnuo nam se ovaj put oko čitav sat hoda.

Ovo je čudnovata gora, što preko dan sijeva, a po noći gori.

Već on gleda s onu stranu Save.

Pripomena. Posebno treba naglasiti, da se prijedlog mimo u jednom dijelu štokavskih govora slaže s akuzativom, a u drugom – s genitivom:

Postao je nevaljao mimo sve ostale ljude : Sinoć sam ti prošō mimo dvora tvoga : Robi, pali sela i varoši do Kosova i mimo Kosova.

Bilješka. Svi se prijedlozi slažu s akuzativom, kad uz njih stoje brojevi dva, oba, tri, četiri, ako se ne dekliniraju:

Zapita ih kod one dvije žene.

Dođoše ljudi iz oba sela.

Ode u vojsku sa svoja četiri sina.

Prijedloški izričaji s akuzativom služe u većini kao adverbne oznake, pa tako imamo više od dvadeset akuzativnih adverbnih oznaka. Tim se oznakama može izraziti mjesto (Doći će sunce i pred naša vrata), vrijeme (Obnoć ide, a obdan počiva – Maž.),68 način (Na silu oženila sina), uzrok (Konj se kroz dlaku ne hvali, nego kroz brzinu), dioba (Naše se narodne pjesme dijele na junačke i ženske), mjera (Ukopajte mene za sablju duboko), namjena (Ako laže, laž mu na poštenje), doticanje (Objesio je pušku o klin), istodobnost (Uz kriva čovjeka propadne često i prav), jednačenje (Jede za šestoricu), korist, šteta (Za mene će biti dobro, a za tebe zlo), nadvisivanje (Nema krvnika nad poturčenjaka), odjelitost (Svatko radi sam za sebe), označivanje (On sakupi po izbor svatove), sredstvo (Prede svilu na zlatno vreteno), svrha (Pođosmo u Dubrovnik po so), popratna okolnost (Seja bratu kroz plač odgovara), zamjena (Podmetnuli mu čavku pod goluba) i t. d.

Akuzativ s prijedlogom može biti i dopuna glagolu (Carevi se otimlju o carstvo), imenici (sud za rakiju, kaca za kupus) ili pridjevu (slijep na jedno oko, lakom na dukate, to je važno za književni jezik).

Instrumental

Instrumental je zavisan padež, u kojem stoji nominalni pojam kao pratilac radnje, t. j. njime se ističe, da se glagolska radnja vrši u pratnji nominalnoga pojma. Ta je pratnja rijetko lična, osobna:

On govori sobom.

a većinom je predmetna, sredstvena, instrumentalna:

Jednu vojsku buzdovanom bije, drugu vojsku britkom sabljom siječe.

pa je po tome instrumental i dobio svoje ime. Instrumental je najčešće u adverbalnoj upotrebi, a znatno rjeđe u adnominalnoj.

Instrumental bez prijedloga. Instrumentalom sredstva ili oruđa kazuje se sredstvo ili oruđe, kojim se vrši glagolska radnja (pritom sredstvo može biti u konkretnom ili u apstraktnom smislu):

Kliještima mu je povadio zube.

Svijećom mu je krila zapalila.

Pa ga sluge rujnim vinom služe.

Pišem zadaću olovkom.

Putujemo brodom.

Zavolio ga je svim srcem svojim i dušom svojom.

Ali oni ne klonuše duhom.

Neki su glupi, a drugi mudri, jednom riječju – neki su prosvijećeni, a drugi divlji.

Bijeda svojim rukama dotiče se svega:
bijeda svira glazbalom i nosi crvene frakove,
servira divljač, gljive i skupocjene morske rakove,
i žedna rastače pivo i ogromne vinske akove. (Krl.)

Pripomena. Instrumental sredstva nikako ne treba miješati sa socijativnim instrumentalom:

Odvezoše se brodom i vlakom : I tada majka otiđe sa svojim sinovima.

Bilješka. Sličan je instrumental građe ili materije, kojim se izriče građa, od koje je što učinjeno ili kojom je nešto napunjeno:

Napuniše sudove vodom.

Zatrpajte jamu kamenjem.

Instrumental daljega objekta dolazi uz neprelazne i refleksivne glagole, ali i uz prelazne glagole, koji pored bližega objekta u akuzativu imaju i dalji objekt u instrumentalu:

Napoleon je vladao i našim primorskim krajevima.

Ovi trgovci trguju svinjama.

Ni luk jeo ni lukom vonjao.

Čim mirišu njedra tvoja: ili smiljem ilʼ bosiljem ili dušom djevojačkom?

Bog se brine sirotama.

Oženi se sirotnom djevojkom.

Brat se kune svim, što mu je sveto.

Mi ćemo ga oženiti tankom Podunavkom.

Instrumental načina i popratnih okolnosti kazuje način, na koji se vrši glagolska radnja, ili popratne okolnosti, koje prate vršenje glagolske radnje:

Šaptom Bosna pogibe.

Šaptom zbori sirotinja.

Redom rđa po dužini hoda.

Skakavci dolijeću jatima iz Azije.

Kiša pada kapljicama pa napada lokvicama.

Prodaju sir centama, a maslo kačicama.

Bilješka 1. Neke su se imenice ukočile u instrumentalu i postale prilozi načina:

Kradom do nje dođe.

Ode krišom.

Tajom idu kroz Korita ravna.

Otvorena vrata širom.

Sve je dupkom pu stoljeća no.

Bilješka 2. Amo pripadaju i instrumentali imenica od istoga korijena s glagolom – to je t. zv. tautološki instrumental:

Vikom viče po gori zelenoj.

Oni bježe bijegom bez obzira.

Tonom tone, tonući besjedi.

Usnuo je snom pravednika.

Bilješka 3. Instrumental načina više puta se približuje po značenju instrumentalu sredstva, pa je samo stvar shvaćanja ili ukusa, da li ćemo takav instrumental proglasiti instrumentalom sredstva ili instrumentalom načina:

Zavolio ga je svim srcem svojim i svom dušom svojom.

Krv je tekla potocima.

Razbolio se bolom bez bolesti.

Instrumental mjesta ili prostora odgovara najčešće na pitanje kuda?:

Prosto zrakom ptica leti, prosto gorom zvijer prolazi.

Tri djevojke cvijeće posijale: brdom smilje, a dolom bosilje.

Dunavom plovi lađa lagana.

Netko pjeva drumom širokijem.

Alʼ je teško morem putovati.

Crnom zemljom preoranom razlile se vode sjajne.

A oblaci nebom plove u tišine veličajne. (Vidr.)

Instrumentalom vremena izriče se vrijeme, u kojem se vrši glagolska radnja. Ovakav instrumental upotrebljava se samo od imenica, koje same po sebi znače vrijeme (zora, jutro, dan, veče, noć, blagdan, praznik, nedjelja); on stoji bez atributa i odgovara na pitanje kada?:

Zorom prijeđosmo preko Kupe.

Ona će je zorom okupati.

Danju leže, a noću putuju.

Nedjeljom se odmaramo.

Časom vedro, a časom oblačno.

Sve me kori jutrom i večerom.

(Op. Gen. i akuz. vremena potreban je i atribut!)

Pripomena. Nije dobro graditi instrumental vremena od imenica, koje ne znače vrijeme (početak, svršetak, konac, kraj, polovina, sredina, tok), pa treba reći: u početku ili na početku mjeseca, u toku godine, u polovini zime, na svršetku godine. Isto tako nije dobro uz instrumental vremena upotrebljavati atribut, pa treba reći: Svaki te dan čekamo, a ne možda: Svakim te danom čekamo.

Bilješka. Instrumental vremena od imenica dan, godina, vijek, stoljeće u pl. označuje, da se neka radnja dugo izvršavala:

Ima krajeva, kud godinama ne pada kiša.

Naš se narod vjekovima odupirao tuđem ropstvu.

Maretić je u Savjetniku odbacivao ove upotrebe, ali ih je kasnije priznao u Gramatici.

Instrumentalom svojstva ili poređenja kazuje se svojstvo nečega ili se njime nešto s nečim uspoređuje. Može se uvijek zamijeniti izričajem s veznikom kao:

Svaka je dobra djevom, no da je vidimo nevom.

Dobitnikom da te vidim.

Tko se puletom okoti, magaretom krepa.

Neka bih konjem u goru utekla.

Predikatni instrumental dolazi kao dio predikatske sintagme uz glagole nepotpuna značenja (biti, činiti se, učiniti se, otvoriti se, graditi se), uz koje može doći i konstrukcija dvaju nominativa (nominativ uz te glagole dolazi obično onda, kad se izriče stalno stanje, a instrumental, kad se izriče privremeno stanje nečega):

Lasno je pokraj čaša junakom biti.

Car ti bijah, dok djevojkom bijah.

Tko se ovcom učini, kurjaci ga izjedu.

Predikatni instrumental dolazi i uz neke druge glagole (činiti, držati, postaviti, zvati, uzimati), uz koje dolazi bliži objekt u akuzativu i predikatni instrumental (mjesto njega može se upotrebiti predikatni akuzativ ili prijedlog za s akuzativom):

Učini ga družba starješinom.

Tuđu majku majkom zoveš, tuđeg oca ocem zoveš.

Tko je mene postavio sudijom nad vama?

Opaska. Predikatni instrumental pripada među slavenske novotvorine.

Instrumentalom uzroka izriče se uzrok neke radnje:

Smrću muža svojega obudovi već za godinu dana.

Dvori moji, ognjem sagorjeli!

To se sve desilo nevještinom pisarevom.

Mati se obično mnogim sinovima hvali.

Svemu mi je rodu omiljela, mome bratu dvorbom i ugodbom.

Opaska. U našem jeziku ovaj je instrumental razmjerno rijedak (a u drugim slavenskim jezicima vrlo je čest).

Instrumental vršioca radnje upotrebljava se uz pasivne glagolske oblike:

Stiješnjeni su vragom i đavolom.

Ovo su granice Bogom postavljene.

Bit će pomognut samijem Bogom.

Pripomena. Instrumental vršioca radnje ustvari je podvrsta instrumentala sredstva (samo što je ovdje nominalni pojam lice, a ne stvar). Premda je proširen u drugim slavenskim jezicima, naš ga se jezik kloni što je više moguće. Zamjenjujemo ga prijedloškim izričajem; a duhu našeg jezika najviše odgovara aktivni oblik rečenica, gdje je samim tim izbjegnut instrumental vršioca radnje. Nije stoga dobro: Petrograd je osnovan Petrom Velikim, nego: Petrograd je osnovan od Petra Velikoga, a još bolje: Petrograd je osnovao Petar Veliki.

Uz komparativ i uz riječi poređenja dolazi t. zv. instrumental mjere, kojim se izriče, čime neko biće ili stvar nadmašuje drugo biće ili stvar:

Viši je stasom od svih ljudi.

Sve je kolo glavom nadvisila.

Ona ih nadmašuje mudrošću.

Pripomena. Takav je i arhaični izričaj čim – tim, koji se danas u književnom jeziku zamjenjuje izričajem što – to, pa nije dobro: Čim više pritisneš, tim jače skače, Čim prije, tim bolje, nego valja reći: Što više pritisneš, to jače skače, Što prije, to bolje.

U adnominalnoj upotrebi javlja se instrumental obzira i instrumental oznake. Instrumentalom obzira dopunjuje se imenica ili pridjev i ističe sadržaj imenice ili pridjeva s obzirom na ono, što nominalni pojam u instrumentalu znači:

Blago siromašnima duhom, jer je njihovo kraljevstvo nebesko.

Ako je i malen tijelom, ali je velik duhom.

A bijaše Abraham vrlo bogat stokom.

Junak duhom.

Instrumentalom oznake jednom se imenicom pobliže označuje druga imenica:

Julio Clovio bio je rodom Hrvat.

Svi su starinom Bošnjaci.

Pred nas stupi dječak imenom Marko.

On je moj Bogom pobratim.

Ona mu je Bogom posestrima.

Bilješka. I uz zamjenički pridjev sam dolazi instrumental oznake:

Gdje je ona sama sobom pala, ondje raste smilje i kovilje.

Instrumental s prijedlozima. S instrumentalom se slaže manji broj prijedloga: među, nad, pod, pred, s, za.

Pripomena. Treba upamtiti, da prijedlog s dolazi u izricanju društva ili popratnih okolnosti:

Bolje je s mudrim plakati nego s ludim pjevati.

Teško šuši s vukom ratujući.

Saslušao sam vas s neobičnom pažnjom.

Pozdravismo ga sa željom za najbolji uspjeh.

S pomoću njegova topa uzet je Požarevac.

S obzirom na to...

S pogledom na to...

Instrumentalom s prijedlozima izriču se mnoge adverbne oznake, koje znače mjesto (Dva su bora naporedo rasla, među njima tankovrha jela), vrijeme (Ne pijte vodu pred jelom), način (Želio je umrijeti s mirom), društvo (Jedva kraj s krajem sastavlja), nadvisivanje (Ta od Šarca boljeg konja nema, nitʼ nada mnom boljega junaka), podložnost (Naši su narodi dugo vremena živjeli pod stranim gospodstvom), popratne okolnosti (Partizani su se borili protiv okupatora s neiskazanim oduševljenjem), slijeđenje (Za njim idu mladi Kotorani), raskidanje (Ako si me s konjem rastavio, sa sabljom me rastavio nisi) i t. d.

Instrumental s prijedlogom može biti i dopuna glagolu (Sad se s tobom djeca podruguju), imenici (Obuze je žalost za dragim) ili pridjevu (Žalosni bjehu za sinovima svojim i za kćerima svojim).

Lokativ

U suvremenom našem književnom jeziku lokativ ne dolazi više bez prijedloga, premda se nekad upotrebljavao i bez prijedloga označujući pritom mjesto i vrijeme. Lokativi mjesta i vremena bez prijedloga postali su u toku razvoja našega jezika neobični, pa su neki od njih počeli vršiti ulogu priloga mjesta i vremena (gore, dolje, zimi, ljeti, lani, onomadne, polunoći), a neki su postali čak prijedlozi (vrhu, među).

Pripomena. U narodnoj poeziji još ćemo susresti stari lokativ bez prijedloga:

Te mi vezi polunoći, snaho, polunoći kao i u podne.

Pa boj biju i dnevi i noći.

S lokativom se slažu prijedlozi: na, o, po, pri, prema, u. Oni s nominalnim pojmovima čine adverbne oznake, koje znače mjesto (Na mlađima svijet ostaje), vrijeme (Ždral putuje k toplom jugu u jeseni, a meni je put sjevera – Vraz), način (Da sʼ u zdravlju opet sastanemo), dopuštanje (I pri najboljoj volji ne mogu vam izići u susret), doticanje (Novo sito o klinu visi), popratne okolnosti (Pošli su na put o svojem trošku), sredstvo (Dragi dragoj po zvijezdi poruči) i t. d.

Lokativ s prijedlogom može biti i dopuna glagolu (Ja sve radim, a ti mi ni u čemu ne pomažeš), imenici (U njegovu je srcu bilo malo ljubavi prema narodu) ili pridjevu (Nitko ne može biti u svemu sretan).

Bilješka. Nikako ne valja upotrebljavati prijedlog po mjesto prijedloga o (treba reći: Raspravljat ćemo o ovom pitanju, a ne možda: Raspravljat ćemo po ovom pitanju) ili mjesto prijedloga od (stoga treba reći: Izrabljivanje čovjeka od čovjeka, a ne možda: Izrabljivanje čovjeka po čovjeku).