2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Lom teksta, prozodij, inačice, redoslijed riječi, arhaizme, neologozme i sl. smatram, kako ste rekli, dijelom vlastite kreacije i tu inzistiram na autorstvu. U svemu ostalom dopuštam lekturu i vrlo rado surađujem s lektorom.
Uglavnom imam loša iskustva s lekturom mojih tekstova. Srećom, urednici kod kojih objavljujem pretežno rade minimalnu lekturu ili procijene da nije potrebna.
Pjesničko ili prozno izražavanje, s osebujnim pravopisnom i stilskom organizacijom teksta, svjedoči o autoru i vremenu u kojem autor živi, dakle nedjeljiv je dio autorove osobnosti. Lektori uglavnom nemaju puno posla s mojim tekstovima. Spremna sam saslušati uredničko mišljenje drukčije od mojeg mišljenja. Spremna sam ga i prihvatiti, što ovisi o uvjerljivosti argumentacije.
Moj je način pisanja samo moj. Sličan mnogima i od mnogih različit, uvijek samo moj. Ako nikome drugom i nije prepoznatljiv, meni jest. A što se tiče lekture – budući da mi se novinarski rad posljednjih godina sveo na kolumnistiku, redovito ljubazno zamolim uredništvo da mi se takvi rukopisi ne diraju. I pogrešne teze i pogreške u jeziku – sve to treba ići samo na moj konto, jer ja sam jedini potpisnik. To nema nikakve veze s mojim odnosom prema važnom poslu i časnoj profesiji lektora; na kraju krajeva, za onu moju „inherentnu gramatiku” najzaslužnije je – uz, naravno, knjige i profesore – dvoje vrsnih novinskih lektora koji su mi filigranski orali po tekstićima prije tridesetak godina, na mojim novinarskim počecima: Zorka Horvatić i Milan Ivkošić. Da, taj Milan Ivkošić.
S književnim tekstovima stvari stoje drugačije: silno mi je važno da ih (i) lektor pregleda. Ako ni radi čega drugog, onda barem zato da još jedan par očiju pomno pročita sve te riječi. Interakcija s lektorima (preciznije – lektoricama, jer samo mi je na jednom rukopisu radio muškarac) silno mi je važna i nimalo je se ne libim, dapače. A na interakciju s urednikom ne trebam više trošiti riječi, dovoljno sam ih već i izgovorio i napisao o tome koliko mi je, dok pišem, važna redovita komunikacija s Krunom Lokotarom.
Za sve moje tekstove nužna je korektura (zbog mnogih tipfelera i eventualnih pravopisnih pogrešaka) i ozbiljno uredničko čitanje (jer mi se potkradaju grube greške). Katkad mi se dogodi da nazivam urednike nakon što sam poslao tekst i molim ih da izbrišu neku strahotu. S prvom knjigom imao sam vrlo loše iskustvo – urednik je na svoju ruku promijenio zareze i to mi je bilo jezivo; bio sam toliko konsterniran da se čovjek smeo – čini se da uopće nije razmišljao o tome. Za sve sam buduće knjige zamolio povjerljivu osobu da ih pročita prije mene i sâm unio sve ispravke. Mislim da bih bio manje osjetljiv na promjenu riječi nego na promjenu interpunkcije.
Čini mi se da nema mnogo autor/ic/a koji su se izborili za potpuno oslobađanje svojega teksta od lekture. Prema tom položaju izloženosti tuđim intervencijama imam krajnje ambivalentan i vjerojatno sasvim stereotipan stav: svatko želi biti spašen od vlastitih neugodnih propusta (kojih, što je najgore, najčešće uopće nije svjestan), ujedno zadržavajući pravo na odbijanje izmjene određenih rješenja u rukopisu jer ih, unatoč njihovoj „nepravilnosti”, intuitivno doživljava kao jedina moguća. Možda je, doduše, takva nedosljednost „prirodna” pozicija pisanja; možda bi popuštanje jednom od tih impulsa ugrozilo tekst više od ovakve labilne, umjetno uspostavljene ravnoteže.
Na nekim sam tekstovima (Drenju, primjerice) surađivao s lektorima vrlo intenzivno i time je rukopis višestruko profitirao, a promijenio se i moj osjećaj za pisanje: otvorile su se nove razine odgovornosti prema tekstu, nove perspektive kontrole napisanoga, razvila se još jača potreba za tehničkim brušenjem i doradom posljednjih verzija; svakako se promijenila svijest o tomu što sve treba odmjeriti kao neku vrstu estetske odluke. Međutim, radeći na nekim drugim tekstovima (Viljevu i Policijskom satu), primijetio sam – možda i zato što sam mnogo toga počeo uračunavati već u proces pisanja – da sam sve osjetljiviji prema tuđim sugestijama, da moj otpor raste („unutarnji” otpor, stav u onom zamišljenom dijalogu s lektorom-policajcem kakav se na kraju, naravno, ipak ne bi dogodio). Gotovo ništa u mojim tekstovima ne čini mi se „pisanim u kamenu”: imam dojam da se detalji mogu mijenjati, da integritet teksta ne ovisi o ovoj ili onoj mikrovarijaciji; međutim, teško se nosim s idejom da bi te promjene mogle biti automatske, definirane skupom pravila posve izvanjskim tekstu, gdje će se estetski kriterij povući pred onim što je „preporučeno”, uvriježeno, trenutna praksa. Jednom kad tekst postigne određenu dinamiku u svojem ritmu, izboru riječi, ponavljanjima i prazninama, svaka promjena koja narušava njegov materijalni oblik ipak postaje rizičnom. Tako i priručnici ili savjetnici neizbježno dolaze na red tek na kraju; koristim ih kako bih unaprijed, koliko je to moguće, zaštitio tekst od tuđih intervencija. Pisanje je moguće tek uz svojevrsno parcijalno sljepilo: dok sam u njegovoj vlasti, alarm se nikada ne oglašava zbog gramatičke ili leksičke „greške”, nego samo zbog kršenja posve nejasnog sustava pravila tvorenog od nekakvog osjećaja za ritam i oblik. Tek kad uđem u posljednje čišćenje teksta prije predaje na lekturu, ili kad sam u procesu usvajanja i uvažavanja lektorskih primjedbi, priručnici pomažu kako se nešto „pogrešno” ne bi zamijenilo nečim jednako „pogrešnim”.
Pretpostavljam da svatko tko piše barem na trenutke osjeća nelagodu tog pregovaranja između vlastitog „osjećaja jezika” (uvijek usko prepletenog s nekom vrstom idiomatskoga koje tendira „nepismenosti”) i onoga što se u tom trenutku smatra „standardom”, pravilom, dominantnom lektorskom praksom. Na nekoj razini, to je valjda bezizlazan sukob između očuvanja iluzornoga „vlastitog traga” u jeziku i instancija koje funkcioniraju kao agensi jednako iluzornog sustava, nečega što želi ujednačiti profil svih tekstova i stilski ih potpuno depersonalizirati. Osjećam se kao potpuni laik u tim pregovorima, najčešće nesposoban teorijski objasniti svoje izbore ili se boriti za neka atipična rješenja, i tu padaju obrane, vraćamo se u onu komičnu situaciju narcista pred uniformiranom osobom, a tu je vrlo teško zadržati objektivnost...
No znam kakav stav imam prema svakom tuđem tekstu: uvijek bih radije, danas ili za pedeset godina, čitao tekst koji ima tragove tipografskih, leksičkih, sintaktičkih anomalija samog autora, „nepravilnosti” koje se ponekad protežu kroz cijeli opus i postaju dijelovima „rukopisa”, „stila”, onoga što je najteže razviti i oponašati (pada mi na pamet Bora Ćosić), nego tekst koji je posve ispeglan i ispražnjen kako bi udovoljio zahtjevima jezičnoga kodeksa trenutka, nečega što će, uostalom, u određenom roku neizbježno i samo postati nezgrapan, prepoznatljiv „rukopis” jednog vremena, specifičan stilski izbor nečega bezimenog.
Da, smatram tako. Ne surađujem, niti reagiram, osim ako se tko upustio intervenirati a da nije treba(l)o. To se rijetko događalo.
Kad moj način pisanja, bar na osobnoj razini, ne bi bio i dio moje istinske kreacije, držim da bi takvo pisanje bilo suvišno. Pisanje je znak objave Riječi, dakle znak objave naše ljudske slike na Božju sliku i priliku. Počam od slova, preko rečenica, do konačno napisanog teksta, to je tijelo našeg duha i duše. Svaki put, u slučaju kod svakog umjetničkog teksta, u pitanju je jedinstvena kreacija. Ovdje bih po sjećanju parafrazirao jednu vrlo kratku pjesmu Leonarda Cohena, u kojoj pjesnik zahvaljujući Bogu na svemu stvorenome na svijetu, tom istom Bogu „poručuje” kako mu je ipak ostavljena mogućnost da napiše upravo tu pjesmu, u kojoj govori kako s tom kreacijom nema nitko drugi ništa osim njega sama.
Glede „pravopisne organizacije” ponekad opsesivno pazim da se u istoj rečenici ne pojavi riječ već prethodno kazana u toj rečenici, a često ni u rečenicama koje slijede, iako je to u praksi apsolutno nemoguće provesti, jer od Homera do danas nema toga pisca koji je uspio u svom pisanju upotrijebiti sve riječi svoga jezika. Nitko ne posjeduje sav alat. To znači da za ponovljenu riječ tražim zamjenu, sinonim, ali opet takvu riječ koja je po morfološkim, semantičkim i drugim vrijednostima na razini prve, zamijenjene, pa ću zato radije posegnuti i za primjerenijom tuđicom nego li se upustiti u dosadno ponavljanje riječi hrvatskog jezika na kojem pišem. Isto je i u slučaju sintakse, tijeka riječi, njihova protoka, kompozicije i konteksta, njihova slaganja po boji, tonovima, jačini zvuka, ritmu, uopće kako stvoriti vidljivu, prepoznatljivu a novu sliku i simfoniju jezika. Ovdje možemo postaviti i pitanje postojanja dvije vrste riječi, riječi duha, daha, dakle riječi koje osjećamo ali koje poput snova ne umijemo rastumačiti, i riječi koje nam čine sve jasnim i vidljivim što osjećamo i živimo.
I konačno, što s lekturom u takvim prilikama, držim je mogućom dok lektor i sam ulazi u kreaciju teksta, dok ga ne jede njegovo tkivo poput kakve crvotočne bube. U posljednje doba iz tih razloga surađujem isključivo s lektorima koji znaju moj način razmišljanja i pisanja, moj stil i rečenični smisao, sintaksu, tj. kako slažem rečenične dijelove, koji prate fonologiju i leksikografiju, a ne tek tipfelere, sastavljeno ili rastavljeno pisanje riječi, i slično. Nažalost, danas je malo takvih lektora, većina izdavača ih i nema na popisu svojih suradnika, kao što im uredničke poslove često obavljaju sami autori u suradnji s nekom osobom koja je više upućena u tržište nego li u knjigu.
Na razini stila da, ali u to ne ubrajam pravopisne pogreške. Dopuštam lekturu, ali na način da se oko svake izmjene konzultiramo.
Da, smatram da kreacija zahvaća i u pravopisnu organizaciju teksta. Zato mi je važno imati uvid u lektorske i uredničke izmjene ili prijedloge koje većinom uvažim, ali ne onda kad smatram da se ispravljanjem gubi željeni smjer ili okus teksta.
Iako zagovaram autorovu autonomiju u organizaciji autorskog teksta, držim da je suradnja i fleksibilnost u toj suradnji s lektorom i urednikom vrlo važna u procesu finalizacije teksta.
Način pisanja je samo forma napisanog, ali pisanje – ili barem pisanje kao kreacija – i jest sklad forme i sadržaja, organiziran tekst, pa je i pravopisna organizacija jedan od njegovih važnijih sastavnih dijelova. Osobno, ne dopuštam lekturu svojih tekstova već gotovo dvadeset godina, još otkako su mi lektori u Globusu sustavno i uporno, sve po novom hrvatskom tečaju, mijenjali „hiljadu” u „tisuću”, „historiju” u „povijest”, a psovke u točkice. Sve otada jebenih sam hiljadu puta napisao jebenu „historiju”, opsesivno takve, prezrene i zabranjene riječi spašavajući od hrvožednih lektora i čuvajući ih u hrvatskom jeziku. Istina, cijena odricanja od lekture ponekad nije malena – bilo je baš neugodnih grešaka, tipfelera i lapsusa: jednom je, recimo, cijeli jedan tuđi tekst greškom objavljen kao moj, jer su nesretni lektori mislili da je opet riječ o nekakvoj mojoj metatekstualnoj zajebanciji, pa se bojali pitati – ali bolje i to nego moj tekst na točnom, čednom i kljastom hrvatskom.
Premda sam duboko emotivno i kreativno vezan uz vlastiti tekst i premda smatram da su način pisanja i pravopisna organizacija teksta temeljna odrednica u sagledavanju autorove orginalnosti, smatram da moja izričajnost nije „sveta krava” te je s tog aspekta svaka lektorova ili urednikova intervencija u samom tekstu dobrodošla kao pozitivno otklanjanje mogućih nedoumica što bi remetile jasnoću i zbunjivale potencijalnog čitača.
Da, smatram svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim dijelom, hajde – recimo, kreacije, ali ne da dopuštam lekturu, nego volim i tražim aktivnu i živu suradnju s lektorom/lektoricom i urednikom. Po nekim se pitanjima složimo, po nekima ne. U principu i lektori i urednici neznatno interveniraju u konačnu verziju mog teksta. Najbolju suradnju imala sam s lektoricama Nanom Moferdin i Zorom Radić. Obje su jezički unconstricted, odnosno nesputane, oslobođene imperativa politički nametnutih i ideološki obojenih lingvističkih pravila, maštovite su i kreativno „neposlušne”. Zajednički smo ponekad dolazile do sjajnih rješenja koja su u okruženju krutih, restriktivnih jezičnih pravila i normi djelovala veselo i subverzivno. Ne volim kada mi lektori nametnu rješenje koje nije logički utemeljeno, u kojem se naslućuje „poslušnost”, priklanjanje dubioznoj, novokomponiranoj „normi” i možda – strah.
Fleksibilan sam i kooperativan kad je riječ o pravopisnim sugestijama drugih ljudi, prije svega lektora i urednika, odnosno ne smatram da pravopisno korigiranje nekih elemenata u tekstu ugrožava vrijednost teksta ili da ga kvari na bilo kojoj razini.
Kao i mnogi, praktički svi pjesnici/pjesnikinje danas, morao sam pristati na svojevrsnu profesionalnu šizofreniju u svojoj jezičnoj praksi i proizvodnji teksta i stoga se podrazumijeva da tekstove koje nisam pisao s namjerom da budu poezija trebam na ovaj ili onaj način prepustiti izvanjskim intervencijama. Iskustvo s tim intervencijama bilo je i još je uvijek šaroliko, od malne divljački proizvoljnog paranja i prekrajanja prijevodnog i katkad komentatorskog-esejističkog teksta od strane bezličnog i praktički svemoćnog „lektora” do benevolentnih sugestija i naputaka s te instance, koja i dalje po definiciji zadržava ili prisvaja poziciju moći.
Kao autor koji potpisuje tekstove i kao član HZSU-a u statusu slobodnog umjetnika koji radi na ugovor, po istoj definiciji pripadao sam drugoj strani, morao sam pristati na tu relaciju moći jer u suprotnom ne bih mogao dobiti autorski ugovor niti bi me platili, premda se nadnica u obliku honorara konstantno smanjivala, a taj je rad neprestano obezvređivan. Zanimljivo je i na određeni način očekivano, a ovo govorim bez ironije, da je najmanje izvanjskih intervencija bilo u kritičkim i esejističkim tekstovima koji imaju najnižu tržišnu vrijednost, koji su najslabije plaćeni, pa je stoga logično da ustvari nije bilo intervencija u značenju veće preinake tekstova pisanih kao poezija. Eventualna dublja i intenzivnija suradnja s lektorom i/ili urednikom na knjigama poezije, kritike i eseja koja je najčešće samo djelomično realizirana, možda ovdje nije bitna jer jednostavno ta vrsta suradnje na tekstu ustvari je potpuno nepovezana i strana svakodnevnom poslu i tržištu na kojem jezična praksa i profesionalna proizvodnja teksta postaju izvor osnovnih osobnih prihoda.
Da, smatram da je moj način pisanja, moj autorski idiom, sastavni dio kreacije. Štoviše, smatram ga najvažnijim dijelom rada na tekstu; važnijim i od sadržajno-narativne i od formalno-strukturalne razine, koje jednako tako smatram važnima. Na svim tekstovima usko surađujem i s urednikom i s lektorom. Smatram ih suradnicima bez kojih ne bih mogao dovršiti proces radna na knjizi. Pomažu mi jasnije percipirati sve zamke koje jezik postavlja pred nekoga tko ga je odabrao kao medij i alat svoje kreativne discipline. Suradnja s urednikom i lektorom zasnovana je na principu prijedloga, a ne zahtjeva, a tekstu i jeziku pristupa se kao živom organizmu koji buja neprestano probijajući priručničke okvire onog standardom propisanog.
Ne samo da dopuštam lekturu svojih tekstova, nego na njoj inzistiram. Proteklih petnaestak godina moj stalni lektor je Jakov Lovrić i niti jedan tekst ne puštam u tisak prije nego li se s njime konzultiram. Jakov znade da kod komedija volim „nježniju” lekturu kako bi dijalog djelovao životnijim, dok kod romana inzistiram na „strožoj” lekturi, a drame i knjige za djecu su negdje između ta dva pristupa.
Prije toga je desetak godina većinu mojih tekstova lektorirala Marilka Krajnović. Dobar lektor je piscu nešto poput savjetnika i ispovjednika. Sportaši imaju trenere, glumci redatelje, a pisci lektore, kao svojevrsne pomagače, svojevrsno ogledalo u kojem ćemo provjeriti kako izgleda naš tekst.
Poštujem lekturu i redakturu, teško je naći kvalitetne ljude u toj struci, posebice u današnje vrijeme. Radio sam kao lektor i redaktor po novinama, dobro znam da je vrstan lektor velika rijetkost i da upravo on/a može stvoriti pisca, ne samo stilistički već, često naprosto gramatički. Ljudi bi se iznenadili kad bi zapravo znali koliko su neki od tzv. velikih pisaca zapravo bili, ili jesu, polupismeni ili čak nepismeni. Dakle dobra lektorica i lektor, često će bivati autorima u sjeni. Na Zapadu je to normalno, tako da se tu ne zna tko zapravo pije, tko plaća račun. Ja sam pak od onih pisaca starije garde kojima uglavnom treba lovac na neizbježne tipfelere, manje lektor u uobičajenom smislu. A najmanje redaktor. Lektor i redaktor morali bi biti prije svega ljudi eruditskog znanja i širine, ne samo lingvistički govoreći, nego uopće. Takvih je ljudi nekad bilo po dnevnim novinama kakva je, primjerice, bila moja matična kuća tj. kulturna rubrika, zagrebačkog Vjesnika.
Sasvim sigurno dopuštam prepravke, osobito brisanja cijelih rečenica, poglavlja i većih dijelova teksta ukoliko vidim da je to potrebno, ili me netko kome vjerujem na to upozori. Ali u smislu unutarnje organizacije rečenice, određenog slijeda riječi i melodioznosti koji su dio stila, a koji čitaocu sam po sebi nešto sugerira ili govori, tu nisam baš za neke znatnije uplive od strane drugih. Za izmjenu detalja koji neće naškoditi ritmu i stilu sam uvijek, ukoliko vidim da su dobrodošli, a ovo prvo što sam navela, to je već remećenje autorstva, i to se ne bi smjelo činiti, osobito kada je autor definiran u svom stilu i jeziku, jer se tu često radi o drugačijim predstavama literarne kakvoće i vrijednosti – netko može misliti da samo jedna vrst organizacije rečenice ima određene literarne vrijednosti, pa to želi nametnuti drugima, što je naravno kršenje, sužavanje stvaralačkih sloboda. Lekturu tekstova želim obavezno da bude provedena od strane stručne osobe prije tiska i ukoričenja, to je jako važno, jer ja u tom pogledu nisam stručna osoba i ne želim se miješati u taj dio. Ne sjećam se da sam do sada imala potrebu komentirati ili bilo što drugo činiti u vezi lektorova rada na mojim tekstovima, niti su lektori mene nešto imali potrebu pitati, to je češće kada je riječ o prijevodima tekstova, a ovako čini se da se dobro razumijemo.
Ne bih mogla uopćiti ocjenu svog stilskog doprinosa hrvatskoj književnosti. Razlog tomu vjerojatno leži u činjenici da sam se okušala u vrlo različitim stilskim formama: od znanstvene i stručne sve do prozne i poetske. Stilsku čistoću zamisli ponajprije nastojim očuvati u poetskim dionicama. Postoje i dijelovi proznih tekstova u kojima je iznimno važan svaki grafem (tu mislim na roman Az), ali postoje i tekstovi ili dijelovi tekstova koji su u funkciji krovne konstrukcije premda njihova stiliziranost nije presudna. Moja je sklonost posezanju za paratekstualnim dodatcima takva da svojim stilskim sredstvom, između ostalih, vidim i citiranje drugih, a to uvijek znači uvažavanje tuđe kreacije prije svoje vlastite. Dopuštam lektoriranje i uređivanje tekstova uz ugovorni sporazum o suradnji. Rado čujem mišljenje prvih čitatelja, a uređivanje tekstova ne vidim onim što oštećuje autorstvo već autora potiče na još jedno promišljanje i pomaže mu prilagoditi tekst širem krugu čitatelja.
Način pisanja je stil i tu, bez velikih razloga, ne dopuštam intervencije. Pravopis je tehnička stvar i tu su dapače nužne intervencije nekoga tko je dnevno u toj stvari. Tko može pomoći u „prohodnosti” teksta. No, ima i mjesta koja su isključivo stvar stila, autorskog razumijevanja sintakse, njegovih potreba i tu ne dam dirati, čak i kad bi jezični stručnjak tu vidio „jezičnu nepodobnost”. Inače, dakako da dopuštam lekturu, ali, kao što je već iz rečenoga vidljivo, uz konzultacije sa mnom oko tzv. „spornih mjesta”. Suradnja – da. Više očiju više vidi, više ljudi više zna... Najposlije, lektor i urednik su i prvi, i to izvrsni čitatelji. I prvi filter, prvi recepcijski test za svaki tekst.
Naravno, organizacija teksta je stilska komponenta! Bilo je perioda kad sam pisala malim slovom – kao obol modi, pretpostavljam, no vrlo brzo sam odustala. Isto tako, običavala sam koristiti kurziv i velika tiskana slova, da nešto u tekstu istaknem, da privučem čitateljsku pozornost. Danas to rijetkom činim, nastojeći da unutar rečenice istaknem važnost, bez grafičke neujednačenosti. Uvijek dopuštam lekturu, slušam savjete, rado razgovaram s ljudima od struke. Držim da je to u interesu vrsnoće konačnoga teksta, te da nemamo prava zbunjivati i uzrujavati naše čitatelje, iz čiste ekstravagancije.
Moja dugogodišnja lektorica Marinka Botić, koja mi je kod zadnje dvije knjige bila i urednica (uz Roberta Perišića, dugogodišnjeg urednika i prijatelja), jako je važna za moju literaturu. Hoću reći, ona me jako dobro poznaje, odlično se kužimo, kao dva nogometaša koji godinama igraju zajedno pa mogu jedan drugome žmirećki doturiti loptu. Nikada to nije ono klasično lektoriranje (dam ti tekst, lektoriraj pa vrati) već prije svega puno razgovora, do najsitnijih mogućih detalja, da se stvori željeni tekst koji mora biti usklađen na svim razinama.
Mislim da pravopisne greške ne mogu imati alibi u umjetničkoj slobodi. One ostaju pravopisne greške, čak i u stihovnoj organizaciji teksta. Lekturu ne samo da dopuštam nego priželjkujem, jer ne bih bio siguran u vlastiti tekst da je nema. Surađujem s lektorom i urednikom u slučaju da se ne slažem s njihovim intervencijama pa želim da mi nešto ne diraju.
Ništa u pisanju nije stabilno, i ništa nije nezamjenjivo. Problematično je, međutim, olako i pretjerano posezanje za izvan-autorskim autoritetima kao što su rječnici i pravopisi, premda se bez njih ne može. Pisanje i jest proces emancipacije od tih autoriteta, no tome nema kraja, kao ni kraja pisanju, kao ni kraja učenju vlastita jezika. Treba se samo usuditi staviti točku. Lektura je poželjna kao treće oko, kao izvanjšteni autor, neprisutan u tekstu. Lektura je dijalog, a pisanje voli dijalog. Doista sam mnogo naučio od dobrih, strogih lektora, lektora s čvrsto izgrađenim stavom prema jeziku, i suverenom jezičnom kompetencijom. Pritom si, dakako, ostavljam pravo da prihvatim ili ne prihvatim sugestije, nema besprigovornog prihvaćanja.
Pisanje ne smatram Božjim slovom. Sve što sam napisao mogao sam i drugačije reći. Za razliku od brojeva riječi su zamjenjive, ali su i točnije od brojeva. Inače da nije tako, svijet bi ovaj nastao od broja, a ne od riječi. Poštujem urednike i lektore i s njima sam uvijek voljan surađivati. Međutim, moje osnovno pravilo jest: listaj rječnike, a sve što ne znaš o jeziku pitaj moju profesoricu Đurđu Škavić koja je i dr. Bratoljubu Klaiću bila od velike pomoći.
Neki moji tekstovi kao npr. putopisna poema „Jamerika” ili pak zbirka Pijavice za usamljene nisu zahvalni ili su u najmanju ruku izazovni za lekturu zbog naglašene igre riječima i jezicima, pisanjem i izgovorom ili je tekst, primjerice, složen iz već postojećih novinskih citata i to njihovog već tiskanog oblika. Tu su same lektorske intervencije bile minimalne. No, u zbirci priča Sloboština Barbie, lektorska ruka je imala više posla i puno više smisla. U svakom slučaju, mislim da je uvijek dobro da tekst prije objavljivanja pročita netko iznimno osjetljiv na jezik, od toga autor može samo profitirati, a prihvatiti može one sugestije za koje osjeća da njegov ili njezin tekst čine boljim.
U poeziji vjerojatno da, svoj način pisanja i pravopisnu organizaciju teksta smatram dijelom kreacije. Korektura bi trebala biti obavezna i odgovorna (najviše zbog rada na računalu, u kojem se lako dogode i veće pogreške u prepisivanju), lekturu ne bih dozvolio, ali savjetovanje je s dobrim, kompetentnim urednikom dobrodošlo. Na žalost, imamo vrlo malo urednika koji imaju volje i vremena raditi na knjizi zajedno s autorom, što mislim da je šteta (općenito se danas dobiva na kvantiteti, a gubi na profesionalnosti u izdavanju knjiga).
Apsolutno. Temeljnim i nerazlučivim od sadržaja. Sintaktički, morfološki i leksički odabiri uvelike određuju osobnost teksta, daju mu karakter, specifične nijanse, ritmove i melodije. Prije objavljivanja volim čuti zapažanja kompetentne osobe; previdi i propusti lako se događaju, a izvana se bolje vide. No događa se i da ne usvojim stručno mišljenje, ma kako ispravno bilo, nego ustrajem na svojoj naherenosti.
Način pisanja ima drugačiju ulogu i značenje u raznim vrstama tekstova koje produciram. Jedno je filmski ili tv-scenarij, drugo novinarski tekst, treće ono što ubrajam u literaturu. U literaturi se razlikuje prozni tekst od poezije. Razlikuje se i da li je tekst namijenjen za štampanje ili će biti objavljen na blogu. (Za prve nastojim da su što savršeniji, više puta ih pročitam, po mogućnosti ih prije predaje ostavim da odleže; kod drugih nisam toliko savjestan, računam da se sve može naknadno dotjerati, ispraviti, poboljšati, a da će me čitatelji dobronamjerno upozoriti na neku slabost, nejasnoću ili pogrešku.) Volim da prije objavljivanja tekst pogleda netko u koga imam povjerenja: četiri oka više vide nego dva. Isto tako, rado dam tekst na provjeru lektoru u kojeg imam povjerenja. U vrijeme dok sam još pisao pisaćom mašinom, mnogo sam naučio gledajući što su ispravili neki sjajni redaktori i lektori.
Metodologija koju danas koristim kad povjerim knjige izdavačima sastoji se od nekoliko koraka. Bitni koraci su da u nekom trenutku lektor unese svoje primjedbe / intervencije pisalicom na tekstu otisnutom na papiru; nakon toga ja provjerim te zabilješke, unesem one s kojima sam suglasan u elektronsku verziju teksta, te tako ispravljen tekst ide u daljnju obradu, dizajneru, pa u tiskaru. Eventualno sam u kontaktu s lektorom, pa razjasnimo ako naiđe na neke nejasnoće ili iskrsnu neke dvojbe.
Ne dam lektorirati svoje tekstove, ali ne zato što bih mislio da sam nepogrešiv, ili što ne bih poštivao lektorski posao; ùˬpotrebi bavio sam se njime ìˬsām, i znam kako je težak i nezahvalan, a koliko koristan može biti piscu lektoriranoga teksta. Ne, nego zato što svoj tekst s ogromnom, vjerojatno pretjeranom pažnjom jezično cizeliram i u stotinu voda prepiram, pa je ono što na kraju ostane nepotrebno i nemoguće lektorirati, čak ako i ima pokoje pogrešno i ne najsretnije nađeno rješenje. Beskrajno mi je, međutim, važan korektorski posao u borbi protiv tipfelera i sličnih brljotina, koje znaju užasno uneređivati tekst.
Dobar urednik-čitač, redaktor kako se to nekad zvalo, zlata je vrijedan, to je do banalnosti poznato. Nauređivao sam se knjiga u svome vijeku, uređujem ih još i danas, i znam o čemu govorim. Kad se nađe takav, suradnja između njega i autora zna biti svečanost! No, ta se profesija i to umijeće gotovo sasvim izgubilo, i u novinama i u izdavaštvu.
Svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta smatram sastavnim dijelom kreacije, no to ne isključuje suradnju s lektorima (osim možda kad se radi o poeziji). Lekturu dopuštam, no trudim se da se odvija kao dijalog u kojemu ne moram nužno prihvatiti predložena rješenja. Imam dobra iskustva s lektorima i često se znalo dogoditi da iz te suradnje ponešto naučim.
Da, svoj način pisanja držim dijelom kreacije. Lekturu tekstova dopuštam kao „drugi glas” u oblikovanju teksta, kao mogući korektiv (pogotovo u slučaju tipfelera) ali ne dopuštam lektoru da mi „poboljšava” izraz. rečenicu, ritam, sintaksu i drugo. S urednikom je slična stvar: držim ga osobom s „pravom glasa” – ali na distanci.
Na pitanje o lektoru, već sam donekle odgovorila. Zamolim urednika da mi poslije lektorova čitanja pošalje tekst. Činim to uvijek nekako blago jer znam da nitko baš ne voli da ga se nadzire u onome što je njegov posao. Kako koristim podosta regionalizama, stalo mi je da oni u tekstu ostanu. Da ih ne dovedem u opasnost, odlučila sam ih ispisivati kurzivom. To je dio i prepoznatljivosti, ne usuđujem se reći kreacije.
Vjerujem da su moj način pisanja i njegova pravopisna organizacija sastavni dio – ničim zamjenjivi – dio kreacije: u tekstu mi je važno svako njegovo mjesto, dionica grafičke organizacije, margine teksta, njegovih bjelina i crnih mjesta, od naslova do zatvorenog ili otvorenog kraja, do točke, uskličnika, upitnika. Tekst živi od vidljivoga svijeta i onoga što je njegov nevidljivi podtekst, koji je nerijetko jednako važan kao fabula, fragment, zanemarena kronologija... Navodim to jer sam siguran da zaboravljen prekid u pjesmi, tipfeler, neučinjeni razmak, gomilanje zareza, ili nepotrebnih znakova oduzima tekstu na značenju, propulzivnosti, živosti...
Dopuštam i zahvalan sam na svim vrstama čitanja moga teksta prije objavljivanja, tako i uredničkim i lektorskim, ako su suvisla, ako krate, pojednostavljuju, ako unapređuju tekst i pomažu mu u njegovu putu do čitatelja... Objavljeni tekstovi redovito su i plod čitanja onih kojima vjerujem (ali i onih kojima ne vjerujem). Nikako ne bih pristao na lektorske zahvate koji su izvan moga uvida, pristanka ili na uredničke intervencije koje stavljaju u prvi plan ono s čim se ne mogu složiti. Jedan od mojih urednika predložio mi je da u autorskoj bilješki navedem da sam upravo izašao iz zatvora!
Način pisanja i organizacija teksta su svojevrsna arhitektura koju je jako teško mijenjati i koja je na neki način neodvojivi dio jedne zatvorene forme. S lektorima i urednicima surađujem, naravno, odnosno ne smatram kako moja mora biti zadnja. Doduše, nastojim što više pročistiti tekst prije nego što ga pošaljem izdavaču, tako da se u mom slučaju najčešće radi o nekakvim kozmetičkim intervencijama u tekst, iako sam otvoren i za ozbiljnije intervencije ukoliko urednik misli da je to potrebno.
Pišem kako mogu i to je tako. Naravno da uvijek želim pisati „kako dobri pisci pišu”, ali uvijek ispadne onako nekako, na moj način. Onda to ide kod urednika (on je obično i nekakva vrsta lektora), tekst često pretrpi neke izmjene nabolje, poslije to pravi lektor na par mjesta još malo ušminka, onda sve skupa ide na reciklažu kod kritičara. Nadam se da ponešto dobroga ostane nakon svih tih intervencija, ali na to se više ne može utjecati.
Svaka je lektura dobrodošla i veoma korisna. Jako ovisi o onomu tko lektorira, a tu su najgora neznanja i umišljena kategoričnost u normiranju svega i svačega. Neki su lektori u stanju razbijati stilistiku u svim smjerovima (pretjerana i neznalački korištena genitivna stilizacija, npr.), ad hoc ulijetanje u ishitrene norme „novih” i „najnovijih” pravopisa... Najbolje je kada se lektura zadovolji provjerenom ortografijom ili pak dobronamjernim savjetom piscu da prestane gnjaviti građanstvo. Suradnja s lektorima i urednicima svakako je, premda unutar različitih okolnosti, nužna.
Način pisanja jest nezamjenjiv dio kreacije, no svjesno kršim normu samo kada takav postupak ima jasno komunikacijsko opravdanje, kada se tako i jedino tako može prenijeti sadržaj. Pazim da mi od silne markiranosti tekst ne počne ukazivati isključivo na sama sebe. Kada pišem, rastežem jezik(e), ne bih li nekako obuhvatio izvanjezično rasulo. Čini mi se da u mom slučaju rasulo uvijek biva pobjednikom, pa mi ostaje uživati u frustraciji časnog gubitnika, ali bolje je i to od odustajanja.
Lekturu svojih književnih tekstova smatram nužnom. Budući da su to do sada bile dulje prozne forme, dakle veće količine teksta, dobro je imati dodatan par očiju za tipfelere, ali i drugo mišljenje glede nekih normativno diskutabilnih rješenja. Dakle, svakako lektura, ali uz napomenu da je moja zadnja. Do sada sam imao posla s lektorima koji shvaćaju slobodu koju traži književni tekst, pa sam prihvaćao oko 90 posto sugestija. Ako se zna mjera, jezično uređivanje dat će precizniji, finiji i bolji tekst.
Rado, dakle, surađujem s lektorima, a isto vrijedi i za urednika. Moj je proces do sada bio takav da sam rukopis predavao uredniku kad više sam nisam znao što bih na tekstu mijenjao da bude bolji, ili manje loš. Dakle, ne u trenutku kada osjetim zadovoljstvo stanjem teksta, nego bespomoćnost. Tada mi treba nešto veći odmak od teksta, pogled izvana. Rad s urednikom traje mjesec dana do tri mjeseca i to je posljednja faza prije objavljivanja. Jasno je da se u tako kratkom razdoblju ne može od hladetine napraviti foie gras, ali se solidan tekst može učiniti mnogo boljim. Raspravlja se o svim razinama teksta: strukturi radnje, motivaciji likova, unutarnjoj logici dijaloga, ritmu rečenica i pasusa, sve do odabira najprimjerenijeg leksema u kojem kontekstu. Glavni je postupak u mom slučaju – redukcija. Tekst se krati, izbacuju se cijeli pasusi, poglavlja, a ponekad preko margine teksta padne i cijeli lik. Sve što tekstu ne treba, mora otići. Ponekad to budu i dijelovi koji su mi osobito prirasli srcu, biva teško brisati ih, ali tekst u konačnici postaje oštriji i prozračniji. Ponavljam si u glavi da je savršeno ono od čega više nemam što oduzeti. Neću tvrditi da mi to polazi za rukom, ali to mi je svakako dobra misao vodilja.
Način pisanja teksta i organizacija različitih potrebnih normi ovisi, barem kod mene, o vrsti teksta i mijenja se, prilagođava: to je suodnos – suparništvo dviju sloboda. Lekturu svojih tekstova ne dopuštam, ako je to moguće. Kada je moram dopustiti, tražim uvid u tzv. supericu, tako da moja riječ bude zadnja, pri čemu uvijek treba nešto ostaviti na volju ćudljivom Titivillusu.
Ja sam i novinar i pisac, a novinarstvo i književnost – kad je lektura po srijedi – imaju različite profesionalne protokole. U novinarstvu, lektura je obavezna faza posla, a lektor ima ovlasti intervenirati u tekst bez pitanja. S obzirom na to da sam iskusan i ugledniji novinar, lektori me u novinama za kojem pišem – međutim – ipak nazovu i konzultiraju se ako nešto u mom tekstu drže pogrešnim. Također, lektore u novinama za koje pišem navikao sam na neke specifičnosti mog jezika, ponajprije učestalo korištenje regionalnog vokabulara.
Kad objavljujem knjigu, najčešće se s urednikom dogovorim da lektor intervencije ne unosi u tekst, nego da ih unese kao komentare u word dokument. Tada ja lektorske intervencije unosim u tekst – jednu po jednu, pri čemu većinu prihvatim, ali ne nužno i sve. Taj način rada je sporiji, iziskuje jednu „ruku” redakture više, ali na taj način zadržavam punu kontrolu nad tekstom.
Lektorska praksa u Hrvatskoj jako se razlikuje – razlikuje se u novinama i u izdavaštvu, u fikciji i nefikciji, pa na koncu i od lektora do lektora. Nailazio sam na knjiške lektore koji su imali vrlo čvrstu, dogmatsku ideju što je „ispravan” stil. Rezultat bi bio da bi različiti tekstovi koje bi lektorirali ostavljali dojam da ih je napisao isti čovjek (jer i jest – naime, sam lektor).
Što se tiče odnosa prema normi i autorskog odstupanja od norme, meni je kao autoru osobno najvažnija sloboda korištenja leksika koji se do nedavno nije držao dijelom standardne norme, nego se poimao kao dijalektalan. Kao čakavac iz srednje Dalmacije, odrastao sam u nečem što je faktički bilo bilingvalno sociolingvističko okruženje, u kojem su predmeti iz svakodnevnog života – od hrane, namirnica, preko kućnih rekvizita i pokućstva – imali jedne nazive kod kuće, a druge u školi i u tekstovima. Takva bilingvalna situacija tjerala me da kad pišem o svakodnevnom životu pišem na jeziku koji nije moj. Danas srećom nije tako. Sretan sam što pripadam generaciji novinara i pisaca koja je rasturila opresivnu štokavsku dominaciju, te što danas mogu u novinskom članku napisati riječi koje bi mi osamdesetih ili devedesetih novinski lektori promijenili kao „neknjiževne” – od škvera do postole, od lavela do pitara, i od lancuna do karote. To je velika jezična pobjeda koju su pisci moje generacije izvojevali nad filolozima, a slobodno jezično tržište nad ideologijom.
Da, u svakom slučaju dijelom kreacije. Naravno, dopuštam lekturu tekstova. Ali lektori danas nisu kao što su nekad bili. Znali su se dosjetiti kakve riječi, koju bih ja već zaboravila, pa je uklopiti u tekst. Bili su kreativniji. Iako, uvijek ima i činovničkih lektora, koji počesto, kako se mijenja politika, usvajaju nove fraze. Sjećam se kako su knjigu pod naslovom The Giving Tree koja je u nas bila prevedena s Dobro drvo ili Drvo ima srce u časopisu „Modra lasta” preveli kao Samoprijegorno drvo. Skoro sam pala u nesvijest od užasa. Isto tako, u jednom periodu su moje Neću, promijenili u Ne ću. Zvučalo je glupo i arhaično, jer tekst je bio izuzetno moderan i živ.
Ne mislim da sam razvio neki specifični pravopisni idiolekt koji bi tvorio koherentan, stilski obilježen sustav. Služim se skoro isključivo nekom približnom varijantom standardnog jezika, ili, vjerojatno preciznije, ne nužno koherentnom kombinacijom različitih standardizacija od, otprilike, '45. godine naovamo. U tom smislu dopuštam, uglavnom i inzistiram na lekturi svojih tekstova. Tu lekturu, međutim, pažljivo pratim, i obično odbijem barem polovinu do dvije trećine lektorskih unosa, jer ih smatram suvišnim, nerijetko i za stilski i općenito književni aspekt teksta štetnim, mjestimice i katastrofalno promašenim. S druge strane nerijetko se intencionalno prilično proizvoljno služim na primjer interpunkcijom, u svrhu ritmičke organizacije teksta, blagih promjena tekstualnih registara i sl.
Način pisanja i pravopisna organizacija teksta i jesu dio kreacije; dobrog pisca odaje njegov tekst, a ne potpis. Dopuštam lekturu svojih tekstova. Pritom lektorske zahvate prihvaćam više kao mjeru opreza (više očiju bolje vidi), kao sugestiju; neke uvažim, neke ne. Umjetnička proza onkraj je dosljednog pridržavanja pravopisnih i gramatičkih zavrzlama. Uostalom, lingvisti bi ponekad trebali slijediti pisce.
Smatram da su određeni momenti nezamjenjivi. Dakle, određeno odstupanje od norme si dozvoljavam i nazivam to vlastitim stilskim karakteristikama. Također, ponekad su mi neke „gramatičke ispravne konstrukcije” naprosto grafički ružne. Tipa, sa mnom. Odurno. Tako da pišem samnom.
Dopuštam lekturu, učim od svake lekture i smatram kako je lektura nužna. I da, ako učim iz svake lekture, onda i surađujem s lektorom oliti urednikom.
U poeziji, drukčije nije ni moguće, barem mi se tako čini, nego i svoj načina pisanja i pravopisnu organizaciju teksta, smatrati ničim zamjenjivim dijelom kreacije. Dobar lektor ili lektorica, uočit će ‘tipfeleranje’. Međutim, ako se njima ili uredniku/urednici učini da nešto jest sporno i izvan ‘zatipkivanja’, možemo o tome razgovarati, ne mislim da mi se nijedna nenamjerna pogreška ne može potkrasti, ali radije bih ipak da provjere je li mi se potkralo ili je namjerno i sa svrhom tu. Za tekstove koji su znanstvenog ili publicističkog tipa (za koje nisam sigurna ulaze li u ovu kategoriju) ne samo da dopuštam nego žudim za tim da odgovornost zadnjeg čitanja prebacim na dobrog/dobru lektora, lektoricu i urednika, urednicu. Iz najmanje tri razloga: prvo vidjet će i moje tipfelere koje ja vrlo vjerojatno neću jer čitam riječ onako kako mislim da je napisana, a ne onako kako stvarno jest (u tuđim tekstovima vidim), drugo: zato što ako njemu/njoj nešto nije jasno, velika je vjerojatnost da neće biti ni čitatelju i treći je razlog onaj koji ponekad imaju glumci ili glumice koji nikad ne gledaju film u kojem su netom glumili. Tako ja najradije ne bih čitala zadnju verziju svog teksta jer me to čini anksioznom i vjerojatno ću odugovlačiti sa slanjem. Kad se tekstu budem vratila par godina kasnije, jer je objavljen i ja nemam ništa više s njim i mogu ga čitati kao strankinja, vrlo ću vjerojatno pomisliti: „Pih, mogla sam i ranije poslati.” Dakle, urednici i lektori koji se bave i otimačinom tekstova od anksioznih autorica u mom su svijetu dobrodošli, katkad ako imate sreće i prijateljice izvrsne filologinje, onda one obave tu otmicu.
Međutim, da bi mi netko ‘prčkao’ po tekstu, moram najprije imati visoko povjerenje u tog nekog, znati kako on ili ona inače pišu i nekako vjerovati da ‘kuže stvari’. I da će prepoznati gdje sam stvarno zaribala pa će me upozoriti, a gdje sam namjerno iznevjerila i da to ima nekog smisla čak i u znanstvenom tekstu, a poželjno je i da ih to iznevjeravanje razveseli. I važno je da mogu preživjeti moje neologizme jer izvjesno je da ta riječ točnije opisuje ono što želim opisati od one koja postoji u rječniku, inače je ne bih ni bila preoblikovala. Ali i da me nježno upozore, ako baš neumjereno zapilim s vlastitim tvorenicama.
Dvije ili tri glave su pametnije od jedne, autorica može previdjeti greške prilikom čitanja teksta, jer smo prilikom pisanja koncentrirani na proces stvaranja, zato lekturu smatram nužnom, ali u tijesnoj suradnji s lektorom i urednikom i dogovorom oko svake promjene. To je važno zbog specifične jezične organizacije mojih tekstova, zbog sintakse koja je katkad namjerno „nepravilna” kako bi bila bliža govornom jeziku te korištenja žargona, dijalekta, slenga... čija se pravila ne podudaraju sa standardom.
Jezik kojim pišem pisati je poput rukopisa, to je moj potpis, jedinstven poput otiska prsta ili genoma. Naravno da dopuštam lekturu, ali se ponekad, iako prilično rijetko, ne slažem s lektorom. Mislim da jezik ne treba biti sputavajući, već oslobađajući. Danas, posebice na hrvatskom jezičnom području, imate ljude koje je strah ili sram govoriti ili pisati onako kako su čitav život govorili ili pisali. Zašto? Zato jer im netko kaže ovo je „pravilno”, a drugo ne. Tko je ta osoba koja odlučuje što je pravilno? I tko kontrolira njega, tog kontrolora „pravilnosti”. Jezik prije svega mora imati temelj u stvarnom govoru ljudi. Jezik prima i odbija, i treba mu dati prostora i vremena. Zašto i jedno i drugo ne bi bilo „pravilno”? Mogu li ja kao književnik, prevoditelj, pa i lingvist, primjerice ustvrditi kako je imenica „splav” muškog roda, jer sam je odvijek upotrebljavao i doživljavao kao takvu. Recite mi jedan logičan razlog zašto bi imenica „splav” bila ženskog roda? Zašto su mrav, udav, brav, zaborav, muškog roda, a splav ženskoga? Na slovenskom je riječ splav muškog roda, no znači nešto sasvim drugo – abortus. I zato sam imenicu „splav” u romanu Tvoj sin Hucklberry Finn namjerno koristio kao da je muškoga roda, odnosno ne ja, nego moj pripovjedač u prvom licu jednine, a i svi ostali likovi. Iako bi po kontrolorima „čistote” jezika to bilo nedopustivo, nepravilno, pogrešno. Ali ja osjećam da bi je tako koristio moj pripovjedač ujedno i glavni junak ili neki drugi od likova u istom romanu. Ne može lik s nadimkom Crnac, inače Bosanac, reći: Gdje je moja splav? Hoću reći kako dajem prednost živom jeziku, upotrebljavam riječi koje se mogu ili koje su se nekoć mogle čuti (ako je riječ o ankoronizmima) od živih ljudi. Pišem na hrvatskom standardu, ali zbog cijelog niza uzroka, koristim i turcizme, i germanizme i srbizme, i talijanizme itd... Uzmem ono što mi treba. A treba mi sve.
Kako kad i kako što. Ne bih odustao od preopismenjavanja iz odgovora na prethodno pitanje, unatoč tomu što mi ga je računalni lovac na greške podcrtao crvenom valovitom crtom – taj nam lovac, uzgred rečeno, redovito podcrtava i postmodernu, i dekonstrukciju – ali bez ikakva bih pogovora pristao na zamjenu nepotrebne tuđice ili arhaizma u stručnom tekstu. Prihvaćam i prijedloge o promjeni poretka riječi, prosudi li lektor(ica) da je nezgrapan, da otežava razumijevanje. Ali, kad se i u stručnim tekstovima odlučim poigrati – rijetko, ali događa se – pa napišem, primjerice, rečenicu koja se razvuče preko cijele stranice, kažem: To je namjerno i to mi, molim, ne dirajte. Surađujem s ljudima koji skrbe oko mojih tekstova. Nisu mi neprijatelji, na istom smo poslu, isti nam je cilj.
Znano je da je, osobito u poeziji, pravopisna organizacija teksta, a nadasve način pisanja itekako dio kreacije. U svojoj se poeziji vrlo rijetko odmičem od standardnog jezika, osobito njegova leksika i gramatike, no – kao i većina suvremenih pjesnika – povremeno odstupam od norme u upotrebi interpunkcije i velikog početnog slova. Takva odstupanja ili poštivanja norme uglavnom su promišljeni i stilski znakoviti. Lekturu svojih književnokritičkih i esejističkih tekstova dopuštam. Lektura poezije svakako bi se pak trebala raditi uz usku suradnju s autorom jer je poezija, koja pripada književnoumjetničkom stilu, zapravo jezik sui generis pa je autor posebno odgovoran za nju, odnosno, kako nas je lijepo i točno podučio Josip Silić: „Može se dakle govoriti pod kontrolom jezika kao sustava i pod kontrolom jezikakao standarda... Književnik (u biti) govori govorom koji je pod kontrolom jezika kao sustava”.
Autor nije i ne može uvijek biti u pravu. Suradnja s urednikom i lektorom može od teksta izvući najbolje, ukloniti nedostatke, naglasiti ključne dijelove... Dobar urednik će prepoznati postoji li kod autora uopće nešto što bi mogli nazvati stilom pisanja i inzistirat će da se on brusi, a sve s namjerom da tekst dobije na kvaliteti.
Sigurno je način pisanja i pravopisne organizacije (sviđa mi se ta sintagma, zato je ponavljam) sastavni dio pisanja, ali sumnjam da je, kada je moje pisanje u pitanju, baš nezamjenjiv, to je poprilično jaka riječ. Da budem posve precizan, mislim da moji tekstovi ne bi previše izgubili na smislu i značenju kada bi bili drukčije pravopisno organizirani, vjerujem da to nije ključan faktor. Naravno da dopuštam lekturu svojih tekstova, ako ništa drugo, za to postoje sasvim praktični razlozi, a elementarna logika je jedan od njih. Četvore oči uvijek vide bolje nego dvoje pa volim da moj tekst prođe (najmanje) još jedno usredotočeno čitanje prije nego što će biti objavljen jer želim da bude što čišći, jasniji i precizniji jednom kada ga pustim u svijet. Dosad sam uvijek surađivao s lektorima i lijepo smo se razumjeli. Nadam se da će se tako i nastaviti.
Prvo pitanje u ovom sklopu bilo bi retoričko da praksa ne upućuje da je ono ipak smisleno. Ponajprije, kad bih dopuštao lekturu svojih tekstova, to bi bilo isto kao kad bih dopustio da moje tekstove iznova napiše neki ghostwriter, verziraniji od mene u pitanju pravopisa. Međutim, praktički stvari stoje tako da bi mnogi, često razvikani autori i autorice ispali polupismeni bez pomoći takvih „duhova-pisaca”. Imao sam prilike uređivati rukopise nekih takvih „zvijezda vrhunskog pripovjedačkog umjeća” kako im tepaju neki današnji urednici. Dizala mi se kosa na glavi. Mnogi suvremeni hrvatski autori, a valja se bojati i njihovi lektori, jedva da znaju razliku između određenog i neodređenog oblika pridjeva. Nedavno sam u jednom polemičkom tekstu našega satiričara (taj je manje-više uzeo pod svoju svu našu satiru), koji iznosi neku svoju trvdnju formulom: BEZ DA TREPNE... Nema tu pomoći! Čovac je odgojen na velikom feljtonu Die Zeita, pa naprosto ne može se izraziti „bez da uzme u obzir” to svoje iskustvo (ohne daß...) To što se čuje s hrvatske scene, i kako se izgovara također je skandal, uključivo i naš središnji hram nacionalne kulture, našu Žutu kuću.
Nisam uopće zadrti kreacionist kad je književnost u pitanju, pa tako držim da ništa u literaturi nije bogom dano, već je naprotiv mnogo toga podložno reviziji i alternativnim rješenjima. Puno sam studirao američku književnost, a tamo je u konačnom oblikovanju književnog teksta pisac tek jedna od karika u složenom, dugotrajnom i zathjevnom prozivodnom lancu. Osim toga, iz domaćeg uredničkog iskustva znam da često rasprave (na relaciji autor – urednik – jezikoznalac) znaju gotovo dijalektičkom metodom iznjedriti nove „vrijednosti”, to jest nova tekstualna rješenja. S druge strane, moram napomenuti da i s lekturom valja biti oprezan, jer i lektori su samo ljudi, pa je kod nekih uočljiva znatna diskrepancija između jezičnog znanja i opće kulture, tako da i njihove prosudbe i intervencije valja kritički preispitivati. Primjerice, jednom mi je lektor u knjizi poezije „ispravio“ naslov pjesme Vatikanske sestine u Vatikanske šestine (smijeh „iz konzerve”)! Mislim da je ovdje svaki komentar izlišan, a mogu samo dodati da mi je izuzetno drago da sam inzistirao na pregledu zadnje verzije pdf-a prije odlaska knjige u tisak, što je postupak koji mi je otada postao standardna praksa.
Da, naravno, način pisanja nezamjenjiv je dio kreacije. Nema sadržaja bez forme, kao ni obrnuto – a napose u poeziji. Ali to se odnosi na određeno, konkretno djelo, ne na cjelinu stvaranja. Dakle, svakom sadržaju njegova, od njega nerazlučiva forma.
Dopuštam čitanje upućenih ljudi popraćeno primjedbama i prijedlozima, nipošto ono što se u nas obično naziva lekturom. Pogotovo ako je obavlja kroatist – čast iznimkama...
U ovom pitanju postavili ste, ustvari, dva značajna i poticajna pitanja. Prvo pitanje omogućuje lak odgovor, a drugo složen odgovor. Evo lakog odgovora. Svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta smatram ničim zamjenjivim integralnim dijelom svoje jezične kreacije; to važi za sva područja književnosti kojima se bavim (proza, poezija, drama, esej, kritika). Odgovor na drugo pitanje jest kompleksan, ne mojom krivnjom. Otkad sam počeo profesionalno pisati i objavljivati (u srijedu 27. rujna 1976. u pet popodne) uglavnom ne dopuštam lekturu tekstova i knjiga, iako sam otvoren za sve dobronamjerne lektorske primjedbe. Dakako, dopuštam korekturu, a otkad je zaživjela kompjutorska tehnologija dopuštam je i zbog toga što postojeći program hrvatskog spellcheckera (u EUdictu, europskom rječniku, ta je riječ prevedena kao „pravopisni provjernik”) ne prepoznaje pogrešnu upotrebu padeža. U skladu s rečenim o lekturi ne dopuštam ni lekturu odgovora u anketama i intervjuima. Naime svoje odgovore, i usmene i pismene, smatram umjetničkim tekstom koji mora ostati cjelovit i neokrnjen, jer pripada mojoj dakle individualnoj i neotuđivoj sferi kreativnog jezičnog izražavanja. Ukratko, svaki moj tekst jest umjetnički tekst pa i onaj koji se ubraja u književni ili filozofski esej, teorijsku studiju, polemičku raspravu, traktat ili kritiku; svaki moj tekst jest kreativno jezično discipliniranje kaosa u kojemu sam se rođenjem zatekao. Gore sam spomenuo da „uglavnom ne dopuštam lekturu”, što znači da je ponekad ipak dopuštam (osim u poeziji na čijem području vlada potpuna zabrana i najmanje lektorske intervencije), jer je lektura obavezna u proizvodnji tekstova i knjiga te bezuvjetno potrebna zbog sve slabije pismenosti pisaca (to je paradoksalno, ali, nažalost, istinito!), ali moja je riječ bez iznimke uvijek zadnja. Slično tome, ali još strože, najstrože postavljeno, kao pisac koji je posve svjestan svega onoga što je napisao ne dopuštam kraćenje tekstova ni za riječ, što kažem, ni za interpunkciju! Evo u tome kontekstu i jedne od mnogobrojnih anegdota. Urednik romana Fatalne žene plaču na kamionima rekao mi je da skratim prvi dio romana za sto kartica, jer da će u tom slučaju roman biti mnogo bolji. Dakako da nisam pristao. Rekao sam mu da ću radije pokušati kod drugog izdavača, na što on nije pristao objavivši roman u integralnom obliku. Ne, nipošto ne želim reći, da sam pristao na kraćenje, da taj roman ne bi bio bolji. Možda bi čak bio mnogo bolji, ali onda ja ne bih bio autor toga romana, već bih autorstvo dijelio s urednikom, a autorstvo ne želim dijeliti ni s kim. Isto tako nikad nijedan tekst prije objavljivanja ne dajem na čitanje prijateljima ili kolegama, jer bi njihove primjedbe, svakako dobronamjerne, možda mogle u meni proizvesti kolebanje ili me čak navesti da nešto u tekstu ili u strukturi knjige promijenim. (Čak ni moja druga supruga, s kojom sam bio u sedmogodišnjem braku, inače izvanredna anglistica i prevoditeljica, nikad nije pročitala moj tekst prije nego što je objavljen. Nakon što su tekst ili knjiga objavljeni, za mene kao autora više nema uzmaka; to što sam napisao, napisao sam, te su sve kritike dobrodošle, i one pozitivne i one negativne.) Kad bih to učinio, ne bih u potpunosti bio autor djela. Ovako, ako u bilo čemu pogriješim, dopuštam, naravno, i tu mogućnost, to je moja pogreška za koju sam odgovoran isključivo samo ja, nitko drugi. Ukratko, odgovoran sam za literarni neuspjeh, ali u istom smislu samo sam ja zaslužan i za literarni uspjeh svojeg djela (ne i za knjižarski uspjeh, jer on ovisi o nekoliko vanjskih okolnosti na koje ni na koji način ne mogu utjecati!). Zbog toga se i čudim kad čujem da neke spisateljice i neki pisci prije objavljivanja daju svoja djela na čitanje kolegama ili prijateljima. Iznimno zanimljiv psihički fenomen. To jednostavno znači, po mojem mišljenju, da te autorice i autori nisu sigurni u kvalitetu svojega književnog djela. Ako nisu i ako se ta nesigurnost redovito ponavlja, postoji rješenje, jer postoje profesije koje trenutno omogućuju konkretnu provjeru kvalitete urađenog bez da se ikoga pita za mišljenje. Takva je naprimjer profesija električara; ako električar pogriješi, to se odmah vidi, katkad sudbonosno, te uopće ne mora konzultirati kolege da provjeri je li nešto krivo napravio. Slično je i s profesijom vodoinstalatera te mnogim drugim profesijama. Nadam se da sam bio potpuno jasan u ovom kratkom upućivanju na svoje viđenje pojma autora i smisla autorstva. Međutim, da nastavim s temom lektoriranja, u zadnjih dvadesetak godina nalazimo se usred snažnih metastaza hrvatskog jezika. Pojava malignog tumora u našem jeziku vidljiva je svakodnevno i u komunikaciji uživo i u medijima (novine, časopisi, književnost, znanost, televizija, radio, film, internet). Najkraće rečeno, nalazimo se u zloćudnom procesu sve teže retardacije hrvatskog jezika, prije svega hrvatskog standardnog jezika pa dakle i hrvatskog književnog jezika, što znači da smo usput u paradoksalnoj situaciji kad su i lektorima potrebni lektori. (Predlažem da se u novinskim i izdavačkim kućama uvede institucija supervizora, to jest drugog lektora čiji bi zadatak bio lektorirati već lektorirani tekst.) Glavni su razlozi retardacije hrvatskog jezika nedostatna nastava u osnovnim i srednjim školama (teško je u to povjerovati, još je teže to shvatiti, ali hrvatski učenici imaju najmanju satnicu materinskog jezika u Europskoj uniji, a prijedlog nacionalnog kurikuluma za nastavu hrvatskog jezika, osobito na području lektire, boluje od vrlo ozbiljnih simptoma retardacije) i manjkavi pravopisi. Osnovni uzrok njihovoj manjkavosti jest u tome što priređivači svakog novog pravopisa žele biti „papskiji od pape”, te u nekom dijelu svojega pravopisa (neurotičan naglasak na riječ „svojega”!) uporno žele dati svoj inače potpuno nepotreban doprinos, to jest žele biti inovativni i kreativni, pa se zbivaju malo je reći vrlo neobične stvari. Tako primjerice Hrvatski pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje traži bilježenje točke na kraju upravne rečenice, što pravopisi, koliko je meni poznato, dosad nisu tražili. Naime dosad, ako je izjavna rečenica u upravnom govoru imala neupravni nastavak, točka se bilježila samo na kraju cijele rečenice. Evo i primjera pravilnog pisanja: - Večeras ću čitati novine prepune polupismenih tekstova – rekla je Martina. Ili: "Večeras ću čitati novine prepune polupismenih tekstova", rekla je Martina. No u spomenutom važećem službenom pravopisu zahtijeva se da stoji ovako: - Večeras ću čitati novine prepune polupismenih tekstova. – rekla je Martina. Nevjerojatno! Unatoč stručno obrazloženoj primjedbi upućenoj Institutu za jezik i jezikoslovlje i dalje u njegovom Hrvatskom pravopisu stoji ta očito suvišna diktatorska točka. Ali da završim s odgovorom. Iako u mojim tekstovima i knjigama nema mnogo posla za lektore, ipak povremeno s njima surađujem, najčešće s lektoricama. Naša suradnja svodi se na konzultacije o nekoj jezičnoj nedoumici ili o jezičnom problemu koji, zapravo, to i nije, recimo način korištenja enklitika. Što se tiče enklitika, rijetko kad razbijam toničku cjelinu, to jest rijetko kad dopuštam lektorsku intervenciju koja bi stilski unazadila toničku cjelinu. Poneku lektorsku primjedbu uvažim, ali samo kad je potkrijepljena čvrstim neoborivim argumentima. Prije lekture uvijek upozorim lektorice, ili zamolim urednika/urednicu da im prenese moje upozorenje, da neprekidno imaju na umu staru, ali neospornu činjenicu da je upotreba jezika u književnom djelu značajno slobodnija od one u znanstvenom, stručnom ili u novinarskom diskursu, a slobodnija je zbog toga što, prvo, tvorba bogatog i gipkog hrvatskog jezika to omogućuje i, drugo, zato što je u umjetničkom djelu na prvome mjestu osobita stvaralačka upotreba sintakse izraza, sintakse rečenice i sintakse teksta, to jest uvijek je na prvom mjestu stil autorice ili autora. Jasno, to upozorenje ne odnosi se na dvije najbolje lektorice u Hrvatskoj, na Jasnu Bašić i Anu Lovrenčić.
Da. Dopuštam lekturu, ali potom provjeravam lektorirano. Sugerirana rješenja su nekad dobra i dragocjena, ali znaju i pokvariti tekst. Urednik mi je svaki inteligentni čitatelj kojem pokazujem tekst prije objave, sugestije saslušam i ako valjaju, rado ih prihvaćam, ali mi urednik kao neki suradnik, sukreator, ne treba, štoviše, smeta mi.
Pravopisna organizacija teksta sasvim sigurno predstavlja neodvojivi dio umjetničkog stvaranja, međutim njezin prostor slobode, a kao što sam to pokušao naglasiti u prethodnom odgovoru, sasvim sigurno ovisi o mediju u kojem se ostvaruje, odnosno u odabranom književnom rodu ili vrsti. U tom kontekstu, suradnja s lektorom koja se temelji na povjerenju apsolutno je nužna. Mislim da se već unutar prvih lektorskih rješenja može osjetiti i razabrati mekoća lektorskog pristupa tekstu te razumijevanje za samu materiju. Uredničke i lektorske savjete ili prijedloge uvijek razmatram s velikom pažnjom, međutim bilo je slučajeva kad sam i prilično tvrdoglavo insistirao na nekim svojim jezičnim odabirima u tekstu. Dakako, kao i u svakoj drugoj suradnji, i u ovom odnosu povjerenje je ipak ključno.
Naravno da dopuštam lekturu i pritom surađujem s lektorom. No u pisanju pjesama ili proze, gdje je moguće i više se igrati jezikom, inzistiram na nekim svojim jezičnim igrama koje mogu biti u suprotnosti s gramatičkim i pravopisnim pravilima.