Nemam o tome mišljenje. No ipak: ako je tekst ironičan, čemu poseban interpunkcijski znak? Ne bih podcjenjivao čitatelja.

Kad komuniciramo na internetu koristimo i smajlije/smajliće i obrnute smajlije, koji zamjenjuju „metakomentare” tipa „šalim se” ili „nažalost je tako”. Nisam za službeno uvođenje neke slične „interpunkcije” i u običnim/neinternetskim tekstovima. Dovoljno je to što imamo.

Ne baš. Zašto bi u tekstu trebalo označiti? Ako autorov ironični ton u djelu nije prepoznat, onda neće pomoći ni ironičnik. Hrvatski jezik ima svoju povijest i do danas se opremio zadovoljavajućim brojem interpunkcijskih znakova. Prije bih rekla da nedostaju dva-tri slova za neke glasove. Suvremeni oblici pisane komunikacije svode jezik na skraćenice, slikovne znakove, izostavljanje interpunkcije, ograničeni broj kratkih riječi, jednostavne rečenice. Koristan u žurbi i zavodljivo zabavan, takav oblik izražavanja može pogubno utjecati na usmeno izražavanje, slušanje i razumijevanje ako postane univerzalni model. U isključivoj primjeni izaziva nekontroliranu povišenu emocionalnost, nesigurnost, frustraciju, apatičnost, depresiju. Naime, osoba koja se ne može nijansirano i osebujno izraziti negira samoga sebe i drugoga, svijet u sebi i sebe u svijetu. Negdje između jedne i druge razine lebdi uvelike prihvaćeno nepoosobljeno slanje osobne elektroničke pošte. Tako je osoba kojoj je poruka upućena poštovana, ali ne dovoljno da ju se oslovi prezimenom ili imenom. Pozivnice i čestitke više se ne tiču osobe kojoj su poslane, nego je u prvom planu isključivo onaj tko ih upućuje. Reducirani i/ili neosobni jezik narušava reverzibilnost kao temelj jezične komunikacije.

Prvi put čujem za „ironičnik” i ovako, na prvu, zamisao mi se čini zgodnom tek za zafrkanciju oko toga kako bi ga se grafički prikazalo... Ne, ne mislim da nam treba još neki interpunkcijski znak, osim možda kao kakav autorski eksperiment unutar jednog autorskog opusa ili jednog jedinog djela. A tada – jao lektoru!

Ironičnik zvuči razumno jer je ironija slučaj kada se jedno kaže, a drugo misli, pa ju je stoga najlakše pogrešno shvatiti, pogotovo u tekstu gdje izostaju mimika i gestikulacija. Međutim, za mnogo figura vrijedi da se jedno misli, a drugo kaže, ponajprije za metaforu, pa je nije prikladno posebno označavati; dapače, kada novinari stavljaju metafore u navodnike, to izgleda grozno – jer znači „znate, ta vam riječ inače znači nešto drugo, a sada je koristimo u prenesenom značenju”. Kao da se većina riječi ne koristi u prenesenom značenju! Znak za ironiju značio bi „znate, sada govorim drugačije nego što mislim”, a ona bi time odmah i izgubila na smislu. Nisam nikad osjetio potrebu za novim interpunkcijskim znakom, ali primijetio sam da neke rjeđe znakove (zagrade, crtu, semikolon, dvotočku i navodnike) koristim često i na originalan način. Neke rečenice uopće ne bih znao napisati da nemam već vlastite uzorke interpunkcije.

Ne bih. Nepotrebno.

Ako u umjetnički tekst treba uvoditi bilo kakav interpunkcijski znak, to je samo istaknuti onaj znak koji će nam se kao vulkanski fokus ukazati u samom djelu. Sve je drugo operacionalizam, a ništa pogubnijeg za istinsku poeziju od nasilničke prakse. Živimo ono o čemu pišemo, a interpunkcijski znak, vidjet ćemo kasnije – kad već sve bude završeno. Klonirana Dolly ovca ne može preživjeti umjetnost, još je manja mogućnost njezinih potomaka. Dakle, više zagovaram mogućnost da sam tekst slijedi svoju logiku, tako da ništa ni na koji način bilo kakvim znakom treba isticati.

Ne bih, čini mi se da ironija mora biti jasna iz sadržaja i konteksta.

Ne bih.

Ne mislim da je potrebno uvoditi nove elemente u pravopisu. Štoviše, mislim da postoji mogućnost dodatnog pojednostavljivanja i redukcije nedoumica i nepreciznosti s kojima se dosta često suočavamo.

Riječ je zapravo bila o „sarkazniku”, interpunkcijskom znaku za razumijevanje sarkazma, izmišljotini lijenog digitalnog doba koje je uvelo tržišnu ekonomiju jezika i emotikone kao jeftinu zamjenu za cijeli komplet jezičnih stilskih sredstava, pa temeljito otupjeli više ni najobičniju pučkoškolsku zajebanciju nismo u stanju shvatiti ako na njenom kraju nije „smajlić”. Kad bi meni, primjerice, za pisanje ironije ili sarkazma trebala interpunkcijska pomagala, ja bih se kao pisac odmah samoubio. Obzirom pak da je hrvatski jezik na sasvim drugom kraju te sumorne sadašnjosti, živ, razigran i lepršav poput prepariranog vuka – pa zbog toga nerijetko, ili u pravilu, zvuči kao vlastita parodija – valjalo bi razmisliti o uvođenju „ozbiljnika”, interpunkcijskog grafema koji bi zalutalog čitatelja upozoravao da je označena rečenica na hrvatskom napisana najozbiljnije, dakle bez ikakve ironije, sarkazma i slične zajebancije.

Smatram da je u današnjem trenutku standardno interpunkcijsko znakovlje dovoljno i da bi uvođenje novih, dok traju i postoje pravopisni prijepori unutar struke, unijelo dodatnu zbrku; kako među jezikoslovcima, tako i među „običnim” govornicima.

Ne bih. Mislim da tekst, način na koji je „složen”, treba zamijeniti interpunkcijski znak. Posebno me nervira uskličnik – koji gotovo nikada ne koristim. Ironičnik? Zvuči suludo i površno. An easier way out. Ako pisac nije u stanju u svojoj rečenici graditi ironijski diskurs, bolje da ne piše.

Nemam takvih prijedloga. Ja bih radije jako ograničio upotrebu nekih postojećih interpunkcijskih znakova, primjerice, uskličnika.

Nisam o tome razmišljao. Ako pak krenem u promišljanje vašeg pitanja preko vlastitih tekstova, rekao bih da su mi postojeći interpunkcijski znaci sasvim dovoljni, ako ne i suvišni, jer različite razine iskaza volim tumačiti samim tekstom, ne nužno znakom interpunkcije.

Ironičnik mi se čini suvišnim... Čitatelj će sam zaključiti da li je nešto rečeno s ironijom ili bez ironije, ako je za to nužan interpunkcijski znak, pisac nije dovoljno jasan, pa mu ni znak neće pomoći. A od interpunkcijskih znakova, kod pisanja kazališnih tekstova, često upotrebljavam trotočje, kao oznaku kraće šutnje ili junakove nedumice, neodlučnosti, kolebljivosti i otežanog  izgovaranja i formuliranja misli koja će uslijediti.

Predlažem namigovnik ;). Šalu u stranu, bojim se kad dopisivanje tzv. avatarima počinje nadomještati pismenost; danas, ironije radi, vjerovatno treba stvari upravo doslovno crtati da bi bile shvaćene. Ali u redu, neka svatko ironizira kako zna i umije. S obzirom na svoje godine, umjesto ironičnika valja nam ovladati manipejskom satirom, ili kako je N. Frye zvaše anatomijom. A ironija ima mnoštvo, kao i načina na koje se ona (one) može (mogu) koristiti.

Nisam imala tu ideju niti osjetila potrebu za tako nečime do sada. Nisam ni čula za ironičnik, mislim da to nije potrebno.

Prema procjeni književne teorije srodnicom sam Oulipou te time i sama sklona propitivanju potencijala književnosti. U romanu Vilijun uvela sam QR kod koji, doduše, nije interpunkcijski znak, ali se može promatrati kao digitalni signal. Pozdravljam svaki oblik propitivanja komunikativnosti književnoga teksta. Za mene književnost, uostalom, nikada nije samo „priča”.

Nije nezanimljivo to s interpunkcijskim znakom za ironiju. No, ne bih išao tako daleko sa sugestijom čitateljstvu. To mi je kao u američko-britanskim humorističkim serijama onaj nasnimljeni smijeh, kojim se sugerira da je nešto smiješno, dosjetka i sl. Meni to ne treba, ali razumijem i one koji vole dirigirano ili sugerirano razumijevanje teksta ili konteksta. Previše poštujem individualnu inteligenciju, da bih pristao na takvo što. Tko nije dovoljno inteligentan da sam odčita ironiju, neka ne čita takve tekstove.

To mi se čini sjajnom idejom! Ironičnik! Vrlo dobar naziv, a u praksi uvesti možda neki grafički znak ispred riječi, poput asteriksa ili nešto drugo... Naime, bivajući prisutna u virtualnom svijetu, na društvenim mrežama, primjećujem da često dolazi do nesporazuma i sumanutih reakcija, budući da ljudi sve manje razumiju ironiju. Plitkost obrazovanja, kronični  manjak čitanja, iskvaren jezik medija, samo su neki od uzroka. Ljudi se hvataju za doslovnost, paradoks i ironiju doživljavaju kao „crvenu krpu”, dok im svako svraćanje pozornosti na stilsku finesu djeluje kao nasilno „poučavanje”, čemu se također žestoko opiru. Kad se situacija dovede ad absurdum, prijeti se sudskim tužbama i sličnim strahotama – samo stoga, što ljudi nisu „uhvatili” ironijsku nit. Moj (eventualni) interpunkcijski znak bio bi SIMBOLIČNIK, da se označi kako je neka riječ inkorporirana u tekst po simboličnoj osnovi, izvan doslovnosti. Primjerice, da se rečenica „Ići za svojom zvijezdom” ne prokazuje ideološki, već poslovično-simbolički! A ima toga na desetine, naravno.

Kad bih imao neku ideju, zašto ne.

Predložio bih interpunkcijski znak za unutarnji monolog koji bi se razlikovao od navodnika koje stavljamo za izgovorene rečenice. On bi se odnosio za neizgovorene, a mišljene rečenice.

Sam prijedlog je ironičan, kao što je i mnogo sličnih riječi u nedavnoj prošlosti poteklo iz apsurdnog i grotesknog dnevnopolitičkog problematiziranja jezika, odnosno manipuliranja njime. Ne bih ništa uvodio – treba ovladati već postojećim interpunkcijskim znakovljem, ima tu sasvim dovoljno prostora za beskonačno djelovanje. Mnogi pisci zagovaraju strožu i neutralniju upotrebu znakova. Ako značenje već nije jasno artikulirano u samoj rečenici, onda interpunkcijski znak služi tek kao štaka, potporanj slaboj rečenici.

Mislim da bi interpunkcijski znak za ironiju mogao ozbiljno naštetiti imaginacijskoj kreaciji kako samog pisanja tako i samog čitanja. Ironija je uvelike stvar konotacije i pametne imaginacije, a posebnim znakom za ironiju, njezin bi se učinak uvelike reducirao. Ne pada mi trenutno na pamet neki novi interpunkcijski znak koji bi bio neophodan, ali me uvijek veseli neočekivana i nepredvidiva upotreba već postojećih interpunkcijskih znakova.

Mislim da on nije potreban, s interpunkcijskim znakovima ne treba pretjerivati. Znam da se koji puta ne može sasvim jasno iščitati ironijski akcent ili šaljivi ton, pa onda rabim, posebno u e-pismima, dvotočku sa zagradom – :)

Možda bi bilo oportuno na naslovnice knjiga stavljati graničnik vezan uz kvocijent inteligencije, poput oznake preporučene minimalne dobi na televizijskim emisijama.

Ne bih. Pitanje me inspirira da napomenem: nemam ništa protiv bogatstva „smajlića” :)

Ne, ionako ih je previše. A ironičnik? Pa, ako tekst sam ne isijava ironičan ton i značenje, ne pomože mu ni arsenal interpunkcijskih znakova.

Ne bih. Sviđa mi se to što moram izaći na kraj s postojećim materijalom. Ironija proizlazi iz riječi i konteksta, sugerira je autorova verbalna vještina, kao i druge nijanse u tekstu za koje bi se moglo zamisliti interpunkcijske znakove; čini mi se tužnim svesti je na emotikon.

Ne bih. Moduse recepcije treba prepoznati i odrediti čitatelj.

Ironija se mora prepoznati iz teksta. Ako je čitatelj nije prepoznao, onda ne čita svog pisca, ili je taj pisac posegnuo za sredstvom koje mu ne leži. Možda bi interpunkcijski znak više koristio sucima u parnicama vezanim uz duševne boli, političke korektnosti. Lupiš gore, e sad ću reći štambilj a ne žig, „ironija” i sve je riješeno.

Krećem se u okviru hrvatskoga jezičnog standarda i, da sad ostanem na istoj razini opisivanja, njemu pripadajućeg pravopisnog i izražajnog konteksta. Hoću reći da vjerojatno nisam od onih koji bi na radikalan način mijenjali jezičnu (pravopisnu, interpunkcijsku) praksu nego je u različitim pjesničkim, narativnim strategijama iznevjeravam, umnožavam, preraspodjeljujem i dijelim. Što ne znači da mi ne bi dobrodošao neki znak iz španjolskog ili kineskog jezika, na primjer!

Ne bih predložio nijedan novi interpunkcijski znak. To je svojevrsna linija manjeg otpora. Ironičnik, koji ste spomenuli, pogotovo mi je nelogičan. Ironija je jedan suptilan alat i najuspješnija je onda kada je gotovo neprimjetna. Ironičnik bi, u tom slučaju, „bio neprimjetan kao škorpion na svadbenoj torti”, kako bi to rekao Raymond Chandler u jednom svom romanu. Što bi tekst dobio s ironičnikom? Ništa, čak naprotiv. To me pomalo podsjeća na situacije kada ispričate loš vic, pa onda morate podcrtati što ste mislili. U predratnoj „Top listi nadrealista” imate situacija kada „lik” ispriča kakvu glupost, pa onda, kada vidi reakciju sugovornika, to okarakterizira kao „šalu”: „Šala!”. Ironičnik me najviše podsjeća na to.

Zgodna ideja. Zapravo, kada bi se baš izrazito htjela opisati nekakva situacija koju svakodnevno doživljavamo, trebalo bi nam, da bi to stavili na papir i da bi čitatelj doživio na pravi način, i nekoliko „posebnih” znakova, čime se u glazbenom pismu otišlo dalje nego u književnom. Za početak, za gugutanje malog djeteta bi se svakako trebao izmisliti nekakav poseban znak. Malo je osiromašena rečenica napr. „Iz sobe je dopiralo gugutanje njihove prve bebe. Bilo je slatko i intezivno.”

Znak za ironiju, „ironičnik” kako velite, nije potrebno uvoditi jer je ironija po sebi višeznačna. Ona štoviše, baš kao humor, i nerazumijevanje intencije uzima u svoj obzor. Koristiti interpunkcijski znak za ironiju, npr. kod Krleže!? Koliko bi tih znakova trebalo? Ili pak kod pisaca čija se ironija razotkriva kroz vrijeme; ona se i preoblikuje unutar generacija. Postoje i djela koja su u cjelini ironična. Postoje ona djela i pasusi koji i nisu željeli biti ironični, a postali su takvima... Mislim da su takve ideje o tekstualnoj signaletici besmislene. Književnost je figurama i tropima oblikovan slobodni izraz, pa bi, po nekojima, valjda i svaku metaforu trebalo označiti, sve metonimije i dr. Besmisleno.

Ne bih uvodio nijedan novi interpunkcijski znak – ima ih dovoljno. Poneke radije ukidam – primjerice točku ili navodne znakove, velika slova i sl.

Taj ironičnik je potreban samo ljudima koji imaju Aspergerov sindrom, pa ne shvaćaju ironiju bez interpunkcijskog znaka. Ne vidim potrebe za uvođenjem novih interpunkcijskih znakova, ali spadam u rijetku manjinu koja ustrajno tupi kako bi u hrvatskom konačno trebalo ukinuti razlikovanje č i ć. U današnjim hrvatskim političkim granicama premali je broj regija i govornika koji to razlikovanje stvarno osjećaju, te nema svrhe da se sve ostale s tim maltretira, a učenike i jezične praktičare traumatizira nečim što niti čuju, niti izgovaraju. Osobno nikad ne griješim kad su č i ć u pitanju, ali to je samo zato što sam do kraja osnovne škole naučio sve riječi gdje se pojavljuju napamet, kao trenirani majmun. Inače, razliku između č i ć nisam kadar niti izgovoriti, niti razlikovati kad je čujem.

Ne bih baš podučavala čitatelja što je ironija. Jer to i nije neki čitatelj. Odnosno osoba očito nema smisao za humor, za nijanse, za odmak u načinu razmišljanja, neku vrst nadrealnosti, pa joj ni takvo označavanje neće pomoći, a tekst će zazvučati glupavo. To je kao objašnjavanje vica osobi koja ga nije shvatila.

Bio bih apsolutno i kategorički protiv ironičnika, jer vjerujem da bi isti kastrirao i u bitnom uništio jednu od meni najzanimljivijih i najdražih figura, u mnogome otupio njezinu oštrinu, radikalno ugrozio njezin subverzivni potencijal. Ironija uz ironičnik bila bi samo blijeda sjena ironije. „Ironičnik” je, čini se, sjajan primjer toga kao višak normativnosti hegemonijski zatire i uništava jezik. Ne čini mi se slučajnim da se ova disciplina pokušala vježbati upravo na ironiji. Nemam prijedloga za interpunkcijski znak, čini mi se da postojeći pružaju sasvim odgovarajuću podršku. Predložio bih, ipak, jedan drugi znak, odnosno način bilježenja: da sam diktator, prvi akt moje jezične politike bio bi ukidanje znakova č i ć u standardnom jeziku, te njihovo bilježenje kao jedinstvenog c s ravnom crtom nad znakom. Današnji način bilježenja smatram nepotrebno kompliciranim, konfuznim, uvelike nepravednim prema govornicima s različitom dijalektalnom pozadinom i sl. Uvjeren sam da bi nam pisani život bio lakši, a da bi upotrebna, standardna i dijalektalna govorna praksa ostala točno onakvom kakva je i danas.

Ironija se mora iščitati iz rečenice, ili iz konteksta, a ako je nema, ne pomaže nikakav interpunkcijski znak. S tim u vezi i upitnik i uskličnik su suvišni. Ne vidim, dakle, neki poseban razlog za uvođenje novih interpunkcijskih znakova. Počnemo li s ironičnikom, vrlo brzo ćemo doći do tužnika, plačnika, bijesnika, smiješnika... Kao da trend diktiraju Facebookovi emotikoni.

Ne, čak bih točku-zarez izbacio. Daj se odluči, jel' točka ili zarez.

Gombam se i s postojećim znakovima. Ne vapim za dodatnim.

Iskreno, u svojoj pjesničkoj, književnokritičkoj i esejističkoj praksi nikad nisam osjetio potrebu za time niti mi je to uopće palo na um. Mislim da se sve značenjske nijanse koje bi se time dobile mogu ostvariti drugim jezičnim sredstvima, a ako je nešto nejasno ili višesmisleno, onda je to rezultat autorove namjere ili propusta, a ne manjka interpunkcijskih znakova. Ipak, nije mi teško zamisliti kakvu avangardnu pjesmu s nekim novim interpunkcijskim znakom, i to bi čak bilo poetički poticajno, no bila bi nužna i fusnota u kojoj bi se, u nedostatku prihvaćenosti takvog znaka među čitateljima, objasnilo o čemu se radi.

Bliži sam ideji da novi interpunkcijski znakovi ili riječi dođu iz književnosti u pravopis i gramatiku, a ne da budu institucionalno predloženi pa samim time i nametnuti, te kao takvi osuđeni da zauvijek ostanu neupotrebljivi. Tekstovi i knjige autori/ca trebali bi biti motor jezika koji će pravopisu i gramatici određivati tempo, utovar manjka i istovar viška riječi. Ostale načine smatram militantnima i bestrasnima kao da proizvodimo tračnice, a nemamo željeznice.

Mislim da postoji sasvim dovoljno interpunkcijskih znakova, ne znam zašto bismo izmišljali nove. Rijetko se koriste i ovi koji postoje pa je, primjerice, točka zarez, pogotovo kada su mladi pisci u pitanju, nekako tužno zanemarena; to smatram pravom štetom.

Ako se ironija ne vidi iz konteksta, nikakav je znak neće učiniti prominentnom u nekom sklopu.

Ne moramo valjda za svaki pomak u registru ili semantici uvoditi dodatnu „signalizaciju”, jer tako otupljujemo čitatelja koji će se u tom slučaju umjesto da suvereno „vozi” tekstom tek saplitati o „znakove na cesti” uz realan rizik da malo i „ubije oko” za upravljačem. Ako smo dotle došli, onda je „šoferska tuga pregolema”, mogli bismo zaključiti ostajući u zoni prometnih metafora. Šalim se, ali zar se za markiranje ironije ili višeznačnosti ne mogu koristiti navodni znakovi? Nisam za preopterećivanje teksta dodatnom grafijom. Osim toga, ako uvedemo znak za ironiju, morat ćemo nešto smisliti i za sarkazam itsl...

Smatram da u svim aspektima bogat i izvanredno gibak hrvatski jezik ima dovoljno interpunkcijskih znakova. Ironija se i bez interpunkcije može vrlo lako i djelotvorno izraziti sintaksom rečenice ili sintaksom teksta. Ipak, predlažem i zbog umjetničkih i zbog praktičnih razloga interpunkcijski znak za izazovnu sintagmu „intelektualna seljačina” i isti znak za riječ „seljačkizam”, koja je izvedena iz imenice „seljačina”. Kako sada stvari stoje, a smatram da će se ionako loše stanje u hrvatskom jeziku s vremenom drastično pogoršati, mnogo nam je više potreban taj znak, nazovimo ga „seljačnik”, nego ironičnik. Zasad nemam ideju koji bi interpunkcijski znak za pojam intelektualne seljačine bio najbolji, tj. najpogodniji; iznalaženje toga znaka treba prepustiti jezikoslovcima, stručnjacima za interpunkciju. No da bi oni to što bolje i lakše učinili, moraju, dakako, uvijek imati na umu široko, ali vrlo precizno semantički omeđeno polje pojma „intelektualna seljačina”. (Intelektualna seljačina jest osoba čiji je mentalni i svjetonazorski sklop opterećen invalidnim uskogrudnim geografskim zovom zemljačke ruralne ili urbane krvi, svejedno, što jednostavno znači da je to osoba koja je u većini svojih stavova, uvjerenja, mišljenja i prosudbi nekritički pristrana te sklona stereotipima i predrasudama, a u tijesnom skladu s tim istodobno osoba bez morala i etičkog kodeksa, te stoga i bez intelektualnog poštenja i bez intelektualnog integriteta. To je dakle takva osoba koja u svojem odnosu prema ljudima i njihovim ostvarenjima nikad ne njeguje prijeko potrebnu prosvijećenu liberalnost i kritičku nepristranost kao što ju je svojedobno, kad je riječ o trusnom području hrvatske književnosti, njegovao književni povjesničar i književni kritičar Antun Barac ili primjerice u naše vrijeme, da spomenem neke od rijetkih, njegovom profilu odgovornog književnog kritičara slični Damir Radić, Dunja Detoni Dujmić, Vladimir Arsenić i Strahimir Primorac.)

Ironičnik?! Nešto gluplje teško da sam čuo. Nadam se da se autor šalio. To bi valjda poslužilo nesretniku koji ne zna napisati ironičnu rečenicu, pa nam mora telefonirati da je nešto bilo ironično. Ili možda griješim? Zapravo ovo pitanje je vrlo poticajno. Nove interpunkcije – zašto ne?! Na primjer: Mala, baš si mi sva zgodna, dođ' vamo i sidi mi na kolino, pa onda znak za – erotičnik. Ili – Sad ću te izbost ovom nožinom, matere mi, pa onda znak za – zastrašnik. Dalo bi se izmisliti gomile interpunkcija.

Na tragu „ironičnika”, pretpostavljam da već i postoji interpunkcijski znak koji na neki način ionako već koristim u svom, prije svega dramskom pisanju, a mogao bih ga nazvati: „beskonačnik”. Za mene, „beskonačnik” je pravopisni znak „crtica” koji koristim na kraju nedovršene rečenice umjesto pravopisnog znaka „trotočke”, i koji ima, u kvalitativnom smislu, veću težinu od „trotočke”, odnosno podrazumijeva snažniji podtekst neizgovorenog.

Nemam ideju trenutno, ali ironičnik bi bio vrlo zanimljiv znak zato što čitatelji nekad ne razumiju ironiju.