Postoji samo jedan tekst koji sam revidirao pomažući se čitanjem naglas: bio je to „Kolovoz”, prvi dio romana Viljevo, koncipiran kao transkript četiriju monologa s oštećenih magnetofonskih vrpci. Htio sam provjeriti što od napisanih rečenica funkcionira kao izgovoriv tekst: gdje bi se smjestile neke „prirodnije” cezure, izazvane uzimanjem daha, ili oklijevanja koja bi u izgovoru možda tražila trotočku na drugačijem mjestu nego pisani tekst. Trebalo je više puta propustiti cijeli rukopis kroz govorni i dišni aparat kao bitan dio medija koji „proizvodi” tekst, i taj je proces (uz dodatni filter smetnji i oštećenja magnetofonske vrpce) dao konačan oblik prvom dijelu romana. Ne vjerujem, doduše, da sam time dobio rezultat koji bi mi se i danas činio idealnim; tempo govora, stanke i disanje usko su vezani uz tijelo izvođača koji u određenom trenutku prilagođava tekst svojim unutarnjim ritmovima. Danas bi „Kolovoz” tražio (od mene, a pogotovo od nekoga drugog) novi verbalni „prijelom”.

Iz sličnih razloga u pravilu ne čitam svoje tekstove na predstavljanjima knjiga, književnim večerima itd. Spreman sam priznati da je to jednim dijelom i pitanje izostanka afiniteta, prakse, možda i talenta, možda i hrabrosti za ulazak u tu situaciju (koja mi se čini sličnijom glumi nego „autorskom čitanju”), no s druge je strane to stvarno pitanje principa: svi moji tekstovi pisani su imajući na umu isključivo papir, tintu, tisak, grafički raspored teksta na stranici. Književni tekst nikada, ni kao dijete, nisam doživljavao kao privremen, provizoran zapis nečega što u svojem „prirodnom obliku” živi u živom glasu, priči neke osobe, „pripovijedanju oko vatre”; uvijek mi se činilo da je jedini „prirodan ambijent” književnosti tiskana stranica, a jedini adekvatan medij izvedbe individualan prolazak kroz knjigu kao predmet, sa svim njezinim specifičnostima, perifernim informacijama, komprimiranim paragrafima, praznim prostorima i tehničkim podacima. Mislim da se tragovi takvog osjećaja za tekst vide i u prozama koje pišem, ne samo u distribuciji fabule ili duljini rečenica, nego i tretmanu svih drugih elemenata knjige. Pisanje za živi glas jednostavno predstavlja posve drugačiju disciplinu: pomisao na okušavanje u toj formi nije mi nimalo odbojna, ali nijedan tekst koji sam napisao nije imao perspektivnu verbalizaciju kao motiv.

Što se čitatelja tiče, dok tekst tek poprima svoje osnovne konture, dok se teme tek ulančavaju a tipovi pisma samo testiraju, publika mi nije nigdje u vidokrugu. Međutim, što je rukopis profiliraniji, što se pisanje (odnosno revidiranje) teksta više primiče kraju, sve se intenzivnije pokušavam projicirati u poziciju nečijega „prvog čitanja”, tražiti mjesta koja me u takvoj vožnji čine nezadovoljnim ili ravnodušnim kako bih maksimalno pojačao učinke teksta, učinio ga – za „čitatelja” – još više i intenzivnije takvim kakav već jest. Promjene koje se tada događaju nekome bi se možda činile „kozmetičkima”, površinskima, zbog toga što su rijetko fabularne, ali radi se o ključnim stvarima, sitnom „montažnom” ugađanju, konačnoj doradi kompozicije. U tu će skupinu postupaka vjerojatno ući više strateških eliminacija i izostavljanja nego nadogradnji i dopuna, ali i mnoštvo odluka o naoko perifernim stvarima koje mi se ponekad čine presudnima: paragrafiranje, naslovi i podnaslovi, tipografija, paginacija, paratekstovi (primjerice, sadržaj u Policijskom satu).

Čitanje već napisanog teksta doživljavam kao njegovo nanovo otkrivanje. Ponekad mi se čini da od svega onog namjeravanoga nema nikakve koristi, a ponekad u istome tekstu otkrivam potpuno nove i poruke i zagonetke. To znači da autor nije u cijelosti u stanju ovladati samom zagonetkom umjetničkog teksta, pa ga iz tih razloga valja iznova (i uvijek iznova čitati). Nikad to ne činim naglas, imam osjećaj kako bi glas remeteći tišinu u kojoj je tekst nastajao, poremetio i već napisano djelo, kako bi djelo pred bukom sakrilo svoje nedostatke. Samo ono što je definitivno konačno, što se više popraviti ne da, u što ne sumnjam, mogu čitati naglas.

Pišući, ne razmišljam ni o čemu, ponajmanje o čitatelju, pa ni o sebi, osim što se prepuštam strasti i užitku pisanja. Čitatelj je imaginarniji od piščeve ideje, misliti o njemu značilo bi izići iz sebe. Pa i kad bi to pokušali, kod koje bi se jedinke zaustavili, u koga bi se to od toliko mogućih čitatelja trebalo preobraziti, pa i u slučaju da postoji samo jedan kako i po čemu znati koji je. To vam je nešto slično kao kad Borges spominje biskupa Berkleya, koji je zapisao „kako okus jabuke nije ni u samoj jabuci – jabuka ne može kušati samu sebe – niti u ustima onoga koji je jede. Okus iziskuje njihov međusobni dodir”. A kako pisac i svaki njegov mogući čitatelj ponaosob imaju potpuno različita životna, i svaka druga iskustva, pa i estetska, to znači da će prvi koji me bude čitao tumačiti moj tekst drukčije nego li sam ga osjetio i zamislio, da će ga sebi prilagoditi i za sebe prevesti. Učinak će se mijenjati od čovjeka do čovjeka, i to iz dana u dan, kroza sve vrijeme dok djelo bude živjelo. Krleža bi kazao: „Ljudi čitaju kako hoće (da čitaju), a ne kako je napisano”. Ali, istina je da je i za mene iznova pročitan moj tekst drukčiji, od onoga kako sam ga doživio ranije. I autor kao čitatelj ima druge oči, druge uši, otkriva drukčije užitke i dolazi do novih spoznaja.

Da, čitam naglas i nakon čitanja ponekad promijenim riječ koju sam krivo pročitala, tj. „pogrešnom” riječju zamijenim napisanu riječ, jer se odjednom učini boljim izborom. Čitanje naglas pomaže mi kod odluke o uvrštavanju ili brisanju interpunkcija u pjesmi ili pak u lomljenju stihova, jer izgovaranjem teksta postaju jasniji njegov ritmički ustroj i obrasci, pa je tako i jasnije gdje treba što oduzeti ili dodati, prelomiti, zalijepiti, izolirati ili okružiti.

O čitatelju katkad razmišljam, tj. o nekom apstraktnom sugovorniku ili slušatelju, i tada imam dojam da to apstraktno prisustvo izrazito utječe na odabir postupaka i uopće na organizaciju teksta kao cjeline. Kao da sam opreznija i pomnije i svjesnije biram načine tekstualne izvedbe.

Ne čitam naglas svoje tekstove. Ne treba mi to. Čujem ih u sebi. Ali, da, mijenjam stalno (sitne intervencije), sve dok ne predam rukopis. Pa i poslije.

Ne razmišljam o čitatelju dok pišem. Mislim da takvo razmišljanje razbija koncentraciju, a ideja mi zvuči „ziheraški”, komercijalno. Moji stilski izbori i postupci dio su mog unutarnjeg ritma, moje muzike, i ne mogu ih prilagođavati  bilo čijem, bilo kakvom ukusu, jer tada to ne bi bila moja rečenica, nego rečenica koja podilazi nekom trendu ili drugačijem „pismu”.

Na tekstu koji sam napisao kao poeziju radim u nekoliko navrata, mijenjam ga i prepravljam (možda naposljetku kvarim i loše preusmjeravam?) kako bih dobio željenu jezično osjetilnu i apstraktno misaonu kvalitetu kojoj u određenom trenutku težim, recimo zbog kompozicije određenog ciklusa pjesama i knjige kao cjeline. Čitanje poezije naglas dio je mog izvedbenog iskustva, kad svoju poeziju čitam publici, pa stoga ulazi u drugačiju dimenziju jezika i poezije. Čitateljske recepcije najviše sam svjestan u izvedbi poezije i to iskustvo meni je vrlo dragocjeno i nužno.

Rekao bih da je čitanje za druge/publiku kvalitativno drugačije iskustvo i kao takvo može biti povratno, dvosmjerno povezano s već napisanim tekstom poezije. Konkretan učinak tog iskustva, privremen, prolazan ili trajan, postat će vidljiv i na neki način realiziran u drugim tekstovima poezije, a ta se relacija može uspostaviti s tekstom poezije napisanim prije kao i nakon iskustva izvedbe poezije. A ono drugo, u pitanju implicirano čitanje, čitanje u sebi dok se radi na poetskom materijalu, onda je samo jedan dio, jedan element poetičke metodologije i ne može se staviti u kontekst performativnog, izvedbenog iskustva. Pojednostavljeno, u tom uvjetno rečeno solilokviju, nije važno je li tekst poezije izgovoren naglas ili u sebi, kad slušamo i osluškujemo neki glas (odjek? vibraciju? ritam?) u svojoj glavi, kad smo izloženi strujama jezika i slika, dojmova i misli koje istodobno naviru iz više izvora, a naš potencijalni hipotetski recipijent ukazuje se tek kao jedan od glasova koje u isti mah želimo prigušiti i pažljivo saslušati, ovisno o namjeri s kojom smo krenuli u pisanje teksta poezije. A tada se možda u prvom planu pojavljuje i pitanje o izboru stila i stilskih postupaka, recimo kao govor drugog (Drugog?).

Naglas čitam samo poeziju, pa ni to ne uvijek. Za ostale vrste tekstova dovoljno mi je čitati i bez glasa. Što mi je do teksta više stalo, to ga više puta pročitam. Recimo, roman Stjecaj okolnosti je bio napisan u kompjutoru, otisnuo sam ga na papiru, pročitao, unio u elektronski zapis promjene koje sam napravio čitajući, nakon toga svako malo promijenio ponešto u kompjutoru sve dok se nije nakupilo toliko izmjena da je posrijedi bila druga verzija teksta, onda sam ponovo cjelinu otisnuo na papiru… Verzija koja je otišla u tisak bila je dvadeset i prva temeljita redakcija.

Naravno da pri pisanju imam u vidu ciljano čitateljstvo. Sasvim drugačije su pisane moje osobne natuknice, zabilješke, dnevnički zapisi, pisma ili e-mail poruke...

Naglas ne čitam, nego u sebi, po stotinu puta, „slušajući” u unutarnjem sluhu pojedinu sintagmu, rečenicu, i tražeći najbolja rješenja: značenjska svakako, ali i sintaktička, intonacijska, ritamska, akcenatska. Nekad se ona pogode otprve, tada su najbolja, nekad ih valja mukotrpno tražiti, sve oslanjajući se na sluh, na govornu melodiju. Konvencionalno se misli da je to važno u poeziji, a ja ne vidim nikakvu razliku u tom pogledu između poezije i proze, pa i eseja i, čak, trivijalne novinske kolumne.

Čitatelj je u svemu tome, naravno, uvijek na neki način prisutan čak i ako to, kao autor, „ne znam” ili neću da znam. Ako nikako drukčije, a ono u tom unutarnjem glasu koji provjerava, preispituje, sumnja i traži, koji bi da se uživi u ulogu vanjskoga, „objektivnog” čitatelja-kritičara, a kadar je da zauzima najrazličitija gledišta i isprobava najrazličitije kriterije.

Čitam svoje tekstove naglas, češće sebi, ponekad bliskim ljudima, a ponekad se ukaže mogućnost da tekst u nastajanju postane radijska emisija i tada također rado sama čitam. Sve mi se to čini vrlo korisnim, pogotovo u finalnim fazama rada na tekstu, i nakon svakog čitanja naglas ponešto promijenim. Cijeli svoj roman Arduru pročitala sam naglas za Hrvatsku knjižnicu za slijepe i mislila sam kako bi bilo dobro da sam to učinila prije nego što je knjiga objavljena, kao neku vrstu zadnje redakture.

Dok pišem često mislim na čitatelja, no to je neki internalizirani, bliski čitatelj, možda svojevrsni alter ego.

Čitam na glas i u sebi, čitam tekst u dijelovima i u cjelini, čitam kad mislim da je sve gotovo i da moje čitanje ne može više ništa promijeniti. Sličan sam u pisanju onome koji je na dnu bunara i kopa i kopa i kopa, a vode nema i nema. U trenutku kad dižem ruku i dajem znak da odustajem, da nemam više snage i zraka, stiže voda i spašen sam. Ali ta radost ne traje dugo, slijede čitanja drugih, pristižu provjere dok hodam, sanjam i putujem. Vraćam se stolu, sjedam za kompjutor i provjeravam, brišem, skraćujem, mijenjam početak, sredinu i kraj. Tražim drugi ton, sliku, poantu, osjećaj (prolaznosti, radosti, ushita, žalosti, zbunjenosti...).

Mislim o čitatelju, tom Drugom, glasu koji nagovara i prigovara, svjesno i uporno tražim blizinu prvog impulsa, prve ideje, prve slike, prvog zvuka – znajući da „prvo” ne postoji, kao što ne postoji neupitna jedinstvenost, autentičnost, inspiracija... Postoji tekst čitanja i pisanja, tekst rada i nade da je područje jezika i teme nepregledno, baš kao naš život, tako pojedinačan, ali i ništa manje predvidiv, običan i isprazan.

Ne čitam tekst naglas, ali volim „vagati” ritam dijaloga. To je pogotovo važno u filmskim scenarijima. O čitatelju ne razmišljam prilikom pisanja. Mislim da je ono znamenito Krležino „pisanje pisanja radi” moj osnovni motiv za pisanje. Ne podcjenjujem ovim čitatelja, već mislim kako pravi čitatelji, govorim iz vlastite perspektive kao čitatelj, ne vole da im se povlađuje. Često volim citirati uvodne rečenice iz romana „Derviš i smrt” Meše Selimovića, pogotovo ono: „Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma...” Slične knjige su mi i kao čitatelju najvažnije. Ukratko, sâm sam sebi jedini „čitatelj” kojemu povlađujem.

Svako poglavlje prerađujem najmanje tri puta, a ponekad i dvoznamenkasti broj puta. Zadnji ili predzadnji prolaz kroz poglavlje je čitanje naglas. Ne mislim da govoreni i pisani jezik trebaju biti jednaki, ali ipak tražim tekst koji bi dobro i lako prelazio kroz usta, koji ne bi bio preartificijelan za glasno čitanje.

Potencijalni čitatelj je uvijek u primisli. Zanimljivo je to. Pišeš fikciju, pri čemu ti druga fikcija biva motivatorom. Ili korektivom. Ili smetalom. On je nekakav nedefiniran entitet (samo povremeno sličan nekome do koga mi je stalo ili kome želim nešto reći) koji proviri preko ramena i šapne: daj se nemoj preseravati. Ili: ovo ti nije uvjerljivo. Ili: ovo je trivijalno. Ili: odustani. A jedino što meni preostaje je napisati rečenicu kojom ću mu začepiti bezobraznu labrt. ()

Svaki završeni tekst, paragraf, fragment ili štoveć čitam naglas. Konstantno radim na tekstu i mislim da bi svaki pisac trebao mnogo vremena provesti uređujući vlastite tekstove. Čitanje naglas je iznimno bitno zbog ritma. Bez ritmičnosti nema (stilski) dobre proze. Neke ritmične nezgrapnosti nemoguće je ne primijetiti bez čitanja naglas.

Ne razmišljam o čitatelju, ali svejedno svaki tekst šaljem prijateljima i kolegama.

Ne samo da čitam naglas nakon što napišem tekst, nego ga često izgovaram i dok ga zapisujem. Ako ritam, ton i riječ nemaju točno određeni tip podudarnosti koji tražim, tad odustanem i nastavim kasnije. Riječi su, posebno za poeziju (ali i za dobru prozu), prije zvuk pa tek onda značenje (iako se primaju istodobno). Dakle, gotovo nikad  riječi u pjesmi ne upotrebljavam samo zbog njihova značenja nego i zbog zvuka. Zapravo zvuk mi je važniji. A taj zvuk onda upošljava i sva druga osjetila pa čak dijelom i vid. Dakle, riječi mi imaju i ton, i okus, i opip, i boju. Iskušavam glasove jesu li dovoljno kotrljajući na mjestu na kojem mi to treba, klize li glatko tamo gdje treba, osiguravaju li hrapavost tamo gdje bi to značilo. I nadam se, uvijek se nadam da će to neki zamišljeni idealni čitatelj čuti. Ponekad to izravno i tematiziram u pjesmama tu materijalnost glasova, a sve u nadi tog prizivanja i dozivanja.

Boja je dvostruka i kad pišem i kad čitam. Na jednoj je razini ona boja koju glasovi prirodno proizvode i provjeriva je određenim objektivnim mjerilima i snimačima. Na drugoj razini riječ je i o individualnoj  boji, onu koju vidim i čujem kao sinestetičarka. Pa kad biram riječ koja će ući u neki tekst, biram je, možda više intuitivno i po boji koju glasovi u njezinu sastavu izazivaju. Prva spomenuta razina vidljiva je, čujna i razloživa, ali druga nije dohvatljiva analitičkim  alatima koje imamo na raspolaganju jer je vrlo individualna. Ono čemu se mogu nadati to je da će se ta sinergija nekako prepoznati, ako se i jasan put dolaženja ne može uvijek razaznati.

Nakon pisanja uvijek čitam tekst. Nekad to bude naglas, najčešće ako je riječ o nekoj kraćoj priči kojoj jedna od uloga može biti to da je se čita pred publikom, a nekad u sebi. Primijetio sam da lakše i brže mijenjam kod tih priča namijenjenih za javno čitanje, tu nemilosrdno kratim i dotjeravam ritam jer je zapravo riječ o žanru za sebe, takve priče moraju biti bliske govornom jeziku. Tada razmišljam o čitatelju odnosno o slušatelju, nastojim izbjeći mrtve kutove i preduhitriti buku u komunikacijskom kanalu.

Kod ostalih tekstova se trudim ne zamarati razmišljanjem o čitatelju, ali mi je on istovremeno cijelo vrijeme u mislima. Bez obzira na to koliko ova izjava zvučala kontradiktorno, njezina iskrenost se ne može osporiti.

Rijetko čitam naglas što sam napisao. Eventualno ako je poezija posrijedi, pa mi je važno da čujem zvuk, ritam, takt, odjek. Često, međutim, čitam polu-naglas, što izgleda tako da mičem usnama, a u sebi vrlo jasno čujem kako bi ono napisano zvučalo da to netko drugi čita.

Ponekad razmišljam i o čitatelju, da. No nastojim da to ne bude prečesto, inače mi se događa da posežem za jeftinim trikovima koji će impresionirati, a u krajnjoj liniji podilaziti. To je što se forme tiče, a u sadržaju, naravno, nastojim biti što manje privatan. Pri čemu vjerojatno ne treba isticati da su intimno i privatno posve odjelite kategorije.

I u ovom intrigantnom pitanju postavili ste, zapravo, dva pitanja, jedno lako i jedno teško. Prvo ću odgovoriti na lako pitanje. Čitanje teksta naglas odnosi se samo na moje dramske tekstove. Premda rijetko, ponekad naglas pročitam pokoji dijalog iz drama za vrijeme čitanja završne verzije teksta, ali i didaskalije koje smatram integralnim dijelom dramskog djela. Iako to ne trebam činiti, jer imam sposobnost da i bez toga razgovijetno u sebi čujem dijalog kao i didaskalije, ostala mi je navika povremenog izgovaranja teksta naglas iz vremena kad sam, oko dvije godine, kao glumac bio na sceni u značajnim predstavama zagrebačkog Hrvatskoga narodnog kazališta (Balade Petrice Kerempuha, Julije Cezar, Pavlimir, Macbeth), koje smo izvodili u Zagrebu i Dubrovniku. Imao sam sreću, jezičnu sreću, što sam radio pod vodstvom strogih redatelja „stare škole” Koste Spaića, Vladimira Habuneka i Mladena Škiljana. Radeći s njima naučio sam mnogo toga kao dramatičar, i u pozitivnom i u negativnom smislu, prije svega to da u pisanju drama izbjegavam pisanje takvog dijaloga koji omogućuje povišen i izvještačen, te stoga i neprirodan odnosno artificijelan scenski govor. (To mi je u istom smislu pomoglo i kad sam radio scenarij za film po jednom od svojih romana.) Ne, nikad u već završenom tekstu drame ne mijenjam ništa nakon sporadičnog čitanja naglas.

Odgovor na drugo pitanje zahtijeva složeniju razradu. Dok pišem pomislim rijetko, ali ipak, na prvog i najzahtjevnijeg čitatelja – na sebe. Ako nisam zadovoljan tekstom, onda se borim s mnogobrojnim problemima koji su sastavni dio svake kreativne djelatnosti. Naime dok ne postanem u potpunosti zadovoljan tekstom ne šaljem ga u časopise, na radio, na internetske portale i izdavačima. U počecima profesionalnog pisanja i objavljivanja (u turbulentnom kontekstu „mladost-ludost”) pomislio bih, priznajem, na ostale čitatelje te na one učinke koje bi moj tekst ili moja knjiga trebali imati na njih. Nisam poput Joycea otišao baš tako daleko da tvrdim da bi moj idealni čitatelj morao patiti od idealne nesanice, već sam mislio da bi čitatelj mojih djela morao biti na istoj ili barem na sličnoj razini shvaćanja značenja utkanih u tekst na kojoj je i autor knjige. Nevjerojatna pretencioznost! Nju je tada prouzrokovala moja slaba upućenost u teoriju recepcije. Nakon kratkog, ali intenzivnog studija recepcije, ta je pretencioznost u potpunosti nestala. Nadalje čitam i pišem već 64 godine, a profesionalno pišem i objavljujem više od četrdeset godina, ali već dugo, više od trideset godina, rijetko kad dok pišem pomislim na čitatelje. Mislim ponekad, kako rekoh, samo o prvom čitatelju, to jest o sebi. Ako svojim tekstom, pa i onim najmanjim, recimo kratkom pjesmom, zadovoljim sebe, onda je sve u redu. Uostalom, pravi pisac, što znači ambiciozan i zahtjevan autor, piše, prije svega, da zadovolji sebe. Takav je pristup autorskom subjektu koristan ne samo za pisca, već i za književnost. Jedan mi je kolega u prividno šaljivom tonu rekao da autor koji je zadovoljan literarnom kvalitetom svojih knjiga ima, osobito ako je plodan pisac, zagarantiranu mirnu čitateljsku starost. U tom slučaju on, nastavio je kolega, u starosti (koja po njegovu mišljenju počinje u 81. godini) ima osiguranu poticajnu lektiru za osobnu upotrebu, osobito ako ga i kao pisca i kao čitatelja ne zadovoljavaju knjige njegovih kolegica i kolega, i domaćih i stranih. I doista, takvog autora nimalo ne uznemiruje Barthesova teorija o smrti autora, jer dobro zna da dok je on živ i spisateljski te čitateljski djelatan, i dalje postoji autor kao ključna kreativna energetska točka pisanja. Poslije autorove biološke smrti (postoji, jasno, i autorova smrt prije njegove prirodne smrti) ionako nema ničeg (za njega mrtvoga) pa tako ni autora. Ipak, ovdje moram naglasiti da se nipošto ne smije zanemariti intrigantno Barthesovo mišljenje o smrti autora koje je izložio u eseju Smrt autora, jer, kako sada stvari stoje, u mojem odgovoru naznačena vrsta autora sve je rjeđa. No ovo je vrlo zahtjevna polivalentna tema kojoj treba posvetiti mnogo više tekstualnog prostora od ovoga koji sam iskoristio za odgovor (što se mene tiče, to je otprilike sedamdeset stranica) i mnogo vremena (minimum je, po mojoj gruboj procjeni, sedmodnevni simpozij u Zagrebu i Dubrovniku s brojnim sudionicima koji bi s različitih znanstvenih područja književnosti i filozofije pristupili problemu moguće smrti autora i interaktivno je osvijetlili sa svih aspekata koje ta teška i šokantna tema zaslužuje u istoj mjeri kao i ona o smrti Boga).

Ne čitam sebi tekstove naglas. Često ih čujem kad ih čitaju glumci, ali tada je već uglavnom kasno. Odustao sam od razmišljanja o čitatelju kao o nekoj univerzalnoj kategoriji jer smatram da ona ne postoji. Onaj tko me shvaća i voli to što pišem, moj je čitatelj i ja sam njegov pisac. A s obzirom na opće stanje kulture, pismenosti i načitanosti u ovom društvu, stilska prilagodba ukusu nekog imaginarnog prosječnog čitatelja bi bila početi pisati svinjarije po novinama i društvenim mrežama.

Alternativni odgovor

Od samog početka pisanja, od svojih prvih iskustava s proznim i dramskim tekstovima, obraćao sam veliku pažnju na jezik kojim pišem. Na odabir riječi, na dužinu i oblik rečenica, na ritam njihovog nizanja i promjene ritma, na cezure, interpunkcije i razne ostale zastanke – nikad nasumice pobacane po tekstu – koji mi onda omogućuju lakšu, bolju i točniju promjenu motiva, tema i sadržaja. Trudim se da tekstovi upisani u cjelinu djela imaju svoju melodiju; pažljivo biram mjesta prikladna za staccato kratkih rečenica, promjene u tempu, prelazak na druge, duže i drugačije rečenice koje onda koloriraju tekst dajući prizoru atmosferu, a sadržaju novo, dodatno ili drugačije značenje. Sve to proizlazi iz nekog davno osviještenog i prilično čvrstog stava da nije važno samo što, već i kako se nešto iskazuje u prostoru i vremenu zasebnog književnog teksta.

O tim procesima uglavnom se ne misli dok se piše, oni, vremenom provedenim pred bijelim papirom, postaju spontani i gotovo automatski, jer da je drugačije, da su planirani i konstruirani, tekstovi bi izgledali nezgrapno i nakinđureno. To je pitanje mjere i – kolokvijalno rečeno – dobrog ukusa, jer vidljivo i napadno inzistiranje na stilu tekst može učiniti dosadnim, umjetnim i smiješnim. Dakle, smatram da stil, više-manje, ne smije skakati čitatelju u oči, a poželjno je i nakon gradnje i stavljanja fasade ukloniti skelu.

Značajna stvar za oblik, izraz i stil onog što pišem proizlazi iz činjenice da uvijek pišem rukom po papiru. Ne smatram to univerzalnim pravilom koje vrijedi za svakoga, ali pisanje direktno u računalo u mom slučaju daje sasvim drugačije rezultate. Kao da negdje u meni postoji neka uvjetovanost razlike između nečeg što se mora napisati i nečeg što se može samo otipkati. Ne mogu točno objasniti kako i zato vjerujem u osovinu glave i ruke, i njenu vezu s pisaljkom i papirom, ali tipkanje po kompjuteru mi ispada nekako brzo, plitko i površno. Mislim da u pitanju nije nikakva staromodnost; od djetinjstva volim kompjutere.

Bitno za moje pisanje također je i nesentimentalno bacanje napisanog u smeće; samozaljubljeno gledanje u vlastiti tekst smatram jednim od najvećih neprijatelja umjetnosti. U toj kategoriji su još i pisanje na rok i naručeno pisanje za novac. Druga bitna stavka je i odlaganje napisanog u stranu. Neki tekst može biti napisan u jedan dan, ali skica može čekati i dvadeset godina, stoga mi je često jako teško odrediti kronologiju nastanka vlastitih radova – tekst se često odvaja ili izranja iz drugog teksta. Stavljanje na stranu, na čekanje, može biti iz raznih razloga. Gotov tekst moje knjige Violator/Ona govori ostavio sam da čeka nekih petnaestak godina, jer sam čekao na pojavu nekog suvislog izdavaštva, scene i publike u Hrvatskoj, čekao da se „nešto promijeni”, a objavio sam ga kad sam shvatio da se to neće dogoditi vjerojatno nikad. Za dramu Kroz sobe trebalo mi je dvadeset godina da se odlučim dokud su uspjela pobjeći, odlutati, dolutati, moja dva poražena nesretnika, bjegunca pred ratom u potrazi za slobodnim teritorijem, dok naprasno nisam odlučio da lutaju svijetom do dana današnjeg, jer slobodnog teritorija nema.