Obilježje mog stila: pomalo smaknut, klasičan, moderan, ironičan, erudiran. Lako ga (provjerio sam) prepoznaju čitatelji koji me prate na Facebooku. Nemam uzora, ako se izuzme činjenica da su mi uzori svi najbolji pjesnici, bivši, recentni, strani, domaći.

Da, stil je potpis autora. Moj stil se nije mijenjao od 2011. do danas, bez obzira na moj poetski opus od preko 3000 pjesama.

Vlastiti stil doživljavam kao njemušto, šuškavo šaputanje. Prodiranje u bit stvari, kad jezik i bit postaju jedno. Sa stilom sam rasla i stil me određuje. Moji stihovi i rečenice bitno su se promijenili u razdoblju od prve do zadnje napisane pjesme ili priče. „…Znakovi, rime, metafore, praznine… povijesna su kategorija (…) Cijeli je svijet premrežen mirisima, okusima, zvucima, rečenicama i značenjima. Poput Marine krune, i moj će plavo-zeleni herbarij otplaviti voda.”, napisah u svojoj zadnjoj poetsko-proznoj knjizi Kao ruža, kao zvijer, dragi moj Flaubert (DHK, Zagreb, 2016.) koja je nastajala od 1988. do 2016. godine. Njezinih osamnaest kronološki poredanih priča jezičnim zrenjem svjedoči o osobnom stjecanju iskustava i znanjâ. Jezik je i otvoreno more po kojem brodimo – što smo bolje opremljeni, dalje ćemo stići. 

Papirnati brod

Ta ruka što vonja na kamfor i jod
odvezuje krišom papirnati brod,
dok noć pije s poda razlivenu tintu,
krcatu žudnjama, ruzinavu Pintu.

Još tri unce modrog i pozlate gram...
Niz Golfsku struju otkliznut će pram
uokolo rta, sred arhipelaga,
u bazaltnu špilju, do skrivenog blaga.

Iza utihe svijeta, najzad, posljednja mori te glad.
Kad zvjezdani dažd u škrinju padne na sekstant i astrolab,
u tebi neostvaren pustolov morski, na krmi, snatrit će mlad.

Kroz stratosferu nade iskri blještav meteorni srh,
mosteći melankoliju, skorbut, groznicu, ulkus i svrab.
U zoru, na obzoru, sve manji obris – karake jarbola vrh.

(pjesma iz pjesničke zbirke Papirnati brod, Zagreb, DHK, 2013.)

Čitao sam neke analize moga stila, sasvim ozbiljne, i svaki put ostajao zbunjeno ponosan: nisam ni znao da sve to znam! Ključna mi je prohodnost teksta, odnosno štiva, i vabljenje čitatelja na sljedeći korak kroz tu šumu...  

Hm, malo se glupo osjećam u ovoj ulozi, jer dobro znam da ima kolega i prijatelja koji daleko suverenije vladaju vještinama koje bih ja sad ovdje samom sebi pripisivao i tako samog sebe važno objašnjavao. O drugima bih vam, tim kolegama i prijateljima, mogao iz rukava cijeli esej, ali o sebi i svojem spisateljskom stilu mogu reći tek: nisam ni inovator niti eksperimentator, više sam si nalik na kakvog zaigranka, okruženog svojim i tuđim igračkama nasred debelog pješčanika omeđenog hrvatskim i njemu najbližim jezicima.

Ovo su najteža pitanja, budući da ne pretpostavljaju samo enormnu razinu autorefleksije, nego i volju da se vlastito pisanje analizira (možda čak i interpretira). Nesklon sam tome, pa bih radije opet pribjegao odgovoru koji se tiče nekih aspekata „metode rada”; nadam se da će se tim putem ukazati i barem djelomični odgovori.

Jedan tip uvođenja reda u vlastite spisateljske procedure zapravo mi je i omogućio dovršavanje tekstova čija bi sudbina inače ostala neriješena. Iskustvo čitanja pisaca poput (kasnog) Becketta, Simona, Pereca, ali i rad nekih umjetnika u drugim medijima (Greenaway, Xenakis) otkrili su mi djelotvornost arbitrarnih struktura kakve se mogu nametnuti kreativnom procesu u svrhu njegova discipliniranja. Riječ je o različitim formama ili kvantitativnim odnosima koji opstruiraju i ograničavaju, ali istim potezom kanaliziraju i stimuliraju, oblikuju i olakšavaju razvoj priče; one su mi, prije petnaestak godina, pomogle da pronađem različite načine mapiranja i usustavljivanja vlastitoga rada dok pišem tekst, izbjegnem neke slijepe ulice, neravnoteže i besciljan razvoj koji me u tom trenutku već koštao nekih podugačkih rukopisa. „Spontanost” pisanja na mene je uvijek djelovala pogubno; bez obzira na to što već dugo ne koristim ozbiljno i rigorozno razvijene „klasifikacijske sustave” stilskih i tematskih elemenata kao u tim ranim tekstovima, još se uvijek klonim nasumičnih i nekontroliranih praksi razvijanja teksta, a kaosu, slučaju i nedeterminiranosti otvaram vrata isključivo u nekim unaprijed definiranim granicama.

Kad je posrijedi istraživanje različitih formi, stilova, „rukopisa”, mislim da me je u novijim tekstovima koje sam objavljivao (počevši od Galerije likovnih umjetnosti u Osijeku i Drenja) umnogome kreativno oslobodio tematski kontinuitet među njima, razvijanje jedne „pozadinske” priče, niza periferno prepletenih likova i fenomena, skupa „problema” koji različiti tekstovi dijele jer projiciraju neki zajednički svijet. Mislim da bi mi bilo mnogo teže donijeti neke formalne i kompozicijske odluke kad bi svaki tekst koji pišem djelovao apsolutno samostalno. To je možda oblik samozavaravanja, trika kojim se omogućuje nastavak pisanja: ovaj je tekst već i negdje drugdje, u tvojim ostalim knjigama, pa ne započinješ od nule, od prazne stranice... Kako god bilo, upravo me je taj varljiv osjećaj kontinuiteta u velikoj mjeri ohrabrio da za svaki tekst – zbog nove priče, drugačije količine i tipa uvrštenih informacija, ali i nekih iracionalnijih elemenata – tražim drugačiju, ponekad i radikalno izmijenjenu formu, ne gubeći pritom dojam da je sve to dio jednoga posla, jedne razvojne linije, „mojega pisanja”.

Mislim da sam time barem privremeno umaknuo onoj klaustrofobičnoj poziciji pisca „prepoznatljivog stila”. Međutim, i to je neka vrsta samoobmane; kao i kod svakoga drugog, pretpostavljam da bi se mogao pronaći određen broj stalnih karakteristika mojih tekstova po kojima bi (ali svaki put s drugom nijansom, nadam se) ono što radim moglo biti prepoznatljivo čitateljima: duge rečenice, inzistiranje na pomnom prostornom situiranju nauštrb brzog i jasnog razvoja priče ili likova, kontrasti između strateških „viškova” i „manjaka” informacija u tekstu (preobilje u opisu, elipse u fabuli), pukotine u ontološkoj konstrukciji, možda i neki nelagodan „ton”, iako tu već ulazimo u sumnjiva područja...

Čini mi se da sam u prva tri romana uspio održati tempo te promjene i ispisati nekoliko potpuno različitih tipova teksta koji ipak dijele dovoljno elemenata da se u njima razazna i određena provodna nit, prividna koherencija niza. Bio sam stoga uvjeren da u onome što slijedi ipak mora doći do neke sinteze i ponavljanja, jer nikada mi i nije bilo najvažnije ostati u svakom tekstu „drugačijim” pod svaku cijenu. Pripremio sam se, dakle, na tu fazu (privremene) rekapitulacije, ako ne i korak unatrag, ali počele su se događati neke neočekivane stvari, dolaziti ideje koje su bile u konfliktu s tim očekivanjem, pa je u novom rukopisu, koji već neko vrijeme nastaje, stilska dispozicija ponovno neizvjesna i otvorena.

Ja sve činim da sakrijem, a ne otkrijem svoj stil, zašto bih se pred svima i u svakoj prigodi svlačio gol!? Stil je moja vjera u poeziju, u umjetnost uopće, dok bih teorijsku praksu ostavio teoretičarima, kritičarima i povjesničarima književnosti. Oni ne mogu a da stilski ne uškope autora. Zato ja svakom svojom, bilo proznom, bilo lirskom knjigom, od prvih dana kada sam počeo pisati do danas, pokušavam nametnuti, a potom i riješiti uvijek novi i tematski i formalni, pa tako i stilski problem, a koji konačno postaje problem onima koji bi me po kratkom postupku svrstali (poput neke zoo životinjice) u već unaprijed pripremljenu gajbu. Moja ključna stilska karakteristika je, dakle, umnažanje sebe sama i svoga djela, neprestano metamorfoziranje, sve do granica u kojima ostajem jedinstven unutar sama sebe. Rimbaudovski kazano, ja nisam „netko drugi” i kada sam uvijek drukčiji, jer je u pitanju značenje drukčijih iskustava.

Svoju prepoznatljivost, koja je uza sve drugo i subjektivnost, nastojim na razne načine zaštititi, paradoksalno,  ne misleći samo o sebi već i o vremenu u kojem pišem i obraćam se, da ne bih nestao zajedno s njim. To je jedan od razloga što se u svojem pisanju nikad nisam prepustio modama, unaprijed priređenim književnim teorijama, ili književnim grupama, već duhu i dubini jezika, njegovu ritmu, održivosti, viziji, pa i njegovoj neprestanoj mijeni, tako da u mome stilu pijevno ostane ono što je stalno, bezvremeno, a to je prirodno, spoznaja o dahu, glasu i glazbi riječi, osjećaju koji pruža pjesnička sloboda ukoliko je prepoznate kao ljubav i strast.

Konačno, stilske karakteristike mojega pisanja otčitavaju se i u ispreplitanju ekspresivnoga i psalmičnoga, u metaforičkom hiperboliziranju, u stalnom, cikličkom promišljanju jedne teme i svijesti o njoj, zaokružujući je kompozicijski, misaono i stilski. Vjerujući da u jednoj stvari, u jednom pojmu, u istom biću, postoji tisuću različitih stvari, pojmova i bića, u mnogim svojim zbirkama (Tigar, Ogledalo, Kuća, Odisej, Vrt...) isti pojam pokušavam osvijetliti s tisuću očiju, zašuštati u tisuće ušiju, oživjeti s tisuću prstiju, platonovski odsanjati na tisuće načina, a što je moguće isključivom potragom za skrivenim, ili na drugi način rečenim (a poznatim) metaforama, koje se javljaju prividno poput vremena i teku poput vode u koju nikada dvaput ne možemo zagaziti.

Stil svakako jest vrsta autorskog potpisa i originalnosti, ma koliko se iz tog potpisa može iščitati raznolikost i mnoštvo stilova i poetika koje su na nečiji pjesnički habitus utjecali ili utječu.

Moj stil se mijenjao kroz četiri pjesničke zbirke. U prvoj, koja je mladenačka, očita je zaokupljenost stilovima tada otkrivenih suvremenih hrvatskih pjesnikinja i pjesnika, pa je i vidljiv pokušaj da se u njihovim (prevelikim) cipelama prijeđe komad vlastitog puta. Druga zbirka pokušaj je zasnivanja vlastitog autorskog glasa u formi pjesme u prozi, a rezultat su uglavnom hermetični tekstovi. Treća zbirka je otvaranje prema narativnoj i komunikativnijoj poeziji u stihovima, ali koja i dalje vjeruje u „vertikalu” i metaforu. Četvrta zbirka je pokušaj otvaranja više različitih smjerova, a većinom se zasniva na iskustvu „jezične poezije”.

Georges-Louis Leclerc rekao je, Le style c’est l’homme même, a Schopenhauer, da je stil fizionomija uma. Znači, bez obzira na sve kalkulacije, na sva „prilagođavanja” pravilima, trendovima, uputama, prijetnjama, u stilu pisca nazire se njegova/njena ličnost.

Zato, neću vam reći koja su obilježja moga stila, jer to i nije moj posao, a bilo bi nekako konfesionalno, kao da govorim, pogledajte to sam ja. Da, to kako pišem jest moj potpis i, kad pogledam unatrag, taj se potpis kroz trideset i više godina nije radikalno mijenjao. S vremenom je možda postajao više rafiniran, pročišćen, „uglačan”, ali ostao je tu i tamo nestašan i neposlušan.

Pa, svoje iskustvo pisanje poezije nikad nisam shvaćao kao pitanje o stilu i stoga na taj način nisam ni razmišljao o svom autorstvu, svojoj poetici (potpisu?) i možebitnoj originalnosti, bez obzira na usvojeno ili kurentno značenje te u biti neuhvatljive i u osnovi kontekstualno nestabilne koncepcije. Ono što me je do sada pokretalo u pisanju knjiga poezije, koliko sam bio u stanju da primarno verbaliziram i u određenom trenutku naznačim svoje autorske, umjetničke namjere, pokazalo se kao neprestano drugačije, kao promjenjivo po svojim zahtjevima i svojevrsnim imperativima koje mi je postavljalo dok sam pokušavao u jeziku (i/ili protiv njega) naznačiti i konceptualno ocrtati polje njegova djelovanja i možda budućih učinaka, poveznica i spojeva u meni načelno nedostupnim, širim, izvanosobnim percepcijama, shvaćanjima i iskustvima.

Promjena stila u jednom značenju tog pojma i te koncepcije bila je neizbježna već i zbog toga što je promjena kao određena zalihost u duljem i dugotrajnom pisanju tekstova poezije neminovna u gotovo svim iskustvima poezije po sebi, iskustvima koja se mogu centrirati oko autora, umjetnika riječi i iskustvima u recepciji određene poezije općenito. Da li se određeni stil mijenjao i na koji je način ta hipotetična fluktuacija povezana s određenim autorstvom, nekom ili nečijom poetikom, možda je ipak uvjetovano shvaćanjem koncepcije o stilu i stilskim postupcima, a nama se kao pjesnicima/pjesnikinjama, kao onima koji naposljetku potpisujemo te tekstove, kao olakotna okolnost može uzeti da o tome naposljetku odlučuju drugi koji će sa svojim razlozima detektirati i/ili poništiti te promjene.

U pisanju poezije jednako sam vođen glasom i onim paradoksalno nijemim zvukom (neizrečenim glasom?) riječi kao apstraktnih sastavnica za konkretnije označavanje jezika kao i mentalnim, perceptivno osjetilnim slikama i njihovim bljeskovima i ritmovima, a potencijalna povezanost i dinamika značenja koju uspostavljaju, najčešće neovisno o mojim namjerama i težnjama – u onim trenutcima kad sam je uspio istinski osjetiti i proživjeti – možda je dala, možda će dati provizorni okvir koji će jedno u biti autistično mentalno perceptivno stanje iznijeti izvan njega i barem nakratko povezati s drugim iskustvenim svjetovima.  

Opisivanje moga stila ću prepustiti drugima. Usuđujem se tek reći da inzistiram na jasnoći i jednostavnosti iskaza, izbjegavam gomilanje pridjeva i kićenost koja je bila svojstvena nekim prohujalim stoljećima... U ovisnosti od toga da li je moja fabula smještena u suvremenost ili dalju prošlost, da li je situirana u urbano ili ruralno okruženje, u ovisnosti od  karaktera, te obrazovnog i emotivog profila mojih junaka, donosim odluke vezane uz stil.

Najveća promjena u mome pisanju se dogodila prije petnaestak godina kada sam napisao tri romana nadahnuta Biblijom (Judita, 2001., Krstitelj, 2002., te Poncije Pilat, 2004.)  Moj prvi roman (Zaboravljeni sin, 1989.) koji donosi ispovijed mladića s poteškoćama u razvoju, te moj predzadnji roman (Kafkin prijatelj, 2011.) koji govori o Franzu Kafki i Maxu Brodu, stilski su bitno različiti, jer su različiti svjetovi koje opisuju, različiti su junaci i njihov obrazovni profil.

Moji književni uzori bili su oulipovci tako da mi je od najranije mladosti sve do današnjih dana ostala bliska oulipovska doktrina. Odlike svoga stila zapisala sam u Manifestu aksiomatske književnosti koji je objavljen u romanu Alikvot te ga ovom prigodom ponavljam u cijelosti.

Manifest aksiomatske književnosti

1. Dostupnost tezaurusa raznovrsnih informacija i znanja zahtijeva novo promišljanje književnosti.
2. Književni tekst nije rezultat slučaja već voljnog, osviještenog djelovanja autora.
3. Književni tekst onaj je koji uspijeva objediniti zabavnost i korisnost.
4. Književni tekst može komunicirati na više semiotičkih razina (indeksnoj, simboličkoj i ikoničkoj).
5. Svaka razina književnog komuniciranja može se uočiti, utvrditi i izraziti kako individualno, tako i uopćeno.
6. Književni tekst može se izgraditi primjenom aksioma.
   1. Aksiomi su „definicije koje se podrazumijevaju”.1
   2. Aksiomi potječu iz različitih znanstvenih disciplina.
   3. Aksiomi su primjenjivi u znanstvenim i umjetničkim disciplinama.
   4. Primjenom aksioma tekst se izgrađuje (i povezuje) na tematskoj, strukturnoj i ikoničkoj razini.
   5. Jedan književni tekst može počivati na više aksioma.
   6. Aksiomi književnog teksta (ne) posjeduju hijerarhiju u primjeni ili tumačenju.
7. Književni tekstovi izgrađeni primjenom aksioma posjeduju prepoznatljive odlike:
   1. interpretabilnost u logičkom, formalnom i estetskom smislu,
   2. mnogostrukost tumačenja,
   3. unapređenje ljudske spoznaje,
   4. objedinjavanje fikcionalnog i stvarnosnog.
8. Aksiomatska književnost podr(a)žava osnovne odlike internetskog doba.

Ne znam što bih rekao o svojemu stilu, to bi valjda trebala govoriti kritika. Doduše, i kritika svašta govori i najčešće reagira površno i na prvu asocijaciju. Pa i kritika više govori sebe, nego ono što čita.

Inače, što uopće o stilu reći a da već nije rečeno. Da, stil je piscu najautentičniji otisak osobnosti, identitarni piščev znak, kao otisak prsta, kao skenirana rožnica, njegov duhovni DNK. Stil je cjeloživotno formiranje izričaja na koji utječe i fizički i duhovni zavičaj, i školovanje, duhovno i intelektualno formatiranje, lektira...

Iskreno mislim da je „stil vjernost misli”, kako je govorio Flaubert. Meni je jezik sve na svijetu, od djetinjstva do danas, te mi nije teško tražiti prave riječi, najbolje riječi, najzvučnije, najtočnije za moju (za)misao. Neke izmislim, osobito u svom kajkavskom, koristeći postojeće korijene i sličnosti. Primjerice: kajogled  je ogled na kajkavskom, popratnjak je pogovor, prateći tekst u knjizi. Rekla bih da moj stil označavaju slikovitost, dinamičnost i stanovita „energiziranost”, pokretljivost u svim smjerovima. Bitno mi je prenijeti uzbuđenje, očaranost prirodom, humor, mogućnost igre i domišljanja,  koristeći neku vrstu „plasticiteta” koju jezik posjeduje. Tako volim i u govoru i u pismu stvoriti situaciju koja „uvlači” drugu stranu, stvara očekivanje- što li je sljedeće, kako će ovo završiti, koliko je uže riječi izdržljivo da podnese teret smisla. Metafora i pjesnička slika su mi uporišta, emocija vodič. Ne volim suhoću, beskrvnost, umudrenost i zakučasto raspredanje, pa to izbjegavam u  svojoj praksi i stilu. Stih je magnezijski bljesak, osvjetljava nepoznat prostor, daje ti novi pogled u nešto, novo iskustvo jezika i svijeta. A prozna rečenica je sokol, koji se obrušava s visine, hvata detalj poput miša i uznosi ga ponovo u oblake! Želim imati takav oštrovid, pregled nad svojim tekstom, da u njemu ne bude nikakvih „nejasnih micanja” u guštari od slova i slogova.

Ne vjerujem da se moj stil, u stihu i prozi, bitno mijenjao u ovih 40 godina. Možda uslojavao, brusio, približavao mojim uzorima, poput Hamvasa i Milosza, ne znam. Često se govori o onoj osobini, koju T. Akvinski naziva „integritas”, cjelovitost, da sve u tekstu bude od iste srži, od istoga materijala, od naslova do fusnote. Podržala bih taj zahtjev. Pisci koji teže izvrsnosti, koji pristaju na strog metar, trebaju voditi računa o integritetu teksta, podjednako kao i o njegovoj izvornosti i pobudljivosti. Zaključno, da što manje literature bude „mrtvo slovo na papiru”, a što više nje da tvori „paralelnu stvarnost” u kojoj će se autor i njegovi čitatelji osjećati ugodno, zaštićeno, poučeno i nagrađeno za vjernost svemoćnim riječima.

Meni je najvažnija jasnoća izričaja, bilo da je riječ o poeziji, prozi ili eseju. Izraz i stil moraju biti razumljivi, jednostavni čak kad su posrijedi barokizirajuće rečenice pune detalja, ali ne i banalne. Vjerujem u moć metafore. U poetsku magiju koja se postiže riječima. Rečenica mora imati ritam, kao i stih. Dobra rečenica je ona u kojoj ima stila.

Stil je dio mene, vjerujem flaubertovski (les affres du style) da se po njemu može prepoznati pisca ili pjesnika. Moj se stil pisanja mijenjao u onoj mjeri u kojoj sam sazrijevao. I kako sam si postavljao ciljeve. Prije je bio hermetičniji, sad je puno otvoreniji. Sad mi je najvažnije, govoreći o prozi, da dobro usidrim radnju u ambijent s puno zanimljivih detalja, i da dobro portretiram likove, kao slikar da ih sjenčam. Doseći visoku razinu i prepoznatljivost stila je san većine pisaca, uvjeren sam u to. Ali često je stil i bol te nemogućnost da se nešto iskaže onako kako je autor to zamislio. Ta bol probada unutarnjost pisca jer on kroz nju shvaća svoje granice.

U životu treba i šutjeti sa stilom, a kamoli pisati i govoriti. Lijepo je u glavi nositi književnu baštinu svijeta, ne osjećati se nigdje strancem, a opet, uza sve to, lijepo je ostati svoj. Svaki je život jedna nota u svijetu, svaka je riječ jedna nota u pisanju. Note mogu označavati i buku, i prazninu, i krik, i muk...

Ali o nama samima ovisi u kakve ćemo riječi odijevati svoje misli i svoje osjećaje. Hoćemo li se razbacivati riječima, ili ćemo govoriti samo onda kada su riječi vrednije od šutnje.

Moj stil je, u biti, moje lice. Kakve su mi misli, takvo mi je i lice. Svaki sam trenutak drugačiji. Ali osmijeh na mojem licu nije ni star ni mlad – on je uvijek isti.

Potpisao bih puno toga što je kritika govorila o mom nastojanju da se dođe do teksta svijeta u kojem živim i u kojem se neprekidno provjeravam, preslagujem i mijenjam. Slažem da se je granica lirskog i proznog u mojim tekstovima nesigurna i neuhvatljiva, uz sva moja nastojanja da tekst bude jasan i pregledan, jednostavan. Mislim da je jedno od njegovih obilježja strast onoga koji govori, piše i čita, da živi od toliko drugih tekstova, jer je s njima u neophodnom dijalogu, da lovi čitatelja u nekoliko trenutaka, prolaznih prizora, o tekstu pamćenja...

Nastojao sam ne ponavljati se u knjigama, mijenjati jezike i teme, borio se s formatom pjesme, kontekstom priče, mijenjao onoga koji govori, pronalazio druge i drukčije prostore od onih u kojima sam rođen i koji su me odredili. Ali upravo ta svijest o jeziku, o tekstu, o vlastitom pismu – jest ono što je zajedničko svemu dosad napisanom i, trebam li to reći, i nenapisanom.

Kako idem stariji, prozne tekstove pišem kraćim rečenicama i kraćim pasusima. Više koristim lokalizme i regionalizme, a na razini leksika (ne gramatike) se udaljavam od štokavskog standarda. Također, s vremenom sam promijenio odnos prema dijalogu, od grafičkog do stilskog. Uglavnom, stil  mi se mijenjao, mislim – nabolje.

Također, stil kojim pišem književnost i stil kojim pišem novinarstvo mi nisu isti, a po meni ni ne smiju biti. U novinarstvu, glas koji dominira je moj glas, u književnosti se on mora izgubiti i postati glas onog čiju pripovjednu perspektivu poprimam. Mislim da je kod nekih mojih ranijih proza najveća greška bila što sam ih pisao autoritativnim, objašnjavalačkim glasom koji je svojstven novinarstvu.

Nebo u kaljuži iznimno je lirski nabijena proza. Ti su tekstovi nastajali između moje 19. i 24. godine. Dakle, pjesnička rečenica, fragmentarnost, otvoreni krajevi, razigranost i slaba struktura. U sljedećem rukopisu će struktura biti mnogo čvršća, rečenice koncentriranije. Stil mi se mijenjao, iako ne možemo govoriti o nekom opusu, barem ne zasad. Volio bih vjerovati da mi je proza sad manje narcisoidna, ako se mogu tako izraziti.

Mnogo je polifoničnija nego u prvoj zbirci i jako me veseli preboljeti te neke dječje bolesti.

Stil je svakako prostor autorske originalnosti. Jebeš pisca čiji stil ne prepoznaješ.

Malo samoj sebi zvučim pretenciozno govoreći o „književnom opusu”. Ali ono što sam pisala, bilo je nekako obilježeno zvukom (vidi gore) i sviješću da riječi imaju svoju povijest: čitalačku, intelektualnu, emocionalnu; povijest koju u boljem slučaju mogu podijeliti barem sa zamišljenim idealnim čitateljem ili čitateljicom. Ili vrlo stvarnim prevoditeljima kao što je bilo u nedavnom slučaju Gorana Čolakhodžića i Adriana Oproiua.

Sa stilom ozbiljno računam i kad pišem, i kad čitam, i kad slušam druge kako pripovijedaju.  Posve mi je svejedno kakvim se važnim temama neki autor ili autorica bave, ako mi riječ koju su izabrali, poredak riječi, način na koji se stvari odvijaju između rečenica ne izmamljuju osmijeh i ne proizvode tiho unutarnje veselje. Pa čak i potrebu pisanja.

Zato mi je to bitno i kad sama pišem, jer prvi je zadatak onoga tko piše da zadovolji barem svog prvog čitatelja ili čitateljicu koji je on sam ili sama. Hm, vrlo sam rodno gramatički osviještena u ovom dijelu teksta, što sam bila i kad su rijetke bile pa ću to uskoro morati promijeniti. To isto ulazi u prostor autorskog potpisa, to da se ne čini ono što je očekujuće. Ni kad su u pitanju teme, ni kad su u pitanju sintaktički i morfološki izbori, ni kad je u pitanju u novije vrijeme nešto rasprostranjeniji stav da je važnija tema i angažman s njom povezan. S druge strane, jednako je važno da taj trud (ponekad i intuitivan) ne bude vidljiv otprve. Da tekst ne vrišti izdaleka, gledaj me kako sam dobro sašiven. I gledaj samo u šavove. Nego da je finalni proizvod nekako neodvojiv od tih šavova. Pritom su mi draži tekstovi u kojima  ima nešto funkcionalne rašpavosti, određeni izboji rasklimanosti (koju ionako ne bi čovjek primijetio ako ostalo ne funkcionira), nešto krvi i mesa, udaha i izdaha, te koja piše i diše.

I na koncu,  stil je uvijek puno više izraz stanja duha u kojem pišem, nego stanja teme o kojoj želim pisati.

Počela sam pisati i objavljivati rano, tako da na samom početku, u tim adolescentskim zbirkama, nije moglo biti govora o stilu, već o igri oponašanja. Kao dijete koje je voljelo čitati, razvila sam jedan manirizam, oponašanje stila omiljenih pisaca što se i kasnije očitovalo kroz poigravanja žanrovima, oponašanjima različitih stilova govora ili pisma, kroz heteronim ili govor „iz lika” u prvom licu. Ipak, nadam se da je i moj autorski rukopis s godinama postao čvršći, samosvojan i autentičan, jer je upravo originalan glas ono prvo po čemu prepoznajemo i razlikujemo spisateljicu i pisca od ljudi koji pišu.

Kao glavna obilježja svog stila navela bih poetičnost, suvremeni jezik, fluentnost u žanrovima, humor i angažman.

Jezik je polje djelovanja i glavni alat pisca i ako se vješto koristi može biti raster kroz koji se (pro)vidi svijet, zato mi žanrovske matrice služe ponajviše kao gotove narativne strukture, kućišta za jezik, a knjige za transmisiju emocija kroz ono nevidljivo u riječima – poeziju.

Baš zbog toga što je stvaran, taj jezik je angažiran, moje knjige su angažirane i izravno, u najužem smislu. Uglavnom svjedoče o posljedicama patrijarhata i kapitalizma ili rata na ljudsku intimu, privatne živote, obiteljske i ljubavne odnose.

Teško je opisivati „vlastiti stil”, ali bih ga, barem u odnosu na ono što sam pisao zadnjih desetak godina, nazvao u biti „žurnalističkim”, zato jer mi u fokusu nije prvenstveno bio jezik, već „poruka”, kolikogod to problematično ili banalno zvučalo. Nije to ništa neprilično, pa velikom Eugeniju Montaleu je cijeloga života na vratima pisalo „novinar”, čak i nakon što je dobio Nobelovu nagradu. S druge strane, dijete sam postmoderne koja se oglušila o sirenski zov originalnosti, koji su promovirali romantičari i modernisti, tako da držim da je aproprijacija u svijetu umjetnosti legitimna koliko i kreacija. Pitanje originalnosti isto tako varira s obzirom na književni kontekst unutar kojega se stvara. Jer neke su kulture naprosto okoštalije i rezistentnije na promjene od drugih, pa se tako u Rusiji primjerice još uvijek favorizira vezani stih nauštrb slobodnoga, i to do te mjere da se neki pjesnici iz frustracije samoisključuju iz književne srednje struje, kao što je to učinio po mnogima najsjajniji postsovjetski pjesnik Kiril Medvedev, koji je od „klasičnog” književnika evoluirao u književnog aktivista, no to je već druga tema.

U četvrt stoljeća, koliko se bavim pisanjem, moj rukopis i autorski interesi poprilično su se mijenjali. Mislim da sam u početku daleko više „štrecao” od akademske zajednice, tako da sam se nastojao valjda predstaviti u prvom redu kao književni „upućenik”, ne bih li si valjda priskrbio kakav-takav legitimitet, ali sam poslije nakon što sam počeo pisati drame, mahom satiru i grotesku, odustao od „označiteljskog smjera” uvidjevši da ustvari razgovorni jezik raspolaže nevjerojatnim potencijalom, pogotovo kad je riječ o karakterizaciji likova, pa sam to naknadno pokušao transplatirati u poeziju, jer mi se zbilja počela sviđati situacija u kojoj silnice ispisanog vode prema nekoj lako prepoznatljivoj vanknjiževnoj stvarnosti. I najednom mi se retroaktivno razbistrilo kako sam u mladosti mogao istovremeno voljeti Dragutina Tadijanovića i punk! U biti ništa čudno jer se i jedan i drugi izraz kreću unutar tog razgovornog, komunikativnog, krajnje „nehibridnog” jezičnog sloja.

U vašem petom pitanju postavili ste čak tri pitanja, što me raduje zbog toga što su ona izuzetno izazovna i teška. No ja volim teške izazove. Prvo je pitanje teško zbog toga što će većina pisaca, uključujući mene, u svojem odgovoru na to pitanje biti nužno subjektivna, te stoga i prilično neprecizna, u ponekom slučaju čak do nerazumljivosti. Vrsnoća odgovora na to pitanje ovisi, prije svega, o sposobnosti autorskog subjekta da se shizofreno rascijepi na autora i relativno obrazovanog čitatelja kojemu područje stilistike nije strano. S obzirom na to da mi stilistika nije strana postoji mogućnost da na to pitanje odgovorim. Nadam se da ću, barem približno, i uspjeti u tome. Glavna su obilježja mojega stila, da se paradoksalno izrazim, do „stilističkog bola” uočljiva pismenost (koja je, ambivalentno rečeno, s vremenom sve pismenija i virtuoznija; nažalost, u naše je vrijeme zbog retardacije hrvatskog jezika pismenost teksta postala jedno od glavnih stilskih obilježja tako da će stilistika kao znanstvena disciplina biti prisiljena to obilježje uzeti u ozbiljno i pomno razmatranje), zatim iznimno bogat vokabular kao i ekscesna upotreba jezičnog i tematskoga registra, potom elastična jednostavnost izražavanja i osobit kozmopolitski duh sintakse te nastojanje prema što većoj raznovrsnosti sintaktičkih rješenja i na razini sintakse izraza i rečenice i na razini sintakse teksta. (Taj sam stil u skladu sa svojom općom poetikom nazvao i apsolutnim romantizmom i psihotičnim realizmom. Više o tome u odgovoru na treće pitanje.) Imajući na umu izložena glavna obilježja stila, mogu se lako uočiti karakteristike tih obilježja na lingvističkoj razini stila rečenice. Meni se, uzimam ovdje relativno jednostavan jezični primjer, ne može dogoditi, osim ako je riječ o karakterizaciji lika, da pridjev pišem nakon imenice kao što je to slučaj u nekim jezicima. Priroda hrvatskog standardnog jezika ne podnosi takve ružne jezične i stilske diverzije, a ako se one ipak zbivaju, onda možemo govoriti o lošem ili arhaičnom stilu koji takvom stilskom praksom značajno osiromašuje jezični tonus i potencijal suvremenoga hrvatskog književnog jezika. Naime priroda hrvatskog jezika već je odavno prevladala takvu upotrebu pisanja pridjeva kojoj je, navest ću samo jedan primjer, bio sklon i Miroslav Krleža, najviše u svojim esejima i politički intoniranim pamfletima. No ta neugodna činjenica ne umanjuje bljeskove kvalitete u ostalim aspektima njegova stila, osobito pak ne u Baladama Petrice Kerempuha. Ono što zabrinjava i snažno uznemiruje jest to da čak i danas neki suvremeni hrvatski pisci čine istu jezičnu i stilsku pogrešku pišući pridjeve iza imenica.

Na drugo pitanje odgovor je pozitivan. Da, stil je za mene neotuđivi prostor autorske originalnosti i nosi moj autorski potpis na cijelome tijelu teksta kao i u svakom njegovom segmentu. Stil moje autorske originalnosti kapilarno je prisutan i relativno ravnomjerno raspoređen u svakoj knjizi mojega opusa. Kada tako ne bi bilo, prekinuo bih s pisanjem umjetničkih djela i potražio neko drugo zanimanje, recimo neki posao koji se odvija u timu. U gotovo svakom timskom radu manja je odgovornost svakog člana tima, jer se u zamršenom kolopletu grupe teško može prepoznati individualni autorski doprinos. Kolektivno autorstvo, ili u književnosti poznato tandemsko autorstvo, za mene nije poticajno. (Možda bih učinio iznimku kad je riječ o pisanju filmskih scenarija.) Pritom ne odričem mogućnost da tandemi mogu stvoriti dojmljivo umjetničko ostvarenje. Histerično, može se i tako slobodno reći u mojoj literarnoj radionici, histerično sam upućen na „ja”, na jastvo autorskog subjekta, dakle isključivo na sebe, što pak znači na onoga koji svakodnevno pišući kreativno disciplinira kaos svijeta u kojemu se zatekao (ne svojom voljom!). Je li u pitanju moj strah od gubljenja identiteta ili od potpunog rasapa ličnosti? Ne znam. Na to zamršeno pitanje odgovorit će teoretičari i praktičari primijenjene psihijatrije poput Karla Jaspersa koji je napisao minucioznu i potresnu usporednu patografsku analizu Strindberga, Swedenborga, Hölderlina i Vincenta van Gogha. Da se ne pomisli da sam skrenuo pameću, dakle da se ne pomisli na ono najgore, evo jednog uravnoteženog umirujućeg odlomka koji sam izabrao. Naime u pogovoru spomenute uznemirujuće Jaspersove knjige o velikim i značajnim autorima Danilo Pejović donosi sljedeći zaključak.

Kao što smo naveli na početku, već je Platon uočio sam fenomen kao filozofski problem, te svaka bena i luda ne može biti tema našeg raspravljanja. Oštro i sarkastično to je izrekao i Blanchot u svom filozofskom Uvodu: „Van Gogh je bio lud, ali nije dovoljno biti ludim da bi se bilo Van Gogh!”

Toliko u odgovoru na drugo pitanje. On je nužno nedostatan kao i odgovor na prvo pitanje, ali za temeljitu elaboraciju odgovora na sva pitanja postavljena u ovoj anketi bilo bi po mojoj procjeni potrebno otprilike sto osamdeset stranica, preciznije rečeno bila bi potrebna knjiga za čije pisanje zasad ne postoji slobodan termin u mojoj literarnoj radionici.

Odgovor na treće pitanje o mijenjanju stila postupnim povećanjem opusa, u mojem slučaju tijekom više od četiri desetljeća, bit će zbog težine pitanja manje jednostavan nego odgovor na drugo pitanje, no pokušat ću odgovoriti. Sve ovisi o općoj poetici i pripadajućim temeljnim poetikama u pojedinoj fazi stvaranja. Budući da sam perfekcionist, nakon sudbonosne odluke (koju sam donio burne tmurne noći s 26. na 27. rujna 1976. kad sam iznimno uznemiren lomio egzistencijalne valove u blizini uzbudljive park-šume Maksimir) da ću odbiti ponuđenu akademsku karijeru na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta i „baciti sve na jednu kartu”, to jest prihvatiti se doživotnog patološki nesigurnog posla umjetničkog stvaranja na području pisanja, svoju sam opću poetiku i četiri temeljne poetike (operativna kormila koja pokazuju smjer pisanja) napisao te noći završivši posao usred, reći ću to poetski, sunčevih zraka ružoprste rujanske zore. Najkraće rečeno, riječ je o općoj poetici i iz nje izvedene četiri temeljne poetike od kojih svaka u skladu sa svojim simboličkim potencijalom ima svoju boju (crvenu boju za prozu, plavu boju za poeziju, zelenu boju za dramu i ostale izvedbene umjetnosti te srebrnu boju za esej, teoriju i filozofiju). Ovdje donosim opću poetiku, koja je omogućila oblikovanje četiri temeljne poetike, nakon koje slijedi završni dio odgovora o mijenjanju stila.

Apsolutni romantizam – opća poetika

U uvodu u opću poetiku dovoljno je reći sljedeće: sve što vrijedi za apsolutni romantizam istodobno u svakom aspektu vrijedi i za psihotični realizam. Razlika je vidljiva, ali mala, a sastoji se u tome što psihotični realizam izmišljenu stvarnost književnog djela namjerno opterećuje malo većom količinom „stvarne stvarnosti”. Za razliku od literarne stvarnosti takva je stvarnost nerijetko psihotična.

Mašta/fantazija/imaginacija cirkularno je mjesto umjetničke prakse apsolutnog romantizma, takve poetike pomoću koje se događa stalna i radikalna preradba odnosno preraspodjela zatečenog Ovdje u umjetničko djelo.

Apsolutni romantizam sinonim je borbe za apsolutnu slobodu, za slobodu od i za slobodu za.

Ozračje apsolutnog romantizma ne prožima samo umjetničku sferu, ono isto tako daje ton svim oslobodilačkim pokretima. Svaku revoluciju, svaki pa čak i najmanji borbeni pokret ispunjava romantizam, to osjećanje bliske ili udaljene slobode, to jest sudjelovanje slobode same, što je u svakom smislu obećavajuća participacija. Naime dok traje romantizam, traje i revolucija. Kada ta motorička snaga splasne ili nestane, sve izblijedi i opet nastupa ono kobno postojeće.

Ova opća poetika fokusirana je na romantizam u umjetnosti, preciznije – u književnosti.

Romantizam ako nije apsolutan, nije romantizam. U biti romantizma neprekidna je težnja prema apsolutnom, što znači prema slobodi; to je snažna opsesivna žudnja za korjenitom preobrazbom doznačenog mjesta obavijenog zrakom ljudske radosti. U biti romantizma zrcali nasrtaj budućeg. Stari romantičari, jedan od njih je i Hölderlin, pokušali su dosegnuti ono apsolutno u prošlom ili pak u „vraćanju prirodi” kao plahoviti predromantik Rousseau. Nije li to tek apsolutan bijeg za razliku od apsolutnog nasrtaja u buduće, uznemirujuće je pitanje novih romantičara, apsolutnih romantičara.

Apsolutni romantičar nikad nema vremena. Zbog fanatične želje za slobodom njemu se neprekidno žuri, ali ne u feljtonističku pitkost mimezisa neslobode, već u napor budućeg, u napor buduće slobode koju (zasad) postiže isključivo u umjetničkom djelu.

Apsolutni romantičar aktivno i kreativno rekreira zatečeno Ovdje, kritički imaginira bogatu fenomenalnu razbujalost svijeta kao već romantičnu, oslobođenu svih stega. U njegovu je djelu naš svijet, u trenutku umjetničke transformacije shvaćen kao-već-romantičan, uistinu romantičan. Ono mimetičko kao da pretvorilo se u romantičko da, u slobodno jest koje kao apsolutno živi u romantičkom artefaktu bez obzira na neslobodnu zbilju. Na taj su način djela apsolutnog romantičara „otoci u struji”, oaze koncentrata slobode, oaze koje stalno pokušavaju razrijediti banalne ropske duše isto tako trivijalne ropske stvarnosti.

Često se apsolutni romantičar osim pravljenja umjetničkih djela, to jest estetskih predmeta, usudi svojim ponašanjem i življenjem kreativno aktivistički intervenirati i u izvanumjetničku zbilju, nastojeći izvjesnost u umjetničkom djelu postignute slobode pretočiti i u društveni, izvanumjetnički kontekst, ali zbilja je surova, još nespremna za slobodu. Ona, ta zbilja, ta stvarnost, živi uvijek represivnu jednodimenzionalnost i ne dopušta razigravanje naprednih utopijskih kreativnih moći, te ih često reakcionarno suzbija proganjanjem, prešućivanjem, zabranom, zatvorom, cenzurom, ludnicom i, ako drugačije ne ide, ubijanjem.

Unatoč svemu apsolutni romantičar stalno radi, marljivo nastoji. On je daleko od debatnog kluba kukavičkih dupelizaca zbilje koji si umišljaju da svojim poltronskim verbalizmom transcendiraju vlastito govno odnosno kenjkavu stvarnost koju kontinuirano proizvode i uvijek iznova reproduciraju. Apsolutni romantičar rekreira i preoblikuje postojeće Ovdje metafizički napregnut i utopijski nagnut. Sudarajući fluidne gomile „nemogućeg”, pravi je otrov za diskurzivnu podlost razuma i njegovu gotovo nepojmljivu koristoljubivost. On je disident koji paradoksalno spaja nježnost i grubost, nevinost i jaku razuzdanost, razarajući radosno-služeću gestu postojećih postojećem (neslobodi).

Zbog takve buntovne „đavolje” prakse stvaranja nove, znači utopijske stvarnosti, a bez podilaženja pukoj i već odavna uobičajenoj pragmi mimezisa, apsolutni romantičar svojim umjetničkim djelom neuhvatljiv je svakoj ideologiji, jer je daleko ispred postojeće zbilje – u carstvu slobode. Već samim postojanjem njegova su provokativna umjetnička djela šamar općoj inerciji svijeta, upozorenje samozadovoljstvu konzumerističkog bitka svijeta, snažna prijetnja učmalosti kao djelatni i neuništivi znak starodrevne ljudske čežnje za slobodom. Umjetnička djela apsolutnog romantizma su nepristajanje na kobno postojeće.

Sfera nepristajanja na kobno postojeće (na neslobodu) živa je oblikovateljica odlučujuće konkluzije apsolutnog romantizma. Ta sfera, sfera apsolutnog romantizma, podrazumijeva jak autorski subjekt koji je spreman na vlastito samouništenje, na samouništenje mitologije subjekta i kulta autora zbog bogatog budućeg; ta sfera podrazumijeva konkretnu sudbinu individuuma koji zna sebe ne kao mehanizirani, klasificirani broj postindustrijskog društva, već koji zna sebe kao unikatni pomalo narcisoidni korpus, kao blistavo tijelo neuvrštavanja u racionalistički stroj, u ružne morbidne uzde razuma i njegovih brojnih diskursa. To tijelo, apsolutni romantičar, bolno i drhtavo, senzibilno do nevjerojatnih raspona između užasa i radosti, to tijelo učinkovito prokazuje sintaksu dosade koja ga okružuje, opasne dosade svijeta koji steže sve ono što je u njemu slobodoljubivo. To tijelo, taj žilavi korpus vesele melankolije, živi odlučeno na sve; živi sukladno svojemu habitusu: usamljeno i borbeno.

Apsolutni romantizam jest, prije svega, borba, eros za apsolutnim. On je borba za buduće, on je beskompromisna priprema slobode koja će nakon kreativnih napora zablistati u svoj svojoj punini. Apsolutni romantizam jest preliminarno odnosno pripremno uvodno življenje budućeg i zasad još-ne-postalog Ovdje.

Nakon ovdje izložene opće poetike, mogu zaključiti da su glavna obilježja mojega stila ostala do danas gotovo nepromijenjena i u skladu s njom. Međutim, iz djela u djelo postupno su se mijenjala sekundarna svojstva stila temeljnih poetika. Za ovu priliku izabrao sam plavu poetiku, onu kojom se služim pišući poeziju. Ukratko ću izložiti sekundarne promjene stila u svojoj poeziji. (Objavio sam dosad jedanaest knjiga poezije; jedanaesta je Pustinja, MeandarMedia, Zagreb, 2015. Svaka faza promjene stila izražena je posebnom sintagmom koja vrlo sažeto definira tu fazu. Žao mi je što zbog velike opširnosti ovdje ne mogu podastrijeti iscrpna objašnjenja svih sintagmi koje su se zbog mijenjanja stila pojavile na području plave poetike.) Dakle riječ je o promjenama stila na području plave poetike. Sekundarne promjene stila mojeg pjesništva mogu se relativno lako i bez većeg napora pratiti u poetičkim stilskim karakteristikama od faze semantičkog konkretizma (knjige Leptiri arhetipa i Koan), faze političkog kriticizma (Zadimljena lopta), faze antičkog karnevalizma (Rupa nad rupama, suvremena „biblijska” himna), faze erotičkog egzistencijalizma (Erektikon), faze erotskog egzibicionizma (Slatki automati, vrsta ekscesivnog rock'n'roll populizma) i faze polivalentnog poetizma (Plava krv) pa sve do djelomice narativne faze ontološkog egzistencijalizma (Neuro-Neuro i Jazz, afrička vuna) i još naglašenije narativne faze psihotičnog realizma (Tihi alati i Pustinja). U prvoj stilskoj fazi koristim stil ispitujući jezik iznutra, rekonstruirajući njegovu građu; pritom se povremeno služim nekim dosezima teorija formalizma, strukturalizma i poststrukturalizma. U drugoj, vidljivo prijelaznoj, fazi naglasak je na minimalnom proširenju naracije stiha. U trećoj fazi, koju alternativno nazivam izrazom artizam intenzivne karnevalizacije, na djelu je tematsko pretjerivanje u parodiji biblijskog ritma Pjesme nad pjesmama; na tematskom planu to je povratak dostojanstvu ljubavne himne ljudskim tijelima. U četvrtoj fazi vraćam se stilskom zgušnjavanju metafore, koju sam u prethodnim poetičkim stilskim fazama donekle razrijedio, dok u petoj fazi (Plava krv) i još primjetnije u šestoj fazi (Neuro-Neuro i Jazz, afrička vuna) te najprimjetnije u sedmoj fazi (Tihi alati i Pustinja) stilski reaktualiziram narativnu strukturu stiha kompleksnijim metaforama u mjestimično iritirajućoj kombinaciji s prividno proznim elementima. Zapravo, tek u petoj, šestoj i sedmoj fazi (u stilski naizgled mnogo jednostavnijoj poetskoj teksturi) na ekscesivan način razotkrivam traumatičnu neurotičnu strukturu psihe suvremenog čovjeka koja, ta faza, neprekidno u onom „banalnom” ili u onom „trivijalnom” susretu jezika i tijela, tijela i govora, aktivističkim kritičkim stilom pokazuje uznemirujuća i ponegdje u velikoj mjeri odvratna stilska obilježja urbanizirane globalne ruralne shizofrenije. U kasnijim poetičkim fazama prisutno je ironiziranje, to jest oštra dijagnoza našega „neuro-neuro” svijeta. To ironiziranje nudi paradoksalan, no ipak „aproksimativan izlaz” u očiglednoj nemogućnosti istinske interaktivne ljudske komunikacije. Na djelu je izlaz prikazan kao buntovan i kreativan kritički odnos pojedinca prema općoj globalizaciji neuroze, koja u doba interneta i pojačane „digitalizacije svijesti” uništava gotovo svaku osobnost. To je onaj odnos u kojemu posrnuli ego uzima stvar u svoje ruke i nastoji svim silama biti u dosluhu s bićem Drugoga. Taj će borbeni odnos u osmoj stilskoj fazi, koja će biti vidljiva u novoj knjizi pjesama na kojoj sad radim, biti još jače izražen pomoću aktivističkog stila koji je u dubokom i tijesnom skladu s plavom poetikom.

Toliko zasad za ovu poticajnu anketu uz zvonak završni akord svekolikom puku transparentnih stihova na pjesničkoj sceni sve prisutnijeg hrvatskog pjesnika, autora koji koristeći bogat PPP, poetiku prigodne dosjetke, piše i objavljuje poeziju prepunu razigranoga erosa potpisujući je revolucionarnim semantički polivalentnim pseudonimom Sven Adam Ewin: „Netko konačno reći mora: / Čitajte pjesmu, ne autora! / Pa kličem, dok u sjenu padam: / Nek' živi pjesma, a ne Sven Adam.” Ne mogu odoljeti da Svenu Adamu Ewinu ne darujem distih kao malu pjesničku psinu. Evo ti dvostiha, o Ewine, bujnom ljupkom muzom Erato rođeni sine: „Nek' zauvijek uspravno živi svenuti Adam u tamnoj crvenoj Evi, / u njezinoj babilonskoj stilskoj vrevi!”

Ne mogu opisati glavna obilježja svog stila, kao ni njegove sekundarne karakteristike, jer bi takav pokušaj bio površan i ostao nedorečen, te stoga netočan. Osim toga, autor koji bi se raspisao o svom stilu, vjerojatno ne bi imao nimalo stila. Taj posao je na drugima.

Alternativni odgovor

Što se samog jezika tiče, odabira riječi koje uklapamo u rečenice, volio bih reći da svoje tekstove pišem bez određene svijesti o jeziku – površinske, vanjske – i kad bi to bilo baš tako, u pitanju bi bio sretan rad, koji teče s lakoćom. Ali realitet nam tu svako-malo podmeće nogu. Jednostavna definicija – govorim i pišem hrvatskim jezikom i koristim sve riječi koje znam, i neke nove, koje, istina, ne često, putem izmišljam. Suprotno od svakog jezičnog čistunstva u vokabularu koristim riječi iz starih knjiga, riječi iz novih knjiga, riječi koje sam naučio davno, riječi naučene danas – sve to ulazi u korpus jezika. Lokalizmi, dijalekt, šatra, tuđice, neologizmi, psovke i prostote, sve to dolazi u obzir, ako mu značenjem i uvjerljivošću stila damo smisao. Sve je regularno, sve je legitimno za izreći i napisati, ako posjeduje unutrašnji smisao, logiku i ljepotu.

Pretpostavljam da je moj osobni jezični pristup, sabirački, kumulativan, onaj koji uzima u obzir sve, gotovo imperijalistički. Osim toga, u čemu bi jedan Hrvat uopće mogao biti imperijalist, osim u jeziku? Jezično čistunstvo i nametanje ideoloških pravila, osobno sam se osvjedočio mnogo puta, uglavnom dolazi od polupismenih, nevježa i političkih budala. (Godinama svjedočimo pokušajima osiromašivanja i karikiranja jezika paničnim izbjegavanjem „srbizama”, pohrvaćivanjem i arhaizacijom helikoptera, sportaša, majora i oficira, pa tako umjesto anglizama dobivamo rusizme i germanizme, a od vojske onih koji časno služe dobivamo gomilu sumnjivaca koji su a priori feudalno časni, dok su neki do- ili polučasni i dok smo svi ostali valjda sasvim nečasni. Ti vrtoletni egzibicionizmi domoljubnih pseudointelektualaca, taj ideološki teror nacionalizma, podvizi su na putu trajnog onepismenjavanja naroda i konačnog gubitka identiteta. Naravno, taj isti mentalitet objavljuje trenutnu kapitulaciju pred najezdom anglizirajućeg marketinškog i medijskog novogovora i komunikacije besmislenim kraticama i emotikonima.)

No, to u konačnici i nije osobito važno, to su problemi niže razine i trivijalno politikantstvo svakodnevice. Jezik kao i život nalazi svoje puteve. Poput vode je – nametnu li mu se razne prepreke, prelit će se u nepredvidljivim smjerovima. Meni kao onom koji piše, od dosadnog ravnog puta, često je draža zanimljiva i teška stranputica. Jer u pisanju, u nijansama onoga kako, krije s odgovor na ono veliko što.