1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Ne koristim. Dovoljno vladam pravopisnom građom.
Uglavnom ne koristim današnje standardne jezične priručnike. Koristim ponekad raznojezične i stare hrvatske rječnike.
Moja majka predavala mi je hrvatski jezik u višim razredima osnovne škole. Međutim, njezino podučavanje započelo je ranije, bilo je mojom svakodnevicom. Nerijetko me živcirala njezino jezično uplitanje u moj neposredan, kolokvijalni govor. Danas sam joj zbog toga zahvalna. Naravno, odgovore na povremene jezične nedoumice nalazim i u priručnicima. S obzirom na ono što sam otprije usvojila i što se ne poklapa s novijim pravilima, prihvaćam ili odbacujem na temelju osobne jezične intuicije ili zvučnosti. Uzbudljivi su mi arhaizmi i dijalektizmi. Budući da sam etnologinja, mislim da je to i logično. Rado ih i lako učim, rabim u pisanju i govoru, što katkad kod sugovornika i slušatelja izaziva iznenađenje ili podozrivost. Tako mi je osobni jezik svojevrsni društveni filtar. Radi se uglavnom o dvosmjernoj intenciji – oni kojima je zanimljivo moje izražavanje i sami rabe zanimljive riječi, stil, poredak riječi, rečenični ritam… Draga mi je knjiga Narodno blago Marcela Kušara, ona mi je u kućnoj biblioteci nadohvat ruke.
Vrlo ih rijetko koristim. Umišljam si da posjedujem sasvim solidnu „imanentnu gramatiku”, stečenu kroz desetljeća čitanja i profesionalnog pisanja. Nije savršena, ali greške su mi malokalibarske.
Spelling checker je stalno uključen, najviše zbog tipfelera, ali ima slučajeva kad nisam siguran je li ije ili je (i to uvijek iznova u istim riječima). Spelling checker automatski rješava i najčešće pravopisne probleme pa ne treba kopati po knjigama. Ako želim provjeriti pisanje malog ili velikog slova, ili pravila transkripcije i transliteracije, koristim pravopis Matice hrvatske jer je moderna inačica Silićeva pravopisa; tamo uvijek provjeravam i kako se pišu dopisi i molbe institucijama. Pravopis Babić/Moguš je neupotrebljiv, iako im je rječnik pouzdan, a pravopis Instituta za jezik pun nekih čudnih kompromisa. Matičin pravopis volim čitati kao knjigu, a također i Gramatiku Silića i Pranjkovića, osobito poglavlja o funkcionalnim stilovima. Za brzu provjeru značenja (ili čak postojanja) neke riječi, služi mi Hrvatski jezični portal. Kada imam vremena, riječi (i još češće frazeme) tražim u Enciklopedijskom rječniku, imam višesveščano izdanje Jutarnjeg lista. Rječnike uopće više čitam nego koristim, Klaićev rječnik, primjerice, ili razne kajkavske glosare u knjigama. Imam nekoliko slikovnih rječnika na stranim jezicima koje i čitam i gledam. Da nisu tako skupi, sigurno bih imao više rječnika; pravopisa, naprotiv, imam desetak i uglavnom su beskorisni. Imam i desetak jezičnih savjetnika iz kojih se može doznati svašta o porijeklu riječi i povijesti uporabe, ali često su previše uski i stvari propisuju mehanički i bez razumijevanja. Za prevođenje isključivo koristim Google translate.
Čini mi se da nema mnogo autor/ic/a koji su se izborili za potpuno oslobađanje svojega teksta od lekture. Prema tom položaju izloženosti tuđim intervencijama imam krajnje ambivalentan i vjerojatno sasvim stereotipan stav: svatko želi biti spašen od vlastitih neugodnih propusta (kojih, što je najgore, najčešće uopće nije svjestan), ujedno zadržavajući pravo na odbijanje izmjene određenih rješenja u rukopisu jer ih, unatoč njihovoj „nepravilnosti”, intuitivno doživljava kao jedina moguća. Možda je, doduše, takva nedosljednost „prirodna” pozicija pisanja; možda bi popuštanje jednom od tih impulsa ugrozilo tekst više od ovakve labilne, umjetno uspostavljene ravnoteže.
Na nekim sam tekstovima (Drenju, primjerice) surađivao s lektorima vrlo intenzivno i time je rukopis višestruko profitirao, a promijenio se i moj osjećaj za pisanje: otvorile su se nove razine odgovornosti prema tekstu, nove perspektive kontrole napisanoga, razvila se još jača potreba za tehničkim brušenjem i doradom posljednjih verzija; svakako se promijenila svijest o tomu što sve treba odmjeriti kao neku vrstu estetske odluke. Međutim, radeći na nekim drugim tekstovima (Viljevu i Policijskom satu), primijetio sam – možda i zato što sam mnogo toga počeo uračunavati već u proces pisanja – da sam sve osjetljiviji prema tuđim sugestijama, da moj otpor raste („unutarnji” otpor, stav u onom zamišljenom dijalogu s lektorom-policajcem kakav se na kraju, naravno, ipak ne bi dogodio). Gotovo ništa u mojim tekstovima ne čini mi se „pisanim u kamenu”: imam dojam da se detalji mogu mijenjati, da integritet teksta ne ovisi o ovoj ili onoj mikrovarijaciji; međutim, teško se nosim s idejom da bi te promjene mogle biti automatske, definirane skupom pravila posve izvanjskim tekstu, gdje će se estetski kriterij povući pred onim što je „preporučeno”, uvriježeno, trenutna praksa. Jednom kad tekst postigne određenu dinamiku u svojem ritmu, izboru riječi, ponavljanjima i prazninama, svaka promjena koja narušava njegov materijalni oblik ipak postaje rizičnom. Tako i priručnici ili savjetnici neizbježno dolaze na red tek na kraju; koristim ih kako bih unaprijed, koliko je to moguće, zaštitio tekst od tuđih intervencija. Pisanje je moguće tek uz svojevrsno parcijalno sljepilo: dok sam u njegovoj vlasti, alarm se nikada ne oglašava zbog gramatičke ili leksičke „greške”, nego samo zbog kršenja posve nejasnog sustava pravila tvorenog od nekakvog osjećaja za ritam i oblik. Tek kad uđem u posljednje čišćenje teksta prije predaje na lekturu, ili kad sam u procesu usvajanja i uvažavanja lektorskih primjedbi, priručnici pomažu kako se nešto „pogrešno” ne bi zamijenilo nečim jednako „pogrešnim”.
Pretpostavljam da svatko tko piše barem na trenutke osjeća nelagodu tog pregovaranja između vlastitog „osjećaja jezika” (uvijek usko prepletenog s nekom vrstom idiomatskoga koje tendira „nepismenosti”) i onoga što se u tom trenutku smatra „standardom”, pravilom, dominantnom lektorskom praksom. Na nekoj razini, to je valjda bezizlazan sukob između očuvanja iluzornoga „vlastitog traga” u jeziku i instancija koje funkcioniraju kao agensi jednako iluzornog sustava, nečega što želi ujednačiti profil svih tekstova i stilski ih potpuno depersonalizirati. Osjećam se kao potpuni laik u tim pregovorima, najčešće nesposoban teorijski objasniti svoje izbore ili se boriti za neka atipična rješenja, i tu padaju obrane, vraćamo se u onu komičnu situaciju narcista pred uniformiranom osobom, a tu je vrlo teško zadržati objektivnost...
No znam kakav stav imam prema svakom tuđem tekstu: uvijek bih radije, danas ili za pedeset godina, čitao tekst koji ima tragove tipografskih, leksičkih, sintaktičkih anomalija samog autora, „nepravilnosti” koje se ponekad protežu kroz cijeli opus i postaju dijelovima „rukopisa”, „stila”, onoga što je najteže razviti i oponašati (pada mi na pamet Bora Ćosić), nego tekst koji je posve ispeglan i ispražnjen kako bi udovoljio zahtjevima jezičnoga kodeksa trenutka, nečega što će, uostalom, u određenom roku neizbježno i samo postati nezgrapan, prepoznatljiv „rukopis” jednog vremena, specifičan stilski izbor nečega bezimenog.
Uglavnom ne.
Pri pisanju koristim se isključivo bijelim papirom, rukom, penkalom, kemijskom ili grafitnom olovkom. Od ostaloga na radnome stolu mogu se naći tek šifrirane bilješke ranije napravljene na istu temu. Bjelina papira suprotstavlja se crnom tragu tinte, ili crne boje olovke, pa me pisanje tako podsjeća ponekad na početak, a ponekad na kraj života. Ruka koja po toj bjelini ispisuje tekst, vezana živčanim tkivom za krvotok osjećaja i misli, na toj apsolutnoj čistini na kojoj se u trenutku pisanja susreću dvije krajnje nepomirljive tajne snage, čas je dio moje zaštite, moj štit, a čas moja snaga, most pri prijelazu tako suprotstavljenih graničnih vrijednosti.
A, pravopisi, gramatike, savjetnici, posebice razni rječnici i leksikoni, te slična literatura, posloženi na policama uz moj radni stol, stoje kao kakvi promatrači, svejedno, sudci, ili navijači pri viteškom turniru, zbog kojih i mogu voditi osluškujuću bitku na život i smrt, ali znajući da mi neće pomoći dok nekoj od tih priručničkih dama konačno ne bacim pobjednički rupčić. Dakle, tek poslije dobivene bitke, u ovome slučaju poslije prvoga čitanja već napisanog teksta pridružujem se nekom iz svite priručničke publike, ali nikako ranije.
Ako ću bar djelomično konkretizirati o kojim je priručnicima riječ, onda su to redom: Hrvatski pravopis (Babić-Finka Moguš), Hrvatski pravopis (Badurina, Marković, Mićanović), Hrvatski enciklopedijski rječnik, Anićev rječnik, Klaićev rječnik stranih riječi, Hrvatski leksikon, Hrvatska enciklopedija, Filozofijski leksikon, Leksikon temeljnih religijskih pojmova, Leksikon ikonografije liturgike i simbolike zapadnog kršćanstva, Rječnik simbola, Grčko-hrvatski rječnik, Latinsko-hrvatski rječnik, razni zavičajni rječnici, Hrvatski obiteljski leksikon, Rječnik ezoterizma i bestijarija, Rimarij (Mate Maras), Velika Epohina enciklopedija aforizama, i drugi priručnici.
Ipak, put pisanja, pa ni znakove pored toga puta, ne određuju mi druge knjige ili priručnici, nego svećenički oltarski čisti stol, ona bjelina papira koja će od prve napisane riječi pratiti žrtvu i slavlje pisanja. To i je razlog što svaki svoj tekst, pa i ovaj koji čitate, najprije pišem rukom, a tek potom ga unosim, nekad u stroj, a danas u računalo.
Koristim u drugoj fazi pisanja, odnosno, kada čitam napisani tekst. Uglavnom pravopis na internetskoj stranici pravopis.hr.
Da, ali u fazi prepravljanja ili uređivanja tekstova. Koristim uglavnom internetski Hrvatski jezični portal (hjp.znanje.hr). Osim savjetnika, u toj fazi rada na tekstu koristim prema potrebi i Klaićev Rječnik stranih riječi ili pak Rječnik sinonima (Šarić – Wittchen).
Čini mi se da je i najboljim poznavateljima jezika nužno imati jezične priručnike „pri ruci”. Osobno ih koristim dosta često, iako zbog dosta kaotičnog stanja, osobito kada je riječ o pravopisima, često ono ne uspijevaju biti od očekivane pomoći. Najčešće posežem za Matičinim pravopisom i Anić-Silićevim pravopisom, kao i za Anićevim rječnikom...
Rječnik – jasno, Anićev – koristim razmjerno često, ali pravopise i priručnike nikad. Jezikom se, naime, volim igrati, a hrvatski pravopisci to najstrože zabranjuju, pretvorivši nakon dvadeset pet godina svaku prodavačicu, svakog konobara i svakog internetskog komentatora u lektora, svakog lektora u jezičnog policajca, a Hrvate u jedini narod na svijetu koji se panično boji svoga jezika.
Dakako, jer nisam jezični ekspert. Koristim uglavnom suvremena tiskana izdanja priručnika, a koja (sva) posjedujem u kućnoj biblioteci. Pokatkad konzultiram i internetske jezične savjetnike.
Koristim i pravopise i gramatiku i savjetnike i rječnike (enciklopedijske, rječnike s područja bivše Jugoslavije, rječnike sinonima, rječnike stranih jezika, rječnike simbola), sve što može riješiti moje eventualne nedoumice ili, pak, učiniti tekst dinamičnijim.
Koristim jezične priručnike u toku pisanja, u zadnje vrijeme najčešće Hrvatski pravopis Hrvatskog instituta za jezik i jezikoslovlje iz 2013. i Hrvatski pravopis Matice hrvatske iz 2007. godine.
Pisanje općenito, u značenju proizvodnje teksta u rasponu, pojednostavljeno rečeno, od onih kojima je primarna svrha objektivno i/ili subjektivno informiranje tj. komentiranje, odnosno diseminacija podataka i uvida na osnovu provjerljivosti podataka shvaćenih kao činjenice, do tekstova koji su u konačnici samosvršni, u kojima se višak značenja na nekoliko razina kumulira i recepcijski povratno usmjerava na tekst kao estetički, umjetnički objekt, po sebi nije moguće bez drugih tekstova. Ova je osnovna situacija izoštrena u pisanju književnih tekstova, a napose poezije, koja po svojoj naravi teži da barem ocrta ili pokaže određenu namjeru da izdvoji svoju autonomnu domenu funkcioniranja jezika kao posebnog i u biti drugačijeg sredstva i medija za realizaciju samosvojnog umjetničkog odnosno estetičkog sadržaja.
U ovom polju jezični priručnici spomenuti u vašem pitanju u konkretnom društvenom kontekstu u kojem pišemo i stvaramo odnosno proizvodimo tekstove, dakle od početka 1990-ih kao umjetno i nasilno postavljene razdjelnice koja je nužno utjecala na sveukupan društveni i umjetnički život, zadobili su novu političku funkciju koja se vrlo brzo i neposredno odrazila na diskurzivnu praksu, odnosno na pisanje kao proizvodnju, diseminaciju i reprodukciju svih tekstova, a onda zacijelo i na „čitanje” kao verbalizaciju i upotrebu uvjetno rečeno nejezičnih sadržaja, kao što su elektronski generirane slike i na njima temeljeni sadržaji. Stoga je refleksni otpor takvom nametanju bila razumljiva i na određeni način očekivana primarna reakcija zbog jednostavnog razloga da se zadrži minimum razlike kao najniži prag za uspostavljanje onog svojstva koje će tekstu omogućiti da sebe identificira i naposljetku recepcijski afirmira kao umjetničko djelo, kao književni tekst.
U ovako naznačenom kontekstu možda se razabire zbog čega su iz jednog neobičnog žanra primijenjene znanosti kao što su jezični priručnici vjerojatno najviše čitane pa i korištene one knjige koje su pokušale uspostaviti kontinuitet s diskurzivnim praksama prije političkog razgraničenja s početka 1990-ih, ili su na neki način naznačile inkluzivno shvaćanje opće jezične prakse, premda ovdje moram reći da prvenstveno govorim iz svog iskustva. Ako je nužno, kao primjere mogao bih navesti Rječnik hrvatskog jezika i Pravopis hrvatskog jezika V. Anića i njegovih suradnika kao knjige koje su doista mogle po potrebi poslužiti u priručničke svrhe, u kojima ipak u prvom planu nije bila bizarna žudnja za novom političkom kontrolom jezične prakse, koja je onda možda bila najvidljivija ne samo u mrcvarenju svakodnevne upotrebe jezika kojekakvim lažnim arhaizmima, traljavom politiziranju društvene pozicije i prakse „jezičnih stručnjaka i savjetnika” i kreiranju instant-paranoje od „jezičnih nepravilnosti”, već i u natražnom nametanju fantazmagorije o nekakvom jezičnom purizmu koja se katkad, ne zaboravimo, upravo u jezičnoj struci konkretizirala u otvorenom traženju inkriminacije „pogrešne” jezične prakse i kaznenog progona onih koji se protive i ne pristaju na ovu istodobno bizarno retrogradnu i zastrašujuću fantazmu.
S druge strane, od novijih znanstvenih radova koji su vrlo korisni i poticajni za shvaćanje tekstualne i jezične prakse, svakako bih spomenuo tekstove i knjige Snježane Kordić, prije svega zbog razrade i analize odnosa nacija-jezik i implementacije sociolingvističke teorije o policentričnosti jezika na suvremenu jezičnu praksu, kao i vrlo zanimljive lingvističke radove Mate Kapovića. Ipak, radi se o znanstvenim radovima koji se onda čitaju u tom ključu. Naime, noviji rječnici i jezični priručnici općenito mahom su pisani suhoparnim administrativnim žargonom, ustvari se ne mogu čitati kao literatura, kao što čitamo književno djelo, već su koncipirani kao zbirka naputaka i preporuka koja se po potrebi nasumce i napreskok lista i konzultira. Zanimljivo je da i dalje nemamo rječnik u kojem bi se kao primjeri za jezičnu upotrebu naveli citati iz književnih djela pa možda i to ukazuje na jednu, zacijelo bitnu, dimenziju u konfiguraciji realne (re)konstrukcije suvremenog društva kao i na položaj koji je u njemu dodijeljen pjesnicima i umjetnicima.
Pri pisanju redovito koristim jezične priručnike. Pristupam im kao alatu uz pomoć kojeg strukturiranije i učinkovitije mogu raditi na tekstu. Smatram da jezični priručnici nisu mehanizmi ograničavanja, već prostor kreativnosti i inspiracije. Kad posežem za njima, uvijek pokušavam misliti i zahvaćati šire od okvira onoga što se danas smatra hrvatskim leksičkim standardom. Osim Velikog rječnika hrvatskoga jezika (Anić), koristim i internetsku bazu Hrvatski jezični portal; Rječnik sinonima (Šarić/Wittschen); Rječnik stranih riječi (Anić/Klaić/Domović) te rječnike i priručnike tiskane prije 1990. koji pokrivaju jezični fundus onoga što danas možemo svesti pod kraticu S-H-B jezika.
Ne koristim. U procesu pisanja sam usredotočen na priču i odnose među junacima.
Rijetko koristim priručnike. Dobro se osjećam u jeziku koji poznajem duboko, iznutra, iz jedne vrlo široke, slavističke perspektive. Držim se, valjda, reprezentativnih rječnika, tj. pravopisa Anića i Silića, dok novogovorne priručnike vidim kao nepresušno vrelo parodije i satire.
Vrlo rijetko koristim jezične priručnike, najčešće onda kada intuitivno upotrijebim neku riječ u čije precizno značenje nisam sigurna, da provjerim taj svoj „osjećaj” koji mi je tu riječ donio kao „pravu” za moj tekst (često je taj odabir povezan ne samo sa značenjem riječi, već i s njenom slikovitosti, melodijom i ritmom). Gotovo uvijek se ispostavi nakon provjere s jezičnim priručnikom (u kući ih imamo puno) da je odabir bio ispravan. Ponekad koristim rječnik sinonima, tragam za nekom riječi sinonimom, ili nekada listam rječnike jer čitajući ih, uvijek nešto naučim, ili naletim na kakvu riječ koja me nadahne, a na koju sam zaboravila...
Jezik vidim temeljnim komunikacijskim sredstvom u kojemu uspostavljena pravila omogućuju i olakšavaju razumijevanje poslane poruke. U mojemu opusu jezik, pismo i gramatika imaju važnu ulogu. Tako je, primjerice, roman Az u potpunosti posvećen promišljanju fonema i grafema, a gramatikom sam se u romanu Bizariju koristila za konstrukciju romanesknoga teksta te su „zavisne i nezavisne veze” prema jezičnome pravilu hrvatske gramatike tumači povezanosti „bizarnih” Osječana s njihovim/našim Gradom.
Za provjeru gramatičke ispravnosti koristim se različitim tiskanim priručnicima, a najčešće sljedećima:
- Ham, S. Povijest hrvatskih gramatika, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 2006.
- Ham, S. Školska gramatika hrvatskoga jezika, Školska knjiga, Zagreb, 2002.
- Težak, S. Babić, S. Gramatika hrvatskoga jezika. Priručnik za osnovno jezično obrazovanje, Školska knjiga, Zagreb, 1992.
Svakodnevno se koristim digitalnim pomagalima – kako onima koja nude programi za računala poput Worda tako i onim pomagalima koja su dijelom besplatno dostupne usluge provjere teksta ponuđene na mrežnim mjestima. Tu izdvajam hrvatsku akademsku pravopisnu provjeru Hašek, Hrvatski jezični portal, Hrvatski pravopis, mrežno mjesto Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Hrvatski na mreži, jezični priručnik Coca-Cole HBC Hrvatska.
Kad pišem, baš onda kad pišem, rijetko koristim ijedan od jezičnih priručnika. Tada bi mi to smetalo, usporavalo me, udaljilo me od toka misli, odvelo bi mi misli nekamo drugdje. No, kad je neka prva faza pisanja gotova, dakako da koristim i pravopis i sve raspoložive rječnike. A u nekoj višoj fazi rada, onda kad tekst brusim, kad ga jezično-stilski oplemenjujem, onda koristim i rječnik sinonima i frazeološki rječnik... Provjere i konzultacije s jezičnim priručnicima nužne su i najvećim znalcima, pogotovu onima koji iznimno drže do svojega teksta i ne bi baš sve prepustili lektorima, redaktorima ili urednicima...
Mnogo je pravopisa (imam ih 7-8), ali najradije konzultiram tzv. londonac (1971.), a sad se privikavam i na novi (Jozić, ur., 2013.). Od rječnika hrvatskog jezika (Šonje, ur., 2000.; Anić, 2003.), ali često konzultiram i Skokov Etimologijski I-IV (1971.), Broz-Ivekovićev I-II (1901.), Šarić-Wittschen Rječnik sinonima (2008.), Matešićev Frazeološki rječnik (1982.), Škaljićev Rječnik turcizama (1985.), Klaićev Rječnik stranih riječi (2002.), Anić-Goldsteinov Rječnik stranih riječi (2002.).
Ne, ne koristim, samo sporadično, ako moram nešto specijalno provjeriti. Diplomirala sam hrvatski jezik i književnost i predavala ga dvadesetak godina. U tijeku sam s normativnom praksom. Relativno teško prihvaćam forsiranje „novogovora” i držim se svojih standarda. Gledam da mi rečenica bude „počešljana”, uredna, lijepo vođena i na vrijeme završena. Cijenim dinamiku, eliptičnost, rečenični ritam. Mislim da je pitanje časti da naš pravopis i gramatika budu besprijekorni, budući da pisci nemaju nikakvih drugih „pomoćnih sredstava” osim jezika.
Nemam priručnike, pa ih ne koristim. Da ih imam, vjerojatno bih koji puta zavirio u njih.
Koristim rječnike kad ne znam koju riječ, najviše Anićev Rječnik hrvatskog jezika. Pravopis i gramatiku rjeđe. Kad nisam ni onda siguran, nazovem Institut za jezik.
Jezični priručnici – prije svega različiti rječnici različitih jezika, jednojezični, dvojezični, specijalizirani rječnici, pravopisi i gramatike – neophodno su mi pomagalo u pisanju, na njih se oslanjam u svakodnevnoj jezičnoj nesigurnosti. Premda svaki pisac manje-više mukotrpno izgrađuje vlastiti idiolekt, on je cijelo vrijeme podložan kojekakvim neugodnim destabilizacijama iz polja društvenog djelovanja, te stalnim samoprovjerama. U tom smislu, nužno je svakodnevno posezati za rječnikom; što se neka riječ učestalije rabi, to je nestabilnije njeno uporabno svojstvo. Pravopise koji nastaju kao ideološki konstrukti ne upotrebljavam zato što ne želim da mi se servira jedna, centralizirana vizija svijeta. Suprotno tomu, uvijek mi je nadohvat ruke, vrlo koristan zbog svoje nenametljivosti, suvremenosti i sluha za tekuću jezičnu praksu, pravopis autorskog trojca Badurina-Marković-Mićanović.
I sastavljačima jezičnih priručnika mogu se potkrasti greške, a kamoli meni. Stoga su stalno uz mene Veliki rječnik hrvatskoga standardnog jezika, Hrvatski enciklopedijski rječnik i Hrvatski pravopis.
Ponekad zavirim u Hrvatski enciklopedijski rječnik ili Rječnik sinonima ako mi u kriznom trenutku pisanja nikako na pada na pamet bolja riječ za neki pojam koji želim imenovati. Obično se to događa kada mi usfali riječ koja se više koristi u razgovornom stilu, a meni je u glavi samo njezina pomalo uštogljena varijanta kao recimo riječ „obol”. Moram priznati da se takvo zavirivanje u rječnike ne događa previše često, ali pomaže kad stvari zapnu.
Ne koristim jezične priručnike, pri čemu priznajem da bi neka praktična, pregledna priručna gramatika sa stilistikom bila korisnija od pravopisa, kojih se promijenilo pet-šest otkako sam počeo pisati, pa onda uvijek kaskam za novotarijama. Neke i usvojim, ali više u stručnim tekstovima, u pisanju poezije uglavnom ne (iako mi je žao ako se knjige tiska bez korekture, bez pažljivoga čitanje osobe koja nije autor teksta).
Danas rijetko, ali godinama sam nabavljao što god se pojavljivalo i provjeravao svaku nedoumicu. To ipak ne znači da sam se uvijek pokoravao jezičnim zakonodavcima. Zanima me što propisuju, ali ne vidim što bi me spriječilo da u književnom tekstu to kršim do mile volje.
Imam Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, neka se nađe ako zatreba, ali ga rijetko koristim. Pogledao sam ga kad je izišao, procijenio ga korisnim i nabavio, ali mi u međuvremenu nije zatrebao. Nasuprot tome, često rabim različite rječnike. U prvom redu, od 2003. tu je Hrvatski enciklopedijski rječnik Novog Libera, a od ranije često zavirim u Rječnik stranih riječi Bratoljuba Klaića. Povremeno mi dobro dođe englesko-hrvatski slikovni rječnik i jedno slično egzotično izdanje: Šta je šta, slikovni rječnik iz 1928. koji su priredili Iso Velikanović i Nikola Andrić. Pored njih u radnoj sobi imam i stručne rječnike: sociološke, psihološke, filozofske, politološke i novinarske, na hrvatskom i na engleskom, a ni enciklopedije nisu na odmet.
Ono što najčešće, svakodnevno rabim, pa i dok pišem ovaj tekst, kompjutorski je „spelingčeker”. Ne mogu dovoljno nahvaliti taj program. Vrlo rijetko se oglušujem na upozorenja koja daje (recimo, sad nije zadovoljan izrazom „oglušujem”, ali se na to ne obazirem) i jednako rijetko nisam zadovoljan solucijama koje nudi. Ako se program i ja sukobimo oko nečega u što nisam siguran, slijedim ono što nađem u gorenavedenim knjigama.
Dvostruko sam biće u tom pogledu: normativni čistunac i vernakularist u jednoj osobi. Dresirani zatočenik starinske sheme „pravilno-nepravilno”, i radikalno liberalan poklonik ideje da je u jeziku pravilno sve, što u jeziku postoji. Onaj prvi sav se nakostriješi kad u tekstu vidi, recimo, „maketi”, „nageti”, „jeste” (umjesto jest), odmarati (u povratnom značenju ali u nepovratnom obliku, bez zamjenice se), kad vidi nagomilavanje dužih pridjevskih oblika te kako se potpuno izgubilo razlikovanje određenoga i neodređenog pridjevskog vida, kad vidi kako je, sve u strahu velikomu od „srpskoga” dakanja, zavladala do potpunoga besmisla upotreba priloga kako, da o nekorektnostima u pisanju jat-ovih refleksa i u nerazlikovanju č i ć i ne govorim, itd, itsl. Što tek s onima bezbrojnim akcenatskim i drugim „ogrešenjima” o ortoepiju, koja nas bombardiraju s televizije i s radija, s javnih govornica, a koja u pisanom tekstu nisu vidljiva, pardon, čujna!
Međutim, odmah se javi onaj drugi, liberal i vernakularist: sav se nakostriješi na nakostriješenost prvoga, čistunca. U digresiji, sjećanje: kao „rasni” štokavac i ijekavac, s lakoćom sam prolazio sve scile i haribde seminarskih radova, testova i ispita tokom dvogodišnjega kolegija suvremenoga književnog jezika kod strašnoga (i dobrog) profesora Jonkea, dok su kolegice i kolege s drukčijim dijalektalnim zaleđima (a zapravo jezičnim u punom značenju pojma materinski jezik: čakavski, kajkavski, zagrebački...) muku mučili, propadali, ponavljali, izbezumljivali se, mnogi napuštali studij zauvijek. Tada sam se in vivo susreo s bazičnom nepravdom i terorom ugonjenja u jezični standard, valjda nigdje tako strašnim kao u hrvatskom slučaju.
Još jedna digresija o hrvatskom jeziku. Na jednu duhovitu opasku Tomislava Ladana, da je ono što se naziva bosanskim jezikom ustvari „hrvatski kad mu se oduzmu orijentalizmi” replicirao sam (nažalost na daljinu, tekstom, ne licem u lice, jer se s genijalnim Ladanom nikada nisam sreo): da, tačno, samo ne znam zašto oduzimati!
Jezik koji mi je potreban u pisanju, sav je onaj jezik koji mi je intimno razumljiv kao moj. To je beskrajno mnogo šire od onoga što dopušta hrvatski standard i njegova norma – to je naprosto sve ono što sam u jednome eseju o Andriću nazvao štokavskim univerzumom, a što je povijesno i literarno ovjereno cijelom onom ogromnom baštinom jezika iliričkoga, ili slavobosanskoga, ili jezika slovinskoga kako se govori u Bosni, sve tamo od Ivana Bandulavića, Matije Divkovića, Stipana Margitića Jajčanina, Bartula Kašića do danas.
Ukratko: pravopis i normu praktično poštujem i primjenjujem, čak i preskrupulozno, a „teorijski” ne držim do njih nimalo. Prvo, zbog njihove konvencijske, dogovorne, „isuviše ljudske”, restriktivne i prisilne prirode, drugo, zbog njihove u našim prilikama gotovo histerične nestabilnosti. Od svih dosadašnjih pravopisnih priručnika, a bilo ih je za moga života mnogo, najpametniji mi je i najbliži govornoj praksi onaj danas nepoznat i prezren Marković-Ajanović-Diklićev iz 1977. godine. On se odnosi prvenstveno na moju, bosanskohercegovačku jezičnu stvarnost i perspektivu, ali mislim da su njegova rješenja, s tendencijom normativne inkluzivnosti, svrsishodna u cijelome štokavskom prostoru i danas. Uostalom, fina ironija koja prati njegovu sudbinu možda najbolje svjedoči o njegovoj kvaliteti: taj priručnik jest doživio nekih petnaestak izdanja, ali nikada nije službeno „ozakonjen”. (U imprimaturu tadašnji Pedagoški savjet BiH „preporučuje njegovu upotrebu u starijim razredima osnovne škole i u srednjim školama, ali bez obaveze učenika na njegovu nabavku”.) Znalo se, dakle, da je dobar i prikladan, ali se nekako uvijek zaziralo od njegove inkluzivističke subverzivnosti.
Koristim, uglavnom Hrvatski jezični portal na internetu i Hrvatski enciklopedijski rječnik, ponekad kako bih provjerila pravopis, ponekad u potrazi za sinonimima ili pak primjerima uporabe poneke riječi.
Ne koristim jezične priručnike. Razlog je taj što jezik svoje proze/esejistike smatram prirodnim izdankom misli, energije i živaca.
Iskreno, a vjerujem da se i ne očekuje drukčiji pristup, ne koristim jezične priručnike pri pisanju. Možda si to mogu dopustiti zbog činjenice da gotovo uvijek pišem u prvom licu. Moj se pripovjedač često nalazi u gotovo svakodnevnoj kazivačkoj situaciji pa si može dopustiti i neka mjesta u koja bi ozbiljniji lektor intervenirao. Nikada nisam, uz rukopis poslan uredniku, napisala napomenu Ne lektorirati. Volim da još netko baci oko na tekst. Međutim, nesretna sam kad mi, primjerice, školsku kutu promijene u školsku odoru. Srećom, moj nakladnik ne traži pogrješke, ne razdvaja neću... i ne zadaje mi oko toga nikakve glavobolje.
Ako bih odgovorio brzo, rekao bih da ne koristim u pisanju jezične priručnike, što je samo djelomično istina, jer loveći vlastiti pjesnički ili pripovjedački glas (kao da između njih postoji razlika i kao da je znam), mogu reći: čitam, čitam sve: napisano, objavljeno, zapisano, izrečeno, prešućeno... Što hoću reći, odgovoriti: nisam sustavan i pedantan u pisanju da bih se zaustavljao i listao stranice priručnika dok pišem, tražio pojedino rješenje, savjet – ali svemu tomu se vraćam u završnom čitanju, provjeravanju, ispravljanju i odustajanju od onoga što je završilo u pjesmi, priči, zapisu.
Moje pisanje živi od pamćenja i prizora, probija se iza zatvorenih vrata, živi na ulici, s imenima i znacima proteklog i budućeg vremena, od grafita do teksta u kazalištu, govora u filmu i glasa u glazbi, živi od svakodnevice, od praktične suvremenosti i zaborava, prolaznosti. A sad ću tu stati: jezični priručnici (pravopisi, gramatike, savjetnici...) jesu pisani i mišljeni iz svoga vremena, neki su kratkovidni, neki su popustljivi i nedorečeni, neki su neupotrebljivi, ali nužni.
Jezični priručnici dio su moga posla u Agenciji za odgoj i obrazovanje dok čitam uvide i nadzore, programe i molbe, služim se njima dok provjeravam što i kako dok nastaju novouvezene riječi, misli i proizvodi, koji su njihovi hrvatski oblici i kratice...
Ne. Koristim jedino „speler” koji je danas sastavni dio svakog programa za pisanje. Također, u sve programe koje koristim ugradim standardni „speler”, pa i u AutoCad (program za tehničko crtanje) koji koristim na poslu, te u profesionalne programe za pisanje scenarija, u Fade In ili Celtix, primjerice, koje ja koristim.
Uvijek, manje-više. Dakle, koristim: Gramatiku hrvatskoga književnog jezika (ŠK 1990. više autora); Hrvatski pravopis (Matica hrvatska 2007. više autora); Rječnik hrvatskoga jezika, Vladimir Anić; Rječnik stranih riječi, Marijan Filipović; Rječnik stilskih figura, Krešimir Bagić. Naravno, uz spomenutu, koristim i neku drugu literaturu, u pravilu kad negdje „zapnem” ili kad želim pronaći način da tekst učinim vidljivijim, zagonetnijim, transparentijim ili već onakvim kakvim mi se učini da određeni tekst treba biti.
U posljednje vrijeme koristim Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, premda listam i razne druge, starije pravopise. Za ono što je meni potrebno, a to su uglavnom ortografski primjeri u vezi s glasovnim promjenama, gotovo mi je svejedno koji koristim, jer me neke ekstravagancije i redovita otežavanja pravila i uzanci, puno i ne zanimaju. Podosta sam toga u praksi istesao u novinarstvu, pa me „kako-se-to-piše” ne prati baš na svakom koraku. Nedostaju mi, međutim, rječnici sinonima s kvalitetnim uvidom u oblike starije leksičko-stilističke prakse i novijih mogućnosti. U cjelini pak smatram da je hrvatski jezik u drugoj polovici 60-ih godina prošloga stoljeća postigao vrlo kvalitetnu verzatilnost, zaslugom književnih djela ali i novinskih, na poseban način u žurnalizmu koje je tada (unutar svekolike uzapćenosti) imalo i stila i duha.
Ne bi više trebalo puno prčkati oko hrvatskog jezika, do li pratiti kvalitetni utjecaj prakse na normu i obrnuto; no to je stvar stilističke imaginacije u književnosti i medijima.
Najviše su štete jezičnoj protočnosti, slikovitosti, preciznosti... donosila normiranja otežavajućih savjeta i propisa kojima se u korisnika stvara stalni osjećaj nesigurnosti, a priječe sinonimska razuđenost, autorske kolorature, slikovita izražajnost. Mislim da se to u posljednje vrijeme ipak stišalo i da hrvatski jezik ima sve bazične odlike elokucijskog moderniteta kao i arhaičnih koloratura.
Pri pisanju prve verzije (scene, poglavlja) slabo obraćam pažnju na gramatičku i pravopisnu ispravnost, to mi odvlači fokus od cilja koji je tada primaran – što prije ispisati taj dio teksta. U drugoj i svim daljnjim verzijama prerađujem tekst na svim razinama. Tada radim mnogo sporije i pazim u prvom redu na preciznost. Pod tim podrazumijevam sve od odabira semantički primjerenog glagola, preko „destilacije” prave metafore, do postizanja uvjerljivosti dijaloške replike. U drugom redu pazim i na pravilnost onih dijelova tekstova u kojima sam slučajno prekršio standard hrvatskoga jezika. Koristim se pravopisom i javno dostupnim resursima – Hrvatskim jezičnim portalom, Morfološkim leksikonom i lematizacijskim poslužiteljem, Hascheckom, pa i računalnim korpusima hrvatskoga jezika. Ponekad jer nisam siguran u točan oblik koje riječi, a ponekad jer želim vidjeti u kojim se kolokacijama riječ najčešće koristi. Naravno, kako u dijaloškim replikama, tako i u narativnim dijelovima teksta često se namjerno koristim širinom nestandardnih varijeteta i tu mi pomaže isključivo vlastiti kakav-takav osjećaj za jezik, njegove pojavne oblike i učinke.
Ne koristim jezične priručnike. Pravopisa ima previše, često su kontradiktorni i zbunjujući u svojim odredbama. Svaki bi pisac morao imati izgrađen sustav usklađen s normama standardnoga jezika, gramatike i pravopisa s jedne strane, i vlastitim načinom pisanja s druge, pri čemu standardna razina jest samo jedna od mogućih kojim se pisac može ali i ne mora služiti u svome djelu, ovisno o vrsti djela i građi koju u njemu želi uobličiti, te o svim onim nepredvidivim okolnostima što ih nameće samo djelo u procesu nastajanja, kada se otkriva i kao neovisno „strastveno” biće spremno na neprestane konfrontacije i kompromisne nagodbe s autorom.
Ne. Jedini alat koji koristim je neizbježni „spell-checker” u mom programu za obradu teksta. On mi je nužan zato što kao novinar često pišem u žurbi, pa me upozorava na tipfelere. Taj alat ujedno mi je sasvim dovoljan za rijetke jezične nedoumice koje imam. Budući da sam ikavac, te se nedoumice manje-više svode na specifične finese „jata” pri sklanjanju, gradaciji ili promjeni glagolskih vremena.
Zapravo, više ne. Imam ih, ali ne koristim. Završim na Googleu, ako mi nešto nije jasno.
Iako se ne smatram ni približno savršeno pismenim – štoviše, neke segmente pravopisa nisam nikad dokraja svladao – pri pisanju ne koristim taj tip normativnoga jezičnog oslonca. Glavni razlog je što me pravopisna „pismenost” teksta, njegova korespondencija s trenutno važećom hegemonijski proglašenom normom, gotovo uopće ne zanima. Jezik koristim prema vlastitom osjećaju za isti, u svrhu stvaranja što je za mene u tom trenutku moguće književno uspjelijeg teksta. Kada je riječ o književnom tekstu, zanima me gotovo isključivo „književna pismenost” potonjeg. Na normativni pravopis, ipak, nisam potpuno neosjetljiv – što smatram uglavnom posljedicom navike te formiranjem kroz standardni obrazovni sustav. Donekle pazim i trudim se izbjeći „krupne” pravopisne „pogreške” – otprilike one koje bi meni samome smetale u tuđim tekstovima (ukoliko, naravno, iste nisu pretvorene u stilem ili instrumentalizirane kao književni postupak). Općenito, zalažem se za neki vid „minimalne normativnosti”, glavni kriterij za koju bi, vjerojatno, bila semantička preciznost.
Pri pisanju koristim samo Rječnik hrvatskoga jezika Vladimira Anića. Kako (još) ne posjedujem rječnik sinonima, za Anićevim rječnikom posegnem u potrazi za prikladnijom riječi od one koju sam napisao, a osjećam da nije prava.
Tijekom samog pisanja ne koristim nikakve priručnike. Kad završim tekst, tj. fragment, odlomak, što god, onda posegnem za pravopisom. Rječnik stranih riječi (Anić, Goldstein) i ispravi.me.
Gramatike, pravopise i savjetnike koristim već po prirodi struke. Čitam ih ne samo kao upotrebno štivo, već i kao štivo po sebi. Osim toga, volim čitati dobro napisane gramatike. Postoji određeni užitak u toj štedroj vjeri u mogućnost dobre opisivosti. U logičnom poslagivanju i u naporu da se izmicivost jezika pokuša utjerati u suvisli red. Jedino mi u rječnicima, koje isto rado čitam, nedostaje još jedan stupac. Taj bi stupac izlazio iz svih pristojnih leksikografskih okvira i bio bi zapravo upotrebljiv samo još pokojoj filološkoj lujki poput mene. U njemu bi autor ili autorica ispisivali vlastiti odnos s konkretnom riječi (za one riječi za koje ga imaju većoj mjeri), kako je čuju, u kojoj im je boji, kad su se njom prvi put sreli i što im je značila. Svako malo bi u tom stupcu bile praznine jer ne možeš baš sa svim riječima imati osobni odnos, ali one s kojima imaju, njih bi položili pred oči nemirna štioca i takve štilice. Poneki je leksikograf, barem mislim, iskusio tu potrebu pa onda ispisivao kakav neobični glosar. No, češće me takvim odnosom razvesele pisci kad njime implicitno ili eksplicitno optoče neki tekst.
Osim toga, postojanje pravila (uvidnih u gramatikama i poludogovorenih u pravopisima) omogućuje njihovo iznevjeravanje. I pospješuje užitak u tom iznevjeravanju. Ne možeš iznevjeriti neko pravilo ako tog pravila nema. Ili ako ne znaš da postoji. Nikad sjajni Slamnigov ‘prepoizodnosijahu’ ne bi bio toliko sjajan da takav glagol doista i postoji i da ne krši uzusnu i službenu normu. Zapravo ne bi ga ni bilo. Tako da kad ljudi jamraju nad pravilima, ne mogu si pomoći, meni uvijek, barem iznutra, bježi lagani podsmijeh. Ne čini me to naročito dobrom čovječicom, ali prilično je izvjesno da me čini dobrom čitateljicom.
S druge strane za jedan dio svog pisanja, čak i da hoću, ne mogu koristiti ni gramatike, ni savjetnike, ni pravopise. Jer kad pišeš i na čakavskom, onda si na brisanom prostoru. Naime, nenormirani jezici nemaju pravopisa, nemaju službene norme i ne proizvode savjetnike. Ono čega se možeš držati i čemu se možeš opirati jest zapravo samo uzusna norma nekog govora. Kršenju tog uzusa utjecala sam se iz stilskih razloga kad god mi je to bilo potrebno. Najčešće na leksemskoj razini. Kad riječ posudiš iz nekog jezika ili govora, ne umanjuješ iznos jeziku (govoru) od kojeg si posudila; ako to učiniš dobro, iznos si, zapravo, povećala. Barem sam takve alibije iznosila onim svojim čitateljima koji su znali prigovoriti „da otrok govore Bezaki, a ne mi.” U te sitne razlike, u te namjerne posudbe katkad su upisane i neke puno šire priče. No u čakavskom, kao i drugim nestandardiziranim jezicima, nevolja je to što će taj tip leksemskog ili nekog drugog kršenja uzusne norme prepoznati samo mali broj čitatelja, dakle oni koji znaju kakva je uzusna norma konkretnoga govora. Ostali mogu vidjeti da ta riječ dobro stoji u stihu, ali onaj jedan korak koji je poduzet do tog stajanja, bit će im uglavnom neprovidan. Kad čitam druge pjesme na čakavskom, ono što me veseli jest i to što te sitne, namjerne pomake mogu očitati i bude tako zakratko kao da su tu samo za mene i još dvoje-troje njih. Kao da pjesma osim onog sloja koji će vidjeti i svi drugi, ima još i neki sitni kôd koji čeka na otključavanje tih par nas.
Doduše, vrijeme je ujedno i ono koje zaključava i taloži, osigurava oneobičavanje i onoga što u trenutku pisanja (i slaganja, ako se vratimo najdaljim usmenim izvorima) nije bilo mišljeno, ali to je unekoliko drukčiji proces i o njemu se lijepo i opširno može vidjeti kod Borgesa u Tom umijeću stiha.
Ranije sam češće koristila jezične priručnike, posjedujem više pravopisa i gramatika, ali danas, kao profesorica hrvatskog jezika i književnosti, oslanjam se na stečeno znanje. Većina dostupnih pravopisa i gramatika hrvatskog jezika je dobra ako ih znamo koristiti, a to između ostalog znači i da se neka pravila, uz uvjet da su usvojena, mogu shvatiti kao savjeti, proširivati, varirati, odbacivati i mijenjati kroz tekst. Često koristim rječnike i aplikacije na stranim jezicima kako bih provjerila gramatičku ili pravopisnu točnost.
Ne koristim se prilikom samog pisanja, ali kada tekst iznova čitam i kad radim na njemu, uglavnom krateći ga i izbacujući suvišne riječi, rečenice, pa i čitava poglavlja, ponekad se „konzultiram” s rječnikom.
Naravno da koristim. Rječnike i pravopis. Zašto? Pripadam naraštaju koji su ideologija i jezikoslovlje nekoliko puta preopismenjavali. Na kraju pučke škole uveden je Novosadski pravopis, pa na početku asistentskog rada na Komparatistici Londonski pravopis, pa sve što je poslije slijedilo. Ostavilo je to traga, ostala je trajna nesigurnost i ne može se bez priručnika.
Koristim u prvome redu Hrvatski jezični portal, a konzultiram i različite pravopise kako bih imao uvid u pravopisnu normu te na prijepornim mjestima birao ona rješenja koja mi najviše odgovaraju. Također, u velikoj se mjeri oslanjam na preporuke Službe za jezik i govor Hrvatske radiotelevizije, na kojoj sam zaposlen kao urednik i novinar.
Pojam „pisanje” rjeđe doživljavam kao sam čin fizičkog sjedenja nad plastičnim slovima i udaranje prstima po istima, a češće kao dokolicu koja je ispunjena čitanjem. Pisanju kao fizičkom procesu uvijek prethodi čitanje koje je temeljito i sveobuhvatno onoliko koliko je od plastičnih slova udaljena točka do koje pisanjem želim stići i kojom svako pisanje završava. Put do zadnje točke kojom će završiti na primjer i ova rečenica, popločavam knjigama koje su rijetko ili nikada jezični priručnici.
Volim se okružiti priručnicima i rado posežem za njima, oni su nezamjenjivi u rješavanju nekih dvojbi koje često iskrsavaju prilikom pisanja. I dalje najviše vjerujem Babić-Finka-Moguš Pravopisu, a tu svoju privrženost samome sebi objašnjavam navikom, obiteljskim nasljeđem i lijenošću, u jednakim omjerima. Volim i Hrvatski jezični portal jer je vrlo praktičan iako, naravno, nesavršen, a koristim i rječnike – Anićev Rječnik hrvatskoga jezika i Rječnik stranih riječi i, jasna stvar, legendarnog Klaića.
Držim da se u svojoj dobi (najmanje pola stoljeća pisanja) prilično snalazim što se tiče pravopisa i osnova gramatike. Promjene koje dakako primjećujem, i koje su često naredbodavnog karaktera, ne uzimam u obzir; naprimjer, „razlikovne rječnike” hrvtatske i srpske verzije jednoga jezika čitam kao humorističku literaturu.
Iskreno, ne mogu se baš pohvaliti da sam baš ostrašćeni korisnik jezičnih priručnika ili sličnih normativnih alatki pri pisanju, jer bih time, čini mi se, narušio spontanost procesa koji je uvijek u nekoj mjeri otkrivalački, bez obzira na to što se možda u konačnici i ne doima baš takvim. Ponekad ipak zavirim u Hrvatski pravopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje, koji je dostupan u internetskom izdanju, što je zbilja za svaku pohvalu, jer ga je moguće konzultirati u tranzitu bilo gdje na kugli zemaljskoj gdje postoji dobra internetska veza. Ali na kraju krajeva, zašto oduzimati posao lektorima i korektorima ili urednicima?
Katkad zavirim u rječnike – Anićev, Skokov etimološki – ili u leksikone/enciklopedije (štampane i virtualne) kad sam nesiguran oko nekog pojma/riječi/podatka. U gramatike i pravopise zavirujem samo kad se bavim lekturama, rijetko i kad pišem svoje stvari.
Koristim jezične priručnike, iako sve rjeđe zbog naloga kardiologa da se ne smijem svakodnevno uznemiravati te zbog vlastite naredbe da moram brižljivo paziti ne samo na tjelesnu, već i na mentalnu higijenu čiji je važan dio i fin ukus za prirodu hrvatskog jezika. Također koristim i razne rječnike. U kućnoj knjižnici i kompjutoru imam tridesetak priručnika i rječnika uključujući i jedan nenadmašiv raritet, mislim na komično intoniran jezični antidepresiv Koriensko pisanje Adolfa Bratoljuba Klaića iz 1942. U istom antidepresivnom komičnom smislu vrlo su zanimljivi i neki dijelovi Pravopisnog priručnika Ljiljane Jojić iz 2004., u kojemu se primjerice, ali ne samo u njemu, interpunkcijski znakovi nazivaju razgocima. (Nikad nisam čuo da je netko izgovorio riječ „razgodak” ili vidio da ju je napisao osim u pravopisima, dok je naprimjer, da se najblaže izrazim, isto tako mutna riječ „stvarnosno” postala uobičajena u književnoj kritici, vjerojatno zbog toga što je i takva riječ u skladu s tvorbom hrvatskog jezika.) Također ponekad zavirim u Hrvatski pravopis Instituta za jezik i jezikoslovlje koji je u nekim dijelovima problematičan, iako je, usput rečeno, važeći službeni pravopis. Za razliku od spomenutoga pravopisa Anićev i Silićev Pravopisni priručnik hrvatskoga ili srpskoga jezika donosi osvježenje. S druge strane Hrvatski pravopis Babić-Finka-Moguš ponegdje umanjuje pravopisnu elastičnost, a Hrvatski pravopis Badurina-Marković-Mićanović mjestimice malo zbunjuje, no djelomično pojačava varljivu nadu u bolje sutra hrvatskih pravopisa. Osim tih djela koristim povremeno i ostale stručne knjige za neprekidno, što znači dosmrtno usavršavanje hrvatskog jezika, ali i zbog razbibrige te ljekovite razonode (vidi već navedeni urnebesni raritet!). Svi priručnici i rječnici dragocjeni su i korisni, i kao pozitivan i kao negativan korektiv pri pisanju, bez obzira na sve manjkavosti koje vrijeđaju moju inteligenciju i, još više, moj istančan te rijetko kad pogrešiv osjećaj za prirodu hrvatskog jezika. Zbog toga su priručnici i izvrstan alat protiv svega onoga što je u njima nategnuto, nepotrebno ili znanstveno upitno. Koristim ih i zbog toga što je jezik živa tvorbena materijalnost našega svijeta, ljudskog svijeta, koja se stalno mijenja, ali i zbog toga da provjerim, osobito za vrijeme čitanja završne verzije teksta ili knjige, postoji li nešto što je nepravilno napisano. (Katkad kršim pravopisna pravila, što znači da sam prisiljen stvarati svoj privatni pravopis ne slijedeći invalidne dijelove postojećih pravopisa koji kao da se natječu u stvaranju zbrke na tako važnom području kao što je to pravilno pisanje u duhu hrvatskog jezika. Primjerice meni se nikako ne može dogoditi da nazive cigareta, automobila ili pića, dakle zaštićena imena proizvoda, koja se često podudaraju s imenom tvrtke, pišem malim početnim slovom. Jasno, vrste cigareta, automobila ili pića, naprimjer „vino, votka, viski”, pišem malim početnim slovom. Isto tako malim početnim slovom, kad bih je koristio, pisao bih riječ „kalodont” koja je s vremenom od imena zaštićenog proizvoda postala opća imenica, te ponegdje u razgovornoj upotrebi znači zubnu pastu općenito bez obzira na zaštićena imena ostalih zubnih pasta. No to se nije zbilo s Čarlijem (sredstvo za pranje suđa) kao, uostalom, ni s Mercedesom, Škodom ili Fordom (automobili) itd., te njihova imena pišem velikim početnim slovom. Ukratko, nisu se sudarili, kako to stoji u mnogim pravopisima, mercedes i ford, već su se, eto, sudarili Mercedes i Ford kao zaštićena imena proizvoda, a još su se, da tako kažem, manje sudarili ako uz ime imaju i dodatak kao neodvojiv dio svojega imena (Mercedes S500 ili Škoda Fabia). Dakle ti automobili nisu se sudarili kao opće imenice, tj. kao imena spomenutih automobila koja predstavljaju sve moguće automobile na svijetu. Itd. I tako bih mogao danima i noćima, no ipak ću gornjim primjerom završiti započet niz sramnih dijelova naših pravopisa, iako je danas fašnik, pokladni utorak, dan kao stvoren za takvu veselu kritičku aktivnost. Za danas je dovoljno. Naime sutra je Čista srijeda koju želim dočekati čista pravopisna srca s odlukom da ću za vrijeme korizme od Pepelnice do Uskrsa apstinirati od poroka koji narušava moje psihičko zdravlje, to jest da se neću baviti malignim tumorom odnosno retardacijom hrvatskog jezika koja se, nažalost, pojavljuje i u pravopisima.) Budući da me otkad čitam i pišem (od pete godine) zanima gotovo sve što je u vezi s jezikom (u djetinjstvu igra rimama i uopće riječima, a otada nadalje gramatike i rječnici hrvatskog jezika, kolokvijalni govor i sleng te filozofija jezika od Platona naovamo kao i teorije postanka jezika), a osobito etimologija i lingvistika, katkad koristim izvanredan Etimologijski rječnik hrvatskoga ili srpskoga jezika Petra Skoka i isto tako temeljit te u svakom smislu odličan Enciklopedijski rječnik lingvističkih naziva Rikarda Simeona.
Za vrijeme pisanja, uglavnom ne. Tijekom vremena stvari se nauče i steknu se navike u pisanju bez te pomoći sa strane. Kako tekstove oblikujem, prepravljam i popravljam sâm, tek u nekoj završnoj fazi, ako su u pitanju delikatna rješenja, konzultiram pomoćnu literaturu.
U prvoj fazi pisanja, dakle svojevrsnom ulasku ili uranjanju u tekst, nastojim biti što slobodniji unutar samog jezika. To zapravo i konkretno znači da pišem unutar svojevrsnog mehanizma koji je prvenstveno obilježen kako automatizmom, tako i necenzuriranim iskonskim veseljem što postoji medij u kojem se zaista mogu izraziti na način na koji to želim. Vjerujem da je bez te prve faze bivanja unutar jezika svako umjetničko izražavanje u istom zapravo neautentično i na neki način isprazno. Dakako, naknadni povratci u tekst podrazumijevaju i kritičniji te samim time i hladniji povratak jeziku. Podrazumijeva se da stupanj odmaka ovisi i o književnoj vrsti u kojoj se nalazim. U tom kontekstu, za mene barem, poezija ili drama omogućuju nešto dulje bivanje u prostoru nevinosti jezika, od primjerice proze. No vjerojatno najneobičniji odnos naspram jezika u smislu pravopisa imam u formi scenarija, koji u svojim dijaloškim pasažima dopušta ili čak traži jedinstven pristup u kreiranju svojevrsne fikcionalne prirodnosti govornog jezika, što se postiže neprirodnim odmakom od samog pravopisa, pri čemu vrijede neka potpuno obrnuta pravila u pristupu samom jeziku. No da se vratim na pitanje; u kasnijim etapama pisanja znam se naći na internetskoj stranici pravopis.hr, na kojoj naknadno i ohlađeno provjeravam neke od svojih jezičnih kombinacija ili odabira.
Pri pisanju poezije i proze ne koristim priručnike. Pišem u dahu, a poslije dotjerujem tekst i provjeravam određene pojmove ili pravopisna pravila koristeći priručnike.