1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Koristim rječnike kad ne znam koju riječ, najviše Anićev Rječnik hrvatskog jezika. Pravopis i gramatiku rjeđe. Kad nisam ni onda siguran, nazovem Institut za jezik.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Mislim da pravopisne greške ne mogu imati alibi u umjetničkoj slobodi. One ostaju pravopisne greške, čak i u stihovnoj organizaciji teksta. Lekturu ne samo da dopuštam nego priželjkujem, jer ne bih bio siguran u vlastiti tekst da je nema. Surađujem s lektorom i urednikom u slučaju da se ne slažem s njihovim intervencijama pa želim da mi nešto ne diraju.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Predložio bih interpunkcijski znak za unutarnji monolog koji bi se razlikovao od navodnika koje stavljamo za izgovorene rečenice. On bi se odnosio za neizgovorene, a mišljene rečenice.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Najviše čitam naglas poeziju, prozu ne. Kod mene je mijenjanje teksta isto toliko važno kao i pisanje. Zauzme više vremena nego samo pisanje jer sam svjestan da u poeziji samo jedna krivo odabrana riječ može sve pokvariti. Pišući ne razmišljam toliko o čitatelju, osim indirektno, kad se trudim da mu ponudim jednostavnost izričaja i protočnost rečenica kako ga ne bi mučio, zamarao s teškim i neprohodnim rečenicama.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Meni je najvažnija jasnoća izričaja, bilo da je riječ o poeziji, prozi ili eseju. Izraz i stil moraju biti razumljivi, jednostavni čak kad su posrijedi barokizirajuće rečenice pune detalja, ali ne i banalne. Vjerujem u moć metafore. U poetsku magiju koja se postiže riječima. Rečenica mora imati ritam, kao i stih. Dobra rečenica je ona u kojoj ima stila.
Stil je dio mene, vjerujem flaubertovski (les affres du style) da se po njemu može prepoznati pisca ili pjesnika. Moj se stil pisanja mijenjao u onoj mjeri u kojoj sam sazrijevao. I kako sam si postavljao ciljeve. Prije je bio hermetičniji, sad je puno otvoreniji. Sad mi je najvažnije, govoreći o prozi, da dobro usidrim radnju u ambijent s puno zanimljivih detalja, i da dobro portretiram likove, kao slikar da ih sjenčam. Doseći visoku razinu i prepoznatljivost stila je san većine pisaca, uvjeren sam u to. Ali često je stil i bol te nemogućnost da se nešto iskaže onako kako je autor to zamislio. Ta bol probada unutarnjost pisca jer on kroz nju shvaća svoje granice.