1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)?Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Nemam priručnike, pa ih ne koristim. Da ih imam, vjerojatno bih koji puta zavirio u njih.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim - ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Moja dugogodišnja lektorica Marinka Botić, koja mi je kod zadnje dvije knjige bila i urednica (uz Roberta Perišića, dugogodišnjeg urednika i prijatelja), jako je važna za moju literaturu. Hoću reći, ona me jako dobro poznaje, odlično se kužimo, kao dva nogometaša koji godinama igraju zajedno pa mogu jedan drugome žmirećki doturiti loptu. Nikada to nije ono klasično lektoriranje (dam ti tekst, lektoriraj pa vrati) već prije svega puno razgovora, do najsitnijih mogućih detalja, da se stvori željeni tekst koji mora biti usklađen na svim razinama.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju - ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Kad bih imao neku ideju, zašto ne.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mjenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Dok pišem, nikada ne razmišljam o čitateljima, ali ih uvažavam. A tekst čitam na razne načine, naglas, na ekranu kompjutora. No, najvažnije mi je čitanje na papiru. U zadnje vrijeme sve više razmišljam da novu knjigu napišem na pisaćoj mašini. Tako sam i počeo pisati: zvuk mašine, iskrenje riječi.
5. Kako biste opisali glavna obilježja vašeg stila? Je li stil za vas prostor autorske orginalnosti (autorski potpis) i koliko se mjenjao kroz Vaš autorski opus.
Za sebe mislim da sam bolji pisac od svih knjiga koje sam napisao, a sve moje dosadašnje knjige čine mi se kao uštimavanje za neku novu knjigu. Pokušavam pisati jednostavno i precizno, da bih išao što dublje, ali nije to ona jednostavnost kao kad prelaziš plitki potok, nego kao kad prelaziš podivljalu rijeku. Isto tako, držim se u pisanju onoga da treba pisati tako da riječima bude usko, a mislima široko, ne volim brbljanje, usiljenu polifoničnost, izvještačenu kaotičnost stila... Kad smo kod stila, pada mi na pamet ritam u Sjećanju šume, kod kojeg mi je uz neke moje osnovne alate ritmičnosti, dvotočje, točka-zarez, jako bilo bitno i bolesno srce dječaka. Inače, moji književni favoriti oduvijek su bili sjajni stilisti (Handke, Kiš...).