1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Jezični priručnici – prije svega različiti rječnici različitih jezika, jednojezični, dvojezični, specijalizirani rječnici, pravopisi i gramatike – neophodno su mi pomagalo u pisanju, na njih se oslanjam u svakodnevnoj jezičnoj nesigurnosti. Premda svaki pisac manje-više mukotrpno izgrađuje vlastiti idiolekt, on je cijelo vrijeme podložan kojekakvim neugodnim destabilizacijama iz polja društvenog djelovanja, te stalnim samoprovjerama. U tom smislu, nužno je svakodnevno posezati za rječnikom; što se neka riječ učestalije rabi, to je nestabilnije njeno uporabno svojstvo. Pravopise koji nastaju kao ideološki konstrukti ne upotrebljavam zato što ne želim da mi se servira jedna, centralizirana vizija svijeta. Suprotno tomu, uvijek mi je nadohvat ruke, vrlo koristan zbog svoje nenametljivosti, suvremenosti i sluha za tekuću jezičnu praksu, pravopis autorskog trojca Badurina-Marković-Mićanović.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Ništa u pisanju nije stabilno, i ništa nije nezamjenjivo. Problematično je, međutim, olako i pretjerano posezanje za izvan-autorskim autoritetima kao što su rječnici i pravopisi, premda se bez njih ne može. Pisanje i jest proces emancipacije od tih autoriteta, no tome nema kraja, kao ni kraja pisanju, kao ni kraja učenju vlastita jezika. Treba se samo usuditi staviti točku. Lektura je poželjna kao treće oko, kao izvanjšteni autor, neprisutan u tekstu. Lektura je dijalog, a pisanje voli dijalog. Doista sam mnogo naučio od dobrih, strogih lektora, lektora s čvrsto izgrađenim stavom prema jeziku, i suverenom jezičnom kompetencijom. Pritom si, dakako, ostavljam pravo da prihvatim ili ne prihvatim sugestije, nema besprigovornog prihvaćanja.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Sam prijedlog je ironičan, kao što je i mnogo sličnih riječi u nedavnoj prošlosti poteklo iz apsurdnog i grotesknog dnevnopolitičkog problematiziranja jezika, odnosno manipuliranja njime. Ne bih ništa uvodio – treba ovladati već postojećim interpunkcijskim znakovljem, ima tu sasvim dovoljno prostora za beskonačno djelovanje. Mnogi pisci zagovaraju strožu i neutralniju upotrebu znakova. Ako značenje već nije jasno artikulirano u samoj rečenici, onda interpunkcijski znak služi tek kao štaka, potporanj slaboj rečenici.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Rijetko, a trebao bih, jer tek bih tad okrio mane napisane rečenice, nemogućnost izgovaranja, a koja nije sama sebi svrhom, kao u Becketta, primjerice. Ne, ne razmišljam o čitatelju. No njega čujem, ili ne čujem na javnim čitanjima. Često me iznenade njihove reakcije, što ipak znači da sam imao neka očekivanja, ali ta očekivanja nisu bila oformljena tijekom samog procesa pisanja.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
To je teško pitanje – i sam se još pitam znam li što je moj stil, imam li ga? Odgovor kadšto nalazim u pisanju kritičara, što zna biti i zaprepašćujuće – oni znadu istaknuti upravo ono što sami smatramo marginalnim u vlastitu pisanju. No kada bih pokušao nešto odgovoriti, rekao bih kako je neprestano presvlačenje poetičkih modela najstabilnija karakteristika mog stila pa se tako moj stil može pratiti kao niz ulančavanja raznorodnih pristupa, od onih koji su poštovali metaforizaciju teksta, koji su njegovali jezičnost teksta, njegovu neobaroknu raskoš i gotovo (post)modernistički ozbiljan prosede, prožet intermedijalnim referencama, pa sve do današnjeg reduciranog, demetaforiziranog, gotovo razgovornog jezika sklonog humornom učinku.