1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Ne koristim jezične priručnike, pri čemu priznajem da bi neka praktična, pregledna priručna gramatika sa stilistikom bila korisnija od pravopisa, kojih se promijenilo pet-šest otkako sam počeo pisati, pa onda uvijek kaskam za novotarijama. Neke i usvojim, ali više u stručnim tekstovima, u pisanju poezije uglavnom ne (iako mi je žao ako se knjige tiska bez korekture, bez pažljivoga čitanje osobe koja nije autor teksta).
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
U poeziji vjerojatno da, svoj način pisanja i pravopisnu organizaciju teksta smatram dijelom kreacije. Korektura bi trebala biti obavezna i odgovorna (najviše zbog rada na računalu, u kojem se lako dogode i veće pogreške u prepisivanju), lekturu ne bih dozvolio, ali savjetovanje je s dobrim, kompetentnim urednikom dobrodošlo. Na žalost, imamo vrlo malo urednika koji imaju volje i vremena raditi na knjizi zajedno s autorom, što mislim da je šteta (općenito se danas dobiva na kvantiteti, a gubi na profesionalnosti u izdavanju knjiga).
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Mislim da on nije potreban, s interpunkcijskim znakovima ne treba pretjerivati. Znam da se koji puta ne može sasvim jasno iščitati ironijski akcent ili šaljivi ton, pa onda rabim, posebno u e-pismima, dvotočku sa zagradom – :)
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Na žalost, ni jedno ni drugo. Čitam i pišem uglavnom „u sebi”, a o čitatelju nemam pravu predodžbu, mislim da me više čitaju čitateljice :).
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Mislim da smo počeli pisati s modernističkom idejom originalnosti, ali su nas brzo opće društvene, povijesne i književne prilike postmoderne nagnale da svoj pjesnički glas pozicioniramo unutar mnogo drugih glasova, poetika i stilova, ne samo s obzirom na suvremene pisce. Dapače, kao da su se stariji i dijalektalni pisci te prošla književna razdoblja, književni dijalog s njima, pokazali poticajnijima od mogućnosti da se nametnemo kao izvorni glasovi sadašnjice. Međutim, to ne znači da nije bilo i pokušaja da se zanesemo svojom posebnosti (međujezičnost, jezične igre i izazovi: da ne kažem stil), da nas ne zanese vitalni dah modernizma, žudnja za originalnosti – neki su im i nakon sloma obnove modernizma ostali produktivno vjerni, što postmoderna kao epoha poetičke različitosti dobro podnosi. Da sam pisao i kada bih više pisao književnost, a manje o književnosti, svoju bih poetiku vjerojatno optimalno zasnovao kao zaseban glas svojega doba u dijalogu s drugim glasovima – u tradiciji. Nikako ne kao izravan, originalan glas u odnosu na suvremenike, na pojavnu zbilju, na tzv. stvarnost.