1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Ponekad zavirim u Hrvatski enciklopedijski rječnik ili Rječnik sinonima ako mi u kriznom trenutku pisanja nikako na pada na pamet bolja riječ za neki pojam koji želim imenovati. Obično se to događa kada mi usfali riječ koja se više koristi u razgovornom stilu, a meni je u glavi samo njezina pomalo uštogljena varijanta kao recimo riječ „obol”. Moram priznati da se takvo zavirivanje u rječnike ne događa previše često, ali pomaže kad stvari zapnu.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Neki moji tekstovi kao npr. putopisna poema „Jamerika” ili pak zbirka Pijavice za usamljene nisu zahvalni ili su u najmanju ruku izazovni za lekturu zbog naglašene igre riječima i jezicima, pisanjem i izgovorom ili je tekst, primjerice, složen iz već postojećih novinskih citata i to njihovog već tiskanog oblika. Tu su same lektorske intervencije bile minimalne. No, u zbirci priča Sloboština Barbie, lektorska ruka je imala više posla i puno više smisla. U svakom slučaju, mislim da je uvijek dobro da tekst prije objavljivanja pročita netko iznimno osjetljiv na jezik, od toga autor može samo profitirati, a prihvatiti može one sugestije za koje osjeća da njegov ili njezin tekst čine boljim.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Mislim da bi interpunkcijski znak za ironiju mogao ozbiljno naštetiti imaginacijskoj kreaciji kako samog pisanja tako i samog čitanja. Ironija je uvelike stvar konotacije i pametne imaginacije, a posebnim znakom za ironiju, njezin bi se učinak uvelike reducirao. Ne pada mi trenutno na pamet neki novi interpunkcijski znak koji bi bio neophodan, ali me uvijek veseli neočekivana i nepredvidiva upotreba već postojećih interpunkcijskih znakova.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Ponekad i to vrlo rijetko čitam naglas svoje tekstove i tad obično promijenim nešto što mi se čini previše uštogljenim ili kompliciranim stilskim odabirom. Svojevrstan pandan čitanju naglas je za mene čitanje ispisa vlastitih tekstova jer doista drugačije gledam na vlastiti tekst dok je na ekranu, a drugačije dok je otisnut na papiru. Na ekranu je tekst pacijent na operacijskom stolu, a na papiru je bliži drugome, bliži svom izvornom komunikacijskom kontekstu. Dakako da mislim na čitatelja dok pišem. Ponekad čak i zamišljam neke stvarne osobe iz svog okruženja čije mišljenje iznimno cijenim kao kakve idealne čitatelje svojih tekstova. U fazi poliranja vlastitih tekstova sama postajem svoj najokrutniji čitatelj i želim naposljetku napisati tekst kakav bih i sama voljela čitati.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Možda bi citatna i kulturna eklektičnost uz poigravanje sa stilovima najbolje opisali ono što pišem ili se barem nadam da je tako. To bi bila svojevrsna nit koja prati različite tekstove i žanrove koje pišem. Stil svakako smatram najzahtjevnijim i najizazovnijim slojem autorske originalnosti, u njemu na svojevrstan način leži temeljni učinak teksta na čitatelja, možda čak i više od samog sadržaja o kojem se piše. U svakom novom literarnom tekstu koji pišem, nastojim iznenaditi samu sebe u aranžiranju teksta i slike. U tome vidim veliki izazov i u tome pronalazim veliko zadovoljstvo.