1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Volim se okružiti priručnicima i rado posežem za njima, oni su nezamjenjivi u rješavanju nekih dvojbi koje često iskrsavaju prilikom pisanja. I dalje najviše vjerujem Babić-Finka-Moguš Pravopisu, a tu svoju privrženost samome sebi objašnjavam navikom, obiteljskim nasljeđem i lijenošću, u jednakim omjerima. Volim i Hrvatski jezični portal jer je vrlo praktičan iako, naravno, nesavršen, a koristim i rječnike - Anićev Rječnik hrvatskoga jezika i Rječnik stranih riječi i, jasna stvar, legendarnog Klaića.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Sigurno je način pisanja i pravopisne organizacije (sviđa mi se ta sintagma, zato je ponavljam) sastavni dio pisanja, ali sumnjam da je, kada je moje pisanje u pitanju, baš nezamjenjiv, to je poprilično jaka riječ. Da budem posve precizan, mislim da moji tekstovi ne bi previše izgubili na smislu i značenju kada bi bili drukčije pravopisno organizirani, vjerujem da to nije ključan faktor. Naravno da dopuštam lekturu svojih tekstova, ako ništa drugo, za to postoje sasvim praktični razlozi, a elementarna logika je jedan od njih. Četvore oči uvijek vide bolje nego dvoje pa volim da moj tekst prođe (najmanje) još jedno usredotočeno čitanje prije nego što će biti objavljen jer želim da bude što čišći, jasniji i precizniji jednom kada ga pustim u svijet. Dosad sam uvijek surađivao s lektorima i lijepo smo se razumjeli. Nadam se da će se tako i nastaviti.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Mislim da postoji sasvim dovoljno interpunkcijskih znakova, ne znam zašto bismo izmišljali nove. Rijetko se koriste i ovi koji postoje pa je, primjerice, točka zarez, pogotovo kada su mladi pisci u pitanju, nekako tužno zanemarena; to smatram pravom štetom.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Nakon pisanja uvijek čitam tekst. Nekad to bude naglas, najčešće ako je riječ o nekoj kraćoj priči kojoj jedna od uloga može biti to da je se čita pred publikom, a nekad u sebi. Primijetio sam da lakše i brže mijenjam kod tih priča namijenjenih za javno čitanje, tu nemilosrdno kratim i dotjeravam ritam jer je zapravo riječ o žanru za sebe, takve priče moraju biti bliske govornom jeziku. Tada razmišljam o čitatelju odnosno o slušatelju, nastojim izbjeći mrtve kutove i preduhitriti buku u komunikacijskom kanalu.
Kod ostalih tekstova se trudim ne zamarati razmišljanjem o čitatelju, ali mi je on istovremeno cijelo vrijeme u mislima. Bez obzira na to koliko ova izjava zvučala kontradiktorno, njezina iskrenost se ne može osporiti.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Teško je i nezahvalno govoriti o vlastitom stilu, bojim se da nisam dovoljno dobar stilist da na to pitanje mogu elegantno odgovoriti. Stil mi se sigurno mijenjao, mijenja se i mijenjat će se i malo mi je žao što ovaj upitnik nije došao u nekom sretnijem trenutku, kada sam zaista uživao u rečenicama koje sam ispisivao; u vrijeme kada sam svojim stilom bio zadovoljan. Na stil utječe mnogo toga, najviše, naravno, knjige koje čitam, ali i tekstovi koje pišem. Stil stvara sam sebe. Kako posljednjih pola godine radim kao novinar na jednom internetskom portalu i na dnevnoj razini proizvodim gomilu tekstova, stil mi je poprilično degenerirao i usukao se, morao sam ga oguliti ne samo do novinarske razine već do razine hrvatskih mainstream portala, a to je jednako loše kao što zvuči. Nadam se samo da proces nije jednosmjeran.