1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Držim da se u svojoj dobi (najmanje pola stoljeća pisanja) prilično snalazim što se tiče pravopisa i osnova gramatike. Promjene koje dakako primjećujem, i koje su često naredbodavnog karaktera, ne uzimam u obzir; naprimjer, „razlikovne rječnike” hrvtatske i srpske verzije jednoga jezika čitam kao humorističku literaturu.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Prvo pitanje u ovom sklopu bilo bi retoričko da praksa ne upućuje da je ono ipak smisleno. Ponajprije, kad bih dopuštao lekturu svojih tekstova, to bi bilo isto kao kad bih dopustio da moje tekstove iznova napiše neki ghostwriter, verziraniji od mene u pitanju pravopisa. Međutim, praktički stvari stoje tako da bi mnogi, često razvikani autori i autorice ispali polupismeni bez pomoći takvih „duhova-pisaca”. Imao sam prilike uređivati rukopise nekih takvih „zvijezda vrhunskog pripovjedačkog umjeća” kako im tepaju neki današnji urednici. Dizala mi se kosa na glavi. Mnogi suvremeni hrvatski autori, a valja se bojati i njihovi lektori, jedva da znaju razliku između određenog i neodređenog oblika pridjeva. Nedavno sam u jednom polemičkom tekstu našega satiričara (taj je manje-više uzeo pod svoju svu našu satiru), koji iznosi neku svoju trvdnju formulom: BEZ DA TREPNE... Nema tu pomoći! Čovac je odgojen na velikom feljtonu Die Zeita, pa naprosto ne može se izraziti „bez da uzme u obzir” to svoje iskustvo (ohne daß...) To što se čuje s hrvatske scene, i kako se izgovara također je skandal, uključivo i naš središnji hram nacionalne kulture, našu Žutu kuću.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Ako se ironija ne vidi iz konteksta, nikakav je znak neće učiniti prominentnom u nekom sklopu.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Čitao sam mnogiput u Njemačkoj svoje tekstove jer je to tamo običaj. Ne znam zašto, ali njemačka publika voli čuti pisca ako je on nekim čudom živ. Mijenjam svoje rukopise, kako da ne, ali ne vjerujem da je javno čitanje tomu uzrok. Naprimjer, dosta ću stvari dopuniti u trećem izdanju romana Doba mjedi, koji sam ja čitao javno nekoliko puta, a privatno se i inače prilično čita. Naravno da razmišljam o svoj idealnom čitatelju; ne znam, međutim, bih li preživio susret s njim, možda bismo se obojica razočarali. Neki dan, u tramvaju, vidio sam ženu koja je, sjedeći, imala pred sobom otvorenu knjigu mojega romana. Pobjegao sam glavom bez obzira na prvoj stanici, kako bi to rekao naš veliki satiričar – bez da sam trepnuo.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Mislim da takav opis nije u mojoj kompetenciji. Slikar bi držao neobičnim zahtjev da opisuje svoju sliku na razini sredstava. To vrijedi i za drugi dio Vašeg pitanja. Oni koji su čitali Doba mjedi vele da se u njemu (napokon?!) ne vidi utjecaj Krleže. Je li to na dobro ili na zlo, ne znam niti sam kompetentan o tome suditi.