1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Pojam „pisanje” rjeđe doživljavam kao sam čin fizičkog sjedenja nad plastičnim slovima i udaranje prstima po istima, a češće kao dokolicu koja je ispunjena čitanjem. Pisanju kao fizičkom procesu uvijek prethodi čitanje koje je temeljito i sveobuhvatno onoliko koliko je od plastičnih slova udaljena točka do koje pisanjem želim stići i kojom svako pisanje završava. Put do zadnje točke kojom će završiti na primjer i ova rečenica, popločavam knjigama koje su rijetko ili nikada jezični priručnici.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Autor nije i ne može uvijek biti u pravu. Suradnja s urednikom i lektorom može od teksta izvući najbolje, ukloniti nedostatke, naglasiti ključne dijelove... Dobar urednik će prepoznati postoji li kod autora uopće nešto što bi mogli nazvati stilom pisanja i inzistirat će da se on brusi, a sve s namjerom da tekst dobije na kvaliteti.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Bliži sam ideji da novi interpunkcijski znakovi ili riječi dođu iz književnosti u pravopis i gramatiku, a ne da budu institucionalno predloženi pa samim time i nametnuti, te kao takvi osuđeni da zauvijek ostanu neupotrebljivi. Tekstovi i knjige autori/ca trebali bi biti motor jezika koji će pravopisu i gramatici određivati tempo, utovar manjka i istovar viška riječi. Ostale načine smatram militantnima i bestrasnima kao da proizvodimo tračnice, a nemamo željeznice.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Sve tekstove pročitam naglas nebrojeno puta, osluškujem ton riječi, potrebne pauze i nepotrebne zareze. Trenutak kada glas i tekst više ne koče jedan drugoga znači da je rad na tekstu gotov. Najčešće se spomenuti trenutak nikada ne dogodi, ali rad koji stoji iza njega može biti inspirativan. U procesu pisanja nemam svijest o nekom imaginarnom, savršenom čitatelju koji će tekst čitati. Pišem kolebljivo, a cilj je nepoznat.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
O obilježjima vlastitog stila nisam nikada razmišljao, ponajviše jer mi nedostaje teorijski aparat s kojim bih mogao izmjeriti intenzitet ili uopće spoznati njegovu prisutnost. Stil pisanja mijenja se svakom pročitanom knjigom, ne nužno na bolje. Možda je putanja osobnog stila sinusoidna, a ne vektorska. Ako je ona prije spomenuta točka kraj pisanja onda je neko slovo, recimo J, početak svakog pisanja. Slovo J možemo napisati na samo jedan način i tu nema originalnosti, ali ako na slovo J stavimo komad kruha, jer slovo J zapravo ima oblik udice, onda možda uhvatimo i nešto za pojesti. U tom smislu mi i dalje nismo originalni, samo smo gladni ili smo vješti u lovljenju riba.