Kako uvodno rekosmo, prvi paljetak sam po sebi ne bi bio dovoljan da o njem išta kažemo, uz malo dobrohotnosti koju dosad nismo pokazali ni Dežulović ni mi sve se moglo i drugačije iskazati i razumjeti, dio jezikoslovaca potpomognut političarima doista iritantno maltretira – ako je to duh onoga o čem Dežulović u anketnim odgovorima piše – no tako je uglavnom sa svime čega se političari dohvate. Političari su posredno zaslužni i za drugi paljetak, no ne manje od Dežulovića (2017b), koji svoj napis »Živeo hrvatski jezik!« nije dao proof-readeru na provjeru. Što bi se nespretno hrvatski reklo – lektoru ili redaktoru. U njemu se Dežulović jezikom i činjenicama ipak previše poigrao. U Dežulovićevu kakvu-takvu obranu odmah ćemo reći – previše su se zadnjih 150 godina činjenicama u vezi s Ivanom Kukuljevićem Sakcinskim poigravali i filolozi.
Dogodilo se tako bilo da listopada 2017. u Hrvatskome saboru zastupnica Samostalne demokratske srpske stranke Dragana Jeckov u svojemu govoru upotrijebi riječi poput izveštaj, mera (u dobroj meri, u znatnoj meri), posetiti, dvesta hiljada, mesečni, omer, izvestiti, penzija, penzioner, Rumunija, vrednost, prosečan, cenovni, celokupan, živeti, sledeći, uopšte, osetljivost, finansijski, rešiti, uvek, reč… kao i riječi poput udio, cijena, također, posto, plaća… (ne udeo, cena, takođe, procenat, plata).5 Dakle uglavnom riječi i oblike svojstvene srpskomu standardu, premda ne dosljedno. Nato se, očekivano, digla kratkotrajna medijska kuka i motika, novine pisale o srpskome jeziku u Saboru, što snošljivo što nesnošljivo, a svoj prilog dala je i HTV-ova emisija »Pola ure kulture« urednice Branke Kamenski, u kojoj su gledatelji podsjećeni na to da je 23. X. 1847. – dakle 170 godina prije Dragane Jeckov, plus-minus koji dan – u Hrvatskome saboru Ivan Kukuljević Sakcinski održao govor nakon kojega je Sabor donio zaključak o uvođenju hrvatskoga kao službenoga – poslovnoga, diplomatičkoga – jezika. Sve to Dežulovića je osobito zagolicalo pa je o svemu 11. XI. 2017. na portalu tjednika Novosti objavio kolumnu »Živeo hrvatski jezik!« (Dežulović 2017b).
Bridak, pronicljiv i jezično zaigran kakav jest – kažemo to bez podrugljivosti, kao svoj sasvim iskren dojam – Dežulović je raspalio o »oskvrnutom svetom hramu hrvatske državnosti«, »kaplarici HTV-a Branki Kukuljević Kamenski«, »HTV-ovoj kaplarici Branki Sakcinski«, »četničkoj diverziji Dragane Jeckov« i poentirao svojom klasičnom kažem-vam-ja-figurom »Kažem vam ja, nitko se na svijetu ne zajebava tako dobro kao povijest Hrvata«. Jer što – prvi je hrvatski govor u Hrvatskome saboru održan na ekavštini. U završnom matnom potezu Dežulović kaže (2017b):
Znači li to onda da je Dragana Jeckov – što je 22. oktobra svečano obilježila stotinu sedamdeset godina ekavice u Saboru – govorila jezikom Ivana Kukuljevića Sakcinskog, i da je ovaj 1843. zapravo govorio srpski? Naravno. Ili barem naravno logikom hrvatskih jezičnih žandara i izbacivača, koji od paranoične potrage za ekavicom i genitivima ne čuju ni da Hrvat Sakcinski ekavicom na hrvatskom jeziku govori o srpskoj braći, ni da Srpkinja Dragana Jeckov ekavicom na srpskom govori o položaju hrvatskih umirovljenika.
Ne bi li pokazao da je Kukuljević bio govorio na »perfektnoj« i »tečnoj ekavici«, dakle da je prije 170 godina u Hrvatskoj zapravo službeno uvedena ekavština, ako baš ne srpski jezik, Dežulović je »pažljivo pročitao transkript« (2017b) znamenitih Kukuljevićevih govora pa svoj članak oplemenio citatima, govora iz 1843. godine:
»Tko može celom jednom narodu zabraniti da svojim prirođenim jezikom govori, da ga na prvo mesto stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i sme slobodnom narodu to zaprečiti? Ima li sile na svetu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti sme?«
te Kukuljevićeva govora iz listopada »izvinjavam se, oktobra« 1847. godine:
»Bez cvetanja narodnog jezika nijedan narod ne može duševno i materijalno napredovati, niti u duhu naroda i veka živeti ne može. […] Jednom rečju, od stanja našeg jezika i narodnosti zavisi naša budućnost. Tko to ne veruje, neka pomisli samo na dela našeg naroda, i onda posledice tih dela, te će se uveriti u istinu mojih reči!«
Za naše izlaganje bit će važno još samo ovo, u čemu je Dežulović (2017b) donekle u pravu, ovisno već o tome što razumijemo pod »tim godinama«:
[…] fanatični borac za južnoslavensko ujedinjenje i jedinstvo Hrvata i Srba. Koji je, nota bene, i svoj povijesni govor u Saboru, kao uostalom i sve ostale svoje govore na hrvatskom jeziku, tih gadnih godina objavljivao – točnije, mogao i smio objavljivati – jedino u Beogradu.
Sabrat ćemo neutralno i suho što je Dežulović (2017b) ustvrdio. Prvo, Ivan Kukuljević Sakcinski govorio je u Hrvatskome saboru 1843. i 1847. »ekavicom na hrvatskom jeziku«. Drugo, to je bjelodano iz citata (transkripata), za koje doduše ne znamo odakle su izvučeni. Treće, sve je svoje govore na hrvatskome »tih gadnih godina« Kukuljević objavio u Beogradu. Dodajmo odmah još to da Dežulović obzirno kroz tekst razlikuje hrvatsku ekavštinu od srpske ekavštine i hrvatski od srpskoga, ali svejednako se igra onime za što i sam zna da ne bi pripadalo hrvatskoj ekavštini, usp. npr. gore spomenuto »listopada, izvinjavam se, oktobra«. Malo zlonamjerniji i nepažljiviji čitatelj lako bi u tome mogao naslutiti da kolumnist želi reći da je svaka ekavština zapravo srpska. Kažemo, malo zlonamjerniji i nepažljiviji. Naš bi pak komentar uz Dežulovića (2017b) išao ovako (v. dalje §§ III.1–12).
III.1 Najkraće moguće rečeno, uzevši u obzir ono što znamo i što znamo da ne znamo: Ivan Kukuljević Sakcinski najvjerojatnije je 1843. i 1847. u Hrvatskome saboru govorio štokavskom mješavinom ekavštine i jekavštine, možda s pretezanjem ekavštine, koja je ekavština bila njegova materinska kajkavska (supstrat), a štokavska jekavština bila je hotimična nadgradnja (superstrat), tj. svjesno nastojanje na onome što je »tih godina« preporučivala sjevernohrvatska književnojezična norma, ako ju tako možemo zvati, a to je ono što danas zovemo jezikom zagrebačke filološke škole.6 Kako je Kukuljević točno govorio, ne znamo, zvučnih zapisa nemamo, ali znamo nešto o tome kako je privatno pisao i kako je govore rukopisno pripremao. Transkripti govorâ u današnjem smislu, za koje Dežulović (2017b) kaže da ih je proučio, ili ne postoje ili još nisu pronađeni, za takvo što valjalo bi prekopati kutije sa saborskom građom u Hrvatskome državnom arhivu, gdje je pohranjena građa starija od 1861, tj. građa do 1848.7
Kukuljevićevi govori iz 1843. i 1844. doista su objavljeni u Beogradu, u Srbskim novinama i u hrvatskome časopisu Branislav. Nisu objavljeni u Zagrebu – niti su to mogli ni smjeli biti – zbog zabrane ilirskog imena (11. I. 1843) i stroge cenzure Josipa Mátsika,8 kojoj se Kukuljević prvi glasno suprotstavio (Mirković 1861: 7–8) govorom na velikom spravištu Zagrebačke županije 11. IV. 1843, koji je čitav u Babukićevu prijepisu dostupan na internetu (Babukić 1843a). U Beogradu je tekst objavio i D. Kušlan (Srbske novine, god. X, br. 58 i 59, 21. i 24. VII. 1843). U Beogradu je i B. Šulek objavio svoju knjižicu Šta naměravaju Iliri? (Šulek 1844). No Kukuljevićevi govori iz 1845. i 1847. objavljeni su usred Zagreba, u Narodnim novinama, koje su »tih godina« često mijenjale ime (kadšto i urednike – Lj. Gaj, pa B. Šulek, pa opet Lj. Gaj, pa D. Demeter) i munjevito izvještavale o saborskim sjednicama, gotovo transkripcijski, donosile čak tlocrtni raspored sjedenja na njima.
Odakle Dežuloviću (2017b) ekavske inačice Kukuljevićevih govora, ne znamo. Možda s interneta. Ono što znamo jest da je ekavska inačica govora od 2. V. 1843. dostupna na internetskim stranicama Hrvatskoga sabora, u rubrici »Znameniti govori iz povijesti saborovanja«.9 Čovjek bi pomislio, ne može biti vjerodostojnije, saborske su to službene stranice. S malo više guglanja Dežulović je međutim mogao nabasati na već spomenuti Hrvatski jezični portal (HJP) i ondje naći jekavske inačice govora. Naime još je 2002. Marko Samardžija za Hrvatski enciklopedijski rječnik (HER) priredio dio »Povijest hrvatskoga jezika« i ondje donio tridesetak ključnih tekstova o hrvatskome jeziku, od Baščanske ploče o. 1100. do članka 12. Ustava RH iz 1990. Budući da je HER dio rječničke baze HJP-a, svi su tekstovi što ih je Samardžija sabrao dostupni i na internetu, pa tako i Kukuljevićevi čuveni govori iz 1843. i 1847.10 Govor iz 1843. donijet je u novijoj inačici, nastaloj doduše još za Kukuljevićeva života (objavljena u Mirković 1861, poslije u Kukuljević Sakcinski 1997; dalje ćemo u ogledu vidjeti da ta vrela nisu posve pouzdana), govor iz 1847. donijet je prema najstarijoj poznatoj tiskanoj inačici, onoj iz Narodnih novina (Kukuljević Sakcinski 1847a).
Konačno, o tiskanim inačicama Kukuljevićeva govora 2. V. 1843. i njihovim mijenama mnogo je već pisala Ham (2011; 2013) pa još sažeto na internetu objavila kao Ham (2017), mjesec dana prije Dežulovića (2017b). Sve je o tome dakle dostupno i na internetu. Kako je Dežulović naišao baš na ekavsku inačicu govora, ponovimo, ne znamo, ali bez nje ne bi bilo ni Dežulovićeva britka teksta. Izuzmemo li ekavsku inačicu govora iz jednadžbe, ostaju nam vješta igra riječima i podacima, polemična britkost i – ništa više. Dežulović primjećuje da »hrvatski jezični žandari i izbacivači« nisu čuli o čemu su dva saborska govornika zborila, pitanje je jesu li njegovi čitatelji razumjeli o čemu je on zapravo pisao.
III.2 Službeni je jezik Hrvatskoga sabora (Sabor kraljevina Hrvatske i Slavonije, Sabor kraljevina Dalmacije, Hrvatske i Slavonije) sve do 1847. bio latinski, jednostavno govoreći – ondje su zastupnici govorili latinskim, zaključci su pisani latinski, latinski je bio poslovni(čki) jezik. Koliko znamo, prvi koji je ondje nešto javno na hrvatskome govorio bio je 19. I. 1809. Vinko Knežević od Svete Helene (Svete Jelene) (1755–1832), inače praujak Josipa Jelačića. Zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac u svoj je dnevnik 19. I. 1809. unio (1801–1809 [1987: 382–383]):
Sessio regnicolaris in qua comes Banus baronem generalem mareschalli locumtenentem Knesevich in vicecapitaneum Regni denominavit, eidemque locum assignavit in sessione. Quo capto Vicecapitaneus illirico sermone gratias egit, dein juramentum deposuit. […]
Saborska sjednica na kojoj je grof ban imenovao baruna podmaršala Kneževića potkapetanom Kraljevine i doznačio mu mjesto u sjedničkoj dvorani. Na to je kapetan zahvalio hrvatskim govorom i zatim položio zakletvu. […]
Podatak je u novije doba preuzeo Brnardić (2007: 303):
Uoči novog rata s Napoleonovom Francuskom promaknut je [Vinko Knežević] 15. kolovoza 1808. u čin podmaršala i izabran za potkapetana Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije. Prilikom imenovanja 19. siječnja 1809. zahvalio se kratkim govorom na hrvatskom jeziku, što je bila prva službena upotreba hrvatskoga u Saboru.
Vrhovni zapovjednik vojske u feudalnoj Hrvatskoj bio je ban, (pot)kapetan Kraljevine bio mu je podložan i zapovijedao je vojskom u banovoj odsutnosti. Dugo se među jezikoslovnim kroatistima mislilo da je prvi u Saboru hrvatski govorio drugi jedan potkapetan Kraljevine, general Juraj Rukavina od Vidovgrada (1777–1849), koji je na izboru zahvalio 11. XI. 1832. Šišić o tome ovako (1916 [1962: 400]):
Tada bijaše banom barun Franjo Vlašić (1832–1840), odlučan i iskren prijatelj hrvatskog naroda. Odmah poslije otvorenja ban izabra sebi potkapetanom kraljevine generala Jurja Rukavinu Vidovgradskoga, a taj se nato zahvali u saboru hrvatskim jezikom uz burno klicanje sabranih staleža. To je od vijekova prvi hrvatski govor izrečen u hrvatskom saboru.
Taj su podatak u novije doba leksikonski bili preuzeli Samardžija – Selak (2001: s. v. Rukavina od Vidovgrada, Juraj) i uzimao se kao pouzdan dok nismo saznali više, o čemu historiografiju na nekoliko mjesta obavještava Brnardić (2007; 2009), a jezikoslovnu kroatistiku Samardžija (2014: 21, 28, 67; 2015: 24).11 Sljedeći bi istraživački korak – očito – bio utvrditi kako su potkapetani zahvaljivali prije Vinka Kneževića.
Prvi zastupnički govor na hrvatskome održao je 2. V. 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski (Šišić 1916 [1962: 411]). U govoru se bio zauzeo za uvođenje hrvatskoga kao službenoga. Narodne novine (god. IX, br. 36–40, 6–20. V. 1843) popratile su rad zasjedanja (spravišta), prenijele zaključke na hrvatskome jeziku (uključujući članak VIII. o načinima unapređenja narodnoga horvatsko-slavonskoga jezika i potrebi da cenzor njime dobro vlada, ali primjerice i članak IX. o uspostavi instituta za gluho-nijeme i slijepe, ili članak XVII. o boljim plaćama gimnazijskih profesora), donijele pozdravni govor biskupa Jurja Haulika, ali nijedan drugi. Kukuljevićev saborski govor od 2. V. 1843. objavljen je tek poslije godinu i pol dana u ilegalnome listu Branislav, koji je sine anno i sine loco nekoliko mjeseci 1844–1845. izlazio u Beogradu (više o Branislavu v. ovdje u § III.6). U tom smislu Dežulović je (2017b) u pravu kad kaže da su »tih godina« Kukuljevićevi govori objavljivanji u Beogradu jer u Branislavu su osim tog objavljena još dva govora u kojima stoji da je govornik bio Kukuljević, a dva su Kukuljevićeva govora – koliko znamo – objavljena 1843. i u beogradskim Srbskim novinama.12 Najstarija dakle postojeća objava Kukuljevićeva saborskoga govora od 2. V. 1843. jest ona iz Branislava 1844. O njezinu jeziku i grafiji domalo (v. § III.5). Stariji od toga jest rukopisni prijepis Vj. Babukića (1843c), dostupan na internetu.
Rekosmo, Narodne novine prate saborska zasjedanja, a cenzori se 1845. mijenjaju. Tako Novine horvatsko-slavonsko-dalmatinske, kako se tad zovu, 1845. prate rujansko-listopadsko zasjedanje i donose Kukuljevićev govor od 3. X. 1845. O tom govoru također domalo (v. § III.5), zasad nam je zanimljivija upadica – slika parlamentarnoga života 1845. – zabilježena u Novinama od 4. X. 1845. Naime župan turopoljski J. žali se da ga gospodin K. proziva da je diktator, da je on sa svojim prijedlozima često u manjini, ali da nikada nije činio ekscese niti je na ulici na koga nasrtao… Na tom mjestu umetnuta je u izlaganje župana turopoljskoga zagrada s ovim tekstom (označili smo ga kao Kukuljević Sakcinski 1845c):13
(I. K. S.: »Samo baš jučer na mene!«)
Tako zabilježena ona je važna i zbog toga što pokazuje da su saborski izvještaji u Novinama već 1845. zapravo svojevrstan transkript saborskih zasjedanja i živo svjedočanstvo rasprava. O jeziku tih rasprava zabilježio je nešto francuski novinar Hippolyte Desprez, koji prati zasjedanja, pa se u jednome svojem članku o ilirskome pokretu 15. III. 1847. prisjeća kako se 1845. ondje bilo govorilo, prema Šidaku (1972: 57, bilj. 46):
[…] Deprez konstatira da zastupnici u Hrvatskom saboru 1845. govore latinski, a »un seul s’exprimait dans l’idiome national, et c’était précisément le lettré Kukulewicz, poète et ardent patriote« [»samo jedan je govorio na narodnome jeziku, to bijaše upravo učeni Kukuljević, pjesnik i gorljiv domoljub«].
Znameniti pak Kukuljevićev govor koji je najavio saborski zaključak o uvođenju hrvatskoga kao službenoga održan je na zasjedanju 23. X. 1847. Objavljen je tek tjedan dana nakon što je izgovoren u zagrebačkim Novinama dalmat.-horvatsko-slavonskima 30. X. 1847, koje su, eto, opet bile promijenile ime. Već na samu subotu 23. X. 1847, kad je govor održan, uz Novine je (god. XIII, br. 85) bio objavljen poznati »Letak« ovoga teksta:
Slava Saboru Trojedne Kraljevine!
Danas je ogranulo žarko sunce slave i veličine našemu narodu! Što smo za temelj naše budućnosti i obstanka smatrali, što smo kao najvrućju želju u grudih gojili, to evo postigosmo i kod Boga stekosmo. Danas u subotu 23. listopada odlučiše jednoglasno slavni Stališi i Redovi kraljevinah Dalmacie, Hervatske i Slavonie, da se narodni naš jezik u město latinskoga na čast diplomatičku uznese.
Primite od nas, Otci domovine, iskrenu zahvalu, slavu i hvalu podělit će Vam vila pověstnica, ona će Vam upisati u lětopise slavna imena zlatnimi pismeni, te će divno sjati, dok bude sunca i měseca!
Što je podebljano, podebljano je u izvorniku, mi nismo intervenirali. Da smo štogod podebljavali, rado bismo Dežuloviću podebljali riječi město, podělit će, pověstnica, lětopise, měseca, radi činjenice koja se u kroatistici zove »rogato e« (usp. dalje § III.3), koja je dan-danas kamen smutnje i Dežuloviću i urednicima internetskih stranica Hrvatskoga sabora.
Govorimo dakle o ažurnosti – Novine isti dan objavljuju saborsku odluku. Tjedan dana poslije toga u subotu 30. X. 1847. Novine su donijele i Kukuljevićev govor, i još neke govore, i zaključke na hrvatskome, među njima Točku 10. državnog odbora (v. Novine dalmat.-horvatsko-slavonske, god. XIII, br. 87, 30. X. 1847, str. 349):14
Točka 10. Slavne varmedje varaždinska i križevačka, a i mnoge oblasti ovih kraljevinah izjaviše želju, da se narodni jezik u pridruženih kraljevinah za poslovni proglasi. Odbor je uvidio i sam potrěbu, da se narodni jezik, koi je ponajglavnia biljega narodnoga značaja i srědstvo za unaprědjenje narodnosti, najvišjega blaga svakog naroda, i koi su već do sada s lěpim uspěhom obrazovali, na ovaj stupanj podigne, koi mu gledeć na njegovu dostojnost pripada, kao što su to već svi izobraženii europejski narodi učinili. Uvaživši nadalje i to, da se obrazovanje ma kojeg naroda samo u njegovom materinskom jeziku s upěhom [sic!] može unaprěditi i da ugarska kraljevina na svome naprědku ima ponajviše zahvaliti uzdignutju magjarskoga jezika na čast diplomatičku, nemogaše na ino, već je ovu želju, koja je sèrca sviuh dèržavljanah obuzela jednodušno zagèrlio i kao što trěba promotrio. Iz navedenih razlogah kano i odatle, što su ss. i rrvi. ovih kraljevinah g. 1805 jezik latinski za javni poslovi samo zato primili, te u smislu 120: 1715 načinjenim i od nj. veličanstva odobrenim statutom utvèrdili, da se pridružene kraljevine od nastajućega uvedenja magjarskoga jezika obrane, a ne da razvitak narodnosti i naprědak svoga vlastitoga narodnoga jezika preprěče, kao što to svědoče upotrěbljavanje narodnog jezika u javnih skupštinah i mnoga javna, bez uštèrba rečenoga štatuta [sic!, gore je statut, tako i dolje] u narodnom jeziku sastavljena pisma: iz svega toga izvodi dèržavni odbor, da je prispělo vrěme, da se narodni jezik u javni život uvede. Zato scěni, da bi se imalo još u tekućem dèržavnom saboru odlučiti, da se narodni horvatsko-slavonski jezik u nutar granicah kraljevinah Dalmacie, Horvatske i Slavonie podigne na čast jezika poslovnoga u svih strukah javnoga upravljanja, a dok previšnja posveta (sanctio) stigne, ima se u svojoj krěposti uzdèržati statut od god. 1804 i čl. 1844, govoreći o službenom dopisivanju s višnjimi dikasteriami, sudišti i oblastmi kraljevine ugraske. A da se ova naměra tim sigurnie postigne, bit će potrěbe umoliti g. biskupa zagrebačkoga i banske časti naměstnika kano i druge kraljevinah dostojnike, da bi ovu prošnju pred nj. veličanstvom zagovarali.
Zašto smo Točku 10. citirali u cijelosti i doslovno, s tipfelerom upěhom umjesto uspěhom? – Prvo, da pokažemo brzinu kojom je objavljena, u roku tjedan dana. Čini nam se da ju na hrvatskome nismo viđali u priručnicima koji bi ju očekivano morali donijeti. Koga zanima njezina službena, završna latinska inačica – a riječ je o jednom od ključnih dokumenata hrvatskoga standardnog jezika – ona je kao »Articulus decimus« dostupna u saborskim Zaključcima 1836–1847 ([1980: 268–269], »ut lingua nationalis intra ambitum Regnorum Dalmatiae, Croatiae et Slavonia ad gradum diplomaticae elevetur«). Doduše do njezine vladarske, carske legitimacije de iure došlo je tek po završetku Bachova apsolutizma (»Listopadskom diplomom« 20. X. 1860. vraćen je ustav), premda se ona de facto koliko-toliko bila provodila od 1847, što ćemo vidjeti i po jednom Kukuljevićevu pismu (v. § III.11), a 1850. u osvit apsolutizma čak bila i potvrđena.15 Drugo, da pokažemo kako izgleda jezik i pravopis onodobnih novina, s rogatim e-ovima, dvoslovima na mjestu slogotvornoga [r] i onodobnim padežnim oblicima. Tim su jezikom i pismom objavljeni i Kukuljevićevi govori, ne onako kako ih je Dežulović (2017b) citirao. To je taj jezik. O detaljima, kako rekosmo, domalo, čak i o važnosti tipfelera (v. § III.9). Treće, latinsko lingua nationalis zove se u tom hrvatskome tekstu narodni horvatsko-slavonski jezik. I to je jednostavno tako.
III.3 Što je to »rogato e«, odnosno ě? – U kroatistici i općenito slavistici tradicionalan transkripcijski znak za stari glas koji zovemo jatom, prema odrazima kojega suvremeni južnoslavenski govori i jezici mogu biti primjerice dosljedno jekavski, ijekavski, ekavski, ikavski, ili pak imati neku kombinaciju tih elemenata. Standardni hrvatski jekavski je, prošaran ikavskim i ekavskim elementima, pa uz lijep, smijeh, djevojka, u najkraćem, imamo vidio, smijati, dio te dečko, cesta, hren. U nekim grafijama, primjerice češkoj i lužičkima, ě je dan-danas obično slovo. Za opću hrvatsku grafiju rogato e predložio je Ljudevit Gaj u svojemu članku »Pravopisz« (Gaj 1835), poslije Kratke osnove (Gaj 1830) drugomu temeljnom napisu preporodnih grafijskoreformatorskih nastojanja. Gaj ondje piše (1835: 40):
Vnoge rechi, koje mi Horvati szamoglasznikom e pischemo, navadni szu drugi Ilirczi poleg zgovora szvoga ili szlovum i ili pako ie piszati. N. p.: szvet, szvit, szviet; ded, did, died; krepozt, kripozt, kriepozt; lepi, lipi, liepi y t. d. Za ovu razlichnozt nashi mudréshi ztarczi piszashe ě, koji zaznamenuvani e vszaki poleg laztovite navade szvoje zgovarjati mose. N. p.: lěto, mězto, dělo, tělo y t. d.
Istaknimo da je Gaju na umu grafijska reforma i da pomoću nje nastoji potpomoći jezično ujedinjenje svih »Iliraca« (Južnih Slavena),16 pa različnost izgovora grafijski želi fiksirati neutralnim slovom ě, koje svak isprva »prema svojoj vlastitoj navadi izgovarati može«. Gaj je kajkavac (»Horvat«), ekavac, i kao takvu ne treba mu posebno slovo za jat, on i u Kratkoj osnovi i u »Pravopiszu« jednostavno piše e. U 10. broju Danicze, u kojemu je počeo izlaziti »Pravopisz«, na naslovnici je objavljena i današnja hrvatska himna, pjesmica »Horvatska domovina« (potpisan je Mi......ć), programatski novopredloženom grafijom:
Lěpa naša domovino,
Oj junačka zemlo mila,
Stare slave dědovino,
Da bi vazda čestna bila!
Donosimo prvu kiticu da se vidi razlika prema grafiji Gajeva članka i da uočimo rogato e. Da je riječ »samo« o kajkavskom, ekavskom izgovoru, rogatoga e ne bi trebalo. (Usput zamislimo prvi stih u obradi administratora internetskih stranica Hrvatskoga sabora: Lepa naša domovino…) Gaj je pragmatičan, svak to rogato e može izgovarati prema navadi, no već sljedeće 1836. godine u istoj toj Danici, koja se sad zove Danica ilirska, Požežanin Vjekoslav Babukić – prvi preporodni gramatičar – daje gramatički nacrt onoga što ilirci žele za književni jezik te savjet izgovora rogatoga e precizira i proširuje ovako (1836: 38):
Naša naměra ovdě nije predpisivati ludem zakone, kako imaju taj zabilěženi ě u obćem i prostom razgovoru izgovarati, nek’ ga svaki izgovara kako mu drago; ali zavolu sloge ilirske potrěbno jest, da se u pismu jednako uvěk ě piše. Za moći věndar lagle upaziti, gdě se ě pisati ima, dobro je barem u čitanu priučavati se ilirski ě razložno kao je izgovarati; n. p. svět, věra, dělo; – čitaj: svjet, vjera, delo i t. d.
Tako Babukić preporučuje da se navikavamo 1836.17 Sličnu preporuku daje Antun Mažuranić u ilirskoj i latinskoj gramatici za početnike – diftonško [ié] ili pak [je] i u dugim i u kratkim slogovima (1839: 5; kurzivirali smo primjere, u izvorniku nisu u kurzivu):
ě izgorava [sic!] se kao ié ili je; n. p. děte, věra, čitaj: diéte ili djete, viéra ili vjera. […] Ovaj zabilježeni ě može svaki po volji na svoj način izgovarati, samo da se u pismo jednoličnost uvede; premda bi bilo dobro uvěk, a osobito u čitanju i u školah već iz toga kano ié ili je izgovarati ga, da se tim laglje zapamtiti može, gdě se pisati ima.
Slično 1847. usred Kukuljevićeva Varaždina u horvatsko-slavonskoj slovnici za početnike Lavoslav Firholcer (1847: 9):
23. Kako se izgovara nadznačeno pisme ě?
Nadznačeno pisme ě izgovara se kao ie, ili je; n. p. věra izgovori se vjera i. t. d.
Slično bi preporučio svaki profesor hrvatskoga 2017. – i u kratkim i u dugim slogovima izgovor [je]. No artikulacijske su i grafijske peripetije tada tek počele i potrajale su sve do kraja 19. stoljeća, a posljedice osjećamo do dana današnjega, i grafijske i fonološke.18 Pa smo tako u okviru zagrebačke filološke škole, izravne sljednice ilirskoga pokreta, poslije ě imali: – prvo ie i ie (već početkom 1840-ih, tako primjerice u Osmanu iz 1844, prvom ozbiljnom izdanju Matice ilirske,19 Danica i Narodne novine na takvu grafiju prelaze 1848, odnosno 1849); – potom ie i je (u Nevenu 1854. predložio B. Šulek, koji će nam biti tema u § IV); – najzad s prevlašću tzv. hrvatskih vukovaca Karadžićevo ije i je (Đ. Daničić u »Ogledu« ARj-a 1878, I. Broz u Pravopisu 1892), kako pišemo sve do danas – lijep, smijeh sa ije, vjera, djelo sa je, k tomu još mreža, vremena sa e te vidio, dio sa i.
Preporodni dakle pisci i preporodna glasila u drugoj polovici 1830-ih i u 1840-ima na mjestu jata pišu ě, i to njihovo pisanje posve je u skladu s proklamiranom grafijskom normom. O tome kako je tko doista izgovarao možemo samo pretpostavljati, odnosno zaključivati na temelju preporuka u tekstovima ili prema rukopisnoj ostavštini. Ali već smo na temelju dosad citiranih novinskih članaka mogli primijetiti da su preporodni protagonisti na normi ozbiljno nastojali. Ako bismo stvari htjeli staviti u pravi kontekst, ne možemo se oteti dojmu upravo izvanredne brzine kojom se proklamirana jezična norma usidrila u javni život. Podsjetimo, 1836. Vjekoslav Babukić objavljuje joj prvi nacrt, gotovo istoga časa Ljudevit Gaj i Vjekoslav Babukić provode ju u novinama, potom Matica ilirska u svojim izdanjima, 1843. Ivan Kukuljević Sakcinski taj jezik promovira u najvišem domu, eda bi 1847. taj jezik u Hrvatskome saboru bio proglašen službenim. U desetak godina kajkavski Zagreb postaje žarište književne štokavske jekavštine, a kajkavci poput Varaždinca Kukuljevića i Krapinčanina Gaja te vinodolski čakavci Antun i Ivan Mažuranić njezini najistaknutiji zagovornici.20 Šulek o prvih desetak godina svjedoči ovako (1844: 99):
Prie osam godinah jedva da se je tko usudio u Zagrebu na ulici horvatski govoriti, jer se je imao bojati, da će ga tko pogàrditi oli izsmijati, à sada se zaisto nitko više ne stidi, dapače se ponosi time, što horvatski znade; sad se već na saborih i spravištih toli dàržavnih toli varmedjskih javno horvatski govori. Tako će bit i u buduće […]
A bilo im je sve samo ne lako. Ako se prigodno držimo sjeverne Hrvatske i ne uzimamo u obzir zadarski, ikavski krug s prvacima Antom Kuzmanićem i Šimom Starčevićem (v. npr. Vince 1978 [2002]; 1998), otpora je bilo i u Zagrebu i u Slavoniji. U Zagrebu kod mađarona Zagrebačke županije, koji su nakon pobjede 29. VII. 1845. odmah 5. VIII. 1845. zahtijevali povratak staroga pravopisa i kajkavskoga jezika jer da »zajedničkoga hrvatsko-slavonskoga jezika neima« te preporučili banu Halleru da pismeno pohvali cenzora Mátsika, što je ban i učinio, kako se toga na 25. obljetnicu »srpanjskih žrtava« prisjetio sam Kukuljević Sakcinski (1870b, 2. VIII. 1870). U Slavoniji pak još 1846. i 1848. Brođanin i gramatičar Ignjat Brlić u pismima sinu Andriji Torkvatu Brliću, koji se sa Šulekom dopisivao, kudi »Zagrebce da ćoravo nasliduju Šuleka« i kvare jezik, čudi se »Požečcu Babukiću«, buni se protiv utjecaja »kekavačkog jargona« na ilirski jezik, najzad piše (v. Maixner 1952: 15–16):
Kekavac Gaj, Kranjac Vraz, Slovak Šulek, polutalijan Mažuranić, fantasta Babukić nisu nikakva lumina mundi, da ih čovik slipo naslidovati mora.
Kotač budućnosti htio je da od svih Brlića poslije najupamćenija ostane Mažuranićeva (Ivanova) unuka, tj. Mažuranićeva (Vladimirova, pisca pravnoga rječnika) kći Ivana, koja će se udati za Brlićeva (Ignjatova) unuka, tj. Brlićeva (Andrije Torkvata) sina Vatroslava.
III.4 Dođosmo konačno do Kukuljevića i njegovih govora, onoga od čega krenusmo. Želimo na uzorku nekoliko njih vidjeti u kojoj su mjeri njihove prve tiskane inačice pratile ondašnju normu. Ali suočavamo se s obeshrabrujućom spoznajom: ne znamo smijemo li se u ikoje njihovo kasnije izdanje pouzdati. Pokušat ćemo to prepričati u devet koraka. Slabije motiviranu čitatelju predlažemo da ovaj odjeljak preskoči i nastavi s § III.5, jer i motiviran bi mogao malaksati. Da čitatelju i budućim istraživačima olakšamo, u Literaturi ćemo na kraju ogleda šalabahterski uza svaki govor iz 1843, 1844. i 1845. dati njegovu prvu rečenicu.
Prvo, živu i zdravu Kukuljeviću Đuro Deželić, tj. Stjepan Mirković (1861) piše životopis i u njemu donosi Kukuljevićeve govore. Budući da je riječ o Kukuljevićevu suvremeniku, i danas se istraživači pouzdaju u ono što Mirković (1861) daje, tako primjerice Batušić (1997), Ham (2011), Novak (2012). Ta kako bi drukčije, riječ je o izdanjima za govornikova života, osnovno tekstološko načelo! – Eh, načela, što bismo bez njih… Tako npr. Mirković donosi Kukuljevićev govor od 28. IX. 1843. u velikoj skupštini Zagrebačke županije i kaže »Evo ga kako je štampan u Србских Новинах бр. 92, 93, 94« (Mirković 1861: 18). Taj dakle govor »kako je štampan u Srbskih novinah« prema Mirkoviću kreće ovako:
Stare su poslovice hrvatske: »Ljubav gradi svadja razgradjuje,« […]
Prema Mirkoviću potom N. Batušić tako priređuje I. Kukuljevića u reprezentativnoj ediciji »Stoljeća hrvatske književnosti«, pa ondje taj isti govor kreće ovako (1997: 630):
Stare su poslovice hrvatske: »Ljubav gradi svađa razgrađuje,« […]
Zamjena dj sa đ u izdanju iz 1997. ničim se ne može opravdati (tj. ne slažemo se s priređivačkim načelima tog izdanja iznesenima u Vončina 1997), to nije izdanje za pučkoškolsku lektiru koje treba grafijski simplificirati, no pustimo sad to. Nego mi, ne budi nam lijeno, otvorimo Srbske novine br. 92, 93, 94 od 17, 20. i 24. XI. 1843. (dakle u mjesecu studenome, pričem uvijek valja uračunati i razliku julijanskoga prema gregorijanskomu kalendaru) i vidimo da Kukuljevićev govor 23. IX. 1843. (pazi datum!) u Zagrebačkoj županiji »kako je štampan u Srbskih novinah« počinje zapravo ovako, i to na ćirilici, i to na staroj ćirilici:21
Одъ како самъ се я у домовину мою повратио, […]
[Od’ kako sam’ se ja u domovinu moju povratio, […]]
Nigdje starih hrvatskih poslovica, to je drugi govor, to je govor od 23. IX. 1843, kojega je nacrtak čak dostupan u autografu, N. Batušić prenio je prvu stranicu iz Arhiva HAZU u izdanje Kukuljević Sakcinski (1997: 614), a dostupan je i u Babukićevu rukopisnome prijepisu (Babukić 1843d), koji također počinje s »Odkako sam se ja u domovinu moju povratio, […]«. Pa sad, ili je Mirković (1861) donio dobar govor, ali se loše »pozvao na literaturu«, ili je Mirković (1861) donio krivi govor, i svi poslije njega skupa s njime, ili je Kukuljević na toj županijskoj skupštini održao dva govora – 23. IX. 1843. i 28. IX. 1843.
Drugo, dodatnu zabunu unosi Smičiklas (1892: 132), koji dio govora iz Zagrebačke županije 23. IX. 1843. donosi kao Kukuljevićev saborski (!) govor od 23. IX. 1845. (pazi godinu!), što je prema Smičiklasu Kukuljevićeva reakcija na »srpanjske žrtve« (29. VII. 1845). Kukuljevićevu nedatiranu reakciju na »srpanjske žrtve« imamo u autografu u Arhivu HAZU (v. Prilog 3), i ona doista počinje slično (Kukuljević Sakcinski 1845b):
Odkako sam se ja povratio u milu domovinu svoju […]
ali to je ipak treći govor, govor kojim se traži da se vojska dovedena zbog srpanjskih izbora otpravi iz Zagreba.22 Je li Kukuljevićev rukopisni govor o otpravljanju regimente ikad zapravo izgovoren i je li objavljen, nismo utvrdili, u novinskim izvještajima kolovoške županijske i rujansko-listopadske saborske sjednice 1845. ne nalazimo ga.23 Čudi također što o tom autografu ne kazuje ništa ni Šidak (1972: 56, bilj. 40), premda spominje njemački autograf s naslovom »Erklärung« (datiran 11. IX. 1845, Arhiv HAZU, signatura XV-23 / B-6) koji je Kukuljević neuspješno nudio Pester Zeitungu i Allgemeine Zeitungu (odbila cenzura). Kukuljević će kao »jedan očevidac« tek 1870. u sisačkome Zatočniku u nastavcima objaviti poveći tekst »29. srpanj 1845.«, u kojemu ćemo saznati da su na pogrebu žrtvama 1. VIII. 1845. Gjuro Erdödy i Ivan Kukuljević bili »u narodnoj nošnji s golimi sabljami, na kojih bijahu nataknute narandže« (Kukuljević Sakcinski 1870b, 1. VIII. 1870).
Treće, govor koji u Mirkovića s datumom 28. IX. 1843. počinje sa (1861: 18):
Stare su poslovice hrvatske: »Ljubav gradi svadja razgradjuje,« […]
nije dakle objavljen u Srbskim novinama, ali je objavljen u beogradskome Branislavu, i mi ga ovdje vodimo kao Kukuljević Sakcinski (1844d). Ondje stoji:
Stare su poslovice hàrvatske: »Ljubav gradi, svadja razgradjuje,« […]
Problem je međutim naslov u Branislavu, koji kaže da je riječ o Kukuljevićevu govoru u gradomeđi (varmeđi, županiji) Varaždinskoj, i to 5. II. 1844, ne 28. IX. 1843. Koliko znamo (v. Mirković 1861: 3; Šidak 1972: 48; Batušić 1997: 41), Kukuljević je za maloga suca Zagrebačke županije biran 1842, a za velikoga suca Varaždinske županije tek 1845, pa će čuveni saborski govor 23. X. 1847. održati kao poklisar Varaždinske županije. Kako se čini, u Varaždinskoj je županiji 1843. govorio šireći poziv »na zajedničku akciju« (Šidak 1972: 52). Kukuljević u 1840-ima govori na skupštinama i Zagrebačke i Varaždinske županije.
Četvrto, Mirković (1861: 21) ima govor iz Zagrebačke (!) županije od 5. II. 1844, nije da nema, ali to je sad opet neki četvrti govor, koji počinje ovako:
Vidim ja, da je opet i danas, kao i u svakom spravištu, […]
Naravno, kao takva N. Batušić prenio ga je u Kukuljević Sakcinski (1997: 634):
Vidim ja, da je opet i danas, kao i u svakom spravištu, […]
Mogli bismo mi sad povjerovati Mirkoviću, prije njemu nego ilegalnomu listu Branislav (v. dalje § III.6), međutim Mirković nas (1861: 21) upućuje da čitamo »Novine 1844. u br. 26«. Na žalost čitatelja ugledne edicije »Stoljeća hrvatske književnosti«, tj. Kukuljević Sakcinski (1997), kamo je Mirkovićevo (1861) izdanje govora preneseno, to nije govor od 5. II. 1844, nego govor u Zagrebačkoj županiji od 27. III. 1845, objavljen u Novinama horvatsko-slavonsko-dalmatinskim br. 26, ali ne 1844, nego 1845. Taj govor ovdje označavamo kao Kukuljević Sakcinski (1845a). Naravno, sve u njem puno rogatih e-ova:
Vidim ja, da je opet i danas, kao i u svakom spravištu, kad se dvě naše razcěpljene stranke sastaju, glavna stvar, koju čuti i viditi moramo, vika i larma, svadja, grožnja i nered; što bi nas sve tim bolje žalostit moralo, budući da je sveta istina, da ona dèržava, gdě se to u javnih městih pojavljuje, propada, i da je njezina i naroda joj smèrt blizu.
»Dvije rascijepljene stranke« jesu promađarska Horvatsko-vugerska i Kukuljevićeva Narodna ili Ilirska, »tada još u smislu labavo povezanih struja oko određenog programa« (Markus 2009: 294); Narodna je stranka 1842. bila pobijedila u Zagrebačkoj županiji. Godine 1844. Kukuljevićevih govora u zagrebačkim novinama nema niti su Novine tada donosile govore, ni saborske ni županijske, što je praksa od 1845. godine, kad je cenzura ipak oslabjela (v. o tome § III.1).24 Mirković se (1861) i tu dakle krivo »poziva na literaturu«.25 Našu dvojbu o dotičnim govorima produbljuje Smičiklas (1892: 132, bilj. 1), koji u rukama drži dva nacrtka govora, a za jedan je sâm Kukuljević zabilježio da je »govoren 5. veljače 1844. i da je štampan«. Kukuljević u njemu ustaje protiv varaždinskoga župana Ivana Erdödya, koji da na ugarskome saboru huška Mađare protiv Hrvata. Ponovimo, Kukuljević je sâm zabilježio da je to govor od 5. II. 1844. i da je tiskan. Ako se sporni govori pročitaju, jasno je sljedeće: (1) U govoru koji Mirković (1861: 21) datira 5. II. 1844. ne govori se o Ivanu Erdödyu, nego o pravičnoj »reštauraciji« i »absolutizmu« koji je pred vratima. Taj govor o restauraciji i apsolutizmu N. Batušić prenio je u Kukuljević Sakcinski (1997) s datumom 5. II. 1844. (2) O Ivanu Erdödyu i zagrebačkome cenzoru Kukuljević negativno kazuje u govoru koji Mirković (1861: 18) datira 28. IX. 1843. i pogrešno locira u Srbske novine. Taj govor o Ivanu Erdödyu s datumom 28. IX. 1843. komentira i Novak (2012: 374). (3) Ključno, o Ivanu Erdödyu i zagrebačkome cenzoru Kukuljević govori upravo u onom našem maločas spomenutom govoru objavljenom u Branislavu (1844), gdje u naslovu stoji da je govor držan na spravištu Varaždinske županije dana 5. II. 1844, dakle onako kako je Smičiklas (1892) pročitao na Kukuljevićevu autografu – s točnim datumom i točnom činjenicom da je govor tiskan. Šidak međutim tvrdi (1972: 52–53, bilj. 28) da je datum u Branislavu netočan (5. II. 1844), da je govor držan u Varaždinskoj županiji 28. IX. 1843, da je isprva objavljen u Srbskim novinama (ako jest, mi ga nismo pronašli, ondje je objavljen govor od 23. IX. 1843) te da je koncept govora »u ostavštini Kukuljevića prepun ispravaka i dopuna te je zbog toga teško čitak«.
Peto, uvidom u Kukuljevićevu ostavštinu u Arhivu HAZU utvrđujemo da je Smičiklas (1892) ovdje u pravu, dva su nacrtka istoga govora. Ondje se pod signaturom XV-23 / B-5 vodi Kukuljevićev autograf govora 5. II. 1844. u Varaždinskoj županiji (naš Kukuljević Sakcinski 1844c). Pod signaturom XV-23 / B-4 nalazi se druga, kraća inačica toga govora, baz naslova i datuma, koja počinje slično, ali ne isto, počinje singularom (Kukuljević Sakcinski 1843e [1844b]):
Stara je poslovica hervatska: Ljubav gradi, svadja razgradjuje.
a ponad toga Kukuljevićevim je rukopisom dopisana i druga poslovica – Sloga zidje, a nesloga ruši – eda bi u autografu Kukuljević Sakcinski (1844c) zidje bilo prekriženo i iznad njega napisano diže, kako je najzad objavljeno u Branislavu (Kukuljević Sakcinski 1844d). Na autografu Kukuljević Sakcinski (1843e [1844b]) netko je dopisao da je riječ o govoru u Zagrebačkoj županiji 28. IX. 1843, možda J. Šidak, koji – čini nam se – nije primijetio da su signature XV-23 / B-4 i XV-23 / B-5 zapravo inačice istoga govora, naprotiv napisao je da je datacija u Branislavu netočna (Šidak 1972: 53, bilj. 28), a ona je jednostavno onakva kako ju je u autografu signature XV-23 / B-5 zapisao nitko doli Kukuljević.
Šesto, u katalogu Arhiva HAZU pod signaturom XV-23 / B-4 zaveden je autograf Kukuljevićeva saborskoga govora 2. V. 1843. Međutim uvidom u građu utvrdili smo da to nije govor od 2. V. 1843, nego – ponovimo – ranija inačica govora od 5. II. 1844. (koju označavamo sa Kukuljević Sakcinski 1843e [1844b]). Prema tomu autograf Kukuljevićeva saborskoga govora 2. V. 1843. još uvijek tražimo.26
Sedmo, datum 28. IX. 1843. ostaje nam misterij – što je tada i gdje Kukuljević govorio. Pouzdani su nam samo govor održan 23. IX. 1843. u Zagrebačkoj županiji (tiskan u Serbskim novinama, naš Kukuljević Sakcinski 1843d, dostupan u autografu Kukuljević Sakcinski 1843c i Babukićevu prijepisu 1843d) te govor održan 5. II. 1844. u Varaždinskoj županiji (tiskan u Branislavu, naš Kukuljević Sakcinski 1844d, dostupan u autografu Kukuljević Sakcinski 1844c). Moguće je da je sličan, odnosno gotovo isti govor Kukuljević održao 28. IX. 1843. u Zagrebačkoj ili u Varaždinskoj županiji i 5. II. 1844. u Varaždinskoj županiji. Ne olakšava nam ni sam Kukuljević, koji u prisjećanju na srpanjske žrtve piše da je bio među govornicima protiv Ivana N. Erdödya na skupštini Varaždinske (!) županije 28. IX. 1843. (Kukuljević Sakcinski 1870b, 29. VII. 1870).
Osmo, dodatna je otegotnost što Branislav donosi još jedan navodno Kukuljevićev govor u Varaždinskoj županiji (mi smo ga označili kao Kukuljević Sakcinski 1844e), datiran 6. II. 1844, dakle odmah dan nakon govora 5. II. 1844. Iz teksta govora razvidno je da je držan na Županiji koja nije zagrebačka, jer Zagrebačka je varmeđa »ovu slavnu varmedju pozvala, da to isto učini«. Je li u njemu krivo naveden govornik, ili datum, ili oboje – ne znamo. Taj govor nećemo uzeti u analizu. Šidak (1972: 53) ne dvoji da je govor Kukuljevićev. U njemu se Varaždinska županija poziva da se priključi Zagrebačkoj u traženjima samostalne hrvatske vlade, odcijepljene od ugarske. Jezik i grafija tog govora isti su kao u ostalim latiničnim Kukuljevićevim govorima. Ako su koliko-toliko vjerni rukopisima, a nemamo razloga misliti da nisu, Kukuljević je usred svojega kajkavskoga Varaždina govorio ne po domaću, kajkavsku, nego po Babukićevu, ilirsku, horvatsko-slavonsku.
Deveto, sve u svemu, imamo pred sobom prvotiske više ranih Kukuljevićevih govora no što ih uzorne edicije donose. I posve nam je nejasno kako to među filolozima kroatistima u 150 godina nije primijećeno kad je povjesničar Šidak (1972) poispravljao već toliko krivih Mirkovićevih (1861) navoda. Ustanovljenje korpusa ranih Kukuljevićevih govora suradnjom jezičara i povjesničara, čini se, još čekamo, u Kukuljević Sakcinski (1997) to nismo dobili. Imamo i dosta autografa, ali među njima nisu autografi jezikoslovcima najpoznatijih saborskih govora, onoga 2. V. 1843. i onoga 23. X. 1847, ni županijskoga govora protiv cenzure 11. IV. 1843, s kojim je Kukuljevićevo govorništvo i započelo.
III.5 Zbog rečenoga u § III.4 za svoju ćemo malu analizu načiniti svoj korpus pet Kukuljevićevih tekstova, koji se neće posve podudarati s onime što nalazimo u dostupnim odabirima, sve nastojeći na tome da imamo što starije tiskane inačice. Misao nam je ova: ako se gdje ne podudaramo s Mirkovićem (1861) i kasnijim izdanjima Kukuljevićevih djela, a ono se barem držimo vrela koja pošteno i precizno citiramo. Dakle ako negdje zastranimo, zastranili smo upravo onoliko koliko su nas zavele onodobne novine, ni manje ni više. Svaki ćemo od odabranih pet tekstova kratko opisati i donijeti iz njih odlomčić upravo onako kako su tiskani. Evo ih kronološki:
(1) Govor I. K. S. u Hrvatskome saboru 2. V. 1843. onako kako je objavljen u beogradskome Branislavu 1844, br. 5, gdje omaškom u naslovu stoji 12. V. 1843. Označili smo ga kao Kukuljević Sakcinski (1843a [1844a]):
A ja pitam slobodnim duhom: tko može cělomu jednomu narodu, ako je taj i Bog zna, kako malen, nu ako istinitu i krěpku volju ima, zabraniti, da svojim prirodjenim jezikom govori, da ga na pàrvo město stavi, i po tom narodnost svoju digne, tko može i smě slobodnomu narodu, kao što su konštitucialni Hàrvati i Slavonci to zaprěčiti? Ima li sile na světu, koja ono, što Bog komu poda, uzeti smě?
Govor je dostupan i u Babukićevu prijepisu (Babukić 1843c), digitalno na internetskim stranicama NSK. Kako već rekosmo (v. § III.4), autograf tog govora još uvijek tražimo.
(2) Govor I. K. S. u Zagrebačkoj županiji 23. IX. 1843. onako kako je objavljen u beogradskim Srbskim novinama 1843, br. 92, 93, 94 (17, 20. i 24. XI. 1843). Objavljeni ćirilični govor označili smo kao Kukuljević Sakcinski (1843d):27
Аустрия познає вѣрностъ нашу, сѣћа се иоштъ найновiи [sic!] дѣла од Глогове до Задра, и знатће насъ безъ сумнѣ наскоро и то крѣпко бранити противъ оны, кои ту вѣрностъ унуштити желе! – А како насъ болѣ бранити може, него ако намъ дарує оно, што ће намъ найвише помоћи; ако намъ нашъ собственый конзилиумъ даде, по комъ ће Хрвату Хрватъ за Хрватску хасновите заповѣди издавати, и Хрватъ Хрватима у Хрватской хрватске поглаваре и чиновнике набавляти […]
[Austrija poznaje věrnost’ našu, sěća se iošt’ najnovii děla od Glogove do Zadra, i znatće nas’ bez’ sumně naskoro i krěpko braniti protiv’ ony, koji tu věrnost’ uništiti žele! – A kako nas’ bolě braniti može, nego ako nam’ daruje ono, što će nam’ najviše pomoći; ako nam’ naš’ sobstvenyj konzilium’ dade, po kom’ će Hrvatu Hrvat’ za Hrvatsku hasnovite zapovědi izdavati, i Hrvat’ Hrvatima u Hrvatskoj hrvatske poglavare i činovnike nabavljati […]]
Autograf govora dostupan je u Arhivu HAZU pod signaturom XV-23 / B-3. Prva stranica autografa dana je u Kukuljević Sakcinski (1997: 614). Govor je dostupan i u Babukićevu latiničnome prijepisu (Babukić 1843d), digitalno na internetskim stranicama NSK.
(3) Govor I. K. S. u Varaždinskoj županiji 5. II. 1844. onako kako je objavljen u beogradskome Branislavu 1844, br. 5. Označili smo ga kao Kukuljević Sakcinski (1844d):
Stare su poslovice hàrvatske: »Ljubav gradi, svadja razgradjuje,« »Sloga diže dàržave najmanje, a nesloga ruši i najveća carstva.« […] Ali mi vidimo i ćutimo svi danas da město ljubavi bratske, màržnja, preziranje, i svadja vlada; mesto [sic!, maloprije je město] sloge svete, koja bi se pristojala ljudem jedne kàrvi, i jednog jezika, širi svaki dan dalje i dalje càrna krila svoja nesloga paklena, ta stara nesrěća naša, to starinsko prokletstvo Hàrvatah i svih Slavenah.
Autograf govora dostupan je u Arhivu HAZU pod signaturom XV-23 / B-5. Također se ondje pod signaturom XV-23 / B-4 nalazi kraća i ponešto drugačija inačica autografa, na kojoj je rukopisom koji nije Kukuljevićev olovkom dodano da je to govor od 28. IX. 1843.
(4) Govor I. K. S. u Hrvatskome saboru 3. X. 1845. onako kako je objavljen u zagrebačkim Novinama horvatsko-slavonsko-dalmatinskima 8. X. 1845. Označili smo ga kao Kukuljević Sakcinski (1845d):
Što se tiče pako vlasti sabora našega, nesměmo zaboraviti, da su od najstariih vrěmeneah, od našega s druženja s Ugarskom, sve do danas samo bani imali právo [sic!], sazvati sabor, kao što to dèržavni zapisnici, starinski običaji i toliki kraljevski dekreti svědoče […]
(5) Govor I. K. S. u Hrvatskome saboru 23. X. 1847. onako kako je objavljen u zagrebačkim Novinama dalmat.-horvatsko-slavonskima 30. X. 1847. Označili smo ga kao Kukuljević Sakcinski (1847a):
Mi vidimo, sl. ss. i rrvi. [tj. slavni stališi i redovi], da ako samo hoćemo, za podignutje narodnoga jezika nikakovih velikih prěčkah imali nebudemo; od nas zavisi sada, da želji našega naroda zadovoljimo, i zaisto dèržeći se istoga svetoga pisma […] da se živi naš jezik narodni posve i u svemu na ono město uzvisi, na kojem biaše do sada mèrtvi jezik rimski ili latinski.
Koliko znamo, autograf toga govora – kao ni onoga od 2. V. 1843. – još nije pronađen.
Tako dakle izgledaju tiskani Kukuljevićevi govori, rogato e bode na sve strane, na ćirilici to je staro slovo ѣ (koje u Srbskim novinama nalazimo posvuda, ne samo u Kukuljevićevim govorima), tu i tamo omakne se slagarska pogreška. Pokažimo sad nekoliko podudaranja njihova jezika i grafije s preporukama Babukićeve slovnice (1836). Uzmimo pritom u obzir da je Babukićeva slovnica iz 1836. i naslovom i izvedbom doista samo nacrt (6 brojeva Danice, 24 stranice), nipošto gramatika u pravome smislu riječi, takvu će veliku gramatiku Babukić napisati tek 1854, te da je to doista tek početnih desetak godina nastojanja na grafijskoj i jezičnoj normi.28 Uzgred ćemo uz pojedine jezične odlike navesti kako je u Gaja (1830), dakle u onodobnome kajkavskom tekstu, ne bismo li otklonili implicitnu Dežulovićevu (2017b) sumnju u to da je tu možda riječ o savršenoj varaždinskoj kajkavštini.
Prvo, glas [ć] piše se kao ć, a kao t u izvedenicama (Babukić 1836).29 U Kukuljevića je steći, nećemo, veća, moći, domaćemu, tàrčeće, srěće (Gsg. sreće), ali radostju, uzhitjenjem, podignutje, bratje, stolětje (1843a [1844a]), nesrěća, hoće, ali prosvetjenom stoletju, s dvama »ekavskim jatovima« (1844d), nećutimo, obćina, ali tretja (1845d), gospodujućim, neimajući, nebraneći, ali narodnostju, tretji (1847a). U ćiriličnome je tekstu redovito ћ (ć) – Kukulěvić’, hoćemo, braća, plaćamo, budući da, stoleća, treće (1843d). Kajkavac Gaj (1830), dakako, uopće nema glasa [ć], u nesrena, imajua, vueni, ehov, hoeju isti mu je glas i slovo – č, upravo , odnosno »c s tildom«.30 Razumijevanje prema izgovornim navikama kajkavaca A. Mažuranić demonstrirao je tih godina u gramatici ovako (1839: 4):
Pazka. Koi ovo slovo ć, kao su mnogi Zagrebci, Zagorci i Varašdinci, izgovoriti nemože, nego na město »hoću, plaća«, (hotju, platja) uprav hoču, plača, (hotschu, platscha) izgovara, taj će dobro učiniti, da i u pismu uvěk, barem tako dugo č na město ć piše, dok se nauči, gdě se ovo zadnje pisati ima.
Drugo, kako se iz prethodnih primjera vidi, u Kukuljevićevim govorima negacija ne- piše se neodvojeno od glagola, a tako je i u Babukića (1836), primjerice nepotrěbovati, nemogu, neprimaju. To je jedna od uočljivih odlika preporodnoga i susljednoga pravopisa zagrebačke filološke škole. Tako je i u ćiriličnome tekstu – neradi, nemožemo, neželimo, nesmemo, nevide (Kukuljević Sakcinski 1843d).
Treće, glas [] piše se kao d (Babukić 1836), odnosno kao g u imenima i turcizmima. Preciznije rečeno, Babukić (1836) dvoslov g ne spominje, ali ima primjer u oči Gurgeva dne (1836: 46). Opreka glasova [] i [ǯ] bila je, čini se, ilircima problem, kadšto nije jasno uočavaju li ju.31 U Kukuljevića je tudjih, tudjemu, nesvadjajmo se (1843a [1844a]), svadja razgradjuje (1844d), potvèrdjuje, medju, varmedje, potvèrdjeni (1845d), tudji, takodjer (1847a), ali redovito Magjar, magjarski (1843a [1844a]; 1844d; 1847a).32 U takvoj se grafiji ne razlikuje dakle pisanje glasa [] od pisanja slijeda glasova [dj], pa je u Kukuljevića podjarmljivali (1847a); kao što danas ne razlikujemo pisanje glasa [ń] i slijeda glasova [nj], pa grafijski jednako izgledaju riječi njiva, njega te izvanjezični, injekcija. U ćiriličnome tekstu vazda je ђ (đ) – varmeđa, građanstvo, tuđinskima, tuđinaca, Mađara, mađarski (1843d).
Četvrto, slogotvorno [r] Babukić (1836) piše dvoslovom er, primjerice pervi, najpervo, sveserdnoga, kerv, Cernogorci. U Kukuljevića u Branislavu nahodimo àr, primjerice dàržan, Hàrvat, dàržavah, màrtvi, gàrlo (1843a [1844a]), dàržave, kàrvi (1844d), u Novinama pak èr, primjerice dèržavnoga, tèrgovine (1845d), dèržavnih, kèrvi, pèrve (1847a). Pritom je važno to da se piše dvoslov, koji god, proći će još vremena dok dvoslov posve iščezne iz pisma i bilježenje se slogotvornoga [r] svede na jednoslov r (v. npr. Jonke 1964). U ćiriličnome govoru u Srbskim novinama imamo redovito Hrvat’, Hrvatska, prvo, izdržaniě, Srbi, mržn’i, krvlju, državama, ali ipak žertva (1843d).
Peto, Isg. imenica ženskoga roda u Babukića (1836) glasi ženom / ženum / ženu, zapovědjom / zapovědjum / zapovědju. U Kukuljevića je radostju, stalnostju (1843a [1844a]), rečitostju, ljubavju (1844d), rěčju, narodnostju (1847a). U ćiriličnome tekstu imamo zahvalnosću te oblike s provedenom epentezom (mačem’ i) krvlju, (s’ vučiom’) naravlju (1843d). Gaj (1830) ima kajkavski sufiks -(j)um, primjerice z’ predragum kervicum svojum, z’ bojum pomojum, z’ erkñum, pod milum obrambum, z’ tonum pazivostjum, z’ tulikum jakostjum, što u Kukuljevića ne nahodimo, premda Babukić nudi kao mogućnost.
Šesto, Gpl. imenica u Babukića (1836) glasi jelenah / jelenov, kraljah / kraljev, selah, poljah, ženah, zapovědih. U Kukuljevića je u latiničnim tekstovima bez iznimke »ahavačko« kraljevinah, katedrah, službah, učionah, otacah, tutorah, narodah, věkovah, predjah, jezikah (1843a [1844a]), zemljakah, Slavenah, neredah, svadjah, granicah, interesah, predjah, susědah, muževah (1844d), skupštinah, saborah, varmedjah, glasovah (1845d), tiranah, nepriateljah, gradovah i městah, rěkah i gorah, Gèrkah i Rimljanah, godinah, težkoćah (1847a). U ćiriličnome međutim tekstu nemamo -ah, nego zemljaka, predaka, troškova, Mađara, Slavena, od věkova (1843d). Gaj (1830) u Gpl. redovito ima očekivan kajkavski sufiks -ov ili -ev, primjerice temeov, zrokov, pisoznancev, ehov, Lehov i Rusov, zpomenikov, narodoubcev, također vu mehkeh skupslov, s nultim sufiksom (skupslov je dvoslov, digraf), ali kaj se skupglasnikov dotiče (skupglasnik je suglasnik, konsonant).
Sedmo, Lpl. imenica u Babukića (1836) glasi jelenih, kralih, selih, polih, ženah, zapovědih / zapověděh / zapovědah. U Kukuljevića je u poslovih, u očiuh, u narěčjih (1843a [1844a]), na naših planinah, na potocih (1844d), u svojih saborih (1845d), po dèržavnih poklisarih, po svih stranah, u mnogih zemljah, po svih skoro gradovih (1847a). U ćiriličnome međutim tekstu tzv. novi oblici – u mislima i djelima, po svima slavenskima državama (1843d). K tomu više je nego primjetno da u ćiriličnome tekstu Dpl. i Ipl. imenica i zamjenica također dolaze u tzv. novim oblicima – Hrvatima u Hrvatskoj (ne Hrvatom), prama koima, moima očima (ne moimi), s’ onima Mađarima (ne Mađari), s’ nama, skupa s’ Hrvatima (1843d).
Osmo, Gpl. i Lpl. pridjeva u Babukića (1836) glasi zdravih / zdravěh. U Kukuljevića je u javnih službah, u tudjih dàržavah, ostalih narodah europejskih, u ostalih slavjanskih narěčjih (1843a [1844a]), od tolikih tudjih življah, na naših planinah hàrvatskih, u njihovih pàrsah (1844d), u tihih šumah i svetih gajevih, poslanici sviuh starešinah (1845d), po dèržavnih poklisarih svojih (1847a). Gaj ima primjerice vu horvatskeh navučilneh knigah, vu vnogeh tiskarnicah (1830), što u Kukuljevića ne nahodimo (sufiks -eh), kao ni prijedlog vu, kajkavski lajtmotiv. Najzad u Kukuljevića je u tiskanim govorima više nego primjetna postponiranost pridjeva, što je tema koja zaslužuje posebno istraživanje. U ćiriličnome tekstu nahodimo Gpl. i Lpl. pridjeva u ovakvim oblicima – sěća se iošt’ najnovii děla, devet’ stranski častnika, osim’ drugi veliki koristij, po svima slavenskima državama (1843d) (usp. također autografe u § III.11).
Deveto, komparativ se i superlativ pridjeva u Babukića (1836) tvori sa ii / ji / ši / ejši, primjerice mili – milii / milejši, dragi – dražji / dražejši. U Kukuljevića je s najstariim, najnovii (1843a [1844a]), najveća, najglavniega, ništa drugo višjega, najpovoljnie (1844d), većjom, najzaslužnii, najpametnii, najimućnii, najkrěpčii, najstaria, najvećju, najvećji (1845d), većja (1847a). U ćiriličnome tekstu imamo sěća se najnovii děla, bolě braniti, najveću korist’ (1843d). Gaj (1830) ima kajkavske komparative glibe, raji, mehki, obirneje, vekemu, vnogo zpametneje, također kuliko boe, vnogo boe (ne boe), superlative naj veka, naj zloesteje, naj meña, naj boa i prikladneja, pričem se superlativno naj piše nesastavljeno, kod Kukuljevića je sastavljeno, osim u ćiriličnome tekstu.
Deseto, upitna zamjenica za neživo u Babukića (1836) glasi čto / što / kaj – G čega / česa / šta – D čemu. U Kukuljevića je beziznimno kao što, ništa, šta smo mi stigli, ono što Bog komu poda (1843a [1844a]), što je pokopalo, zašto nam je bog podao (1844d), kada što za budućnost radimo, što se tiče pako vlasti, radi šta su bogati, što se postići može (1845d), što bèrže, kao što, što se ugarskih dikasteriah tiče (1847a). Tako je i u ćiriličnome tekstu (1843d). Gaj (1830) ima skoro nikaj, kaj nam Horvatom vsikak vie mora biti, kaj se skupglasnikov dotie, u genitivu od esa dae zdola govorili budemo, gdje imamo i futur s pomoćnim glagolom budem, u kajkavskome posve običan i čest (još o futuru v. dalje).
Jedanaesto, završno l u glagolskome pridjevu radnome jednine muškoga roda u Babukića se (1836: 39) može pretvarati u o, primjerice bil i bio, pital i pitao, pisal i pisao, ali u paradigmama navodi samo oblike na l, primjerice ja sam čital. U Kukuljevića je beziznimno razumio, učinio, proslavio se, radio (1843a [1844a]), podao, prestao (1844d), uvěk nezavisan bio, srědnji věk bio je věk materialni (1845d), bio (1847a). U ćiriličnome tekstu vokalizirano l imamo čak usred riječi čelnik – za svoga miraboskog’ čeonika (1843d). U Gaja je to skupztegnul se bude, uval je, rekel je jeden, boriti se mogel (1830), dakako s kajkavskim »nepostojanim e« na mjestu štokavskoga »nepostojanog a«.
Dvanaesto, ako se futur I. tvori s nenaglašenim pomoćnim glagolom hoću – a Babukić (1836: 56) konstatira i to da Hrvati Zagorci, Slovenci, Česi i Poljaci rabe i glagol budem s glagolskim pridjevom radnim – tada se završno i ispušta i piše se t, primjerice čitat ću, trest ću, vidět ću (s izričitom napomenom: ne čitać ću, ne čitaću, ne trešć ću, ne trešću, ne viděć ću, ne viděću). U Kukuljevića je učit će, umrěti ćemo (nije umrět ćemo) (1843a [1844a]), razvalit’ će se, nestati će (nije nestat’ će), prestati će (nije prestat’ će) (1844d). U ćiriličnome tekstu, vidjesmo već u odlomku, imamo znatće (1843d). Najzad u Gaja (1830) futur s glagolom htjeti – rijedak je, češći je onaj s biti – ima naglašen oblik pomoćnoga glagola, i zadržava modalno značenje želje, primjerice samo one na kratkom pretresti hoemo, koliku hasen donesti hoe.
Sve u svemu, razloženo tuce tipičnih slovopisnih i jezičnih odlika tiskom objavljenih Kukuljevićevih govora pokazuje da se njihov jezik s Babukićevom (1836) slovnicom podudara onoliko koliko se Dežulovićev pisani jezik podudara s današnjom hrvatskom gramatikom, dakle u velikoj mjeri. Pritom ćirilični tekst iz Srbskih novina (1843d) leksikom, gramatikom, variranjem jekavštine i ekavštine ipak izrazito odudara od ostalih pa i od Babukića (1836), razumno je pretpostaviti da je ondje prošao izrazitu redakturu. Odnosu autografa i objavljenih Kukuljevićevih tekstova morat ćemo se vratiti poslije. Za neke tekstove znamo da su redigirani, za druge ćemo to pokazati (v. o tome § III.11).
Zaključimo, kajkavac rođenjem, Kukuljević u svojim objavljenim govorima ima zamjenicu što i njezine izvedenice, ima radni particip na o, ima futur I. s nenaglašenim pomoćnim glagolom htjeti, nema Gpl. imenica na -ov, nema Lpl. pridjeva na -eh, nema kajkavski komparativ pridjeva, a grafijom prati što je normirano. – To je dakle kako je Kukuljević svoje govore objavio, pričem imamo na umu to da mu je tekstove netko pri objavi redigirao.
Mi se zasad u svojem izlaganju još uvijek nismo dotakli onoga kako je Kukuljević doista govorio uživo ni kako je pisao privatno, pa ne možemo pouzdano reći ni da je to bilo ekavski ni da je to bilo jekavski. Na temelju objavljenoga možemo pretpostaviti da se i u izgovoru držao proklamirane norme, da je govorio jezikom koji je želio za službeni. (Pokazat će se međutim baš na jatu da se ta pretpostavka ne može posve potvrditi, v. dalje § III.11.) A moguće je uostalom da se u javnome govoru i trudio slijediti normu, ali da mu se malo-malo potkralo nešto nenormirano, kako se to svim govornicima događa i danas, pa zavuku kakav lokalni leksem, ili im izgovorna razlika [č] i [ć] nije bogzna kakva (usp. gore pazku A. Mažuranića, v. § III.5), ili pak ne pogode naglasak onako kako bi to tečni štokavac učinio. A odstupati od norme mogao je i hotimično, kao što Kukuljevićeve gore list Varaždinac Radimir Čačić i danas u ozbiljnoj javnoj argumentaciji redovito u okviru prihvatljiva standarda svisoka i podrugljivo kao potvrdu bjelodanosti svojih tvrdnja kaže pa nismo deca, ne.
III.6 Što dosad o Kukuljevićevim govorima rekosmo svojim načinom i svojim odabirom primjera, filologiji nije nepoznato. Isto je na malo drugačiji način o saborskome govoru iz 1843. pisao još Šidak (1972: 49–50), isto je – uglavnom iz tekstološke perspektive – o tom govoru napisala Ham (2011; 2013), sažetak čega je, ponovimo, dostupan čak i na internetu kao Ham (2017), Dežulović je (2017b) trebao samo bolje guglati. Zaključci su sljedeći: – tekst objavljen u Branislavu najstariji je sačuvani tiskani oblik govora 2. V. 1843; – rukopisa zasad nemamo, ne možemo znati u kojoj ga je mjeri Vj. Babukić mijenjao u svojemu prijepisu (Babukić 1843c), a B. Šulek ili koji drugi redaktor preinačivao pri objavi; – kad priređivači Kukuljevićeva govora spominju »izvornik«, zapravo misle na tekst iz Branislava, »transkript« saborske sjednice iz 1843. nemamo; – možemo pretpostaviti da je u usmenom izlaganju Kukuljević kako-tako slijedio proklamiranu normu, odnosno stilizaciju književnoga jezika kako ju je dao Vj. Babukić, dakle da je slijedio onaj jezik za koji se u govorima zalagao; – u Mirkovića je, odnosno Deželića (1861) tekst već preinačen, ne znamo je li to bilo uz Kukuljevićevo dopuštenje; – pojedina kasnija izdanja govora znatno su svjesno ili iz neznanja preinačivana grafijski, pa je u nekima rogato e ostalo bez kvačice, što neupućene navodi na pomisao o Kukuljevićevoj savršenoj ekavštini; – jednako tako, dodajmo odmah i istaknimo, dosljedno pisano rogato e u latiničnim tiskanim izdanjima i neupućene i upućene varavo navodi na pomisao o Kukuljevićevoj savršenoj jekavštini.
Radi filološke nadgradnje dopunit ćemo nešto faktografije koju Ham (2011; 2013) donosi o Branislavu i njegovu uredniku, o čemu su historiografi dosta pisali, ali jezikoslovni filolozi nisu pozorno pratili, jer od rada J. Šidaka iz 1961. koji Ham citira spoznaje su se ipak znatno dopunile. Ponajprije mislimo na monografiju Durković-Jakšić (1968), koja za jezikoslovnu kroatistiku kao da ne postoji,33 i polemiku koja se uz nju razvila (usp. Agičić 1990).34
Branislav je ilegalno tiskan u Beogradu nekako od listopada 1844. do negdje veljače 1845. te se švercao parobrodom »Sloga« do Siska. Više je bio list ili letak negoli pravi časopis jer zaglavlje s naslovom bez oznake mjesta, godine i broja ima samo prvi broj, ostali se nastavljaju bez zaglavlja, a broj je zabilježen brojčicom na dnu prve stranice svakoga nastavka. Svaki broj osim zadnjeg ima četiri stranice, zadnji ima tri. Objavljeno je 14 brojeva, ukupno 55 stranica, ne »13 brojeva i na 52 stranice« (Ham 2011: 161; 2013: 67). Podatak o 13 brojeva uvriježen je i najčešći je komplet na koji nailazimo.35 Da je »usve izišlo 14 brojeva«, pisao je već Ravlić (1965, I: 55), koji je konzultirao dotad objavljene radove Durković-Jakšićeve i Šidakove (usp. Ravlić 1965, II: 184). Kukuljevićev govor od 2. V. 1843. doista je u naslovu pogrešno datiran (stoji doslovno »Govor […] od. 12. Svibnja. 1843.«, s datumom 12. i točkama uz od i Svibnja), ali nije objavljen u »1. broju, odmah poslije žestokoga Šulekova protumađarskoga Uvoda« (Ham 2011: 161; 2013: 67), nego u 5. broju, kako se vidi na dnu 17. stranice, koju i Ham donosi u faksimilu. Ponajviše iz Šulekovih »Plodova moga pera« iz 1874. znamo da je Šulek bio glavni suradnik, pisao najveći dio članaka, Branislav smatrao svojim čedom, ali ne znamo točno koje članke jer oni u Branislavu nisu potpisani.36 Ako je Šulek i bio urednik (Maixner 1952: 13; Pranjković 1999: 158; Ham 2011: 161),37 ono što bismo zvali izvršnim urednikom, operativcem na terenu, onim koji ne samo da »u Beogradu nadgleda tisak« (Ham 2011: 164) nego brine o nabavljanju tekstova, štampi, financijama, transportu – bio je ilirac Pavao Čavlović (1821, Volavje kod Jastrebarskog – 1877, Zagreb), a suradnjom su se isticali još Matija Ban i Janko Šafařík, inače nećak Pavela Jozefa Šafaříka (kojemu ćemo se još vratiti, v. dalje § III.7), pa i zemunski kapelan Stjepan Marjanović, koji bijaše veza preko koje su članci pristizali u Beograd. Mnogošta o tome znamo iz sačuvane korespondencije koja se među akterima vodila (v. Durković-Jakšić 1968), pa ćemo ju kratko komentirati, odnosno istaknuti što nam se čini važnim.
Prvo, sačuvana su dva Čavlovićeva pisma Skenderu Zablatskom (tj. Dragutinu Kušlanu) u Karlovcu. Pisma su potpisana s »Branko Branislavić« i »Branko«, ali prema rukopisu i ćiriličnomu pečatu П. Ч. jasno je tko je adresant (isti je pečat na Čavlovićevoj prisezi iz 1847. pri dobivanju srpskoga državljanstva). U pismu od 5. I. 1845. Čavlović obećava 500 primjeraka Branislava, traži novac za tisak i transport i – najvažnije – traži članke, priloge za Branislav. Članke za Branislav između ostaloga traži i u drugome pismu, od 15. II. 1845. (datirano je »3/15. Veljače 845«, što će biti razlika u julijanskom i gregorijanskom kalendaru). Osim što su zanimljiva kulturološki (»vazduhoplovi su još kod nas riedki, a vietrovi glasni, i putovi daleki«) pisma su zanimljiva jezično. Pisana su latinicom, hrvatskim jezikom i pravopisom 1840-ih, sa svim dvojbama koje u privatnoj komunikaciji onoga doba nahodimo. Kad smo kod jata, »Branko« piše riedki, vietrovi, (naznačenoj) cěni, zaměnu (poslati), (pozdrav i topli) cělov, (za novce) razuměsmo, (da ga što) prie.
Drugo, Durković-Jakšić (1968) uzgred daje pregled prepiske između Ivana Kukuljevića Sakcinskoga i Špire Dimitrovića od 1840. do 1846. Dimitrović je Srbin iz Benkovca, »rodoljub«, poput Kukuljevića vojnik u sjevernoj Italiji. U pismu od 26. VII. 1840. Dimitrović prenosi svoje veselje što čita Gundulića, a u onome od 21. X. 1843. javlja da je Nikola Tommaseo, s kojim se je Dimitrović također dopisivao, »dobio Kukuljevićev govor u skupštini« (Durković-Jakšić 1968: 158). Ne znamo o kojem je govoru riječ, Kukuljević je od travnja do rujna 1843. održao nekoliko govora u skupštini Zagrebačke županije (gradomeđe) i jedan saborski, ali pismo je važno svjedočanstvo o kolanju Kukuljevićevih govora u ovom ili onom obliku. Spominjemo to kao poticajnu dopunu Novakovoj (2012: 374) dvojbi o »neposrednu učinku«, javnom odjeku Kukuljevićeva saborskoga govora iz 1843, koji primjerice u svojim dnevničkim zapisima Dragojla Jarnević (1833–1874 [2000]) ne spominje, točnije prema popratnomu imenskom kazalu ne spominje ni samoga Kukuljevića. Zašto bi uostalom Vj. Babukić imao prijepise Kukuljevićevih četiriju govora iz 1843. (Babukić 1843a–d), možda ih je pripremao za objavu, ali zbog cenzure nije mogao, objavljeni su u Srbiji, zašto bi prijepis govora od 10. VII. 1843. imao Fr. Kulmer (Mirković 1861: 13)?
Treće, Kukuljevićeve veze s Branislavom očito su bile intenzivne. Primjerice Durković-Jakšić (1968: 171, bilj. 91a) uočava moguće poveznice Kukuljevićeva koncepta rukopisa o obrani ilirskog imena, o školama, jeziku itd. (ostavština I. Kukuljevića u Arhivu HAZU, XV-23 / B-1) s tekstom u Branislavu br. 3, str. 10–11. Nadalje izvanredno je zanimljivo »Očitovanje« u Branislavu br. 10, str. 37, u kojemu između ostaloga potpisani Branislav polemizira s I. K. S., »obljubljenim rodoljubom«, koji da se navodno uvrijedio i rasrdio što mu je Branislav »njegove govore bez njegova dozvolenja světu« priopćio. Pa Branislav kaže:
[…] Branislav nalazi shodno, javiti G. I. K. S. da ima već više od pŏ godine dana, kako je on dobio rečene govore od jednog svoga priatelja s tom naměrom, da se světu svojem putem javno priobće, kao što ih je i G. I. K. S. javno svojim zemljakom govorio. G. I. K. S. dakle neima pravo na Branislava sàrditi se, i dàrzovitom bezobraznostju ga nazivati. Mi govorah njegovih od njega primili nismo, niti bi ih světu priobćili, da nam niesu baš kod ruke bili i na svomu městu se činili za onaj par, kad smo ih pročitali. U ostalom, G. I. K. S. zna, da mi šnjime nestoimo u nikakvom odnošenju, dakle ga ni za dozvolenje moliti nismo mogli, zato nas neka on ostavi na miru.
Kako se međutim čini, bila je to zapravo pila naopako ne bi li se s Kukuljevića skinula odgovornost i ne bi li se on zaštitio od austrijske istrage i cenzora J. Mátsika, kao što je pod istragom zbog raspačavanja Branislava bio primjerice D. Kušlan (Durković-Jakšić 1968: 190). Da je tomu moglo biti tako, govore nam dva pisma. Prvo je ono J. Šafaříka I. Kukuljeviću od 16. VIII. 1845. Šafařík Kukuljeviću vraća rukopis »Slavjanke« i sa žaljenjem javlja da se u Beogradu štampati ne može, premda ga je već bio prepisao ćirilicom, a da Branislav može izlaziti samo ako ilirci pomognu novcem i člancima (Durković-Jakšić 1968: 184–185, 190; pismo iz Kukuljevićeve ostavštine u Arhivu grada Varaždina, br. 1122). Slavjanke će biti objavljene u Zagrebu 1848. (naš Kukuljević Sakcinski 1848f). Drugo je nedatirano Kukuljevićevo pismo već spomenutom N. Tommaseu, u kojemu Kukuljević pokazuje da stoji iza Branislava, da ga Narodna stranka zbog cenzure objavljuje u tuđini, da šalje Tommaseu najnoviji broj zabranjenoga časopisa i da mu je spreman poslati i kasnije brojeve (usp. Šidak 1972: 54; pismo je nedatirano, ali vjerojatno je riječ o 1844/1845).
III.7 Kako je Kukuljević govorio i pisao privatno i što o tome znamo? – Koliko znamo, toliko i ne znamo, odnosno iskustvo susreta s različitim prijepisima uči da pri svakome sudu treba velika opreza. Ako internetske stranice Hrvatskoga sabora donose Kukuljevićev govor u krivotvorenoj inačici, što očekivati od starih prijepisa primjerice Kukuljevićevih pisama? Ili novijih. A vidjesmo već da tu jedna obična nadslovna kvačica može činiti ključnu razliku. Primjer za to jest rad Pederin (2007), gdje su dani prijepisi petnaestak Kukuljevićevih pisama čuvenomu slavistu Pavelu Jozefu Šafaříku iz 1850-ih. Kao prilog radu donesen je faksimil samo jednoga pisma, onoga od 18. IV. 1857. Usporedba faksimila autografa (v. Pederin 2007: 259–260) i transkripta (v. idem: 252) odaje razlike koje transkriptu umanjuju vjerodostojnost. S golemim poštovanjem prema trudu uloženu u prijepis (tko nije probao, ne zna kakav je to pothvat) te s mnogo opreza i suzdržanosti jer ipak je riječ o autografu koji čitamo iz PDF-a navest ćemo neke od razlika:
Autograf (I. Kukuljević Sakcinski) / Transkript (I. Pederin)
posliednje pismo / posljednje pismo
jer sam se stoprv kasnije / jer sam se … kasnije [trotočka umjesto stoprv ‘tek’]
tobožnom glagoljskom / tobožnjem glagoljskom
podpunoma / potpunoma
zaisto starijeg / zaista starijeg
samo misalah / smo misalah
tiskan u Mnetcih / tiskanu Mletcih
Breviar od g. 1688. / Breviar od 1688.
veoma nas je ovdie obradovalo / veoma nas je ovim obradovalo
Dubokim štovanjem ostaje Vaš / S dubokim štovanjem Vaš [ispušteno ostaje]
Također je u prijepisu vrlo nepouzdano preneseno Kukuljevićevo pisanje zareza. Treba sad imati hrabrosti pa se upuštati u tumačenje Kukuljevićeva privatnoga jezika i pravopisa. Upravo to čini Mlikota (2011) oslanjajući se na Pederinov (2007) prijepis, prema kojemu je Kukuljević u dotičnim pismima četiri puta upotrijebio slovo đ, u riječima također, međutim, začuđenje i među (usp. Mlikota 2011: 352). Na temelju usporedbe jednog autografa i transkripta moramo dvojiti u taj podatak. Ako je Kukuljević 1853. privatno pisao đ, tj. 25 godina prije Đure Daničića, to je senzacionalna spoznaja, samo ako je vjerodostojna, što treba akribičnije provjeriti u autografima (usp. također grafiju u Kukuljevićevu dnevniku 1838, v. § III.10). Mi smo za štih-probu pregledali dva Kukuljevićeva pisma Stanku Vrazu iz 1842. i 1846. (Kukuljević Sakcinski 1842c; 1846), sedam Kukuljevićevih pisama Ivanu Mažuraniću od 1861. do 1877. (Kukuljević Sakcinski 1861–1877), pet Kukuljevićevih pisama Vatroslavu Jagiću od 1868. do 1886. (Kukuljević Sakcinski 1868–1886) te Kukuljevićevo pismo Ambrozu Vranyczányu od 13. I. 1870. (Kukuljević Sakcinski 1870a), koja su sva digitalizirana dostupna na internetskim stranicama NSK.38 U tih petnaest pisama ne nahodimo đ, nego – u pismima Stanku Vrazu (usp. prijepise u Prilozima 1 i 4):
sladjimi, medju, rodjenu, Magjariu, utverdjava, žudjeni, angjeli, izmedju, rodjenom
– u pismima Ivanu Mažuraniću (usp. prijepis u Prilogu 6):
dosadjivati, neuvidjava, Madjarah, medju, Madjaroni, kolovodje, Medjumurje [sic!], dodješ, nadje, usudjujem, mladji, dodje, takodjer, nepovriedjen, izradjenje
– u pismima Vatroslavu Jagiću:
izmedju, gospodji, tudjega, gospodje, Madjari, Madjare
– u pismu Ambrozu Vranyczányu (usp. prijepis u Prilogu 7):
poslovodje, Madjarom, medjusobno, poslovodjima
To, dakako, ne govori ništa o grafiji pisama iz 1850-ih, ali budi sumnju – odakle Kukuljeviću đ u 1850-ima ako ga nema u 1840-ima, 1860-ima i 1870-ima, ako đ nismo pronašli ni u jednom Kukuljevićevu autografu koji smo pregledali (v. Literaturu)? Stoga sad slijedi mali izlet u đ. Kao svojevrsnu najavu donosimo ono što, između ostaloga, Kukuljević 30. VIII. 1868. piše Jagiću o dojmovima Đure Daničića, tada već akademika i tajnika JAZU, po povratku iz Dubrovnika (Kukuljević Sakcinski 1868–1886, 30. VIII. 1868):
Daničić se vratio, ali govori hladno o Dubrovniku, kao da je došo iz kakova tudjega miesta, vidi se da Srbljin neće nikada znati cieniti onu našu staru slobodu i Atenu slovinsku, kako mi Hrvati.
III.8 Nekroatistu će naša skepsa oko Kukuljevićeva đ biti pretjerana, kroatist međutim zna da »tema ђ« Đuru Daničića zanima od njegovih prvih dana u JAZU, da je o njoj govorio 10. VII. 1867. i članak objavio u prvome broju Rada JAZU (Daničić 1867), da je Daničić prvi urednik Rječnika JAZU (ARj) te da je u »Ogledu« ARj-a zapisao ovako (1878 [1976: 8]):
U sadašnjem našem pisanju latinskim slovima ima nedostataka, […] Toga radi upotrijebljena su u ovom ogledu i predlažu se četiri slova koja bi mogla učiniti kraj sadašnjoj nevolji, i to đ (mjesto dj za jedan glas, kao ćir. ђ), ļ (mjesto lj za jedan glas, kao ćir. љ), ń (mjesto nj za jedan glas, kao ćir. њ), ǵ (mjesto dž za jedan glas, kao ćir. џ). Ni jednijem od ovijeh slova ne uvodi se ništa novo u latinski alfabet, medju njima nema ni jednoga koje se ne bi već upotrebljavalo u Evropi, ako i ne baš svako za isti glas za koji nama treba: đ imaju njeki njemački sjeverni jezici; […]
Odjeci su bili različiti, primjerice istaknuti predstavnik zagrebačke filološke škole akademik A. Veber (Tkalčević) već je 3. XI. 1878. Akademiji pisao ovako (1878: 164–165):
Niti pravopis, koji kani Daničić uvesti, nečini mi se shodan. U pravopis, koji ima već dosta označenih slovah, hoće da uvede znakove još na četiri slova: đ, ļ, ń, ǵ, […] ter sam osvjedočen, da ta promjena neće kod nas biti nikomu po volji, pak bi akademija mogla ostati osamljena… kano čudovište!
Dok je u nekrologu Daničiću akademik A. Pavić tvorcu to pripisao u zasluge (1885: 200):
Velika je još zasluga Daničićeva što je tu u rječniku upodpunio hrvatki [sic!] latinski alfabet, smislivši prema slovima č, ć, ž, š slova đ, ļ, ń, ǵ, kojima je postignuto, da kao što ćirilsko tako i latinsko hrvatsko pismo danas za svaki jedan glas ima i jedno slovo.
Iste 1885. godine P. Budmani, tada već urednik ARj-a, dakle nasljednik Daničićev (nakon kratke epizode M. Valjavca, 1882–1883, Budmani će ARj uređivati sljedećih 25 godina), također govori o Daničiću i njegovim slovima (v. Budmani 1885: 179–180):
[…] on se dakle povrati na prvu Gajevu ideu, ili (ako nije za ńu znao) sretne se s Gajem u upotrebļavańu osobitoga jednoga slova za svaki glas. Tako on uvede Gajevo ń, a s malom promjenom đ (ď) [sic!, treba (), upravo ()] i ļ (). […] Ako je vrijeme da i о tome rečem svoju, kazaću da ne treba tražiti manu kod ļ nego kod đ, koje u štampi ne da se svagda razlikovati od d; drugo je da ni đ ni ǵ ne odgovaraju ostaloj Gajevoj sistemi; prvo bi bilo na mjestu kad bi mješte ć bilo ť kao što ga je izprva htio uvesti Gaj, a ǵ kad bi mješte č bilo k s kakovijem znakom.
Bez obzira na dojmove suvremenikâ o Daničićevim novim slovima i probleme u tiskarama koji su trajali još dugo, pa se ponovili s pojavom prvih osobnih računala 1980-ih, I. Broz ubrzo je svojim Pravopisom slovo đ uveo u normiranu abecedu (1892: V–VI):
Znak Đ đ uzeo je prvi upotrebljavati Đ. Daničić (god. 1878.) u akademičkom rječniku jezika hrvatskoga, pa danas nije đ neobično slovo u naučnim radnjama iz područja književnosti i jezika hrvatskoga. Ne ću reći, da je slovo Đ đ, kakovo izlazi iz štampe, ne znam kako zgodno, ali je građeno prema naumu organizatora naše grafike g. 1836., koji su želeći da se jedan glas bilježi i jednim znakom smislili č, ć, š, ž, a lako će oni što režu slova, iznaći, kako bi se ona crta preko D d zgodnije udesila.
To je napisano u predgovoru od 18. X. 1892, u knjizi kojoj u podnaslovu stoji »Po određenju kr. zem. vlade, odjela za bogoštovlje i nastavu«, što bi se danas razgovorno reklo, ministarskom uredbom iliti dekretom. Dotična vladina naredba br. 13.836 s potpisom ministra I. Kršnjavoga datirana je 20. X. 1892.39 Već 8. III. 1893. u proširenomu predgovoru drugom izdanju dodao je Broz sljedeće (1893: XI):
A što se neki sumnjaju, da će đ prodrijeti u hrvatsku književnost, jer ljudi nova slova primaju tako nerado kao i nove poreze, to mislim da ne će biti sasvijem tako. Iskustvo uči nas Hrvate drukčije i pokazuje nam, da su naši stari nova slova č, ć, š, ž i rado i lako primili, jer su im bila od prijeke potrebe, a od takve je potrebe i slovo đ, koje je i u sadašnjem obliku svojem grafićki [sic!] jamačno toliko zgodno koliko i slova č, ć, š, ž.
Potom je poslije I. Broza T. Maretić u Gramatici još jednom potvrdio izvorišta Daničićeva odabira (1899: 15, bilj. 1):
[…] slovo đ uzeo je Daničić čak iz islandske i stare anglosaske azbuke (koje su obje složene od latinskijeh slova), u kojoj đ u ostalom znači glas posve različan od našega ђ, glas, koji odgovara engleskome th u riječi na pr. father […]; u tome istom značenju upotrebljavaju danas gramatici slovo đ u fiziologičkijem radnjama.
Doista, dan-danas je tako, simbolom se [ð] u fonetici i dalje bilježi zvučni interdentalni frikativ kao u engleskome the, mother, father, brother, a među Islanđanima i dalje postoje oni koji se zovu Björk Guðmundsdóttir ili Eiður Smári Guðjohnsen. Pa još Maretić u Crticama o ARj-u prisjećajući se Daničićevih novih slova kaže ovako (1916: 75):
[…] sva ih je kńiževna publika shvatila kao nova slova, pa ih poradi toga nije primila do danas, a jamačno ih i ne će nikad primiti. Malko boļe sreće od drugih Daničićevih slova samo je đ, koje se danas upotrebļava u školama i u školskim kńigama, ali samo zato, jer ga je školska oblast obligatno uvela u škole.
I tako se novo slovo đ udomaćivalo »u školama i u školskim knjigama« te ga mi i danas u abecedi imamo, premda na internetu, u nekim prezimenima i na đakovačkim registarskim tablicama pišemo dj (usp. Marković 2015). Slovo đ u svojim tekstovima piše i Dežulović (2017a; 2017b; usp. gore § II.2), sve ako i ne zna tko ga je i kad uveo, a nije to bilo tako davno niti je s udomaćivanjem toga slova išlo brzo. A kako je išlo? – Netko se tako svibnja mjeseca 1898. dosjetio bio da bi se načinio album zaslužnih Hrvata 19. stoljeća i posao povjerio novinaru i književniku Milanu Grloviću, poslije prvomu predsjedniku Hrvatskoga novinarskog društva (1910). Album 150 odličnika izlazio je u nastavcima s crtežima Stjepana Kovačevića, prema kojima i danas identificiramo primjerice Ivana Kukuljevića i Bogoslava Šuleka, nakraju uvezan u komplete. Grlović je potaknut svježim Brozovim (1892) pravopisnim intervencijama fonološkoga tipa u »Uvodu« datiranu 31. XII. 1900. osjetio potrebu kazati riječ-dvije o pravopisu i jeziku, pa čekajući Mesiju sam ispao prorok:
Imao bi još koju izjaviti i glede pravopisa. Ja sam se držao i držati ću se u buduće etimologije, makar i naš mladi naraštaj voli fonetici [sic!, dativ], jer sam uvjeren, da ni najnovija evolucija ne znači definitivnu pravopisnu formu. Mi smo u kratkom razdoblju od 50 godina već promienili više pravopisa i danas došli do podpuna kaosa, koji najviše škodi samoj hrvatskoj knjizi i njezinu jedinstvu i razvitku. Neka se nitko ne vara, u biranju pravopisnih oblika ne možemo nikada biti dosta konzervativni. I jezik i njegov pravopis moraju se polagano i postepeno razvijati i usavršivati, a za to treba generacija. Skokovi tu ne pomažu i ostati će samo skokovi. U tom nam mogu Englezi i Francezi služiti za najbolji primjer. Samo u Hrvatskoj se je dogodilo, da je jedna te ista generacija naprečac tri puta lahkovjerno promienila svoje pravopisne oblike, kao što se mienja odielo. To sigurno nije nikomu u prilog, a najmanje knjizi, – jer su svi ljudi rodjeni konzervativci, pa kad ih ponudiš nečim, čemu nisu vikli, oni odbijaju svaku takovu ponudu, pa i knjigu. Na to neka se više obaziru i naši pravopisni reformatori.
Izmedju pravopisnih nakaza »sàrdce« i »svjedodžba« ima sigurno još koji uhu i jeziku blaži oblik, koji će odkriti kakav novi budući Mesija. Dotle ćemo mi svi pisati svaki svojim krivopisom te jedan drugomu za ljubav i hrvatsku slogu spočitavati, da ne znamo svojim materinskim jezikom ni pisati ni govoriti.
O spočitavanju neznanja jezika i o subjektivnim sudovima tipa »nakaza« više u § IV, zasad samo primijetimo da osam godina od Brozova (1892) fonološkoga pravopisa i posvećenja slova đ »po određenju kr. zem. vlade« Grlović piše dj (usp. npr. rodjeni, izmedju, također ledja, izvadjati itd.), iznimno gj (prema staroj navadi u imenima poput Gjuro, Karagjorgjević, Magjari), da jat ne piše karadžićevsko-daničićevsko-brozovski, nego šulekovski (usp. npr. dugo promienili, mienja, odielo, ipak lahkovjerno, kratko primjer), da mu je svjedodžba »nakaza« (zbog dž, on bi napisao svjedočba, kao što piše uredničtvo), da mu je i sàrdce »nakaza« premda piše »etimološkim« pravopisom (usp. npr. podpuna, odkriti, također uredničtvo, obći, sbornik, podpis, predteča, otcu, težka, družtvo itd.).
I. Broz i M. Grlović bijahu vršnjaci, rođeni 1852. Broz je preminuo 1893. Međutim ostao je potpisan kao suautor rječnika Iveković-Brozova (1901). Prvopotpisani Franjo Iveković, inače ni manje ni više nego Brozov ujak, u »Predgovoru« je rječniku datiranu 30. VI. 1900. o »križem oblikovanom« slovu đ pisao ovako (Iveković – Broz 1901: V):
[…] Nasuprot toj sistemi griješi se u načinjenom slovu đ, jer se dira u samo Latinsko slovo d; ali je još gore što se za isti glas pored prostoga slova đ dopušta pače zapovijeda kod imena vlastitih još i složeno slovo gj, te treba pisati istu riječ kad znači mjesto (u Hrvatskoj): Gjurgjic, a kad znači cvijet: đurđic!
[…] To je prava nevolja i sramota u našem pravopisu, koja bi se mogla ukloniti, kad bi kr. zemaljska vlada u školama ukinula ono ni za kakve zasluge križem oblikovano đ; tȁ niko ga ne upotrebljava osim njekolicine akademika i školske djece, koja pak moraju da znaju i gj čitati i pisati.
Odreže tako Iveković i u Rječniku provede pisanje glasa [] dvoslovom gj, primjerice gjȃk, gjȁvao, gjúskati ‘raditi što sa svom snagom’, lȃgja, kȍlovogja (v. Iveković – Broz 1901: s. v.), kako je latinično pisano u Daničićevu radu o »ћ i ђ« (1867), zanemarivši kasniji prijedlog Daničićev (1878 [1976]) i grafiju pokojnoga nećaka Broza (1892). Dobro, Ivekoviću se Daničićevo đ ne sviđa, premda je o Daničiću inače govorio biranim riječima (usp. dalje § IV.4), i nitko ga zapravo ne rabi osim nekolicine akademika i školaraca, a Grlović je (1900) očito i deklarirano konzervativac, pa možemo razumjeti otpor prema novotarijama. No ciglih dvadeset (!) godina poslije Brozova Pravopisa (1892) – 28. II. 1912. – u Zagrebu počinje izlaziti moderan, atraktivan, za ono doba zacijelo senzacionalistički dnevnik Jutarnji list. Čovjek bi rekao, sve samo ne konzervativan. Međutim pravopisno – potpuno konzervativan, i to baš onako, grlovićevski. Za ilustraciju evo opširnijeg izvještaja o potonuću »Titanica« 15. IV. 1912, isticanja će biti naša (Jutarnji list, god. I, br. 42, 18. IV. 1912, str. 5):
O propasti najvećeg svjetskog parobroda »Titanic« javili smo vrlo obširno u jučerašnjim i prekjučerašnjim brzojavima. Ovdje donosimo neke zanimljive potankosti toga bajoslovnoga broda i popis unesrećenih naših zemljaka, koji su se na brodu nalazili u čas katastrofe.
Glavna i najveća krivnja propasti broda pripisuje se njegovom vlastniku družtvu White Star-Linie i kapetanu broda Smithu. […] bio je kapetan Smith pravodobno obaviešten, ali se nije ni najmanje obazirao na tu očitu opasnost. […]
Listovi u Newyorku, koji računaju medju prave ljude samo one smrtnike, koji broje u svom imetku milijune, navode kao putnike na propalom »Titanicu« ove: pukovnik Astor […]
Osiguravajuća družtva, koja će uslied ove nesreće takodjer osjetljivo stradati, podići će bezuvjetno osigurninu za parobrodske putnike. […]
Osim ove obćenite grozne nesreće imademo i mi na propalom brodu najveći interes, jer se na njemu vozilo u III. razredu i trideset i pet naših zemljaka koji su svi takodjer bezuvjetno poginuli. […]
Proći će dosta dana, dok se viesti, koje su još dosta uzrujane, umire i dok se uzmognu zabilježiti posve točni i nedvojbeni podatci.
Brozova se (1892) grafija i ortografija očito veoma sporo hvatala. Dva dana poslije opširnog izvještaja o »Titanicu« novine su donijele članak o »posve nevjerojatnu slučaju« u Londonu, iz kojeg izdvajamo i ističemo (Jutarnji list, god. I, br. 44, 20. IV. 1912, str. 5):
U Londonu se nedavno desio posve nevjerojatan slučaj. Već više godina živjele su dvije djevojke zajedno kao muž i žena, a nitko nije ništa opazio. […] Jedna od njih, gospodjica Dallamore ili bolje reći »gospodin« Dallamore, bila je mehaničar, a druga je kao prava žena vodila kućanstvo. […] Posredovalo je i redarstvo, koje je odkrilo suprugov pravi spol. Kako se djevojke zbilja strastveno ljube, ne će preostati drugo, nego da im se i nadalje dozvoli zajedno živiti – dakako ne kao muž i žena.
Pravi ljubitelj grafije i ortografije neće se dati smesti londonskom gej-scenom s početka 20. stoljeća, daleko će mu zanimljivije biti sljedeće – na istoj su stranici Jutarnjega lista toga dana (20. IV. 1912) preneseni napuci o pisanju dj i đ, isticanje je naše:
U izvrstno uredjivanoj Narodnoj Prosvjeti, mjesečniku za školstvo, prosvjetu i književnost, nalazimo ovaj zanimljivi članak, u kojem je na savršeno jednostavan način razjašnjeno, kad se – po novom pravopisu – ima pisati »dj«, a kad »đ«. Članak je od učitelja Rudolfa Saršona, te ga radi interesantnosti priobćujemo u cjelini.
Jutarnji dakle i Narodna prosvjeta 1912. pišu o »novome pravopisu« iz 1892. i poučavaju čitateljstvo »na savršeno jednostavan način« gdje se piše đ, a gdje dj, toliko jednostavan da Jutarnji i dalje piše uredjivanoj i gospodjica.40 I pisat će još godinama, primjerice ratne 1915. s naslovnicom »Beograd je pao« (Jutarnji list, god. IV, br. 1274, 10. X. 1915, str. 1), na kojoj ćemo opet istaknuti predbrozovska pravopisna rješenja – nebilježenje jednačenja po zvučnosti, bilježenje dugoga jata dvoslovom ie te glasa [] dvoslovom dj:
Po drugi put tečajem ovoga rata pala je srbska priestolnica pod vlast neprijatelja. Govorilo se sad ovo ili ono o stratežkoj važnosti ili nevažnosti ovoga dogodjaja, izticalo se koliko mu drago i to, da je Beograd prestao biti srbskom priestolnicom, […]
Potom primjerice knjižica Božidara Adžije Kapitalizam i socijalizam, tiskana 1920. u Dubrovniku. Piše Adžija o domovini »narodnih gulikoža, lihvara i švercera« (1920: 59; isticanje naše):
Uvidjajući ovo radni narod Jugoslavije, on se ne otudjuje od ove države, on ne postaje njoj neprijateljski, on ne će nju da uništi, jer zna da će ona jednoć ipak njegova biti. Nu on takodjer ne pada u letargiju i ne čeka, da mu njegovo socijalno i ekonomsko oslobodjenje iz neba padne, […]
Potom bogato ilustrirani zagrebački dvotjednik Dom i svijet (1888–1923), koji još 1921–1922. varira, sad dj) sad đ, pa u izvještaju s nogometne utakmice Švedska : Jugoslavija (1921) čitamo i ističemo (Dom i svijet, god. XXXIV, br. 8, 1. IV. 1921, str. 130):
Medjutim to nije išlo tako brzo, jer su obje momčadi isprva radile tako oprezno, pomno istražujući jedna drugu, da ispipaju slabe strane, odnosno, da saznadu, s koje strane je protivnik najopasniji.
Dok primjerice godinu dana poslije (1922) imaju ovakve potpise fotografija, opet s našim isticanjem (Dom i svijet, god. XXXV, br. 9, 1. V. 1922, str. 175):
Nogometna utakmica između »Slavije« i »Konkordije«
No nije tu priči kraj jer 7. XI. 1926. u zagrebačkim Novostima, dnevniku koji izlazi od 1907. i s Jutarnjim listom obilježava zagrebačku prvu polovicu 20. stoljeća, Tomo Maretić – isti onaj koji nam je potvrdio odakle Daničiću slovo đ – objavljuje velik članak o J. J. Strossmayeru i jugoslavenskoj ideji, a taj tekst počinje ovako (Maretić 1926: 3; isticanje naše):
Velike idee radjaju se u umovima velikih ljudi, i veliki ljudi nastoje ih u život privesti, koliko im njihove sile i spoljašnje okolnosti dopuštaju. […] Da se to nije dogodilo, tome su uzrok različne smetnje i teškoće, kojih veliki biskup, a ni njegovi pristaše i prijatelji u 60-im godinama XIX. vijeka nijesu mogli predvidjati, a ako su ih predvidjali, oni su ih držali za mnogo lakše, nego su doista.
Najzad pravopisci iz 1942. i 1944. Adolf Bratoljub Klaić i Franjo Cipra – za koje se doista ne može reći da su štovatelji karadžićevsko-daničićevske grafijske tradicije – ostavljaju slovo đ u abecedi, ali ipak imaju potrebu osvrnuti se na tiskarske okolnosti (1944: 5, 30):
§ 3 […] Ako u tiskari ili na pisaćem stroju nema znaka đ, zamjenjuje se skupinom dj.
§ 128 Neke tiskare i neki pisaći strojevi nemaju posebnog slova đ. U tom slučaju mjesto đ stavljaju dj. Ali to smeta pravilnom čitanju, jer se u pojedinom slučaju ne zna, treba li čitati dj ili đ.
Ne treba pisati gj mjesto đ: ne Gjuro, nego Đuro i sl.
Stoga kažemo, ako je Kukuljević 1853. ili čak još 1838. pisao slovo đ, ako ga je u pismima 1842. pisao Demeter (v. dalje § III.10), to je prvorazredna senzacija i nejasno je zašto se oko tog slova nakon 1878. digla takva halabuka, zašto su tiražne zagrebačke novine još 1926. umjesto đ pisale dj i zašto dan-danas nismo u stanju na đakovačke tablice naštancati Đ.
III.9 Vratimo se jatu i oprezu s kojim prilazimo postojećim prijepisima. Tako s oprezom uzimamo podatke koje Mlikota (2011: 366) daje o Kukuljevićevoj uporabi ekavizama – jesu li dobro transkribirani iz autografa? Ako jesu, Kukuljević je 1850-ih u pismima rabio i mnenje i mnijenje, i sečnja i sěčnja, i dve i dvie, i osvedočio i osviedočili. Prihvaćamo da je tako, pokazat ćemo da je slično u autografima iz 1840-ih (v. § III.11). Petnaestak ekavskih oblika Mlikota (2011: 367) pronalazi i u uknjiženome Putovanju po Bosni iz 1858. I to nam se čini sasvim prihvatljivim. Međutim čovjek se – općenito, čak i izvan konkretne analize Kukuljevićeve grafije – nužno mora upitati što znači petnaestak ekavskih oblika na stotinjak stranica knjige. A mora se upitati i o vjerodostojnosti izdanja iz 1858. Pa onda čovjek otvori Carsko-kr. službene narodne novine, koje se sad tako zovu, gdje su Kukuljevićeve »Uspomene [sic!, ne uzpomene] na putovanje po Bosni« (Kukuljević Sakcinski 1858) isprva bile objavljivane na naslovnici dvadesetak brojeva (god. XXIV, br. 60–81, 15. III. 1858–10. IV. 1858),41 pa u br. 61 (16. III. 1858, str. 1) čovjek čita i podebljava što mu je važno:
Za jedan sát vožnje dodjosmo do sela Rovine, koje se na daleko pruža, jer su kuće kadikad po četvèrt sata udaljene jedna od druge. Za Rovinama stoje na lievo od druma Zaimbegovi dvori, to jest dèrvena poveća kuća sa još niekoliko zgradah. Mi sretosmo jednoga priprosto odevenoga turčina što še je na drumu ne daleko od tih dvorovah šetao. On nas ni nepogleda, već prodje u zemlju gledeći kraj nas. Biaše čoviek tankoga i povisokoga stasa, i ozbiljnoga lica.
Rekosmo, podebljali smo važno. Što tu dakle imamo. – Imamo u pet rečenica četiri jata, tri jekavska (lievo, niekoliko, čoviek) i jedan ekavski (odevenoga). No imamo i jedan pouzdan slagarski feler (še umjesto se) te dva moguća (sát umjesto sat, zgradah umjesto sgradah). Nismo zalud već upozoravali na tipfelere (usp. gore § III.2). Nazovimo ovo oprezom, skepsom, pedanterijom, spekulacijom, bujnom maštom, nazovimo kako želimo, ali – možemo li mi sad na temelju novina iz 1858. uvjereno govoriti o Kukuljevićevoj ekavštini u odevenoga ili je na djelu tek prilog povijesti slagarstva u Hrvatâ? Evo još jedan odlomak (Kukuljević Sakcinski 1858, 17. III. 1858, br. 62, str. 1):
[…] kad unidjoh, nadjoh unutra čorava mehandžiju Šožu, sa svojim sinom ili unukom? siedeća kraj vatre, a malo podalje dva niema i gluha kmeta. […] uzme mali nizki stolčić i poda mi ga da sednem. […] Siednuvši na podanu mi stolicu razgledao sam se malko po hanu. Predamnom gorela je na nizkom ognjištu vatra, kod koje se je pekla kava. Po podu biahu razprostèrte rogoznice, miesto sagovah.
Ponovo smo podebljali što nam je važno. – Unutar pet centimetara novinskoga stupca imamo siedeća, siednuvši i sednem (dakle tri oblika istoga glagola, točnije korijena, samo jedan ekavski), k tomu niema, miesto i gorela (dva jekavska, jedan ekavski jat). Imamo vjerojatan feler (čorava umjesto ćorava), imamo upitnik koji je možda hotimičan (unukom?), a možda je trebao biti zarez. Imamo i lijepu potvrdu za dvoslov dž u mehandžija (tako kroz putopis i riječi Hadži-beg, Hadži Mehmed, džamija, kiridžija, medžlis, komordžija, ali hodja te djaur i Gjurgjevo, Gjulbašča, usp. gore § III.5). Konačno u tom istom nastavku putopisa imamo priatelji i prijatelji, s intervokalnim j i bez njega.
Evo najzad još jedan odlomak, u kojemu se dade naslutiti i neizravni upravni govor, dijete odjednom postaje dete (Kukuljević Sakcinski 1858, 22. III. 1858, br. 66, str. 1):
[…] poteče naš kalauz Josip prema jednom ciganinu, što se bieše iza gèrma pokazao i poče ga tierati i ljuto psovati. […] Mi sad potierasmo k njima bliže i razumismo, da Josip psuje cigane, što su malko prije, dok mi na polju ležasmo, jednomu detetu na sílu skinuli košulju s tiela i golo potierali kući. To je Josip od zdola gledao, nekazujući nikomu ništa, pa je htieo sada da diete osveti. […] Cigani su tvèrdili po svome običaju, da su košulju od deteta kupili, da su oni pošteni ljudi […] Mi ih ostavismo napokon u strahu, nu neznam kako bi ovuda prošao neoružan putnik, jer ih biaše do 40 po bèrdu i šumi sa ženama i dietcom.
Što iz očišta današnjega standarda tu imamo? – Imamo razumismo umjesto razumjesmo, ali htjeo umjesto htio, imamo tijelo i tjerati, imamo prije, kad su aktanti Cigani, onda je dete, kad su aktanti ili svjedoci pripovjedač i njegova družina, onda je dijete, onda su djeca.
Sve u svemu, u donošenju kakvih god zaključaka o fonologiji, morfologiji, sintaksi, grafiji i ortografiji objavljenih Kukuljevićevih tekstova treba biti jako oprezan, pažljiv prema podatku, skrupulozan u prijepisu. Jednako je s rukopisima koji su prošli transkriptorove ruke.
III.10 Poslije Mirkovićeve, tj. Deželićeve hagiografije (1861), napisane kad je živu i zdravu Kukuljeviću (1816–1889) tek 45 godina, osnovno je vrelo za Kukuljevićevu jezičnu biografiju Smičiklasova studija (1892) o nedavno preminulomu kolegi historiografu i prethodniku na čelu Matice hrvatske (Kukuljević 1874–1889, Smičiklas 1889–1901), nastala između ostaloga na temelju rukopisne ostavštine koju je Smičiklasu bio ustupio Kukuljevićev sin Božidar. Iz nje su crpli suvremeni istraživači, primjerice Batušić (1997) te Novak (2012), koji je ispreplićući veliku i malu povijest dao najcjelovitiji i najmoderniji uvid u sociolingvističko stanje onodobne kajkavske Hrvatske.
Kukuljević je 1816. rođen u Varaždinu, odrasta i školu pohađa na očinskome dobru Jurketincu kraj Varaždina, u Zajezdi, Varaždinskim Toplicama, Varaždinu, 1825. primljen je u zagrebački konvikt, 1830. susreće Tomu Mikloušića, prema čijemu nagovoru počinje čitati hrvatske knjige i pisati hrvatski »premda ga u školi o tom nitko poučavao nije« (Smičiklas 1892: 112). Jezik mu je, jasno, kajkavski. Unovačiti se dao 1833, časnik postade 1836, još kao kadet 1834. piše prvu pjesmu na njemačkome. Jezik u vojsci je njemački. Časnik je u Beču, obilazi oca koji je poslanik u Požunu, inače i ravnatelj svih škola u Hrvatskoj i Slavoniji, upoznaje J. Draškovića, J. Kopitara, V. St. Karadžića, Lj. Gaja. Nakon premještaja u gardu »čita, pored njemačke literature, sve što mu dolazi pod ruku od tadašnjih srpskih, hrvatskih ili općenito slavenskih pisaca« (Šaban 1982: 197). U Milano je premješten 1840, gdje u regimenti susreće P. Preradovića i nagovara ga da piše na hrvatskome. Poslije će pismom 12. X. 1846. Stanka Vraza moliti da mu pošalje Preradovićeve Prvence, za koje je čuo da su objavljeni (v. Kukuljević Sakcinski 1846; usp. Prilog 4).
Odluči 1841. napustiti vojsku i o tome pismom obavještava oca. Ta životno prekretnička korespondencija s ocem odvija se 1841. na njemačkome, s ocem je na vi (usp. Smičiklas 1892: 123–126), sestra mu pak 1836. piše na kajkavskome i obraća mu se sa ti (usp. idem: 115). Kajkavsko je i pismo Gaju iz 1836. (Novak 2012: 383). Sve to vrijeme, sve do 1842, kad je otpušten iz vojske, manja ili veća književna djela piše prvo na njemačkome pa prevodi na hrvatski, zadnje tako nastalo jest »Put u Primorje«, objavljeno u Danici 1842.
Ako je vjerovati Smičiklasovim transkriptima (1892: 143, 145), supruzi 1848. pisma piše jekavštinom, koliko se iz nekoliko rečenica može zaključiti – ondašnjim književnim jezikom. Tako je pisao i privatno pismo banu J. Jelačiću 1849. (v. transkript u Mirković 1861: 51–53). D. Demeter Kukuljeviću 1840, 1842. i 1849. piše jekavskom štokavštinom s rogatim e-ovima (v. transkripte u Maixner 1950).42 Međuzaključak bi bio: u drugoj polovici 1840-ih Kukuljević se privatno dopisuje jekavštinom (usp. također Novak 2012: 383). Taj ćemo međuzaključak domalo revidirati (v. dalje § III.11). Za popunjavanje mozaika treba još proučavanja autografa, onih u Arhivu HAZU (Kukuljevićeva ostavština pod signaturom XV-23), onih u zbirci NSK (usp. Kosić 2011), koji su digitalizirani i dostupni na internetu, te osobito onih u Muzeju grada Varaždina (usp. Batušić 1997; Peričić 1998).
Kukuljevićevi dnevnički zapisi vođeni od 17. IV. 1834. do 13. I. 1840. dodatno osvjetljavaju njegov privatni jezik. Počeo ih je pisati još kao kadet u Kremsu, piše ih kao časnik ugarske garde u Beču. Prema podacima Šabanovim (1982) i Novakovim (2012: 377–378) dnevnik je 17. IV. 1834–1. VI. 1834. pisan kajkavski i starom kajkavskom grafijom, 1. VI. 1834–12. V. 1836. njemački, najzad 12. V. 1836–13. I. 1840. štokavski i novom grafijom, barem u pokušaju, a i starije je dijelove dnevnika Kukuljević počeo prevoditi na štokavski.43 Evo kako je izgledao taj kajkavski u I. svesku dnevnika (1834), kako transkribira Despot (1960: 46):44
Varasdin […] je narodno meszto moje vu kojem ja Meszecza 29 toga Majusha Leto 1816 rodyen jeszem.
a kako je ta ista obavijest »prevedena« na štokavski (1837–1838) u V. svesku dnevnika (usp. Šaban 1982: 195, bilj. 5):
U Selu Jurketinec […] u ondašnjem dvoru otca moga rodil se jesam dana 29ga svibnja (Majusa) godine 1816.
Particip rodil i dalje ima l, što uostalom ima i Babukić (1836), ali jesem postaje jesam (»nepostojano a«), a leto postaje godina. Vjerujemo li Šabanovim (1982: 193, 199–202, 205) prijepisima, jezične odlike u »štokavskome« razdoblju variraju. Istaknut ćemo ponešto:
[…] saderžava najviše poučavanja za mog Otca, kako on knjižestvo podići bi mogo [1. VII. 1837]
Ja pročetam ovo i nađem da je jako malo popravio. [12. II. 1838]
Popoldne čitah medju drugim stvarma u »Sveopčoj novini« sliedeće […] [6. I. 1839]
[…] Slavjansko družtvo sastoječe od višebrojnih pajdašah sastavio, koje sada pod imenom nemačko-Slavjansko družtvo oko 30 pajdašah sadržava. Od ovih mora svaki na mesec najmanje 20 xr [sic!] doprinesti od kojih novacah se najnovije knjige slavjanske i nemačke kupuju. [30. VII. 1839]
Nu smotrih žalibože da radi imena još velika nesklada meu Horvatima vlada […] O kada ćeš ti mila boginjo Sloga sva sarca Ilirah tvojim vezom sjediniti. [30. VIII. 1839]
Pol godine prođe skorom da ja u dnevnik svoj niti rječi pisao nisam […] [VII. svezak, 1838–1840]
Imamo ekavštinu i jekavštinu (nemačko, mesec, nemačke, ali sliedeće, rječi), imamo »probleme sa č i ć« (sastoječe, sveopčoj, ali sliedeće, podići, ćeš), imamo uglavnom vokalizirano l (popoldne, ali popravio, sastavio, mogo), imamo Gpl. na -ah (pajdašah, novacah, Ilirah), imamo babukićevski i nebabukićevski Ipl. (stvarma, ali Horvatima, ne Horvati), imamo kajkavski Vsg. (mila boginjo Sloga), međutim štokavski futur I. sa htjeti (ćeš sjediniti) te superlativ s ije (najnovije). Grafija je ovako i onako – medju s dvoslovom dj, ali saderžava i sadržava s dvoslovom i jednoslovom za slogotvorno [r], sarca sa ar, otca sa tc, sarca bez d. Kao i prije (v. § III.7) iznenađuje nas đ u nađem i prođe, pogotovo ako se to dvoje sravni s oblicima medju stvarma i meu Horvatima. Tim više što Smičiklas (1892: 114, 115, 127) daje ovakve dnevničke unose iz 1837. i 1838. (isticanje naše):
Na poslednje pokažem mu ja nekoja djela od mene kano i pesme. [1837]
Kano kod svakog bala bil sam ja i kod ovog zaljubljen i to u spomenutu Kronbergericu – o mladost, mladost, kad ćeš ti pametnia postati. [17. II. 1838]
Ostaj s Bogom premila ljubna domovina ma! Tělo se oprašta s tobom, sàrce, duša ne; u tebi su sve slasti, veselja i ščastije me, u tebi sva milina i dražest života! O kakvo gorko, kakvo turobno čuvstvo osěćam u ovom hipu, kad se od tebe rastavljam. O kad će dojti ura kada danak, da se s tobom sojužim, u tvom naručaju sladne slasti pijem. [1838]
Jat pisan na sve načine (poslednje, djela, pesme, tělo, osěćam), čak s rogatim e, što u Šabanovim (1982) prijepisima ne nalazimo, dvoslov u sàrce, particip sa l (bil), ali futur sa htjeti (ćeš postati), kajkavski Vsg. (o mladost), komparativ pisan sa ia, ne ija (pametnia, gore je najnovije, nije naj novie), bez jotacije u dojti (gore je nađem, nije najdem).
Ono što od autografa dnevnika imamo pred sobom jesu ponajprije faksimili doneseni u Kukuljević Sakcinski (1997). Prvo je naslovnica IV. sveska dnevnika (1836–1837), gdje čitamo (Kukuljević Sakcinski 1997: 10):
Svakdašnji Dogodjai
Ivana Donata Kukuljevič
drugačie
Bassani[?] od Sacci
Ungerske kraljevske telešne Garde
Gard[?]i Podleutnanta
Čitamo dakle Dogodjai, sa dj, i Kukuljevič sa č. U kajkavskome I. svesku dnevnika (1834) naslovnica je bila napisana ovako, kajkavskom grafijom (v. faksimil u Despot 1960: 45): Vszakdashni Dogodyai iszpiszani po Ivanu Kukulyevich od Sacci Knyiga perva Vu Kremsu 1834. Despot (idem: 46) omaškom prepisuje iszpisani umj. iszpiszani i Knjiga umj. Knyiga.
Drugo je zapis od 1. III. 1837. iz istoga sveska dnevnika, u kojemu – čini nam se – donji redak počinje s takodjer, sa dj (v. Kukuljević Sakcinski 1997: 38). Koliko se prepoznaje, riječ je o galantnoj epizodi, u kojoj su pikanterije o jednoj hotnici pisane ćirilicom.45
Najzad autograf dnevnika od 12. VIII. 1838. do 13. I. 1840. dostupan je na internetu, ali teško čitak. Nećemo mu posvetiti prostor koji zaslužuje, navest ćemo samo oblike koji su nam važni. U unosu od 12. VIII. 1838. nalazimo ovo (Kukuljević Sakcinski 1838–1840):
poslednji, sedeti, gde, poslednje, lepog
otidem, otidemo, otide
dodje, nadjem
medjutim, takodje[?]
U unosu pak od 11. I. 1840. nalazimo ovo (Kukuljević Sakcinski 1838–1840):
sečanj, celi dan, posle podana, kratko vreme, potreba, upotrebih, gde, celo mi tjelo, posjetim, rječih
otidem, otidemo
dojde [sic!], dodje
Vidimo dakle na tom minijaturnu uzorku da 1840. imamo proboje jekavštine, i to pisane sa je, premda je to većinom ekavština, tj. slovo e. Vidimo da je prezent glagola otići redovito nejotiran, dok prezenti od doći i naći imaju jotaciju. Vidimo redovito dvoslov dj.
Novi međuzaključak bio bi ovaj: koliko god možemo slijepo vjerovati prijepisima istraživača, toliko nas još čeka rada na Kukuljevićevim rukopisima. Zaključivati bilo što iz druge ruke krivi je put. Možemo primjerice vjerovati da je Kukuljević rukom pisao đ, ali zasad u to sumnjamo. Možemo zaključivati o odnosu ekavštine i jekavštine, ali bez uvida u autografe sve je to naprečac i nevjerodostojno.
Ne slučajno spomenuli smo gore Vj. Babukića (1812–1875), prvoga ilirskoga gramatičara (1836), koji će u jakoj konkurenciji Antuna i Ivana Mažuranića, Stjepana Mlinarića, Mate Topalovića, Joze Španića i Stanka Vraza 16. VI. 1846. biti izabran i prvim profesorom na tek zasnovanoj Katedri za hrvatsko-slavonski jezik (1845) studija Filozofije na Zagrebačkoj akademiji (Smičiklas 1876: 44), gdje od 5. X. 1846. drži nastavu.46 Otpočetka je bio uključen u rad na Danici (1835) i Narodnim novinama kao – danas bismo rekli – jezični urednik ili redaktor. Smičiklas (1876: 23) piše da ilirci »prve i druge godine težkom mukom izreke slažu na jeziku hrvatskom. Treba mnogo brisati i izpravljati«. Kukuljević Babukiću 12. III. 1838. šalje Jurana i Sofiu te ga u pismu s povjerenjem moli da djelo – koje je, kako već rekosmo, prvo bio napisao na njemačkome pa preveo na »ilirski« – jezično uredi zbog »manjkanja vendar znanostjah slovnice ilirske«. Pismo je prema Smičiklasovoj transkripciji (1876: 20) pisano kajkavsko-ilirskom makaronštinom, pa su u njemu leksički kajkavizmi, imenica moč, glagol nači, glagol čeduse (tj. će se), ekavsko nemačkom, pogreške, ali piše najpervo, pogrešakah, ima štokavske Vsg. Gospodine, Domorodče. No čin je sam po sebi neposredno svjedočanstvo o čovjeku kajkavcu koji nastoji savladati književni jezik i s povjerenjem se obraća kolegi jezikoznancu. Takvo što Dežulović (2017a) s gnušanjem odbacuje, što je legitiman stav, no i okolnosti su drugačije jer Dežulović je u svojoj naobrazbi došao na gotovo (usp. gore § II.2), dvadesetogodišnjaci iz 1830-ih tek su krčili stazu, neki od njih tek su se 1830. susreli s hrvatskom knjigom jer ih »u školi o tom nitko poučavao nije«.
Kukuljević 11. IV. 1843. na skupštini Zagrebačke županije drži govor protiv cenzure, cenzora tuđinca i njegove formulacije Ad typum non admittitur, koji je govor dostupan u Babukićevu prijepisu (1843a); početni dio govora dao je Mirković (1861: 7–8), pa je govor tako okrnjen ušao u »Stoljeća hrvatske književnosti« (Kukuljević Sakcinski 1997: 617–618). Neposredan povod mogli su biti rukopisi koje je slao Lj. Gaju u Narodne novine, ali su odbijeni, nisu objavljeni. Dva takva dostupna su u Smičiklasovu prijepisu (1892: 127–128, 130–131). Prvi je od 20. III. 1842, dat ćemo samo uzorak prema Smičiklasu i istaknuti oblike s jatom:
Da ne čekamo kao mala dečica pomoći i podpore od drugih? Nikad prie nego onda, kad ćemo se svi u duhu sjediniti, kad ćemo u Horvatskoj Horvati biti s dušom i s tělom.
Drugi je negdje s početka 1843, cenzorov non admittitur datiran je 22. III. 1843, evo uzorka iz njega, također prema Smičiklasovu prijepisu s našim isticanjem:
Svi sjedinjenimi misli treba da se složimo da se podigne Savět u domovini našoj i naš materinski jezik uvedemo u javne poslove.
Prema istaknutim oblicima možemo zaključiti dvoje – ili Kukuljević u rukopisima 1842. i 1843. jako varira i fonetiku i ortografiju ili Smičiklasov (1892) prijepis nije posve vjerodostojan. Istina je – vjerojatno – da nije ili-ili, nego da je oboje točno.
III.11 Zbog svega dosad rečenoga postalo nam je bjelodano da se moramo vratiti Kukuljevićevim autografima. Ograničili smo se na njih pet iz 1840-ih. To su dva autografska pisma Stanku Vrazu, dva autografska govora i autografsko pismo Magistratu varaždinskomu. Razlog više za takav uzorak jest činjenica da je jedno pismo objavljeno u hrvatskim novinama, a jedan govor u srpskima (za jedan govor i dva pisma nismo utvrdili da su objavljeni), pa će se odmah moći vidjeti koliko su autografi pri objavi dorađeni. Nažalost najčuvenije saborske govore – onaj od 2. V. 1843. i onaj od 23. X. 1847. – zasad u autografima nemamo, nismo ih pronašli ili ih nismo svjesni. Pri usporedbi ćemo se uglavnom držati jata, tek usputno još ponekog obilježja. Početna pretpostavka uvelike će se potvrditi: Kukuljević je priučeni štokavac i premda je već relativno dobro ovladao novim »ilirskim« književnim jezikom, štokavštinom s njezinim padežnim sustavom, i dalje kao materinski kajkavac ima problema s jatom, i dalje ima problema sa č i ć. Sve to prolazit će 1870-ih i 1880-ih primjerice Ante Kovačić (v. Anić 1971), sve to dobro je poznato i današnjim materinskim kajkavcima. I ne samo kajkavcima: pa neće baš biti slučajno da su poglavlja o jatu, o č i ć te dž i đ dan-danas obavezan dio pravopisnih priručnika. Evo tih naših odabranih Kukuljevićevih autografa kronološki s uzorkom teksta:
(1) Pismo I. K. S. Stanku Vrazu iz Beča 22. VI. 1842, dostupno na mrežnoj digitalnoj zbirci NSK (Kukuljević Sakcinski 1842c; v. dalje Prilog 1):
Šest danah bavim se već u okružju veličanstvenih zidinah bečkih i još nisam toliko vremena steči mogao, da tebi polag obečanja mojega pišem […] ja živim ovde sretno, živim zadovoljno! […] Ti ćeš bez dvojmbe rado ćuti nešto i od putovanja mojega, s veseljem mogu ti javiti, da je život moj na putu ne manje ugodan bio, kao i ovdešni – Moji suputnici bili su sami izobraženi ljudi, to je već velika slast za izobraženje ljubećeg čoveka kad s izobraženimi ljudi občiti može, nu što mene još više zavnimaše, bili su medju putnici mojimi i dva Slaveni, jedan sveštenik rodom slovak, drugi jedan mladi tergovac rodom Ilir, […]
Skraćena i redigirana inačica objavljena je u Danici 2. VII. 1842. pod naslovom »Dopis iz Beča. (Iz pisma St. Vrazu.)« (Kukuljević Sakcinski 1842d):
Šest danah već bavim se srěd veličanstvenih zidinah bečkih, i još nisam toliko vrěmena steći mogao, da ti polag obećanja mojega pišem. Ja živim ovdě srětno, živim zadovoljno. Ti ćeš bez sumnje rado čuti něšto o mom putovanju. S veseljem mogu ti javiti, da nije manje ugodan bio moj život na putu, nego li ovdašnji. Moji suputnici bili su sami izobraženi ljudi, i to je već velika slast za izobraženje ljubećega čověka, kad s izobraženimi ljudi obćiti može; nu što me je još više zauzimalo, to je bilo, da su medju mojimi putnici i dva Slavena bila: jedan sveštenik, rodom Slovak, drugi mladi tàrgovac, rodom Ilir.
Jatovi su u objavljenoj inačici redom pisani sa ě, k tomu popravljeno i pisanje č i ć, Kukuljevićev glagol zavnimati postao je zauzimati i sl. Autograf je Kukuljević Sakcinski (1842c) štokavski, od nekih 60-ak jatova, odnosno onih mjesta na kojemu bi u redigiranoj inačici bilo slovo ě, Kukuljević ima nekih 40 slova e i 22 puta slovo ě. Dakle trećina je »jekavska«, premda taj podatak opet valja shvatiti uvjetno jer neke riječi dosljedno imaju e (npr. ovde, narečje, sretno, čovek), neke dosljedno ě (npr. dělo), mnoge imaju ovako i onako (npr. Němci i Nemci, svět i svet, věra i verovati, pripovědati i pripovedati). K tomu valja uzeti u obzir da je narječje u značenju ‘dijalekt’ u ono doba bila relativno nova riječ (usp. ARj: s. v.), po svemu sudeći uzeta prema ruskom uzoru, pa je grafijski odnos prema njoj – ovo je čista spekulacija – možda mogao biti drugačiji, kao što je danas prema npr. pizza ili emoji. Recimo usput da Jergović (2017) riječ narječje pripisuje Šuleku (v. dalje § IV), međutim narěčje ‘dialectus, Mundart’ ima već Sbirka (1835: s. v.), za koju Dukat (1937) sluti da joj je pisac Antun Mažuranić, odakle je kao narecsje s oznakom »Dan[ica]« ušlo u Richter – Ballmann – Fröhlich (1840: s. v. Dialect).
Sličnu objavnu sudbinu imao je autograf Kukuljević Sakcinski (1842a), napisan možda i 1841, s ovakvim početkom (pročistili smo u skladu s autografskim ispravcima):
Hajde samo na bale, hajd na tanac, u posjete, na zabave, u dučane, u zanatliah, hajde svuda sve na kupe. – praznite džepe, punite terbuh i gerla, rěsite se po najnovijoj parizkoj i bečkoj modi, samo za volju božju nepomislite da ste još horvati, potomci vaših predjih, junačkih, slavnih nu siromaških – Ali vi ste siromasi – nu rekoh, ne, ne, to ne može biti, gospoje i kčeri vaše nose najbogatie haljine po najnovijoj struki ustrojene, zlato, djerdan, biser melen veže snežna njih gerla i persa i njih [?] ruke, težke naušnice svete im se na ušiuh.
Prvi dio tog autografa objavljen je u Danici 12. II. 1842. pod naslovom »Jeka iz Zagreba« (Kukuljević Sakcinski 1842b):
Најdе, hajde na balove, na ples, u posěte, na zabave, u dućane, k zanatlijam, hajde svuda na kupe, praznite džepove, punite tèrbuh i gèrla, resite se po najnovijoj parizkoj i bečkoj modi: samo za volju božju nepomislite, da ste Horvati, potomci praotacah vaših, junačkih i slavnih, nu siromaških! – Ali i vi ste siromasi! – Nuto, šta rěkoh? Ne, ne! To nemože biti! Gospoje i kćeri vaše nose najbogatie oprave po najnovijoj struci ustrojene: zlato, djerdan, biser veže im nježna gèrla, sněžne pèrsi, i gladke ruke; težke naušnice (měndjuše) světle im se na ušiuh.
Nismo taj tekst pomno analizirali, ali već početak pokazuje promjene pri objavi. Leksički – tanac postaje ples, predji postaju prao(t)ci, haljine postaju oprave, naušnice u zagradi dobivaju objašnjenje turcizmom měndjuše. Morfološki – bali postaju balovi, džepi postaju džepovi, ali kupi ostaju kupi (tzv. kratka množina kajkavska je odlika). Fonološki i grafijski – dučani i kčeri postaju dućani i kćeri, struki se mijenja u struci (po štokavsku), a jat se sav redigira, pa imamo posjete → posěte, rěsite → resite, rekoh → rěkoh, snežne → sněžne, svete → světle. Najzad tu su potvrde za dvoslove dž u džep te dj u predji, djerdan.
(2) Govor I. K. S. u Zagrebačkoj županiji 23. IX. 1843, dostupan u Arhivu HAZU pod signaturom XV-23 / B-3 (Kukuljević Sakcinski 1843c; usp. Prilog 2):
Ne mogu [sic!, niječnica je tu iznimno odvojena od glagola] propustiti da ovde mimogred nepopitam, koji su ti čuvari od magjarske kervi? jedali njihovi mnogobrojni jurati koji po kavanah smotke /cigare/ puše, i magjarskom filozofiom, i magjarskom politikom Slavjane najbližje njihove susede, i najbolju negda bratju, pogerdjuju? – jedali njihovi nekoji saborski poklisari oni ilirojedci, koji bi da mogu žlicom juhe sve Ilire pojeli, i koji kao liromiši po tmini tumaraju i sad u pojedine osobe i poglavare našeg naroda, sad u naše poslanike, sad u ilirstvo sad u slavjanstvo, sad u věru, papu, svešteničtvo, i u iste svetce […] sad pako u vladu i ministerium se zabuše, i svako ujesti žele?
Govor je na ćirilici i jezično izmijenjen objavljen u Srbskim novinama 17, 20. i 24. XI. 1843. Zanimljivo je da u tiskanoj inačici nahodimo i jednu od dviju rubnih Kukuljevićevih bilježaka iz autografa, a u Babukićevu prijepisu (Babukić 1843d) obje! Odlomak smo odabrali manje zbog jata, više ne bismo li pokazali jezičnu razliku. Evo kako je taj dio teksta objavljen, dajemo ga transliterirano s ćirilice na latinicu (Kukuljević Sakcinski 1843d: 372):
Nemogu propustiti, da ovde mimogred’ nezapytam: koi su to čuvari od’ mađarske krvi? – jedali n’iovi nekoi saborski poslanici, oni Slavojedi, koji by, da mogu, sa kašikom’ čorbe sve Slavene pojeli, i koi kao slěpi miševi po mraku tumaraju, i sad’ u pojedine osobe i poglavare našeg naroda, sad’ u naše poslanike, sad’ u Ilirstvo, sad u Slavenstvo, i u iste svetce, sad’ pak’ u pravitelstvo u ministerium’ se zabuše i svako u jesti teže?
Dio s kavanskim politikanjem ispušten je, a zanimljiv nam je zbog smotke, koju je riječ u Ante Kovačića primjećivao i Anić (1971: 82), naime ARj ju ne bilježi. Nadalje Kukuljevićevi ilirojedci postadoše Slavojedi, žlica juhe postade kašika čorbe, a liromiši što tumaraju po tmini postadoše slěpi miševi što tumaraju po mraku. Iz današnje perspektive to su gotovo karikaturalne izmjene i brzopleti amateri lako će se za njih uhvatiti, kao što se danas hvataju za titlanje srpskih filmova na hrvatski, međutim činjenica ostaje da je netko u Beogradu 1843. te izmjene na hrvatskome tekstu učinio. Budi usput rečeno da P. Budmaniju u ARj-u (s. v. liromiš) nije jasno postanje onoga liro- u liromiš, a potvrde je našao samo u rječnicima J. Mikalje i J. Stullija te u jednoga bokeljskog pisca iz 18. stoljeća. Eto nam u Kukuljevića još jedne žive potvrde. Kukuljević u autografu piše dj, tako gradomedje, gradjanstvo, odtudji, tudjinskimi častnici, tudjimi elementi (ne tuđinskima častnicima i tuđim’ elementama kako je tiskano u ćiriličnom izdanju), gdje vidimo i stare padežne oblike (ne nove, kako je u tiskanom obliku), piše Gpl. zemljakah i Magjarah, sa gj i ahavačkim oblikom (u tiskanom obliku je zemljaka, Mađara). Autograf je Kukuljević Sakcinski (1843c) štokavski, od nekih 65 jatova, odnosno onih mjesta na kojemu bi u redigiranoj inačici bilo slovo ě, Kukuljević ima nekih 35 slova e, ima 30-ak puta slovo ě, točnije u zasljepljeno ima je, u prie ima ie, a ě je stavio i u savěz. Ekavski oblik pomalo preteže, ali prevelika dosljednost ne uočava se, pa u nekim oblicima imamo redovito e (npr. predlog, odceplenje, preprečiti, stoletje), u nekih redovito ě (npr. pěsnik, pěvati, pěvao), mnogi pak imaju ovako i onako (npr. vredan i vrědan, nesme i nesměmo, vremena i vrěmena, dvaput poverenje, ali věra, věrnost, nevěrne, najvěrniim, osam puta celi, ali jednom ipak cěli). Nedvojben zaključak izrazito je težak.
(3) Govor I. K. S. naslovljen »29 Juli 1845«, dostupan u Arhivu HAZU pod signaturom XV-23 / B-8 (Kukuljević Sakcinski 1845b; usp. Prilog 3):
Odkako sam se ja povratio u milu domovinu svoju čutio sam već mnogoputa gorku žalost u sebi kad sam vidio kolika zla narod moj terpi, kad sam gledao kako su se proganjali oni redki koji ostavši vjerni narodu i domu svomu danom i noćju trudili su se da podignu narod iz tmine kad sam slušao kako se u vlastitoj domovini Hervatu nedopuštja ni govoriti ni misliti hervatski, kako se slobodnoj dietci hervatskoj zabranjuje nošnja hervatska kako se poslanikom kraljevine hervatske za zlo derži što oni ćute hervatski, ali nikada nije od tuge tako uztreptilo serce u meni tako kao što sada kad opet na nesretni dan 29 Julia pomislim
Kako već rekosmo (v. § III.4), nismo uspjeli utvrditi je li govor ikad izgovoren ili tiskan. Autograf je teže čitak zbog sitnopisa i mnogih ispravaka, no samo na razini riječi, pa smo ovdje dali pročišćen odlomak, k tomu je više pisan natukničkim stilom negoli ostali koncepti govora. Autograf je Kukuljević Sakcinski (1845b) štokavski, od nekih 15-ak jatova, odnosno onih mjesta na kojemu bi u redigiranoj inačici bilo slovo ě, Kukuljević ima nekih 6 slova e (redki, svedočbah, menjaju, dvaput zahtevao, također uposred), 6 jekavskih izgovora sa slovima je, ie, ě (vjerni, dietci, věčnice, izpovjedeti, tjera, lěvo) te 3 ikavska (vidio, letio, uviditi). Nedvojbena zaključka o izgovornom odrazu jata nema.
(4) Pismo I. K. S. Stanku Vrazu iz Tonimira od 12. X. 1846, dostupno na mrežnoj digitalnoj zbirci NSK (Kukuljević Sakcinski 1846; usp. Prilog 4):
Veoma sam se uzraduvao čujući da si ti i tajnikom i urednikom Kola postao, ja čestitam i tebi i svemu književnomu svetu, budući da sam tverdo uvjeren da će i Kolo i ista Matica bolje napredovati nego li do sada
Pišeš mi da se od mojih pjesamah stoperv 3ći tabak tiska, za volju božju što rade ovi ljudi? evo je već prošlo tri meseca, pa samo tri arka. – Idi molim te u tiskarnu pa predaj faktoru ovu cedulju [?] i naloži mu neka već jedanput tiskom uzpěši, jer ću inače morati dělo ovde dati tiskati, pa neka mu budu onda oni arki koje je tiskao, ja neću od njih ništa da znadem.
Ne znamo je li pismo objavljeno. Autograf je Kukuljević Sakcinski (1846) štokavski, od nekih 20-ak jatova, odnosno onih mjesta na kojemu bi u redigiranoj inačici bilo slovo ě, Kukuljević ima desetak slova e, pet puta slovo ě, triput dvoslov je, a ima i i u želio, za razliku od směo. Dvoslov se javlja u imenici pjesma te u uvjeren.
(5) Pismo I. K. S. Magistratu varaždinskomu od 16. XI. 1847, dostupno u Arhivu HAZU pod signaturom XV-23 / A-IV-2 (Kukuljević Sakcinski 1847b; usp. Prilog 5):
[…] usudjuje se dolepodpisani, slavni Magistrat domorodnoga varoša varašdinskoga oprositi; da tako Saderžaj /Elenchum/ Arhiva varoškoga pregledati, kao što i ona pisma koja su potrebita, za svoje dělo iznašao bude, prepisati si i to iz izvornoga pisma radi verodostojnosti svoje, dopuštjano mu bude.
Pisamce je kratko, riječi s jatom možemo pobrojiti – ě ima dvaput u dělo te opet u savěz, a e u verodostojnosti, dolepodpisani, također dvaput potrebito, ako je to fonetski uopće važan oblik jer i danas će tu biti [e] i e. No kako god kratko bilo, pismo je izvanredno svjedočanstvo. Kukuljević se u njem poziva na 13. članak istog onoga Sabora koji je hrvatski jezik proglasio službenim (23. X. 1847) i kreće u prikupljanje starih hrvatskih dokumenata. Tek par tjedana poslije uzdignuća hrvatskoga na službenu razinu Varaždinac Kukuljević varaždinskomu Magistratu piše službeni dopis – na službenoj književnoj štokavštini.
Kako dakle Kukuljević 1840-ih piše rukom? – Ako su upitne zamjenice mjerilo, to je savršena književna štokavština, dapače i morfološki uglavnom ondašnja književna štokavština. Međutim probijaju gdjegdje kajkavski leksemi poput tanac (‘ples’), potmajno (‘lukavo, prijetvorno, na prevaru’, I. K. S. piše podmajno), penezni (u Srbskim novinama preneseno kao novčani). Što se ortografije tiče, redovito piše dj i gj, a najviše traženja i lutanja – gotovo bismo rekli nabadanja – pokazuje u zapisu jata i glasova, odnosno slova č i ć. Baš kako od priučena štokavca u brzopisu očekujemo. Koliko je u pisanju – pa onda, pretpostavljamo, i u izgovoru – jata Kukuljević u sljedećih 10–20 godina napredovao, može se vidjeti na našem opet minijaturnu uzorku pisma Ivanu Mažuraniću iz 1861. i pisma Ambrozu Vranyczányu iz 1870. (v. prijepis u Prilozima 6 i 7).47 Tako u pismu Mažuraniću od 15-ak jatova samo dvaput ima e (nehtedoh, doprineo), sve ostalo je je ili ie, doduše opet ne posve u skladu s pretpostavljenom oprekom dugoga i kratkoga jata (npr. tjelesne, nigdje, djelovanje, njekoliko, viesti, sviet, uviek, ali »pogrešno« pisano namieravaš, uvjek, tjelo) (Kukuljević Sakcinski 1861–1877, 8. I. 1861). U pismu Vranyczányu 12-ak jatova pisano je gotovo besprijekorno (npr. tjeraju, preprieči, djelovanje, viesti, htjedoše, ali pripovjedaju, uvjek), ekavski je odraz samo u vremena (Kukuljević Sakcinski 1870a, 13. I. 1870), što nije u neskladu s fonološkim pravilima koja i danas vrijede. Pismo Vranyczányu k tomu će biti zanimljivo na još nekoliko načina. Prvo, frazeološki, zbog kolokvijalna komentara se non é vero, é ben trovato. Drugo, historiografski, zbog podbadanja J. J. Strossmayera, koje će trajati godinama. Naime nakon ponovne uspostave parlamentarizma zahuktao se stranački život, sredinom 1860-ih počeli su pregovori s Peštom i Bečom. Kukuljević 15. IV. 1867. potpisan kao Zvekanović u satiričnome Zvekanu objavljuje parabolnu humoresku »Renard noir« (Crni lisac, Crni lisjak) (Kukuljević Sakcinski 1867b), autograf joj se nalazi u Kukuljevićevoj ostavštini u Arhivu HAZU, na poleđini stoji »Moj članak u “Zvekanu” 1866« (Kukuljević Sakcinski 1867a).48 U sljedećem je broju Zvekana među ostalim izrugivanjima Strossmayeru i Pozoru raspisan satiričan natječaj, pitanje za drugu nagradu bilo je ovo (Zvekan, god. I, br. 8, 1. V. 1867, str. 43; prenosimo doslovno, ima i skandira, ne ime ili skandirati):
(Pjesničtvo). Je li se ima »Štrosmajer« kratko ili dugačko skandira (v v v) (– – –)?
Nagrada. Tko rieši to pitanje, dobiti će tvrdo vezane »Slavjanke« od I. K. X.
Rok. Kad g. Mrazović postane hrvatskim kancelarom.
Inače Slavjanke su (Kukuljević Sakcinski 1848f) na naslovnici potpisane sa »od Xa«, na kraju knjige sa »IKS«. Usput, podnaslov na koricama glasi Sa historičkimi primetbami (sa e), u knjizi je pak Historičke primětbe (sa ě, idem: 35).
Treće, zbog povratno-posvojne zamjenice svoj za 1. lice, koju u rukopisima iz 1840-ih rijetko nalazimo, redovito je moj, zamjenicu svoj ima za 3. lice. U pismu S. Vrazu 22. VI. 1842. Kukuljević piše ovakve rečenice (v. Prilog 1; isticanje naše):
[…] još nisam toliko vremena steči mogao, da tebi polag obečanja mojega pišem, ja trajam ovde vrěme moje
[…] žitelji od sela Podćudnića iz domovine svoje izlazili i u ugarskoj naselili se
Pa i kad piše Varaždinskom magistratu 16. XI. 1847. (v. Prilog 5), zamjenicu svoj rabi kad o sebi piše u trećem licu, kad je (on) nižepotpisani, doljepotpisani. Nadalje u pismu I. Mažuraniću 8. I. 1861. Kukuljević ima ovako (v. Prilog 6; isticanje naše):
[…] nehtedoh ti s mojim pismom dosadjivati
[…] to ti preporučam toplo moga tasta Novaka
Eda bi u pismu A. Vranyczányu 13. I. 1870. imao ovako (v. Prilog 7; isticanje naše):
[…] te mole A. neka on svojim uplivom preprieči djelovanje bečko.
[…] ali odustah od svoje namjere iz različitih uzrokah, a ponajviše radi moje vrtoglavice
Nećemo na temelju nekoliko primjera naprečac izvlačiti velike zaključke, samo iznosimo prvi dojam. Neki budući istraživač mogao bi se pozabaviti temom Kukuljevićeve posvojne zamjenice, ili pak postponiranja pridjeva, ili pak tjeranja glagola na kraj rečenice – takve male teme više će kazati o njegovoj jezičnoj biografiji negoli prazne prepisane fraze o važnim govorima. Naš je dojam da je na djelu cjeloživotno učenje i njegovanje jezika, čovjeka koji je tek sredinom 1830-ih od Vj. Babukića počeo učiti »ilirski« književni jezik. Da se poslužimo Jergovićevom (2017) slikom o Šuleku – kao dvadeset(dv)ogodišnjak (v. dalje § IV).
III.12 Privedimo ovaj paljetak kraju. Osvijestili smo tri načina da se dođe do toga kojim je jezikom I. Kukuljević Sakcinski 1843. i 1847. govorio u Saboru. Prvi traži nekoliko sekundi guglanja, posjet internetskim stranicama Hrvatskoga sabora, gdje je objavljena »savršeno ekavska« inačica govora, i potom nedvojben zaključak da je Kukuljević govorio ekavštinom. Drugi je zahtjevniji, traži zavirivanje u stare novine i časopise, gdje su sve redom u prvotisku objavljene »savršeno (i)jekavske« inačice pisama i govora, i potom opet nedvojben zaključak da je Kukuljević pisao, pa onda možda i govorio jekavštinom, jer – pobogu – za taj se jezik zalagao, promovirao ga na najvišim govornicama. Treći je način rad na autografima, daleko najsloženiji, onaj koji zahtijeva najviše vremena i truda, i kozavraga – ne rezultira nedvojbenim zaključkom. Radom na autografima jasno se pokazuje da je Kukuljević u 1840-ima pripremao svoje županijske i saborske govore, da ih je imao napisane, da su oni pisani štokavskom mješavinom ekavštine i jekavštine, u kojoj malko preteže ekavština, te da su ti govori – kao i pojedina pisma – za tisak jezično i grafijski priređivani, prerađivani, redigirani, razgovorno rečeno – peglani. U hrvatskim novinama i časopisima (Narodne novine, Danica, Saborske novine) prema ondašnjemu hrvatskomu književnom jeziku, grafiji i ortografiji, makar novine ili časopisi izlazili u Beogradu (Branislav), u srpskim pak novinama prema ondašnjemu srpskomu književnom jeziku, grafiji i ortografiji (Srbske novine). (Filološko i kulturološko pitanje koje ostavljamo otvorenim za spekulaciju: a zašto bi uopće beogradske novine 1840-ih mijenjale hrvatski tekst? Ili obratno: pa zašto ne bi?) Kako je doista Kukuljević govorio, to ne znamo i bez zvučnoga zapisa možemo samo gonetati. Na temelju autografâ, ponovimo, možemo utemeljeno pretpostaviti da je to bila štokavska mješavina ekavštine i jekavštine, koja je s vremenom pretezala jekavštini. Dakako, sve pod uvjetom da je Kukuljević u rukopisima koliko-toliko vjerno zapisivao vlastiti govor – o čemu također valja razmisliti – i vlastite fonološke odabire poput [e] i [je] ili poput [č] i [ć], ako su to uopće bili svjesni odabiri. Kukuljević kao nejezikoslovac vjerojatno pojma nije imao gdje to jat jest, a gdje nije, a kao kajkavac za razliku je [č] i [ć] u izgovoru zacijelo slabo mario. Mnogi današnji govornici hrvatskoga standarda također nemaju pojma gdje jat jest, a gdje nije – zašto bi i znali? – ali svejedno savršeno pišu ije i je. A kad na mjestu dugoga jata pišu ije, svejedno izgovaraju [je], ne [ije], osim u riječima dvije i prije. Na sve to valja misliti kad na temelju pisma prosuđujemo o izgovoru nekoga koga nismo čuli kako govori.
Rođenjem i naobrazbom kajkavac, dvadesetogodišnjak Kukuljević od 1836. vlastiti dnevnik počinje privoditi štokavštini, »ilirskomu« jeziku, 1838. štokavca i gramatičara Babukića moli da mu pomogne s jezikom Jurana i Sofie, dakle nastoji što bolje ovladati štokavskom jekavštinom. Svoje govore u 1840-ima Kukuljević objavljuje na književnome jeziku koji se onda njegovao u okviru zagrebačke filološke škole, dakle na štokavskoj jekavštini. Od petnaestak govora koje navodimo u Popisu vrela i literature (v. dalje) iznimka su tek dva govora objavljena ćirilicom u beogradskim Srbskim novinama, koja su grafijski i jezično bitno preinačena. U društvu Hrvatâ na koncertu u Beču 1842. »ne divani ništa nego ilirski« (Kukuljević Sakcinski 1842c). U privatnim pismima iz 1840-ih – nešto zaključujemo prema transkriptima, nešto prema vlastitu uvidu u autografe – piše književnom štokavštinom, novom grafijom, mješavinom ekavštine i jekavštine. Sve to vrijeme javno se zalaže za uvođenje hrvatskoga jezika kao službenoga i sasvim je razložno pretpostaviti da se u živim govorima nastojao služiti jezikom koji je promovirao – štokavskom jekavštinom. Je li ona u živu govoru bila idealna, bez greške, što god to značilo? – Očito baš u izgovoru jata nije, unatoč tomu što se za govore pripremao, imao ih napisane. A lako je pretpostaviti i to da je kadikad hotimice rabio neki kajkavizam, bilo leksički bilo fonetski, ta ipak je bil Varaždinec, domovine sin, i govoril je na spraviščima zagrebačkim i varaždinskim, gdje su i ostali zastupnici mogli biti većinom kajkavci, pa tako Novine (god. XIV, br. 16, 28. II. 1848, str. 62) na Zagrebačkoj županiji 21. II. 1848. bilježe kajkavsku upadicu nekog šljivara u govor Franje Špišića:
[…] (sa strane prosti plemić: Vre nam poveon, ki razme).
u kojoj je poveon otisnuto sastavljeno, bez bjeline. Na toj skupštini Zagrebačka županija, tada većinski mađaronska, očitovala se o prijedlogu Varaždinske o uvođenju hrvatskoga (ilirskoga, hèrvatskoga) kao službenoga. Prijedlog odlukom većine nije podržan (idem: 64) unatoč Kukuljevićevu pledoajeu, u kojemu je Kukuljević čak koncilijatno predložio da se razmisli o tome koje bi za Zagrebačku županiju narječje bilo najbolje, »da li posavsko, ili podravsko, ili prekokupsko«. Svoje objavljeno izlaganje završio je Kukuljević Sakcinski ovako (1848b):
Neka budu uvěreni ss. i rr. da će se svi rado ma kojemu od ovih narěčjah podvèrći, jer osobito narodnoj stranki nije stalo do rěčih nego do duha narodn. jezika. – Što se pako dopisa varašdinskoga tiče, misli [govornik], da bi ga svakako mogla podupirati i ova varmedja [tj. zagrebačka], jer je svakog pravog Hèrvata dužnost: braniti narodnu čast i starinska prava i slobode svoje domovine.