Svibnja mjeseca 2017. objavljen je zbornik Jezik in fabula: Pisci o jeziku i stilu. Šezdesetak pisaca urednicima je ponudilo odgovore na pet pitanja o jeziku i pravopisu. Na prvo anketno pitanje (v. Bagić – Puljić – Ryznar [ur.] 2017):
Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Boris Dežulović (2017a) odgovorio je dvjema rečenicama:
Rječnik – jasno, Anićev – koristim razmjerno često, ali pravopise i priručnike nikad. Jezikom se, naime, volim igrati, a hrvatski pravopisci to najstrože zabranjuju, pretvorivši nakon dvadeset pet godina svaku prodavačicu, svakog konobara i svakog internetskog komentatora u lektora, svakog lektora u jezičnog policajca, a Hrvate u jedini narod na svijetu koji se panično boji svoga jezika.
Pri čitanju odgovora troje nam je odmah upalo u oči. Prvo, »jasno, Anićev«. Drugo, Dežulović pri pisanju »nikad« ne koristi pravopise i priručnike poput gramatika i jezičnih savjetnika, spomenutih u anketnome pitanju. Treće, Dežulović »se jezikom voli igrati«, a »hrvatski pravopisci to najstrože zabranjuju«. Prodavačice i konobari pretvoreni u lektore nisu nam odveć zanimljivi, ali mogu postati poslije (v. § IV), ako ih čitatelj sam uspije dovesti u vezu s vulkanizerima, koji su Jergoviću (2017) prvorazredni jezični kreativci i preporoditelji. Naš komentar uz Dežulovića (2017a) išao bi ovako (v. dalje §§ II.1–3).
II.1 »Jasno, Anićev« razumijemo kao deklaraciju – ne kao poštapalicu, nego kao svrstavanje na stranu jezičnoga slobodarstva suprotiva krutu čistunstvu jer Vladimir Anić slovi za takva leksikografa. Želimo misliti da Dežulović znade da postoje i drugi hrvatski jednojezičnici – a postoje barem još dva ista opsega kao Anićev – i da pri odabiru favorita bira između ponuđenoga. Pošteno. Problem je međutim što je »jasno, Anić« osim što je leksikograf ujedno i jasno – pravopisac. Da, Vladimir Anić (1930–2000) pisac je prvoga potpunoga jednojezičnika suvremenoga hrvatskoga, drugoga uopće (poslije Iveković-Broza 1901), u trima izdanjima (11991, 21994, 31998), s nekoliko postumnih izdanja, uključujući Hrvatski enciklopedijski rječnik (HER, 2002), uključujući Hrvatski jezični portal (HJP, 2006), na kojemu je rječnik internetski objedinjen s još nekim leksikografskim i leksikonskim izdanjima.2 No Vladimir je Anić s Josipom Silićem pisac i pravopisa, pravopisnoga priručnika (11986, 21987, 31990, postumno 2001). Ta činjenica uvelike tupi Dežulovićevu polemičku britkost. Ostaje naime nejasan odnos povjerenja u »jasno, Anića« leksikografa te sumnje i nepovjerenja u Anića – jasno, pravopisca. U kojem to trenutku leksikograf Anić – pretpostavljeno, marljiv filolog koji je dokonim Hrvatima zabludjelima u jezičnopolitičkim nadmudrivanjima sastavio jednojezični rječnik, čovjek širokih obzora i osjećaja za jezičnu finesu, značenjsku nijansu, metaforičku razgranatost i registarsku raslojenost jezika, snošljiv prema pozajmljivanju, sâm vrstan esejist neuhvatljive eterične rečenice3 – u kojem dakle trenutku taj leksikograf Anić janusovski okreće svoje naličje i postaje ortograf, mrski i kruti purist koji potire sve ono za što se leksikograf Anić zalaže?
II.2 Što to zapravo znači »nikad« se ne služiti pravopisima? Dežulović – uvjerit će se svak tko išta njegovo pročita – piše s bjelinama među riječima, suvereno se služi interpunkcijskim znakovljem, glasovne promjene unutar riječi bilježi ni manje ni više od prosječnog obrazovanog građanina koji piše hrvatskim standardnim jezikom, na početku rečenice piše veliko slovo, nema problema s višeslovima ije i je, riječi tuđi, uvođenje, izađe, međutim u odgovorima na anketna pitanja Katedre za stilistiku piše sa slovom đ i sl.4 Zašto su ije, je i đ u svemu tome baš toliko važni, vidjet će se poslije (usp. §§ III.3, III.8), zasad samo primijetimo to da se iza odrješita Dežulovićeva »nikad« pomalja ipak to da je, prvo, nekad netko prije Dežulovića hrvatsku grafiju i ortografiju promislio i normirao (ovako ili onako, dobro ili loše, oku ugodno ili tako da oči bode, na temelju uzusa ili uzora, evolutivno ili revolutivno, bez političkoga pokrića ili s njime, s posebnom skrivenom ili neskrivenom agendom ili bez ikakve agende), drugo, da je Dežulović nekad u svojoj naobrazbi tu akumuliranu normu uspješno svladao i, treće, da ju sad u pisanju veoma umješno primjenjuje. Hrvatska ortografska norma nije nastala iz ničega niti se Dežuloviću ukazala u epifaniji, netko mu ju je nekad priredio i prenio – opismenio ga – makar u pučkoj školi, makar da ju je Dežulović učio i posredno, autodidaktično, od svojih svjesnih ili nesvjesnih uzora, makar da je se Dežulović odrekao kao što se A. B. Šimić odrekao školske interpunkcije (1960 [1998: 304]).
II.3 Na temelju prethodnoga zaključujemo da Dežulović pravopise ne koristi jednostavno stoga što je dovoljno pismen – opismenjen – pa mu se ne treba podsjećati, ali zaključujemo krivo jer Dežulović (2017a) razlaže da pravopise ne koristi zato što hrvatski pravopisci »najstrože zabranjuju« jezičnu igru. Tu nam opet ništa nije jasno jer unatoč svim pravopisnim priručnicima koje smo htjeli-ne htjeli u životu prevrtjeli nismo primijetili da bi u njima bilo išta o jezičnoj igri, kamoli o njezinoj prohibiciji. Pravopisi baš ništa o jezičnim igrama ne govore, niti ih potiču niti ih brane, jezične igre nisu njihova građa. Sad, ako je Dežulović u spisateljskoj praksi imao nesreću da se namjeravao na napenaljene lektore koji su mu štrajhali što treba i što ne treba – to je jednostavno zla sreća. Zašto su lektori u nas često nakostriješeni i zašto uopće kao profesija postoje, deseto je pitanje, koje s ovakvim ili onakvim pravopisnim priručnicima nema veze, ali o tom Dežulović ništa nije rekao, tek je za stanje stvari optužio pravopisce koji da su stvorili jezične policajce. Zvuči jako britko i provokativno, ali zapravo je simplifikacija i poza, s bodljama uperenima ukrivo. Uostalom, puka dijalektika kaže, da nema implicitne i eksplicitne jezične norme, teško da bi Dežulovićeva jezična igra ikad bila prepoznata kao igra, odnosno ono čime se Dežulović igra i jest upravo norma, uzus, običaj, neutralno i neobilježeno, ono što je češće naspram onoga što je rijetko ili pojedinačno. Toliko mu mrska norma Dežuloviću omogućuje da bude ono što on jezično ili deklarativno jest – jurišnik na jezičnopolicijske barikade briljantan u eskivaži lektorskih pendreka.
Da se mnogi Hrvati »panično boje svojega jezika«, s time se možemo složiti. Točnije, i Dežulović (2017a) i mi slažemo se s Anićem (1998: 81–82), koji govori o »uplašenome izvornom govorniku«, »temeljito oslabljenu u spontanosti i samopouzdanju«, »opterećenu strahom da se jezik na kojemu misli nalazi negdje izvan njega sama«. Ali ne bismo baš dežulovićevski uopćili na Hrvate kao cjelinu. Jesu li Hrvati u tome usamljeni, »jedini narod na svijetu«, ne znamo, možemo tek biti sumnjičavi prema tomu da Dežulović zna, a filološko i jezikoslovno iskustvo uči nas da je malošto u lingvistici jedincato. Jesu li neki pravopisci bojazni od jezika mogli pridonijeti, i to je sasvim moguće, ali u toj raboti zasigurno nisu bili sami, pravopiscu su ovlasti ograničene, poluge zastrašivanja u tuđim su rukama. A stvar se može promatrati drugačije – jadni li su i povodljivi li su Hrvati kad drhte pred šačicom pravopisaca i njihovih političkih pokrovitelja. Neka strepe, bolje nisu ni zaslužili.