Teško se s rogatim e bosti
Misao da bismo na znanstvenome kolokviju Jezik in fabula možda imali što kazati rodila se veoma kasno, premda ne možemo reći da se zbog naklonosti prema »katedri kćeri« vlastite Katedre za hrvatski standardni jezik nismo trudili razmišljati o temi.1 Nakraju je tema pronašla nas, bolje rečeno, malo-pomalo nakupljala su se u drugoj polovici 2017. zrnca koja bismo uzgred spomenuli u kabinetskim razgovorima, kojih se zrnaca u nekom trenutku nakupilo dovoljno da nam se učini da tu ima i neka zajednička nit. Kad smo nit počeli namatati, od predviđena arka zabilješki nastao je u siječnju 2018. ovaj poveći ogled.
Slučaj je naime htio da pisci Boris Dežulović i Miljenko Jergović u par mjeseci objave tri napisa koja su nam dala misliti. Da su bila dva i da se nisu pojavila tako vremenski zgusnuto, sasvim je moguće da bismo ih brzo bili prehodali ili da bismo na njih ubrzo zaboravili. Kolokvij Jezik in fabula potaknuo nas je da to ne učinimo, da taj kamenčić izbacimo iz cipele. Ni slutili nismo – hm, citat – da ćemo pritom pokupiti toliko novih kamenčića, koje smo onda usput u hodu manje ili više uspješno morali otresati.
Izložit ćemo o čem je riječ u tri koraka. Prvo se osvrćemo na Dežulovićeve odgovore postavljene u anketi Katedre za stilistiku (v. dalje § II), potom na Dežulovićevu kolumnu u tjedniku Novosti i jezik Ivana Kukuljevića Sakcinskoga, preko kojeg otkrivamo čitav niz ozbiljnih propusta hrvatske filologije što se talože već 150 godina, uključujući iskrivljenu sliku Kukuljevićeva jezika (v. § III), najzad na Jergovićevu kolumnu u Jutarnjem listu s pitanjem tzv. duha jezika i jezika Bogoslava Šuleka (v. § IV). Nakraju ćemo se (v. § V) još kratko dotaknuti Antuna Branka Šimića iz 1918. i Borisa Budena iz 2016. te pokušati zaokružiti mišlju koja se u najkraćem može svesti na sljedeće – ništa nova, sve po starom, sve već viđeno i već čuveno. Sad, dobro ili loše, ali tako je. Da bi moglo bolje, moralo bi.
Osim što ovim ogledom podsjećamo na znano uvodno bismo istaknuli i tri recimo novìne, sve tri ovako se ili onako tiču Ivana Kukuljevića Sakcinskoga. Prvo je nov pokušaj utvrđivanja korpusa Kukuljevićevih govora 1843–1845, koji je jezikoslovna kroatistika dosad uzimala zdravo za gotovo, a nije trebala, olako iznova prepisujući neprovjerene podatke. Drugo je pokušaj ad litteram prijepisa autografa pet Kukuljevićevih pisama i dvaju govora (v. Priloge 1–7), koji su – vjerujemo – najbliža slika onoga kako je Kukuljević 1840-ih doista uživo govorio. Zacijelo ne potpuno vjerna, ali najbliža. Usput je mnogošta rečeno o tekstološkoj metodi i zastranjenjima. Oboje će – prvo i drugo – pokazati koliko je pred filologijom još neobavljena posla ili posla koji valja obaviti iznova, koliko koprena treba razmaknuti s očiju, koliko je predrasuda kojih se treba osloboditi. Treće je osviještanje jezikoslovnoj kroatistici nedovoljno poznatih tekstova – dakle ne posve nepoznatih, nego nedovoljno poznatih, prezentnih, dobrano zanemarenih ili nepročitanih – poput dnevnika Maksimilijana Vrhovca, ili časopisa Branislav (znaju jezikoslovci za Branislav, ali kao da ga nisu uzeli u ruke), ili Kukuljevićeva govora iz 1845. o otpravku regimente, ili hrvatske inačice 10. točke saborskog odbora iz listopada 1847, ili Kukuljevićeve humoreske u Zvekanu 1867.
Komu se najzad ovaj ogled obraća? – Zamišljeni njegov čitatelj nema osobite filološke spreme pa se gdješto objašnjava ono što filolog zna. S druge strane teško da će ogled nefilologa zanimati. S treće nefilolozi su mu dali poticaj i okvir. Zamršen početni položaj.