Ime Bogoslava Šuleka (1816–1895) nàdalo nam se dosad samo od sebe već nekoliko puta (v. gore §§ III.1, III.3, III.6).49 Duh narodnoga jezika iz prethodnoga Kukuljevićeva citata (v. gore § III.12), Grlovićeva subjektivnost u prosudbi pravopisnih i jezičnih odluka (v. gore § III.8) i B. Šulek spona su nam za treći paljetak.
B. Dežulovića i B. Šuleka spominje 5. XII. 2017. u članku »Preporod hrvatskog jezika u hotelu za gume« i Miljenko Jergović (2017). Neposredan je povod tom Jergovićevu članku sklepan natpis jednoga novozagrebačkog vulkanizera:
Prije nekoliko dana me je, dok sam vozio kroz Novi Zagreb, ozario natpis Hotel za gume. U ovo mračno doba posvemašnjeg narodnog posrnuća, nacionalističkog kiča i kulturne propasti bio je to znak, marginalan i skrajnut, ali ipak prisutan, koji je potvrđivao da je još uvijek živ genij hrvatskog jezika, onaj anonimni, nevidljivi i sveprisutni um koji stvarima i situacijama nadjeva [sic!] imena i ne dopušta da išta ostane neimenovano, niti da jezik zanijemi pred zbiljom koja ga prestiže.
Vrstan kolumnist kakav već jest, Jergović je sve rekao već prvim odjeljkom: posrnusmo, propadosmo, zaglibismo u kiču, ali genij hrvatskoga jezika, anonimni sveprisutni imenovatelj, ne da se, još uvijek je živ. Pisac nastavlja:
Genij je savršeno obavio svoj posao: čim sam ispred periferijske autopraonice, kraj livade na kojoj prestaje grad, ugledao da piše Hotel za gume odmah sam znao kakav je to hotel i čemu služi. To je ono u čemu se nove riječi i sintagme, slivenice, jezični kalamburi, novoustanovljene fraze raspoznaju. Ako su uspjele, čini nam se kako su postojale i prije nego što su prvi put bile izgovorene, odmah se prime u jeziku kao što se list čuvarkuće prima u zemlji, lako se i rado izgovaraju, a u govornika stvaraju dojam kako te riječi, sintagme, fraze nisu izmišljene, nego su pronađene, iskopane su iz tijela jezika, iz stijene jezika, kao što se kopaju zlato i dijamanti.
Genij, naravno, jer je genij, savršeno obavlja posao: što on smisli, kao da »nije izmišljeno«, nego je »pronađeno, iskopano iz tijela jezika, iz stijene jezika«. Isti je to onaj Šimićev genij koji je za narođena pokoljenja smislio riječ narod (1960: 300). Dalje Jergović (2017) onima kojima to još nije postalo jasno objašnjava da je riječ o smještaju za automobilske gume, s kojima dobar dio vlasnika nema kamo kad ih sezonski – takav je zakon, zimi moraš imati zimske – daje zamijeniti. Jergović sad precizno locira problem:
E, ali tu nastaje novi, ne baš tako beznačajan problem: kako oglasiti novu uslugu, kad ona u hrvatskom jeziku ne postoji.
I odmah razlaže komparativnolingvistički:
Vjerojatno ne postoji ni u jednom drugom, ali neki se [sic!] jezici naprosto pogodniji za tvorbu neologizama i složenica. U hrvatskom one ne samo da rogobatno zvuče, nego su i nerazumljive.
Pomalo nam je sad nejasno što u hrvatskome ne postoji – usluga skladištenja guma ili riječ za nju – ali nije ni važno jer, kaže Jergović, »vjerojatno ne postoji ni u jednom drugom« te dodaje da neologizmi i složenice u hrvatskome zvuče »rogobatno« i »nerazumljivi su«. Tu sad naš filološki nerv već pomalo biva dirnut, ali dobrohotno nastavljamo čitanje:
Ono što u hrvatskom ne mogu novoriječi i složenice, mogu metafore, metonimije, igre riječi. I onda je iz nekog obrtnika s periferije progovorio hrvatski jezični genij, lično. Pa je nastao hotel za gume. Njemu bi, tom hotelu za gume, trebalo dodijeliti godišnju nagradu za najuspjeliju intervenciju u jezik. Izmislio je frazu koja ranije nije postojala, ali se u hrvatskom jeziku savršeno snašla. Osim što je tačna, istinita i razumljiva, krajnje je funkcionalna i duhovita. Živi jezik, onaj u kojem sudjeluje jezični genij, između ostalog je i duhovit. Nećemo doznati, a vjerojatno i ne trebamo, kome je i kada sinuo hotel za gume. Bio je to trenutak anonimnog jezičnog nadahnuća, na kakvima se i zasniva jezik.
Hrvatski jezični genij u »trenutku anonimnog jezičnog nadahnuća, na kakvima se i zasniva jezik« prozborio je dakle kroz »nekog obrtnika s periferije«, koji je »izmislio frazu koja ranije nije postojala«, koja je fraza »krajnje funkcionalna i duhovita«. Nastavlja pisac:
Jezik stvaraju oni kojima zafali riječ. A stvaraju ga još i pjesnici. […] U posljednjih pedesetak godina hrvatski su jezik živim i inventivnim činili Josip Sever, Ivan Slamnig, Predrag Lucić, Boris Dežulović. I još neki kojih se ovog časa nisam sjetio, ali znam da ih je bilo malo i da su redom bili prezreni. Veliki Hrvati mrze hrvatski jezik jer se tako malo razlikuje od srpskog. Za razliku od engleskog ili njemačkog, koji se baš jako razlikuju.
Nevolja hrvatskog jezika, i tu se on doista i razlikuje od srpskog, u tome je što se jezikoslovci ovdje smatraju jezikotvorcima. Pa im onda biva dopušteno da trijebe riječi u jeziku, i da izmišljaju nove. Dane su im ovlasti kakve može imati samo hrvatski jezični genij, i kakve imaju veliki pjesnici, a naročito oni koji se bave životom živih riječi. Ti su, kako rekosmo Sever, Slamnig, Lucić i Dežulović, a prije njih nešto sitno Krleža, silno Ujević, Kranjčević… Jezikoslovci se, pak, bave stanjem jezika, registriraju ga i (oprezno) normiraju, ali oni jezik ne stvaraju. Ni riječi, ni fraze, ni sintagme. Da su za takvo što imali talenta, bili bi pjesnici. Ili vulkanizeri.
Saznajemo dakle koji su to pjesnici i obrtnici s periferije »činili hrvatski jezik živim i inventivnim«, a bilo je još nekih, ali »bilo ih je malo i redom su bili prezreni«. Vratit ćemo se tomu poslije, upozorimo sad još samo na to da jezikoslovci nemaju talent da jezik stvaraju jer »Da su imali za takvo što talenta, bili bi pjesnici. Ili vulkanizeri.« Tako Jergović dolazi do Bogoslava Šuleka, »jezikoslovca, ali, avaj, i jezikotvorca«, za kojeg odmjereno kazuje:
Bohuslav Šulek bio je drag čovjek, obrazovan, poduzetan i pametan, leksikograf, polihistor i amater prirodoslovac. Bio je i jezikoslovac, ali, avaj, i jezikotvorac. Protestant, Slovak rođenjem, jezikom i formatom, hrvatski jezik prvi put je čuo, a zatim i progovorio, kao dvadesetdvogodišnjak. Kao i mnogim pametnicima njegova doba, jezik njegova obrazovanja, ali i jezičnog osjećaja i samjeravanja, bio je njemački. Šulek je bio veliki hrvatski prosvjetitelj, hiperaktivan kao pravi protestantski misionar učio je Hrvate svemu i svačemu, od pranja ruku i čuvanja šuma do čitanja i pisanja. Ali, nevoljnik, krenuo im izmišljati riječi za ono za što oni, posve prirodno i očekivano, riječi nisu imali jer je bilo izvan prethodnoga njihovog životnog, kulturnog, pa onda i jezičnog iskustva.
Prosječnomu čitatelju Jutarnjega lista, gdje Jergović objavljuje, skica B. Šuleka »protestant, Slovak rođenjem, jezikom i formatom, hrvatski jezik prvi put je čuo, a zatim i progovorio, kao dvadesetdvogodišnjak« može biti upečatljiva. Malo je manje upečatljiva ako se prosječni čitatelj podsjeti na to da su u Šulekovo doba Slovačka i Hrvatska dio istoga carstva i da Šulek 1838. ovamo dolazi bratu Mihajlu, koji je vojni liječnik u Brodu na Savi, možda da zaliječi nagluhost (Gostl 1995: 40; Pranjković 1999: 158). I da zajednički Ugarsko-hrvatski sabor zasjeda u Požunu, tj. Bratislavi, na kojemu su saboru poslanici od spominjanih u ovom ogledu bili i M. Vrhovac i otac I. Kukuljevića Antun, i da se Šulek u tom Požunu 1828–1836. školuje (Torbar 1897: 103–104), i da (idem: 105):
Umah početkom godine 1835., kadno počeše izlaziti, bijahu Gajeve »Horvatske Novine« i »Danica« u Slovačkoj poznate kao u kojem prijedjelu Hrvatske. U Požunu iščekivahu mladi Slovaci nestrpljivo broj za brojem. Prvi medju čitateljima bijaše Šulek.
Riječ je dakle o onome što danas kad knjige saugamo s internetskih trgovina i piratskih stranica, a hrvatski vojnici tabore i čuvaju istočne granice u Litvi, zovemo horizontalna pokretljivost. U Slovačkoj 1835. čitaju Novine i Danicu, Kukuljević 1842. u Beču čita Srbske novine (Kukuljević Sakcinski 1842c; v. Prilog 1), u Hrvatskoj 1845. Danica izvještava o slovačkome društvu Tatrin, što je nešto poput slovačke Matice (v. npr. Danica, god. XI, br. 28, 12. VII. 1845), Kukuljević 1846. Vrazu prenosi vijesti o Tatrinu (Kukuljević Sakcinski 1846; v. Prilog 4). Što se Šulekove jezične biografije tiče, nju je J. Torbar u nekrologu – oprezno, svjestan da je vokacijom ipak prirodoslovac – sročio ovako (1897: 177–178):
Polazeći g. 1839. iz Broda u Hrvatsku, morao je da se na Gaja obrati njemačkim pismom. Malo kašnje zatim poče doduše pisati hrvatski, ali tako, da se početničtvo jasno opaziti moglo, nu u tom nijesu niti naši domaći pisci bili bolji. Ali od godine do godine sve to više ostavljaše on sve naše pisce daleko za sobom: riječi njegova pisanja su birane; slog mu bijaše pravilan, udešen prema štokavštini onih krajeva, gdje ju je narod najčišće govorio. Dočim se u književnim radnjama domaćih pisaca mogao opaziti upliv latinskoga ili njemačkoga jezika, zrcalio se u Šulekovu pisanju duh hrvatskoga jezika, hrvatski način mišljenja, izražavan čistim hrvatskim riječima. I po formi i po sadržaju popeo se Šulek na visinu čiste i pravilne stilistike hrvatskoga jezika. […] Nu ako glede čistoće i pravilnosti sloga i imademo pisaca, kojima se naša knjiga ponositi može, za znanstveno nazivlje hrvatskoga jezika Šuleku ipak teško ćeš premca naći.
Dobro, mogli bismo reći, nekrolog je to, pa se pokojnik subjektivno hvali i kad treba i kad ne treba, i što Torbar uostalom zna o »zrcaljenju duha hrvatskoga jezika«, ali uzet ćemo to ipak u obzir kao način mišljenja jednoga suvremenika i svjedoka iz prve ruke, tek osam godina mlađeg od Šuleka. Jergović je pak (2017) čovjek neuvijene britke prosudbe, uvjerismo se doslije u to, pa i on razrezuje Šulekov rječotvorni trud. S objektivnim odmakom od 150 godina Jergović za taj »zastrašujući naum« ima tri atributa – uspjelo, budalasto i idiotsko:
Neke od njegovih [tj. Šulekovih] riječi bile su i uspjele – tako zračenje, narječje i glazba, druge su bile budalaste – mjer (metar) i tez (gram), treće su bile idiotske – psoglav (krokodil) i vatrenjača (vulkan), ali sam njegov naum bio je zastrašujući. I bio bi zastrašujući čak i da Šulek nije bio naučeni, posredni govornik hrvatskog jezika, koji nije znao ni osjećao što taj jezik može, a što ne može. Nakon njega se nekako uobičajilo da jezikoslovci u Hrvata izmišljaju nove riječi, e ne bi li kako jezik hrvatski uzrazlikovali od jezika srpskog više nego što se razlikuju sami po sebi.
Tako u 120 godina od toga da se u Šulekovu pisanju »zrcalio duh hrvatskoga jezika i hrvatski način mišljenja« dođosmo do toga da Šulek »nije znao ni osjećao što taj jezik može, a što ne može«. Dobro je Grlović (1900) predvidio ono o spočitavanju (v. gore § III.8), premda je istini za volju govorio o materinskome jeziku, ne o priučenim slovačkim dotepencima. No ne samo to nego su se od Šuleka – piše Jergović (2017) – hrvatski jezikoslovci upeli u izmišljanje novih riječi »e ne bi li kako jezik hrvatski uzrazlikovali od jezika srpskog«. Je li to isti onaj Šulek koji je napisao da su »Hrvati i Srbi braća i po krvi, i po mlieku, narod jednoga roda i jednoga jezika« i da »što je hrvatsko, neka bude zajedno i srbsko, al što je srbsko, neka bude također i hrvatsko« (1856 [1999: 206–207])?50 A sve ne bi li pomirljivim tonom Vuku St. Karadžiću poručio da nije od njega lijepo što sve štokavce smatra – Srbima.
Najzad je pred kraj članka Jergović (2017) još istaknuo važnost »jezične ekonomike«, pa opleo po perilici, jer da što nedostaje stroju za rublje ili vešmašini, i po suđerici, koja da »još ima i to odvratno, škripeće R viška«. Je li viška, jest, komu je »odvratno«, odvratno mu je. Kako god, Jergović kaže ovako:
Naime, našim se profesionalnim govornicima – ako takvi postoje i ako takvi smiju postojati – ne sviđa što postoje stvari, predmeti ili situacije koje Hrvat može izraziti u pet riječi, dok je Nijemcu, recimo, dovoljna jedna riječ. Na meti im se tako našla bijela tehnika. I onda im više nije valjao stroj za rublje ili, za po doma, vešmašina, nego su ispjevali perilicu. Što ta riječ znači? Zašto perilicu uključimo da opere gaće, a perilicu ne uključujemo da opere guzicu? I kako se u toj riječi čuje da pere gaće, a ne još i guzice, kuhinjske pločice, te, zašto ne, i automobile? Po čemu vešmašina jest perilica, a one četke kroz koje prolazimo s autom u autopraonici nisu perilica? To je, dakle, kriva riječ, čije je značenje proizvoljno i administrativno, ne proizlazi iz jezika, nema rodno mjesto u metafori. A svaka je riječ, kaže Borges, po jedna mrtva metafora. Perilica je ništa.
Zaključno će se Jergović vratiti na mračna doba s početka priče:
Hotel za gume praznik je hrvatskog jezika. I ne može se njime ekonomizirati, ne može se svesti na jednu riječ. Moraju tri. Jer ni jezik nije sustav (čini mi se da je i sustav Šulekova riječ, ali vidite da funkcionira), jer ni jezik nije sustav emotikona. Jezikom se govori, njime se iskazuje, osim što se komunicira, označava, etiketira. Ali koga je za to u ova mračna doba briga? Možda doba i jesu tako mračna zato što nikoga nije bila briga.
Filolog se poslije članka pita – a morali smo ga radi vjerodostojnosti nadugo citirati i pomalo komentirati – odakle da počne, svašta mu je navrh jezika. Probrat ćemo ponešto, nešto moramo preskočiti, primjerice kratku, ali preporučljivu usporedbu rječogradnoga postupka slaganja u engleskome, njemačkome, mađarskome i hrvatskome iznesenu u Brdar-Szabó – Brdar (2008), koja egzaktno potvrđuje neke Jergovićeve slutnje. Naš bi dakle komentar uz Jergovića (2017) išao ovako (v. dalje §§ IV.1–5).
IV.1 Jergović je pošteno napisao »nećemo doznati, a vjerojatno i ne trebamo, kome je i kada sinuo hotel za gume. Bio je to trenutak anonimnog jezičnog nadahnuća.« Ali i to da »vjerojatno ne postoji ni u jednom drugom«. Nama je, eto, prvo sinulo upravo da doznamo kad se sintagma hotel za gume u hrvatskome javlja, pa smo 27. XII. 2017. pogledali što kažu Google i Hrvatski mrežni korpus (HMK, hrWaC)51 te saznali – koliko se to putem tih alata može – da se ona pouzdano javlja barem već 2004. godine, vjerojatno i prije:
U svom prvom broju časopis donosi sve informacije vezane uz dosadašnje projekte kao što su »Financijski centar«, »Financijski kalkulator«, »AutoZubak kod Vas«, »Hotel za gume«, »Produžena garancija« i »Kritiziraj-profitiraj« [9. XII. 2004]52
Novo!!! Hotel za gume: Sezonsko skladištenje guma [23. IX. 2010]53
U ponudi je i »hotel za gume«, koji stoji 30 kuna za gumu po sezoni. [21. XI. 2010]54
Kako Jergović kaže, možda to nije nužno znati, ali velike filologije takve podatke u rječnicima redovito konstatiraju, to je dio obaveznoga natukničkog sastava, pa da pripomognemo svojoj nejakoj. No sinulo nam je još nešto, pomalo čudi da Jergoviću nije: možda sintagma u nekom jeziku ipak postoji, jezikoslovni crv govori nam da u nekom jeziku mora biti. Sad, budući da je njemački lingua franca svake sjevernohrvatske automehaničarske i vulkanizerske radionice, prvo na pamet pada upravo on, jer u takvim se radionicama vozilo dofura na grabu da mu se porikta špur, ili se skinu ratkape, pa odšarafe šarafi, pa guma skine s felge, pa se nova nadruka… (Niz bi se lako mogao nastaviti notornim getribama, anlaserima, rikvercom, ajnšpricom, štosdemferima, gepektregerima, brenzama, turncelerima, šiberdahima…) Dovoljno je u Google upisati njemačko Reifenhotel, Räderhotel ili englesko tyre hotel, odmah je jasno da takvo što u drugim jezicima – postoji. I ne treba baš biti anonimni genij eda bi se shvatilo da će prije biti da je hotel za gume prevedenica s nekog od tih jezika, pa ako je »isklesana iz stijene jezika«, to će onda prije biti njemački ili engleski i njihovo rudno-leksičko blago, a Jergovićev »anonimni obrtnik s periferije« nije ju »pronašao, iskopao iz tijela jezika«, nego je zaslužan za hrvatski pakovak. I na tome mu svaka čast. A možda, uostalom, uopće nije riječ o »anonimnom obrtniku s periferije«, nego o stručnjaku, prevodiocu – jezikoslovcu, gluvo bilo – kojemu je dano da prevede ganc novi katalog upravo prispio iz Michelina ili Dunlopa. Je li hotel za gume duhovit i funkcionalan, svaki će govornik hrvatskoga reći za sebe. Jergović (2017) jasno kaže da njemu jest i lako je moguće da dijeli većinsko mišljenje. (Pitanje je samo bi li mu to bilo drago čuti.)
IV.2 Kad smo već kod mišljenjâ, Jergović ih (2017) bez ustezanja iznosi. To kolumnisti rade. Pritom je kao B. Dežulović u našemu prvom paljetku (v. § II) pretjerano sklon uopćavanju. Kao što kod Dežulovića »pravopisci najstrože zabranjuju jezičnu igru«, tako su u Jergovića jezikoslovci redom netalentirani za stvaranje riječî, dok su pjesnici i vulkanizeri – valjda – svi redom za to talentirani. Svi. Redom. Da ne bi tko pomislio da proturječimo, branimo struku – ne pada nam na pamet. Jednostavno niti znamo sve jezikoslovce, niti znamo jesu li svi nadareni ili nenadareni za stvaranje riječi, niti znamo jesu li to svi pjesnici. Slutimo da ne zna ni Jergović, ali to nije efektno, efektno je arbitrirati u širokim potezima, portrete slikati malerskim valjkom. Također je efektno za pojedine riječi kazati da su »uspjele«, za druge da su »budalaste«, a za treće da su »idiotske«. Takva je Jergoviću Šulekova vatrenjača za vulkan. Za nju ARj (s. v. vatreńača) u značenju ‘vulkan’ neutralno kaže ovo: »Leksikograf je riječ napravio prema ńem., ali u tom značenju nije ušla u upotrebu«. Prvo je značenje vatrenjače u ARj-u ‘parobrod, brod na paru, vatru’, u čemu Šulek nije imao prste. Kakve sad to veze ima i sa čime? – Za riječ parobrod Tomo Maretić u ARj-u (s. v. parobrod) kaže da ju među rječnicima imaju samo onaj B. Šuleka (1860) i onaj Đ. Popovića (1886) te da je »u naše vrijeme posve obična riječ« (vrijeme je 1924–1927). Riječ parobrod međutim za njemačko Dampfschiff imamo već 1835. u Sbirci (1835: 12), vjerojatno autora Antuna Mažuranića, potom u njemačko-ilirskom rječniku A. Richtera, A. Ballmanna i R. Fröhlicha (1840: s. v. Dampfschiff), najzad 1842. u njemačko-ilirskom rječniku Ivana Mažuranića i Jakova Užarevića (1842: s. v. Dampfschiff).55 Sve to dakle 25 godina prije Šulekova njemačko-hrvatskoga rječnika (1860: s. v. Dampfschiff). To pak hoće reći da se u Hrvatâ – tjeramo mak na konac – »uobičajilo da jezikoslovci izmišljaju nove riječi« barem 25 godina prije Šuleka, a ne tek poslije njega, kako kaže Jergović (2017), vidjesmo to već s narječjem (v. § III.11), Šulek je tek zajahao na zavaljanu valu, pričem im je svima – dakle jezikoslovcima – razlikovanje prema srpskomu slabo bilo na pameti. To nadalje hoće reći da su se neke od tih riječi ustalile odmah, poput parobroda, a neke nisu nikad, poput vatrenjače. A moglo je biti i obratno. Usput i dakako, parobrod je složenica, nije postala metaforom ni metonimijom, a složenice Jergoviću zvuče »rogobatno i nerazumljive su«, a 1840-ih bio je možda i neologizam, kao što je 170 godina poslije bio hotel za gume. To najzad znači – vratimo se odakle smo krenuli – da su atributi budalasto i idiotsko u procjenjivanju riječi upravo i samo to, autoreferencijalni.
IV.3 Da su se ustalile vatrenjače i vatrenjaci, možda danas Jergović ne bi prolazio pored vulkanizerskih radnji, nego pored vatrenjačkih radnji i strojeva (također Šulekova uvedenica, upravo ona iz Jergovićeva stroja za rublje),56 i vatru bi efektno rigao na neke druge riječi grmeći o nenadarenosti jezikoslovaca i prezrenosti onih pisaca koji su »hrvatski jezik činili živim i inventivnim«. »Ti su, kako rekosmo Sever, Slamnig, Lucić i Dežulović, a prije njih nešto sitno Krleža, silno Ujević, Kranjčević…« (Jergović 2017). – Možda Jergović o tom zna nešto više, možda se ne razumijemo. S. S. Kranjčević, T. Ujević i M. Krleža dio su ne kanona, nego kanonskoga panteona hrvatske književnosti, kanonskiji i panteonskiji ne mogu biti. I. Slamnig poznat je i priznat. J. Sever prosječnu je suvremenu čitatelju Jutarnjega lista vjerojatno nepoznat, ali u zainteresiranim krugovima ima sasvim dobar – štono se reče, kultni – status, što s obzirom na samo dvije za života objavljene zbirke pjesama, Diktator (1969) i Anarhokor (1977), i nije tako loše. B. Dežulovića i P. Lucića vjerna je publika – brojnija no što to na pjesničkim susretima obično biva – pratila kamo god bi sa svojim pjesničko-satiričkim kabareom stigli.57 Gdje je tu prezir, pa još sveopći, kako se iz Jergovićeva uopćavanja može iščitati? Ako je itko od navedenih pisaca i bio ili jest prezren, to sasvim sigurno nije zbog kalambura, stopljenica, jezične životnosti i invencije. Jedini prezir koji mi trenutno prepoznajemo jest prezir prema riječima i njihovim tvorcima, konkretno prema Bogoslavu Šuleku, »nevoljniku« i »jezikoslovcu, ali, avaj, i jezikotvorcu«, čije se riječi kreću od »uspjelih« preko »budalastih« do »idiotskih«.
IV.4 M. Jergović nije ni prvi ni zadnji koji bi Šulekov naum smatrao »zastrašujućim« ili u najmanju ruku štetnim. P. Budmani, već smo ga spomenuli (v. § III.8), koji je ARj uređivao 1883–1907, pohvalio je bio Šulekov njemačko-hrvatski rječnik (1860) kao »djelo tako vješto, razumno, bistro izrađeno da se punijem pravom možemo dičiti, da takovo ili boļe što samo najglavniji jezici u Evropi mogu pokazati« (1885: 183–184), ali odmah dodao nešto o nedostacima, o »naravi našega jezika« i »mučnome iskorjenjivanju« (idem):
Grehota što ovako izvrsno djelo (a drukčije nije moglo ni biti) nije bez mana. Kratkoća vremena, navaļivańe ondašnijeh purista koji su htjeli pred svijetom ukazati da se našijem jezikom bez tuđe pomoći može sve izreći (što uprav nije ni kod jednoga jezika) usilovaše pisca da primi ne posve opravdanijeh provincijalizama i da crpe iz drugijeh slavenskijeh jezika, kod čega se pisac nije svagda držao zakona što ište narav našega jezika i današńe stańe naše filologije, to jest da onakove riječi promijene svoj tuđi oblik na naš narodni. I pisac je u predgovoru pripoznao da bi sam htio nekoliko stvari popraviti kad bi mogao. Veća je grehota što je naša literatura mnoge takove riječi primila koje će mučno biti iskorijeniti.
Nadalje u kroatistici nisu nepoznate ove rečenice (Iveković 1902 [2001: 74, 75]; isticanje naše):
Ali da i u primanju neologisama (novonačinjenih riječi) i riječi iz drugih slovenskih jezika treba mnogo opreza i mjere, dokazuje nam sâm Šulek, čiji Deutsch-kroatisches Wörterbuch, I. II. B., Agram 1860. g. Jagić onoliko uzvišuje. Nasuprot iz usta Daničićevih čuo sam jednom, da je taj Šulekov rječnik jeziku našemu mnogo naudio. […] Po ovom se može vidjeti, kako je imao pravo Daničić rekavši, da je Šulekov rječnik mnogo naudio jeziku našemu. […] Pa jedan Jagić zamjera mi, što ga nijesam pocrpao za ovaj rječnik!
Napisa ih Franjo Iveković u odgovoru na kritički prikaz Rječnika Ivana Broza i Franje Ivekovića iz pera Vatroslava Jagića (1901 [1948]; 1902 [1948]), još jednog varaždinskog giganta. Da ne veličamo Jagića mi, neka to umjesto nas učini Kukuljević, odnosno učinio je to već u pismu Jagiću (v. Kukuljević Sakcinski 1868–1886, 9. XI. 1886):
Vi ste još mlad na godinah, prema meni starcu, pa jur dotjeraste do toga, da Vaše ime ponosom možemo uzporediti uz Dobrovskoga, Kopitara, Miklošića i Šafařika. Bog Vam dao zdravlje, sve drugo ne manjka Vam. Slavenstvo, ako ima biti iz [iž?] njega ono što mi želimo, morat će se pohvalno pokloniti Vašemu umu i radu. Od mene na polu preživjela radnika primite iskrenu hvalu i na Vašoj ljepoj čestitki i na oduševljenom i poučnom radu kojim jur do sada obogatiste i knjigu i veliki razciepkani naš narod slavenski.
Dakle »jedan Jagić« – kako to o slavistu europskoga glasa piše filolog skromna opusa Iveković (1902 [2001: 75]) – zamjerio je piscima Rječnika što u svoj korpus nisu bili uzeli ne samo Šulekove rječnike negoli i moderne pisce. Nećemo biti prvi koji će citirati ovo Jagićevo mjesto (1901 [1948: 549]), tek ćemo za svoje potrebe opet nešto istaknuti:
Već je Šulekov njemačko-hrvatski rječnik jako proširio okvire književnog jezika, da bi mogli bolje poslužiti modernim kulturnim potrebama. Ma da znatan postotak njegovih prijedloga nije trajno prihvaćen u književnom jeziku, bili bismo ipak vrlo nezahvalni prema zaslugama ovog malog, neuglednog, ali neumorno marljivog pohrvaćenog Slovaka, kad bismo zaboravili, da iza Vuka i Daničića nije nitko tako snažno zahvatio u srpskohrvatski književni jezik kao – Šulek. I ondje, gdje su njegovi prijedlozi nadomješteni boljim izrazima, pripada ipak njemu zasluga, što je prvi dao poticaj. Čak i oni, koji su se prćili radi njegovih neologizama, morali su kasnije, barem principijelno, priznati da je njegovo stajalište pravilno, i morali su polazeći njihovim stopama dopustiti, da u književnom jeziku, koji hoće da služi višim kulturnim zahtjevima, narodno bogatstvo riječi ipak nije dovoljno.
Riječi su Jagićeve. Iveković se potom prisjetio što mu jedared Daničić bijaše rekao, u što se i sam onda uvjerio – da je »Šulekov rječnik jeziku našemu mnogo naudio«. Naprotiv i međutim Veber je Tkalčević odmah po objavi Daničićeva »Ogleda« ARj-a na temelju tek jednog arka budućega dvadesetotroknjižja Akademiji napisao ovako (1878: 162; isticanje naše):
Mažuranići, Preradović, Utješenović, Trnski, Vežić, Kaznačić, Kurelac, Užarević, Jurković, Miškatović, Šulek, Dežman, Vukasović, Golub itd. itd. mnogo bolje poznavaju čisti hrvatski jezik, nego li pisci šematizamah naših biskupijah okolo g. 1870., nego mnogi pisci arkiva, nego Pančić, i mnogi drugi, koje je upotriebio. Tim je Daničić prekinuo historičnost riečnika i podao netočnu sliku našega jezika, komu je tim učinio golemu štetu, što ga je lišio mnogih stečevinah 19. vieka u školi, u uredu, u trgovini, u obrtu, u umjetnosti, u znanosti, a stegnuo u tiesne granice pjesničtva i bogoslovja starije dobe.
Stotinu godina poslije svega možemo koliko-toliko hladno suditi o Veberovim i Jagićevim prigovorima dvama rječnicima i o Ivekovićevu odgovoru. Kako god da uzmemo i bez namjere da osporavamo ono u čemu je Iveković u pravu, Veberovi i Jagićevi argumenti ipak su daleko moćniji i opiru se ispitu vremena. Veber i Jagić samo su smatrali da u rječnicima objavljenima 1878. i 1901. mora biti suvremena leksika – školskoga, uredskoga, znanstvenoga i beletrističkoga – i da ne može knjiga spasti na leksik narodnih umotvorina iz djela Vuka St. Karadžića i Đure Daničića te dvaju pisaca, »makar se ti pisci i zvali [Milan] Milićević i Petar Petrović Njegoš« (Jagić 1901 [1948: 551]). »Nevolja hrvatskog jezika, i tu se on doista i razlikuje od srpskog, u tome je što se jezikoslovci ovdje smatraju jezikotvorcima«, kaže Jergović (2017). Prava je razlika međutim u tome što Hrvati za razliku od Srba nisu imali ili nemaju riječi za kemijske elemente, oficira, Wolkenkratzer, football, Rundfunk, atmosferu, ambasadora, koaksijalni kabel i firewall – koje je Karadžić kod Srba lako pocrpao iz narodne poezije – pa su se brže-bolje morali domišljati novotvorbama poput lučbenih počela, kisika, vodika, ugljika, kremika, solika, časnika, nebodera, nogometa, krugovala, ozračja, veleposlanika, suosnika i vatrozida. Neke su se zadržale, neke nisu, neke su se ustalile s novim, prenesenim značenjima, neke postale stilistička rezerva – sve posve naravno.58 Neće nitko pogrešno shvatiti ako reknemo da je Iveković-Broz (1901) i u naslovu hrvatski rječnik, a u prepisci između Jagića i Ivekovića stalno na tapeti tri Srbina i jedan Crnogorac. Jagić »uzimajući u ruke nekoliko hrvatskih pisaca« (1902 [1948: 560]) jednostavno pokazuje zašto je taj rječnik nepotpun. Traži u njemu riječi i potvrde iz I. Mažuranića, A. Šenoe, M. Pavlinovića, I. Trnskoga. I – ne nalazi ih. Retorika mu je pritom neželjeno ubojita, pa ćemo si ju podebljati. Kaže Jagić (1902 [1948: 562]):
Mali pokus, što sam ga učinio, jako razočarava. Sudeći po mojim pokusima mogao bi se od izraza, koje je Šenoa upotrebljavao, a koji nisu unijeti u ovaj rječnik, sastaviti upravo mali rječnik! A jesu li to možda sami idiotizmi, koji se inače ne javljaju u hrvatskom književnom jeziku? Mislim da to neće nitko smjeti ustvrditi […]
Naš Jagić prije više od stotinu godina piše o »onima što se prće« na Šulekove neologizme i o Šenoinim »idiotizmima«, dakako u izvornome značenju. Jesmo li se išta pomakli s mjesta?
Ivekoviću u svemu tome ništa nije sporno, već ovako brani neobranjivo (1902 [2001: 77]):
Meni je Srbin Daničić klasički hrvatski pisac.
Možda nije pravo shvatio srž prigovorâ, koji su htjeli reći da prema Iveković-Brozu (1901) ispada da je Daničić upravo jedini klasički hrvatski pisac, odnosno jedan od trojice. Veber je pak o prvom uredniku ARj-a imao nešto drukčije mišljenje, njemu Daničić nije baš hrvatski pisac, nekmoli klasički, hrvatski pisci su »ovdje« (1878: 164):
[…] premda se vara [Daničić], ako misli, da je sav noviji jezik hrvatskoga ili srbskoga naroda krenuo njegovim pravcem: protivno svjedoči i čakavština i kajkavština i dosta znatan dio štokavštine, i sva zagrebačka škola, što se sve nesmije prezreti, osobito u Zagrebu, u ovoj akademiji. Trebalo bi dakle uputiti pisca [tj. Daničića], da onako piše, kako mi ovdje pišemo.
Kontekstualiziramo li oprezno i bez današnjih naknadnih kompleksa i pameti, i dalje imamo na umu da je tu riječ o rječniku Jugoslavenske akademije, samo to jugoslavenstvo očito se razumije različito. Naš toliko spominjani Kukuljević zbog manjka se jugoslavenstva u tek osnovanoj JAZU – koje je jugoslavenstvo 1860-ih njemu bila druga riječ za ilirstvo – već nakon dvaju održanih sastanaka zahvalio na članstvu u čuvenome pismu »ljubeznomu prijatelju« od 17. VIII. 1866. (objavljeno deset dana poslije – Kukuljević Sakcinski 1866), nabrojivši da među prvih petnaest besmrtnika nije nijedan Bugarin, tek je jedan Srbin, tek jedan Slovenac, a trinaest je »hèrvatskih književnikah«, doduše »medju njimi jedan pohèrvaćeni Slovak i jedan pohèrvaćeni Čeh«, a nije se mjesta našlo ni za mnoge velikane hrvatske, srpske, slovenske, koje je sve pobrojio imenom i zaslugama.59 A opet, upravo će za Kukuljevićeva predsjednikovanja (1874) Matica ilirska promijeniti ime u Matica hrvatska. Očito, zgusnuta su vremena bila. Akademija za prvog urednika ARj-a ne uzima ni svojega člana Bogoslava Šuleka ni potvrđene leksikografe poput Dragutina Parčića, Antuna ili Ivana Mažuranića, nego Đuru Daničića, a njegovo je poimanje jugoslavenstva i hrvatsko-srpskoga jezika opet svojeglavo.60 Daničićev odnos prema kajkavštini, koju Veber spominje još 1878, znan je još po jednoj crtici, sjećanju T. Maretića na izradu ARj-a. (Zanimljivo je kako o Daničićevim važnim odlukama mnogošta saznajemo sotto voce, iz druge ruke, prema sjećanju.) Iveković je, vidjesmo već, »iz usta Daničićevih čuo jednom«, a Maretić rekonstruira ovako (1916: 66, bilješka):
Možda ne će biti bez interesa ova crtica. Negdje u septembru g. 1879. nađem se u nekom poslu jednoć kod Daničića pa ga sa svom čednosti zapitam, zašto kajkavsko narječje nije uzeo u rječnik; on me pogleda, obori oči preda se i – ništa mi ne odgovori! Vidjevši, da mu je moje pitańe neprijatno, ne ponovih ga nikad više.
Takva je bila Daničićeva koncepcija ARj-a – bez kajkavskoga. Njegov štovatelj F. Iveković svoju pak leksikografsku koncepciju objašnjava ovako (1902 [2001: 76–77]; isticanje naše):
Milićevićeve sam pak njeke spise zaista stoga ponajviše pocrpao, što se u njima nalaze riječi, koje su u novije vrijeme načinjene pa se i na hrvatskoj strani pišu, n. p. dotični, mjerodavan, odnos, utisak, utjecaj, vlak, zadatak, značaj, značajan, željeznica itd., ili su uzete iz češkoga i ruskoga, n. p. dosljedan, nadležan, nadležnost, sredstvo, zemljopis, itd. A zašto sam ove riječi povadio iz spisova književnika Srbina a ne Hrvata? Zato što bi Srbi u protivnom slučaju veliku graju podigli na mene, da kvarim i nagrgjujem jezik ovakovim riječima […]
Tako se suprotiva Jergovićevu »uzrazlikovanju hrvatskoga od jezika srpskog« još prije 115 godina radilo na stišavanju »graje« – hrvatske riječi oprimjerit ću srpskim vrelima, a moderni jezik oprimjerit ću Karadžićevim i Daničićevim prijevodima Svetoga pisma. Kad bi danas Jergoviću mrski jezikoslovci hrvatske rječnike pisali vodeći se za Daničićem i Ivekovićem – Jergovićevim prethodnicima u omalovažavanju B. Šuleka – onda im u rječnički korpus ne bi ulazili ni Šulek, ni Mažuranić, ni Preradović, ni Šenoa, ni Pavlinović, ni Kranjčević, ni Ujević, ni Šimić, ni Krleža, ni Slamnig, ni Sever, ni Dežulović, ni Lucić, ni Ivančić, ni Buden, ni Jergović, ni Raspudić, ni Jutarnji, ni Večernji, ni Slobodna, ni Feral, ni Hrvatski tjednik, ni Index, ni Glas Koncila, ni Novosti, ni školski udžbenici, ni katalozi za pneumatike. I to bi onda bio prezir prema hrvatskomu jeziku. Borgesovo mišljenje o metafori (Jergović 2017) i Šimićevo mišljenje o simbolima i ronjenju do dna riječi (1960: 302) nemaju ništa s tim.61
IV.5 Hotimice se dosad nismo zadržavali na pojedinačnim primjerima riječî, nego na leksikografskoj i standardološkoj koncepciji. Ipak upadala je u oči podudarnost Ivekovićevih i Jergovićevih promišljaja nasuprot Veberovima i Jagićevima. Na tom istom tragu u Ivekovića imamo (1902 [2001: 82–83]; isticanje je naše):
N. p. u Šuleka: Theater, kazalište, pozorište, teatar, obje hrvatske riječi niti valjaju po značenju riječi od kojih su načinjene, niti po nastavku; isp. u rječniku mojem zbirište.
Jergović će se vjerojatno složiti te ustvrditi da je posve nejasno što se to u kazalištu kaže ter kazuje. Dakle kazalište je poput perilice »kriva riječ«, »ništa«. Za razliku valjda od internacionalnoga teatar, što je značenjski transparentno po svem zapadnom svijetu pa kako ne bi u nas bilo. Jergović je štovatelj metafore i metonimije, a protivnik složenica: »što u hrvatskom ne mogu novoriječi i složenice, mogu metafore, metonimije, igre riječi« (2017). Pa uzeo na zub perilicu jer da je »kriva riječ, čije je značenje proizvoljno i administrativno, ne proizlazi iz jezika, nema rodno mjesto u metafori«. Dakle što nije metafora, »ne proizlazi iz jezika« pa je još usto »proizvoljnog i administrativnog značenja«. – Možda se opet ne razumijemo, možda shvaćamo predoslovno, pa iz opreza nećemo soliti pamet o nemogućnosti ljudskoga jezika bez njegove bitne proizvoljnosti, bolje rečeno, sklada proizvoljnosti i neproizvoljnosti, arbitrarnosti i ikoničnosti (tako bi se to u jezikoslovlju terminološki odredilo). Da je sav u metafori, jezik bi bio nerazumljiv, već se dvoje ne bi moglo sporazumjeti; da je sav proizvoljan, ne bi u njem nastalo ništa novo ili bi nastajalo jako teško. Iz jezika proizlaze, rađaju se – i metafora, i metonimija, i derivacija (izvođenje), i kompozicija (slaganje), sviđalo se to Jergoviću ili ne. Njegova perilica izvedenica je, strogo jezikoslovno govoreći, nije složenica, i to veoma ekonomična – što Jergović voli – jer mnogošta podrazumijeva, odnosno izostavlja što se izostaviti može, tako to u jeziku biva, pa govornici znaju – zato što znaju, zato što su to tako u svojem materinskom jeziku usvojili – da perilica pere samo dio cjeline onoga što je na tom svijetu uopće perivo, a što je opet neka vrst metonimije. Doista dvojimo treba li Jergovićevo (2017):
Što ta riječ znači? Zašto perilicu uključimo da opere gaće, a perilicu ne uključujemo da opere guzicu? I kako se u toj riječi čuje da pere gaće, a ne još i guzice, kuhinjske pločice, te, zašto ne, i automobile? Po čemu vešmašina jest perilica, a one četke kroz koje prolazimo s autom u autopraonici nisu perilica?
shvatiti ozbiljno ili kao ironiju. Za ironiju u Jergovića (2017) ne nalazimo signala. Ako je mišljeno i rečeno ozbiljno, to ne samo da je običan lingvistički diletantizam nego je atak na zdrav razum. Perilica je Jergoviću »kriva riječ« jer ne znamo peru li se njome gaće, guzice, pločice ili automobili. Onda je i ručnik kriva riječ jer ne znamo brišu li se njime ruke, guzice, pločice ili automobili, i kako to da se ručnikom uopće išta briše. I tenisice su kriva riječ jer ne znamo jesu li za tenis, za nogomet ili za štihanje vrta. I čačkalica je kriva jer čačkaju li se njome zubi, mečka ili nešto treće. I budilica je kriva jer tko se njome budi. I slušalice su krive jer što se njima sluša. I grickalica jer u singularu reže nokte, a u pluralu biva grickana, pa ne može to tako, pogotovo s tim »odvratnim, škripećim c«, kad svi znamo da prema griz mora biti griskati, griskalica. I tjeralica, i dizalica, i povisilica jer… Vidjelica je valjda vidjela što je već vidjela, a neznalica jednostavno ne zna. A i ono već spomenuto rublje – kad bolje promisliš, potpuno bezvezna riječ, nekakva ukupnost rubova, veliko ništa. A rubac pokriva glavu, baš glupo, rupčićem se pak brišu nos i suze, ne guzica, ni pločice, ni automobili. Ili računalo, na kojemu smo i Jergović i mi napisali svoje tekstove. Ponovimo: željeli bismo misliti da je Jergović britko podrugljiv i da smo se dali navabiti na tanak led. U svoju obranu recimo da Jergović mora računati i s ovakvim, limitiranim čitateljima, »kakvima Filozofski fakultet u Zagrebu vrvi« (Jergović 2018), koji igru ne razumiju, kojima su njegovi članci sveto pismo što ne podliježe egzegezi, nego ih upijaju doslovno, od riječi do riječi. Bogu hvala pa je tu Hanza media d.o.o. sa svojim slobodnomislećim izdanjima da im otvori oči.