3. Nacrt za stilističko-diskurzivnu analizu neoklapskog dikursa kao primjer kulturalnog interdiskurza

3.1. Uvod

U drugom smo poglavlju dali pregled ključnih koncepata kritičke analize diskursa kao jedne od diskursnih teorija te njezinih dodirnih točaka s diskursnom stilistikom. Prikazali smo kritičku analizu diskursa s posebnim naglaskom na pristup Normana Fairclougha uz reference na diksursnu teoriju (Laclau i Mouffe) i druge kritičko-analitičke pristupe (Jäger, Wodak, van Dijk). Cilj trećeg poglavlja jest, nastavljajući se na prethodna dva, preciznije analitički pozicionirati neoklapski diskurs kao interdiskurs suvremene kulture, kao i metodologiju za njegovo proučavanje.

U ovom poglavlju nastojimo integrirati prikazane pristupe u metolodoški koherentan sustav. Prvi je dio poglavlja posvećen stoga sintezi diksurzivne stilistike i kritičke analize diskursa. Diskurzivna stilistika se, kako je prikazano u prvom poglavlju, zapravo razvila u suradnji s kritičkom analizom diskursa. Drugi dio poglavlja otvara (u prvom dijelu poglavlja integriran) diskursnostilistički metodološki okvir polju kulturalnih studija. Raspravlja se o navodnoj nekompatibilnosti kulturalnih studija i tekstualne analize te predstavljaju neki od pristupa koji zagovaraju ovakvu sintezu, čemu, barem u teorijskoj pozicioniranosti, teži i naše istraživanje.

Predlažemo nacrt za analizu neoklapskog diskursa kao diskursnostilističkog istraživačkog područja. Taj nacrt čitateljima može biti idejno i metodološki instruktivan za analizu drugih tipova tekstova odnosno diskursa koji su (na usporediv način) interdiskurzivno kompleksni. U našem se prikazu dalje diskursna stilistika s jedne strane otvara kritičkoj analizi diksursa (i srodnim disciplinama), dok se s druge strane otvara području koje se obično naziva kulturalnim studijima.

3.2. Stilistika i kritička analiza diskursa

3.2.1. Kompatibilnost diskursne stilistike i CDA

Prožimanja stilistike i kritičke analize diskursa donekle su dobro zacrtana, budući da su ona konstitutivna za diskursnu stilistiku kako smo prikazali u prvom poglavlju. Anera Ryznar u diskursnoj stilistici, kao diskursno prevrednovanoj funkcionalnoj stilistici, prepoznaje najplodniju suradnju između stilistike i kritičke analize diskursa (2014: 56). Diskursna se stilistika ustrojava oko diskursa kao svog središnjeg termina i područja stilističkog interesa, “što već i samo po sebi upućuje na među-/kroz-disciplinarno protezanje okvira ove discipline” (Biti 2004: 158).

Stil, središnji pojam stilistike, u diskursnoj se stilistici poima relacijski, kao rezultat raznolikih i mnogostrukih gibanja u diskursnome polju. Tekst se poima kao poprište diskurzivnih borbi (Biti 2004), tragovi kojih ostvaruju njegove stilske efekte u kontekstu produkcije i interpretacije. Određenjem stila kao diskursne kategorije postaje potrebno odrediti interdiskursni sastav promatranog teksta kao i njegove diskursne okvire – što je cilj i našeg rada. Stoga ćemo u analizi neoklapskih tekstova govoriti o diskursima baštine, nostalgije, patriotizma, turizma i drugih diskursnih tvorevina.

Kako smo prikazali u prvom poglavlju, zapažene rasprave o stilistici (inter)diskursa u Hrvatskoj teorijski su postavile diskursnoanalitičke okvire stilistike (Biti 2002) te interesna žarišta stilistike diskursa (Biti 2004), dok je recentnije postavljen i nacrt za (literarnu) stilistiku interdiskurza (Ryznar 2014). Kako bismo kontekstualizirali naš rad u okviru dosadašnjih hrvatskih diskursnostilističkih radova, prije samog nacrta za analizu neokalpskog diskursa u ovom radu, osvrnut ćemo se na diskursnostilističku studiju M. Kovačević i L. Badurine Raslojavanje jezične stvarnosti (2001). Objasnit ćemo zašto taj rad nismo uklopili u diskursnostilsitičke okvire kakve nudi ova studija već smo radije u okvire vlastitog istraživanja postavili direktnu komunikaciju s kritičkom analiziom diskursa kakvu smo predstavili u drugom poglavlju.

3.2.2. Diskursna stilistika Kovačević i Badurine (2001) kao okvir za analizu NKD-a: prednosti i nedostatci

Budući da predmet našeg istraživanja nije literarni diskurs već diskursni tip koji se po mnogočemu može smjestiti u sferu popularne glazbe odnosno populare (medijske) kulture, nameće se pretpostavka da bismo okvir za naše istraživanje mogli naći u diskursnoj stilistici koja se bavi neliterarnim tipovima diskursa. Diskursom u ovom kontekstu smatramo “svaku jezičnu praksu vezanu nekim sklopom konvencija (ustaljenom tematikom, stilskim oblikovanjem, pragmatičkom funkcijom, ponovljivim okolnostima, tipičnim jezičnim vrstama i žanrovima, subjektima i objektima znanja)” (Ryznar 2013: 18).

Studiju M. Kovačević i L. Badurine Raslojavanje jezične stvarnosti (2001) spomenuli smo kao značajnu stoga što prva u hrvatskom stilističkom kontekstu preoblikuje funkcionalnu stilistiku u stilistiku diskursa. Ona se dakle većim svojim dijelom bavi neliterarnim diskursnim tipovima. Usto, ta studija opisuje multimedijalni diskurs, a koristi se i konceptom interdiskurzivnosti koji je središnji i u našem razumijevanju diskursa. No, konceptualizacija raslojavanja diskursnog polja kakvu su razradile autorice ne nudi, čini nam se, u potpunosti odgovarajuće okvire za opisivanje diskurzivnog sastava neoklapskog diskursa (dalje se u tekstu koristi kratica NKD). Nepodesnost se prvenstveno pokazuje posljedicom i dalje snažnog nasljeđa funkcionalne lingvistike pri podjeli i opisu diskursnih tipova. U ovom nam se kontekstu za naše istraživanje činilo primjerenijim ne pokušati uklopiti neoklapski diskurs i njegove žanrove u neke od ponuđenih diskursnih tipova (v. dalje u tekstu). Također, nesumjerljivost naše konceptualizacije neoklapskog diksursa naspram one autorica spomenute studije jest i u nesumjerljivosti paradigmi multimedijalnosti i multimodalnosti. Iako se u ovom radu koncentriramo prvenstveno na tekstualna značenja i reprezentacije, multimodalnost je važan dio šire konceptualizacije neoklapskog diskursa i oblikovanja značenja u njemu. S druge strane, temeljna konceptualizuacija odnosa u diskursnom polju, koncepti hibridizacije, interdiskurzivnosti, intertekstualnsti te diskursnih tipova koje ove autorice iznose sumjerljivi su onima iznesenima u ovom radu.

Od Kovačević i Badurine (2001), preuzimamo stoga temeljnu premisu da diskursne tipove (diskurse) možemo razlikovati na višim i nižim razinama apstrakcije (diskursi i poddiskursi). Diskursni su tipovi na razini konkretizacije sačinjeni od tekstova (2001: 19). To što na najvišoj razini apstrakcije autorice razlikuju 5 diskursnih tipova po funkcijama (ibid: 20) odražava naslijeđe funkcionalne stilistike te je pedagoški je i analitički korisno. Temeljnu mrežu tipova čine privatni, javni, specijalizirani, literarni i multimedijalni diskurs. Za karakterizaciju neoklapskog diskursa unutar ovako postavljene mreže diskursnih tipova valjanim bi se kandidatima pokazali multimedijalni diskurs (klapski video spotovi, albumi) te javni diskurs (klapsko pjevanje kao dio popularne kulture u širem smislu, a u užem smislu nastupi i njihova medijska reprezentacija). Ako se radi o tradicionalnim a nanovo izvođenim klapskim tekstovima, možemo ih tretirati i kao primjere literarnog (narodna književnost), ali i javnog diskursa. Za karakterizaciju (neo)klapskog diskursa međutim važnim čimbenikom smatramo i diskurs etnomuzikološke struke i drugih, dakle specijalističkog diksursa koji je u prošlosti oblikovao, i nastavlja oblikovati shvaćanja, izvedbe i razvoj (neo)klapskog diskursa i putem medija (multimedijalni i javni diskurs). Također, izvodi li se klapska pjesma u čijem domu i intimističkom okruženju, takav diskurzivni događaj možemo smatrati i ostvarajem unutar privatnog diksursa.

I dok koncept interdiskurzivnosti kojem autorice daju središnje mjesto u knjizi omogućuje analizu ovakvih diskurzivnih prožimanja, smatramo da nije nužno u diskurzivnostilističkoj analizi NKD-a slijediti podjelu na 5 tipova. Nasuprot tome, koncept artikulacije preuzet iz CDA omogućuje nam promotriti dani tekst ili (nastajući) diskursni tip bez prethodno određenog okvira mreže diskursa. Takav veći dinamizam, kao i koncept diskursnih konjunkture, koji iz društveno-kritičke perspektive omogućuju objasniti nastajuće diskursne tipove, smatramo prednošću za istraživanje našeg tipa. Diskursno uokviravanje i analiza NKD-a bit će tako određeni konjunkturom diskursa popularne kulture, turizma, baštine itd. kao diskursnih domena te diskursa Mediterana kao tematskog diskursa (o čemu više u nastavku). Otvaranje diskurzivne stilistike NKD-a prema kritičkoj analizi diskursa omogućuje nam fokusiranje na NKD kao dio društvene promjene, što izlazi iz okvira komunikacijski/lingvistički zadane funkcionalne stilistike i diskursivne stilistike koja se na njoj temelji. S druge pak strane Kovačević i Badurina smatraju svaki tekst mozaikom interdiskursnih (i intermedijalnih) obilježja, makar latentnih (2001: 34–35), što pokazuju i naše analize (Buljubašić 2020).

Postavljanjem koncepta interdiskurzivnosti u središte rada dakle, slažemo se s Kovačević i Badurinom (2001) te Ryznar (2014), da je interdiskurzivnost kao obilježje polja odgovorno za nastajanje novih diskursa kakvim smatramo NKD. Upravo ćemo u analitičkom dijelu rada pokušati opisati interdiskurzivnost NKD-a, ili kako smo to ranije nazvali, njegov “diskurzivni sastav” koji proizvodi specifične stilske efekte NKD-a. Fairclough međutim u konceptu interdiskurzivnost više podcrtava njegov nesvodiv odnos s društvenim promjenama.39

Osvrnut ćemo se i na konceptualizaciju mulitimedijalnog diksursa Kovačević i Badurine (te Cecilije Jurčić koja je suautorica na ovom poglavlju; 2001). Ishodište multimedijalnog diskursa autorice prepoznaju u višedimenzionalnosti ljudskog govora, koji zahvaljujući vrednotama govorenog jezika istodobno omogućuje i komentiranje govorenog. Multimedijalni diskurs definiraju kao skup jezičnih, parajezičnih40 i nejezičnih (slikovnih, zvukovnih) elemenata koji je “pronašao svoj oslonac u sredstvima masovnoga komuniciranja i u pratećim tehničkim mogućnostima obrade zvuka i slike, pa u skladu s time i pridruživanja zvuka i slike jeziku” (2001: 157). I dok autorice prepoznaju sve veći udio slike i zvuka u (jezičnoj) semiozi, njihov je pogled na multimedijalni diskurs dominantno filološki, lingvocentrički utemeljen: “Jezični je aspekt imanentan multimedijalnome diskursu; on je osnovica jezičnoga rastakanja i njegova pretapanja s drugim kodovima” (ibid: 166). Iz konteksta filološke discipline, ne iznenađuje da se vizualni i akustički elementi41 pridodaju parajezičnom planu poruke u ovakvoj konceptualizaciji multimedijalnog diskursa (ibid: 168). Riječ je o perspektivizmu kakav se nastoji izbjeći u miltimodalnoj paradigmi (Kress 2010). Ono što nam se na ovom mjestu čini važnijim istaknuti jest da je riječ o različitim paradigmama te da jedna ne mora zamijeniti drugu, budući da se perspektive medijalnosti i modalnosti nadopunjuju. Multimodalan znači onaj koji koristi više semiotičkih resursa za izražavanje: jezik (govor i pismo kao dva različita modusa), sliku, zvuk itd. Iste resurse opisuju i autorice u raspravi o multimedijalnom diskursu, no ne praveći razliku među pojmom semiotičkog resursa komunikacije te medija komunikacije. Ovu je razliku naglasila tek teorija multimodalnsoti koja u humanističkim znanostima predstavlja noviji (teorijski) razvoj od onog multimedijalnog. Primjerice, multimodalnost ukazuje na to da tiskani medij (novine) komunicira koristeći više modusa komunikacije: pismom, bojom (tinte), tipografijom, vizualnim elementima (fotografijama, faksimilima dokumenata koji opet inkorporiraju moduse boje i tpografije itd). Novine su stoga multimodalne no monomedijalne. Videospot NKD-a je pak multimedijalan i multimodalan, pri čemu su ove dvije karakteristike međusobno uvjetovane, no to, kako pokazuju tiskani mediji, nije nužnost. Kako napominju Kress i van Leeuwen (2001: 67), medij i modus su relativno samostalni – načini njihova spajanja su rezultat društvene organizacije semioze.

Iz navedenih razloga za bogatiju konceptualizaciju semiotičke kompleksnosti neoklapskog diksursa i njegove višestruke i višeslojne duštveno-diskurzivne pozicioniranosti smatramo prikladnijim razvijati stilističku analizu na zasadama diskursne stilistike u onom smjeru u kojem se ta disciplina otvara kritičkoj analizi diksursa i kulturalnim studijima. Razlog je i taj što naše istraživanje, iako utemeljeno u analizi tekstova, uklapamo u šire zamišljen okvir analize neoklapskog diskursa u cjelini. Neoklapski diskurs u ovom širem smislu sadrži više žanrova i diskursnih tipova koji su multimodalno (i multimedijalno) artikulirani, a što pojašnjavamo u četvrtom poglavlju.

3.3. Nacrt za stilističko-(kritičko)-diskurzivni okvir i analizu NKD-a: pregled najvažnijih koncepata

3.3.1. Diskurs i zbilja

Kako je u prethodnom poglavlju pojašnjeno, ovaj se rad temelji na epistemološkoj premisi razlikovanja diskurzivnih i nediskurzivnih društvenih procesa. I diskursna teorija i kritička analiza diskursa dijele sociokonstruktivističku paradigmu prema kojoj diskursi oblikuju društvenu stvarnost, subjekte te odnose među njima. Razlikuje ih međutim konceptualizacija stupnja ne/ograničenosti koju pritom diskursi imaju. Kritička analiza diskursa diskurzivno omeđuje nediskurzivnim. Chouliaraki i Fairclough (1999), iako pozajmljuju od Laclaua i Mouffe (1985/2001) koncept artikulacije, kritiziraju diskursnu teoriju na temelju toga što artikulaciji kao takvoj pripisuju – bez obriza na lokaciju proizvodnje diskursa – preveliku moć u kreiranju diskurzivne-društvene promjene. Diskurzivna teorija ne omogućava predviđanje za koje je društvene grupe vjerojatnije da će proizvoditi reproduktivne, odnosno kreativne artikulacije. Žižek i Eagleton, navodi Rear (2013) kao značajan nedostatak diskursne teorije ističu njezin neuspjeh u objašnjavanju političkih interesa, odnosno povezivanju interesa i društvene pozicije, pa Eagleton tvrdi da se “čini sasvim slučajnim što svi kapitalisti nisu također socijalisti revolucionari” te da “nema “sirovog materijala” na kojem politika i ideologija djeluju, jer su društveni interesi njihov produkt, a ne ono od čega oni dolaze. Politika i ideologija stoga postaju samo-konstituirajuće, tautološke prakse” (Eagleton 1991, u Rear 2013: bez paginacije). Kritička analiza diskursa, razlikuje pak diskurzivne i nediskurzivne dijelove stvarnosti koji su u dijalektičkom odnosu (jedan oblikuje drugog i njime je oblikovan). Takva je konceptualizacija preuzeta i u ovom radu i omogućuje nam, primjerice, na jasniji način govoriti o diskursnim pozicijama i diskursnim događajima.

3.3.2. Interdiskurzivnost

U ovom radu je fenomen suvremene popularizacije klapskog pjevanja i ostalih mijena koje prate taj proces (usp. Biti i Grgurić 2010, Ćaleta 1999) i koje se u njemu reflektiraju postavljen diskurzivno. Neoklapski je diksurs postavljen kao interdiskurs, dok se princip interdiksurzivnosti smatra općim principom poretka diskursa u suvremenom društvu (usp. Chouliaraki i Fairclough 1999; Kovačević i Badurina 2001).

Fairclough je, kako smo naveli u prethodnom poglavlju, konstitutivnu intertekstualnost postavio kao kategoriju koja objašnjava “kako je diskurzivni tip konstituiran kombinacijom elemenata iz poretka diskursa” (1992: 118). Pri oblikovanju/artikuliranju tekstova, opća pretopljenost polja diskursa dolazi do izražaja katkad interdiskurzivno, a katkad intertekstualno.42 Učinci obaju ovih načina iz teksta se mogu iščitati kao aspekti stila.

U poglavlju knjige Raslojavanje jezične stvarnosti naslovljenom “Interdiskurzivna i intradiskurzivna prožimanja” Kovačević i Badurina prvo konstatiraju: “Polje je diskursa, kontinuirano upozoravamo, heterogeno, konfliktno, dinamičko, pretopljeno” (2001: 183). U težnji delimitacije pojava u ovom dinamičkom polju, autorice razlikuju diskursne tipove i podtipove, a odnose među njima kao intradiskurzivne, kojima imenuju kretanja unutar istog diskursnog tipa, te interdiskurzive, kojima imenuju kretanja među različitim diskursnim tipovima (ibid: 186–187). S obzirom na pretopljenost polja diskursa kao njegova “normalnog stanja”, nema čistog iskaza, koji bi pripadao samo jednome diskursnom tipu: “Intradiskurzivnost , pa i interdiskurzivnost, imanentne su značajke svakog teksta, iako ne uvijek i zamjetne” (ibid: 190).43

Prihvaćanjem koncepta artikulacije kao mehanizma oblikovanja tekstova i diskursnih tipova, razlika između inter- i intradiskursnih obilježja pokazuje se za naše potrebe izlišnom, tim više što se granice među diskursnim tipovima smatraju propusnima. Intradiskurzivnost je tako metodološki koncept koji je koristan pri analizi točno određenog (pr. reklamnog, literarnog) diksursa, no u našoj analizi neoklapskog diskursa neće biti na jednak način relevantan. Ryznar (2014) za potrebe analize literarnog diksursa pojednostavljuje shvaćanje interdiskurzivnosti kod Kovačević i Badurine. Potonje autorice interdiskurzivnost organiziraju piramidalno, kako slijedi:

Interdiskurzivnost kao “globalnu pojavu imanentnu polju diksursa, prisutnu u njemu i onda kad su komponente diskursnih tipova pretopljene do neprepoznatljivosti”.

Interdiskursnost kao “izravnije sučeljavanje konkretnih i prepoznatljivih diskursnih tipova”, a u višem stupnju to sučeljavanje postaje citatno, pri čemu se i sam pojam teksta konkretizira.

Intertekstualnost, koja podrazumijeva prepoznatljivost preuzetih tekstualnih predložaka pa se s tog aspekta motre “oni tekstovi koji izravnije upozoravaju na svoje predloške, bile te prepoznatljive oznake kontrapunktno uključenih drugih diskursnih tipova ili – posve eksplicitno – tematsko-motivske i jezične relacije koje neki tekst ostvaruje spram nekog drugog teksta” (Kovačević i Badurina 2001: 191, prema Ryznar 2014: 61–62).

Ryznar (ibid:62) navedenu podjelu smatra logičnom, no zaključuje da “ostaje nejasno gdje se povlači granica između interdiskurznih i intertekstualnih pretapanja ako intertekstualna mogu uključivati i oznake diskurznih tipova, a interdiskurzna se mogu konkretizirati do razine teksta”. Ona naglašava da je nemogućnost uspostave nedvosmislene razlike između teksta i diskursa u čitavoj diksursnoj teoriji uzrok ovim i srodnim teškoćama. Ryznar (2014) dakle u stilističkoj praksi ne razlikuje interdiskurzivnost (gore 1) i interdiskursnost (gore 2), iako priznaje njihovu razliku, što je primjer koji i mi terminološki slijedimo. I dok interdiskurzivnost u širem smislu postoji kao karakteristika čitavog polja diskursa, Ryznar za analizičke svrhe zanima tek interdiskurzivnost u užem smislu koja “može postati stilskim i strukturnim principom gradnje književnog ili nekog drugog teksta, bez obzira na to je li do miješanja diskurznih matrica došlo autorskom namjerom (stilizacija) ili nesvjesnim radom samoga jezika (preregistracijom)” (2014: 64). Intertekstualnim citatima Ryznar smatra one koji s tekstom primateljem uspostavljaju odnos 1:1, koji predstavljaju sami sebe, dok se interdiskurzivni citati prepoznaju ondje “gdje takvi citati postanu označiteljima kakve šire diskurzne sfere, gdje taj diskurz počnu konotirati i egzemplificiraju te tako proizvoditi stilske i druge učinke” (ibid).

Za potrebe ovog rada korisno je razlikovanje interdiskurzivnosti na jezično-stilskoj (užoj) i na semiotičkoj (široj) razini teksta. S jedne strane, kako navodi autorica, citiranje Matoševe poezije u romanu može biti intertekstualno pri čemu stihovi egzemplificiraju sami sebe, ili pak interdiskurzivno – pri čemu isti stihovi egzemplificiraju “poeziju” ili “modernost”. U potonjem slučaju riječ je o semiotičkoj interdiskurzivnosti, pojmu koji izvrsno upućuje na (multimodalnu) interdiskurzivnost neoklapskog diskursa s diskursima popularne glazbe, baštine, turističkog i drugih.

3.3.3. Artikulacija

Kod Farclougha (1992) je interdiskurzivnost konceptualno vezana za diskursnu i društvenu promjenu. Poredak diskursa odnosno “zbroj svih žanrova i diskursa koji se koriste u određenoj domeni” delimitira što se u nekom trenutku može reći (Jørgensen, Phillips 2002: 72). No, pojedinci mogu utjecati na poredak diskursa “koristeći diskurse i žanrove na nove načine ili uvodeći diskurse i žanrove iz drugih poredaka diskursa” (ibid). Interdiskurzivnost se, kao znak promjene, smatra to značajnijom ako se prožimaju diskursi koji pripadaju različitim (tematski gledano) poretcima diskursa.44 Interdiskurzivnost i artikulacija stoga su u najužoj vezi, budući da se artikulacijom naziva mehanizam proizvodnje diskursa. Artikulacijom Ernesto Laclau i Chantal Mouffe nazivaju svaku praksu koja uspostavlja odnos među elementima tako da je njihov identitet modificiran aktivnošću artikulacijske prakse (2001: 105). Ti autori smatraju da artikulacija može biti više ili manje reproduktivna ili kreativna, no svaka artikulacija, makar pripadala dominantnom diskursu, uvijek predstavlja barem minimalnu inovaciju. Isto, vidjeli smo, drže i Lillie Chouliaraki i Norman Fairclough (1999). Chouliaraki i Farclough (1999), preuzimaju koncept artikulacije iz diskursne teorije Laclaua i Mouffe45 (2001) tvrdeći da oni uspješno i instruktivno teoretiziraju o

otvorenosti i kompleksnosti modernog društvenog života – oni zahvaćaju nestabilnost i fluidnost društvenih procesa i identiteta te sveprisutno rastakanje i povlačenje granica, koji karakteriziraju kasni modernitet [...] smatramo da Laclau i Mouffe pružaju vrijedne konceptualne alate za analizu promjene u diskursu – posebice njihove konceptualizacije “artikulacije” i “ekvivalencije/diferencije (1999: 124).

Kako je navedeno u prethodnom poglavlju, diskurzivne prakse artikulacijom dovode momente46 diskursa u međusobne veze. Stabilnost takvih veza je relativna i privremena, kao i ona u oblikovanju konjunktura. Interdiskurzivnost i hibridnost, važno je napomenuti, nisu uvijek znakovi promjene. Hibridnost je inherentna svim društvenim korištenjima jezika (1999: 13), pa ona može biti dijelom kako diskurzivnih strategija otpora, tako i strategija dominacije. Fairclough i Chouliaraki dakle koriste termin reartikulacije kako bi naglasili procesualnost diskursa i djelovanje subjekata, pri čemu potencijal za artikulacijsku promjenu ovisi o djelovanju subjekata u polju, o njihovim pozicijama i resursima. Budući da se značenje tekstova oblikuje i u recepciji, različite interpretacije stvaraju nove hibridnosti, dovodeći tekst u vezu s drugim tekstovima u procesu čitanja (ibid: 14).

Cilj je ovog rada postaviti temelje za opis interdiskurzivnost NKD-a u njegovu nastanku/oblikovanju. S druge strane, moguće je i postaviti pitanje o učincima rediskurzivizacije/reartikulacije elemenata poretka diskursa koji su značajni momenti NKD-a. Primjerice, u NKD-u su reartikulirani pojmovi “klapa” i “Dalmacija” koji kao momenti NKD-a dobivaju nova značenja u poretku diskursa. Drugim riječima, u NKD-u se kreira i prenosi novi tip znanja o ovim “objektima”. Pri analizi NKD-a, svaki se neoklapski tekst smatra primjerom artikulacije neoklapskog diskursa, u kojemu se na specifične interdiskurzivne načine, i sa specifičnim stilskim učincima, reprezentira dalmatinski identitet.

Usprkos pedagoškoj popularnosti Faircloughova trodimenzionalnog modela diskursa iz 1992. godine (Jørgensen i Philips 2000: 71), koncepte artikulacije i interdiskurzivnosti smatramo korisnijim metodološkim aparatom za istraživače suvremenog tipa diskursa kao što je neoklapski diskurs. Tomu je više razloga. Prvo, naša je analiza tekstualno orijentirana – produkcija i konzumacija se kao diskurzivne prakse ne analiziraju za sebe, iako se okvirno uzimaju u obzir.47 Drugo, koncept artikulacije naglašava procesualnost i hibridnost diksursa. Ovaj nam koncept stoga omogućava nijansiraniji govor o prožimanju elemenata iz različitih diskursa u različitim omjerima u nekom tekstualnom predlošku, bez potrebe njegova (a priori) lociranja u jednu/određenu društvenu praksu ili diskursni (pod)tip. Treće, pojam artikulacije usmjeren je k analizi pojava kasnog moderniteta koje su bitno određene procesualnošću i hibridnošću, što smatramo prikladnim za analizu neoklapskog dikursa. Četvrto, i posljednje, koncept se artikulacije pojavljuje i u kulturalnim studijima, pogotovo onima koji zagovaraju korištenje metoda diskursne i/li tekstualne analize u kulturalnoj analizi (Lehtonen 2000, Threadgold 2003, McGuian 2010) o čemu se govori u posljednjem dijelu ovog poglavlja.

3.3.4. Diskurni tip, žanr i konjunktura

Kritička analiza diskursa, te uže koncepti interdiskurzivnosti, artikulacije i s njima povezane društvene promjene omogućuju nam konceptualizirati neoklapski diskurs kao novi diskursni tip. Drugim riječima, impostacija neoklape kao (inter)diskursne tvorevine najuže vezane za brojne procese promjena u suvremenom (hrvatskom) društvu otvara mogućnost promatranja neoklapskog fenomena/diskursa kao, uvjetno govoreći, “slobodnog” od aprioristična određivanja NKD-a kao jednog od klapskih modela (više u Buljubašić 2020). Drugim riječima, ovakva nam konceptualizacija omogućava naglasiti neo- u “neoklapskom disursu”. Interdiskurzivnost dakle kreira novi diksursni tip uplivom većeg broja diskursa: klapski je interdiskurs tvoren prožimanjima s većim brojem različitih diskursā. Postavljanjem promatranog fenomena na ovaj način, otvara se mogućnost višestrukih odabira polazišne analitičke perspektive. Neoklapskom se fenomenu, impostiranom tako da je naglašena diskurzivna/društvena promjena (Fairclough 1992), može analitički pristupiti iz perspektive jednog ili više diksursa koji svojom interdiskurzivizacijom tvore ovaj novi diskursni tip. Koncepti artikulacije i konjunkture omogućuju nam nijansiraniji govor o upravo takvim prožimanjima, njihovim uzrocima i učincima.

Žanr je kod Fairclougha definiran kao “relativno stabilan skup konvencija koji je povezan s društveno ratificiranim tipom aktivnosti koji dijelom utjelovljuje” (1992: 125). Takva definicija žanra ne podrazumijeva samo određeni tip teksta, već i određene procese proizvodnje, distribucije i konzumacije teksta” (ibid). Žanrom možemo smatrati neoklapski tekst, čitavu pjesmu (s glazbom) ili glazbeni video. Neoklapski diskurs artikulira te žanrove na različitim razinama pojavljivanja. Na neoklapski diskurs, također, nailazimo i u drukčijim žanrovskim materijalizacijama, primjerice u tiskanim promotivnim materijalima (omoti nosača zvuka, posteri za koncerte, letci) kao i onim audiovizualnim (medijski intervjui) ili u novinskim tekstovima. Žanrovima se mogu zatim smatrati i nastupi neoklapa bili oni koncertni, (etno)festivalski ili intimistički.

Diksurzivna konjunktura (Fairclough i Chouliaraki 1999) koncept je koji nam omogućava mišljenje o tome kako određeni diskursi, društvene institucije i prakse ulaze u trajnije veze. Jedan od koraka analize odabranog diskursa, u našem slučaju NKD-a, jest odrediti u kakvoj se konfiguraciji praksi odabrani diskurs nalazi (ibid: 61). Konjunkturom Chouliaraki i Fairclough nazivaju “relativno trajne skupine ljudi, materijala, tehnologija i dakle praksi (u njihovom aspektu relativne permanentnosti) okupljenih oko određenih društvenih projekata u najširem smislu riječi” (ibid: 22). Pri analizi diskurzivnih konjunktura važno je locirati ih unutar šire dinamike društvenog života kasnog moderniteta tako da se mogu procijeniti utjecaji društvenih i kulturalnih procesa na konjunkturu (1999: 137–8). U našem istraživanju, konjunkturi koju smo prepoznali kao konfiguraciju praksi koja uokviruje NKD pristupamo dominantno s diskurzivnog aspekta. Takav odabir odgovara i (filološkom) predmetu našeg istraživanja budući da Chouliaraki i Fairclough kao primjere za konjunkturu navode i “proširenje bolnice” i “građanske proteste 1960-ih” (ibid: 22; 51; 61).

Neoklapski diskurs je promatran iz perspektive konjunkture određene diskursima “praktičnog mediteranizma” (Herzfeld 2005), baštine, turizma, nostalgije i drugih. Impostacija se neoklapske konjunkture oslanja na postojeća istraživanja u imenovanim poljima. Ta su istraživanja, primjerice, uočila i istražila povezanost artikulacije mediteranskog identiteta s jedne te suvremene glazbe i književnosti s druge strane (Žanić 2010, Žanić 2012; Knežević 2013); mediteranizma i diskursa baštine, turizma i nostalgije (Rivera 2008; Oraić-Tolić 2007) te mediteranizma i klapskog pokreta (Ćaleta 1999, 2003).

Identificirajući za sada spomenute diskurse ne iscrpljujemo čitav “sastav” konjunkture neoklapskog diskursa, napominjemo i da je i delimitacija diskursa, institucija i praksi koji čine konjunkturu istraživački konstrukt. Neoklapski diskurs smatramo dijelom, ali i učinkom ovako naznačene konjunkture. Prednost razmatranja konjunkturā nad izoliranim diskurzivnim događajima jest ta što “nam dozvoljava pratiti učinke ne samo individualnog događaja već niza konjunkturalno povezanih događaja kroz određeno vrijeme, [učinke] u održavanju ali i transformaciji (reartikulaciji) praksi” (Chouliaraki i Fairclough 1999: 22).

Vezano za konjunkture važno je napomenuti dvije stvari. Prvo, stabilnost konjunkturā je trenutačna, ograničena u vremenu (Chouliaraki i Fairclough 1999: 22). Drugo, granice konjunktura su propusne. Drugim rječima, diskursi koji čine relativno stabilnu konjunkturu u stalnom su odnosu prožimanja s diskursima izvan konjunkture (ibid: 61; usp. ibid: 58 o nenamjeravanoj hibridnosti otvorenog pisma u konjunkturi na razmeđi diskursa politike i prava). U tom smislu možemo istaknuti diskurs mediteranizma kao središnji diskurs neoklapske konjunkture. Taj se diksurs u poretku diskursa (o hrvatskom nacionalnom) identitetu prožima, sukobljava i preklapa s drugim diskursima o nacionalnom identitetu. Time se potonji diskursi mogu dovesti u analitičku vezu s promatranim neoklapskim interdiskursom koji konjunktura proizvodi. Dakle, razmatranje diskursa koji u konjunkturu nisu uključeni ili pak onih koji su u antagonističkom odnosu s diskursom koji jest dio konjunkture, može pridonijeti razumijevanju konjunkture same.

3.3.5. Diskursni rukavac, diskursni događaj, diskursna pozicija

Termin diksursni tip, ili kraće diskurs, koristit će se kao opći termin kada nije potrebno razlikovati predmet od domene diskursa. Govor o seksualnosti možemo tako nazvati diskursom seksualnosti, govor o ženskom identitetu možemo nazvati diskursom femininosti, a govor o dalmatinskom identitetu možemo nazvati diskursom dalmatizma. S druge strane, kada želimo naglasiti da kakav govor (diskurs, reprezentacija) dolazi iz sfere medija, znanosti, popularne kulture, tada opet govorimo o diskursu medija/medijskom diskursu, diskursu znanosti /znanstvenom diskursu ili diskursu popularne kulture. Znanstveni diskurs o dalmatinskom identitetu razlikujemo od popularnog diskursa o dalmatinskom identitetu kao što razlikujemo medicinski diskurs (o) feminitetu od feminističkog diskursa o feminitetu. Kada u radu bude potrebo naglasiti da je riječ o diskursu predmeta govora, koristit će se termin diskursnog rukavca. Diskursni rukavac dalmatizma tako se pojavljuje u medijskim, političkim, etnografskom i ostalim diksursima. Kada bude potrebno naglasiti da se govori o domeni u kojoj se diskursni rukavac pojavljuje, koristit će se pojam diskursnog polja. Određeni se diskursni rukavac pojavljuje dakle u različitim diskursnim poljima. Oba se ova termina javljaju u kritičkoj analizi diskursa S. Jägera (2001) iz koje ih parafrazirano predstavljamo u nastavku teksta. Diskursni rukavci (engl. discourse strands) tematski su jedinstveni diskursni procesi. Takvim procesima nazivamo diskurse mediteranizma i dalmatizma. Svaki je diskursni rukavac dijakronijski/povijesno određen, a njegov je doseg u sinkroniji ograničen, što znači da sinkronijskim presjekom možemo utvrditi što je sve u suvremenom trenutku rečeno te što se (ne) može reći (2001: 47). Jäger terminom diskursnog polja (engl. discourse plane) označava društvene lokacije iz kojih se “govori”, mjesto s kojeg operiraju diskursni rukavci (politika, mediji, edukacija, svakodnevica, administracija) (2001: 49). Diskursna su polja također međusobno povezana i utječu jedna na druga. Primjerice, medijsko polje usisava, prepakira, senzacionalizira i redistribuira diskurse. Jägerov koncept diskursnog rukavca blizak je Faircloughovom (1992) “poretku diskursa” kao skupu žanrova i diskursa koji pripadaju određenoj domeni. Domena je, kao i rukavac, tematski određena. No, u Jägerovom (2001) se pristupu diskursni rukavac križa s diskursnim poljem, uspostavljajući diskurse koji su tematsko-žanrovki određeni. Ako se preplitanjem diskursnih rukavaca opetovano povezuju određeni diskursi riječ je o povezanim/isprepletenim diksursima (eng. entanglements of discourse strands) (2001: 47). Jägerov koncept isprepletenosti sumjerljiv je Faircloughovoj interdiskurzivnosti. U našem istraživanju, dakle, na razini diskursnog rukavca NKD možemo promatrati kao diskurs o dalmatizmu, koji je jednim svojim dijelom određen interdiskurzivnošću s rukavcima o mediteranizmu, europeizmu, balkanizmu itd. Na razini polja, NKD možemo smjestiti u polje popularne glazbe ili baštine, svakako naglašavajući interdiskurzivnost s poljima popularne kulture ili turizma. Takva “dvostruka artikulacija” NKD-a dopušta nam kompleksniji uvid u njegovu diskurzivnu narav i diskurzivnostilistička obilježja.

Siegfried Jäger (2001) predstavlja još dva termina koja koristimo. To su koncepti diskurzivnog događaja i diskursne pozicije. Oba koncepta postoje u sličnom obliku kod Fairclougha, no od Jägera ih preuzimamo zbog njegovih preciznih određenja tih pojmova.

Diskurzivni događaji imaju korijene u diskurzivnim konstelacijama,48 čije su manifestacije (2001: 48). Jäger smatra diskurzivnim događajima samo one koji su istaknuti politički, medijski i kao takvi utječu na daljni razvitak diskursnog rukavca kojemu pripadaju (2001: 48). Hoće li događaj postati diskurzivan ili ne, ovisi o političkoj konstelaciji moći. Medijska popraćenost događaja, primjerice, može događaj učiniti diskurzivnim (ibid). Prepoznavanje diskursnih događaja može služiti praćenju razvojnog procesa određenog diskursnog rukavca, što će se pokazati korisnim za naše istraživanje (Buljubašić 2020). Termin diskursnog događaja nema jednakovrijedan ekvivalent u kritičkoj teoriji diskursa kasnog moderniteta, gdje se taj pojam koristi u konceptualnom nizu struktura – praksa – događaj (Chouliaraki i Fairclough 1999: 21). U našem radnom okviru stoga, radi veće jasnoće, diskurzivnim se događajima naziva samo one koje smatramo politički i medijski istaknutim generatorima promjene ili oznakama razvojnih kretanja neoklapskog diskursa. NKD kao popularni pokret omogućen je i oblikovan upravo diskursnim događajima (usp. Baker 2011: 193–195) među kojima se izdvajaju upis klapskog pjevanja na UNESCO listu reprezentativne nematerijalne baštine 2012. godine, manifestacija klape na Poljudu (2006) i Eurosong 2013.

Pojedinci, mediji pa čak i diskursni rukavci imaju svoje diskursne pozicije (Jäger 2001: 49). Diskursna pozicija je ideološko mjesto, lokacija iz koje se participira u diskursu (ibid). Jägerova je konceptualizacija diskurznih pozicija pojedinaca doprinos Foucaultovoj teoriji koja isključuje ontološki subjektivitet iz teorije diskursa (Mills 1997). Tom postavkom Jäger (2001), slično Faircoughu (1992), povezuje diskurzivno ispreplitanje i djelovanje pojedinaca, s time da oba autora naglašavaju promjenu kao posljedicu interdiskurzivnosti (Fairclough), odnosno njezinu ulogu u oblikovanju znanja (Jäger). Klape se, kao glazbene skupine, razlikuju svojim diskursnim pozicijama jer nemaju sve jednak pristup kvalitetnoj produkciji, medijskoj zastupljnosti itd. Njihova se pozicija oblikuje, mijenja i učvršćuje artikulacijama koje su im svojstvene, a koje smještaju pojedine klape u određene modalitete. Možemo u ovom kontekstu reći kako se razlikuju diskursne pozicije klapā koje su često nagrađivane, koje imaju pristup kvalitetnoj promidžbi i produkciji, ili onih koje se smatraju veteranima, od onih klapa koje se pojavljuju tek u novije vrijeme i na različite načine upostavljaju svoj status.

Zajedno s navedenim konceptima, koncept interdiskurzivnosti promatramo dakle kao indeks društvene promjene ili diskurzivnog gibanja, dok nam stil neoklapskih tekstova omogućava iščitavanje tragova tih promjena na razini teksta neoklapskih pjesama.49 Analize klapskih tekstova (Buljubašić 2020) pokazuju kako “neoklapski diskurs” nije monolitan ni homogen. Neoklapski tekstovi, klapske skupine, institucije (festivali, koncerti) upućuju na razvoj tematsko-stilskih “poddiskursa” primjerice popularno-zabavnog, domoljubnog ili nostalgičnog izričaja, s raznolikim ideološkim “punjenjima” njihovih artikulacija.

3.4. Diskursnostilistička analiza i kulturalni studiji

3.4.1. Uvod

U prvom smo se poglavlju, odnosno pregledu poststrukturalističkih stilističkih disciplina poslužili “kontekstom” kako bismo pratili pomake u konceptualizaciji tog pojma od stilističkog formalizma do kontekstualizane, diskurzivne stilistike. U lingvističkim disciplinama orijentiranima uže na tekst kao predmet istraživanja, kao što je konverzacijska analiza, kontekst je usko ograničen na komunikacijsku situaciju. Kontekst je pak šire teorijski zadan u foucaultovskoj tradicji i kritičkoj analizi diskursa (Wetherel 2001).

Prihvativši teorijsko-metodološki aparat ktitičke analize diskursa kao okvira koji potpomaže šire diskurzivno pozicioniranje neoklapskog diskursa, predmet našeg istraživanja pozicioniran je u kontekst društvenih procesa u širem smislu. Kritička analiza diskursa u tom smislu, kako bi kontekstualizirala svoje tekstualne analize diskurzivno-društvene promjene, teorijsku “dopunu” pronalazi u raznolikim, ponajprije sociološkim, teorijama društva (v. Chouliaraki i Fairclough 1999). Budući da se naš predmet istraživanja smješta u polje popularne kulture, naša se diskurzivno-stilistička analiza interdiciplinarno otvara polju kulturalnih studija.

U ovom ćemo dijelu poglavlja stoga promotriti načine na koji se stilističko-diskurzivna analiza s jedne strane te kulturalni studiji s druge strane metodološki i teorijski približuju kako bi se predmet istraživanja (neoklapski diskurs, neoklapski tekstovi) preciznije odredio u svojim diskurzivnim, stilističkim i društvenim aspektima.

Fairclough (1995) nudi četiri razloga zašto je tekstualna analiza nužna u proučavanju društvenog konteksta, pa i u kulturalnim studijima: teorijski, metodološki, povijesni i politički razlog (prema Kovala 2002: 5–6). Teorijski jest razlog taj da je jezik, umjesto da bude pogrešno shvaćen kao transparentan, jedna od važnih društvenih struktura i područja djelovanja jer se u njemu društvene strukture, odnosi i identiteti stvaraju, održavaju i transformiraju. Metodološki je razlog taj da tekstovi služe kao izvor dokaza za tvrdnje o društvenim procesima. Povijesni je razlog taj da su tekstovi pokazatelji promjena u društvu. Politički je razlog istaknut u kritički usmjerenim istraživanjima, upućujući na to da se kroz tekstove odvija društvena kontrola i hegemonija pa njihova analiza može biti strategija otpora (ibid).

Prema navedenim postavkama, za potrebe diskurzivnostilističke analize tekstova NKD-a možemo zaključiti: (1) uz teoretizaciju popularne i medijske kulture općenito, kulturalni studiji su nam u slučaju proučavanja NKD-a nužni i kako bismo bolje razumjeli diskurzivi žanr koji promatramo; (2) pritom se kulturalnostudijski uvidi o neoklapskom diskursu/tekstovima nadopunjuju onima diskurzivno-stilističke teorije. Također, tu je i pitanje (3) reprezentacija dalmatizma odnosno teorije reprezentcije općenito koja je istaknuto područje proučavanja kulturalnih studija. Prema Stuartu Hallu, način reprezentacije u medijima nadilazi individualne orijentacije autora i kulturološki je uvjetovan/kontekstualiziran (Wetherel 2001: 390). Vezano uz reprezentaciju, u kontekstu kulturalnih studija, reprezentacije dalmatizma u NKD-u upućuju i na razmišljanje o (4) reprezentaciji/konstrukciji kolektivnog identiteta u društvu kasnog moderniteta općenito.

Chouliaraki i Fairclough (1999) kao teorijske dopune kritičkoj analizi diskursa razmatraju, ovisno o predmetu istraživanja, sociološke, filozofske i etnografske teorije, koje “prevode” u diskursnoanalitički metodološki okvir. Ono što oni pišu u ovom kontekstu (1999: 61–62) može se primijeniti i na interdisciplinarno prožimanje našeg diskurzivnostilističkog istraživanja s onima iz kulturalnih studija. Kulturalni studiji, pače i postojeća etnografska literatura o suvremenim oblicima klapskog pjevanja (autora kao što su Ćaleta, Primorac, Milin-Ćurlin) pružaju nezaobliazan okvir analizi neoklapskih tekstova. Oni dakle pružaju uvid u šire društvene prakse koje formiraju pozadinu istraživanja, te informiraju o relevantnom poretku diskursa u diskurzivnom polju i konjunkturi koje je istraživački objekt dio. U našem slučaju društvena konjunktura kroz koju prolazi NKD nas upućuje na njegovu povezanost s diskursom popularne kulture, baštinskim diskursom i diskursom (kulturalnog) turizma itd. Istraživanja klapskog pokreta iz kulturnostudijeske perspektive (Biti i Grgurić 2010) potvrđuju takvo teorijsko pozicioniranje, posebice smjestimo li neoklapu prvenstveno u polje popularne glazbe/kulture.

Koncept artikulacije također upućuje na interdiscipliniranost diskurzivnostilsitičkog i kulturalnostudijskog istraživanja. U našem istraživanju (Buljubašić 2020) promatramo naime moduse reprezentacije (odnosno artikulacije) dalmatizma i povezanih identiteta u neoklapskom diskursu. Taj nam koncept dopušta da uvijek iznova promotrimo elementi kojih diskursa (i u kojim odnosima) su prisutni u određenom neoklapskom tekstu, te kako je, naposljetku, reprezentiran dalmatinski identitet.

4.3.2. Kulturalna analiza, tekstualna analiza i artikulacija

U radu naslovljenom “Cultural Studies, Critical Theory and Critical Discourse Analysis: Histories, Remembering and Futures” [Kulturalni studiji, kritička teorija i kritička analiza diskursa: povijesti, sjećanje i budućnosti] (2003) Terry Threadgold raspravlja o “korisnosti” tekstualne i diskurzivne analize za kulturalne studije. Najjačom poveznicom među kulturalnim studijima i (kritičkom) analizom diskursa autorica smatra kritičku teoriju, odnosno poststrukturalistički jezični obrat na kojem su obje zasnovane. Kulturalni studiji i analiza diskursa pogrešno se smatraju nekompatibilnima jer, tvrdi autorica, te dvije discipline dijele društvenokonstruktivističke premise (2003: 6). Threadgold piše:

Na svim ovim mjestima, pak, neke se teorijske pretpostavke uzimaju zdravo za gotovo: društveno-konstruktivistička koncepcija jezika; ideja da se realnosti i subjektiviteti konstruiraju jezikom i u jeziku; da subjekti konstruiraju sebe i svijet koji nastanjuju u svakodnevnim jezičnim praksama; da su odnosi moći konstruirani i dekonstruirani u ovim procesima; da je ono što zovemo društvom i kulturom na sličan način konstruirano i dekonstruirano; da je ova aktivnost karakterizirana narativnošću, da mijene narativa, odnosno pričanje priča na drukčiji način može promijeniti društveni svijet te da je cilj rada s jezikom i na jeziku politika usmjerena na društvenu promjenu kroz ono što bi Eco (1979) nazvao semiotičkim radom na tekstovima i s tekstovima (2003: 6).

Jim McGuian u knjizi Cultural Analysis [Kulturalna analiza] (2010) posvećuje poglavlje kritičkodiskurzivnoj analizi američke i britanske inačice televizijske emisije The Apprentice, odnosno ideološkoj legitimaciji kapitalizma u zabavnoj emisiji. Ova analiza reality-showa koji autor naziva egzemplarnom pojavom cool kapitalizma50 metodološki predstavlja “analizu ideološkog modusa reprezentacije u maniri kritičke analize diskursa” te “ima za cilj oprimjeriti vrijednost pomne tekstualne analize kulturalne forme” (2010: 7). Autor primjećuje da je analiza teksta u kulturalnim studijima podcijenjena u odnosnu na naglasak koji se u istraživanjima publike stavlja na različita čitanja koja negiraju preferirano čitanje – nasuprot tome, on naglašava odlučujuću ulogu (engl. determinacy) tekstualnog51 značenja u konstrukciji popularnog znanja i javne kulture (ibid). Jasno je da McGuian želi pružiti korektiv medijskim studijama publike, odnosno dominantnoj paradigmi u medijskim/kulturalnim studijima u kojima se pri analizi medijskih tekstova pretpostavlja aktivna konzumacija tekstova i privilegiran položaj čitatelja/gledatelja tih tekstova u konstrukciji značenja. McGuian tvrdi da takva praksa “može rezultirati u disoluciji teksta – zapravo, negiranju ikakve određenosti [značenja] tekstualnim. Autor (ibid: 129–130) želi popraviti nesrazmjer koji uočava u medijskim analizama značenja u trokutu autor – tekst – čitatelj, odnosno vratiti važnost tekstu u determinaciji interpretacije/čitanja. Mikko Lehtonen (2000) zauzima sličan “srednji put” u lociranju značenja, no nudi kompleksnije razdrađen model tvorbe tekstualnog značenja.

Finac M. Lehtonen u knjizi The Cultural Analysis of Texts [Kulturalna analiza tekstova] (2000) razvija tezu o kulturalnom i kontekstualnom kreiranju značenja tekstova. Želeći odgovoriti na pitanje gdje se i kako značenja formiraju, autor kombinira metodologije poetike teksta, hermeneutike konteksta i analize publike (2000: 1). Kombinacija tih triju metodologija (kod istraživanja publike riječ je o etnografskom pristupu), tvrdi Lehtonen, vodi ka uravnoteženoj kulturalnoj analizi teksta, iako se takva istraživačka širina (kakva se ostvaruje u duljim istraživačkim projektima s više istraživača) ne može ispoljiti u jednom radu (ibid: 3). Ipak, slažemo se s Lehtonenom da bi analize koje se fokusiraju na tekst, kontekst ili publiku trebale biti impostirane tako da u uvidu imaju svoju parcijalnost (ibid; usp. i Bilig 1995: 9). Integrirani i multiperspektivistički pristup koji bi proučavo produkciju, tekst i recepciju u suprotnosti je s “podjelom rada” u humanističkim disciplinama. Janet Wolff smatra da je potrebno razviti unificirajuću, ne-redukcionističku metodologiju koja bi bila društveno-povijesna, s osjetljivošću za reprezentaciju i tekstualnost (prema Kovala 2002: 6). Važnost Lehtonove knjige u ovom kontekstu je ta što teorijski premošćuje tekstualno orijentiranu analizu s kulturalnim (kontekstualnim) studijima. On pokazuje da proučavanje značenja teksta leži između esencijalizma (tvrdnje da tekstovi imaju određeno značenje) i antiesencijalizma (tvrdnje da tekstovi mogu značiti bilo što). Lehtonenov postupak je pritom sljedeći: prvi je korak dekonstrukcija tekstualnog značenja, zatim njegova rekonstrukcija kao kontekstualno uvjetovanog značenja te na kraju promatranja kulturalnih praksi čitatelja (2000: 158). Lehtonen se služi pojmom artikulacije kako bi upozorio da se spomenute razine formacije značenja (razdvojene samo analitički) prožimaju, utječući međusobno jedna na drugu. Artikulacija je dakle kod Lehtonena teorija konteksta koja tvrdi da se prakse, identiteti i tekstovi mogu proučavati samo iznutra, u kontekstu, gdje i postoje u svojim relacijama i sa svojim učincima (2000: 157–8). Lehtonen o artikulaciji piše:

Artikulacija nije solidificirana masa odnosa i poveznica, već su njezine poveznice procesualne i uvijek uzimaju nove forme. Iz perspektive teorije artikulacije, tekstovi su artikulirani s kontekstima, a artikulirani tekstovi i konteksti dalje su artikulirani sa subjektima i kulturalnim praksama. Formacija se značenja može pratiti s obzirom na svoje središnje dijelove, upravo iz ovih artikulacija. Dakle, artikulacija se može zamisliti kao rekontekstualizacija, slabljenje veze teksta i njegova prethodnog konteksta (katkad i njihovo potpuno odvajanje) te dodavanje novih kontekstualnih elemenata, ili pak povezivanje teksta s potpuno novim kontekstom (ibid: 158).

Koncept artikulacije svoju kros-disciplinarnu prisutnost duguje društveno-konstruktivističkim premisama poststrukturalistički orijentiranih humanističkih disciplina koje problematiziraju tekstove, diskurse i značenja nastala u društvima kasnog moderrniteta. Diskursi, tekstovi i identiteti u društveno-konstruktivističkoj paradigmi smatraju se kontignentnima i otvorenima novim upisivanjima i preispisivanjima značenja (Jørgensen i Phillips 2002: 5–6). Artikulacija se u ovom kontekstu može promatati i kao radikalna kontekstualizacija, u kojoj su pojmovi teksta i konteksta maksimalno isprepleteni i re-konstituirani. “Teorija artikulacije, koja dolazi od Laclaua i Mouffe i Gramscija, a koju su u kulturalnim studijima ponajviše elaborirali Hall i Grossberg, izrazito naglašava ono što možemo nazvati horizontalnim, kontekstualnim relacijama značenja, nasuprot vertikalnim, semantičkim relacijama” (Kovala 2002: 4). Teorija artikulacije naglašava potrebu za pomnim individualnim analizama (engl. case-study) fenomena koji se proučava. Kovala sugerira pritom teoretizaciju ne samo tragova konteksta u tekstu, već i konkretna načina na koji su oni isprepleteni (ibid: 5). Upravo to čini Fairclough kada svoj trodimenzionlani model teksta – diskurzivne prakse – društvene prakse zamjenjuje modelom artikulacije.

U članku naslovljenom “Cultural Studies and Cultural Text Analysis” [Kulturalni studiji i kulturalna analiza teksta] (2002) Kovala tvrdi da je argument o nekompatibilnosti kulturalnih studija i tekstualne analize neodrživ te zagovara “heterologično, višerazinsko i perspektivističko razumijevanje teksta i konteksta” (2002: 1). Kulturalni studiji se tradicionalno smatraju istraživačkom orijentacijom koja naglašava kontekst i koja stoji nasuprot tekstualističkim analizama (usp. Compagnon 2007: 23–25). Kovala objašnjava kako je razvoj kulturalnih studija doveo do jačanja takvih stajališta. Britanski kulturalni studiji, koji su se razvili s ciljem “razumijevanja kako je živjeti na određenom mjestu u određenom trenutku putem analize kulturalnih – umjetničkih i komunikacijskih – tekstova” (Grossberg, u Kovala 2002: 2) na početku su svog djelovanja smatrali tekst središtem analize. S vremenom se taj fokus sve više premještao na istraživanja publike i proučavanja svakodnevnog konteksta korištenja tekstova (ibid). Tekstualna analiza je dakle, u dominantnoj paradigmi kulturalnih studija, označena anti-kontekstualističkom. Međutim, kako smo pokazali u pregledu poststrukturalističkih stilističkih disciplina, stilistiku se više ne može ocijeniti formalističkom.

Kasnih 1980-ih i ranih 1990-ih u disciplini se kulturalnih studija pojavljuju reakcije na prenaglašen istraživački fokus na studije publike i televizije, zagovarajući prednosti tekstualne analize52 (Kovala 2002: 5). Međutim, i tekstualistička i kontekstualistička čitanja mogu biti reduktivna, iako se ta etiketa uglavnom pripisuje (posebice u književnim studijima) prvima (ibid: 6). Upravo iz tog razloga Douglas Kellner, istaknuti teoretičar kulturalnih studija, zagovara “multiperspektivizam” pri analizi odabranog kulturalnog fenomena. Prema Kellneru, multiperspektivizam pri istraživanju kulturalnog artefakta kulture idealno uključuje: (a) produkciju i političku ekonomiju; (b) tekstualnu analizu i kritiku; (c) recepciju i korištenje spomenutog artefakta (prema Kovala 2002: 5). Pažljiva tekstualna analiza (engl. close reading) medijskih tekstova može otkriti raznolika, katkad kontradiktorna značenja, vrijednosti i poruke, upozoravaju Kellner i Durham (2006: xii).

3.4.3. Kulturalni studiji, popularna kultura, reprezentacija, identitet – kratke definicije

Potrebno je, zbog metodološke orijentacije i jasnoće, kratko definirati kulturalne studije, popularnu kulturu i pojam reprezentacije. Definiranje ključnih pojmova kulturalnih studija nužno je kako bismo promatrani (kulturalni) diskurs, u našem slučaju neoklapski diskurs, mogli prezentirati i sagledati kao (novi) dikursni tip i šire, kao (novi) oblik kulture, odnosno kulturnih artefakata. Napominjemo opet, po uzoru na Lehtonena (2000: 3) da tekstualnu analizu poduzetu u našem istraživanju (Buljubašić 2020) smatramo parcijalnom. Cilj nam je pritom neoklapski diskurs impostirati kao složeni (inter)diskurzivni fenomen, skup raznolikih multimodalnih žanrova i kulturnih artefakata. Iako impostacija neoklapskog diskursa u tom širem smislu nadilazi mogućnosti jednog istraživačkog rada, ona čini analitički okvir analize neoklapskih teksova našeg korpusa i informira ju. Naša analiza tekstualnih reprezentacija dalmatizma uklapa se u tako impostiran neoklapski diskurs i, idealno, njegovo šire interdisciplinarno proučavanje.

Trima pojmovima iz naslova mogla bi se posvetiti čitava pregledna poglavlja kakva su prva dva poglavlja ovog rada, uzevši u obzir dijakronijski razvoj navedenih pojmova i višeznačnost koja im se prispisuje u sinkroniji (usp. Biti 2000: 282–291). Vrlo kratka određenja u nastavku stoga tek sažeto predstavljaju te pojmove u onim teorijskim i metodološkim okvirima u kojima se koriste u našem istraživačkom radu (Buljubašić 2020).

Dean Duda (2002: 10) objašnjava kako se diskurs kulturalnih studija sam opire svakom od triju tradicionalno ključnih epistemoloških elemenata: jednoznačno određenoj disciplini, predmetu istraživanja i metodologiji. Kulturalni se studiji poimaju kao interdisciplinarno područje studija ili pristup proučavanju široko shvaćene “kulture” koja bi obuhvaćala raznolike tekstove i prakse kulture kao i “načine života” (Buchanan 2010: 103). Promatramo li neoklapske pjesme ili glazbene videe kao tekstove/artefakte suvremene popularne kulture, njihovo je istraživanje valjano smjestiti (i) u područje kulturalnih studija. Kulturalni studiji su, poput definicija kulture, mnogostruki pa su unutar tog “područja” smješteni raznoliki pristupi. Hall (1996: 7) u tom kontekstu govori o diskurzivnom i semiotičkom pristupu. Semiotički pristup (primjerice Barthesov) zanima kako reprezentacije (poetika), dok diskurzivni pristup zanimaju učinci i posljedice reprezentacije (politika).53 Zauzimanje jedne pozicije, međutim, ne isključuje u potpunosti drugu. Diskurzivni pristup koji smo zauzeli pri definiraju neoklape kao interdiskurzivne pojave koja proizvodi određena značenja o dalmatinskome identitetu nadopunjuje se semiotičkim pristupom pri analizi jezičnih i inih semiotičkih sredstava kojima su značenja proizvedena, posredovana ili konzumirana.54 U svom začetku, kulturalni su se studiji oblikovali 1950-ih u Velikoj Britaniji, a kao začetnik se ističe Centar za suvremene kulturalne studije iz Birminghama, posebice pod vodstvom Stuarta Halla (CCCS; o povijesti kulturalnih studija v. sinteze u Duda 2002; Biti 2000; Buchanan 2010).

Kulturalni su studiji uvijek politični, ponešto izravnije u svojoj britanskoj tradiciji nego u američkoj (Duda 2002: 44). Kulturalne studije zanimaju “mehanizmi moći u kulturi, struktura dominacije, borba oko značenja i reprezentacija, dakle sve što proizvodi opresiju, zakinutost ili nejednakost, i u čemu političko ima, u najmanju ruku, zavidan dionički udio” (ibid: 27). Kulturalne studije obično zanima popularna kultura, medijska kultura, ono što se naziva mainstream kulturom, zatim subkulture, kontrakulture i ostale percipirane skupine kulturnog izražaja, a njihovih podjela i kategorizacija je mnogo (usp. Duda 2002, Strinati 2005, Kellner i Durham 2006, Kellner 1995: 93–108). Nedostatak jedinstvene metodologije i čvrsto definiranog područja proučavanja navodi se i kao prednost i kao mana kulturalnih studija (Duda 2002: 44). S druge strane, neke od teorijsko-kritičkih perspektiva unutar kulturalnih studija već smo spomenuli u poglavljima posvećenima kritičkoj analizi diskursa i poststrukturalističkoj stilistici (postmarksistička, postmodernistička, feministička, postkolonijalistička perspektiva).

Definicija popularne ili medijske kulture (ili kojeg drugog polja koje proučavaju kulturalni studiji) ovisi o teoriji koja ju pokušava objasniti i metodologiji kojom se analitičar služi (usp. teorije i metodologije u Strinati 1995; Durham i Kellner 2006; Brummett 2006).

Termin “popularna kultura” pojavljivao se u kritici frankfurtske škole u značenjima bliskima konceptima niske kulture (kao suprotnost elitnoj kulturi) i komercijalne masovne kulture (Buchanan 2010: 180). Hall (1980) konceptom enkodiranja/dekodiranja uvodi u popularnu kulturu raznolikost njezinih čitanja i značenja. Chandler i Munday (2011: 327) priznaju odjeke navedenih značenja u konceptualizaciji “popularne kulture” pa u pojmovnu natuknicu tog termina uključuju: (1) “kulturalne artefakte ili medijske sadržaje proizvedene za masovnu publiku”; (2) “svakodnevni život i/li umjetnosti koje reflektiraju ukuse i vrijednosti ‘običnih ljudi’”; (3) “produktivne načine na koje publika prisvaja pervazivne kulturalne proizvode i djeluje (s) njima”; (4) “mas-medijske sadržaje koji proizvode određene koncepcije kolektivnog identiteta “naroda” u društvu”. Budući da rasprava o popularnoj i medijskoj kulturi te razlikama među navedenim pojmovima nije relevantna za naše trenutne potrebe, pojasnit ćemo tek da u pojam popularne kulture uključujemo (djelomično) i medijsku kulturu, kakva je neoklapska glazba, posebice u značenju koje Chandler i Munday navode pod točkom (4). Medijski su tekstovi pak dobar primjer Faircloughove pozicije (1992) koja u cirkulaciji istog teksta kulture prepoznaje diskursnu sferu (reprezentacije, konstruirani identiteti) te nediskursnu sferu (ekonomska razmjena), iako su one povezane u praksama distrubucije i potrošnje. Kellner (1995) izbjegava “ideološke” termine “popularne” i “masovne” kulture odlučujući se radije za termin “medijske kulture”. Svoj izbor Kellner objašnjava tvrdnjom da je “naša kultura zapravo medijska, da su mediji kolonizirali kulturu i da su oni primarni prijenosnici u distribuciji i širenju kulture” (1995: 113). Medijska kultura je prema tom autoru “dominantna forma i mjesto kulture u suvremenim društvima, ali i mjesto borbe za nadziranje društva” (ibid).

Popularnoj kulturi pripisuju se uglavnom artefakti kao što su filmovi, glazba, TV programi, odjeća, oblici prijevoza (Strinati 2006: xiv) odnosno predmeti, ponašanja i iskustva koja susrećemo u svakodnevici (Brummett 2006: 6). Neoklapu prema navedenome smatramo popularnom i medijskom kulturom, za koju generalno vrijedi da je, prema Dudi, “postvarena i stereotipna”, arena koja je “dubinski mitska. To je teatar popularnih žudnja, teatar popularnih fantazija. To je mjesto gdje se otkrivamo i poigravamo s identifikacijama nas samih, gdje smo imaginirani, gdje smo reprezentirani, i to ne samo publici koja je izvan i koja nije shvatila poruku, nego ponajprije nama samima” (Duda 2002: 95). Edensor, koji u konjunkciji promatra popularnu kulturu i formacije nacionalnog identiteta tvrdi da “formacije nacionalnog identiteta koriste ogromne i proliferirajuće resurse koji su proizašli iz decentriranja “visoke” kulture te da su “kulturalni sastojci nacionalnog identiteta sve više medijatizirani, polisemični, sukobljeni i promjenjivi” (2012: 17).

Reprezentacija i njezino proučavanje obično se smještaju u disciplinarni okvir kulturalnih studija (Hall 1996; Kellner; Durhan i Kellner 2006), no taj se pojam koristi i u kritičkoj analizi diksursa, književnoj teoriji i drugim filološkim disciplinama. Reprezentaciju ne smatramo tek pred-stavljanjem postojećeg već, u diskurzivnom i sociokonstruktivističkom okviru ovog rada, njegovom proizvodnjom/konstrukcijom. U diskurzivnom pristupu se značenje, reprezentacija i kultura smatraju konstitutivnim: “Diskursi su načini referiranja na znanje ili konstrukcija znanja o određenoj temi prakse: skup ideja, predodžbi i praksi koji podastiru načine na koje se može govoriti o određenoj temi, društvenoj aktivnosti ili društvenoj instituciji te oblike znanja i ponašanja povezane s njima” (Hall 1997: 6).

U određenim se kontekstima govori izravnije o “politici reprezentacije” odnosno o političnosti reprezentacija. Ovo se uglavnom odnosi na tezu da je način na koji su određeni identiteti i skupine prikazani izravno političan (Buchanan 2010: 406). Govor o političnosti reprezentacija nosi poruku da tekstovi i kulturalni artefakti nisu ideološki “nevini” ili apolitični. To se posebice odnosi na tekstove koji reprezentiraju određene tipove identiteta, bilo da oni počivaju na etnicitetu, rasi, spolu, dobi itd. Kellner i Durham (2006: xxxii) politiku reprezentacije definiraju kao proučavanje tekstualnih mehanizama koji konstruiraju društvena značenja i reprezentacije određenih društvenih grupa. Tekstualni mehanizmi o kojima govore odnose se s jedne strane na značajke same kulturalne forme (film, glazba, tekst), a s druge strane na mehanizme uključivanja/isključivanja neke grupe u reprezentaciju i način prikazivanja (primjerice stereotipizacija). Drugim riječima, stav o političnosti reprezentacija shvaća kulturu kao područje borbe u kojoj “reprezentacije transkodiraju diskurse suprostavljenih društvenih gibanja” (Kellner i Durham 2006: xxxiii). Jedan od primjera istraživanja politike reprezentacije jest analiza reprezentacija žena i Afroamerikanaca u glazbenim spotovima popularne kulture, od rapa do feminističkog popa (Railton i Watson 2012).

U našem istraživanju neoklape i njezinih tekstualnih (te u najužen opsegu vizualnih) reprezentacija kao fenomena popularne kulture/glazbe, slažemo se sa stavom Kellnera i Durhama da:

[n]ema čiste zabave koja ne bi sadržavala reprezentacije, često s mnogo predrasuda, o klasi, rasi, seksualnosti, i mnoštvu drugih društvenih kategorija i grupa. Tekstovi kulture zasićeni su društvenim značenjima, oni generiraju političke učinke, reproduciraju vladajuće društvene institucije i odnose dominacije i subordinacije, ili im se suprostavljaju. Kultura također može utjeloviti određene političke diskurse – liberalne, konzervativne, opozicijske, ili njihovu mješavinu – promovirajući suprostavljene političke pozicije o temama kao što su obitelj i seksualnost, maskulinost ili femininost, ili nasilje i rat. Kulturalne reprezentacije često transkodiraju važne političke diskurse i perspektive, predstvaljajući primjerice, lepezu pozicija o temama kao što su seksualnost, država, ili religija (Kellner i Durham 2006: xiv).

Diskurzivne teorije identiteta obuhvaćaju konstruktuvistički pogled na identitet na induvidualnoj i kolektivnoj razini (v. Hall 1995, Anderson 1990, Laclau i Mouffe 2001). U politici identiteta, čija je premisa pravo na razliku, kao i u diskurzivnom pristupu temeljenom na intersekcionalnosti kategorija roda, spola, etniciteta, rase, klase, nacionalnosti, religije (u novije vrijeme dodaju se kao relevantne i kategorije obrazovanja, dobi, invalidnosti), identitet se poima kao kompleksna i fluidna tvorevina koja je uvijek u nastajanju (usp. Buchanan 2010: 242). Različiti epistemološki preokreti, jezični, kulturalni, vizualni, imali su utjecaja na koncepciju identiteta u humanističkim znanostima na način da se identitet počeo poimati kao diskurzivni i narativni proces/tvorba, pri čemu se identitet “neprestano proizvodi, varira i mijenja u izrazima, reprezentacijama i izvedbama” (Lähdesmäki 2008: 2). Identitet je uvijek duboko političan koncept, ma o kojem se obliku identiteta radilo, tvrdi Tuuli Lähdesmäki. Ona termin “politike identiteta” na nacionalnoj razini definira kao “opće politizirane diskurse identiteta” ili kao politike (engl. policy) koje se tiču funkcija i djelovanja države (ibid: 3).

Nacionalni identitet za Benedicta Andersona je “zamišljena politička zajednica, i to zamišljana kao istovremeno inherentno ograničena i suverena. Zamišljena je zato što pripadnici čak i najmanje nacije nikada neće upoznati većinu drugih pripadnika svoje nacije, pa čak ni čuti o njima, no ipak u mislima svakog od njih živi slika njihovog zajedništva” (1990: 17). U svojoj teoriji nacije, Anderson povezuje (tiskarski) kapitalizam i diskurs nacionalizma (različite stilove zamišljanja bivanja nacijom, ibid: 9). Usto, autor razmatra učinke zamišljanja nacije u svakodnevnom životu, tvrdeći da, primjerice, čitatelje istih, nacionalnih, novina povezuje upravo svijest o identičnosti njihovih radnji. Anderson u ovom kontekstu piše da “taj zamišljeni svijet ima vidljive korijene u svakodnevnome životu” (ibid: 40–41). Edensor (2012) također promatra sveze nacionalizma i svakodnevice, proširujući fokus s tiska na čitavo područje popularne kulture nacije (i izvan nje). Već je M. Bilig u knjizi Banal Nationalism (1995) primijetio da je nacionalizam banalan, odnosno da se iskazuje i reproducira u svakodnevnim, gotovo neprimjetnim ali ipak “ideološkim navikama” i praksama poput gledanja televizije ili naturalizacijom pogleda na obješenu zastavu na zgradi (1995: 6;10). Na njegovu tragu, Edensor istražuje raznovrsne sadržaje popularne kulture (popularna glazba, kazalište, moda, festivali, arhitektura, film i tomu slično) u (re)konstrukciji nacionalizma, tvrdeći da je veza nacionalnog identiteta “s popularnom kulturom i svakodnevicom nedovoljno istražena, usprkos popularnosti kulturalnih studija kao područja istraživanja”, te da je u globaliziranom svijetu “nacionalno još uvijek moćan dio identiteta upravo zato jer je uzemljeno u popularnom i svakodnevnom (2002: vi). Edensorova je perspektiva, pri kojoj autor koristi metaforu matrice kroz koju promatra premreženost kulturalnog s diskurzivnim, svakodnevnim i političkim, sukladna našem interdiskurzivnom pozicioniranju neoklape i, pače, promatranju neoklape u odnosu na mediteranističke artikulacije identiteta.

O važnosti popularne kulture za oblikovanje nacionalnog identiteta i redistrubuciju te resignifikaciju tradicionalnog, Edensor piše:

‘Tradicionalne’ kulturne oblike i prakse nadopunjuju i sve više u njihovoj afektivnoj moći zamjenjuju značenja, slike i aktivnosti koje dolaze iz popularne kulture. Ne želim sugerireti da tradicionalne ceremonije i ostali dijelovi kulture na koje su se prethodni istraživači koncentrirali nisu važni, već da se njihova moć sada velikim dijelom održava kroz popularnu kulturu i (re)distribuira njome, gdje se miješa s nebrojenim drugim ikoničnim elementima kulture koji sudjeluju u označavanju na raznolike i međusobno suprotstavljene načine (2002: 12).

Sadržaj se nacionalnog identiteta u takvoj sociokonstruktivističkoj paradigmi smatra kontingentnim i otvorenim za preispisivanja. Ako identitet nije fiksiran, istraživački je zadatak praćenje i tumačenje njegovih stalnih mijena. Slijedeći postavku o interdiskurzivnosti, na primjeru neoklape kao žanra popularne kulture možemo promatrati reartikulaciju nacionalnog identiteta kao mediteranskog, prateći pritom različite diskurse: “mediteranski okret” u širem smislu i njegove instance u akademskom, političkom, pop-kulturalnom, turističkom i diskursu brendiranja (v. Buljubašić 2020 za analizu neoklapskog diskursa na temeljima zadanima u ovom radu).