2.1. Potreba za interdisciplinarnošću
Posljedica ekspanzije stilistike u pitanja socio-kulturalnog konteksta i konteksta čitanja je da je stilistika postala usko povezana sa srodnim područjima naratologije, socijalne semiotike, kritičke analize diskursa, kognitivne poetike i drugim područjima koja se bave literarno i kulturalno značajnim tekstovima (Stockwell 2006: 749).
U ovom poglavlju promatramo kritičku analizu diskursa kao disciplinu blisku stilistici, a koja nudi određene analitičke pojmove i alate koji mogu pomoći u oblikovanju preciznijeg razumijevanja i analize suvremenih (multimodalnih) diskursa. Na početku je dan kratak pregled kritičke analize diskursa i njezinih teorijskih prožimanjima sa stilistikom.
Prema M. Biti (2002), diskursna stilistika – koju smo u o ovom radu definirali kao kišobranski termin koji okuplja srodne poststrukturalističke discipline – dijeli s kritičkom analizom diskursa dio istraživačkih interesa jer obje discipline istražuju:
konkretne jezične strategije i njihovo žanrovsko oblikovanje; kulturološko-modelativne procese koji pokreću jezičnu uporabu; estetičke i pragmatičke efekte u procesu recepcije tekstualnih značenja i njihovo proizlaženje iz suodnosa eksplicitnih i implicitnih ciljeva govornika; tekstualna višeglasja izravnih i decentriranih subjekata; ideologijske i druge agense kako kreiranih, tako i potisnutih značenja; kognitivne modele koji omogućuju proces recepcije i socijalne okvire u koje se značenja uklapaju ili se od njih otkidaju (2002: 123).
Diskursna stilistika dakle te posebice njezini kritički odvojci (kritička i feministička stilistika, radikalna i empirijska stilistika) dijele s kritičkom analizom diskursa ne samo istraživačke interese koji su iscrpno navedeni u gornjem citatu te sociokonstruktivističke premise, već djelomično i metodologiju, posebice u detaljnoj analizi jezika i stila. Ilustrirano je to u dijelu o feminističkoj stilistici koja je definirana kao disciplina koja se prožima s lingvistikom/kritičkom analizom diskursa s jedne, te s književnom i kulturnom teorijom s druge strane. Kritički lingvisti i kritički analitičari diskursa često u analizama jezika i stila pridaju pozornost istim obilježjima teksta kao i stilističari: sintaktičkim konstrukcijama, leksičkim izborima, modalnosti itd. (Mills 1997: 148).
2.2. Stilistika i kritička analiza diskursa
Poststrukturalističke stilističke discipline poput kulturalne, kritičke i feminističke stilistike proučavaju stilska obilježja teksta kao tragove šireg “kulturalnog razgovora” (Paton 2000) i kao niti vodilje za ideološku kritiku društva koje u jeziku reflektira svoje strukture moći (Mills 1995; Jefferies 2014). Slično tomu, diskursnokritičke analize jezika pretpostavljaju da “diskurzivne prakse pridonose kreaciji i reprodukciji nejednakih odnosa moći među društvenim grupama, primjerice među društvenim klasama, među ženama i muškarcima, etničkim manjinama i većini. Ovi efekti shvaćaju se kao ideološki efekti” (Wodak 2001b: 63). Pridjev “kritički” u nazivu “kritička analiza diskursa” odnosi se na osviještenu i izravnu političku dimenziju bavljenja ovom disciplinom, koja analitički razotkriva ideološke uvjete i posljedice diskursnih praksi u reprodukciji društvenog statusa quo i/li opiranju istom (usp. Jefferies 2014). Ta posvećenost društvenoj promjeni još se više kristalizira kada se područje političkog sužava na precizno određena polja ciljanih promjena, primjerice u feminističkoj kritičkoj analizi diskursa (usp. Lazar 2005, 2007), koja društvenokritičke ciljeve dijeli s feminističkom stilistikom.
Među kritičke studije diskursa Fairclough uklapa kritičku analizu diskursa, kritičku lingvistiku te francusku tradiciju temeljenu na Althusserovoj teoriji ideologije koju je razvio M. Pecheaux, a u nekritičke studije diskursa konverzacijsku analizu te socijalnu psihologiju (1992: 12–13). O ulozi istraživača u kritičkim studijima kao što su kritička analiza diskursa, te kritičke poddiscipline u stilistici, retorici itd. van Dijk kaže: “Kritički analitičari čine svoju društvenu i političku poziciju eksplicitnom; oni zauzimaju strane, i aktivno sudjeluju u razotkrivanju, demistificiranju i općenito izazivanju dominacije u svojim diskursnim analizama. Umjesto fokusiranja tek na njihove discipline i njihove teorije i paradigme, takvi analitičari diskursa fokusiraju se na relevantne društvene probleme” (1997: 22).
Zahvaljujući prožimanjima poststrukturalističkih stilističkih disciplina s diskursno analitičkim pravcima (Stockwell 2006: 749), teorijske postavke potonjih mogu informirati stilistički pristup te mu dati širu diskursnoteorijsku pozadinu u analizi društveno-popularnih i kulturnih diskursa. No, važna razlika među navedenim disciplinama je ta da je metodološki pristup kritičke analize diskursa izrijekom pragmatičan i problemski orijentiran (Meyer 2001), odnosno usmjeren ka ideološkim efektima izvan okvira discipline. “Kritički pristupi razlikuju se od nekritičkih po tome da ne samo što opisuju diskurzivne prakse, već pokazuju kako je diskurs oblikovan odnosima moći i ideologijama, te konstruktivnu ulogu diskursa na društvene identitete, odnose te sustave znanja i vjerovanja” (Fairclough 1993: 12). Stilistička analiza može pak biti dominantno i opravdano usmjerena na uže disciplinarnu, opisnu, eksplikativnu ili pedagošku ulogu, uz onu ideološko-kritičku. Drugim riječima, stilistika nije orijentirana prokazivanju određenog društvenog problema (pr. rasizma, šovinizma), iako to dijelom može biti cilj stilističke analize. Naposljetku, stilistika se bavi širokim spektrom tekstova, posebice književnih koje kritička analiza teksta ne razmatra, dok se kritička analiza diskursa češće bavi govornim i medijskim diskursima u domenama politike, novinarstva, zakonodavstva i slično.
Kritička analiza diskursa (engl. critical discourse analysis; koristi se engleska kratica CDA u nastavku rada),28 međutim, nema uvriježen disciplinarni status. Teoretičari i istraživači u disciplinama bliskima CDA i unutar nje ne slažu se oko njezinog disciplinarnog statusa. Ponekad se tako tvrdi da ona nije “pravac, grana, posebna škola ili disciplina nego perspektiva”, odnosno “tip analitičkog diskursnog istraživanja koji prvenstveno proučava način na koji su zloupotreba društvene moći, nejednakost i nadmoć ozakonjeni, reproducirani tekstom i govorom u društvenom i političkom kontekstu, s jedne strane, te načine na koje im se, s druge strane, pružaju otpori” (Bertoša 2014: 79). Suprotno takvom stavu, CDA se percipira i kao disciplina per se posebice kada je čvrsto teorijski impostirana (v. Jørgensen i Philips 2002). Chouliaraki i Fairclough tvrde: “Mi vidimo CDA kao dovođenje u dijalog različitih teorija, posebice društvenih teorija s jedne te lingvističkih teorija s druge strane, tako da je teorija CDA pomična sinteza drugih teorija, no ono što CDA teoretizira jest medijacija između društvenog i lingvističkog – “poredak diskursa”, društveno strukturiranje semiotičke hibridnosti (interdiskurzivnosti)” (1999: 16). Chouliaraki i Fairclough nastoje lingvistički operacionalizirati odabrane društvene teorije (Giddens, Habermas, Harvey) i naglasak stavljaju na međusobno informiran razvoje teorije i metodologije bez nužne stabilizacije ijedne od tih dviju dimenzija discipline (ibid: 17).
2.3. Kritička analiza diskursa unutar diskursnih studija
Vrsta diskurzivnog istraživanja ovisi o brojnim međusobno povezanim faktorima: od istraživačkog pitanja ili teme, tipa korpusa koji se analizira, akademske discipline u okviru koje se istraživanje provodi, do tradicije istraživanja diskursa na koju se istraživač oslanja (Wetherell 2001: 380). Akademska disciplina unutar koje se istražuje neki diskurs tako mogu biti kulturalni studiji, lingvistika, stilistika ili njihova kombinacija. Govoreći o diskursnoistraživačkim tradicijama, Wetherell (ibid) u pregledu diskursnih teorija i metodologija kao najistaknutije navodi konverzacijsku analizu, foucaultovsku tradiciju, kritičku analizu diskursa, diskurzivu psihologiju (i etnometodologiju), bahtinovsku tradiciju, interakcijsku sociolingvistiku te etnografiju govora/komunikacije. Delimitacija navednih tradicija izučavanja diskursa nije uvijek jednoznačna budući da su neke tradicije međusobno bliske (kao CDA i foucaultovska tradicija)29 dok među drugima postoje jasne razlike (foucaultovska tradicija i konverzacijska analiza). Jørgensen i Phillips (2002) najutjecajnijim tradicijama proučavanja diskursa smatraju kritičku analizu diskursa, foucaultovsku tradiciju (onu E. Laclaua i Ch. Mouffe) te diskurzivnu psihologiju, svakoj od njih posvećujući pregledno poglavlje u knjizi Discourse Analysis as Theory and Method. Autorice međutim ističu da te tri discipline dijele društvenokonstruktivističku istraživačku paradigmu. Sara Mills u knjizi Discourse (1997) posebno obrađuje Foucaultovo naslijeđe u diskursnim studijima i humanističkim diskciplinama, a potom daje pregled diskursnih studija u suradnji s književnom i kulturnom teorijom, prvestveno feminističkim i postkolonijalnim teorijama s jedne strane, dok s druge strane promatra oblikovanje diskursnih studija u suradnji s kritičkom lingvistikom i društvenom psihologijom. Teun van Dijk u uvodnom tekstu dvotomnog zbornika posvećenog diskursnim studijima iz 1997. godine razlikuje “diskurs” kao tekst i govor, diskurs i komunikaciju kao kogniciju te diskurs u suodnosu s društvenim strukturama i kulturom.30 Van Dijkov diskursnokognitivistički pristup promatra diskurs u konceptualnim trokutu (diskurs – kognicija – društvo), teorijsku kompleksnost čijih dijelova drži uzrokom multidisciplinarnosti diskursnih studija (1997: bez paginacije).
Iz navedenih se pristupa i podjela diskursnih studija može zaključiti da se diskursni studiji pozicioniraju na razmeđi lingvističkih (semiotičkih) pristupa, teorija kulture i knjževnosti te društvenih teorija (sociologije, psihologije). Budući da se studiji diskursa, a među njima posebice kritička analiza diskursa, bave društvenim problemima, pitanjima moći i nejednakosti, često u vidu seksizma, rasizma, nacionalizma, netrpeljivosti, ksenofobije i sličnog te, budući da te probleme nerijetko istražuju u medijskom i političkom diskursu (van Dijk 2001), diskursni se studiji tako u jednoj svojoj dimenziji približuju kulturalnim studijima kakve je prakticirala britanska škola kulturalnih studija pod vodstvom Stuarta Halla (van Dijk 2001: 358–362). Ovoj se točki, relevantnoj za teorijsko usmjerenje našeg istraživanja, posvećujemo na kraju trećeg poglavlja.
2.4. Kritička analiza diskursa: najvažnije odrednice i pristupi
U pregledu polja kritičke analize diskursa (eng. critical discourse analysis, kratica CDA) Norman Fairclough i Ruth Wodak su 1997. godine odredili pet značajki zajedničkih svim pristupima unutar tog, prema njima, istraživačkog polja. To su, parafrazirano (prema Jørgensen i Phillips 2002: 60–64), sljedeće postavke: (1) karakter društvenih i kulturalnih procesa i struktura je dijelom lingvistički-diskurzivan; (2) diskurs je društveno uvjetovan ali i uvjetuje, (strukturiran ali i strukturirajući, bourdieuovski rečeno); (3) empirijska analiza jezika mora uzeti u obzir njegov društveni kontekst; (4) diskurs funkcionira ideološki; (5) ustanovljena je nužnost kritičkog pristupa. Kratko ćemo pobliže odrediti navedene postavke. Diskurzivne prakse31 (produkcija, konzumacija, interpretacija tekstova) su društvene prakse koje pridonose konstituiranju društvenog svijeta (društvenih identiteta i odnosa). Iako svi društveni fenomeni nisu lingvističko-diskurzivni, neke diskurzive prakse pridonose reprodukciji “stanja stvari” kao i njihovoj promjeni. Diskurs kao društvena praksa u dijaloškom je i dijalektičkom odnosu s ostalim društvenim dimenzijama, budući da je njima uvjetovan ali ih i uvjetuje (reproducira ih, modificira, ali im se i odupire). Ovakvo razumijevanje tipično je za kritičku analizu diskursa. Diskursna teorija E. Laclaua i Ch. Mouffe (1985/2001) iznosi pak tezu da je i ono što postoji materijalno dostupno uvijek i samo preko diskurzivnog (usp. Jørgensen i Phillips 2002: 35). Kritička analiza diskursa zatupa, zatim, empirijsku i lingvističku analizu teksta u društvenoj interakciji što je s jedne strane razlikuje od diskurzivne psihologije (koju zanimaju retorički obrasci), no što ju s druge strane približava srodnim disciplinama koje proučavaju ideološke efekte jezika, primjerice sociolingvistici (usp. Wodak 1997, 2003).
Urednička knjiga R. Wodak i M. Meyera (2001) pruža uvid u raznosvrsnost pristupa unutar kritičke analize diskursa. Ruth Wodak u svom pristupu koji naziva diskursno-historijskim, približava kritičku analizu diskursa sociolingvistici, a riječ je i o prognostičkoj kritici koja želi poboljšati buduće komunikacijske činove (2001b). Ta se autorica, koja se često bavi problemima rasizma, nacionalizma, manjinskih i rodnih identiteta u diskursu (1997), katkad metodološki približava i konverzacijskoj analizi i etnometodologiji, no budući da identitete ne smatra samo diskurzivnima, u svojim analizama koristi i Bourdieuov koncept habitusa te koncept višestrukih identiteta (engl. multiple identities) (Wodak 2001).
Zanimljiv pristup kritičkoj teoriji diskursa ima i Siegfried Jäger koji pripada tzv. duisburškoj školi kritičke analize diskursa te vodi Institut za jezična i društvena istraživanja (DISS) na Sveučilištu Gerhart Mercato. Duisburška škola kritičke analize jezika obilježena je foucaultovskim pristupom, a Jägerov rad općenito istraživanjem diskurzivnih toposa odnosno jezičnih i ikoničkih “kolektivnih simbola” (Wodak 2001a: 9). Jägerov je pristup – tzv. analiza diskursa i dispozitiva – relativno manje poznat i dostupan od onog njegovih kolega koji pišu na engleskom jeziku (Ruth Wodak, Normana Fairclougla, Teuna van Dijka). Naspram spomenutih pristupa unutar kritičke analize diskursa, Jäger predstavalja iznimku po tome što se bavi (i) književnim diskursom, uz Foucaulta se ponajviše oslanjajući na njemačkog književnog teoretičara Jürgena Linka. Središnje mjesto u Jägerovom pristupu ima “znanje” – a Jäger tim terminom obuhvaća sve sadržaje svijesti (uključujući i emocije i afekte) te sve vrste značenja koje se koriste pri interpretaciji i oblikovanju stvarnosti (Jäger 2001: 58). Pojam znanja omogućuje analizu dispozitiva: mreže koja povezuje diskursne i nediskursne prakse, budući da je znanje prisutno u (a) diskursnim praksama govorenja i mišljenja, (b) nediskursnim praksama tako što ih omogućava i prati, te (c) u manifestacijama/materijalizacijama znanja, odnosno “objektima” realnosti (2001: 56–61; 57). Ova trodioba koja čini dispozitiv32 omogućuje Jägeru premošćivanje jaza između stvarnosti i diskursa koji smatra slijepom pjegom Foucaultove teorije. Stoga je kod Jägera djelatni subjekt medijator među diskurzivnim i nediskurzivnim fenomenima te objektima/manifestacijama, između stvarnosti i diskursa (Meyer 2001: 20). Iako je dakle Jägerova epistemološka pozicija bazirana na laclauvskom društvenom konstruktivizmu, on u svoj teorijski okvir postavlja djelatnog pojedinca koji svojim praksama povezuje diskurs, nediskursne prakse i manifestacije a ovom dinamikom teoretizira diskurzivne promjene (ibid).
Teun van Dijk, kako smo već spomenuli, promatra diskurs na trima razinama: lingvističkoj, kognitivnoj i socio-kulturalnoj (1997), pa se njegov pristup često naziva socio-kognitivnim (Jørgensen i Phillips 2002: 64). Na razini produkcije, recepcije i razumijevanja teksta, van Dijkov pristup je kognitivistički, dok je smještanjem promatranog teksta/diskursa u društveni kontekst njegov pristup socio-kulturalan (Hidalgo Tenorio 2011: 185). Na lingvističkoj razini promatranja diskursa kao teksta i govora, van Dijk analizira sintaksu, semantiku, stilističke i retoričke dimenzije teksta, primjećujući da je do sada (1997) nedovoljno pažnje posvećeno “površinskoj” razini diskursa, odnosno fonetičkim/fonološkim aspektima zvuka govora, vizualnim/grafičkim aspektima pisanog teksta, kao i neverbalnim aspektima komunikacije kao što su geste, mimika i proksemika (1997: 6–7). Tom se opaskom van Dijk pridružuje Faircloughu (1992, 1999) koji također poziva na slično proširenje pojma “teksta” (vidi dolje). Ovi se koraci van Dijka i Fairclougha mogu protumačiti u vidu skorog razvoja teorije multimodlanosti.
Fairclough (1992) kritičku analizu diskursa predstavlja kao sintezu lingvističke metodologije, diskursnih studija foucaultovske tradicije te društvene teorije. Fairclough smatra da su lingvistički orijentirane tradicije nedovoljno razvijene u aspektima značajnima za analizu društvene promjene u diksursu i kroz diskurs, dok s druge strane društvene teorije nisu, sve do “jezičnog obrata”, dovoljno pažnje pridavale diskursu (1992: 2–3). Fairclough kritičku analizu diskursa stoga impostira kao sintezu ovih dviju tradicija, premošćujući jaz među njima (1992, posebice treće poglavlje). U nastavku ovog poglavlja predstavljena je utjecajna tradicija kritičke analize diskursa Normana Fairclougha.
2.5. Kritička analiza diskursa Normana Fairclougha
Govoreći o kritičkoj analizi diskursa, nemoguće je zaobići Normana Fairclougha koji se, uz R. Wodak i T. van Dijka, smatra jednim od ključnih pokretača (Blommaert, Bulcaen 2000: 447) te discipline. Prikaz njegova pristupa kritičkoj analizi diskursa kompleksan je zadatak, koliko zbog brojnih publikacija autora, toliko i zbog činjenice da je njegov rad prošao nekoliko dionica u kojima je došlo do nemalih pomaka u konceptualizaciji odnosa diskursa i društva te metodologije kritičke analize diskursa. Stoga ću se ovdje osvrnuti na ona mjesta koja se najčešće spominju kao najvažnije točke Fairclaughovog pristupa: trodimenzionalni model diskursa, intertekstualnost i interdiskurzivnost, odnos diskursa i stvarnosti i status subjekta. Pritom ću se koncentrirati na dvije knjige: Discourse and Social Change [Diskurs i društvena promjena] (1992) te na knjigu u suautorstvu s Lillie Chouliaraki, Discourse in Late Modernity [Diskurs u kasnom modernitetu] (1999). U prvoj se knjizi po prvi put sustavno predstavlja konceptualizacija odnosa diskursa i društvene promjene te se sintetiziraju dotadašnji radovi o analitičkima razinama teksta/diskursa. U drugoj pak knjizi dolazi do manjih promjena u poimanju odnosa društva kasnog moderniteta i diskursa, a dosta je prostora posvećeno teorijama društva. Te dvije knjige stoga predstavljaju ključne stepenice u razvoju Faircloughova pristupa. Važnije promjene konceptualizacije diskursa u luku koji omeđuju ove dvije knjige, primjerice pomak od trodimenzionalnog modela diskursa do koncepta artikulacije, bit će posebno naglašene.
2.5.1. Diskurs i društvena promjena
Kako sugerira sam naslov knjige, Fairclough ciljem analize smatra društvene promjene koja se reflektiraju u diskursu i/li diskursne promjene koje se reflektiraju u društvu. Diskursne promjene su ujedno i društvene promjene, one zahvaćaju subjekte, znanje i odnose: “Promjene u diskursnim praksama pridonose promjeni u znanju (uključujući vjerovanja i “zdravorazumska” stajališta), u društvenim odnosima i društvenim identitetima; potrebna je koncepcija diskursa i metoda analize koja će obuhvatiti međuigru svih triju razina” (1992: 8).
Koristeći pojam “diskurs”, autor promatra jezik kao oblik društvene prakse, ne kao individualnu aktivnost (sosirijanski parole) ili refleks situacijskih varijabli (kao u sociolingvistici i konverzacijskoj analizi). To znači (1) da je jezik način djelovanja u svijetu, interakcije među pojedincima, ali i način reprezentiranja svijeta; (2) postoji dijalektičan odnos između diskursa i društvenih struktura (1992: 62).
U toj knjizi Fairclough predstavlja trodimenzionlani model diskursa, koji je postao jedan od klasičnih modela u disciplini. Taj model razlikuje diskurs kao tekst, diksurs kao diskurzivnu praksu te diskurs kao društvenu praksu. Proučavanje svake od triju razina trodimenzionalnog modela ima svoje zakonitosti, postupke i ciljeve. Pritom je važno naglasiti da, iako se te tri razine analitički razdvajaju, one su u stvarnosti nerazdvojivo isprepletene (ibid: 73). Parafrazirano ćemo predstaviti odlike triju razina modela.
(1) Diskurs kao tekst. Pri analizi teksta, za koju je nužno lingvističko obrazovanje, promatraju se njegove lingvističke odlike i organizacija, no zapravo se nikad ne govori o karakteristikama teksta a da se ne govori o produkciji i/li interpretaciji (ibid: 73). Pri analizi se istodobno pažnja usmjerava i na formu i na značenje, koje Fairclough ne razdvaja (ibid: 74), jednako kao u stilistici (Bagić 2004). Što se tiče značenjskog potencijala teksta i interpretacije, Fairclough smatra da su tekstovi uglavnom ambivalentni i otvoreni za više interpretacija. Interpretanti reduciraju taj potencijal izabirući jedno ili manji broj značenja. (ibid: 75). Ovdje Fairclough kritizira tradiciju kritičke lingvistike u kojoj analitičari smatraju da tekst ima tek jedno (ideološko) značenje.
(2) Diskurs kao diskurzivna praksa.33 Diskurzivnim praksama Fairclough smatra proizvodnju, diseminaciju i konzumaciju teksta. Priroda tih procesa varira između različitih tipova diskursa i društvenih faktora (ibid: 78). Primjerice, produkcija i konzumacija mogu biti individualne ili kolektivne. Distrubucija je ponekad predviđena u proizvodnji pa su različite publike ugrađene u tekst (ibid: 79). Pri analizi diskurzivnih praksi fokus je na trima aspektima koji tekst vežu za kontekst: govornim činovima, koherenciji i intertekstualnosti. Diskurzivne prakse (proizvodnja, distribucija, potrošnja) društveni su procesi koji se referiraju na ekonomske, političke i institucionalne okvire u kojima diskurs nastaje (ibid: 71).
(3) Diskurs kao društvena praksa. Pri analizi diskursa kao društvene prakse, a po uzoru na Gramscijevo poimanje hegemonije i Althusserovu ideju interpelacije,34 promatraju se ideološki učinci diskursa i odnos određenog diskursa spram hegemonijskih praksi. Najvažniji koncepti za Fairclougha u ovom analitičkom dijelu su ideologija i hegemonija. Ideologije smatra “signifikacijama/konstrukcijama stvarnosti (fizičkog svijeta, društvenih odnosa, društvenih identiteta) koje su ugrađene u različite dimenzije formi/značenja diskurzivnih praksi, i koje pridonose produkciji, reprodukciji ili transformaciji relacija dominacije” (ibid: 87). Koncept ideologije, potrebno je još naglasiti, kod Fairclougha znači uspostavu nejednakih odnosa moći i princip dominacije/potčinjavanja koji se vrši diskurzivnim i nediskurzivnim praksama, a koje kritička anliza diskursa nastoji p(r)okazati. Koncept hegemonije harmonziran je s Faircloughovom koncepcijom diskursa i omogućuje mu da teorijski impostira promjenu u diskurzivnim praksama kao dio širih društvenih promjena (ibid: 92).
U oslanjanju s jedne strane na Foucaulta, a s druge strane na gore navedeno marksističko naslijeđe, Faircloughova kritička anlaiza jezika može se smatrati područjem susreta poststrukturalističke i neomarksističke tradicije. Od Foucaulta Fairclough preuzima sljedeće koncepcije: iz arheološke faze (1) konstituirajuću narav diskursa te (2) primat interdiskurzivnosti i intertekstualnosti, a iz genealoške faze (3) diskurzivnu koncepciju moći; (4) koncepciju inherentne političnosti diskursa, te (5) koncepciju diskurzivne naravi društvene promjene. Kratko ću prikazati navedene točke (1993: 55–56).
(1) Konstruktivnost diskursa odnosi se na formaciju subjekata i objekata znanja. Objekti su su “objekti znanja, entiteti u svakodnevici i znanosti”, npr. “nacija” i “sloboda” (ibid: 41). Oblikovanje objekata znanosti ovisi o diskursnim formacijama, interdiskurzivnim odnosima u “poretku diskursa”, odnosno “totalitetu diskurzivnih praksi unutar institucije ili društva” (ibid: 43). Foucault decentrira subjekte i naziva ih “izjavnim/enuncijativnim modalitetima”, njihova je pozicija funkcija diskursa pa stoga društveni subjekt ne postoji samostalno izvan diskursa kao izvor izjave (ibid). Fairclough na ovom mjestu prihvaća da učinci diskurzivnih praksi djeluju na subjekte, no ipak ih smatra samostalnim ontološkim entitetima koji imaju veću mogućnost djelovanja (engl. agency). (2) Unutar diskurzivne formacije odnosi između mogućih izjava su složeni i manifestiraju se kao intertekstualnost, dijalogičnost, reaktualizacija. O ovome će biti više govora kasnije, kada budemo govorili o drugoj Faircloughovoj knjizi i pojmu reartikulacije. (3; 4) Moć je implicitna u svakodnevnim društvenim praksama; produktivna je i foucaultovski rečeno, mikrotehnike moći kapilarno prožimaju društvo. Jedna takva tehnika je moć/znanje, o kojoj Fairclough tvrdi: “Koncept moći sugerira da su diskurs i jezik od središnje važnosti za društvene procese u suvremennim društvima” (ibid: 50). Napokon, (5) dok Fairclough prihvaća “da su i ‘objekti’ i društveni subjekti oblikovani diskurzivnim praksama, želi[m] inzistirati na tome da su ove prakse ograničene činjenicom da se nedvojbeno odvijaju u materijalnoj realnosti” (ibid: 60). Konstitutivnu narav diksursa Fairclough dakle smatra dijalektičnom, pri čemu se utjecaj diskurzivne prakse omjerava time kako djeluje s prekonstituiranom stvarnosti.
O ideologiji u diskursu Fairclough piše sljedeće: “[r]adije nego smatrati da određeni diskursi nose određene političke i ideološke vrijednosti, tvrdim da različiti diskursi u različitim društvenim domenama i institucionalnim okvirima mogu postati politički ili ideološki “obojeni” (eng. “invested”) na različite načine, a i ta se značenjska punjenja mogu mijenjati” (ibid: 67). Fairclough dakle smatra da su neke prakse i diskursi više ideološki od drugih, što Jørgensen i Phillips (2002: 75) drže problematičnim mjestom njegova pristupa. Autorice s jedne strane smatraju da je teško odrediti da neki diskurs nema učinka na odnose moći u društvu, dok s druge strane ističu konsenzus u komunikcijskim i kulturalnim studijima da je značenje teksta/diskursa kreirano i u procesu interpretacije. Fairclough tvrdi da nije moguće iščitati ideologiju iz teksta, kako su svoju praksu postavljali kritički lingvisti (1992: 88–89), pa se i interpretacije razlikuju po tome koliko ideologije iščitavaju iz teksta ili učitavaju u tekst. Fairclough, međutim, smatra i da su neki konzumenti ponekad imuni na efekte ideologije koji su navodno “u” tekstu (ibid: 89). Slično tome, Firclough drži i da ljudi često nisu svjesni ideologije u svojim praksama, odnosno mjere u kojoj su njihove prakse uvjetovane (naturaliziranim) ideologijama, pa tako ni ideoloških učinaka svojih vlastitih praksi koje nisu mogli predvidjeti (ibid: 90). Drugim rječima, iako tekstovi “postuliraju i implicitno postavljaju interpretativne pozicije za interpretirajuće subjekte” koji generiraju koherentne interpretacije, interpretatori mogu generirati i interpretacije otpora, ili pak ostati “između”, ne pomirujući kontradiktorne elemente tekstova u koherentnu interpretaciju (1992: 135; usp. Mills 1992; Hall 1980).
2.5.2. Diskurs i zbilja
U Faircouglovoj konceptualizaciji diskurs je samo jedan od oblika društvene prakse. Fairclough naglašava nužnost zadržavanja dijalektičke konceptualizacije odnosa između diskursa i nediskurzivnih društvenih struktura kako bi se izbjeglo prenaglašavanje jedne od ovih dimenzija u korist druge (1992: 65). Društvene prakse, tvrdi ovaj autor, imaju različite orijentacije – ekonomske, političke, kulturološke, ideološke – diskurs može biti dio svake od njih, ali prakse ne moraju biti u potpunosti svodljive na diskurs (ibid: 66). Mehanizmi diskursnih praksi, naglašava Fairclough, drukčiji su od, primjerice, ekonomskih praksi koje funkcioniraju prema vlastitoj logici, ili od praksi društvenih struktura kao što je obitelj (Jørgensen i Philips 2002: 62). Diskurs je prema tome u dijalektičkom odnosu s nediskursnim praksama, on je njima strukturiran, ali ih i strukturira.
Opisani trodimenzionalni model (tekst – diskurzivna praksa – društvena praksa) koji komunikacijski događaj vezuje uz društvene prakse u knjizi Discourse in Late Modernity (1999), koautorskom radu N. Fairclougha i L. Chouliaraki, zamijenjen je konceptom artikulacije po uzoru na diskursnu teoriju E. Laclaua i Ch. Mouffe (2001). Međutim, usprkos uklapanju koncepta artikulacije u svoju teoriju, Chouiliaraki i Fairclough zadržavaju razliku diskurzivnih i nediskuzrivnih mehanizama, ključnu razliku između kritičke analize diskursa i diskursne teorije iz koje posuđuju spomenuti koncept.
2.5.3. Interdiskurzivnost i diskursni tipovi
Pojam diskursnih tipova usko je vezan uz pojam interdiskurzivnosti, budući da se interdiskurzivnost otkriva u tome “kako je diskurzivni tip konstituiran kombinacijom elemenata iz poretka diskursa” (Fairclough 1992: 118). Fairclough razlikuje intertekstualnost i interdiskurzivnost. Terminološki, kao nadređeni termin koristi “intertekstualnost” koju zatim dijeli na “manifestnu intertekstualnost” i “konstitutivnu intertekstualnost” ili “interdiskurzivnost”. U manifestnoj intertekstualnosti drugi su tekstovi eksplicitno prisutni u analiziranome tekstu; njihova prisutnost manifestira se na površini teksta, primjerice pojavom drugog teksta kao citata. Konstitutivna je intertekstualnost, međutim, “konfiguracija diskursnih konvencija uključenih u produkciju teksta” (ibid: 104). Fairclough veću teorijsku važnost daje konstitutivnoj intertekstualnosti odnosno “interduskurzivnosti” jer ona analitički fokus usmjerava na poredak diskursa i njegovu unutrašnju dinamiku. Autor ustvrđuje da se interdskurzivni tekstovi razlikuju po stupnju integriranosti heterogenih elemenata koji ih tvore. Drugim riječima, razlikuju se po tome koliko je njihova heterogenost vidljiva na površini teksta. Iz rečenog slijedi da se interdiskurzivnost može promatrati kao strukturni i stilistički princip gradnje teksta. Primjer interdiskurzivnosti kao stilske činjenice teksta jest parafrastička prisutnost jednog teksta u drugom (ibid: 104). I dok interdiskurzivnost može biti konvencionalna, Fairclough upozorava da je ona ponajprije indeks diskursne i/li društveme promjene.
Poredak diskursa, “zbroj svih žanrova i diskursa koji se koriste u određenoj domeni”, delimitira što se može reći, no, pojedinci na nj utječu svojim praksama “koristeći diskurse i žanrove na nove načine ili uvodeći diskurse i žanrove iz drugih poredaka diskursa” (Jørgensen, Phillips 2002: 72). Interdiskurzivnost kao uvođenje u jedan diskurs elemenata drugog diskursa predstavlja diskurzivnu i društvenu promjenu, koja je to značajnija ako se prožimaju diskursi koji pripadaju različitim (tematski određenim) poretcima diskursa.35 Intertekstualnost Fairclough vidi i kao izvor ambivalencije teksta: različiti diskursi mogu supostojati u istom tekstu onemogućujući determiniranje njegova “pravog” značenja (Fairclough 1992: 105).36 Napokon, interdiskurzivnost i intertekstualnost su usko vezane za hegemoniju u Faircloughovoj konceptualizaciji diksursa: intertekstualnost je resurs/strategija restrukturiranja diskurzivnih praksi i postojećih konvencija, no ta je produktivnost limitirana i ovisi o odnosima moći (ibid: 102–103).
Interdiskurzivnost se u ovom teorijskom okviru shvaća kao generator promjene koji omogućuje stvaranje novih diskursnih tipova. “Diskursnim tipovima” Fairclough smatra žanr, diskurs, stil i tip aktivnosti (ibid: 124–5). Fairclough žanrom naziva “relativno stabilan skup konvencija koji je povezan s društveno ratificiranim tipom aktivnosti, koji dijelom i utjelovljuje,” (ibid: 125). Žanr pritom podrazumijeva ne samo određeni tip teksta, već i s njim povezane procese proizvodnje, distribucije i konzumacije teksta. Primjeri žanra za Fairclougha su tako intervju za posao, kupovina u supermarketu, televizijski dokumentarac, pjesma, znanstveni članak itd. Žanr se uglavnom povezuje i s određenim stilom,37 iako žanrovi mogu biti kompatibilni s različitim stilovima (ibid). Najautonomniji element uz žanr je diskurs. Diskursi u ovom smislu ugrubo korespondiraju sa “sadržajem”, “temom”, ili “predmetom govora” no Fairclough termin diskurs smatra boljim, foucaultovski poentirajući da je diskurs “poseban način konstruiranja teme te se ovaj koncept razlikuje od prethodnih po tome što naglašava da sadržaji ili teme – područja znanja – ulaze u tekst samo posredovani konstrukcijama koje ih tvore” (ibid: 127).
2.5.4. Teorijske promjene u knjizi Discourse in Late Modernity
Nakon pregleda osnovnih postavki Faircloughova rada do 1992. godine, nastavljamo s teorijskim pregledom kritičke analize diskursa ovog autora. Kao i do sada u ovom poglavlju, u nastavku se navode samo ona konceptualna mjesta koja smatramo najrelevantnijima za teorijsko-metodološko postavljanje okvira analize tekstova suvremene kulture.
2.5.4.1. Kasni modernitet i CDA
U knjizi Discourse in Late Modernity (1999), autori Lillie Chouliaraki i Norman Fairclough teorijski preciznije uglavljuju CDA u kritičke društvene znanosti s jedne te u lingvistiku s druge strane. Najveći dio knjige posvećen je prvom cilju. Autori smatraju da je najveća prednost kritičke analize diskura ta što metodološki povezuje lingvistiku i kritičke društvene znanosti, (Chouliaraki i Fairclough 1999: 7).
Kasnim modernitetom autori nazivaju razdoblje koje obuhvaća posljednja dva desetljeća dvadesetog stoljeća (i koje traje do danas) te koje je obilježeno postmodernizmom i neoliberalizmom (ibid: 3). Drugim rječima, kasni modernitet razdoblje je dubokih ekonomskih i društvenih promjena na globalnoj razini. Chouliaraki i Fairclough (1999: 93–96) identificiraju četiri dijalektička odnosa među diskurzivnim praksama u kasnom modernitu za koje smatraju da trebaju biti predmetom kritička analize diskursa. To su dijalektika između kolonizacije i aproprijacije, globalizacije i lokalizacije, refleksivnosti i ideologije, te identiteta i razlike. Dijalektika (1) kolonizacije i aproprijacije odnosi se na kretanja između diskursa i žanrova iz jedne prakse u drugu unutar mreže društvenih praksi. Ovakva se kretanja mogu konceptualizirati kao kolonizacija (i time dominacija) jedne prakse nad drugom, ili kao aproprijacija (i time dominacija) prve u drugoj praksi (ibid: 93). Rezultat je hibridizacija, a pitanje koja je od ove dvije dominantnija jest pitanje moći, s time da nikada jedna ne potire do kraja drugu. Dijalektika (2) globalizacije i lokalizacije otežava govor o jednom društvu kao objektu analize. Riječ je o dijalektici jer ne samo da “iskorijenjene diskurzivne prakse (kao određeni tipovi intervjua, u poslu i politici) sve više prelaze lingvističke i kulturalne granice, one su uvedene u nove artikulacije jedna s drugom i s lokalnim formama koje variraju od mjesta do mjesta te su oblikovane i djeluju unutar lokalnih logika praksi” (ibid: 94). Ova je dijalektiva dio borbe moći na globalnoj a ne samo na nacionalnoj ili lokalnoj razini (ibid: 95). Treća je dijalektika (3) između refleksivnosti i ideologije. Autori tvrde da je u suvremenim društvima povećana refleksivnost u vlasitim praksama i diksursima, iako ne dijele svi jednaku razinu refleksivnosti. Primjeri koje navode su refleksivnost o seksizmu i rasizmu. “Povećana diskursna refleksivnost prividno ide nasuprot diksursa koji radi ideološki, što zahtijeva visoku razinu naturaliziranosti diskursa” (ibid: 95). Povećanje refleksivnosti, dakle, ne vodi ka ukidanju ideologije. I posljednja je dijalektika između (4) identiteta i razlike. Pozadina ove dijalektike perspektiva je destabilizacija identiteta u kasnom modernitetu i potraga za identitetom na individualnim i kolektivnim razinama. S jedne strane su identiteti reprezentirani u diskursu kao nepromjenjivi i stabilni (pr. žene) dok se s druge strane naglasak stavlja na konstrukciju identata u diskursu. Unutar ove dijalektike, autori predlažu istraživanje diskurzivnih aspekata nacionalizma i fundamentalizma, primjerice kako se koristi zamjenica “mi” u diksursu (ibid: 96).
Autori navode rastuću važnost jezika u (kasnom) modernitetu, kao i to da u društvenim teorijama sve više raste svijest o važnosti uloge jezika u društvu (ibid: 74). Posebna je pozornost u knjizi posvećena teorijama Harveya, Giddensa i Habermasa koje autori “čitaju” iz lingvističke perspektive, nastojeći operacionalizirati njihove koncepte za kritičku analizu diskursa. Pritom ne žele specifično priključiti CDA ni jednoj od spomenutih teorija već općenito području društvene teorije (ibid: 75).
Od postmodernističkih teorija Chouliaraki i Fairclough očekivano u svoj konceptualni okvir ne uključuju one koje “napuštaju projekt društvene borbe i promjene” odnosno “postmoderne ontologije koje poistovjećuju društveno s diskursom” i “epistemologije koje zastupaju poziciju “samo igre” (engl. just gaming) za teorijsku praksu” (ibid: 89). S druge strane, autori prepoznaju djelomičnu kontingenciju i otvorenost suvremene društvene zbilje. Autori u knjizi na više mjesta (1999: 16; 32–33; 126; posebice treće poglavlje itd.) naglašavaju dijalektički odnos diskursa sa strukturom s jedne te s interakcijom s druge strane. Analiza diskursa trebala bi, po njihovom mišljenju, uvijek imati na umu obje dimenzije. Fokusom samo na strukturu (strukturalizam) gubi se iz vida djelatnost pojedinaca i događaja koji djeluju povratno na strukture koje ih uvjetuju. Fokusom samo na diksurs kao interakciju, odnosno pojedinačne diskursne događaja gube se iz vida strukture i odnosi moći koji ograničavaju događaje, diskursne prakse i pojedince u njihovom specifičnim diskursnim pozicijama i odnosima prema diskursu. Opozicija između strukturalizma i interpretativizma, koju autori prepoznaju u kritičkim društvenim znanostima, treba biti nadiđena u korist konstruktivističkog strukturalizma (ili strukturalističkog konstruktivizma), smatraju Chouliaraki i Fairclough (1999: 28–29).
2.5.4.2. Artikulacija i konjunkture
Društveni se život sastoji od praksi, “habitualiziranih načina, vezanih za određno mjesto i vrijeme) u kojima ljudi koriste resurse (materijalne ili simbolične) kako bi zajedno djelovali u svijetu” (ibid: 21). Fokusiranje na prakse u istraživanju društvenog života autori smatraju prednošću jer su prakse locirane između struktura i konkretnih događaja. Elementi društvenog života koji su dovedeni u vezu u praksi nazivaju se momentima te prakse, a svaki moment “internalizira” druge unutar prakse, no nije svodljiv na njih. Koncept artikulacije, preuzet je od Laclaua i Mouffe (1985/2001), kao i koncept/termin momenata društvene prakse. Artikulacija kod Chouliaraki i Farclougha (1999) opisuje odnose među momentima prakse i dinamiku internalizacije među njima. “Artikulacija implicira da su elementi društvenog, prvo, u promjenjivim međusobnim odnosima, iako ih se artikulacijom može stabilizirati u više ili manje permanentne odnose kao momente prakse, te, drugo, da su transformirani u procesu dovođenja u međusobne odnose” (ibid: 21). Za ovako postavljen koncept društvene prakse, jezična je ambivalentnost termina prakse (engl. practice) dobrodošla, smatraju autori. Tome je tako jer se značenje termina praksa kreće između “društvenog djelovanja” i nečeg što je otvrdnulo u relativnu stabilnost (habitualno djelovanje) (ibid: 21–22). Slična je ambivalentnost i kod pojma “subjekt”, između podređenosti/subjektiviziranosti diskursom i društvenim strukturama te s druge strane aktivnog djelovanja (ibid: 25).
Chouliaraki i Fairclough kao razinu posredovanja između društvenih struktura, koje su relativno stabile, i diskurzivnih događaja uvode konjunkture (engl. conjuctures). Konjunkture su “relativno trajne skupine ljudi, materijala, tehnologija i dakle praksi (u značenju relativnih stabilnosti) oko određenih društvenih projekata u najširem smislu riječi” (ibid: 22). Autori kao primjere konjunktura navode borbu za pravo glasa žena i proces proširenja bolnice. Konjunkture mogu dakle obuhvaćati i prožimati više institucija, a rasponi njihova trajanja su raznoliki. Fokus na konjunkture omogućuje istraživačima određenog diskursa da se ne usmjere samo na izolirane događaje, već na nizove događaja čiji se učinci mogu pratiti kroz vrijeme (ibid: 22).
Chouliaraki i Fairclough (ibid: 22) navode sljedeće karakteristike društvenih praksi: (1) prakse su produktivne, one oblikuju društveni život; (2) svaka je praksa locirana u mrežu praksi koja determinira njezinu “unutarnju” konstituciju; (3) prakse imaju refleksivnu dimenziju – ljudi generiraju reprezentacije onog što i kako rade. Objasnit ćemo kratko ova tri zaključka. Konstruktivni aspekt diskursa odnosno praksi nije novost u teoretizaciji CDA. No, autori ovdje napominju da se društveni svijet proizvodi svim praksama, materijalnim i/li simboličkim/semiotičkim, s time da su potonje u kasnom modernitetu sve zastupljenije. Svaka praksa, pa i jezik primjerice ima fizičke (materijalne – u ovom slučaju pisane, govorene) i simboličke elemente (ibid: 23). Drugo obilježje navodi da je svaka praksa “locirana u mrežu praksi koje “izvana” determiniraju njene “unutarnje” karakteristike (ibid: 23). Ovu točku možemo povezati s gore spomenutim konjunkturama. Mreže praksi određene su odnosima moći a pomične (engl. shifting) artikulacije praksi povezane su s borbama za moć. Reflekivnost praksi pak znači da sve prakse imaju diskurzivni aspekt te da su uhvaćene u društvene borbe: “Diskurzivno konstruiranje praksi je i samo dio praksi – to je što refleksivnost znači” (ibid: 26).
2.6. Osvrt prema prvom poglavlju: interdiskurzivnost, stil, multimodalnost
Dosadašnji prikaz kritičke analize diskursa iz perspektive N. Fairclougha i L. Chouliaraki, a posebice njihovih razmišljanja o odnosu diskursnih tipova, interdiskurzivnosti, artikluacije i društvene promjene, dopušta nam zaključiti da je analiza diskursa u suvremenim društvima zapravo analiza interdiskurzivnosti. O interdiskurzivnosti kao općem stanju diskursa u društvu, oni pišu: “Tvrdimo da je ovakva hibridnost nesvodiva karakteristika kompleksnog modernog diskursa te da koncepti “poretka diskursa” i “interdiskurzivnosti” čine moćan [teorijski i analitički] resurs (ibid: 59).
Ryznar (2013; 2014) u disciplinarnom okviru stilistike razrađuje Faircloughov koncept interdiskurzivnosti, prilagođujući ga analizi literarnog (inter)diskurza (2013). Ta autorica pritom slijedi i književnoteorijsku koncepciju stila kao diskurzivne kategorije i identitetske navigacije Marka Juvana (2011). U potonjem je slučaju riječ o koncepciji stila koja dekonstruira ideju stila kao izbora. Ideju subjekta koji svjesno i namjerno bira izražajna sredstva Juvan proglašava iluzijom, naglašavajući da je izbor uvijek određen konvencijama i praksama vezanima uz žanrove, sociolekte, dijalekte, govorne činove, registre i druge potkodove (prema Ryznar 2014: 58). U širem smislu, dekonstrukcija stila kao izbora utemeljena je poststrukturalistički, uvidom da ”subjektom govora raspolažu oni” (diskursi) te uvidom da je “stil (kao i identitet) određen dvojno, odnosima ponovljivosti i razlikovnosti” tako što “upućuje na subjektovu “istovjetnost” (individualnu posebnost) te na njegovu uključenost u druge diksurze, jezike i tekstove” (Ryznar 2014: 58). Stil se u ovako postavljenoj diskursno-stilističkoj teoriji poima kao princip izgradnje tekstualnog identiteta. Taj se tekstualni identitet ostvaruje interdiskurzivno, “uključujući” u sebe (kao svoje momente) u procesu svoje artikulacije elemente drugih tekstova, diskursnih tipova, žanrova, stilova, a “isključujući” neke druge.
Stilovi se dakle, kao i disursi i subjekti u takvoj diskursnostilsitičkoj teoriji shvaćaju dvojno odnosno dijalektički. U skladu sa zauzimanjem “srednjeg puta” između determiniranosti (kao pasivnog stanja) i determiniranja (kao aktivnog djelovanja) između diskursa i društvenih struktura možemo zaključno ustanoviti:
(1) moguća su različita diskurzivna uokviravanja komunikacije odnosno različite interpretacije jednog te istog teksta. To pak ne znači da su sve interpretacije jednako moguće i validne. O tome govore Chouliaraki i Fairclough (1999: 136; treće poglavlje) kao o razlici između epistemičkog relativizma i relativizma suda).38 Prisjetimo se ovdje i Millsina (1992) poimanja čitanja “s otporom” s jedne strane, ali i, s druge strane, Faircloughova (1992) stava o mogućnosti nepomirivanja diskontinuitetnih elemenata teksa u jedinstvenu i koherentnu interpretaciju.
(2) procesi interdiskurzivnosti koje promatramo u određenom tekstu/diskursu kao njegove tvorbene mehanizme mogu biti uvjetovani namjerom autora, ili, skupine autora (posebice u produkciji multimodalnog teksta), no jedako tako i odrazi diskurzivnih praksi i diskursnih tipova koji postoje (donekle) neovisno o pojedicu. Kada do interdiskurzivnosti, kao “principa gradnje teksta” dolazi autorskom namjerom, Ryznar takvu pojavu naziva stilizacijom, a kada do “miješanja diskurzivnih matrica” dolazi “nesvjesnim radom samog jezika” zove ju preregistracijom (2014: 64). Ryznar pritom govori o književnom diskursu, čije društveno polje nije istovjetno ne-literarnim diskursima, što treba imati na umu budući da je jedno od središnjih pitanja književne teorije (usp. Compagnon 2007) pitanje autorske namjere. Ono će biti dakle značanije u književnom polju negoli primjerice u poljima popularne glabe i medijske kulture iako ni u tom poljima odnosno tekstovima/diskursima koji im pripadaju nije zanemarivo.
U skladu s gore rečenim, stilu pristupamo ponajprije kao dimenziji diskursa. Stil je kao takav određen već u teorijskom radu M. Biti (2004) posvećenom okvirima i ciljevima diskursne stilistike. Biti stil definira kao “produkt međuodnosa diskursnih praksi u diskursnom polju” (2004: 157). Ryznar govori i da se “iluzija o slobodnom subjektu govora, koji po potrebi bira iz stilskog inventara jezičnog sustava, u teoriji diskurza raskrinkava kao utopija” (2014: 58). Naglasak u ovakvim diskursno-stilističkim pristupima stavlja na stil kao “proizvod precepcije i interpretacije” čitatelja koji uočava i one elemente koji nisu nastali autorovom namjerom, “od autorovih nesvjesnih semiotoičkih trzaja, preko recikliranja stereotipa i ideologema, do njegove “bačenosti” u istorijsko stanje jezika, svesti i svijeta” (Juvan 2010, prema Ryznar 2014: 59).
Kada je stil dakle kao analitička kategorija postavljen (inter)diskurzivno, stilske značajke proučavanog diskursa mogu kao predmet analitičkog interesa uputiti na diskurzivni sastav tog diskursa. Prvo istraživačko pitanje u ovom kontekstu može glasiti: koji/kakvi su elementi, iz kojih ishodišnih diskursa artikulirani kao momenti određenog teksta? Zatim, u kakvim se odnosima ti momenti – kao stilske odlike interdiskurzivnosti – nalaze u novoartikuliranom, proučavanom tekstu? Odgovori na ta pitanja u sljedećem interpretativnom koraku mogu uputiti na interdiskurzivne veze konjunktura koje s jedne strane diskurzivno proizvode tekts, kao i onih koje, s druge strane, proizvode diverzifikaciju unutar samog kulturnog diskursa kojemu analizirani tekst pripada.
Nacrt za diskursnostilističku analizu neoklapskog diskursa tema je sljedećeg poglavlja, u kojemu sintetiziramo do sada izložene teorijske i metodološke stavove te predstvaljamo ključne koncepte korištene u konceptualizaciji i analizi neoklapskog diskursa. Prije toga, pak, naglašavamo da je koncept diskursa u tradicijama koje slijedimo, izrazito multimodalan. Ova nam je činjenica važna budući da i sami smatramo kako je multimodalnost važan okvir razumijevanja reprezentacija identiteta u neoklapskom diskursu. Iako je Fairclough već u knjizi Discourse and Social Change (1992) naznačio otvaranje ovakvoj konceptualizaciji diskursa, Chouliaraki i Fairclough u potpunosti prihvaćaju ovakvu, semiotički širu, konceptulizaciju diskursa. Stoga prema ovim autorima “diskurs” uključuje:
jezik (pisan i govoren i u kombinaciji s drugim semiotičkim elementima, primjerice glazbom pri pjevanju), neverbalnu komunikaciju (izraze lica, pokret tijela, geste, itd.) te vizualne slike (primjerice fotografija, film). Koncept diskursa može se razumjeti kao određena perspektiva pri promatranju ovih različitih oblika semioze – koja ih vidi kao momente društvenih praksi u njihovoj artikulaciji s drugim ne-diskurzivnim momentima (1999: 38).