1. Od teksta do (multimodalnog) diskursa: pregled poststrukturalističkih stilističkih disciplina

Stilistika je kao disciplina humanističkih znanosti kolokvijalno smatrana “lingvističkom Pepeljugom” (Enkvist 1971, u Katnić-Bakaršić 2001: 41), ponajprije zbog poroznosti svojih granica. Zbog toga je često bila izložena sumnjičavim pogledima kako lingvista tako i književnih kritičara. U tom je kontekstu stilistika nazivana “mostom između lingvistike i književnosti”, a njezina pozicioniranost “između” čvrsto zadanih prostora disciplina percipirana je kao nedostatak čvrsto izgrađene disciplinarne čvrstoće. S druge pak strane, u očima njenih zagovaratelja, smatrana je otvorenom i (predmetu svog istraživanja) predanom disciplinom. Zagovoaratelji stilistike prepoznavali su u njoj razrješenje problema koji se u interpretacijama tekstova (i pridruženih svjetova) pojavljivao između kulturoloških (i diskurzivno zadanih) čitanja te individualne impresije na kojoj je počivalo tumačenje. Stilistika je u tom kontekstu obećavala “intersubjektivnu validaciju”, odnosno njena je metodologija obećavala “strogoznanstvenu” eksplicitnost i ponovljivost (Verdonk i Weber 1995, u Stockwell 2000: 15).

Prijepori oko statusa stilistike bili su posebice izraženi 1960-ih i 1970-ih godina. Neuvjerljiv status stilistike u tom razdoblju Stockwell (2006: 744–745) pripisuje njezinom pozicioniranju “između” čvrsto zadanih paradigmi upravo u vrijeme ustanovljavanja lingvistike kao čvrsto pozicionirane discipline bliske društvenim znanostima. Budući da se stilistika uglavnom bavila književnim jezikom, ova ju je činjenica u ovom kontekstu obilježila kao trusno područje koje vrši dekonstrukciju čvrstoće sustava. Suočena s lingvistikom kao ishodišnom disciplinom, stilistika se tako smatrala “mekšom” granom. S druge pak strane, književni su je teoretičari u vrijeme dominacije (književne) teorije smatrali mehanicističkom i reduktivnom, zamjerajući joj nedostatak ideološki i teorijski motivirane teorijske uvjerljivosti.

Interdisciplinarna u svom (idejnom) začetku, stilistika u suvremenom dobu koje je obilježeno interesom i težnjom k interdisciplinarnosti, dobiva čvršće uporište i novu snagu. Dok se govori o krizi u humanistici, stilistika kojoj je takva “kriza” uvjetno rečeno inherentna, iz njezinih odjeka crpi novu snagu. Recentan uzlet stilistike dokazuje pojavljivanje dvaju obimnih međunarodnih zbornika koji su objavljeni kod prestižnih izdavača. Zbilo se to 2014. godine, a riječ je o stilističkim priručnicima izdavačkih kuća Routledge (Routledge Handbook of Stylistics) i Cambridge University Press (Cambridge Handbook of Stylistics). Kratak pogled u sadržaj ovih knjiga pokazuje da se na zasadama tradicija u stilistici (britanske, slavenske, francuske i drugih) razvijaju nove prespektive u disciplini, posebice one fokusirane na medije, kogniciju i suvremene diskursne tipove.

Cilj ovog pregleda trendova u stilistici kao disciplini, uzimajući u obzir do sada spomenute trendove i pozicioniranje discipline koje predstavljamo, jest donijeti predgled stilističkih poddisciplina od poststrukturalističkog zaokreta 1970-ih godina naovamo, s posebnim naglaskom na takozvane kritičke discipline od 1980-ih te na semiološki i vizualni pristup u disciplini od druge polovice 1990-ih godina. Time će biti ukazano na dva važna postignuća unutar discipline koja imaju odjek u humanistici općenito. Prvo, pokazat će se da stilistika u svom razvoju uspješno nadilazi prethodno zadana ograničenja (ukoliko su ona doista bila prisutna). Drugo, postavit će se metodološki nacrt za prijelaz u multimodalnu stilistiku. Što se tiče multimodalne stlistike kao stilističke poddiscipline, njezinim prezentiranjem želimo ukazati na nove analizičke mogućnosti koje ova disciplina otvara.

Pri tom će se u radu neprekidno referirati prema tradiciji postignuća discipline. Zato je na početku potrebno dati teorijski okvir i prikazati njegov povijesno-metodološki kontekst. U tom smislu valja nam se vratiti u vrijeme promjene znanstveno-istraživačke paradigme karakteristične za sva područja humanistike. Poststrukturalistički obrat koji se u teoriji odvijao 1960/70-ih godina donio je promjene u paradigmama humanističkih i društvenih znanosti. To je učinjeno pomjeranjem fokusa interesa s apstraktnih struktura i oblika u svojim izdvojenim pozicijama na njihovu upotrebu i interakciju; s fiksiranosti značenja na njegovu tvorbu u interakciji pojedinaca, grupa i institucija. Također treba ukazati na interes za strukture koje prelaze granice tradicionalne gramatike, diskursa, konteksta jezične upotrebe, raznorodnih semioloških sustava i ostalih pojava koje pridonose gore spomenutim procesima. Riječ je o stvaranju hibridnih znanstvenih disciplina koje se artikuliraju na presjecištima disciplina bliskih po svojim interesima i diskurzivnim praksama (primjeri su sociolingvistika i antropološka lingvistika). Ne čudi stoga razvoj novih istraživačkih disciplina koje uvažavaju taj hibriditet i presjecišta diskurzivnih praksi (npr. analize diskursa, sociosemiotike i sl., usp. van Dijk 1997: 24). U tom kontekstu i na stilistiku je ostavio trag ovaj poststrukturalstički (u smislu “prakse pisanja” postmodernistički) obrat. On je od 1970-ih izmijenio paradigmatsku osnovu humanističkih znanosti u cjelini. Govor o diskursu zamijenio je govor o tekstualnom, dok su značenje kao stabilno izvedenu kategoriju zamijenile rasprave o procesualnosti i konstruiranosti značenja u interakcijama diskursa, pojedinaca, grupa i institucija. Tradicionalno strukturalistički impostirani pojmovi konteksta i kulture ulaze u “pletivo” tekstualnosti i, upisuujući se kao tekst, uzurpiraju strukturalistički zadanu interpretativnu čvrstoću discipline. Kao posljedica navedenog nastaju hibridna interdisciplinarna područja istraživanja – kontekstualna i/li diskursna stilistika, feministička stilistika, kognitivna stilistika – i drugo. U nastavku izlaganja, prije no što se posvetimo detaljima vezanim uz procedure poststrukturalističke stilistike, potrebno je dati okvir disciplinarnom smislu. U tom ćemo se smislu najprije osvrnuti na stanje discipline prije onoga što se obično naziva poststrukturalističkim obratom.

1.1. Kratak pogled unatrag: formalizam, strukturalizam i funkcionalizam u hrvatskom kontekstu discipline

Termini navedeni u naslovu značenjski su složeni kompleksi koji se, generalno govoreći, shvaćaju dvojako: kao historijske formacije s jedne strane te, s druge strane, kao ahistorične škole mišljenja u lingvistici, književnoj teoriji i humanistici općenito. Detaljan pregled i opis odnosa među ovim trima pravcima/školama/teorijskim usmerenjima u stilistici zahtijevao bi samostalan rad. No, kako bismo makar naznačili na što se odnosi predmetak post- u disciplinarnoj orijentaciji “poststrukturalističke stilistike” kakvu u našem radu želimo prezentirati, pojasnit ćemo neke aspekte formalizma i strukturalizma. U dodatnom sužavanju fokusa, promatrat ćemo impostaciju pojma kontekst u paradigmama formalizma, strukturalizma te poststrukturalizma. Dakle, pratit ćemo mijene značenja termina kontekst, od one uže u formalističkoj paradigmi, do destabilizacije čvrsto zadanih granica između teksta i konteksta u poststrukturalističkoj paradigmi.

Pojam “formalizam”, korišten kao historijski termin, najčešće se preklapa s ruskim formalizmom, a ponekad i s angloameričkom novom kritikom. Tako “formalizam” prema Bitiju (2000: 146) uglavnom upućuje na “onu opću orijentaciju analitičkog interesa prema umjetničkoj formi kakva se zatječe u različitim europskim zemljama u drugom desetljeću 20. stoljeća”. Carter i Simpson (2005: 2–3) u angloameričkom kontekstu formalističku struju u stilistici smještaju u 1950-e i 1960-e godine, dok 1970-e smatraju dobom funkcionalizma. Burke i Evers (2014) u radu posvećenom “formalističkoj stilistici” ovaj pravac definiraju dvojako, kako smo naznačili na početku ovog potpoglavlja. Kao povijesnu formaciju, formalizam spomenuti autori izjednačuju s ruskim formalizmom (u kratkoj sintezi predstavljaju Jakobsonovo istraživanje literaranosti i poetske funkcija jezika, očuđenje/defamilijarizaciju V. Šklovskog te Proppovu morfologiju bajke). Kao epistemološko-ontološki postavljen termin, autori “formalizam” ponajprije vezuju uz naslijeđe Praške škole. Takvo se stilističko naslijeđe očituje u konceptu “istaknutosti” (engl. foregrounding) odnosno u smještanju literarnog u formu književnog djela te u lingvističkom formalizmu Noama Chomskog (2014: 32).

Ovako shvaćeni “historijski formalizam” i “nehistorijski formalizam” podjednako su važni za razvoj stilistike u 20. stoljeću. Formalizam je s jedne strane strane omogućio razvoj stilističkog analitičkog instrumentarija, dok je s druge stilističkim analizama postavio ograničenja usko povezana i s pojmom “strukturalizma”, s kojim se stilistički formalizam u teorijskom razvoju discipline običava povezati.1 Kako upozorava Doležel (2010), shvaćanje pojma strukturalizma u vodećim povijestima poetike i teorije književnosti uglavnom se poistovjećuje s francuskim strukturalizmom, zanemarujući Prašku školu i njene (centralnoeuropske) odjeke, pa se prema tome i poststrukturalizam poistovjećuje s reakcijom na francuski ogranak strukturalizma.2

Ruski formalizam3 u oba je svoja ogranka (moskovskom i petrogradskom) zadao temelje formalističkoj misli dvadesetog stoljeća. Doležel (2013: 145) ruski formalizam naziva vrhuncem romantičarske misli o pjesničkom jeziku te smatra da je on pripremio teren za strukturalizam, koji pak smatra dominantnim skupom teorija o jeziku 20. stoljeća. Posebice se to odnosi na slavenske tradicije stilistike, budući da su brojna djela ruskih formalista na (anglofonom) zapadu ostala nepoznata do 1960-ih, kad ih na francuski prevodi Todorov (Burke i Evers 2014: 32), ili čak do 1990-ih kad je na engleski prevedena Teorija proze (1925) V. Šklovskog. Ključni stilistički koncepti koji svoju tradiciju temelje na ruskom formalizmu koriste se i danas: primjeri su knjige hrvatskih stilističara J. Božanića (2015) i B. Vuletića (2005) koji se koriste terminima “očuđenje4/defamilijarizacija” u prvom slučaju ili, u drugom, terminima “unutarnja motiviranost” i “zatvorenost pjesničkog teksta”. Naslijeđe ruskog formalizma i Praške škole očituje se i u humanističkim znanostima i izvan stilistike: u naratologiji (koncepti fabule i sižea Šklovskog), retorici (Jakobsonova promišljanja o metafori i metonimiji), strukturalnoj poetici i lingvistici (usp. Majenova 2009) i drugdje. Ruski je formalizam zbog spomenutih razloga minimalno utjecao na razvoj angloameričke “nove kritike” koja pak književni tekst promatra u izolaciji od društvenog konteksta, primjenjujući tehniku pomnog čitanja (engl. close reading).5 Carter i Simpson (2005) 1950-e nazivaju dobom formalizma, što se preklapa s novokritičkom metodom,6 no “formalistička” su bila i stilistička istraživanja 1960/70-ih godina utemeljena na Jakobsonovom shvaćanju poetske funkcije i literarnosti te Chomskyjevoj transformativno-generativnoj gramatici (Wales 2001: 159; Nørgaard, Busse, Montorro 2010: 24–25). Praški lingvistički kružok, osnovan 1930-ih godina predstavlja “prvi sistem književnog strukturalizma XX veka” (Doležel 2013: 171). Sami su članovi kružoka isticali važnost ruske škole u svojim teorijskim razmišljanjima o disciplini. Jakobson, jedan od osnivača Praške škole, koji se krajem dvadesetih godina 20. stoljeća kao “formalist” iz Rusije seli u Prag (Burke i Evers 2014: 32) 1936. godine izjavljuje da je praška teorija bila “rezultat simbioze češke i ruske misli”, uključujući i “saznanja zapadnoevropske i američke nauke”, a slično je smatrao i Mukařovsky (Doležel 2013: 171). Doležel međutim napominje znatnu razliku u recepciji praške lingvističke teorije, koja je priznata kao “prva postsosirovska etapa u razvoju evropskog strukturalizma”, te praške poetičke teorije koja je zanemarivana zbog pogrešne pretpostavke da je ona “čisto formalistička i imanentna” (ibid: 172).7 Nasuprot tome, Mukařovsky, tvrdi Doležel, semiotičku koncepciju umjetnosti određuje kao nadilaženje formalizma, psihologizma, determinizma i teorije odraza, dok Jakobson definiranjem poetske funkcije književnost određuje kao tekst (ibid: 173–176). Ovo se posljednje, tekstualističko određenje dalje u raspravi koristi sinonimno sa “strukturalističkim”. Pretpostavljena neutralnost analitičke pozicije u strukturalističkoj paradigmi u epistemološkoj je vezi s teorijom otklona i s tekstualističkim pristupom (Biti 2000: 519).

Prema V. Bitiju (2000: 148), ruski je formalizam utjecao i na semiotičare Tartuske škole a u Hrvatskoj je pravodobna recepcija ove škole vidljiva u radovima komparatista i rusista Aleksandra Flakera. Formalistička impostacija stilističke metode prepoznaje se u lingvostilističkom pristupu Krunoslava Pranjića, osnivača Katedre za stilistiku 1975. godine na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Pranjićevo utemeljenje razina stilističke analize (fonostilistike, morfo(no)stilistike, sintaktostilistike itd.) oslanja se na formalističke ideje ruske škole o čvrsto “znanstvenom” pozicioniranju stilističke metode njezinim približavanjem lingvistici. S jednakim su se ciljem, navode Burke i Evers (2014: 32), ruski formalisti “mogli fokusirati na formalne opservacije unutar rečenice na razinama fonologije, morfologije, leksika, semantike i sintakse, te su na taj način mogli usidriti svoje evaluativne i interpretativne tvrdnje u solidnoj tekstualnoj deskripciji”.

Pranjićevu je stilistiku, međutim, točnije smjestiti u strukturalističku paradigmu. Ona se temelji na koncepciji stilema kao dodatne stilističke obavijesti, stilogenosti i odmaka od norme na tragu tada utjecajne strukturalističke misli američkog stilističara francuskog podrijetla M. Riffaterrea. Riffaterre istraživačku okosnicu stilistike, stil, definira kao “naglašavanje (ekspresivno, afektivno ili estetsko) koje se dodaje informaciji koju prenosi lingvistička struktura, bez izmjene značenja” (1989a: 525). Jedinice stilske naglašenosti Riffaterre naziva “stilističkim instrumentima”, a Pranjić (1983) stilemima.8 Strukturalna stilistika M. Riffaterrea (1989b), razlikuje mikrokontekst – definiran kao binaristički uspostavljen odnos kontrasta i konteksta unutar stilema koji određeni stilem i tvori; te makrokontekst – koji je stilemu izvanjski, linearno progresivan i kumulativan. Mikrokontekst ostvaruje “odmak” stilema, a makrokontekst ovaj “odmak” osnažuje ili slabi. Na temelju ove razlike Riffaterre uvodi pojam “stilističkog konteksta”, prepoznajući da definicija stila kao odmaka od lingvističke norme “dovodi do teškoća u primjeni stilske analize”, budući da lingvistička norma, za razliku od konteksta, nije automatski relevantna (1989b: 538–539). Pranjić svoj pečat konceptu stilema daje tvrdnjom da nije svaki stilem stilogen, odnosno da “isto nije isto” (1983: 198), već da se značenje “istog” elementa stila mijenja ovisno o kontekstu. Kontekst o kojem Pranjić ovdje govori kontekst je samog književnog teksta (kontekst i stilem neodvojivi su i međusobno se konstituiraju u tekstu). Ukratko, dakle, kontekst je tekstualno zadan i ne prelazi granice imanentno postavljenog proučavanja književnosti (usp. korištenje pojma “kontekst” u Josić 2011). Nazvat ćemo ovako definiran kontekst kontekstom teksta (kontekstom prvog stupnja).9 Hrvatska stilistička škola koja se još naziva i “Zagrebačka stilistička škola” 1960-ih je svoje stilističke kritike i lingvostilističke analize temeljila u pranjićevskom pristupu. Prema V. Viskoviću, riječ je o “unutrašnjem pristupu” u razvoju discipline, koji obuhvaća “različite metode kojima je svima zajedničko inzistiranje na postavci o autonomiji umjetnosti čija bit nije u svjedočenju, kazivanju istina o stanovitom dobu, već bavljenju formom kazivanja” (1983: 49, u Josić 2011: 87).

Mijene konceptualizacije pojma konteksta poslužit će nam kako bismo, dalje u ovom pregledu, promotrili razlike među paradigmama strukturalističke i poststrukturalističke stilistike. Prije nastavka u tom smjeru potrebno je pak reći i da u stilističkim istraživanjima koja se snažno temelje na pranjićevskoj tradiciji dolazi do pomaka u konceptualizaciji konteksta. Dok se u stilističkom pristupu K. Pranjića pojam konteksta koristio dakle pri konceptualizciji stila i stilema kao njegova konstitutivnog “okruženja”, dotle je pojam konteksta njegova studenta Joška Božanića proširen izvan “teksta”, zahvaćajući komunikacijsko-retoričku situaciju. U svojoj knjizi, definirajući predmet stilističkog istraživanja – facendu, Božanić (2015) ju kontekstualno određuje ukljućujući u njezino tekstualno tkanje kategorije prostora, vremena i aktera te performativni karakter kazivanja priče.10

Kritike strukturalističkog stilističkog pristupa isticale su kratkovidnost shvaćanja stila kao izdvojene devijacije; shvaćanje stila kao ukrasa i dodatka koje se temelji na razdvajanju onoga što se kaže i onoga kako se kaže; te njegovu pretpostavljenu znanstvenu objektivnost i egzaktnost. Pozabavit ćemo se odmah prvim dvjema kritikama, dok se o posljednjoj govori kasnije. Problem razdvajanja sadržaja i forme pri definiranju stila pitanje je kojim su se pozabavili mnogi stilističari. U suvremenoj stilistici, ova je “artificijelna analitička distinkcija” uspješno odbačena (Stockwell 2006: 746). U kontekstu literarane stilistike, Bagić (2004: 12) tvrdi da “ozbiljno određenje stila nikako neće moći odvojiti “što” od “kako”, “informaciju” od njezine “govorne konceptualizacije””. Sukladno tome, Compagnon ovaj “problem tijela i odijela” razrješava pozivajući se na filozofa Nelsona Goodmana, zaključujući da “ima znatan broj različitih načina da se kaže otprilike isto” (2007: 220). Compagnon u spomenutom radu odbacuje u stilistici često podrazumijevanu ideju da je načelo sinonimije nužno za definiciju stila utemeljenu u varijaciji istog sadržaja različitim izrazima. U kontekstu konceptualizacije stila kao odmaka od norme, možemo se, pak zajedno sa Svetozarom Petrovićem zapitati, koje norme? Petrovićeva studija Priroda kritike (1972), koju smještamo u disciplinarni okvir stilistike visokog strukturalizma, pojam stila kao devijacije komplicira i sljedećim pitanjima: je li autorova norma jednaka standardnoj normi; je li autorova norma jednaka pri pisanju književnog teksta kao i ostalih diskursnih tipova (usp. primjer Ujević-pjesnik i Ujević-feljtonist u Bagić 2004); te, što je s čitatelju nedohvatljivom normom (autora, vremena, diskursa) dijakronijski i vernakularno dalekih tekstova (usp. Buljubašić 2012, Božanić 2011, Busse 2014). Silićeva funkcionalna stilistika (2006), usprkos isljučivanju književno-umjetničkog stila iz funkcionalnostilističkih istraživanja, uvidima da svaki funkcionalni stil ima vlastita pravila stvara tek umnožene norme, odnosno uzuse koji se uspostavljaju prema specifičnim “odstupanjima” od neutralnosti zamišljene u obliku standardnog jezika. Na problem odmaka od zamišljene neutralne norme odgovorile su Kovačević i Badurina u diskursno utemeljenoj (poststrukturalističkoj) raspravi Raslojavanje jezične stvarnosti (2001). Autorice tvrde da je “u polju diskursa sve obilježeno” te da “neutralnosti nema” (2001: 35–36).

Usmjeravanjem na koncepte strukture, znaka i funkcije, Praška škola predstavlja i most prema razvoju stilističkog funkcionalizma u slavenskim lingvistikama (usp. Biti 2000: 422; Mićanović 2006). Prvo je Bühlerov trodijelni model komunikacije pošiljatelja, primatelja i referenta estetskom funkcijom proširio Mukařovsky, dok je put do Jakobsonova poznatog šestodijelnog modela jezične komunikacije popločao i Havránek prijedlogom klasifikacije funkcionalnih stilova na razgovorni, tehnički, znanstveni i pjesnički jezik, s pridruženim jezičnim funkcijama (Doležel 2013: 178). Doležel međutim ocjenjuje funkcionalnu stilistiku Praške škole kao predteorijsku, budući da nije ponudila model spomenutih društvenih djelatnosti. Bez obzira na to, Biti (2000: 422) upravo u Pragu prepoznaje korijene Jakobsonova modela, kao i Hallidayeve sociosemiotike11 1960-ih. Usto, razvoj i briga za jezičnu kulturu kod Pražana odnosno njihov “intervencionizam” u jezično stanje bio je moguć upravo stoga što Praška škola nije ortodoksno slijedila strukturalističku istraživačku paradigmu deskriptivnosti (Vuković 2015: 1–2).

Razvoj funkcionalnističkog pristupa donosi širenje pojma konteksta. Dolazimo stoga do takozvanog “konteksta drugog stupnja” – onoga koji se otvara prema van, premašujući granice teksta i smještajući se u društvenu i komunikacijsku situaciju. Burke i Evers (2014: 41) prepoznaju advent funkcionalizma u Praškoj školi u postepenom pomaku od teksta ka kontekstu, od forme ka funkciji, od semantike ka pragmatici i od logike ka retorici. Vuković (2015: 6) pak u ovom kontekstu navodi kao prijeloman Havránekov tekst Zadaće književnoga jezika i njegova kultura (1932) u kojem taj češki lingvist razlikuje znanstveni, poslovni, razgovorni i pjesnički stil. Simptomatično je da razvojem funkcionalističkog pristupa dolazi do popularizacije stilističkih istraživanja neknjiževnih tekstova. Proučavanje neknjiževnih tekstova, međutim, integralan je dio tradicije slavenskih (funkcionalno)stilističkih škola koje baštine tradiciju Praške škole. U stilistici angloameričke/anglofone provenijencije se pak “stilistikom” smatra prvenstveno proučavanje književnosti lingvističkim instrumentarijem (Stockwell 2007: 280; Nørgaard, Busse, Montoro 2010: 1). Lingvističko-stilističko proučavanje neknjiževnih tekstova često se u angloameričkom kontekstu naziva kritičkom lingvistikom (Katnić-Bakaršić 2001: 43) i kritičkom stilistikom (usp. Jefferies 2014), no ono je nastalo na drukčijoj tradiciji od slavenske funkcionalne stilistike, o čemu se govori dalje u tekstu.

Funkcionalnostilistička istraživanja približavaju se sociolingvistici i pragmatici, ukratko, disciplinama koje promatraju jezik u društveno kontekstualiziranoj uporabi pri kojoj dolazi do interakcije jezičnih i nejezičnih elemenata. U funkcionalnoj se stilistici dakle opisom i analizom takozvanih funkcionalnih stilova istražuju funkcije jezika u društvu. Hrvatska tradicija funkcionalne stilistike dijelom je slavenske funkcionalno-lingvističke paradigme koja se oslanja na naslijeđe Praškog lingvističkog kružoka i istraživanja standardizacijskih procesa, jezične kulture te funkcionalnih stilova standardnog jezika (Mićanović 2006). Istraživanje polifunkcionalnosti jezika uz istraživanje poetskog jezika forte je Praške škole, a kako napominje Doležel (2010: 68), Praška se funkcionalna lingvistika transformirala u funkcionalnu stilistiku u tridesetim i četrdesetim godinama 20. stoljeća. Polifunkcionalnost standarda vezuje se uz kompleksne kulturne i civilizacijske potrebe modernih i suvremenih društava gdje standardni jezik služi nacionalnoj identifikaciji, kohezivnoj nadregionalnoj komunikaciji, uspostavi relacija moći u društvu, a historijski je uvjetovan i povijesnim i ideološkim mijenama i gibanjima koji premašuju okvire nacionalne zajednice (Mićanović 2006: 17). U svjetlu kompleksnih dinamičnih gibanja i prelomljavanja jezika, diskursa i društva, tradicionalna podjela na pet funkcionalnih stilova: znanstveni, administrativno-poslovni, novinarsko-publicistički, razgovorni i književnoumjetnički (Silić 2006), pokazuje se zastarjelom i nepotpunom. Silićeva Funkcionalna stilistika hrvatskoga jezika (2006), koja predstavlja sintezu autorovih radova od sredine devedesetih godina 20. stoljeća na ovom području, doživjela je ambivalentnu recepciju, od ekstatičnog prihvaćanja (Udier 2006) do potpunog odbacivanja (Kordić 2008), uz dominaciju prvih stavova (ibid: 23). Usprkos kritikama, petodijelni model po uzoru na Silića i dalje se održava u srednjoškolskom a donekle i akademskom obrazovanju (Silićeva knjiga jest sveučilišni udžbenik). Međutim, u posljednje je vrijeme argumentirana nedostatnost takvog modela, pa se sustav funkcionalnih stilova s jedne strane nastoji temeljitije reorganizirati, kao u radovima M. Katnić Bakaršić (2001, 2012, 2013), ili temeljitije opisati, kao kod B. Tošovića (2002). Tošović u ovom kontekstu razlikuje funkcionalnostilske komplekse, funkcionalne stilove (petodijelni model) s detaljno razrađenim podstilovima i žanrovima te međustilove (esejistički, epistolarni, oratorski, memoarski, reklamni, scenaristički). Većinu Tošovićevih međustilova Katnić Bakaršić (2001) također osamostaljuje, ali u njezinoj podjeli ne nalazimo epistolarni stil, dok pronalazimo stripovni, što uz stilistiku hiperteksta i hipermedija predstavlja zanimljiv iskorak prema multimodalnoj stilistici kakva se postavlja u ovom radu. S druge strane, pojavljuju se mišljenja da je samu “funkcionalnu stilistiku” i njezin temljeni pojam “funkcionalnog stila” potrebno temeljito prevrednovati,12 budući da i spomenuta preosmišljavanja ove teorije i dalje operiraju nedostatnim pojmovima te ostaju zarobljena u, za potrebe konceptualizacije suvremenih komunikacijskih i diskurzivnih praksi, preuskom i statičnom modelu. Marina Kovačević (Biti) i Lada Badurina u knjizi Raslojavanje jezične stvarnosti (2001) umjesto “funkcionalnog stila” predlažu termin “diskursnog tipa”. Ta studija predstavlja u teoriji diskursa utemeljeno repozicioniranje funkcionalne stilistike. Jezična je stvarnost pritom pojmljena i analizirana kao polje diskursa, koje se istodobno raslojava horizontalno prema društvenim domenama te vertikalno, na razgovorni i pisani plan diskursa. Diskursni tipovi određeni su kao domene ukupnog polja diskursa, a oblikuju privatni, javni, specijalizirani, multimedijali i literarni diskurs. Diskursni tipovi uvijek se konkretiziraju u tekstove i žanrove, a “zajednička nas pak obilježja tekstnih tipova i/ili žanrova nanovo vraćaju pojmu diskursa kao domeni nekoga naddiskursa unutar polja diskursa kao sfere sveukupne realizacije jezika” (2001: 19). U ovakvoj koncepciji diskursnog raslojavanja granice se teksta, konteksta i diskursa međusobno pretapaju i prožimaju. Proučavajući tekst, slijedi iz postavki Kovačević i Badurine, proučavamo i diskurs koji on egzemplificira, koji mu je nadređen i kojega je dio. Pritom najčešće nije riječ o tek jednom diskursu već o većem broju diskursa koji su u dinamičnim svezama interdiskurzivnih prožimanja u tekstu. No, s tom studijom izlazimo iz granica tradicionalne funkcionalne stilistike ka diskursnoj stilistici. Ili, prema osvrtu A. Ryznar: “Osim i više nego dobrodošle modernizacije pristupa koja je u obzir uzela promjene koje su se dogodile u komunikacijskom procesu kao posljedica pojave novih tehnologija i medija, ta je knjiga nastojala hrvatsku funkcionalnu stilistiku uključiti u recentne teorijske struje (teoriju i analizu diskurza, diskurznu stilistiku, kognitivnu stilistiku, pragmalingvistiku) (2013: 18)”.

1.2. Mostovi prema okretu

Funkcionalistički zaokret u lingvistici pozicioniran je u ovom pregledu trendova u teorijskom pozicioniranju stilistike kao značajan korak ka diskursno utemeljenoj stilistici. Kada je riječ o literarnoj stilistici, unutarnji se pristup tradicionalne (strukturalističke, u Hrvatskoj pranjićevske) stilistike u zaokretu prema stilistici diskursa otvara metodološkim komponentama paradigme takozvanog vanjskog (kontekstualiziranog) pristupa proučavanja tekstova književnosti i kulture. Pritom se interpretacijski fokus usmjerava na u tekstu upisane tragove društvene moći, diskurzivnih pozicija aktera, uvjeta (književne) produkcije i percepcije i tome slično. Također, poststrukturalistička paradigma pridonijela je usložnjavanju odnosa teksta i svijeta, pri čemu subjektova pozicija interpretatora teksta/svijeta reflektira relativizaciju granica među njima. Često korišten kognitivnolingvistički primjer pokazuje da odabir leksema ”nerođeno dijete” ili leksema ”plod” u kontekstu diskursa o reproduktivnim pravima rezultira različito konceptualiziranom stvarnošću; izbor i transdiskurzivacija jedne od ovih inačica dodatno osnažuju diskurs iz kojeg ona proizlazi. Dinamika takvih odnosa jasno upućuje na propusnost granica teksta i svijeta/stvarnosti, odnosno diskursnih ishodišta i ciljeva jednih i drugih.

Formalistički a zatim i strukturalistički pristup u najužim granicama obilježava povjerenje u racionalnost istraživača koji egzaktnim analitičkim metodama dolazi do “istine” teksta. Drugim riječima, riječ je o čvrstom povjerenju u znanstvene metode popraćene transparentnim i jednoznačnim metajezikom. Njima se, u ovako zadanoj paradigmi, služi objektivan kartezijanski subjekt čiji je odnos prema tekstu impersonalan i neobilježen mrežom kontekstualnih, historijskih, društvenih odnosa. Takav bi postupak imao rezultirati jednakim takvim tvrdnjama o analiziranom teksu: objektnivnim, ahistorijskim, “istinitim”. Riffatere (1959) o rigoroznosti strukturalističke metode u proučavanju stila piše: “Zbog srodnosti jezika i stila postoji mogućnost primjene lingvističkih metoda za objektivnu i točnu deskripciju korištenja jezika u književnosti” (1989a: 524). Poststrukturalistički pristup negira mogućnost ovako impostirane interpretacije, zauzvrat osvjetljujući takozvanu “prtljagu” analitičara (njegove preferencije, obrazovanje, klasni, rodni, etnički identitet i tome slično) u interpretacijama u koje kao historijski subjekt ulazi – a ne kojima pristupa. Strukturalistička su se istraživanja bavila morfologijom i strukturom djela (Proppova morfologija bajke, Levi-Straussova struktura mita, Barthesov “Mit danas” (2009) i analize “mitologija” suvremenog mu francuskog društva), izdvojivim mehanizmima i funkcijama jezika i književnosti (očuđenje, isticanje, jezične funkcije). Poststrukturalistička paradigma fokus premješta na odnose jezika i teksta s moći, ideologijom i društvenim strukturama uopće. Međutim, u disciplinama poput stilistike, koje svoju metodologiju razvijaju na zasadama i strukturalizma i poststrukturalizma, poststrukturalistički je obrat, maločas prikazan kao diskontinuitetan događaj, prožet i kontinuitetima. Koncepti, termini i metode razvijeni prije poststrukturalističkog obrata nisu dakle u poststrukturalističkoj stilistici odbačeni već prevrednovani unutar nove istraživačke paradigme/modela. Od sedamdesetih godina 20. stoljeća naovamo stilističari u različitoj mjeri prihvaćaju nazore svojstvene post/strukturalističkoj paradigmi ili njihova prožimanja. U Prirodi kritike S. Petrović govori o neprozirnosti stilističkog nazivlja na primjeru korištenja termina stil (termina indikatora) te kritizira pojam “norme” u odnosu na koju bi se stil definirao kao “otklon”: “Nije sasvim jasno kako bi se utvrđivanje devijacije od jezične norme moglo zamisliti kao objektivan lingvistički postupak. Što ćemo smatrati normom prema kojoj treba da tražimo odstupanja u književnom djelu?” (Petrović 1972: 100). Božanić (1984) prepoznaje proturječnosti u zahtjevu za egzaktnim proučavanjem književnosti od kojih stilistika, prema njemu, ne može pobjeći: “Odričući se pretenzije da dosegne bit umjetničkog fenomena književnosti, s namjerom da dobije što pouzdanije i objektivnije rezultate, ona se scijentizira i postaje tako lingvističkom stilistikom ili lingvostilistikom. S druge strane, nastojeći zahvati bit literarnog fenomena, da se odredi prema vrijednostima djela, uz cijenu odricanja od pretenzije objektivnog suda o djelu, stilistika se konstitutira kao stilistička kritika” (1984: 571). Prema navedenom, Petrović i Božanić uviđaju granice imanentne kritike zadržavajući premisu o neponovljivoj (ahistoričnoj, stabilnoj) biti umjetničkog djela. Ovu je istu bit postmodernistička kritika osporila proglašavajući književni kanon arbitrarnim, tako što ga je odredila kao “mjesto utemeljenja i podupiranja hegemonijskih i ideoloških vrijednosti dominantne društvene skupine” (Herrnstein Smith 1988, u Protrka 2008: 36). Poststrukturalistička misao odbacuje mogućnost objektivnog suda o djelu, smatrajući ga konstruktom dominantne skupine (Fishove “interpretativne zajednice”) koja uspostavom kanona stremi održavanju društvenog i vrijednosnog statusa quo. No, u istom je poststrukturalističkom okviru moguće reći da postoji veći broj interpretativnih zajednica i interesnih grupa koje nastoje uspostaviti svoje kanone. S druge strane, (i)ako je relativna vrijednost književnog djela rezultat kontingentnih društvenih odnosa, unutarknjiževne osobine djela nisu isključene, već predstavljaju “tek jednu, premda važnu, varijablu književne vrijednosti” (ibid: 37). Književna su i kulturna vrijednost stoga proizvod društvenog sustava u kojem su relacije promjenjive. Nasuprot pretenziji za dopiranjem do jezgre literarnosti, istine i jedinstvenog značenja teksta, analitičari vođeni poststrukturalističkim metodologijama prepoznaju i oglašavaju svoju pristranost u interpretaciji. Ta se pristranost prepoznaje već u izboru teksta za interpretaciju kao i analitičkim pristupima tesktu te se autokritički upisuje u analize. Katkada je autorska pristranost definirana i kao dio političkog programa, što je uobičajeno u kritičkim disciplinama. Primjerice, u kritičkoj analizi diskursa, analitičar je na strani obespravljenih, utišanih, društvenih “gubitnika” (Wodak i Meyer 2001), odnosno u kritičkoj se analizi diskursa “često izabiru perspektive onih koji pate i kritički analizira jezična uporaba onih koji imaju moć, koji su odgovorni za postojanje nejednakosti i koji također imaju sredstva i prilike da poboljšaju takve uvjete” (Wodak 2001 prema Bertoša 2014: 80).

1.3. Obrat: poststrukturalistička stilistika

Ostavimo li po strani impresionstičku struju te bogato nasljedstvo retorike, stilistika je prema razdoblju svog disciplinarnog konstituiranja, od 1930-ih do 1960-ih, strukturalistička disciplina. Međutim, kako piše Compagnon “kad je slava lingvistike bila u punom jeku, njezina hajka nije poštedjela stilistiku, prema kojoj se odnosila kao prema prijelaznoj disciplini između smrti retorike i uspona nove poetike (između 1870. i 1960.). Stil se tada smatrao “predteorijskim” konceptom, što ga znanost o jeziku mora predvladati” (2007: 206). No, stilistika je preživjela, iako podijeljena u dvije grane: lingvostilistiku i stilističku kritiku (usp. Josić 2011, Božanić 1984). I danas se često govori o stilistici kao o ovim dvjema granama: prva je “lingvistički opis teksta”, “za koji se smatra da mora biti objektivan i sustavan, kao da je to moguće” dok se druga odnosi na “dubinsku stilistiku” koja je interpretativna i koja “povezuje oblike i teme, opsesije, mentalitete” (Compagnon 2007: 210). Binarizam uspostavljen u relaciji lingvističkog opisa teksa/lingvostilistike i dubinske stilistike/stilističke kritike reflektira problem sinonimije i odvajanja tijela od odijela, što od kako. O tom problemu i njegovu rješenju govorili smo u dijelu 1.1. U tom kontekstu, možemo se složiti sa Stockwellom (2006) koji o međusobno isključivom odnosu deskriptivne i kritičke stilistike govori kao o lažnoj debati, na pogrešnim premisama uspostavljenoj dihotomiji:

(...) je li stilistika tip deskriptivne lingvistike ili tip kritičke teorije? Dojam ekskluzivnosti postiže se samo ako se predmnijeva da je deskripcija neideološka. [...] Međutim, ja sam protiv ovakvog stajališta, prvo iz gore postavljene teorijske perspektive da interpretacija barem djelomično prethodi analizi, a drugo iz perspektive prakse: budući da se stilistika kao alat manifestira samo kad se upotrebljava, činjenica da je ona deskriptivni alat u idealnoj situciji je točna, no nevažna. Čim se poduzima stilistička analiza, ona je dio ideoloških motivacija, od prirode čitanja do odabira određenog djela/teksta i određenog lingvističkog modela za analizu (2006: 748).

Poststrukturalistički obrat u humanistici, vidjeli smo, donio je preosmišljavanje odnonso umnažanje disciplina, što se odrazilo i u stilistici. Danas stoga govorimo o tradicionalnoj i suvremenoj stilistici, ili, primjerenije, o stilistikama, pri čemu se množina pri definiranju discipline ne svodi na dualizam stilističke kritike i lingvostilistike zadan paradigmom visokog strukturalizma. Nasuprot tomu, riječ je o pojavi stilističkih poddisciplina koje analitički instrumentarij stilistike razvijaju otvarajući ga interdisciplinarnim prožimanjima i osvještavanju političnosti interpretativnog dogovora. U razvoju poststrukturalističke stilistike zadržava se jezično uporište u pristupu tekstu/diskursu, no sada je taj pristup višestruko kontekstualno određenn kulturnim, političkim, povijesnim, sociološkim kontekstom. Promijenjeno je shvaćanje odnosa jezika i “t/Teksta”, njihova odnosa sa “svijetom” i društvom, shvaćanje konteksta te razumijevanje uloge čitanja i stilističke analize i/li interpretacije. Prikaz poststrukturalističkih stilističkih poddisciplina ilustrirat će ove promjene. Ekspanzivna dionica stilistike započela je 1980-ih (Stockwell 2006) i još uvijek traje. Od 1980-ih, te posebice 1990-ih godina moguće je pratiti i promjene percepcije stilistike kao cjelovite discipline, odnosno prepoznavanje promjena njezinih dominantnih trendova. U tom će nam smislu biti ilustrativna dva zaključka stilističarke M. Katnić-Bakaršić o disciplinarnom statusu stilistike koja navodimo u nastavku. Prvo, Katnić-Bakaršić o strukturalnoj lingvističkoj stilistici početkom ovog stoljeća tvrdi:

Posljednjih decenija dominantna je upravo ova stilistička škola. Njeni su predstavnici lingvisti-strukturalisti po vokaciji; oni smatraju da se rigoroznim lingvističkim tehnikama s jedne strane mogu dublje i preciznije analizirati književni tekstovi, odnosno odrediti njihov stil, a s druge strane mogu se analizirati i svi drugi tipovi tekstova, ne samo književni (2001: 43).

Zatim, otvarajući raspravu o poststrukturalističkoj stilistici, autorica navodi:

Poststrukturalna stilistika nastala je u okrilju poststrukturalne filozofije i teorije književnosti. U skladu sa ovim teorijama, tekst se posmatra u smislu dekonstrukcije, kao mjesto proizvođenja značenja na interaktivan, dinamički način. Kritizirajući strukturalnu stilistiku, predstavnici ovoga pravca [istaknula EB] postavljaju pitanje: Šta dalje? U tom smislu oni pokušavaju krenuti dalje od izoliranog teksta (ibid).

Iz navedenog proistječe da Katnić-Bakaršić strukturalističku i poststrukturalističku stilistiku smatra različitim, ali i simultano postojećim i legitimnim pravcima stilističkog istraživanja. Također se može iščitati autoričin stav da poststrukturalistički obrat nije normativan i obvezujuć za sve stilističare: priklanjanje jednom od ta dva pravca ovisit će o osobnom izboru i uvjerenjima (preferencijama, ciljevima – znanstvenim, političkim, pedagoškim itd.) pojedinog stilističara. Također, u tranutku pisanja navedenih redaka autorica je smatrala (izdanje knjige 2001.) strukturalistički pravac dominantnim proteklih nekoliko desetljeća. Međutim, već dvije godine kasnije ista autorica u radu naslovljenom “Stilistika diskursa kao kontekstualizirana stilistika” (2003), govori o krizi tradicionalne, strukturalne stilistike. U tom radu autorica krizu stilistike pripisuje njezinoj statičnosti i shematiziranosti, istrošenosti strukturalističkog modela, ali i činjenici da stilistika uspješno istražuje nove modele i otvara nova područja istraživanja (2003: 37). Ove nove stilistike, prema Katnić-Bakaršić, obilježava kontekstualiziran i dinamičan odnos teksta, autora i recipijenta, multiperspektivizam stilističke analize koja uz kombinaciju poststrukturalističkih perspektiva (feminističke, kognitivne i drugih) može uključiti i strukturalističke analitičke metode, svijest o mogućnosti stilističkog iznalaženja višestrukih značenjā teksta, neodvojivost teksta od jezičnih/društvenih diskursa, praksi i društvenih odnosa u njihovoj bourdieuovskoj i foucaultovskoj koncepciji itd. Uz dojam energiziranosti zbog novih stilističkih horizonata, iz ovog se teksta iščitava i bojazan o rasplinuću stilistike kao jedinstvene i samostalne discipline, posebice stoga što diksursnu stilistiku autorica smješta u šire područje diskursnih studija:

Činjenica jeste da stilistika danas nije jedinstvena disciplina jedinstvene metodologije, već je bitno interdisciplinarna, ponekad postajući vezivni model koji povezuje različite aspekte diskursnih studija. Koliko joj pri tome prijeti opasnost od gubitka omeđenosti, neophodne za autonoman status, (...) ostaje da se vidi (2003: 45).

Uz opasku o simplifikaciji i generalizaciji takve tvrdnje, Carter i Simpson (2005: 15) su 1960-e retrospektivno proglasili godinama strukturalističkog formalizma, 1970-e godinama funkcionalizma, 1980-e godinama diksursne stilistike, dok 1990-e obilježavaju sociokulturna i sociohistorijska proučavanja. Govoreći iz suvremene perspektive, međutim, ovakvoj bismo korisnoj generalizaciji dodali i da je kraj 20. i početak 21. stoljeća obilježen i vizualnim i multimodalnim obratom (usp. Purgar 2009; Kress 2010). Potonja dva “obrata” nastavljaju se na poststrukturalističku interdisciplinarnost utemeljenu u teoriji diskursa (usp. Faircloughovo (1992–1999) treritanje “teksta” koje uključuje vizualne i druge semiotičke elemente). O učincima ovih dvaju obrata na stilistiku govori se u nastavku teksta.

U Hrvatskoj se radovi koji tematiziraju i oprimjeruju poststrukturalističku stilistiku učestalije pojavljuju od početka 21. stoljeća. Prvi rad o diskursnoj stilististici je članak “Diskursnoteorijski i diskursnoanalitički okviri stilistike (2002), u kojem autorica M. Biti stilistiku povezuje s diskursnom teorijom i kritičkom analizom diskursa (o kojoj će biti govora u sljedećem poglavlju), a pri čemu se stil poima kao efekt diskursnih prožimanja i dinamike teksta s njegovim kontekstom. Taj je rad slijedio maločas citiran tekst M. Katnić-Bakaršić u kojem autorica termin “stilistika diskursa/kontekstualizirana stilistika” koristi kao holonim za posttradicionalnu stilistiku koja uključuje pragmatičku stilistiku, kognitivnu stilistiku, kritičku stilistiku i druge poddiscipline.

Prikaz poststrukturalističkih stilitičkih disciplina koji slijedi nije potpun. Iako vrlo popularne i plodne, discipline poput kognitivne stilistike (ili kognitivne poetike)13 i korpusne stilistike14 izostavljene su u ovom pregledu. Neke poddiscipline ili stilistički trendovi, poput intermedijalne stilistike, interdskurzivne stilistike, stilistike hipermedija itd. tek su spomenuti, ponajviše u odnosu na multimodalnu stilistiku. Naš prikaz stilističkih poddisciplina/trendova nije sveobuhvatan ni iscrpan i stoga što je, s jedne strane, riječ o područjima koja se brzo razvijaju, i stoga što bi takav zadatak, s druge strane, premašio mogućnosti i ciljeve ovog pregleda. Nadam se, ipak, da će pregled koji slijedi barem donekle odgovoriti na predrasude o stilistici kao o disciplini “između” čvrsto zadanih teorijskih uporišta. Ova kriva shvaćanja, prema Stockwellu (2000) najviše se odnose na mišljenje da je stilistika potpuno formalistička, da stremi objektivnim analizama i rezultatima time što kreira model koji iz teksta “izvlači” tek jedno moguće značenje, pritom onemogućujući drukčije interpretacije, da je ahistorijska i time dekontekstualizirana. (Nekad valjan) uzrok ovih predrasuda možemo pronaći u analitičkom razdvajanju forme i sadržaja o kojem smo već govorili. Za stilistiku je bilo rezervirano izučavanje kako tekstovi znače, a ne što znače. No, taj je dualizam ukinut.

1.3.1. Diskursna i/li kontekstualizirana stilistika

Kontekstualiziranu stilistiku i/ili stilistiku diskursa možemo gotovo smatrati sinonimom za suvremene stilističke trendove, odnosno za suvremenu stilistiku u cjelini. Implicira li to da je stilistika prije poststrukturalizma bila dekontekstualizirana? Stockwell (2000: 2) pokazuje da nije tako, tvrdeći: “Čak i najdekontekstualiziranije diskusije jakobsonovaca (u 1950-ima i 1960-ima) te hallidayjevaca (u 1970-ima i 1980-ima) nikad nisu bile posve ni isključivo formalističke ili funkcionalističke da bi isključile druge faktore”. Autor smatra da, ako je tako i bilo “u dalekoj prošlosti”, to više (autor piše 2000. godine) nije slučaj. Autor svoju tvrdnju pojašnjava navodom da su kritike upućene stilistici poput one S. Fisha (usp. Ryznar 2010) uzimale u obzir analize koje oprimjerenjuju “lošu stilistiku”, generalizirajući njihove mane na čitavu disciplinu. Fish je tako prešao put od afektivne stilsitike do potpunog negiranja “postojanja” odnosno relevantnosti teksta u interpretaciji, lociravši kreiranje značenja u potpunosti u “interpretativnu zajednicu” (Fish 2011). Drugi su, kako pokazuje Doležel (2010), kritizirali stilistički (strukturalistički) reduktivizam i objektivizam bez pozivanja na konkretne “loše” analize, djelujući na osnovi predrasuda, generalizacija, ali i nepoznavanja cjeline stilističkih tradicija i njihovih praksi. Ono što se u “kontekstualiziranoj stilistici” promijenilo, prema Stockwellu (2012), u odnosu na prijašnju stilističku praksu jest svijest da kontekst treba eksplicitno teoretizirati u istraživačkom modelu. Predvodnici kontekstualizirane stilistike u britanskoj stilističkoj tradiciji, nazvani su “integracionalistima” (termin M. Toolana), a među njihovim se radovima izdvajaju dvije knjige. Prva je već spomenuta knjiga R. Cartera i P. Simpsona (1989) podnaslova Reader in Discourse Stylistics a druga zbornik naslova Contextualized Stylistics (2000). Termin “kontekst” prema shvaćanju britanskih stilističara može označavati takozvani ko-tekst odnosno “verbalni i lingvistički kontekst nevezan za situacijski kontekst” (Wales 2001: 88) kao i društveno-kulturalnu pozadinu produkcije teksta i njegove recepcije itd. Stockwell (2000) teoretizaciji konteksta pridodaje kulturalni, lingvistički, artistički, namjerni, recepcijski, idiosinkratički i pedagoški kontekst, koji svi mogu biti relevantni za stilističku analizu. Prema Stockwellu, u kontekstualiziranoj stilistici osvještava se, i za interpretaciju teksta mobilizira, višestrukost konteksta s kojima tekst ulazi u produktivne značenjske veze.15

Konceptualizacija stilistike kao “mosta” između književnih i kulturnih studija te lingvistike, daje naslutiti da će razvoj u objema spomenutim poljima utjecati i na samu stilistiku. Razvoj lingvističkih disciplina kao što su pragmatika, sociolingvistika i diskursna analiza, omogućio je stilistici da područja svoje analize proširi od poezije i kraćih proznih ulomaka na veće tekstove i izvan granica književnosti, te na različite fenomene u samim tekstovima (Stockwell 2006: 745). Drugim riječima, kontekstualizirana stilistika podrazumijeva odmak od imanentno zasnovane lingvističke stilistike kako bi se u analizu/interpretaciju uključili i faktori izvan teksta, dakle kontekst, shvaćen uže ili šire. Pritom je ključno pitanje istraživačke impostacije koji se aspekti konteksta smatraju relevantnima te kako se konceptualiziraju učinci konteksta u tkanju teksta. U tako postavljenom interpretetivnom okviru može se dalje reći i da se tekst i kontekst međusobno diskurzivno sukreiraju.

Sara Mills (1992, 1995) redefinira pojam konteksta u odnosu na prethodna shvaćanja konteksta u stilističkoj teoriji kojima zamjera da zaboravljaju da (1) autor/ica nema potpunu kontrolu nad jezikom/iskazom – u “igru” ulaze književne i druge konvencije; (2) oslanjanjući se na Fishov pojam interpretativne zajednice, opominje kako se ne može dokazati valjanost argumenata u smislu otkrivanja autorove namjere; (3) nedovoljnu uključenost čitatelja. Ta autorica tekstualnu produkciju i recepciju smatra dakle dijelovima konteksta. Takva konceptualizacija “konteksta” i njegova odnosa s tekstom relevantna je jer pokazuje pomak u shvaćanju “prirode” književnog djela: pomak koji nam služi pri (pedagoškom) odjeljivanju poststrukturalističke i strukturalističke stilistike. Jakobsonovska stilistika “literarnost” je tražila u tekstu, u njegovim jezičnim obilježjima i funkcijama (dominacija poetske funkcije), dok model S. Mills smatra da “literarnost” određuju konteksti produkcije i interpretacije (usp. Stockwell 2006: 747). U Millsinu modelu (1995: 23) književni tekst vizualno je prikazan u središtu diskursnih presjecišta, oko kojeg se grupiraju njegovi tvorbeni čimbenici. Među tim se čimbenicima nalaze tekstualni prethodnici, literarne konvencije, trenutni literarni trendovi, afilijacija autora (spol, rod, nacija, rasa i tomu slično), osoba autora, izdavačke prakse i društvenopovijesni faktori. Čimbenici koje identificira Millsu također su i osoba čitatelja, ciljana publika te stvarna publika.

Spomenuti je model Mills osmislila za potrebe feminističke stilistike, no on se može primijeniti i na diskursnu stilistiku uopće. Model djeluje s dvojakom konceptualizacijom konteksta kao konteksta produkcije i konteksta recepcije. Prvo, važno je napomenuti da autorica feminističku stilistiku definira kao odmak od imanentnog stilističkog pristupa tekstu preuzimajući model interakcije teksta i konteksta iz kritičke analize diskursa Normana Fairclougha. Faircloughovu ideju da formalna obilježja teksta predstavljaju tragove procesa produkcije (u književnom ili neknjiževnom) tekstu koji se koriste kao niti vodilje (engl. cues) za interpretaciju, Mills preuzima za model konteksta i čitanja teksta u kojem faktori izvan teksta mogu determinirati, oblikovati elemente teksta i ulaziti s njima u interakciju (Mills 1995: 22). Ovim se metodološkim preokretom tradicionalna postavka da određeno formalno obilježje (nužno) vodi ka jednoj ispravnoj interpretaciji pokazuje neodrživom. Značenje više ne čeka da bude “otkriveno”, već se čitanje pozicionira kao produktivan proces pregovaranja koji uključuje tekst u komunikaciju s kontekstima produkcije i recepcije. S druge strane, analiza formalnih obilježja teksta otkriva spomenute tragove – niti vodilje interpretacije – tako sužavajući moguće interpretacije. U drugom koraku stilističke analize, tvrdi dalje Mills, potrebno je postaviti generalne predikcije o predznanju (jezika, književnih konvencija itd.) čitateljstva te kombinirajući te dvije skupine informacija, pretpostaviti da bi određena društvena grupa mogla čitati tekst na određeni način (ibid: 25). Mills čitatelju namjenjuje aktivnu ulogu: iako tekst adresira čitatelja na određen(e) način(e), on/a te strategije može prepoznati te im se oduprijeti ili im se prikloniti. Ipak, autorica zadržava kategoriju “dominantnog čitanja” – inače ne bi bilo moguće odrediti koherentnu poruku teksta niti bi konsenzus oko njegova značenja bio moguć.16 Više o ovoj temi bit će rečeno u dijelu o feminističkoj stilistici.

Produktivna i pregovaračka interakcija teksta i konteksta u Millsinu modelu (1995) upućuje na shvaćanje diskursa koje premašuje njegovu lingvističku definiciju jedinice veće od rečenice. Slično je i s pojmovima kontekstualizirane i diskursne stilistike. Među ovim bismo terminima mogli staviti znak jednakosti jer se tekst u potonjem slučaju ”nužno iščitava u kontekstu – dakako, i nadalje iz filološke perspektive, no podjednako (istaknula E. B.) i iz one sociološke, psihološke, kulturološke... te se u takvoj analizi relaciono rastvara” (Biti 2004: 158). Prema Wales (2001: 114) diskursnu stilistiku obilježava odmak od formalno-analitičkog pristupa te zaokret ka kontekstualiziranoj stilistici koja uključuje i sociolingvistički, pragmatički i feministički pristup. Walesina definicija diskursne stilistike podržava dakle konvergenciju termina “diskursne” i “kontekstualizane” stilistike.

Diskursna stilistika, konstituirajući se oko diskursa,17 a ne teksta, pokazuje se “općom” poststrukturalističkom stilistikom koja inherentno uključuje kontekst u svoju koncepcijalizaciju tekstualnosti. “Diskursnu stilistiku” tretiramo dakle kao skupni termin za poststrukturalističke stilističke poddiscipline užeg fokusa kakve su feministička, kognitivna, postkolnijalna stilistika. Istog su mišljenja Katnić-Bakaršić (2003)18 i M. Biti (2004). Stoga u daljnjem tekstu navedene raspodjele pod/disciplina treba shvatiti uvjetno. Feministička stilistika se primjerice uglavnom smatra dijelom kritičke stilistike zbog neizostavne oznake angažiranosti kritičkih disciplina na koju se “opća” diskursna stilistika ne mora (ali može) eksplicitno pozivati. Bradford (1997) na početcima ove discipline koju on naziva “kontekstualističkom” unutar njezinih granica uključuje feminističku stilistiku i “sociolingvistička” istraživanja R. Fowlera, za koja se kasnije ustalio naziv “kritičke lingvistike”. Biti (2004) kao interesna žarišta diskursne stilistike identificira literarni i feminističi diskurs, kao i proučavanje geneze i evolucije diskursa te odnose moći među njima.

Stilističari upozoravaju i na potencijalno problematične posljedice opisanog rastvaranja teksta prema sve šire postavljenom kontekstu za stilistiku kao disciplinu. Katnić-Bakaršić (2003) uočava mogućnost rasplinuća stilistike u diskursnim teorijama. Stockwell (2006) raspravlja o posljedicama proširenja konteksta u kontekstu recepcije. Posljedice su, tvrdi on, ukratko te da se stilistička čitanja pokazuju idiosinkratičnima i neponovljivima, a ponovljivost postupka stilističke analize uvjet je “znanstvenosti” kakvoj stilistika teži. Stockwell drži i da je čitanje uvijek već interpretacija koja prethodi tek navodno deskriptivnoj stilističkoj analizi.19 Stilističko čitanje je prema tome “osvještavanje učinaka teksta u procesu njegove aktualizacije” i praćenje interpretativnog čitanja, odnosno “formalno i sustavno bilježenje ovog procesa, čime ono [stilističko čitanje] postaje dostupnim za usporedbu (2006: 748). Jefferies pak (2014: 411) tvrdi da je prednost stilistike upravo u tome što njezina metoda premošćuje jaz između dekontekstualiziranih i potpuno kontekstualiziranih pristupa.

Na ovom se mjestu možemo zapitati kakav je status tradicionalne stilističke analize i metodologije u paradigmi poststrukturalističke stilistike? Marina Biti (2004) tvrdi da je tekst i dalje poprište istraživanja diskursne stilistike, ali i mjesto s kojeg analitičari, posredstvom konteksta koji “stilistički repozicionira tekst” pristupaju društvenim diskursima. Takvo repozicioniranje teksta nepovratno mijenja status formalne analize, no ne isključuje njezine procedure. Drugim rječima: “Pridružujući diskursnoanalitičkome aparatu i diskursnoteorijski spoznajni alat, ona [diskursna stilistika, op. E.B.] propituje svoje predloške u stilotvornim uvjetima diskursnih mijena” (2004: 159).

Poststrukturalističke stilističke discipline dominantne su u suvremenim stilističkim istraživanjima, što potvrđuje i samo pluralno imenovanje discipline (stilistike). Kontrast među tradicionalnom i novim diskursnom stilistikom, međutim, nije (bio) tako dubok ni nagao, kako pokazuju Doleželova i Stockwellova razišljanja na koja smo se referirali. Ipak, historijski i metodološki model kakav predstavlja strukturalna stilistika per se pripada prošlom stoljeću (usp. Katnić-Bakaršić 2003: 46).

1.3.2. Kritička stilistika

Mnogi od teorijsko-metodoloških posulata navedenih za diskursnu stilistiku primjenjivi su i na kritičku stilistiku. Primjerice, Katnić-Bakaršić piše: “Kritička lingvistika, odnosno kritička stilistika kako je drugi imenuju, počiva na pretpostavci da značenje nikad nije statično i jednom zauvijek dato, već je rezulat složenih procesa pregovaranja i niza relacija između po sebi sociokulturnoga i kognitivnoga okruženja u kojem je proizveden i konzumiran te između autora i recipjen(at)a” (2003: 42). Kritičku stilistiku u odnosu na druge diskursnostilističke poddiscipline karakterizira najšire definiran kontekst: “socio-kognitivni, kulturni, ideološki, ekonomski...” (ibid: 39). Nemogućnost potpunog određivanja konteksta, označena u citatu trotočkom, upućuje na analitičku praksu diskursne stilistike, kao i kritičke analize diskursa gdje se kontekst dinamički određuje za svaku analizu pojedinačno.

Angažiranost je ključna odrednica kritičke stilistike. Tu osobinu ova stilistička poddisciplina dijeli s kritičkom analizom diskursa te kritičkom lingvistikom s kojima ima metodoloških dodira. Kritički stilističar/ka etičko-politički impostira svoje djelovanje nasuprot hegemonijskim praksama moći, razotkriva takve prakse i nastoji pridonijeti njihovom predvladavanju u široj društvenoj sferi. Izbor materijala, metode i perspektive stoga ne pretendira “znanstvenoj objektivnosti”, a kritički stilističari na tekstovima poličkog i medijskog diskursa proučavaju naturalizaciju ideologije, jezičnu konstrukciju iskustva, sveze vrijednosti i jezične modalnosti i tome slično (Nørgaard et al 2010: 12). Općenito možemo reći da kritičku stilistiku u maniri socijalnog konstruktivizma zanima kako su moć i ideologija izraženi i konstruirani jezikom.

Kritička lingvistika britanske provenijencije razvijena je 1970-ih i 1980-ih u radovima R. Fowlera, T. Trewa, R. Hodgea i G. Kressa na Sveučilištu East Anglia u istraživanjima sveza jezika i ideologije, društvenih odnosa i značenja, a utjecala je i na Faircloughov rad desetljeće kasnije (Wales 2001). Britanska stilitičarka Lesley Jefferies u knjizi Critical Stylistics: The Power of English (2010) kritičku stilistiku definira kao disciplinu koja sjedinjuje stilistiku s kritičkom analizom diskursa. Kritičkoj analizi diskursa je pritom svojstvena makroanalitička razina istraživanja teksta/diskursa u društvenom kontekstu produkcije i recepcije, te produktivne ulogu koju oni imaju u društvu i koje društvo (ideologija) ima na njih. S druge strane, stilistika na mikroanalitičkoj razini omogućava precizniju analizu samih tekstova. U recentnijoj prezentaciji kritičke stilistike, Jefferies (2014) naglašava razlike među ovim dvjema disciplinama. U tom tekstu autorica tvrdi da je ključna razlika između kritičke analize diskursa i stilistike ta što stilistika ne ispušta iz vida da joj je polazište tekst, a ne “labavije” definiran diskurs. Druga se razlika odnosi na opseg pridjeva “kritički” u nazivima ovih disciplina. Prema Jefferis, dok “kritički” u kritičkoj analizi diskursa označava socijalistički (pa i marksistički) ideološki stav pri analizi, a priori zauzimanje bilo kakva aksiomatskog ideološkog stava u lingvistički utemeljenoj disciplini značilo bi odricanje od stremljenja k (makar nedostižnoj) objektivnosti (2014: 408–410). Usprkos simpatijama prema ciljevima kritičke analize diskursa, kritičku stilistiku ona zato definira kao “metodu pronalaženja ideologije u svim tekstovima, slagali se s njom [ideologijom, op. E. B.] ili ne” (ibid: 410).

1.3.3. Feministička stilistika

Feminističku stilistiku, prema njezinoj teorijskoj uvjetovanosti, možemo smatrati samostalnom stilističkom disciplinom ili ju pak uključiti u kritičku stilistiku. Prije rasprave na ovom tragu, reći ćemo nekoliko općenitih riječi o feminističkom pristupu u humanističkim disciplinama u posljednjim desetljećima. Feministički pristup (književnosti, kulturi) najčešće je opisan takozvanim “valovima” svog djelovanja, pa se uz nedoumicu jesmo li još uvijek u trećem ili možda u četvrtom valu feminizma nerijetko vezuje proliferacija “feminizama” u raznim društvenim i humanističkim znanostima. Krećemo se tako od afirmacije “ženskog” i isticanja uloge žena u povijesti (književnoj, nacionalnoj...) u prvom valu, preko drugog vala obilježena antibinarističkim stavovima, isticanjem društvene konstruiranosti roda, do poststukturalističkog obrata koji je rezultirao podjelom na “esencijalistice” i “poststrukturalistice” u odnosu na Subjekt, ali i na tzv. postfeministice. I, konačno, dolazimo do današnjice u kojoj je nemogućnost jednoznačnog određenja Subjekta i predmeta feminizma postala gotovo novim pravilom. S jedne se strane kroz prizmu intersekcionalnosti naglašava heterogenost “žena” te dijalektička dinamika između dominantne kulture i margina, bilo klasnih, seksualnih, rasnih itd., dok se s druge strane zastupa “strateški esencijalizam” koji razliku uzima u obzir, ali ističe nužnost zadržavanja zajedničke platforme i povezivanja žena na političkoj razini.

U tekstu ”Feministička stilistika: izazovi i ograničenja” (2000: bez paginacije) M. Katnić-Bakaršić feminističku stilističku disciplinu smješta u okvire kritičke stilistike, “odnosno kritičke lingvistike uopće”. Nastanak feminističke stilistike autorica prepoznaje u devedesetim godinama prošlog stoljeća, obilježenima ”daljnjim razvojem stilistike diskursa, ali uz to i pojavom kontekstualne stilistike, koja proučava stil u njegovim sociokulturnim i sociohistorijskim aspektima” (ibid.). Odrednica “feministička/i” susreće se i u drugim humanističkim disciplinama, od feminističke antropologije, feminističke književne kritike, feminističke etnologije do feminističke kritičke analize diskursa itd. Zajedničko je svim tim disciplinama otvoreno političko pozicioniranje vlastitog djelovanja, razotkrivanje dinamike naturaliziranih rodnih odnosa i njima inherentnih odnosa moći te zagovaranje egalitarnijeg društva.

Katnić-Bakaršić u knjizi Stilistika (2001) ovako definira feminističku stilistiku:

Feministička stilistika jedan je vid kritičke stilistike, koja je nastala u okviru poststrukturalizma. Ona je blisko povezana sa diskurs-analizom i socijalnom semiotikom. Zadatak joj je da proučava razlike između stila muškaraca i žena, te da pokaže socijalnu, kulturnu i političku uvjetovanost, odnosno kontekst tih različitih stilova. Ova stilistika često djeluje u okviru kritičke diskurz-analize, pokušavajući pokazati razlike u polnim stilovima kao razlike između dva tipa diskursa – dominantnih (po pravilu muških) i potčinjenih (po pravilu ženskih) (ibid.: 49).

Prema navedenoj definiciji, predmet je feminističke stilistike proučavanje muškog i ženskog stila, odnosno muških i ženskih stilova u kontekstu njihove društvene uvjetovanosti u širem smislu. I dok se slažem s tim zadatkom, smatram da drugi dio definicije zahtijeva pomnije određenje: prihvaćen je foucaultovski stav da postoje diskursi koji se nadmeću za pozicije društvene moći te koji formiraju svoje subjekte – no ovdje se uvođenjem sintagme “polni stilovi” susreću diskursi biološkog determinizma i poststrukturalističke paradigme. Iz metodološki čvršće zadanog polazišta sretnije bi rješenje bilo govoriti o rodnim stilovima ili “društvenoj kategoriji femininog/maskulinog stila”. Također, ako na području stilistike ne djelujemo s pojmom “queer stilistike”, što (još uvijek) nije slučaj, moguće je iz tog rakursa kritizirati i sintagmu “stila muškaraca i žena” jer se pritom gube iz vida osobe koje se ne uklapaju u takav binarni okvir, a takvom se dinamikom pridonosi i perpetuiranju hegemonijskih rodnih odnosa, onih patrijarhalno-heteroseksualnih. Međutim, i bez ovakve “semantičke sitničavosti”, smatram da je gornja definicija također preuska. Na području proučavanja koje spominje Katnić-Bakaršić zaista su postignuti značajni i do danas zanimljivi rezultati. Ističu se tako radovi V. Woolf, H. Cixous (i cijelog pokreta écriture féminine), S. Gilbert i S. Gubar, S. Mills, S. Erlich i drugih, koji su pokazali koja su obilježja “ženske rečenice”, ali i ukazali na njezinu kulturnu uvjetovanost te vezanost za određene stilske formacije i autore koji nisu nužno žene. Naime, proučavanje muškog i ženskog književnog stila dovelo je do zaključka da koncept ženske rečenice proizlazi iz generalizacije inherentne prije kritičaru negoli tekstu.20 Također, teorija intersekcionalnosti identiteta zasnovanog na diskursnim čvorištima (klase, nacije, religije, dobi itd.) prevladala je teorijsko tretiranje žena kao homogene skupine.

Osim dakle proučavanja razlika u “muškom” i “ženskom” stilu, predmetom feminističke stilistike, koju bismo s ovim metodološki utemeljenim proširenjima mogli nazvati i stilistikom roda, trebalo bi biti i pitanje/područje (re)prezentacija21 žena/femininosti, muškaraca/maskulinosti (ali i onih graničnih seksualnosti i rodova – zašto kao predmet analize unaprijed isključiti primjerice dnevnik hermafrodita, iskaze transrodnih osoba, nebinarnih rodnih identiteta različitih društava, koji potencijalno ukazuju upravo na međuodnose roda kao društvene i jezične kategorije te stila i pozicioniranja iskaza?). Ovdje uključujem i književni i neknjiževni diskurs, razvidno iz pojma (re)prezentacije. Također, feminističku bi stilistiku mogli zanimati određeni problemi koji se radije22 smještaju u pragmatičku stilistiku ili kognitivnu stilistiku, a koji se tiču odraza spola/roda u jeziku ili njihova pozicioniranja u mreži diskursa. Primjerice, Lazar (2007, 2005) se bavi feminističkom kritičkom analizom diskursa analizirajući reklamni diskurs u njegovoj re/prezentaciji žena; u feminističkom se ključu mogu promatrati i govorni činovi književnih likova te njihov efekt na reprezentaciju lika kao femininog, maskulinog, dominantnog, subalternog itd.; u konverzacijskoj analizi tzv. rapport i report stil tradicionalno su vezivani za pretežito “muški”, odnosno “ženski” stil; istražujući kognitivnu stilistiku, Biti i Marot Kiš (2008) uspostavljaju odnos tijelo – um – jezik: zaključuju da se tijelo tiče svih produkata kognicije – no potrebno je i postaviti pitanje odražava li se to, i kako, na spolnu/rodnu razliku u jeziku? Feminističku bi stilistiku zanimala i analiza seksizma u različitim tipovima diskursa, od viceva do medijskog i političkog diskursa. Primjeri su brojni te ih je nemoguće pobrojiti, tim više što takvim postavljanjem pitanja ulazimo u transdisciplinarna područja. No usprkos tome važno je prepoznati udio i funkciju feminističke stilistike u njima. Pri određivanju predmeta feminističke stilistike (hrvatskog jezika) potrebno je obratiti pozornost i na iskustva drugih jezika, i onda kada se ona ne mogu direktno prenijeti u hrvatski jezik, ali zato često upozoravaju na određene probleme i (ne)mogućnosti istraživanja. Bitna je odlika hrvatskog jezika postojanje kategorije gramatičkog roda kao morfološke i sintaktičke nužnosti. Budući da je gramatički rod nužnost u izražavanju koja ne omogućuje varijacije, poigravanje i/ili prikrivanje, izmicanje kategoriji roda, ta je jezična kategorija nepodobna za ostvarivanje stilističkih varijacija/efekata. Mogućnost manipuliranja gramatičkim rodom u nekim jezicima rezultira književnim djelima koja su zanimljiva jezična, literarna i društveno-kulturalna pojava. Livia (2003) analizira takve primjere na francuskom i engleskom jeziku. Primjerice, roman Janette Winterson Written on the Body (1992) ispripovijedan je u prvom licu, a čitatelj nikada ne doznaje spol glavnog lika. Informacije koje čitatelj/ica dobiva rodne su oznake lika, koje su u toj romanesknoj naraciji i muške i ženske: ogoljavanje konstruiranosti roda kao društvene kategorije i poigravanje njime omogućeno je izmicanjem kategoriji gramatičkog roda. Takvu je subverziju nemoguće prevesti na hrvatski jezik (bez značajnih gubitaka), što otvara brojna pitanja kontrastivnoj i prijevodnoj stilistici. Uvjetno se ovdje izdvaja roman Smrt u Opatiji Damira Miloša u kojem nailazimo na ovaj odlomak: “Sama, koračala sam putem približavajući se prijestolju na kome sam već odavna sjedio, pitajući se hoću li ikada stići. Pomislih, kako sličan mi je, onaj na prijestolju, mahnuvši joj žezlom neka požuri tim neprohodnim putem. Brže nisam mogla, već razderana biljnim trnjem, niti sam to htio” (Miloš 1988: 41). Pišući o tom Miloševu romanu, Nemec ga (2003) svrstava u poetiku eksperimenta radi eksperimenta, iskušavanja granica jezika samog; ističe začudnost brojnih sintaktičkih “odmaka od norme” koji ipak teško dopiru do čitatelja (2003: 370). Miloš dokida ne samo slaganje rodova (Nemec kaže “brze smjene roda i spola”, no pitanje je koliko je tu o rodu zaista riječ) već i broja (npr. “Gledali sam se”), uz brojne druge eksperimente, te taj roman ne možemo na istoj razini usporediti s romanom Janette Winterson ili s onima koji se još izraženije poigravaju rodnim “pravilima”, ipak zadržavajući tradicionalne kategorije fabule, naracije, kohezije, karakterizacije lika itd.

Feministička se stilistika razvila ponajprije kao stilistika književnog diskursa. Prema Wales (2001: 149) ta se stilistička poddisciplina posvetila s jedne strane preispitivanju kanona kao ahistorične vrijednosne kategorije, čitanju takozvanih “muških” tekstova, ginokritici i sličnome. S druge je strane u području jezikoslovlja feministički pristup za svoj predmet odredio jezično stereotipiziranje te gramatičko označavanje roda u jeziku (ibid). Feministička se stilistika formira na granici tih dvaju područja. Kamenom temeljcem feminističke stilistike uglavnom se smatra knjiga Sare Mills Feminist Stylistics (1995), no Mills se feminističkog pristupa u stilistici dotiče i u knjzi Discourse (1997) te u članku ”Knowing Your Place: A Marxist Feminist Stylistic Analysis” (1992). Wales (2001: 149–150) ovako definira feminističku stilistiku (engl. feminist stylistics ili feminist text analysis):

Općenito uzevši, cilj je feminističke stilistike pružiti rodnu perspektivu pri kritičkoj analizi književnih i drugih tekstova, koristeći se ”alatima” stilistike i kritičke analize diskursa. U tekstualnim praksama zanimaju je pitanja seksizma i ideologije, djelatne uloge i fokalizacije itd., kao i odnos implicitnih čitatelja i njihovih ”stvarnih”, društveno i povijesno uronjenih dvojnika.

Takvo određenje zadržava poziciju stilistike kao discipline između lingvistike/kritičke analize diskursa, prvenstveno u zadržavanju metodološkog instrumentarija te književne teorije u zanimanju za odnos roda, seksizma i ideologije te odnos implicitnih i “stvarnih” čitatelja. Na pitanje kako jednom nogom ostati čvrsto u filologiji dok se zakoračuje u studije diskursa i/ili kulturalne studije, Mills (1992: 184), redefiniravši pojam konteksta na ranije opisan način, odgovara da tekst čitatelja pozicionira na nekoliko načina koje čitatelj može prihvatiti ili im se oduprijeti. Interakcija autora i čitatelja u kontekstu produciraju tekst i omogućuju nekoliko čitanja, od kojih je jedno dominantno (kanonsko, sveučilišno, ono u knjigama i kritici), dok ostala (p)ostaju moguća, marginalna. Autorica u tom kontekstu predlaže oprez pri donošenju pravocrtnih zaključaka kod povezivanja formalnih struktura i njihova značenja – ona istražuje kako određene formalne karakteristike teksta upućuju na određeno čitanje – kojemu se možemo prikloniti, osporiti ga ili, prema M. Biti (2004: 160), i jedno i drugo.

Mills je, komentiravši razvoj feminističke stilistike, recentnije upozorila da njezin zadatak nije tek upozoravati na diskriminatorne jezične prakse, već analizirati kompleksne poruke tekstova (koje ne moraju nužno biti (samo ili jednoznačno) rodno i seksualno diskriminatorne) te promatrati odnos čitatelja prema tim porukama (Mills 2006, prema Nørgaard, Montoro i Busse 2010: 18–19). Katnić-Bakaršić upozorava pak protiv socio-kulturnog redukcionizma pri rodnom određenju bez uzimanja u obzir različitih kultura, društava i osobnih iskustava “žena”, navodeći za primjer derogativni termin “žene trećeg svijeta (2003: 44). Međunarodna redakcija knjige ključnih pojmova u stilistici (Key Terms in Stylistics, 2010) među suvremene je istraživačke trendove feminističke stilistike uvrstila napuštanje binarnog poimanja roda, istraživanja na diskursnoj i multimodalnoj razini, te otvaranje ka do sada manje u stilistici istraženim žanrovima i područjima kao što je dječja književnosti (Nørgaard, Montoro i Busse 2010: 20; Montoro 2014: 356–358). Uz sva ova nova područja feminističko-stilističkog interesa, i dalje je znatan broj stilističkih istraživanja na mikro-jezičnoj razini gdje tradicionalno leži najveća produkcija feminističke stilistike (reprezentacija tijela, konstrukcija ženskog identiteta itd). Montoro (2014: 351) se zalaže za feminističku stilistiku koja istodobno prati razvoj feminističke teorije i mijene koncepata roda, feminitieta, maskuliniteta i slično, kao što razvija svoje stilističke metode. Na tom tragu, zalaže se za preispitivanje pojmova “drugog” i “trećeg” vala feminizma, uviđajući da su pitanja i problemi koje historijski smještamo u “drugi” val katkada vrlo aktualni, te poziva na njihovu konvergenciju s (prezentnim) trećim valom.

1.3.4. Kulturalna stilistika

U hotimice pojednostavljenoj kategorizaciji stilistike od 1960-ih godina naovamo, brazilska stilističarka Sonia Zyngier (2001) identificira dva glavna pristupa stilistici: tekstualni i kontekstualni. Tekstualni pristup obuhvaća formalističku, mentalističku (utemeljenu na transformacijsko-generativnoj gramatici N. Chomskog) i tekst-lingvističku granu (koja se fokusira na makrostrukture teksta i diskursa kao jezika u uporabi), dok kontekstualni pristup obuhvaća pragmatičnu, radikalnu i empirijsku stilistiku. Parafrazirano ćemo istaknuti najvažnije karakteristike ovih pristupa prema Zyngier (2001). Radikalna stilistika traži otisak ideologije u tekstu koji se promatra kao društveni konstrukt: tekstualnost je dijelom lingvistička karakteristika a dijelom rezultat sociokulturalnih sila (Van Peer 1991 u Zygnier 2001: 372). Empirijska stilistika drži da je tekst rezultat dijaloške interakcije između različitih sudionika koji utječu na to kako je tekst percipiran i evaluiran – a svi su oni (autori, čitatelji) historijska bića, produkti kulture. Stavove slične empirijskoj i radikalnoj stilistici već smo opisali prikazujući feminističku i diskurzivnu stilistiku. Zyngier u spomenutom tekstu također pokazuje kako stilistika nije ahistorijska te se ne bavi isključivo, kako autorica piše, “riječima na papiru” u izolaciji od konteksta, stilistika ne ignorira ideološke pozicije čitatelja, autora, medijatora itd. Nasuprot tome, autoričin se stav iščitava već iz naslova njezina teksta koji otkriva propagiranu kulturološku usmjerenost stilistike (“Towards a Cultural Stylistics”). Prema Zyngier, stilistika se udobno smješta između lingvističkih te književnih i kulturoloških studija, pridonoseći konceptualizaciji teksta kao kulturalne prakse (2001: 367). Tako shvaćena stilistika u skladu je s dosadašnjom prikazom poststrukturalističkih stilističkih disciplina. Naime, pristup koji stilističar zauzima u odnosu na kulturne i književne teorije s jedne ili lingvističke teorije s druge strane, utjecat će na tip stilističke analize koji vrši (ibid: 375).

Američka stilističarka Fiona Paton u tekstu “Beyond Bakhtin: Towards a Cultural Stylistics” (2000) također razvija metodologiju, ciljeve i interesna područja kulturalne stilistike. Poput Zyngier i Stockwella o kojima smo već govorili, i Paton se zalaže za ukidanje jaza između “formalističkog” i “ideološkog/kritičkog” pristupa u stilistici, odnosno između apstraktne podjele vanjskog i unutarnjeg pristupa književnosti (2000: 166). Pritom se autorica oslanja na Bahtinovu misao da su “forma i sadržaj jedno” (ibid), te, ustanovivši zatim da je ideološka dimenzija konstanta svakog diskursa, Paton kulturalnu stilistiku postulira na temelju Bahtinovih ideja o polifoniji, dijalogizmu i heteroglosiji te na njegovu nacrtu “sociološke stilistike” koju taj ruski teoretičar nikada nije razvio. Shvaćanje dinamike forme i sadržaja kod Paton je slično kao kod Bagića (2004) i Katnić-Bakaršić (2001) – stil obuhvaća i što i kako, no, kako ističe Paton, potpuno implodiranje ove razlike onemogućilo bi istraživanje retoričkih efekata različitih stilskih izbora (Paton 2000: 171).

Od Bahtinovih koncepata o kojima Paton raspravlja, intersekcija se različitih govornih tipova/registara/sociolekata/idiolekata/diskursnih tipova u određenom konteksu čini najzanimljivijom. Pritom nije važno samo njihovo supostojanje, presijecanje, već dijaloški kut (engl. dialogical angle) u kojem su sup/r/otstavljeni (ibid: 171–173). Riječ je o dijalogizaciji, procesu kreiranja značenja, koji premašuju propozicijske sadržaje samih izjava. Književni je tekst dakle dio retoričke razmjene u široj društvenoj sferi u svom kulturalnom trenutku, ili, Patoninim riječima, “retorička intervencija u tekući kulturalni razgovor/tok” (eng. cultural conversation; ibid: 178). Jezik teksta ključni je dio spomenute retoričke razmjene, koja se odvija na razini jezika i stila te ju je upravo na tom mjestu moguće detektirati i analizirati (ibid).

Promjenu paradigme od tekstualne ka kontektualnoj stilistici Paton pripisuje naslijeđu foucaltovske teorije diskursa i moći te, u tom kontekstu, smatra da je za kulturalno-stilističku analizu nužna impostacija konteksta djela na zasadama novog historicizma i kulturnog materijalizma (2000: 169). Stoga autorica slijedi T. Eagletona definirajući ideologiju i ideološko kao aktivno presijecanje kulture sa strukturama moći – moć razdvaja ideološko od (samo) kulturološkog (ibid: 171). Cilj materijalistički utemeljene stilistike prema Paton jest slijediti jezik teksta van samog teksta prema njegovu društvenom miljeu i promotriti koje su kulturne silnice/sile mogle proizvesti te stilističke efekte. Kulturalna stilistika trebala bi, smatra autorica, promotriti glavne teme ili preokupacije književnog ili kritičkog teksta te tada potražiti točke preklapanja (eng. points of intersection) između promatranog teksta i drugih diskursa o istoj temi (ibid: 178). Zadatak se kulturalnog stilističara otkriva u dvama razlilčitim koracima. Prvo je potrebno detaljno analizirati formalna obilježja teksta i opisati njegov kontekst. Zatim se promatra kako jezik i stil teksta sa svojim retoričkim efektima ulaze u interakciju s kulturalnim razgovorima (diskursima, odnosima moći) koji se vode u društvu. Kulturalna stilistička analiza otkriva kako tekst dijalogizira sa svojim kulturnim trenutkom, kakav stav/poruku artikulira naspram njega te kakvi su retorički efekti tog i takvog stava/svjetonazora za tekst i za čitatelja (ibid: 190).

1.3.5. Multmodalna stilistika

1.3.5.1. Multimodalnost i lingvistika

Reprezentacija je multimodalna. Komunikacija je multimodalna. Diskurs je multimodalan. Tekst je multimodalan. Navedene se izjave mogu smatrati najvažnijim propozicijama multimodalnih studija – onih koji istražuju ili u svoje istraživanje na neki način uključuju koncept multimodalnosti. Paradigma multimodalnosti pozicionira se nasuprot monomodalnoj konceptualizaciji komunikacije, žanrova, tekstova i diskursa. Prema zagovaratljima multimodlanosti (v. dolje), monomodalna je paradigma omogućavala postojanje zasebnih i čvrsto odijeljenih disciplina. Lingvistika tako monomodalno istražuje jezik, povijest umjetnosti slikarstvo, muzikologija glazbu, psihologija gestikulaciju itd. Najistaknutija kritika upućena monomodalnoj konceptualizaciji ljudske komunikacije postulira da jezik nije jedini, a često niti temeljni modus komunikacije i reprezentacije. U tom smislu književni teoretičar W. Hallet multimodalnost definira kao “integrativni pristup koji nastoji odgovoriti rastućoj važnosti slike u kulturalnim procesima signifikacije, kao i porastu multimodalnih elektronskih prostora koji izazivaju stoljetnu dominaciju verbalne komunikacije” (2009: 139). Koncept multimodalnosti pruža teorijsko-analitički okvir za ispitivanje svih oblika ljudske komunikacije koji uključuju više od jednog modusa (a ponekad i medija) kreiranja značenja. Učvršćivanje i popularnost multimodalne paradigme potpomažu teorijske postulacije da je i sama stvarnost multimodalna (Kress 2010), odnosno ljudska percepcija (Gibbons 2010), pa onda i diskursi koje čovjek stvara (Scollon&LeVine 2004, Hallet 2009). Mutimodalni studiji teže razvijanju generalnog i sustavnog istraživanja te metodologije što bi omogućilo opis i analizu multimodalnih tekstova neovisno o odvojenim humanističkim disciplinama posvećenima različitim tipovima komunkacije. Recentnu popularnost multimodalnih istraživanja možemo povezati s činjenicom da živimo u dobu koje, zahvaljujući razvoju tehnologije, sve više stvara eksplicitno multimodalne (najviše verbalno-vizualne) tekstove. “Advent” multimodalnosti, čini nam se, predstavlja uzbudljiv istraživački projekt, ali i postavlja značajne izazove jezično utemeljenim disciplinama kao što je stilistika.

Zagovaratelji multimodalnosti u lingvističkim disciplinama shvaćanje multimodalnosti preuzimaju iz socijalne semiotike23 (Gibbons 2008, Nørgaard 2010, Machin 2013). Među istraživačima čiji rad ovdje prikazujemo postoji konsenzus da su multimodalnost u lingvistiku uvele dvije knjige Gunthera Kressa i Thea Van Leeuwena. Prva od njih je Reading Images: The Grammar of Visual Design (1996; 2006), a druga Multimodal Discourse: The Modes and Media of Contemporary Communication (2001).24 Prva od njih u navedenom se akademskom kontekstu smatra temeljem multimodalnih istraživanja, iako u naslovu stoji da se bavi tek čitanjem slika. Međutim, ovaj “detalj” pokazuje i da je promišljanje “gramatike” i čitanja vizualnih tekstova te općenito “zaokret ka slici” (usp. Purgar 2009) neodvojiv od “zaokreta ka multimodalnosti”. Što se tiče disciplinarnih ishodišta autora ovih multimodalnih prvijenaca, Kress je proizišao iz škole kritičke lingvistike Sveučilišta East Anglia, a van Leeuwen iz kritičke analize diskursa.25 Obojica dakle prvenstveno lingvisti i teoretičari diskursa, svoju su teoriju multimodalnosti utemeljili na proširenju i prilagodbi općih postavki Hallidayeve funkcionalne lingvistike na nejezična (vizualna) područja komunikacije. U samostalnoj studiji o multimodalnosti pak Kress (2010) rigoroznije razvija tezu da je neverbalne moduse komunikacije nemoguće “prevoditi” i analizirati prema lingvističkim konceptima.

Multimodalnost znači supostavljanje i integraciju različitih modusa – semiotičkih resursa – u tekstu. Semiotičke resurse nazivam “modusima” prema engleskom terminu mode. U multimodalnoj teoriji, modus je semiotički resurs korišten za artikulaciju diskursa i proizvodnju kulturnog značenja (Hallet 2009: 129). U moduse se uglavnom uključuju verbalni jezik, zvuk, gesta, slika, tipografija, boja i kompozicija (engl. layout) (Nørgaard 2010, 2011) ili pak veće cjeline kao što su fotografije, faksimili pisama, novinskih isječaka ili mapa (Hallet 2009). Govor i pismo se pak mogu smatrati različitim modusima verbalnog jezika (Kress 2010). Već se iz ovog kratkog pregleda tipičnih modusa može razabrati da se neki od modusa razdvajaju na podmoduse: “slika” primjerice sadrži boju, a “tipografija” pisani modus i boju.26 “Modusi” su kao sredstva izražavanja značenja razvijeni onoliko koliko je to određenoj kulturi potrebno. Dok je boja odavna razvijena kao modus, tipografija tek u posljednje vrijeme prolazi svoj razvoj. Modus valja razlikovati od modalnosti, koja je od gramatičkog (monomodalnog) također postala transmodalni temin za označavanje odnosa iskaza/kazivača prema stvarnosti, odnosno odnosa koji govornik ima prema izjavi, manifestirajući (“kao”) “koliko stvarnom” se izjava smatra (Nørgaard 2010: 65).

Multimodalni tekstovi su dakle oni u kojima se odvija interakcija i integracija dvaju ili više semiotičkih resursa – ili “modusa” komunikacije – kako bi se postigle komunikativne funkcije teksta. Ti semiotički resursi mogu uključivati aspekte govora, gestikulacije, proksemike, artefakte aktivnosti crtanja, slikanja, pisanja, arhitekture, snimanja slike i zvuka, kao i afterakte proizvedene IT tehnologijom. (O’Halloran i Smith 2012: 2). Primjeri multimodalnih tekstova u raznolikim analizama koje se smatraju multimodalnima uključuju: ispripovijedanu priču ili “običan razgovor”, tradicionalni i eksperimentalni roman, reklamni plakat, film, web stranicu, izvedbu drame, glazbeni spot, spomenik pa i dječji crtež. Machin (2013) iz perspektive multimodalne kritičke analize diskursa analizira ratne spomenike, Kress (2010) iz perspektive multimodalne društvene semiotike analizira stvaranje značenja u dječjim crtežima, arhitekturi, reklamama i drugim spomenutim vrstama tekstova. Tekstualno i diskursno utemeljene multimodalne analize poduzimaju nova čitanja tekstova kojima se njihove ishodišne discipline inače bave, primjerice romana u radovima Nine Nørgaard i Alison Gibbons. S druge strane pak tekstualno utemeljene humanističke discipline, poput stilistike, u svojim se multimodalno impostiranim istraživanjima otvaraju i tekstovima koji nisu ishodišno zadani u disciplini. U tom su kontekstu zanimljivi radovi Dana McIntryea (2008) i Massimiliana Morinija (2009) koji oprimjeruju multimodalno-stilističke analize filma, drame i popularne glazbe.

1.3.5.2. Multimodalna stilistika

U zasad najmlađoj stilističkoj poddisciplini, multimodalnoj stilistici, identificirane su dvije dominantne struje: kognitivistička i sociosemiotička (Nørgaard, Busse, Montoro 2010: 31). U ovom se pregledu bavimo najviše potonjom, koja ulazi u kritičku struju do sada promatranih stilističkih poddisciplina, prvenstveno zahvaljujući nasljeđivanju koncepta multimodalnosti iz društvenokonstruktivistički impostirane anglofone sociosemiotike. Kognitivna struja, budući da nije ovdje u fokusu, naznačena je tek u najkraćim crtama.

Kognitivistički utemeljena multimodalna stilistika razvija se na razmjeni znanja iz kognitivne stilistike (kognitivne poetike), kognitivne lingvistike, teorije multimodalnosti te, ovisno o interesima istraživača, neuroznanosti, književne znanosti (Gibbons 2008, 2009, 2010), teorije filma, reklamnog diskursa i argumentacije (Nørgaard, Busse, Montoro 2010: 30–33). Alison Gibbons proučava iskustvo čitanja multimodalnih romanima s obzirom na ostvarivanje kognitivnih metafora te iskustva otjelovljenosti i intermedijalnosti u njima. Charles Forceville bavi se multimodalnom metaforom (Forceville, Urios-Aparisi 2009), jednim od najproduktivnijih područja multimodalne kognitivne stilistike, pokazujući na primjerima metafora u reklamnom diskursu da su metafore konceptualni konstrukti koji se mogu realizirati monomodalno (jezično) ili multimodalno (verbalno-vizualna metafora). Forceville i Montoro se pak bave filmskim adaptacijama romana (Nørgaard, Busse, Montoro 2010: 33), pri čemu Montoro proučava “prevođenje” slobodnog neupravnog govora u gestikulaciju (Morini 2013: 284–285). Među kognitivistički i sociosemiotički utemeljenom multimodalnom stilistikom, međutim, ne postoji jaz jer se obje oslanjaju na bliske teorije multimodalnosti i stilistike, a među njima ima i prožimanja. Kress (2010) primjerice ističe kako se u sociosemiotičkoj teoriji komunikacije i reprezentacije svi znakovi smatraju metaforama, uvijek nanovo kreiranima (2010: 55). On također smatra da nema razloga za održavanjem logocentrične dihotomije kognicije i afekta (2010: 59).

Nina Nørgaard je multimodalnu stilistiku definirala u više navrata (Nørgaard 2010, Nørgaard 2011, Nørgaard, Busse, Montoro 2010, Nørgaard 2014). Ova danska stilističarka multimodalnu stilistiku smatra “sretnim brakom” stilistike i (multimodalne) semiotike (2011) te književne znanosti, ukoliko je riječ o literarnoj stilistici (2010). Interdisciplinarna proširenja poststrukturalističke paradigme obogatila su stilistički analitički instrumentarij (engl. stylistic tool-kit), no on nije dovoljno opremljen kad se suoči s tekstovima koji uz jezične koriste i druge semiotičke resurse za stvaranje značenja, smatra Nørgaard (2010: 63). Autorica na tom mjestu ističe da se lingvistika općenito pokazala nedovoljno jakom u susretu s multimodalnim tekstovima, a multimodalna stilistika, upravo nastoji riješiti ovaj problem. Multimodalni stilističari tako stvaraju okvir za analizu (i) neverbalnih modusa kao što su tipografija, kompozicija (layout), boja i slika te interakcije ovih modusa – pritom se oslanjajući na detaljan i sistematičan pristup tradicionalne stilistike (ibid). Zajedno s ostalim multimodalnim stilističarima koji stilistički pristup kombiniraju sa sociosemiotičkim, i Nørgaard uporište pronalazi u multimodalnom proširenju Hallidayjevih načela o simultanom ostvarivanju triju komunikacijskih metafunkcija: iskustvene/ideacionalne, interpersonalne i tekstualne (ibid: 64) (usp. Katnić-Bakaršić 2001: 22).

Multimodalna stilistika, dakle, pri samom disciplinarnom konstituiranju mora proširiti tradicionalni stilistički instrumentarij prigrljivanjem perspektiva i alata iz multimodalnih studija, a kako bi se mogla “uhvatiti u koštac” s multimodalnim tekstovima. Kao stilistička disciplina, ona pak treba podjednak naglasak i analitičku energiju posvetiti i verbalnim i neverbalnim elementima multimodalnog teksta (Nørgaard 2011: 258). Ovakva se ravnoteža u posljednje vrijeme ne održava, no recentnu zaokupljenost neverbalim elementima može se objasniti njihovim predugim ignoriranjem u prošlosti (ibid). Ipak, “brak” stilistike i semiotike možemo sa Nørgaard ocijeniti “sretnim”, budući da se sociosemiotika u svom osnutku oslanjala na lingvističku teoriju (Halliday), koja se zatim širi na analizu nejezičnih semantičkih kodova/resursa. Time je “prijelaz” olakšan jer dvije discipline u znatnoj mjeri dijele znanstvenu termiologiju i deskriptivni aparat. Nadalje, multimodalna sociosemiotička teorija stilistici pruža alate za analizu multimodalnih (dakle, svih) tekstova koje stilistika ne bi mogla samostalno razviti (2011: 256). Ova nova stilistička disciplina, dakle, preuzima znanja o različitim modusima koja se razvijaju u teoriji multimodalnosti i u disciplinama koje tradicionalno zasebno istražuju moduse komunikacije kao što su tipografija, boja, pokretne i statične slike, kompozicija, glazba itd. (v. Nørgaard 2010). Cilj multimodalne stilistike je “razviti usustavljenu deskriptivnu ‘gramatiku’ svih semiotičkih modusa i njihovih interakcija, kao što je takva gramatika razvijena za modus pisanja (tj. leksičke i gramatičke aspekte verbalnog jezika” (Nørgaard, Busse, Montoro 2010: 30–31). Kako bi ostvarili ovaj cilj, stilističari trebaju biti vješti u analizi barem još jednog modusa uz onaj verbalni, i/li blisko surađivati s drugim multimodalnim analitičarima. U kasnijem radu, Nørgaard se osvrće na tako zadan cilj multimodalne stilistike s komentarom da mu valja stremiti makar on u krajnjoj instanci bio nedostižan (2011: 258).

Svakako, primjeri uspješnih multimodalnih stilističkih analiza mogu pružiti poticaj za daljnji razvoj discipline. David McIntyre u radu “Integrating multimodal analysis and the stylistics of drama: a multimodal perspective on Ian McKellen’s Richard III” (2008) provodi stilističku analizu snimljene dramske izvedbe. Premisa autora jest da je žanr drame inherentno multimodalan jer je drama namijenjena izvođenju, a svaka izvedba je novi tekst, čija interpretacija uvijek uključuje elemente (multimodalne) izvedbe. Efemernosti i neuhvatljivosti “izvedbe” autor doskače analizirajući filmski snimak izvedbe, odnosno audiovizualni transkript koji uključuje lingvističke, paralingvističke i nelingvističke elemente kazališne produkcije i izvedbe (2008: 309). Pritom je prvo stilistički analiziran scenarij, a potom provedena integralna multimodalna analiza. Jezična analiza temeljila se na deikticima, Griceovim komunikacijskim maksimama i semantici didaskalija (screen directions). McIntyreova je multimodalna analiza pokazala kontrast između onog što je “kazano” i onog što je “pokazano”, sa značajnim implikacijama za interpretaciju. Autor se oslanjao na filmske studije i pružio smjernice za stilistiku filma (usp. Toolan 2014). Drugi zanimljiv primjer multimodalne stilističke analize onaj je Massimiliana Morinija naslovljen “Towards a musical stylistics: Movement in Kate Bush”s “Running Up That Hill” (2013). Autor prepoznaje trend da se multimodalna stilistička analiza oslanja uglavnom na tiskane tekstualne forme ili one u kojima dominira vizualni medij te se u svom radu posvećuje “žanru koji je privukao malo pozornosti u kritičkoj lingvistici – modernoj pop-rock glazbi”, odnosno načinu kako je u njoj kreirano značenje (2013: 283). Autor prvo provodi stilističku analizu stihova pjesme (fokusirajući se na deiktike i tranzitivnost), zatim jezično-glazbenu analizu, načina pjevanja (fokusirajući se na isticanje pojedinih riječi pjevanjem i melodijom) te napokon glazbenu analizu fokusirajući se na pokret i metaforički paralelizam glazbe i stihova (2013: 285). Morini zaključuje da je multimodalna (lingvističko-glazbena) struktura pjesme više od zbroja njezinih dijelova.

Književni i neknjiževni hipertekstovi te hipermediji, koji “reintegriraju naše vizualne i auditivne sposobnosti u tekstualno iskustvo, povezujući grafičke slike, zvuk i video sa verbalnim znakovima”, već su razmatrani kao prostor stilističkog interesa (Katnić-Bakaršić 2001: 296). Zahvaljujući razvoju IT tehnologije, broj takvih tekstova je u porastu, kao i stupanj njihove sofisticiranosti. Hallet hipertekst smatra prototipom multimodalnosti i transmodalnog značenja jer ima “najbolju sposobnost integracije različitih modusa i medija komunikacije u jednom činu semioze” (2009: 140). Multimodalna stilistika pruža odgovarajući okvir za njihovu analizu, od digitalnih književnih tekstova do analize web stranica, koje su već bile predmetom analiza Kressa (2010) i van Leeuwena (2005). Također, metodološki instruktivni mogu biti radovi o multimodalnoj digitalnoj naraciji o osobnim životima (Alfonso, Molina, Pinto 2013; Porto, Belmonte 2014) te o promjenama “čitanja” i “pisanja” u suvremenosti u odnosu na njihove tradicionalne oblike, posebno u edukacijskom kontekstu (Walsh 2004, Serafini 2012, Boeriis 2008, Jewitt 2005).27

Navedeni primjeri ilustriraju specifične i inovativne prostore multimodalnih stilističkih istraživanja. Daljnje nabrajanje mogućih interesnih područja multimodalne stilitike nije potrebno stoga što se, kako je navedeno, svi tekstovi mogu smatrati multimodalnima. U tom smislu, “obični” tiskani roman koji ne sadrži vizualne elemente niti eksplicitno koristi kakve druge moduse (boja, neobična kompozicjia) u stvaranju značenja, može multimodalnoj stilistici biti potencijalno zanimljiv i po tim konvencionalnim grafološkim i kompozicijskim rješenjima, no, također (širenjem pojma “teksta”) i po materijalnim obilježjima knjige kao što su naslovnica, korice, kvaliteta papira (Nørgaard, Busse i Montoro 2010: 30). Suprotno takvom stajalištu, Hallet (2009: 130) naglašava da ilustrativni vizualni elementi i multimodalni paratekst (češće pod ingerencijom urednika nego autora) nisu dostatni razlozi za prihvaćanje novog generičkog termina “multimodalnog romana”. On smatra da su za definiranje multimodalnog romana relevantni samo oni neverbalni elementi koji ostvaruju narativne funkcije (ibid). Izvan književnog diskursa, svakodnevno nas okružuju eksplicitno multimodalni tekstovi: raznovrsni žanrovi reklamnog i medijskog diskursa, udžbenici na svim razinama obrazovanja, kompjuterski (internetski) ekrani itd. Dovoljno je odabranom tekstu, žanru ili diskursu dodati pridjevak “multimodalni” – primjerice jumbo plakatu koji susrećemo na putu na posao – kako bismo započeli drukčiji način njegova čitanja i tumačenja.