Pregled razvoja diskursne i multimodalne stilistike u ovoj knjizi pratio je kontinuiran pomak: od teksta prema diskursu i od diskursa prema multimodalnosti. U prvom smo poglavlju pokazali kako je poststrukturalistički obrat razgradio granice formalističke i strukturalističke stilistike, otvarajući prostor za niz poddisciplina, uključujući kritičku, feminističku, kulturalnu i naposljetku multimodalnu stilistiku, koje dijele temeljnu metodološku i konceptualnu premisu: značenje nastaje u dinamičnom suodnosu teksta, konteksta i diskursa. Drugo poglavlje fokusira se na susret stilistike s kritičkom analizom diskursa, ponajprije u Faircloughovoj koncepciji, gdje pojmovi interdiskurzivnosti i artikulacije nude precizniji metajezik za istraživanja kojima se otvara suvremena diskursna stilistika. Treće je poglavlje taj teorijski aparat nastojalo pokazati u metodološko-analitičkom okviru, kroz nacrt analize neoklapskog diskursa, kao ilustraciju kako se koncepti poretka diskursa, konjunkture, diskursnog rukavca i diskursne pozicije mogu operacionalizirati u konkretnom istraživanju.
Ovdje ponuđeni pregled nije, niti je mogao biti, iscrpan. Kognitivna stilistika (kognitivna poetika) i korpusna stilistika, iako izrazito produktivne poddiscipline suvremene stilistike, ostale su izvan našeg fokusa, ponajprije stoga što se njihov analitički interes u manjoj mjeri preklapa s diskurzivno-kritičkom perspektivom koja je ovdje bila dominantna. Slično vrijedi i za intermedijalnu stilistiku, stilistiku hiperteksta i hipermedija te druge poddiscipline i istraživačke trendove spomenute tek uzgred. Stoga ovaj nacrt ne treba čitati kao gotov model, nego kao metodološko uporište koje se može prilagoditi širokom rasponu istraživačkih tema. Perspektive diskursne i multimodalne stilistike osobito su podesne za analizu javnog i političkog diskursa, gdje je pitanje ideologije i reprezentacije moći nezaobilazno, za proučavanje reklamnog i medijskog diskursa, koji po definiciji djeluju interdiskurzivno i multimodalno, za digitalne i hipertekstualne žanrove, čija je semiotička kompleksnost teško uhvatljiva tradicionalnim, monomodalnim alatima te za istraživanja identitetskih, baštinskih, turističkih i inih diskursa, u kojima se, kao što smo pokazali na primjeru neoklape, tradicionalno i suvremeno, lokalno i globalno, autentično i konstruirano neprestano iznova artikuliraju. Smatramo i da ponuđeni narct može biti pedagoški instruktivan za studente koji tek ulaze u diskursne studije i traže jezik kojim mogu opisati ono što prepoznaju u tekstovima/diskursima koji cirkuliraju oko njih.
Stilistika je, pokazali smo, disciplina koja svoju vitalnost crpi upravo iz nemogućnosti da se konačno omeđi iz stalnog pregovaranja s lingvistikom, književnom teorijom, kritičkom analizom diskursa i kulturalnim studijima. Iako je ta pozicija “između” nekoć smatrana njezinom slabošću, smatramo da upravo u tom prostoru leži njezina najsnažnija prednost: kroz navedena “pregovaranja” stilistika zadržava analitičku preciznost te spremno dočekuje svaki novi oblik teksta koji suvremenost pred nju postavi.