O medijskoj se etici i tabloidizaciji novinskog diskursa u Hrvatskoj redovito vode rasprave u javnom prostoru, što je nerijetko popraćeno i dodatnim opaskama i kritikama o degradaciji, nedostatku pismenosti i opadanju standarda novinarske struke. Dovoljan je letimičan pogled na komentare ispod objava na društvenim mrežama, u kojima se novinari opisuju kao lešinari, piskarala, nepismenjaci, manipulatori koji iskrivljavaju činjenice, političke marionete i sl. Medijski prostor jest i posrednik i poprište različitih socijalnih zbivanja. Mediji su odraz društva, ali i pokretač njegovih promjena, i glasnici i glasovi određene zajednice. Kao što i Douglas Kellner tvrdi, suvremeni čovjek živi u eri neprestane izloženosti vizualnim i zvučnim podražajima koje može iskusiti i u vlastitom domu. Virtualni svijet zabave, informacija, seksa i politike bitno utječe na suvremenu percepciju vremena i prostora, izjednačavajući medijske slike sa samom stvarnošću, dok istovremeno donosi nove tipove iskustva i subjektiviteta (usp. Kellner 2004: 28). Utjecaj je, dakle, obostrano usmjerenog i slojevitog karaktera.
Što kršenje medijske etike konkretno predstavlja i što je točno “standard” čijem padu hrvatska novinska publika svjedoči? Na to pitanje nije lako dati jednoznačan odgovor jer su normativni okviri medijske etike2 oblikovani pomoću društveno-kulturnih, kao i specifičnih političko-ideoloških čimbenika. Na degradaciju struke može se ukazati, među ostalim, izdvajanjem novinskih naslova kojima je prioritet emocionalna manipulacija čitatelja, nauštrb činjeničnosti i informativnosti. Primjerice, na portalu 24sata uslijed izbora za novog njemačkog kancelara u svibnju 2025. objavljen je naslov FOTO Merz i SchMerz (bol): Evo kako su ‘pokisle’ Merzova žena i kćeri na glasanju za kancelara. U tom se primjeru novinar poigrava prezimenom kandidata Friedricha Merza i njemačkom imenicom za bol (der Schmerz) te koristi kolokvijalni frazem pokisnuti kako bi opisao emocionalno stanje Merzove obitelji. Time se pažnja čitatelja skreće s relevantne političke teme na emocionalni aspekt, na osobno u političkome, tj. na osjećaje neugode kroz koje su njegova supruga i kćeri prolazile. Općenito rečeno, naslovi su jedan od najuočljivijih elemenata novinskog teksta i stoga čitatelji često prema njima prosuđuju kredibilitet, funkciju i prirodu samog teksta medijskog sadržaja, kao i njihovu razinu profesionalnosti.
U načinima na koji su se standardi novinske profesije nastojali unaprijediti također su detektirane manjkavosti. Primjerice, početkom 2024. Vijeće Europe uputilo je Hrvatskoj niz kritika vezanih uz prijedlog Zakona o medijima koji je 2023. iznijela Vlada Andreja Plenkovića. Procijenjeno je da bi taj zakon mogao ozbiljno ugroziti neovisnost hrvatskih medija jer se njime novinare nastojalo primorati na registraciju i posjedovanje licence, prisiliti da otkriju imena svojih izvora u slučaju da urednik to zatraži, ograničiti njihovu mogućnost kritike pravosuđa itd. (usp. Pavelić 2023; Vlada Republike Hrvatske 2024). I dok je velik dio javnosti u tome prepoznao napad na temeljne novinarske postulate, Vlada je branila svoja stajališta pozivajući se na potrebu za većom transparentnosti o medijskom vlasništvu i izvorima financiranja, pojačanom samoregulacijom unutar struke, kao i za boljom zaštitom novinara od potencijalnih tužbi. I zagovornici i protivnici prijedloga referirali su se na medijsku etiku. Sukobljena su različita poimanja novinarskih dužnosti i načela, iako je moguće pretpostaviti da je interes vladajućih u ovom slučaju bio usmjeren i na redukciju kritike vlasti u medijskom prostoru. Štoviše, Europski centar za slobodu tiska i medija (ECPMF) u svojem je izvještaju naglasio da je taj nacrt Zakona naišao na kritike zbog činjenice da prije donošenja nije proveden konzultativni proces s javnošću i stručnjacima, čime bi se izdavačima omogućio utjecaj na uređivačku politiku i politizacije imenovanja članova Agencije za elektroničke medije. Stoga je u izvještaju naglašeno da je ECPMF, uz Hrvatsko društvo novinara i Sindikat novinara Hrvatske, spreman nadzirati cijeli proces radi što veće transparentnosti i uključivosti (usp. ECPMF 2024).
Općenito, u javnom se prostoru sve novine koje u nekom trenutku postanu izložene kritikama zbog nekog oblika nepodobnosti ili devijacije od određenog kriterija često označavaju kao “tabloidi”. “Tabloid” je engleska posuđenica koja je većini hrvatske javnosti dobro poznata i relativno česta u upotrebi. “Tabloid” je u novinarskim krugovima davno postao pogrdan izraz, leksem obojen negativnim konotacijama, otjelovljenje prekršenih etičkih principa jedne profesije koja je svoj ugled izgradila na glasu čuvarice demokracije i prava javnosti na istinu. “Tabloid” je prema uvriježenim shvaćanjima novinska trač-baba i kraljica drame, glasilo velikih fotografija i malih morala, list koji svoje informacije vadi iz mutnih voda anonimnih ili nepostojećih izvora.
Ipak, što je tabloid i o kojim se novinama, tj. novinskim portalima prema tome može opravdano govoriti kao o tabloidnima? U stručnoj literaturi iz područja novinarstva, teorije medija, komunikologije ili bilo koje slične discipline teško je pronaći konkretne i nedvosmislene odgovore. Za to je velikim dijelom zaslužna i činjenica da su tabloidi marginalizirani nasuprot poduhvatima istraživačkog novinarstva. Primjerice, udžbenici za studente novinarstva uglavnom su usmjereni na usvajanje praktičnih vještina i gradnju profesionalnih standarda. Tabloid je u takvom preskriptivno usmjerenom štivu ocijenjen kao trn u oku, nepoželjan produkt novinarske profesije, pa se informacije o toj novinskoj vrsti uglavnom svode na minimum jer ona ne odgovara kriterijima kvalitetnog novinarstva.3 U vrijednosno-funkcionalnom sustavu prema kojem se dijele novinski oblici i žanrovi postoje četiri temeljne uloge koje obnašaju masovni mediji. Riječ je o raspodjeli na funkcije informiranja, zabave, uvjeravanja i transmisije kulture (Malović 2005: 55). Mnogi stručnjaci kao da tvrde da svaka zasebna funkcija pripada zasebnoj vrsti glasila. Primjerice, Malović u Osnovama novinarstva navodi da će “Gloria zabaviti, a Vjesnik informirati” (2005: 55). Prema takvoj logici Gloria se može klasificirati u skupinu tabloidnih listova, kojima se često kao esencijalno svojstvo pripisuje zabavljačka funkcija.
Međutim, funkcije novinskih oblika rijetko su kada strogo razdvojene. Tošović kao osnovnu funkciju publicističkog funkcionalnog stila navodi “informativnost”, koja se “pojavljuje u svim podstilovima i žanrovima” (2002: 245). Među ostalima, spominje i “razonodnu” funkciju, koja se “realizuje u lakim, ugodnim tekstovima za čitanje (recimo, poslije ručka, pred spavanje, preko vikenda, na godišnjem odmoru i sl.)” (isto). Ističe da su razne funkcije karakteristične za novinarske “podstilove i žanrove” (isto), ne za pojedino glasilo ili vrstu glasila samu po sebi. Stoga publicistički funkcionalni stil zauzima “osobeno mjesto u sistemu F-stilova”, potenciranu, među ostalim, i “žanrovskom raznovrsnošću”, “informacijskom raznorodnošću”, “poroznošću granica” itd. (isto: 242). Time se heterogenost funkcija ističe kao direktna veza s heterogenošću žanrova i stilova svake publikacije. Silić pak novinarske žanrove dijeli u svojevrsni kontinuum prema prevlasti informativne ili zabavljačke funkcije, nadodajući da će “neutralna jezična sredstva imati prevlast načelno u informativnim, popularizatorskim, prosvjetiteljskim i pedagoškim, a ekspresivna u propagandnim, agitativnim i zabavnim žanrovima” (2006: 77). Iako su vrijedne i korisne, te podjele danas, petnaest do dvadeset godina nakon što su objavljene, sve više gube svoje uporište jer u digitalnom medijskom diskursu komercijalni algoritmi i okoliš web-portala sve tješnje isprepliću funkcije, žanrove i njihove stilske odrednice. Gloria je također poprilično izmijenila pristup i spektar tema koje obrađuje: zabavljačka funkcija nije više toliko dominantna, primjetan je veći naglasak na kulturi, osvrtima na razna izdanja i događanja i sl. Stoga i Malovićeva tvrdnja postaje diskutabilna.
Nepobitno je da se zatvorenim kategorizacijama po logici “1 novinski list = 1 funkcija” implicira i svojevrsni elitizam, postojanje vrijednosne hijerarhije između “niskog” i “visokog” novinarstva, ali i negira heterogenost i pluralnost funkcija i žanrova kojima se danas svake novine odlikuju. Ipak, treba uzeti u obzir i činjenicu da je u slučaju Malovića riječ o udžbeniku objavljenom 2005. Digitalizacija i rastuća komodifikacija medijske sfere napredovala je brzinom svjetlosti i dodatno zamutila granice između navedenih funkcija, omogućivši povećanu fleksibilnost žanrovskih i funkcionalnih karakteristika medijskog diskursa.
Zamjetno je da se hrvatska znanstvena zajednica malo bavila tabloidima. Stoga će u konkretizaciji definicije poslužiti velika količina stranih naslova iz mediologije, medijske etike, sociologije medija, analize medijskog diskursa i sl. Pišući o stanju teorije novinarstva u svijetu, Neda Todorović ukazuje na njezinu “mladost (...) i nedostatke njenog kategorijalnog aparata” (2006: 19). Prema tome, postavljaju se pitanja zašto se istraživanju o novinskoj tabloidizaciji ne posvećuje više prostora i zašto se ustaljene definicije ne bi preispitale? Na temelju konkretnih i slojevitih analiza može se potencijalno raspravljati i o nekim povoljnim aspektima tog negativno percipiranog termina.
Hrvatski rječnici donose poprilično slične definicije, usmjerene na sadržajni i/ili jezični aspekt tabloidnih glasila. Primjerice, Anićev Veliki rječnik hrvatskoga jezika određuje tabloid kao “novine koje izvješćuju slikom i jednostavnim tekstom, ob. o tračevima, senzacionalističkim događajima i crnoj kronici” (2003: s. v. tablòīd), Hrvatski opći leksikon definira ga kao “novine manjeg formata, obično s mnogo fotografija” (2012: s. v. tabloid), a Klaićev Novi rječnik stranih riječi preuzima Anićevu definiciju od riječi do riječi (2012: s. v. tablòīd). Nadalje, Hrvatska enciklopedija navodi da su tabloidni tekstovi “uglavnom senzacionalističkih i pojednostavnjenih sadržaja popraćenima bombastičnim uočljivim naslovima te s vrlo malo (ili sasvim bez) ozbiljnijih analiza i komentara”. Za razliku od gore navedenih rječnika, ovdje se donosi i eksplicitan vrijednosni sud kojim se “neozbiljnost” postavlja kao inherentna odlika tabloidnih listova.
Sama je etimologija riječi “tabloid” zanimljiva jer se ne odnosi na njezin sadržaj ni razinu “ozbiljnosti”, već formu.4 Naime, kada je Alfred Hamsworth, vlasnik britanskog lista Daily Mail, krajem 19. stoljeća pokrenuo te novine na medijskom tržištu, u novinarstvo je uveo i riječ “tabloid”, koju je zapravo ukrao od proizvođača tableta. “Tabloid” je ponajprije označavao malu pilulu brzog djelovanja i smišljen je u engleskom jeziku kao stopljenica (portmanteau) riječi “tablet” i “alkaloid”. Hamsworth je preuzeo izraz jer je njime mogao vjerno reprezentirati svoju viziju lista. Daily Mail prodavao se po cijeni od svega pola penija, izlazio je u malom, kompaktnom i praktičnom formatu (polovici dotad uobičajenog, velikog novinskog formata, tzv. broadsheeta), koji je omogućavao lakše listanje i kraće članke. Ubrzo je Daily Mail postao pravi masovni medij, dostigavši nakladu od milijun primjeraka nekoliko godina nakon izdavanja prvog broja (usp. Hrvatska enciklopedija; Johansson 2007: 16; Todorović 2006: 20).
Slika 1. Prvo izdanje britanskog lista Daily Mail, 4. svibnja 1896.
Velika se Britanija stoga smatra izvorištem “tabloidnog” novinarstva, a izdavanje Daily Maila početkom dihotomije jeftinijih, masovno izdavanih tabloida velike naklade i skupljih, elitnih (broadsheet) novina manje naklade (Johansson 2007: 16). Ta je polarizacija ubrzo dovela i do percepcije kvalitativne razlike između dviju vrsta glasila. S jedne su strane tabloidi kao izvorište jednostavno pisanih, senzacionalističkih vijesti u kojima su fotografije dominirale nad tekstom, a s druge su strane broadsheet (=novine velikog formata ili klasičnog formata) kao “ozbiljne” novine koje strogo poštuju načela novinarske profesije i etike – od same kompozicije članaka do sadržaja i načina na koje su vijesti napisane. Ta je opreka u Britaniji snažno prisutna i dan-danas. U kategoriju broadsheeta obično se svrstavaju čuveni listovi kao The Times i The Guardian, a također postoji i pozamašan broj tabloidnih glasila kao što su The Sun, Daily Mirror, Daily Mail itd. Britanski su tabloidi (ali i listovi u kategoriji broadsheet) poznati i po tome što se u očima javnosti snažno identificiraju s određenim političkim orijentacijama, pa tako The Sun i The Daily Mail ne kriju opredijeljenost prema desničarskoj politici, dok je Daily Mirror više naklonjen ljevici (usp. Thornborrow 2004: 58). Navedena je dihotomija na tabloidne novine i broadsheet etimološki utemeljena na formatu novina i usmjerenosti prema ciljanoj publici, ali danas se gotovo isključivo bazira na kvalitativno-sadržajnoj procjeni koja se može opisati kao podjela na “ozbiljno” i “neozbiljno” novinarstvo. Format više ne igra toliku ulogu u toj razlici jer su i mnogi broadsheet-listovi preuzeli kompaktni tabloidni oblik jednostavno zbog njegove praktičnosti (usp. Todorović 2006: 21), a posebice i zato što su od kraja 20. stoljeća digitalni novinski portali prevladali tiskana izdanja.
Slika 2. “Žuti dječak” (The Yellow Kid), naslovni junak stripa koji simbolizira uspon komercijalizacije novinarstva i prema kojem je žuti tisak dobio ime.
Slika 2. “Žuti dječak” (The Yellow Kid), naslovni junak stripa koji simbolizira uspon komercijalizacije novinarstva i prema kojem je žuti tisak dobio ime.
Kao primjer suvremene definicije može se uzeti Kellnerovo određenje masovne medijske kulture u SAD-u kao “komercijalnog oblika kulture koji se stvara radi profita i distribuira u vidu robe” (2004: 27). Takvi novinski proizvodi uvode nove tipove medijske pismenosti (posebice zahvaljujući prevladavanju usmenih i vizualnih formi nad pisanima) te služe kao glavni mehanizmi nove socijalizacije, u kojoj njezini likovi i poznate osobe dolaze na mjesto obitelji, škole i crkve kada se radi o oblikovanju ukusa, vrijednosti i svjetonazora (usp. Kellner 2004: 28). Tabloidno novinarstvo stoga obično karakterizira senzacionalizam kao tendencija k ostavljanju što snažnijeg dojma na čitatelje, “prevladavanje medijskih sadržaja u kojima dominira morbidno, seksualno, nasilno” (Todorović 2006: 20); sadržajem dominira human interest, tj. popularna dimenzija osobnog nadilazi značaj općeg – političkog, ekonomskog ili društvenog (public interest ). Dakle, uglavnom se javljaju “meke” vijesti, koje odišu senzacionalističkim i melodramatičnim stilom obrade određene teme (isto: 21–23), kao vijesti u kojima se najčešće obrađuju zanimljivosti i glasine,5 one su protuteža “tvrdim vijestima”, u kojima se obavještava o najvažnijim događajima (isto: 23) i koje se obično opisuju kao “one vijesti koje obaviješteni pojedinac u društvu treba znati” (Perišin 2008: 116), npr. izvještaji o aktualnim političkim događajima, nesrećama velikih razmjera, društvenim pitanjima i sl. (isto: 116). Doduše, isti se događaj može prenijeti i kao tvrda i kao meka vijest, ovisno o pristupu temi, odabiru jezičnih sredstava, razini emocionalnosti i istaknutim detaljima (isto: 117). Iz toga se može vidjeti da odlika tabloidnosti nije nužno sadržaj teksta sam po sebi, već i način obrade teme, što podrazumijeva i jezično-stilska i vizualna sredstva.
Kada je riječ o novinarskim metodama prema kojima se tabloidni tisak može razlikovati od uglednije grane novinarstva kao što je istraživačko novinarstvo, Todorović navodi da se tabloidi uglavnom služe opservacijom i korištenjem samo jednog ili neimenovanog izvora6 (2006: 27), što je ekonomično, ali i površno. Korištenje jednog izvora jest “bitno obilježje novinarstva u zemljama u tranziciji” kao signal “niske profesionalne razine i slabe ekipe urednika, koji mrtvi-hladni objavljuju nepotpune informacije”, pri čemu se narušava vjerodostojnost članka (Malović 2007: 17). Iako je korištenje neimenovanih izvora dopušteno, navodi se da će ih “ozbiljni mediji nerado rabiti” (Žlof 2007: 83), čime se takav postupak implicitno pripisuje tabloidnosti. Ipak, istraživačko novinarstvo kao svojevrsni antonim prethodno navedenim žurnalističkim metodama podrazumijeva dugotrajan i skup proces prikupljanja informacija iz što više različitih izvora i razotkrivanja kompleksnih afera i problema s ciljem pokretanja društvenih reformi i promjene statusa quo (Todorović 2006: 26).
Kao što tvrdi i Bennett, dokumentarne metode izvještavanja jamče “istinitost i činjeničnost novinske vijesti” (prema Malović 2005: 20). Ipak, korištenjem tabloidnih novinarskih metoda tako se često narušavaju profesionalni standardi novinarske struke, prema kojima svaki novinar mora stremiti k istinitom, poštenom, točnom, nepristranom i uravnoteženom izvještavanju (usp. Malović 2005: 18). Uredničke, tipografske i grafičke metode tabloida uključuju upečatljive vizualne elemente poput velikih naslova u jarkim bojama i dramatičnih fotografija (usp. Wasserman 2010: 21–23), a lingvističke metode niz različitih jezično-stilskih sredstava, kolokvijalnih ekspresija, igara riječima i sličnih postupaka.
Sadržajno se tabloidi najviše povezuju uz teme poput seksualnosti i tjelesnosti,7 okultnih fenomena i praznovjerja, pseudoznanosti, samopomoći, privatnog života bogatih i slavnih te politike, ali u personaliziranom, nerijetko i populističkom obliku (usp. Bird 1992: 8, Wasserman 2010: 21–23). Jedan od fenomena koji se vrlo često povezuje s tabloidima kao njihovom specifičnom retoričkom strategijom jest senzacionalizam. Ponajprije valja razlučiti relevantne pojmove kao što su “skandal /skandalozan”, “senzacionalizam/senzacionalistički”, “dramatičan” i “tabloidan”, koji se u kontekstu medijskog diskursa nerijetko rabe i kao sinonimi, iako između njih postoje određene nijanse razlika u značenju. “Skandal” se u Anićevu Velikom rječniku hrvatskog jezika definira kao “nepriličan događaj koji predstavlja javnu sramotu, koji izaziva sablazan; sramota, bruka” (Anić 2003: s. v. skàndāl). Također, prema Oxfordovu rječniku novinarstva Tonyja Harcupa (Oxford Dictionary of Journalism), pojam se odnosi na “nešto što izaziva ogorčenje javnosti i stoga se smatra vrijednim objave u medijskom prostoru i/ili nešto o čemu se izvještava s namjerom izazivanja ogorčenja javnosti” (2014: s. v. scandal), pri čemu se ističe funkcija događaja takve vrste u kontekstu samog novinarstva.
“Senzacionalizam” Anić definira kao “način novinarskog pisanja; pretjerivanje u senzacionalnim činjenicama, inzistiranje na skandaloznome” (2003: s. v. senzacionalìzam). Dakle, pojam se gotovo isključivo vezuje upravo uz novinarstvo. Harcup navodi da oko tog pojma “postoje prijepori”, tj. da ga neki definiraju kao “preuveličanu novinsku priču ili prezentaciju navodnog skandala”, a drugi kao “snažnu komunikaciju važne informacije koju hitno treba prenijeti javnosti” (2014: s. v. sensationalism). Prema tome, iako je sam pojam u kolektivnoj svijesti obojen negativnim konotacijama, rječnik struke sugerira da “senzacionalizam” ne mora nužno označavati devijaciju od standarda novinarske profesije, dok god se ne navode netočne informacije.
Nadalje, “dramatičan” je, prema Aniću, onaj “koji je napet i izaziva emocije; potresan” (2003: s. v. dramàtičan). Taj se pojam, naravno, ne mora vezati isključivo uz tabloidno novinarstvo ni novinarstvo uopće, iako se često spominje kao jedna od najčešćih odrednica senzacionalističkog novinarstva. “Tabloidan” bi odgovarao natuknici tabloidese (sufiksom -ese u engleskom se jeziku određuje specifičan diskurs koji se rabi u određenom kontekstu, grupi ili profesiji, npr. legalese = jezik prava) u Harcupovu rječniku. Taj je termin ilustrativno i pomalo karikaturalno određen kao “ekstreman oblik novinarskog jezika u kojem je svaki preljubnik muljator, svaki je napad brutalan i svaki je nesretnik koji boluje od raka opisan kao neustrašiv” (2014: s. v. tabloidese). U toj je definiciji, doduše, istaknut samo jedan aspekt tabloidnog, a to je sklonost pretjerivanju. Tabloidnost kao fleksibilan krovni termin može, ali i ne mora, nužno obuhvaćati sve prethodno navedene pojmove i njihove strateške kombinacije.
O razlozima velike atraktivnosti i čitanosti tematskih polja skandala, seksa, praznovjerja i sl. postoje razne rasprave u disciplinama sociologije i sociopsihologije medija. Prije gotovo stotinu godina Caroll D. Clark pisao je o senzacionalizmu kao o obliku ponašanja specifičnom za urbano okruženje, pozivajući se na sociologa W. I. Thomasa i njegovo shvaćanje senzacionalizma kao kulturnog fenomena proizašlog iz urođenih čovjekovih interesa za osobnim dramama i šokantnim narativima, pojave koja pobuđuje primitivne strasti u čovjeku (usp. 1933: 239). Ako se zanemari moralna kritika senzacionalizma iznesena u Thomasovim recima, tvrdi Clark, ta se teorija može primijeniti da bi se objasnilo kako i u urbanom okruženju opstaje zanimanje za takvu vrstu sadržaja. Tabloidno novinarstvo i subjektivno, personalizirano izvještavanje nastupilo je stoga kao odgovor na urbanizaciju i radikalnu promjenu dotadašnjeg načina života koja je uslijedila. Stilski prethodnici takvih novina mogu se pronaći u džepnim romanima niske književnosti i gotičkoj fikciji, koji su također vrvjeli tipiziranim motivima raznoraznih skandala i apelirali na emocije čitateljske publike (usp. isto: 240). Ukratko, u urbanom okruženju žudnja za dramatičnim događajima, proizašla iz elementarnih potreba vezanih uz društveni život, dobiva novo ruho u obliku tabloidnog novinarstva. Bez obzira na to smatra li se da su opisane ljudske sklonosti urođene ili ne, ta se teza stoga može koristiti i kao protuargument autorima koji smatraju da su sami tabloidi ti koji “kvare” društvo i iz kojih proizlazi čitateljska glad za konzumacijom takvih sadržaja.
Uzme li se u obzir situacija u medijskoj sferi od osamostaljenja Republike Hrvatske, snažna polarizacija novinarstva nije zabilježena. Kao što je već spomenuto, za to je uvelike zaslužna i rapidna digitalizacija, koja je svoj strelovit uspon započela upravo ranih 90-ih, i konvergencija, tj. tendencija medija da se koriste “različitim medijskim kanalima za distribuciju sadržaja”, primjerice “dodavanjem internetskog duplikata klasičnom izdanju” (Brautović 2011: 142). Ti su procesi izmijenili medijski jezik, grafiku i uvriježena shvaćanja o funkcijama novinskih izdanja. Zanimljivo je da je prijelomni trenutak za uspon hrvatskog internetskog žurnalizma tabloidne prirode. Naime, kada je hrvatski portal Indeks 2004. objavio snimke i informacije o pornografskom videozapisu domaće pop-pjevačice Severine Vučković, korištenje internetskih portala u Hrvatskoj poraslo je na 20 %, tj. broj se korisnika u tom periodu udvostručio (isto: 27). Usprkos činjenici da je objava njezina videouratka doživjela i brojne kritike u smislu nepoštivanja moralno-etičkih standarda, taj je seks-skandal otvorio vrata digitalnim medijima kao novom obliku novinarstva.8 Time se ponovno dokazuje tijesna veza između tržišne atraktivnosti i tabloidizacije, u ovom slučaju otkrivanja intimnih životnih detalja poznatih ličnosti, pa onda u širem smislu tabloidizacije i kapitalistički intonirane bitke za prevlast na tržištu, koja snažno zahvaća i medije.
Raspravljajući o stanju tabloidnog novinarstva u specifičnom slučaju Hrvatske kao tranzicijske zemlje, Gordana Vilović navodi da u Hrvatskoj “ne postoje ni tabloidi u pravom smislu riječi ni ozbiljni newsmagazini”, već su “novinski proizvodi tabloidizirani” (2003: 966). Kako bi objasnila pojam tabloida, Vilović se služi definicijom navedenom u Rječniku medija i komunikacijskih studija (Dictionary of Media and Communication Studies), prema kojoj se tabloidnost određuje kao “proces degradacije relevantnih vijesti i davanje važnosti informacijama o seksu, skandalima i zabavi” (Watson i Hill 2012: 296, prema Vilović 2003: 960). Kao vjerojatno jedini pravi primjer tabloida u Hrvatskoj Vilović izdvaja Slobodni tjednik, koji je pod uredničkom rukom Marinka Božića izlazio od 1990. do 1993. (isto: 959) i za sobom ostavio “naslijeđe brzog objavljivanja neprovjerenih informacija, neutemeljenih špekulacija ili nerazmjerne upotrebe neimenovanih izvora u odnosu na imenovane” (isto: 957). Zanimljivo je da je uredništvo Slobodnog tjednika svoj list prozvalo tabloidom, ali su se tekstovi velikom većinom bavili političkim sadržajima. To nije toliko karakteristično za zapadnjačke tabloide, no valja uzeti u obzir kontekst raspada Jugoslavije i ratnih nemira koji su obilježili tadašnju društveno-političku klimu u Hrvatskoj. Tjednik je prvi primijenio oblike tabloidnog novinarstva. Iznad tekstova neprovjerenih izvora isticali su se “jaki naslovi”, teme članaka činili su “skandali javnih osoba”, a dokumenti i stenogrami koji su služili kao izvori često su se kupovali (Vilović 2003: 959). Vilović stoga promatra razvoj hrvatskog novinarstva nakon gašenja Slobodnog tjednika kroz prizmu specifičnih novinarskih strategija i metoda koje je ovaj list uveo na mala vrata. Navodi da se kao poseban oblik u Hrvatskoj razvilo tzv. “pseudoistraživačko novinarstvo”, ustanovljeno pod utjecajem tabloidizacije (isto: 957), brzog, dinamičnog i široko rasprostranjenog procesa koji bolje opisuje stanje današnje medijske scene umjesto podjele na tabloidne i ozbiljne novine.
Iako se njezini uvidi i pojmovi koriste kao polazište za istraživanje, Vilović tabloidizaciju uglavnom promatra kroz prizmu novinarske etike, tretirajući tabloide kao antonime istraživačkom novinarstvu te primjere površne obrade informacija i upitne vjerodostojnosti novinskog sadržaja (usp. 2003: 970). Međutim, tabloidizacija ne podrazumijeva nužno samo opredijeljenost za tzv. “lake” teme, kao ni kršenje medijske etike. Taj je proces produkt široke palete diskursnih, lingvističkih i stilskih odabira, razvijen iz obrazaca pisanja koji se primjenjuju i u tekstovima koji se nominalno ne smatraju tabloidnima. Tabloidizacija istovremeno zahvaća i tekstove o politici i tekstove o showbusinessu jer se ona ne ostvaruje isključivo izborom teme i metodom prikupljanja informacija nego i specifičnim jezično-retoričkim inventarom.