Među hrvatskim medijima danas ne postoji tabloidno novinarstvo koje bi se uklopilo u shvaćanje zapadnjačkih teoretičara medija. Ti teoretičari tabloide najčešće definiraju kao novine manjeg formata od uobičajenog novinskog, usmjerene na masovnu publiku, obilježene senzacionalnim naslovima i degradacijom relevantnih vijesti te popraćene lošom reputacijom u medijskom svijetu (usp. Todorović 2006, Kellner 2004). Umjesto toga u Hrvatskoj se sve više uočava tabloidizacija, proces koji zahvaća velik broj raznih novinskih izdanja i portala. Tabloidizacija se obično definira kao kontaminacija, odnosno revizija novina u smjeru senzacionalističkog pisanja, pod čime se podrazumijeva korištenje većeg broja fotografija nauštrb tekstualnog sadržaja, informiranje o događajima čija je društvena vrijednost minorna, kao i nepoštivanje profesionalnih novinarskih kriterija (Esser 1999, Vilović 2003).
Tema tabloida i tabloidizacije odabrana je zato što se u domaćoj mediološkoj i lingvističkoj literaturi pojavljuje razmjerno malo istraživanja o tom fenomenu, usprkos tome što se proces tabloidizacije neminovno širi i sve izraženije utječe na diskurzivne prakse suvremenog medijskog prostora. Uz to, zamjećuje se da su definicije tabloida, pa tako i tabloidizacije, često obilježene vrijednosnim sudovima i da im nedostaje neutralnijih i konkretnijih odrednica prema kojima bi se tabloid(izacija) mogla opisati. Primjerice, Hrvatska enciklopedija (mrežno izdanje) navodi da su tabloidni tekstovi “uglavnom senzacionalističkih i pojednostavnjenih sadržaja popraćenima bombastičnim uočljivim naslovima te s vrlo malo (ili sasvim bez) ozbiljnijih analiza i komentara”. Postavlja se pitanje kako atributi poput “bombastičan” i “ozbiljan” u znanstvenom diskursu mogu biti validni, odnosno jesu li oni doista utemeljeni na objektivnim parametrima. Nije do kraja jasno ni odnose li se te oznake na sadržaj teksta, stil pisanja ili učinak na čitatelja. Diskutabilno je koliko je riječ o stvarnim karakteristikama teksta, a koliko o autorskoj ili uredničkoj vrijednosnoj ocjeni. Takva ocjena, doduše, nikada ne može biti shvaćena kao sasvim nepristrana ili neupitna. Ona istovremeno implicira i postojanje određene hijerarhije, opreke između “ozbiljnog” i “neozbiljnog”, slično kao što je u književnosti suprotstavljena visoka i niska književnost. U stvarnosti, “ozbiljnost” za čitateljsku publiku određenih novina može imati niz različitih značenja, ovisno o njihovoj dobi, interesima, stupnju obrazovanja, rodu i klasnoj pozadini. Uz to, tabloid se obično stavlja na marginu raznih znanstvenih djela o medijima i novinarstvu, osobito udžbenika za studente novinarstva, čime se bespogovorno klasificira kao trećerazredna novinska vrsta, koja u tzv. “ozbiljnom” novinarstvu nije previše vrijedna proučavanja. Iako tabloidizacija iz perspektive medijskih analitičara jest velikim dijelom definirana kao negativan proces, često shvaćen kao kontaminacija novinskog sadržaja, cilj ove knjige nije potpuno odbaciti tu pojavu niti se bezrezervno pridružiti sveopćem diskursu o propadanju hrvatskog novinarstva, nego istaknuti potencijale tabloidizacije te raščlaniti njezina zanimljiva, nerijetko i izuzetno kreativna jezična rješenja.
U knjizi će se pokušati opisati kako se proces tabloidizacije realizira na jezičnom, stilskom i vizualnom planu, nastojeći pritom iznjedriti definicijske odrednice koje se ne temelje na kvalitativnoj procjeni sadržaja i vrijednosnim sudovima. Naravno, ne poriče se da tabloidizacija sa sobom donosi ideološke i političke učinke. Primjerice, pojednostavljivanje složenih političkih narativa, prikazivanje društvenih problema kao spektakla bez prostora za širi kontekst i temeljito sagledavanje, manipulaciju javnog mnijenja u smjeru populističkih interesa, promociju konzumerističkog diskursa među čitateljima. Međutim, cilj je ove knjige ispitati što na jezično-stilskom i vizualnom planu stvara učinke koji se opisuju kao tipični za tabloidni diskurs. Drugim riječima, proučava se kako se verbalnim i grafičkim metodama gradi percepcija tabloidnog sadržaja kao društveno marginalnog i neozbiljnog, što se pronalazi čak i u enciklopedijskim definicijama tog pojma. Takvo će se poimanje shvaćati kao moguća posljedica specifičnih ekspresivnih strategija, uočenih u priloženim primjerima, umjesto da se odredi kao inherentna, neprikosnovena odlika tabloidnih medija.
Najprije će se postaviti teorijski okvir koji obuhvaća definiciju i etimološko pojašnjenje termina tabloida i tabloidizacije, kratki povijesni pregled tih pojava te prikaz odnosa između tabloidnog novinarstva i drugih novinarskih vrsta. Zatim se na temelju pregleda dosadašnje znanstvene literature izdvajaju obilježja prema kojima se tabloidizacija obično prepoznavala u novinskim tekstovima. Te se karakteristike nastoje pronaći pomoću lingvostilističke i multimodalne analize korpusa, sačinjenog od odabranog sadržaja pet najčitanijih hrvatskih portala (Index, 24sata, Jutarnji list, Tportal, Dnevnik) u kojima se može govoriti o prisutnosti elemenata tabloidizacije prema uobičajenom shvaćanju. Fokus je na digitalnim novinskim portalima jer najveći broj građana Republike Hrvatske (prema Reutersovu istraživanju, čak 87 %) konzumira vijesti na internetskim kanalima, pa se stoga više prostora daje informacijama o razvoju online novinarstva (Filipović 2024). Ti su portali odabrani kao reprezentativni hrvatski mediji zbog svoje popularnosti, visoke čitanosti i velike uloge koju igraju na hrvatskom medijskom tržištu, što potvrđuju i rezultati istraživanja Reutersa (Filipović 2024) i Ipsosa (Index 2025).
Na odabranom se korpusu proučava koji se leksemi, kolokacije, stilemi, stilske figure i sl. često koriste, kakav se vizualni sadržaj učestalo pojavljuje, koja je njegova funkcija i u kakvoj je vezi s tekstualnim elementima. U analizi vizualnog aspekta koriste se metodologija i postavke discipline vizualnih studija (Kress i van Leeuwen 2006) te Barthesova teorija o mitu i mitologiji (2009). Pokušava se ustanoviti postoje li ustaljene jezične i stilske konstrukcije i može li se o njima govoriti kao o tabloidizmima (analogno žurnalizmima u publicističkom funkcionalnom stilu) zbog kojih se određeni novinski članak u očima javnosti stavlja u kategoriju tabloidiziranog. Uz pomoć stilistike, koja unutar svojeg multimodalnog odvjetka obuhvaća i analizu vizualnog sadržaja, nastoje se razviti novi zaključci kojima se dublje ponire u jezik i slikovni materijal tabloidnog sadržaja, kojima se odmiče od subjektivnosti kvalitativne procjene i koji se zahvaljujući svojoj interdisciplinarnoj osnovi mogu dovesti u dijalog s novim uvidima teorije medija.
Temi se nastoji pristupiti deskriptivno i analitički, svjesno zaobilazeći rasprave o jezično-normativnim pitanjima i vrijednosnim prosudbama kako bi se fokus preusmjerio na stvarne jezične mehanizme i strategije kojima se tabloidi služe. Vjerujem da medijska pismenost, pa onda i poznavanje jezičnih mehanizama tabloidizacije, mora zauzimati važno mjesto u obrazovanju, osobito s obzirom na veliku ulogu koju digitalni mediji igraju u svakodnevnom životu. Iako tabloidizacija u svojoj suštoj definiciji odstupa od normi novinarske profesije, smatram neophodnim i da studenti novinarstva steknu što dublji uvid u taj fenomen, osobito s jezično-stilskog stajališta. Općenito, nadam da će knjiga potaknuti buduće analize koje bi naslovnom interesu pristupale kritički, promišljeno, ali i bez elitizma i predrasuda.