Na temelju svega iznesenoga možemo vrlo sažeto iznijeti sljedeće zaključke. Premda od početka Mickiewiczeve recepcije nisu nipošto u prvom planu, Krimski soneti razmjerno su rano primljeni barem na utjecajno-citatnoj razini (Vraz). Njihovu prvu pravu hrvatsku recepciju omogućuje Ivan Trnski, koji objavljuje prvi hrvatski prijevod 1870-ih godina, u vrijeme kada se intenzivno prevode prije svega Mickiewiczeve balade. Njegov je prijevod s formalne strane prilagođen tadanjim poetičkim zasadama (stroga jampskost; drugačija sonetna struktura), a i na sadržajnoj razini primjetne su značajne slobode u odnosu na izvornik. U doba kada Iso Velikanović objavljuje drugi prijevod Krimskih soneta, 1900-ih godina, Mickiewiczeva se prisutnost u hrvatskoj prijevodnoj književnosti polako bliži kraju. Njegov je prijevod s formalne strane zasnovan na drugačijim načelima (slabija jampskost, približavanje silabičkom stihu; točnije odražavanje izvorne sonetne strukture), a slično je i na sadržajnoj razini na kojoj je, uz pojedina odstupanja i omaške, znatno sličniji izvorniku. Do 1950-ih godina Mickiewicz se rijetko prevodi, no tada nastupa mali val popularnosti, u kojem glavnu ulogu odigrava Đorđe Šaula koji će, uz Gospodina Tadiju, prevoditi i Krimske sonete. Odabir toga djela može se dovesti u vezu i s u to vrijeme zamjetnim porastom popularnosti sonetnog oblika. Njegov prepjev (objavljen u potpunosti istom 1990-ih) s formalne će se razine također razlikovati (naglasno neopterećen trinaesterac s liberalnim odnosom prema cezuri, no s nastojanjem preslikavanje ženske klauzule, odnosno naglasno pravilne ženske rime; potpuno preslikavanje izvorne sonetne strukture), a na sadržajnoj će razini nastojati preslikati izvornik, uz poneka oslanjanja na prethodni Velikanovićev prepjev. Posljednji prepjev, onaj Pere Mioča, pojavljuje se u sklopu posljednjeg nastupa Mickiewiczeve prisutnosti u Hrvatskoj, krajem 1990-ih godina. Odlikuje se s formalne strane još liberalnijim pristupom, u skladu s promjenama u prepjevnoj praksi (“približni” trinaesterac; sonetna struktura neovisna o izvorniku; raznovrsne, često lake, neprave rime), sa sadržajne također nastoji preslikati izvornik uz drugačiju stilizaciju, ali ponovo se gdjegdje nadovezujući na Velikanovićev prepjev. Usto je riječ o prvom i jedinom hrvatskom prijevodu Krimskih soneta koji gotovo u cijelosti prenosi Mickiewiczeva Objašnjenja uz ciklus, koja su se tek u natruhama znala naći u prethodnim trima prepjevima.