Denis Ćosić. 2021. Košute su plakale bez rogova. Zagreb: HDP.
Košute su plakale bez rogova (2021) treća je zbirka Denisa Ćosića koji nas nakon sadomazohističkog brikolažnog potresa, pjesničkog prvijenca Neonski bog mržnje (2019) i mirnije, ali jednako metaforički inovativne, nadrealno-impresionističke zbirke pjesama u prozi Crveno prije sutona (2019) upoznaje s Košutama, bajkovitommrežom arhetipskih simbola koji pripovijedaju priču o propasti jedne patrijarhalne seoske zajednice.
Iako Košute sačinjava pedeset neimenovanih lirskih pjesama, epsko pripovijedanje u zbirci postaje organizacijsko načelo ne samo određenih pjesničkih postupaka nego i samoga lirskog glasa. Priča o životu i propasti seoske zajednice Košuta prenosi se pažljivo oblikovanom, razgovornom, ali ritmičnom sintaksom upotpunjenom glasovnim i slogovnim podudaranjima riječi na razini strofe ili distiha te formulaično, u obliku anaforičkih ponavljanja početaka stihova ili paralelizama na razini strofe. Česte su i pojave poslovičnih formulacija na kraju pjesama, poput: »A hrana je potrebna, jer tko se bez nje vrati, / izbačen je iz nastambe. Tko se pak vrati s neupotrebljivom hranom, / sagori ga vlastita glad«. Lirski subjekt u početnim je stihovima predstavljen kao sveznajući epski pripovjedač koji pripovijeda o »životu seljana« koji »stane u dva slučaja« (pojavu mraza i rođenje ženskog djeteta kao temeljne i nerazdvojive motive zbirke), ali već u idućoj pjesmi sklizne u prostor »hipodijegetskog«, lirskog »mi« (»Prvi se mraz pamti, / nakon njega dane brojimo prstima«). U trećoj pak pjesmi epski pripovjedač poprima karakteristike lirskog glasa ženskog subjekta, jedne od djevojaka iz sela (»Majka je prije trudnoće pojela dva srasla ploda [...] Kada je porodila sestru i mene, / tulile su košute.«). Ovo smjenjivanje pripovjedačko-lirskih pozicija nije niti pravocrtno niti neznakovito jer se glas neprestano premješta iz jedne pozicije u drugu, dok njegova dinamika kao da oponaša logiku frojdovskih omaški (Freudian slips) – izbijanje na površinu nesvjesnog, ali za tumačenje presudnog, psihološkog materijala.
Psihoanalitička okosnica zbirke nadilazi razinu samog iskaza i prožima i čitav sadržajni svijet Košuta. Iako temeljni elementi tipične frojdovske psihoanalize jesu zastupljeni (primjerice, Ivančica »[n]oćas ne želi spavati kraj majke, / čekati oca da sjekirom razlomi krevet.«), Košute su prije svega uhvaćene u mrežu jungovskih simbola, predsvjesnih arhetipskih zaostataka koji poput obruča drže i stežu selo u njegovim praznovjerjima i strahovima. Usko povezana dva temeljna straha, onaj od mraza i onaj od rođenja ženskog djeteta, u zbirci se postupno razgranavaju i iz pjesme u pjesmu međusobno isprepliću i ulančavaju s drugim simbolima (ježevi, žabe, uholaže, mravi, snijeg, rogovlje) tvoreći kompleksnu mrežu koju seljani, u nemogućnosti psihoanalitičkog razotkrivanja, tumače u obliku praznovjerja. Tako žensko dijete, uz mraz, glad i smrt, postaje još jedna u nizu prirodnih katastrofa koje se nastoji spriječiti ritualima proricanja budućnosti iz jarčevih rogova ili svinjskih trbuha, mazanjem kravljih ušiju katranom ili zabadanjem igala u zemlju u Noći mlađaka. Simbolika i mitologija unutar zbirke slojevite su i promišljeno oblikovane pjesničke tvorevine čiji se tragovi pronalaze i u suptilno provedenim biblijskim motivima, poput (pilatskog) pranja ruku nakon mužnje krava kako bi se očuvala plodnost sela, samoubojstva vješanjem jednog od seljana nakon umorstva vlastite kćeri, žene i vračare koja mu je obećala muškog potomka ili sudbonosne smrti drvosječe na vilama (trozupcu, trojstvu) nakon što mu nijedna od triju kćeri na svijet nije donijela muškog nasljednika.
Tipična jungovska arhetipska simbolika očituje se, primjerice, u motivu zmije kao zle životinje, falusnog simbola kojemu se žene unutar svijeta Košuta neuspješno nastoje oduprijeti (Ruta »rastjeruje zmije šivaćom iglom« dok joj je tijelo »(...) ispunjeno djetetom / koje ne želi poroditi u svijet«) ili motivu mrava, sitnih životinja koji u ključnim trenutcima selu nagoviještaju propast čineći »spiralu smrti«. Sudbonosnu spiralu formiraju i seoske starješine tražeći vodu, a potom i seljani u posljednjim izdisajima svoje zajednice. Ipak, ni razumijevanje simboličkoga materijala Košuta ne nudi sretan završetak jer i onaj »[t]ko protumači poruku gibanja, / dočeka nasilnu smrt«. Poruku gibanja uspijevaju dosegnuti jedino seoske žene, a njihove poruke i tumačenja starješine neprestano zanemaruju, utišavaju ili brutalno kažnjavaju. Takav odnos razotkriva temeljno problemsko žarište Košuta – neumoljivu prevlast muškog, patrijarhalnog principa nad ženama i prirodom.
Spoj mitologije, bajke i biblijskih motiva u objašnjenju hijerarhijskog, submisivnog odnosa muškaraca i žena pritom najbolje prikazuje alegorijska pjesma »Kada je bog stvorio šumu...« koja u odnosu vladara šume – jelena i košute – razotkriva naturaliziranu submisivnost košuta (žena) u odnosu na jelene (muškarce) kao borbu za prevlast, odnos moći reprezentiran u simbolu rogova koje jelen nasilno oduzima košuti, a koja onda, ispripovijedana iz pozicije sveznajućeg epskog glasa, funkcionira kao temelj, arhetip svih ostalih odnosa unutar zbirke.
Patrijarhat, a ne mraz, ono je što uistinu razara seosku zajednicu. Temeljna arhetipska podjela na muški, intelektualni, bogoliki princip naspram ženskog, tjelesnog, emocionalnog i prirodnog u Košutama se osobito problematizira u činu imenovanja. Na tragu Junga, Ćosić stvara vlastitu simboliku imena koja se postiže davanjem imena biljaka ženskim likovima, čiji odabir nije nimalo nasumičan. Žena koja nosi ime određene biljke ujedno oponaša i njezine karakteristike: tako Ivančica »spava u polju kraj rijeke« s »travnatim jastukom« iz kojeg joj je teško izvući korijenje, Rutino ime stvara tenziju između djeteta koje nosi i pobačaja koji ruta kao biljka izaziva, a Mirta se »[u] neznanju je li dječak ili djevojčica« pronalazi u »grmlju bijeloga cvijeća«. Za tumačenje simbolike žena-biljaka nužna je i priča unutar koje se nalaze, a koja uvijek naglašava nasilje muškaraca nad ženama. Tako je Ruta, primjerice, žrtva seksualnog, a Mirta žrtva obiteljskog nasilja, u kojemu njezin prikriveni znak ženskosti, grudi, odnosno »bijelo guščje perje« otac pretvara u plavu guščju kost. Davanje ženama imena biljaka dodatno je značajno usporedi li se sa značenjem imenovanja unutar seoske zajednice. Imenovanje kao jezični čin pripada muškarcima, božanskom načelu, odnosno jelenjem načelu uspostave moći nad onime što se imenuje, dok »[m]ajke nemaju ime«. Kako se u zbirci naglašava, »[m]uškarac svaku riječ nastoji podčiniti / jer tko poznaje jezik, poznaje i ženu, / a tko ga kontrolira, njom i upravlja«, zbog čega žene postaju puka »trbušna spremišta veličine kruške«, strojevi za rađanje muških nasljednika plemenskim starješinama. Stoga je davanje imena biljaka ženama (ali i njihovo međusobno imenovanje neovisno o muškarcima) ono što izmiče potpunoj identifikaciji patrijarhalnog svijeta Košuta. To je čin koji marginaliziranim ženskim subjektima, kada im već ne može dati prava imena, stvara prostor novog modusa postojanja i razotkriva njihov subverzivni potencijal.
Subverzivni potencijal ženskih subjekata u potpunosti se razotkriva u snovitoj kulminaciji završetka zbirke. U njemu lirska pripovjedačica poput psihoanalitičkog subjekta iznosi svoj san o uništenju sela, a on se i ostvaruje u kaotičnoj kombinaciji oluje, požara i njezina žrtvovanja na lomači. Ona selu postaje i »žrtveno janje« i »janje koje žrtvuje«, a njezina fizička žrtva, jungovski narativ o uništenju i obnovi, zadobiva svoj potencijal upravo u jeziku. Ponavljajući »kažem mraz« lirska pripovjedačica kazuje radi ostvarenja, kazuje da bi se u potpunosti oslobodila spona sela koje propada te pretvara nesvjesni seoski strah od mraza i svih njegovih implikacija u ključ za moguće tumačenje, razrješenje i obnovu nekadašnjih praznovjerja i zabluda. Ipak, oslobođenje od seoskih spona i »koštane težine« patrijarhata nije jednoznačno. Ono što se pripovjedačici postavlja kao novi način postojanja jest opetovano nastanjivanje među biljke i košute, a njihovo imenovanje ostatak je prijašnjeg poretka za kojega nam Ćosić, kao ni Jung kojega preispisuje, ne nudi konkretno rješenje. Pitanja prevođenja prirode u riječi, odnosno, pomirenja raskola prirodnog i umnog, emocija i razuma, ženskog i muškog ni nakon razrješenja kompleksnih mreža simbola koje stežu svijet Košuta ne daju konačan ni optimističan odgovor. No ono što čitatelja izaziva da simbole pokuša odgonetnuti ili barem osvijestiti jest upravo simbolička (ne)razriješenost. Ćosićeva zbirka Košute su plakale bez rogova i njezini simboli poetski su inovativan, iznimno promišljen i slojevit jezični i konceptualni pothvat koji uspješno spaja mitološku i suvremenu temu tihe patnje ženskih subjekata, bolno ih približava čitatelju istovremeno nudeći neizmjerno uživanje u tekstu.