Stiloteka

(Vida Sever. 2021. Suho mjesto. Zagreb: SKUD Ivan Goran Kovačić)

Zbirka Suho mjesto (2021), prvijenac Vide Sever ovjenčan Goranom za mlade pjesnike, pažljivo je razrađena jezična potraga za suhim mjestom u svijetu uronjenom u košmar svakodnevnih odnosa, dojmova i osjećaja. Pjesničke preokupacije obitelji, prijateljstvom, ljubavi, djetinjstvom, snovitim vizijama i njihovim tumačenjima posložene su i raspodijeljene u pet ciklusa – Polupropusnost, Jedan vektor unatrag, Potopljeno prostorvrijeme, Provjeravanje temelja te San o pronalasku – a lirski im subjekt pokušava pridati značenje stvarajući vlastiti jezični kôd – ambivalentni vizualno-taktilni jezik natopljen, na trenutke i preplavljen, vodenim motivima kojih se subjekt uvijek istovremeno nastoji i osloboditi.

Natuknuta opreka »suhog« naslova i provodnog vodenog motiva pojedinih pjesama otključava oksimoronsku, gotovo paradoksalnu logiku zbirke u početnoj pjesmi sve pokušavam uz rijeku. Osim važnosti motiva »rijeke sline« te napora (pokušaja) da se njome kreće uzvodno, lirski glas s nogama »umočenima« u sadašnji trenutak naglašava protok vremena uvodnim stihom svake strofe (»prije par godina...«, »prošli tjedan...«, »danas...«), nastojeći pritom »... naći sličnosti / s čudovišnim / i suhim djetinjstvom«, odnosno povezati oprečnosti poput prošlosti i sadašnjosti, djetinjstva i odraslosti, suhog i mokrog prostora u koherentnu cjelinu značenja. Osim uvođenja temeljnih problemskih točaka zbirke, početna pjesma svojim naslovom pisanim malim početnim slovom te relativno kratkim stihovima koji se jedan na drugoga vezuju poput valova, razotkriva i formalnu organizaciju čitave zbirke. »Valovitost« stihovne organizacije postiže se nadograđivanjem nedovršene početne sintagme, fraze ili rečenice koja svoj zahtjev za nadopunom ostvaruje u neprekinutom nizu novih rematskih sintagmi, fraza ili surečenica. Primjerice, početni stih pjesme tuđi žuti kvadrat, »nazivaš me«, zahtijeva objektnu dopunu – »beznačajnim trljanjem / tuge o tugu«, dok stih pjesme maksimirska u vodi II. »danas su moji prijatelji dobro kada« žudi za nastavkom koji dobiva u surečenici »prelazimo poplavljenu maksimirsku«. Usto kontinuiranim nepoštivanjem pravila rečeničnog oblikovanja, u kojemu svaka pjesma započinje i nastavlja se pisati malim početnim slovima, a završava bez interpunkcijskog znaka, naglašava otvorenost te međusobnu strukturnu i sadržajnu povezanost svih pjesama zbirke.

Među pažljivo postavljenim odnosima suprotnosti Suhog mjesta najistaknutiji je onaj između napete površine jezika zbirke i preplavljenosti značenja koja se naslućuje ispod njega. Pjesma memori u bazenu daje uvid u logiku takvog jezika – u pjesmi nevina dječja igra tarot kartama otključava bolne uspomene potopljene na dno bazena te razotkriva kako »(ispod gornjeg sloja kartona / prva tuga želi prodisati)«. Važnost navedenih stihova neupitna je, tim više što su stihovi »zarobljeni« unutar zagrada, čime postaju poruka čitatelju, istovremeno vidljiva i nevidljiva, ono što dobivamo od bujice riječi i značenja kroz polupropusnu membranu jezika. Pritom naslućena emocionalnost pojedinih pjesama kao što su gusta, polupropusnost ili genetska afazija, u kojima lirski glas ulazi u odnos s drugima koji naslućuju svojevrsnu »dramatsku« napetost, uvijek biva zatomljena u završnim stihovima. Tako se frustracija lirskoga subjekta zbog rasprave o bojenju kose u gustoj razrješuje jednostavnim: »nemoj obojiti kosu / neću«, u polupropusnosti lirska kazivačica ne uspijeva dokučiti odakle sjećanja iz kojih proizlazi stanje nelagode pa – da bi ih ušutkala – pretpostavi da je »južina«, a sukob s majkom u genetskoj afaziji razrješuje u potpunosti zaobilazeći govor, kucajući »puno malih dragosti« u majčinu »živu šaku«.

Jezik zbirke neprestano razotkriva strah od ekscesa, čime ga istovremeno neprestano priziva na površinu. Eksces osjećaja zatire se metaforama poput žutih kvadrata, osmišljenih prostora bijega od prekoračenja u trenutcima kada se »na opreku puno – prazno« odgovara suzama, a »stan prelijeva / preko rubova potkrovlja«. Zbirka neprestano upućuje na svijest o neizbježnoj upotrebi konvencionalnog, vizualno-auditivnog jezika u oblikovanju neposrednih  iskustava. Ta se svijest najviše ogleda u (meta)jezičnim komentarima poput: »beskorisna sam kao kôd / jednostavne zagonetke: / mogu li se oljuštiti do kraja?«, »nemam snage za nepreciznu višeznačnost« ili »jezik je izgubio dvojinu / ali ne i pokaznost«. Konvencionalnost jezičnih tvorbi ono je što najviše preplavljuje i guši lirsku kazivačicu. U težnji da stvori »uravnoteženi raster / floskula i iskrene ljubavi« konvencionalni se jezik neprestano nastoji nadići ili barem zaobići pronalaskom novoga, vlastitoga jezičnog kôda, proizvedenog zamjenom vizualnog principa taktilnim, vodenog principa suhim te sadašnjeg principa prošlim, djetinjim. Taktilnost postaje princip jezika kojemu se teži pa kazivačica često zaobilazi vizualni jezični aspekt tako što žmiri, zaklapa oči, »razmišlja prstima« ili nekoga naziva »najmrskijim izbočinama pod jagodicama«. U pjesmi transliteracija apostrofi se utiskuju »noktima / u gumeni stolnjak«, a lirsko »mi«, u kojemu se kazivačica zamišlja, uspijeva »pravilno odvojiti riječi« tek kada se dotakne. Osim taktilnošću, ljubav prema drugome nastoji se predočiti i suhoćom motiva. Stoga se, primjerice, u pjesmi sunce je osmišljava u potpunosti suhi svijet okupan jedino sunčevom svjetlosti, u kojemu kazivačica u ljubavnom odnosu s drugom osobom pronalazi trenutak suhoće, nadilazeći granice koje posjeduje kada je uronjena u svakodnevno iskustvo, a u pjesmi kanon liku majke zahvaljuje što je sve što čita »ocijedila ... par puta / kroz tkaninu / i zemlju« podsjećajući je da ponekad udahne.

Traženje suhog mjesta u svijetu preplavljenom (o)sjećanjima i jezičnim kodovima u zbirci postaje moguće samo na rijetkim mjestima. Lik majke/mame zauzima važno mjesto u konceptu zbirke. Osim što predstavlja relativno suho mjesto na kojemu kazivačica »grije dušu«, ona postaje i (su)protagonistica središnje pjesme zbirke suho mjesto. Naglašavajući kompleksnost odnosa s majkom formulacijom »mama sam mami«, kazivačica se s majkom zapućuje prema djetinjoj ideji mora kao prostora bijega od svakodnevice, shvaćajući putem kako takvo mjesto možda ipak ne postoji. Svaka strofa »natopljena« je vodenim motivima mora »već oko gležnjeva«, »pokapanih kragni« ili »slatkovodnih bočica«, a logika natapanja ne zaobilazi ni završne stihove u kojima se na stajalište, u potrazi sa suhim mjestom »za protegnuti noge« i »zapaliti«, odlazi s nadom, ali na kraju ipak »otpija gutljaj«.

Nezaobilaznost i neizbježnost elementa vode podvlači se trećim ciklusom zbirke Potopljeno prostorvijeme u kojemu kazivačica uranja u svijet snova pokušavajući im potom pronaći smisao u psihoanalizi i okultizmu. U snovitoj trodijelnoj pjesmi maksimirska u vodi »kolnik je jezero / za razmakanje svega korjenastog / u nama«, a potapanje Maksimirske dodatno je naglašeno nadrealističkim slikama (»... sunčamo / plivaće opne na duši«, »imamo nove škrape po tijelu«) i automatizmom pisanja u kojemu se dotadašnji strofični raspored pjesama stapa u neprekinutu stihičnost izraza. Pjesme ljetni talisman i Jungova sanjačica, umetnute kao komentar u trodijelni san o potopu, smisao pokušavaju pronaći u okultizmu i tarotu, a on je dostižan samo na suhom, daleko od lirske kazivačice, u kućama prijatelja u kojima karte »same progovore«. Locirajući na kraju ciklusa preplavljenost u samoj sebi, kazivačica iz mitologiziranog sna o potopu ne uspijeva izroniti, a imperativ »probudi se suh« s njegova početka ostaje nedostižan i neispunjen, dostupan samo kao osobna potraga za vlastitim izgubljenim (ili dosad nepronađenim) jezikom.

Zbirka Suho mjesto ogleda se u promišljenosti i umjerenosti, minucioznosti koja na trenutke stvara i manjak dorečenosti, ali istovremeno upućuje na ono što je ispod same površine, u prazninama između riječi, stihova i pjesama. Po mnogočemu podsjećajući na Kristevin koncept hore, Suho mjesto važnost pridaje onome što je ispod površine samoga značenja. Naglašavanjem majčinskog elementa, uranjanjem u prostor nesvjesnog te pokušajem osmišljavanja cjelovitosti u ispreplitanju vizualnosti i taktilnosti, površinskog i dubinskog, prošlog i sadašnjeg, mokrog i suhog nastoji se pronaći (ili barem osmisliti) čisto i neposredovano jezično iskustvo stvarnosti. Stoga, slijepa za jezičnu i emocionalnu konvencionalnost, zbirka Suho mjesto možda nas direktno »ne pogađa ispod pojaseva«, ali zato definitivno probija membranu uobičajenog čitateljskog iskustva.