Drama unutar didaskalija

1. U recepciji drame Ivora Martinića »Bilo bi šteta da biljke krepaju«, objavljene na portalu drame.hr 2020., a praizvedene u KunstTeatru 2019. godine u režiji samog pisca, pozornost kritičara bila je uglavnom usmjerena na formu. Karakteriziraju je kao otvorenu, šarmantnu, ironičnu i teško odredivu, onu koja je bez čvrstih zidova. Kada pak sam pisac progovara o naravi te drame u intervjuu Gabrijeli Puljić1 za portal stilistika.org ističe kako je njezino glavno pitanje, iako se u suštini bavi prekidom jedne ljubavne veze, odnos između dramskog i izvedbenog teksta. Upravo se u tom odnosu, ali i njegovim ne previše uobičajenim disonancama, krije jedno od polazišta ovog eseja. Na samom početku dramskog teksta, namijenjenom autorskom timu i čitatelju, jasna je intencija dramskog pisca da skrene pozornost na često zanemaren sloj drame, didaskaliju, ali i na vlastitu autorsku poziciju u užem smislu rada u kazalištu:

»Ja sam didaskalija. Šalim se. Ja nisam didaskalija, ja sam rečenica koju je napisao autor ove drame Ivor Martinić. (...) Ovakva struktura proizlazi iz mojih neprestanih propitivanja pozicije pisca unutar kazališne hijerarhije. (...) Ova didaskalija je i uputa i dnevnik i želja. A možda će je netko jednom na pozornici i izgovoriti. (...) Dragi glumci, krenimo. Sve me zanima. Pronađite prostor gdje mi to u tekstu možete reći.«2

2. Didaskalija kao tipografski izdvojen dio teksta kurzivom, bez korištenja zagrada, prije prve glumačke replike zauzima znatan dio prostora drame, no pritom kao u slučaju, primjerice Samuela Becketta i drame »Breath« iz 1969., ona nije toliko u funkciji eksperimenta ni u širem ni u užem smislu, ali je zanimljiv način komunikacije ne samo na relaciji čitatelj-tekst, nego i na relaciji pisac-kazalište jer će nerijetko Martiniću poslužiti kao uvid u vlastiti stvaralački proces. Osamostaljena, preuzima ulogu komentatora, ali i razotkriva strategije nastanka dramskog teksta te obrazlaže autorsku poziciju i iskustvo pisanja:

»Ne znam, to sam napisao valjda umoran, ali mi je sada zanimljivo pa sam odlučio ostaviti.«3

ili:

»Ovu sam dramu pisao kad sam se preselio iz Hrvatske u Španjolsku. Možda je taj prostor u kojem se nisam mogao smjestiti, jezik koji mi se stalno opirao stvarnosti koju sam živio, razlog što sam u tom razdoblju pisao ovu dramu koja više nego ikad želi biti otvorena i slobodna.«4

ili:

»Drago mi je da završavam ovaj tekst«.5

Postaje način obraćanja glumcima, direktno se obraćajući liku i njegovu utjelovljenju:

»Kao lik si malo površniji. Ti ne razmišljaš toliko duboko.«6

»Ti samo ne razmišljaš toliko duboko o emocijama«.7

»Oprosti Glumice, ne moraš slegnuti ramenima.8

Postaje način obraćanja čitatelju:

»Tko si ti koji čitaš ove rečenice?«9

»Reci nešto o sebi.«10

Postaje ironijski odmak, subverzija na vlastiti diskurs, šaptačica samoj glumačkoj izvedbi koja prekida replike, ali i vlastita dekonstrukcija:

»Lako tako.«11

»Sve što jesam može se lako preskočiti i opet će sve biti u redu«.12

No prije svega će biti nerijetko metatekstualnog karaktera, tu da propituje stilske i strukturne inovacije unutar dramskog teksta, ali i da dosljedno naglašuje autorsko ja:

»Ja sam samo didaskalija koju piše bezobrazni autor ove drame koji nigdje nije napisao točno vrijeme koje prođe između prve i druge scene. Kad ja kao didaskalija malo bolje promislim nije napisao ni koliko su dugo njih dvoje bili u vezi.«13

»Ja sam Didaskalija, za prijatelje Dida i ja sam većinom u kurzivu. Neki ljudi misle da u dramama nisam potreba, ali ja baš mislim da sam... «14

To autorsko ja koja se »skriva« iza didaskalije prekida dijalog na prijelazu iz treće u četvrtu scenu:

»Ja isto tako želim reći da volim što nisam didaskalija koja opisuje mjesto radnje ili glumcima daje upute kako nešto igrati. Isto tako moram reći da shvaćam kada me preskaču i da često publika koja na kraju čuje ovaj tekst ne zna za mene.«15

Didaskalije u drami »Bilo bi šteta da biljke krepaju« tradicionalno pojašnjavaju stanja dvaju likova, muškarca i žene, naznačuju atmosferu, tumače pojedine replike, u cjelini omogućuju bolje razumijevanje svijeta drame, ali se tom unutarnjem svijetu drame na različite načine nerijetko i paradoksalno suprotstavljaju.

3. Izazivanje, sukobljavanje i poigravanje dramaturškim konvencijama u postdramskom kazalištu, gdje se shvaćanje didaskalije kao scenske upute možda čini zastarjelim, Martiniću kao prije svega dramskom piscu klasične provenijencije služi da bi ispitivao samu prirodu drame, ali i vješto skretao pozornost na poziciju dramskog pisca koji se u novoj, tek naoko demokratičnijoj kazališnoj hijerarhiji, ipak našao po strani. Stoga ne iznenađuje kako će on vrlo brzo preuzeti ulogu redatelja i/ili izvođača vlastitih drama. Valja spomenuti kako je riječ o sporadičnoj poziciji unutar hrvatskog kazališta u kojoj su se našli, primjerice Mate Matišić s ulaskom u završnu scenu u »Ljudima od voska« (HNK Zagreb, 2016), Elvis Bošnjak kao glumac u vlastitim dramama, »Otac« (HNK Split, 2000); »Nosi nas rijeka« (HNK Split, 2002) i »Ubojstvo u klubu Quasimodo« (HNK Zadar, 2017), Nina Mitrović kao redateljica vlastite drame »Susret« (Studio Exit, 2018), te na posve drukčijem registru i Jasna Žmak kao izvođačica u vlastitom izvedbenom predavanju »this is my truth, tell me yours« (KunstTeatar, 2023), da nabrojim samo neke.

S pomoću didaskalija Martinić jednako tako uspješno uspijeva stvoriti iluziju žive prisutnosti dramskog pisca, koji kao neposredni sudionik, treća strana ljubavnog trokuta u prekidu jednog odnosa, ipak biva zaštićen kurzivom didaskalija i posredno njihovim neizvođenjem bez obzira na to što unutar dramskog teksta nerijetko prekida replike, komentira ili hipotetički navodi moguće načine njegova postavljanja. U dramama srbijanske dramatičarke Biljane Srbljanović didaskalije zauzimaju poseban sloj unutar čitave drame, u dramama Ivane Sajko one metatekstualno razobličavaju strategije pisanja, a na sličnom su tragu i didaskalije unutar Martinićevih »Bilo bi šteta da biljke krepaju« bilo da su stavljene u funkciju komentara koji će stalno potvrđivati piščevu prisutnost, bilo da služe za pomalo neobično obračunavanje s kazališnom hijerarhijom. Dramski pisac unutar didaskalija priznaje vlastitu nemoć:

»Oni koji budu radili taj tekst će samo odlučiti što napraviti.«16

»Izmislite rečenice koje ja nikad ne bih napisao i kojih bi se baš mogao sramiti. Neka svi misle da su to rečenice ove drame, tako mi i treba.«17

»Sve je to u redu, ali i malo tužno. To što nikada ne znate što će od mene doći do nekoga, a što će se zanemariti.«18

Iako didaskalije ovdje pružaju obavijesti o performativnom aspektu kazališne izvedbe, pojašnjavaju stanja likova, naznačuju atmosferu, tumače replike, objašnjavaju pojedine situacije, one su kudikamo slojevitije kad su posve osobne, osamostaljene, uronjene u stvaralačke strategije dramskog pisca. To pozicioniranje autorskog ja važno je i u Martinićevom redateljskom radu.

Na samom nas početku izvedbe u KunstTeatru 2019. godine upućuje na praktične informacije, posve različite od uvodnog didaskalijskog teksta – koliko drama sadrži stranica, koliko traje sama izvedba. Da bi nas po završetku izvedbe obavijestio da je trajala točno onoliko koliko je predviđeno. Na sceni se uz glumce Maju Posavec i Pavla Vrkljana dakle nalazi i on, dramski pisac. Olga Vujović u kritici zapaža da nismo sigurni čemu smo kao gledatelji prisustvovali »ironiziranju uprizorenja drame, prpošnom koncertnom čitanju ili radnom procesu ispipavanja najboljih scenskih rješenja«19 jer »troje izvođača razgovaraju o temama koje bi podjednako mogle biti djelom njihove stvarne privatnosti, ali i zapisanog dramskog teksta«.20 Prijelaz iz govora glumca kao lika u govor glumca kao privatne osobe kao redateljska odluka nije velika novina, no ostavlja, kako navodi Vujović, dovoljno prostora budućem razigravanju i promjenama.

Jednako je tako autorsko ja u samom tekstu izvedbeno vođeno redateljski minimalističkim principima. Prazan prostor, vrata, biljka, jednostavni, svakodnevni kostimi. Stalni prodor dokumentarizma vidljiv je tijekom otvaranja vrata na dnu scene odakle puca pogleda na tipičnu trešnjevačku uličicu, pokoji automobil i čovjeka sa psom. Dokumentarizam je vidljiv i u replici glumca Pavla Vrkljana dramskom piscu Martiniću kad izgovara posve ležerno: »Napusti scenu, smetaš.« Sve ono što je u didaskalijskom tekstu neobično glasno, izražena autoreferencijalnost i metatekstualnost, u izvedbenom se kodu upisuje i iščitava kao pauza, melankolija, banalnost i humor.

S druge strane, kako navodi Nina Ožegović u kritici, Martinić je »konferansje pa čak i lik u predstavi, koji svojim aktivnim sudjelovanjem na sceni, razotkrivanjem sebe kao autora, te primjedbama i smjernicama koje upućuje glumcima, šarmantno razara strukturu dramskog teksta, te pridonosi dokumentarnosti i osjećaju prisnosti i povezanosti s piscem, likovima i publikom.«21Time se odnos dramskog i izvedbenog teksta iščitava kao onaj koji se posljedično mijenja u različitim kontekstima, ali i u kojem didaskalije kao skriveni sloj nose pomak u dotadašnjoj Martinićevoj poetici. Posljedično, u njegovoj sljedećoj drami »Sin, majka i otac sjede za stolom i dugo šute« (red. Aleksandar Švabić; ZKM, 2025). uopće neće biti didaskalija, a »Bilo bi šteta to ne obaviti danas« (red. Ivor Martinić, KunstTeatar, 2025). bit će nastavak postojećeg dramskog teksta, popularno zvani spin-off »Bilo bi šteta da biljke krepaju«.

4. Iako se didaskalijski tekst u »Bilo bi šteta da biljke krepaju« Ivora Martinića tretira klasično i u iskušavanju nekonvencionalnih mogućnosti, poglavito kad je u pitanju autoreferencijalnost, on je u prvom redu teatrološki zanimljiv ne samo kao još jedan pokušaj izgradnje nove poetike iz poznate nam prakse postdramskog kazališta, nego i kao svojevrsni, donekle zaštićeni, »obračun« s redateljima, glumcima i dijelom autorskog tima. Uostalom, o lošim iskustvima dramskih pisaca s redateljima, posljedično i povlačenju autorskih prava, govorili su izvan tijela dramskog teksta, posve javno, primjerice Ivan Vidić i Elvis Bošnjak. No, različitim tretmanom didaskalijskog teksta, uz stilske inovacije, Martinić ujedno razbija konvencionalnu dramsku formu, zbunjuje pokojeg kazališnog kritičara, a upućenijem čitatelju ostavlja mnogobrojna važna pitanja od pozicije dramskog pisca u kazalištu, njegove sve veće želje za kontrolom stvaralačkog procesa iz dramskog u izvedbeno, ali i njegova posvemašnjeg zatvaranja u prostor izvedbe iako se drama zapravo bavi svijetom izvana, ljubavnim brodolomom.