Nataša Govedić uspješno spaja umjetnički, znanstveni i kritičarski rad. Radi na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, a objavljuje poeziju, prozu te znanstvene knjige iz područja teatrologije i književne teorije. Dosad je objavila pjesničke zbirke Zlice i vilice (2022.), Pasja kola (2024.) i Knjiga prve pomoći (2025.) te romane Kako zavoljeti morskog psa (2019.), Eskim na feniksu ti je ukrao mobitel (2023.) i Div (2025.). Piše i romane za djecu: Čarozapisi (2010.), Mrežir (2013.) i Zmajir (2015.). Objavila je i brojne znanstvene knjige, a najnovije su Oscar Wilde izlazi iz zatvora ili vaša omiljena umjetnost zove se kritika (2023.), Pohvala odriješenim rukama: čitanje i kritičke pedagogije (2025.) i Learovanje: Shakespeare ispod kože (2025). Članica je Hrvatskog društva pisaca, Hrvatskog društva pisaca za djecu i PEN-a.
Pjesnički se rad Nataše Govedić upisuje u širi kontekst promišljanja jezika, društva i etičke odgovornosti govora.
Jezik, govor i etička odgovornost u Zlicama i vilicama
Već je u prvim pjesmama zbirke očito da lirski subjekt polazi od svijesti o jeziku kao nestabilnu, ali odgovornu prostoru u kojem se dobro i zlo binarno ne razdvajaju, nego se međusobno prožimaju i jedno drugome proturječe. Ona u pjesmama često uspostavlja komunikaciju s Drugim, obično kolektivom ("vi"), pri čemu se obraćanje javnosti ne iscrpljuje u kritici medijskoga diskursa, nego se širi prema ontološkim i etičkim pitanjima govora. U pjesmi "zlobro" lirski se subjekt obraća čitatelju kao da mu razotkriva ono što spikeri nikad neće otkriti, ironizirajući time površnost javnih narativa. Umjesto očekivane objave istine, pjesma se usmjerava na dijalektiku neodređenih zamjenica "ništa" i "nešto", koje se na jezičnoj razini poglagoljuju u oblicima "ništiti" i "neštiti". Osim ludičke funkcije takva postupka, uočava se i njegovo otvaranje prostora mišljenju praznine i tišine kao kreativnih potencijala. "Ništa" nije shvaćeno kao puko odsustvo, već kao dinamično semantičko polje koje može osloboditi stvaralačku silu, slično načinu na koji autorica u drugim tekstovima promišlja tišinu i prekid kao produktivne momente mišljenja.
Tvrdnja "nema ni zlata / ni sredine" u pjesmi nije samo sadržajna, nego i formalna. Potkrijepljena je na razini jezika stopljeničkim leksemima poput "zlobri" i "dli", koji ukidaju jasnu opoziciju između dobra i zla. Ti pojmovi funkcioniraju kao prakategorije nedovoljne za opis ljudskoga iskustva jer se ono pokazuje složenim i otvorenim raznim mogućnostima. Dodatno se to podcrtava poigravanjem granicama između vrsta riječi, konkretno u popridjevljenju imenice ruža u obliku ruživo. Paregmenonski odnos imenice i pridjeva proizvodi semantičku napetost: ruživo sugerira nevinost, mekoću i prividnu čistoću, no ono je supostavljeno "raspadnutom" koje nas je već napojilo. Takav kontrast pokazuje kako se nevinost u pjesmi ne pojavljuje kao izvorna i netaknuta, nego kao nešto što već postoji unutar iskustva raspadanja, čime se dodatno destabilizira granica između dobra i zla. Na sintaktičkoj razini nizanje okrnjenih rečenica iste strukture ("koliko nereda / toliko i svjetla", "koliko rasvjete / toliko i opeklina") sugerira postojanje određena reda unutar kaosa, dok antitetičnost motiva potiče čitatelja na etičko čitanje koje ne nudi laka rješenja. Segmentacija tih iskaza u dva stiha ubrzava ritam čitanja i dodatno naglašava napetost između suprotstavljenih pojmova. Zvukovna sugestivnost ("kule / nule") i aliteracija glasa l pridonose osjećaju ukidanja stabilnih opozicija, a završni stopljenički pridjev rajklena upućuje na nemogućnost razdvajanja raja i pakla kao metafora unutarnjih ljudskih stanja. Etika govora u zbirci dodatno se razvija u pjesmi "baci dobro niz vodu, naći ćeš ga uz vodu", u kojoj se dobro pojavljuje kao trajna, gotovo apsolutna vrijednost. Lirski subjekt antropomorfizira Europu kao "staričicu" koja bi već "mogla znati" nešto o vlastitim izbjeglicama. Bodljikava žica pritom postaje simbol uzaludnog pokušaja ograničavanja prostora i odgovornosti, jer "voda će proći". Motiv vode sugerira snagu koja ne priznaje granice, ali i etičku upornost dobra koje pronalazi pukotine u zatvorenim sustavima.
Na toj se razini etičke otvorenosti i propusnosti jezika može čitati i pjesma "Dionizova kuća". Ona funkcionira kao autopoetički i metakritički tekst u kojem se poezija, kazalište i kritika promišljaju kao prostor bez čvrstih granica, hijerarhija i sigurnih zidova. Već početni stihovi – "kod mene nema zidnjaka / a bome ni zidova" – sugeriraju leksičko razobličavanje imena Dioniza, književnoga i kazališnog kritičara iz Aristofanovih Žaba. Iako glasovni sastav riječi zidnjak i zidovi nije identičan Dionizovu imenu, njihova se povezanost ostvaruje na semantičkoj i simboličkoj razini: odsutnost zidova upućuje na prostor bez strogo omeđujućih normi, kriterija i granica, kakav lirski subjekt, ali i pjesnikinja zamišlja kao idealno mjesto kritike i stvaranja. Taj se motiv na razini jezika dodatno podcrtava izostankom interpunkcije, čime se i jezik oslobađa sintaktičke discipliniranosti.
U pjesmi se kritika razotkriva kao proces koji nije represivan ni normativan, nego vitalistički i dionizijski. U tom se smislu pjesma može čitati u dijalogu s autoričinim promišljanjima kritike kao stvaralačkoga čina. U jednome intervjuu Nataša Govedić književnoga i kazališnog kritičara metaforički opisuje kao nekromanta i bakanta: onoga koji silazi u Had ne bi li provjerio može li se neko umjetničko djelo ponovno oživjeti. Poput Dioniza u Žabama, koji odvaguje Eshila, Sofokla i Euripida prema snazi njihova zanosa, a ne prema dopadljivosti ili popularnosti, kritički glas ne provjerava reputaciju, tržišnu vrijednost ili status nego otpornost, intenzitet i sposobnost djela da izdrži susret s povratnom informacijom. Kritika se pritom pokazuje kao prostor odgovornosti prema živosti teksta: ona može oživjeti, ali i razotkriti lomljivost, nalik na Dionizovo rastrgavanje Penteja u Bakhama.
Središnji je dio pjesme ispunjen nizom animalnih motiva – lavova, zmija, ježeva, sokolica i vukova – kojima se pridružuju glagoli tipično ljudskih radnji: "zmije pjevaju", "ježevi programiraju", "sokolice (kiropraktički) fiksiraju". Takvo spajanje animalnoga i racionalnog, instinktivnoga i analitičkog, upućuje na shvaćanje mašte kao pozornice nesvjesnoga koje ne isključuje razum, nego surađuje s njim. Mašta se ne pojavljuje kao bijeg iz stvarnosti, nego kao njezin vitalni korektiv, puls kreativnog procesa u kojem se intuicija, analiza i tjelesno iskustvo ne razdvajaju. Dionizijska energija u pjesmi nije destruktivna, nego produktivna. Ona otvara prostor novome čitanju. Grafostilistički istaknuta sintagma "DOBRO DOŠLI" funkcionira kao poziv u prostor koji se tek u završnome stihu imenuje – kazalište. Time se kazalište i poezija uspostavljaju kao mjesto radikalne otvorenosti, susreta različitih razina iskustva i trajne preobrazbe. Dionizova kuća tako se potvrđuje kao pjesma o kritici shvaćenoj ne kao korekciji ili presudi, nego kao jezgri stvaranja: procesu selekcije, odlučivanja i rizika koji prethodi svakom umjetničkom činu i prati ga. U tom prostoru bez zidova etička odgovornost jezika ne proizlazi iz normativnosti, nego iz spremnosti na zanos, otpor i izloženost.
U pjesmi koja započinje u imperativnome tonu pitanjem "ajde reci što je / STVARNO STVARNO Strašno" tematizira se sumnja u održivost dobra dijalogom prijatelja lirskoga subjekta i njegove kćeri. Iskaz prijatelja obilježen je izostankom interpunkcije i postupnim skraćivanjem stihova, što na razini jezika dočarava osjećaj poraženosti i gubitka vjere u temeljnu održivost dobra. Iskaz kćeri donosi obrat. Dobro se ne definira kao trenutačna pobjeda, nego kao ono što "uvijek zahtijeva / trajanje i ustrajanje". Segmentacija tih glagolskih imenica u zasebne stihove grafički i semantički podcrtava njihovu težinu i protežnost u vremenu.
Izostavljanje interpunkcije, ludički stopljenički leksemi te poigravanje perspektivama i glasovima upućuju na svjestan odnos lirskoga subjekta prema sebi, jeziku i pjesništvu. Govor u ovim pjesmama nije samorazmetljivi izraz subjektivnosti, nego promišljena i rizična intervencija u jezik i u vlastitu poziciju. Poezija se tako pokazuje kao prostor etičke odgovornosti: ne kao mjesto čiste sigurnosti, već kao otvoreno polje u kojem dobrota, iako zahtijeva više truda i ustrajanja, odnosi konačnu pobjedu.
Ranjivost i etička pobuna jezika u pjesmama "Krvožednost", "zlice i vilice", "klasna i statusna pjesma" i "zamjenice"
Motiv krvi i rana u zbirci Zlice i vilice može se čitati kao mapiranje rana svijeta, ali i kao potreba za njihovim izlječenjem ili bar zalječenjem. Naslov pjesme "Krvožednost" već uspostavlja ambivalentnost tog motiva. Krvožednost se ne pojavljuje isključivo kao destruktivni nagon, nego i kao metafora čežnje za intervencijom, za pobunom koja je istovremeno etička i usmjerena prema dobru – temeljnom i najteže dostižnom motivu zbirke.
Lirski se subjekt u pjesmi pozicionira kao kukac koji "slijeće na čistu bijelu stranicu" i "kratkim i brzim nožicama" prelazi preko svetinja. Usporedba s muhom precizira tu perspektivu neznatnosti i izloženosti. Odabir leksema iz semantičkog polja kukaca (muha) dodatno naglašava krhkost subjekta, ali i njegovu sposobnost da se kreće ondje gdje je kretanje nepoželjno. Bjelina stranice i motiv svetinja mogu se čitati i metapoetski – kao metafore jezika, književnosti i društvenih konvencija koje lirski subjekt propituje svjestan moguće kazne, čak i vlastite zgnječenosti.
Unatoč svijesti o vlastitoj ranjivosti, u pjesmi je snažno prisutna želja za otporom. Pejorativni leksem "govnovalji" dodatno podcrtava marginalnu poziciju subjekta, ali upravo se iz te pozicije afirmira kretanje i vitalnost: "čak i govnovalji / na tuđim papirima / imaju žustar hod / i krila". Time se ranjivost preobražava u minimalni, ali uporan oblik otpora, a krvožednost poprima značenje potrebe za djelovanjem u svijetu obilježenom pukotinama. Motiv krvožedne pobune prirodno se dopunjuje motivima osjeta, pažnje i skupljanja, razrađenim u pjesmi "Pohvala ticalima", u kojoj se etička pobuna ne očituje napadno, već osjetilno odgovorno prema svijetu.
Pjesma "Pohvala ticalima" tematski i motivski se nadovezuje na pjesmu "Krvožednost", proširujući sliku lirskoga subjekta koji se pozicionira u perspektivu kukca – marginalnog, ranjivog, ali iznimno osjetljivoga bića. Već naslov pjesme sugerira sinegdoško svođenje pčele na ticala, čime se naglašava osjet kao temeljni način bivanja u svijetu. Pčela se pritom može čitati kao metonimija za sve ono potlačeno i marginalizirano, ali i kao figura etičke pažnje i skupljanja onog najdragocjenijeg. Prvi stih ("radije fucking pčela") uvodi strani leksem – vulgarizam koji ostaje netransfonemiziran i ortografski neprilagođen hrvatskome jeziku. Taj autorski osviješten postupak dovodi do izgovora s engleskim naglaskom u hrvatskome jezičnom okružju, čime se pčela dodatno obilježava kao svojevrsni uljez. Time se na razini jezika podcrtava i ono što se problematizira na razini sadržaja – pripadnost i normativnost. Sintagma "insekt naborana čela" aktivira onaj potencijal lirike o kojem piše Zoran Kravar u tekstu "Lirika i znanje": lirika ne funkcionira kao znanje o svijetu, nego kao govor koji obnavlja temeljnu neznanost onoga što nam je inače poznato. U tom smislu pčela nije objekt spoznaje, nego mjesto susreta jezika, osjeta i svijeta, izvan logičko-gramatički projektirana govora. Lirski iskaz ne iscrpljuje se racionalno, ali ostaje duboko smislen, upravo zato što dopušta da se biće pojavi izvan pojmljivosti.
Nabrajanje kukaca (žohar, zunzara, obad) dodatno širi polje marginalnosti, a metaforičko povezivanje obada sa zabadalom oslanja se na kolektivnu predodžbu o obadu kao napasniku, ali i prenosi značenje na apstraktnu razinu emocionalnog ili društvenog bockanja. Svi su ti kukci u pjesmi implicitno vrednovani pozitivnije od pčelara, koji se može čitati kao metonimija čovjeka koji narušava prirodni red, prisvaja i instrumentalizira.
Završni stihovi pjesme ostavljaju metaforu otvorenom: "skupljanje i spremanje / onoga što miriše i klikće / onoga što život odavno pretječe i / nedostaje". Osjetilni glagoli miriše i klikće povezuju se s pojmom nečega životodajnog, ali i teško dostižnog. S obzirom na tematsku mrežu cijele zbirke, može se pretpostaviti da je riječ o metafori dobra, koje ne djeluje spektakularno nego se nakuplja postupno. Grafostilistički istaknut završni stih "nedostaje" dodatno naglašava etičku napetost: ono najvažnije nije dano unaprijed, nego se za tim mora čeznuti, i to se mora skupljati i čuvati. "Krvožednost" i "Pohvala ticalima" pokazuju kako se lirski subjekt pjesničke zbirke Zlice i vilice kreće od ranjivosti prema osjetilnoj odgovornosti. Krvožedne nožice i osjetljiva ticala dvije su strane istog etičkog projekta: pažljivog, ali upornog dodira sa svijetom, čak i ondje gdje prijeti zgnječenost.
Nasuprot toj etici osjeta i postupnoga skupljanja onoga najvrednijeg, pjesma "Zlice i vilice" otvara prostor karnevaliziranog zla u kojem se dobro mora probijati kroz buku, tržište i grotesku. Pjesma je strukturirana kao niz usklika, onomatopeja i kratkih iskaza koji stvaraju dojam karnevalske buke i jezičnoga kaosa. Takva zvučna razigranost istodobno je ludična i subverzivna jer uvodi čitatelja u prostor u kojem se brišu granice između ozbiljnog i grotesknog, nadnaravnog i svakodnevnog. U pjesmi se susreću motivi vampira, administracije i korupcije: "kolorupcija / činovničija. Kupite svježeg vampiiira!". Leksem činovničija nastaje poigravanjem morfološkim granicama jezika — imenica činovnik supostavljena je neodređenoj zamjenici ničija, čime se sugerira ciklična i bezimena priroda korupcije za koju nitko ne preuzima odgovornost. Takvo zlo pokazuje se kao dobro umreženo i otporno na administrativne i pravne mehanizme pa se ironijski dovodi u vezu upravo s motivom činovništva. Motiv vampira dodatno je ludički oblikovan parodijom tržišne logike: izvikivanje "Kupite svježeg vampiiira!" priziva govor uličnih prodavača, čime se i zlo pretvara u robu — kuhanu, pečenu i recikliranu. Na taj se način demaskira banalizacija nasilja i njegova potrošačka prihvatljivost. Upravo se u tom karnevaliziranom jeziku razotkriva etička pobuna lirskoga subjekta protiv normalizacije zla. Uvođenje motiva smrti grafostilistički je naglašeno velikim početnim slovom, a na zvukovnoj razini ilustrirano aliteracijom u stihu "Vrt, malo strt", čime se dodatno destabilizira značenje i osjećaj reda. Završna slika — "Mačka prede na humcima. / Miš vlada na dvoru arkada." — uspostavlja antitetičan odnos između smrti i moći te sugerira izokrenutu društvenu hijerarhiju: oni koji bi trebali biti marginalizirani preuzimaju vlast, dok se stvarne vrijednosti potiskuju na rub.
Slična etička pobuna, utemeljena na pomaku perspektive i ironijskom razotkrivanju hijerarhija, nastavlja se i u zbirci Pasja kola, u kojoj lirski subjekt korektivnu ulogu često povjerava životinjskim motivima.
U pjesmi "i klasna i statusna pjesma" lirski subjekt ljudske klasne i statusne konstrukcije suprotstavlja životinjskoj spontanosti i dostojanstvu, ironizirajući potrebu čovjeka za neprestanim dokazivanjem vlastite vrijednosti. Motiv gnjurca kao brze, spretne ptice precizne u lovu postaje etički korektiv ljudskome svijetu. Dok ptica čini ono što joj je prirođeno, bez samoreprezentacije i publike, doima se dostojanstvenije od karikaturalne ljudske potrebe za statusnim potvrđivanjem ("blistavo crn i ponosan / stvarno gospodin"). Time se dostojanstvo izmješta iz društveno propisanih kategorija u samu puninu bivanja i djelovanja. Srodna se poetika nastavlja u pjesmi "zamjenice", u kojoj lirski subjekt poigravanjem gramatičkim pojmom zamjenice otvara prostor etičke reinterpretacije odnosa čovjeka i životinje. Pas tako postaje zamjenica za čovjeka jer preuzima ono što ljudi potiskuju: pretjerivanje, afekt, iskrenost i emocionalni višak. S time je u skladu i fiktivna leksikografska natuknica riječi pas na početku zbirke: "PAS(HR.), srčana pumpa iz starih dvorišta, s repom i ušima. Poznata i po tome što je osjećaji toliko obuzimaju i iscrpljuju da ih na kraju dana samo želi ukrcati u svoja pasja kola i odvesti negdje daleko u polje, tako da se od njih konačno odmori. Ali gdje god da ih ostavi, kola je slijede. Vraćaju joj se, kao začarana." Nasuprot tome, čovjek se prikazuje kao suzdržan, lažljiv i unakazljiv, skriven iza režima kontrole i društvenih uloga. Završnim obratom – "nas je zato dopao pseći život / a pse ljudski" – pjesma sažima izokrenutu hijerarhiju vrijednosti: pasji život kao metafora za bijedu i podčinjenost sad pripada čovjeku, a životinje postaju nositelji etičke jasnoće i emocionalne slobode.
Dakle, u prvim dvjema pjesmama iz zbirke Zlice i vilice lirski subjekt svjesno bira marginalnu i ranjivu poziciju kako bi iza nje razotkrio nasilje jezika, sustava i svakodnevice, ali i zadržao mogućnost etičke intervencije. Jezična razigranost, groteska i zvukovna sugestivnost nisu pritom tek estetski postupci, nego i sredstva kojima se propituju odgovornost govora i trajna borba dobra i zla u suvremenom svijetu. U drugim pak dvjema pjesmama iz zbirke Pasja kola podcrtava se određenje ranjivosti ne kao slabosti, već kao privilegiranoga mjesta istine i korekcije ljudskoga svijeta, čime se potvrđuje i dosljedna etička linija autoričine poetike.
Poezija kao poziv na pobunu i zagrljaj
U zbirci Zlice i vilice etička pobuna ne iscrpljuje se u razotkrivanju nasilja i društvenih pukotina, nego se postupno preoblikuje u potragu za oblicima bliskosti, nježnosti i svakodnevnog otpora. Takav se pomak jasno očituje u pjesmama "Kukurik" i "Izvan imperija apokalipse", koje povezuje prevrednovanje onoga što se u društvu smatra snažnim, uspješnim i važnim. U strukturi pjesme "Kukurik" temeljne su antiteze potisnutost i vidljivost, pećnica i krov te tišina i deračina: "cure su u pećnici, / kicoš je na krovu". Naslovni uzvik kukurik priziva buđenje i poziv na otpor, ali i ironizira demonstrativnu, često ispraznu buku. On funkcionira kao onomatopejski i performativni znak, a i uvodi u pjesmu ambivalentnost otpora koji nije samo plemenit i čist, već i bučan i groteskan. Kolokvijalni leksemi deračina i kicoš supostavljeni su arhaičnom leksemu biglisanje, čime se brišu vremenske i stilističke granice, a pozornost se usmjerava na pitanje čiji je glas uopće cijenjen. Implicitna feministička dimenzija pjesme proizlazi iz prostorne i simboličke marginalizacije "cura", dok se razmetanje i napadna vidljivost pokazuju kao društveno povlaštene, ali etički prazne. Referenca na Jacka Nickolsona u Isijavanju dodatno pojačava dojam razorne moći pogleda i glasa, sposobna "pobiti tornjeve i gliste", čime se sugerira neselektivno nasilje hijerarhija moći.
Unutarnju logiku takvih hijerarhija i njihovu psihičku učinkovitost dodatno razotkriva pjesma "i da i ne" iz zbirke Pasja kola, u kojoj se pobuna ne pojavljuje kao jasna gesta, nego kao stanje kolebanja i etičke paralize. Već naslov upućuje na trajnu ambivalentnost između dopuštenoga i zabranjenog, a motivi zen-učitelja i puta prizivaju prostor normativne strogoće i autoriteta. Udarac učitelja po ramenu zbog skretanja s puta, kao i subjektovo uzvraćanje "bez skanjivanja", uspostavljaju odnos moći koji se ne prihvaća pasivno, nego se dovodi u pitanje. Iterativnost sintagme "smiješ i ne smiješ" ilustrira mehanizam društvene kontrole koji proizvodi strah i neodlučnost, dok su životinjske slike – ribe koje pregrizaju udice i ptice koje paralizirano zure u sjemenku misleći da je puška, suprotstavljene isključivo ljudskoj ambivalentnosti. Pjesma pritom jasno sugerira da pravila i prekršaji nisu stabilne etičke kategorije, nego ovise o tome "tko u sobi ima štap" odnosno o raspodjeli moći. Prostorna metafora vrta koji se neprestano mijenja te stopljeničko nizanje pojmova raj i pakao dodatno naglašavaju etičku neodređenost dok završni motiv jabuke razgrađuje biblijsku paradigmu krivnje: ona ne ubija, nego "otvara dvorište" – prostor mogućnosti i izbora.
Srodna gesta etičkog odmaka, ali lišena filozofske strogoće i normativnoga pritiska, pojavljuje se u pjesmi "Isuse reci im da se skockaju" iz zbirke Pasja kola, u kojoj lirski subjekt ironijski propituje čovjekovu potrebu za metafizičkom sigurnošću. Već sam naslov, u kojem lirski subjekt Isusa apostrofira kolokvijalnim i gotovo nehajnim imperativom, razgrađuje očekivani registar pobožnosti i sugerira kritički, ali ne nasilan odnos prema religiji. U prvim se stihovima religija pokazuje kao jedini diskurs koji "nepokolebljivo vjeruje / i u smrt i u besmrtnost", čime se ironizira njena sklonost istodobnom prihvaćanju proturječnih metafizičkih tvrdnji. Nasuprot toj sigurnosti, lirski subjekt zauzima poziciju nesigurnosti i skromnosti: "mi ostali / nismo sigurni", čime se neznanje ne prikazuje kao manjak, nego kao etički izbor. Taj se izbor dodatno konkretizira motivom mačke, koja vjeruje tek u mogućnost tjelesne bliskosti — da može leći na prsa — i u tome pronalazi dovoljnu mjeru povjerenja. Vjera se tako premješta iz apstraktnih sustava u prostor odnosa i svakodnevice, gdje je njezina vrijednost mjerljiva bliskošću, a ne dogmom. Završni motiv vjere u psa "ako otrči u šumu" pojačava taj pomak: povjerenje se ne veže uz jamstvo povratka ili sigurnosti, nego uz prihvaćanje rizika i gubitka. U tom smislu pjesma ne negira vjeru, nego ju depatetizira i oslobađa, pretvarajući ju u tihu gestu odnosa.
Satirični oblik etičke kritike političara razvija se u pjesmi "Odmor od patrijarhica" iz zbirke Knjiga prve pomoći, u kojoj se pobuna artikulira ironijskim razotkrivanjem ženskih figura moći koje reproduciraju iste obrasce nasilja, hijerarhije i ispražnjene reprezentacije. Već naslovni kolokvijalizam "patrijarhice" sugerira podrugljiv odmak od idealizirajućih feminističkih očekivanja, dok motiv odmora, čest u zbirci, ovdje ne označava predah, nego distancu od iluzije da promjena spola nositelja moći nužno znači promjenu samoga sustava.
Pjesma se strukturira kao niz vizualnih prizora političke ikonografije: Milka Planinc, Jadranka Kosor, Sara Netanyahu, Melania Trump i druge figure pojavljuju se prvenstveno kao slike – fotografije, osmijesi, koreografirani zagrljaji, čime se politika razotkriva kako estetizirani spektakl stabilnosti. Socijalizam metonimijski zastupa sve političke režime koji su prolazni i ne donose trajne promjene. Krhkost se sustava koji opstaje samo dok se pad ne dogodi, jer bi on destabilizirao kompletno gospodarstvo, ilustrira motivima blagog pridržavanja u plesu stranačkog valcera i blagih osmijeha. Ironija lirskog subjekta ne štedi ni žene ni muškarce: uniformiranost frizura, kostima i gesta (("masovna proizvodnja bazenske plastike") ukazuje na to da moć briše sve razlike. Lažna empatija i moralna samodopadnost ironiziraju se u grotesknoj zahvali palestinskog taoca. Humanitarni se diskurs tako razotkriva kao ciničan produžetak političkog nasilja. Završni dio pjesme eksplicitno imenuje ono što se često prešućuje: očekivanje da će predsjednice biti drukčije od predsjednika označeno je kao "feministička iluzija" i "kič idealizacije" jer "otrov i mač oduvijek idu skupa". Nasuprot toj ikonografiji moći stoji završni, gotovo tihi kontrapunkt: figura dekanice s vranom na ramenu, koja "nije dopuštala da se udari / ni čovjek ni pas". Taj motiv ne nudi utopijsko rješenje, nego primjer nenasilne, ali odlučne autoritativnosti, u kojoj se etika ne iskazuje reprezentacijom nego konkretnim činom.
Od razotkrivanja takvih struktura pjesma "Izvan imperija apokalipse" pomiče fokus prema smirenijem, ali jednako subverzivnom obliku otpora. Već početna dopusna rečenica — "Unatoč svim upozorenjima i zabranama, odmaram se" — ironizira senzacionalistički govor o apokalipsi kao katastrofi i suprotstavlja mu praksu svakodnevne nježnosti. Nabrajanje banalnih radnji — jedenje pečenih jaja, čitanje poezije, vožnja bicikla — lišeno je patetike, ali upravo u toj nenametljivosti nosi snažan etički naboj. Intertekstualna aluzija na Macbethov nihilistički intoniran monolog o sutrašnjici preokreće tragični očaj u blisku, gotovo nježnu ironiju, dok motiv erotske bliskosti uvodi tijelo kao prostor otpora i povezanosti. Završni stih "ježnost slova nj" anagramskim razobličavanjem leksema nježnost kondenzira temeljni poetički impuls zbirke: nježnost koja se ježi, ali ne nestaje; ranjivost koja ne odustaje. Upravo u tom spoju pobune i zagrljaja, otpora i bliskosti, poezija zbirke Zlice i vilice otvara prostor za daljnje, eksplicitnije promišljanje feminizma, erotike i aktivizma kao etičkih, a ne samo političkih kategorija.
Poezija kao feministički i aktivistički otpor
U Zlicama i vilicama feminizam i aktivizam nisu izdvojene teme nego organski nastavak ranije uspostavljene poetike ranjivosti i etičke pobune. To je osobito vidljivo u pjesmi "Policijski dossier o namještaju", u kojoj se metafora Prokrusta, antičkoga razbojnika koji prisilno prilagođava tijela vlastitoj mjeri, razotkriva kao model suvremenih društvenih i institucionalnih mehanizama moći. Prokrustovski poredak ne regulira samo tijela, nego i identitete, obrasce ponašanja i političku prihvatljivost, a ženskost se pritom unaprijed upisuje kao manjak, rizik ili podbačaj. Poigravanjem glagolom služiti i njegovim dopunama ("da im služiš / da ih služiš") na jezičnoj razini precizno razotkriva dvoznačnu, ali uvijek podređenu poziciju žene, bilo kao sredstva, bilo kao poslušnog izvršitelja tuđih odluka. Feministički otpor u toj se pjesmi ne prikazuje kao simbolička gesta, nego kao dugotrajan i iscrpljujući proces, što kulminira metaforom feminizma kao vrhunskoga sporta: "treba trenirati kao da je u pitanju / svjetsko prvenstvo u reprezentaciji / treba voljeti megdan".
Slična se koncepcija aktivizma razrađuje u pjesmi "gospođo, jeste li vi aktivistica?" u kojoj lirski subjekt koristi apelativnost i dijalošku strukturu kako bi problematizirao pojam angažmana. Intertekstualna referenca na Fernanda Pessou služi kao polazište za implicitnu kritiku stava koji angažman doživljava kao prolaznu, hirovitu ili čak neukusnu gestu. Takav se stav ironizira i devalvira, osobito u zagradom omeđenim stihovima ("jer više nema Vremena, / živaca, sredstava)", koji sugeriraju lakoću odustajanja i etičku neodgovornost. Kolokvijalni i pejorativni izrazi ("partajmerska rabota", "nećeš posvojit dijete / pa ga vratit' u sirotište") dodatno naglašavaju neprihvatljivost angažmana koji je privremen i selektivan. Upravo suprotno takvu angažmanu, pjesma afirmira aktivizam kao trajnu, osobnu i nespektakularnu praksu ustrajnosti: "budi svoja vlastita alternativa" i "ustraj / kao što se malokad ustraje / na barikadama". Pritom se aktivizam ne vezuje uz mesijansku gestu ili grandiozni čin, nego uz svakodnevan etički izbor koji zahtijeva vrijeme, strpljenje i dosljednost.
Zaključak
Poezija Nataše Govedić svojim motivskim i tematskim jezgrama ilustrira prostor trajne napetosti između igre i odgovornosti, pobune i nježnosti, ironijskog razotkrivanja i etičkog ustrajavanja. Lirski se subjekt pritom služi igrivim jezikom, ali ta igrivost nije sama sebi svrhom (iako je zanimljiva i u pjesmama u kojima se čini da jest): ona uvijek polazi od svijesti o granicama – jezičnim, društvenim i etičkim – koje se najprije uspostavljaju da bi se potom mogle promišljeno i odgovorno dovesti u pitanje. Upravo u tom svjesnom postavljanju i rušenju granica očituje se jedna od temeljnih poetičkih odlika te poezije.
Jednostavnost izraza u pjesmama ne znači i pojednostavljivanje problema. Riječ je, naprotiv, o govoru koji ostaje pristupačan, ali pritom zadržava visoku razinu angažiranosti i etičke osjetljivosti. Lirski subjekt ne nudi gotove odgovore, nego otvara prostor kolebanja, sumnje i dijaloga. Poezija se pritom uspostavlja kao čin odgovornoga govora, govora koji je svjestan svoje nemoći, ali upravo zbog toga ne odustaje od ustrajanja u dobru, bliskosti i svakodnevnom otporu.
Dodatnu slojevitost poeziji daju brojne intertekstualne i intermedijalne poveznice – od književnih i filozofskih aluzija do referenci na film, politiku i popularnu kulturu. One ne funkcioniraju kao hermetične upućivačke točke, nego kao poziv čitatelju na aktivno sudjelovanje i daljnje istraživanje. Čitatelj nije pasivni primatelj značenja, nego suputnik u procesu čitanja, mišljenja i preispitivanja. Sve te odlike čine ovu poeziju poticajnom za proučavanje. Ona ne zatvara smisao u konačne interpretacije, nego ga neprestano iznova otvara, potvrđujući poeziju kao prostor prožimanja mišljenja, osjećajnosti i društvene svijesti.
Izvori
- YouTube. Osoba s pogledom: Nataša Govedić
- YouTube. Poezija je za sve – Nataša Govedić: Zlice i vilice
- Kravar, Zoran. [Lirika i znanje]. Forum, god. 11 (1972), knj. 24, br. 7 –8, str. 316 –336
- Adorno, Theodor W. "Lirika i društvo". U: Noten zur Literatur I. Frankfurt am Main: Suhrkamp Verlag, 2002.
- Derrida, Jacques. "Che cos' è la poesia?" Poesia, 1988.
- Hühn, Peter. "Promatrati govornika kako govori: samoopažanje i samo(ne)transparentnost u lirici". U: Mark Jeffreys (ur.), New Definitions of Lyric: Theory, Technology, and Culture. New York – London: Garland Publishing, 1998, str. 215-244