I
pločnikom ukrašene u,lice I,lice djevojačko cigaretom ukrašeno
cijelom se ulicom osjetio snažan duh.an (gospoda to voli)
cijelom se ulicom osjetio snažan duh.an (dame to ne vole)
tražio ju je vatru dala mu je (vatru) zarumenjena:
izvoliii – rekla je kad mu je dala (vatru)
izvoliii – ponudila je svoju pratnju ali on ne puši (cigarete)
on je uz nju. ali nije s njom (...)
II
Ispijačica kave s početka prošlog stoljeća:
Pogrda što ju izvrši muž-žena nad pločnikom moje ulice uzavre mi srce.
Dražestna je štrajkerica moralnosti u muškim požudnim mozgovima
grdna je realnost u kojoj muž-žene ponosno gmižu po ulici
Blag gospodin noseći cigaretu u ruci zatražio ju vatru
njoj se obraz zarumeni, ponudi mu vatru bez teksta, bez zastajkivanja
Triangl upotpuni prost gospodin uz nju, koji muž-ženi snagu osigura
da postane prva dimnjačarka zagrebačkog bulevarda
iako joj džentlmen pod rukom štrajka od cigara.
III
Danas se gledala djevojka. Gledaše ju svi.
Gle, ženica, pušačica! Svi ju gledajte! Svi ju gledaju.
Ovaj ju gledaše s radosti, ona ju s radošću osudi.
A ona, svoja, sa svojom cigaretom u svojoj desnoj ruci.
Prva dama pušačkog bulevarda.
Ona je hrabra, ona bijaše jaka, ona se emancipirala.
E neće više djevojka samo gledati kako se puši, sada i ona puši.
Slušaj:
Vatre ju traže
Jaka li si ti i važna, vatre te traže.
Imamo vatre, izvolite, svima vatre, moje vatre, ali cigare ne damo, samo vatru dajemo.
Uz nju stoji on, neki gospodin mlađahni:
Ona puši, on ne puši, ona senzacija, on pratnja.
Pratnja si joj ti, pratnja si uličnoj senzaciji.
IV
Zapalila sam cigaretu. Mirisala je snažno. U desnoj mi se ruci malo po malo smanjivala.
Njezin se dim širio ulicom.
već bi ona do kraja izgorjela da mi nisu pasali mlade gospode pogledi.
Neke su me žene gledale i ne bi im pravo
čujem kako pričaju:
u čijoj se ono ruci cigareta dimi? Nit je ruka muška, nit je lijep prizor.
Došlo vam novo vrijeme dame
to vam je ruka ženska što cigaru drži.
Žene ljubomorne, zavidne, sebične, egocentrične, škrte,
negativne, neprijateljske, lažne,
svađalačke, uvrijeđene i užasnute.
muškarci vode borbu da me ne gledaju.
jedan si je gospodin dao truda i prišao mi
trebalo mu je vatre pa mi je gestikulirajući postavio pitanje:
Imaš li...?
Imam...
obraza rumenih od vrućine
dajem gospodinu mladom vatru. izvoli.
pružam mu mogućnost da bude zahvalan. izvoli.
On daje zahvalnost. izvoli.
priveli smo kraju ovu našu transakciju.
moja pratnja izražava sumnju prema cigaretama.
on ne puši. apstinira od poroka.
kada mu kažem izvoli.
on kaže ne. Nema zahvalnosti.
V
80-e su godine dvadesetog stoljeća. Svijetom vlada hladna atmosfera. U stanu u Ilici u svojim foteljama sjedi stariji bračni par. Sobom se prostire svjetlost plamena koji gori u kaminu. Stariji gospodin donosi dvije šalice čaja, za sebe i za svoju gospođu.
Stariji gospodin: Izvoli, tvoj čaj. Sva čudesa ovoga svijeta, dotiče se mjesec, ide se u svemir, a ne može se izumiti šalica koja ostaje hladna kada u nju uliješ vrući napitak.
Starija gospođa: Oduvijek sam voljela mjesec.
Stariji gospodin: Svašta si ti voljela.
Starija gospođa: Voljela sam ja svašta.
Stariji gospodin: Voliš li i mene?
Starija gospođa: Volim ja svašta.
Stariji gospodin: Voljela si ti i pušiti, sjećaš li se? Ako ti je išta još ostalo od sjećanja. Kako su o tebi pisali kada si onako ponosno prošla Ilicom s cigaretom u ruci. Bila si prva ulična pušačica. Mamila si svačije poglede...
Starija gospođa: Mamila sam svačije poglede.
Stariji gospodin: Jesi, jesi, svačije poglede.
Starija gospođa: Poglede...
Stariji gospodin: ... pogotovo poglede mlade gospode. Kako su te samo gledali. Osjećao sam se ugroženo, znaš? Prilazili su ti, tražili su te vatre, smatrali su te jednakom sebi, a ja sam se osjećao udaljenim od tebe. I davala si im, i vatre si im davala.
Starija gospođa: Davala sam im.
Stariji gospodin: Jesi, a ja sam se trudio to gledati modernim očima. Emancipacija žena, to su bile novosti tada, a ja to nisam baš najbolje razumio. Trudio sam se, a ti si se predavala, predavala si se vatrama mlade gospode. Pušila si, pušila si i cigarete.
Starija gospođa: Pušila sam.
Stariji gospodin: Jesi, ali nisi već dugo, nemaš više vatre u sebi. Vatreni te više ne traže vatre.
Starija gospođa: Vatra...
Stariji gospodin: Je, vatra, vidiš ju kako gori, kako plamti ova vatra. Nekad se zamislim nad kaminom, zamislim da sam ja ta vatra, da gorim i osvjetljujem, da iz mene isijava toplina. Ali nema više topline, nema više vatre, ti si ju svu podijelila. Podijelila si ju svu drugima.
Starija gospođa: Podijelila drugima, dala drugima.
Stariji gospodin: Dame te nisu baš voljele, znaš. Iako ti njih jesi.
Starija gospođa: Voljela sam dame.
Stariji gospodin: Jesi, bila si emancipirana. I njima si davala vatre, ali potajno, u mračnim ulicama i pod spuštenim zastorima. Gospoda i dame, svi u mraku, a ja sam ih uvijek vidio. Svijetlili su mi u očima kao ova vatra. A ti si svoju vatru skrivala u mraku, palila si mrak, a i mrak je palio tebe. Bila si divlja.
Starija gospođa: Bila sam divlja u mraku.
Stariji gospodin: Jesi, bila si. Rumenila bi se kada bi na ulici prolazili pored tvojih divljih mrakova. Pitam se, da je bila neka emancipacija muškaraca, bih li ja zapalio, bih li ja dijelio vatru drugima, a tebi ostavljao hladnoću, poput praznog upaljača? Da si barem meni nekad dala malo te svoje vatre, pa da i ja gorim, barem jednu večer, jedan sat, jednu sekundu.
Starija gospođa: Jednu večer.
Stariji gospodin: Je, to si često govorila, da ćeš jednu večer biti moja, a nikada nisi bila. Ništa tvoje nikad nije bilo moje. Tvoj život, tvoje tijelo, tvoja vatra, tvoja kći – nikad ništa nije bilo moje.
Starija gospođa: Moja kći.
Stariji gospodin: Da... tvoja... i od divljeg mraka.
Stariji gospodin uzima kantu s tekućinom i pozorno ocrta puteljak od kamina pa sve do njihovih fotelja i ulaznih vrata.
Stariji gospodin: Sjećaš li se draga, voljela si prije mene i samoga vraga. On je bio tvoja zadnja, posljednja vatra, posljednji zapaljeni plamen. Mislila si da će ti on dati sve, a od tebe je tražio samo malo vatre. Da pripališ njegovu cigaretu. Ab igno ignem. Zarumenila si se. Zapalio je on tebe tada i ispalio te je, kada je našao mlađu vatru, puniji upaljač. Ostavio te je istrošenu, pokvarenog kremena. Svi su čuli za to, a ti si čula što su drugi pričali.
Starija gospođa: Čula sam.
Stariji gospodin: Da si barem čula mene, kada si mogla čuti. Sada možeš samo slušati, slušati ove moje prazne riječi. One značenja nemaju kada nema koga da im značenje pridoda. (Uzima upaljač iz ladice). Tvoja je duša propala s tvojim tijelom, tvoja je pamet spaljena, tvoja su sjećanja izgorjela. Oboje smo samo dvije čađe. Nema više rumenih obraza, nema više divljih noći, nema više senzacija. Znaš, danas ti svi puše draga moja.
Starija gospođa: Svi puše.
Stariji gospodin: Da, da, svi, i to na svjetlu, ponose se time, došla su ti nova vremena. Svidjela bi ti se. Zapravo, možda i ne bi, možda je to preemancipirano čak i za tvoj emancipirani duh. Ali evo (kresnuo je upaljač) oslobodit ću te. Sebe isto. Emancipirat ću nas od ovoga svijeta, ti si ionako davno otišla, a ja nikada ovome svijetu nisam ni pripadao. (Zapalio je tekućinu svojim upaljačem)
Starija gospođa: Ima li čaja? Mogla bih popiti jedan čaj.
.
.
.
Senzacija u Ilici. Sinoć, u punom jeku društvenih događanja, pogledi su bili usmjereni na gorući stan. Vatrogasci su hitrim korakom došli do mjesta događanja. Pronašli su dva izgorena tijela. U desnoj su ruci muškoga tijela pronašli upaljač. Gospodin N.N. bio je javnosti poznatiji kao veliki borac protiv prodaje cigareta i pušenja na javnim prostorima. Nakon što je njegova žena »izgubila razum« povukao se je s javne scene i preuzeo brigu za svoju suprugu. Policija je isključila svaku mogućnost neke treće osobe upletene u ovu tragediju. Gospodin N.N. zapalio je stan, sebe i svoju suprugu. Razlozi tome djelu javnosti ostaju nepoznati. To znaju samo on, ona i dragi Bog.
Ožalošćeni: Kći, obitelj i prijatelji.