Tijekom ljetnoga semestra na Stilistici smo dio nastave posvetili lingvostilističkim odrednicama pojedinih, kako ih Katnić-Bakaršić naslovljava, podstilova. Posebno su nas zanimale pojave u recentnijoj hrvatskoj književnoj produkciji koje smo označili hibridnim žanrovima, kao što su pojedine pjesničke zbirke koje možemo nazvati proezijom ili zbirke dramskih tekstova koji se u blurbovima označuju kao poetske drame. Kao primjeri za analizu poslužili su tekstovi Martine Vidaić Trg, tržnica, nož i Monike Herceg Ubij se, tata. Pokušavši odrediti obje zbirke tekstova novim žanrovskim i stilskim postavkama, poslužili smo se stopljenicom proezija, koju je prvi upotrijebio Kruno Lokotar označujući tim portmanteauom tekstove Suzane Matić Samosanacije. U ovom slučaju radi se o smišljenom imenovanju posve novoga, hibridnog žanra koji spaja obilježja poezije i proze, a za čiji je opis i ime semantički nedovoljna već postojeća odrednica poezije u prozi. Kako podsjeća Bagić, prvi je takvu stopljenicu iskoristio u naslovu zbirke tekstova francuski pjesnik Francis Ponge imenujući ju Proêmes. Neovisno o jeziku stopljenice, njezin se figurativni potencijal ispunjava upravo u propitivanju samoga žanra: za razliku od suprotstavljenosti poezije i proze u terminu poezija u prozi, proezija razlikuje proetske tekstove od onih napisanih kao pjesma u prozi. Analizirajući Pongeove tekstove, Spears tvrdi da proeziju ili proêmes ne treba shvaćati kao oksimoron, nego kao stopljenicu koja upućuje na sintezu prije nego opoziciju (1999). Osvrćući se ponajviše na Pongeova dva teksta »Strophe« i »De la Modification des Choses par la Parole«, u kojima Ponge vježba istu temu pisanja konvencijama utvrđenim žanrovskim ograničenjima, teoretičarka zaključuje da tekstove ne treba tumačiti kao dvije inačice pisane različitim strukturalnim i stilskim obilježjima ili kao isključivo diskurzivnu promjenu od književnoga prema znanstvenom modelu. Autor u književnom modusu nudi promjenu naših zamisli o književnim žanrovima i model za novi, idealni žanr. Proezija dakle nije samo stilska vježba unutar manje-više utvrđenih generičkih okvira, nego predstavlja s jedne strane autoru mogućnost dosizanja pjesničkoga ideala, pričem se ističu autorski i žanrovski »odvažnost i skrupuli«, ali i bijes protiv izraza, i s druge strane čitateljsko promišljanje te propitivanje prihvaćenih poetskih oblika i prihvaćanje onoga koji se tek rađa našom stalnom interpretacijom tih tekstova.
Nakon što smo pokušali pronaći tipične poetske odrednice poput ritmo-melodijske strukture, stilskih figura karakterističnih za glasovni simbolizam, ponavljanja i prozne poput kompozicijskih i intertekstualnih aspekata, promjenu gledišta i narativnih figura u Vidaićkinoj zbirci Trg, tržnica, nož te tipičnih dramskih pragmastilističkih postupaka poput korištenja konsensnih, odnosno disensnih strategija u razvijanju dramskih sukoba i onih za lirsku dramu kao što je odnos prema tradiciji i tekstualno utvrdivih karakteristika u Ubij se, tata Monike Herceg, studenti su dobili zadatak odabrati jedan od pet novinarskih tekstova Jutarnjeg lista objavljenih početkom 20. st. (»Htjela se otrovati«, »Mala senzacija u Ilici«, »Početak oluje«, »Štrajkbreherica« i »Tulenje po ulicama«). Odabrani tekst trebali su preispisati u pet inačica, svaki put ističući jedan od stilogenih postupaka: punktuacijske stileme, (anti)eufoniju, gramatičku sinonimiju, ekspresivnu sintaksu, anticipaciju/retrospekciju/introspekciju. Svaka je inačica trebala poprimiti lingvostilističke odlike proezije ili lirske drame.
Autori najuspjelijih tekstova kretali su se u okvirima stilske ekspresije koju su prethodno uočavali kod naših književnica, ispisujući sadržajno iste, ali izrazom posve nove literarne tekstove. Kako je Ponge opisao u intervjuima 80-ih godina, pokušavajući približiti svoje autorske postupke i shvaćanje literarnih žanrova, uzusi su nužni za stvaranje, ali i za razaranje poezije. Izbjegavajući Mallarméov utjecaj jezikom, Ponge postaje »izliječen« od njegova stila toliko da mu je čak dosadio (Spears, 1999). Svi su već prihvaćeni književnoteorijski stilogeni postupci u svakoj novoj inačici urodili novim tekstom koji oblikuje novi hibridni žanr. Možemo ga nazvati proezijom, a i ne moramo. Možda će neki novi čitatelj namjernik osmisliti kakvu novu stopljenicu kojom bismo opisali ove tekstove. Nadajmo se.