1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Vrlo ih rijetko koristim. Umišljam si da posjedujem sasvim solidnu „imanentnu gramatiku”, stečenu kroz desetljeća čitanja i profesionalnog pisanja. Nije savršena, ali greške su mi malokalibarske.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Moj je način pisanja samo moj. Sličan mnogima i od mnogih različit, uvijek samo moj. Ako nikome drugom i nije prepoznatljiv, meni jest. A što se tiče lekture – budući da mi se novinarski rad posljednjih godina sveo na kolumnistiku, redovito ljubazno zamolim uredništvo da mi se takvi rukopisi ne diraju. I pogrešne teze i pogreške u jeziku – sve to treba ići samo na moj konto, jer ja sam jedini potpisnik. To nema nikakve veze s mojim odnosom prema važnom poslu i časnoj profesiji lektora; na kraju krajeva, za onu moju „inherentnu gramatiku” najzaslužnije je – uz, naravno, knjige i profesore – dvoje vrsnih novinskih lektora koji su mi filigranski orali po tekstićima prije tridesetak godina, na mojim novinarskim počecima: Zorka Horvatić i Milan Ivkošić. Da, taj Milan Ivkošić.
S književnim tekstovima stvari stoje drugačije: silno mi je važno da ih (i) lektor pregleda. Ako ni radi čega drugog, onda barem zato da još jedan par očiju pomno pročita sve te riječi. Interakcija s lektorima (preciznije – lektoricama, jer samo mi je na jednom rukopisu radio muškarac) silno mi je važna i nimalo je se ne libim, dapače. A na interakciju s urednikom ne trebam više trošiti riječi, dovoljno sam ih već i izgovorio i napisao o tome koliko mi je, dok pišem, važna redovita komunikacija s Krunom Lokotarom.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Prvi put čujem za „ironičnik” i ovako, na prvu, zamisao mi se čini zgodnom tek za zafrkanciju oko toga kako bi ga se grafički prikazalo... Ne, ne mislim da nam treba još neki interpunkcijski znak, osim možda kao kakav autorski eksperiment unutar jednog autorskog opusa ili jednog jedinog djela. A tada – jao lektoru!
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Više sam puta rekao svoju maksimu: pišem teško, da bi se lakše čitalo. Svaku rečenicu, gotovo u cijelosti, najprije „izgovorim” u sebi, a tek je onda zapišem. Ne zapisujem je dok mi ne „zazvuči” kako bih htio. A ako mi se ne svidi tako napisana, izbrišem je cijelu, pa iznova smišljam. Ukoliko mi se u napisanoj riječi omakne tipfeler, brišem je cijelu i iznova pišem. Isto napravim i s cijelom rečenicom, ako u njoj poželim ipak malo promijeniti redoslijed riječi. Zato pišem tako sporo i manje no što bih htio. Ali ne znam drugačije. A čitanje naglas... Samo kod poezije, a i to rijetko.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Čitao sam neke analize moga stila, sasvim ozbiljne, i svaki put ostajao zbunjeno ponosan: nisam ni znao da sve to znam! Ključna mi je prohodnost teksta, odnosno štiva, i vabljenje čitatelja na sljedeći korak kroz tu šumu...
Hm, malo se glupo osjećam u ovoj ulozi, jer dobro znam da ima kolega i prijatelja koji daleko suverenije vladaju vještinama koje bih ja sad ovdje samom sebi pripisivao i tako samog sebe važno objašnjavao. O drugima bih vam, tim kolegama i prijateljima, mogao iz rukava cijeli esej, ali o sebi i svojem spisateljskom stilu mogu reći tek: nisam ni inovator niti eksperimentator, više sam si nalik na kakvog zaigranka, okruženog svojim i tuđim igračkama nasred debelog pješčanika omeđenog hrvatskim i njemu najbližim jezicima.