1. Koristite li pri pisanju jezične priručnike (pravopis, gramatiku, savjetnik i sl.)? Ako da, zašto i koje priručnike? Ako ne, zašto?
Spelling checker je stalno uključen, najviše zbog tipfelera, ali ima slučajeva kad nisam siguran je li ije ili je (i to uvijek iznova u istim riječima). Spelling checker automatski rješava i najčešće pravopisne probleme pa ne treba kopati po knjigama. Ako želim provjeriti pisanje malog ili velikog slova, ili pravila transkripcije i transliteracije, koristim pravopis Matice hrvatske jer je moderna inačica Silićeva pravopisa; tamo uvijek provjeravam i kako se pišu dopisi i molbe institucijama. Pravopis Babić/Moguš je neupotrebljiv, iako im je rječnik pouzdan, a pravopis Instituta za jezik pun nekih čudnih kompromisa. Matičin pravopis volim čitati kao knjigu, a također i Gramatiku Silića i Pranjkovića, osobito poglavlja o funkcionalnim stilovima. Za brzu provjeru značenja (ili čak postojanja) neke riječi, služi mi Hrvatski jezični portal. Kada imam vremena, riječi (i još češće frazeme) tražim u Enciklopedijskom rječniku, imam višesveščano izdanje Jutarnjeg lista. Rječnike uopće više čitam nego koristim, Klaićev rječnik, primjerice, ili razne kajkavske glosare u knjigama. Imam nekoliko slikovnih rječnika na stranim jezicima koje i čitam i gledam. Da nisu tako skupi, sigurno bih imao više rječnika; pravopisa, naprotiv, imam desetak i uglavnom su beskorisni. Imam i desetak jezičnih savjetnika iz kojih se može doznati svašta o porijeklu riječi i povijesti uporabe, ali često su previše uski i stvari propisuju mehanički i bez razumijevanja. Za prevođenje isključivo koristim Google translate.
2. Smatrate li svoj način pisanja i pravopisne organizacije teksta sastavnim – ničim zamjenjivim – dijelom kreacije? Dopuštate li lekturu svojih tekstova? Ako dopuštate, surađujete li pritom s lektorom i urednikom?
Za sve moje tekstove nužna je korektura (zbog mnogih tipfelera i eventualnih pravopisnih pogrešaka) i ozbiljno uredničko čitanje (jer mi se potkradaju grube greške). Katkad mi se dogodi da nazivam urednike nakon što sam poslao tekst i molim ih da izbrišu neku strahotu. S prvom knjigom imao sam vrlo loše iskustvo – urednik je na svoju ruku promijenio zareze i to mi je bilo jezivo; bio sam toliko konsterniran da se čovjek smeo – čini se da uopće nije razmišljao o tome. Za sve sam buduće knjige zamolio povjerljivu osobu da ih pročita prije mene i sâm unio sve ispravke. Mislim da bih bio manje osjetljiv na promjenu riječi nego na promjenu interpunkcije.
3. Svojedobno je predloženo da se uvede interpunkcijski znak za ironiju – ironičnik. Biste li i sami iz praktičnih ili umjetničkih razloga predložili novi interpunkcijski znak? Koji?
Ironičnik zvuči razumno jer je ironija slučaj kada se jedno kaže, a drugo misli, pa ju je stoga najlakše pogrešno shvatiti, pogotovo u tekstu gdje izostaju mimika i gestikulacija. Međutim, za mnogo figura vrijedi da se jedno misli, a drugo kaže, ponajprije za metaforu, pa je nije prikladno posebno označavati; dapače, kada novinari stavljaju metafore u navodnike, to izgleda grozno – jer znači „znate, ta vam riječ inače znači nešto drugo, a sada je koristimo u prenesenom značenju”. Kao da se većina riječi ne koristi u prenesenom značenju! Znak za ironiju značio bi „znate, sada govorim drugačije nego što mislim”, a ona bi time odmah i izgubila na smislu. Nisam nikad osjetio potrebu za novim interpunkcijskim znakom, ali primijetio sam da neke rjeđe znakove (zagrade, crtu, semikolon, dvotočku i navodnike) koristim često i na originalan način. Neke rečenice uopće ne bih znao napisati da nemam već vlastite uzorke interpunkcije.
4. Čitate li naglas tekst koji ste napisali i mijenjate li nešto nakon čitanja? Razmišljate li, dok pišete, o čitatelju i o tome kakve će učinke na njega imati Vaši stilski izbori i postupci?
Uvijek pišem tako da se tekst može čitati, stalno čujem glas u glavi. Želim da tekst bude razumljiv, da bude savladiv, da bude što jednostavniji. Ne mogu zamisliti čitatelja, pišem kao da sam čitatelj ja.
5. Kako biste opisali glavna obilježja svojega stila? Je li stil za Vas prostor autorske originalnosti (autorski potpis) i koliko se mijenjao kroz Vaš književni opus?
Kad sam počeo pisati, najveći su mi problem predstavljale rečenice – bile su teške, kratke i tvrde. Sa zavišću sam čitao autore (a pogotovo autorice) čije su rečenice bile bogate, lagane i razvedene. Najveću promjenu u stilu vidim upravo u oblikovanju rečenica, a za to je trebalo naći vlastiti sustav interpunkcije, pri čemu su najvažniji zarezi. I drugi znakovi dobro dođu – zagrade, crta, dvoročka, točka-zarez i navodnici – kada se rečenica produžuje, ali zarez je najvažniji da sve zvuči prirodno i razumljivo. Osim toga, najviše zahvaljujući druženju s Igorom Rajkijem, postao sam hrabriji u korištenju metafora. I to ne zbog njegovih knjiga, zasićenih metaforama, nego zbog razgovora s njim jer ih on spontano izlučuje, kako to kaže Amélie Nothomb, tijekom razgovora. Kada sam pogledao svoje tekstove unatrag, otkrio sam da sam oduvijek koristio metafore, ali u zadnje vrijeme činim to češće i hrabrije – i čini mi se da čitatelji (svih pet) dobro na njih reagiraju: metafora je još uvijek najefektnija, neočekivana je i duboka.